Sitnice koje život znače

Kategorija: Moj blog Objavljeno: Četvrtak, 29 Listopad 2020 Napisao/la Administrator
 Pr2
                Majčina kućica (Foto: Jakov Lj.)

...U velikom gradu možeš živjeti godinama a da ne upoznaš ni najbliže susjede. Ima to i svojih prednosti i nedostataka. Kao, uostalom, i sve drugo u životu. U malom mjestu to nije moguće. Tu se svi poznaju i, na neki način, svi su međusobno povezani. Ako netko baš uporno nastoji biti izvan svega toga, onda će ga zasigurno proglasiti osobenjakom, čudakom. Nastojali smo se čuvati krajnosti i plivati u zlatnoj sredini. Ono čega se rado sijećam iz tog vremena su česte međusobne posjete i druženja, tzv. sijela, na kojima bi nerijetko ostali sve do kasnih noćnih sati...

Sitnice koje život znače

...Već nekoliko mjeseci po dolasku u gradić D. dobili smo mali stančić, zapravo garsonjeru. Bila je minijaturna, ali nakon iskustva „komfora“ u djetinjstvu,pa onda i studentske sobice, ovo je bila prava raskoš i vrhunac mojih želja i ambicija. Moja Jedina kao i obično nije dijelila moje oduševljenje. Tvrdila je da je sve premaleno, da se u kuhinjici ne može ni okrenuti, jednako kao ni u kupaonici,  da je izolacija loša i sve tako redom. Kako bilo bilo namjestili smo je svime što nam je bilo potrebno pa nam je, barem što se mene tiče predstavljala ugodno, toplo gnijezdo. Iako nam je Barbarinim dolaskom postalo malo potijesno, meni nije padalo na pamet tražiti neko bolje rješenje. Ali za to je tu bila Ona koja se brinula o tome. Doduše, i sam se ravnatelj sjetio da bi nam trebao veći stan pa je nama preostalo samo da se složimo s time. Iako mi je bilo žao ostaviti našu malu gajbicu na koju sam se već bio navikao, u pravi, za mene veliki i komforni dvosobni stan uselili smo se nešto prije Branimirova rođenja.

U novom stanu, dok se Ona bavila planiranjem dopune namještaja, meni je, imajući na umu ljute duvanjske zime, glavna briga bila osmisliti dobar sustav grijanja. Svima sam se hvalio kako sam to dobro izveo. Nabavio sam malo jaču termoakumulacijsku peć i postavio je u hodnik, otprilike na sred stana. Govorio sam kako sam napravio centralno grijanje. Za svaku slučaj nabavio sam još dvije rezervne, jednu na lož ulje i drugu na tvrdo gorivo. Još je samo trebalo nabaviti energente, uskladištiti ih u podrum i zimske radosti mogle su početi. Smijali su mi se susjedi zbog tolikog opreza, ali ja se na to nisam obazirao. Nisam im uzvratio istom mjerom kad su se samo kod nas mogli ugrijati i skuhati božićni ručak nakon što su njihovi sustavi tijekom jednog jakog nevremena, kad je cijelo mjesto bilo zameteno snijegom desetak dana, posve zatajili. Svi su priznali da smo ih spasili, a mene naveliko hvalili zbog poduzetih mjera sigurnosti.

                                                      * * *
Ništa ne stvara tako ugodnu atmosferu u kući kao topla peć kad je vani hladno. Osobito ona na drva, ili kamin. Vani studen, snijeg, vijavica („Srce puca od leda!“), a u kući toplo: peć se žari, vatra gori, drva pucketaju. Kako smo našeg muškog potomka Branu koji je imao 4 - 5 godina nahvalili da najbolje na
svijetu loži vatru, počeo se on svojski truditi da to i opravda. Satima se ne bi odmicao od peći niti prestajao ubacivati cjepanice u nju, pa bi postalo tako vruće da smo morali otvarati sve prozore u kući. I one prema sjeveru - planini Ljubuši i one prema jugu. Međutim, ni hladni sjeverac kroz kuću nije mogao neutralizirati učinak našeg ložača, pa smo ga morali moliti da prestane sa svojim poslom. Još kad bi se to poklopilo s Božićnim blagdanima i svime onim što ih redovito prati, od uređenja stana, kićenja jelke, pečenja kolača, pripremanja blagdanskog ručka, probanja vina, bilo je doista lijepo i svečano. Osobito su djeca bila radosna i razigrana. Bili su to naši najljepši trenutci u malom mjestu. Možda i u cijelom životu.

Jednako kao za grijanje trebalo se pobrinuti i za rezerve hrane u zimskom razdoblju. „Nikad se ne zna kako će biti“. Zapravo, mogli smo mi u vezi s time računati na ujaka Jandru i njegovo obiteljsko gospodarstvo, jer bi to za njih bila sitna stavka, ali ja sam htio da to bude na čisto ekonomskoj osnovi. Po onoj: čist račun – duga ljubav. Tako bismo ugovorili da oni i za nas svake godine uhrane jednu svinju, uz svoje četiri. Kako sam ja htio da se odmah zna koja je naša, da možemo pratiti njeno napredovanje, Jandre bi na njoj napisao moje ima. Djeca su se veselila kad bi gledala zamazano prase s mojim imenom na leđima kako se valja u svome apartmanu. Smatrali su ga našim kućnim ljubimcem pa o njegovoj budućnosti nije bilo govora, a samu riječ kolinje još dugo pred njima nismo smjeli ni spomenuti.

Nisam ja bio toliko zabrinut za preživljavanje tijekom dugih duvanjskih zima kao moji kolege Imoćani Petar i Mate, koji su upravo zbog toga znali kupiti pola krave za sušenje njenog mesa. I veliku kacu sira. Sve bi to skupa najčešće završilo kao poslastica miševima. Glavni razlog što sam htio imati svoju zimnicu bilo je to da mi se ne može govoriti kako i ja, kao i svi drugi doktori, sve dobivam od pacijenata. Uzalud sam se trudio, nitko mi nije vjerovao, kao ni vlastita sestra ni brat. Niti dobri prijatelj don Marko.

                                                           * * *
U velikom gradu možeš živjeti godinama a da ne upoznaš ni najbliže susjede. Ima to svojih prednosti i nedostataka. Kao, uostalom, i sve drugo u životu. U malom mjestu to nije moguće. Tu se svi poznaju i, na neki način, svi su međusobno povezani. Ako netko baš uporno nastoji biti izvan svega toga, onda će ga zasigurno proglasiti osobenjakom, čudakom. Nastojali smo se čuvati krajnosti i plivati u zlatnoj sredini. Ono čega se rado sijećam iz tog vremena su česte međusobne posjete i druženja, tzv. sijela, na kojima bi nerijetko ostali sve do kasnih noćnih sati. Uz nas liječnike, kolege s posla, katkad bi se našlo i pripadnika drugih profesija - profesora, bankara, svećenika i drugih, pa bi uvijek bilo vrlo zanimljivo. Bio je to zanimljiv oblik društvenog života.

Najčešće teme na tim našim sijelima bile su povezane strukom i onime što smo doživljavali na poslu, što je pomalo ljutilo onaj dio društva koji nije pripadao svijetu bijelih mantila, među njima i moju Jedinu. Ali kako nam vrijeme za druženje nije bilo ograničeno, na red bi uvijek, prije ili kasnije, došle i sve druge teme. Osobito uz dobru i obilatu gastronomsku podlogu za koju bi se pobrinuo domaćin, točnije domaćica, i uz ponajbolje plodove trsa vinove loze, najčešće iz zemlje Hercegove i susjedne Imote koju ono krasi i napaja ljepotica Vrljika.

Svima nam je u tome, i ne samo u tome, bio uzor naš najstariji kolega i ravnatelj Andrija Gudelj – dr Baja sa suprugom Almom, također kolegicom, popularnom doktoricom Cicom. Kod njih smo prvi put vidjeli kako izgleda lijepo i raskošno namješten stan, kako se servira najbolji (doktorski) pršut zajedno s kulenom i njegovim sekama, i najboljim sirevima s mirisima trava šujičkih pašnjaka koje pasu ovce od čijeg se mlijeka proizvede; sve to ponuđeno na srebrenim pladnjevima s isto takvim priborom i kristalnim čašama u kojima ona plemenita tekućina tamnocrvene boje uz koju posvećeni ljudi govore misu, postaje više od pića – nadahnuće, sjećanje, utjeha, lijek, molitva... "Ovo su pravi Glembajevi, prijatelju moj"– potiho je rekao kolega Petar J. kad sam ga zajedno s Matom Š., također mladim liječnikom, doveo doktoru Baji u stan radi dogovora o poslu u Domu zdravlja.

Nije lako bilo slijediti baš takav uzor, ali trudili smo se. S manje ili više uspjeha. Onaj prvi susret s avnateljem urodio je plodom i Petar i Mate su postali standardni članovi liječničke ekipe DZ Duvno. Nije prošlo dugo vremena kad je i Petar dobio stan sličan onom „glembajevskom“, možda i malo veći. Kad je i Mladenka došla (još uvijek sa svojim naslijeđenim prezimenom) da provjeri kako stoje stvari, pozvali su naše malo društvo da svi zajedno obilježimo taj događaj. Uz mene i moju Jedinu i našu malu Barbaru, bili su tu Ante L., koji je volio da ga se zove Strikom i njegova Mira – oboje stomatolozi te Drago Krišto, moj Prisojanac veterinar i njegova Moslavka, supruga Ljubica. Naravno, bio je tu i podstanar Mate Š., budući čuveni neuropsihijatar.

Gozba je bila nezaboravna. Lijepo smo se razmjestili po dnevnom boravku oko drvene kačice pune usoljenih srdelica. Snopovi debelih medicinskih knjiga glumili su fotelje, a meni kao najstarijemu pripala je enciklopedija. Od namještaja bile su tu još i dvije stolice koje smo moja Jedina i ja posudili cimerima
na neodređeno vrijeme, nadajućiu se da će biti dobri susjedi. (I bili su, treba priznati!) Slane srdelice su bile pošteno slane, ali i ukusne, pa smo se svi zdušno prihvatili posla. Malo je bilo nezgodno što nam je brzo ponestalo kruha pa smo morali odustati, ali svejedno i ono što smo pojeli bilo je dovoljno da nam je i demižonka kujundžuše koju je iz Runovića poslala Petrova majka Mara bila premalo da ugasimo žeđ. Ne treba ni spominjati da nam je bilo zabavno i lijepo. Ništa manje nego i toliko puta kasnije kad je Mladenka (sada s novim prezimenom), u potpunosti preuzela odgovornost za goste, kad bih u ambijentu lijepo namještena stana i raskošne ponude na stolu, prijatelju Petru u šali nabacio: "Kume moj, i kod tebe kao kod onog Glembaja".

I tako su se ta naša druženja ponavljala iz tjedna u tjedan, iz godine u godinu, osobito tijekom zime, sad kod jednih, sad kod drugih, naizmjence. Tijekom toplijih mjeseci znali smo češće ići na izlete po bližoj ili malo daljoj okolici – u Gaj ponad samog Tomislavgrada, na Buško jezero, ili nekamo prema planinama Zavelimu ili Vranu ( na Blidinjsko jezero). Često bismo išli u šoping u Split, koji bi obično završio druženjem i večerom u nekom od ponajboljih splitskih restorana. Ako bi u ponudi bilo nešto posebno izazovno, kolega Petar ne bi mogao odoljeti da naruči još koju rundu za sve. Mladenka i ostale naše šefice bi prigovarale, ali tu nije bilo pomoći - Petrova je riječ morala biti zadnja.

Posebno bi bilo zanimljivo kad bismo išli na druženje s hercegovačkim liječnicima u Mostar ili Široki Brijeg, koje se organiziralo jedan put godišnje i koje bi trajalo po cijelu noć. Za nas sa strane cijeli vikend. Iako je među nama uvijek bile nekih manjih trzavica i pomutnji tada bismo sve to zaboravili i držali se zajedno. Pa česti odlasci na kupanje u Brela ili u neko od obližnjih mjesta uz najljepši dio obale našega mora bili su najljepši sadržaj vrućih ljetnih dana svima nama, osobito djeci...

Iz zapisa: Bilo pa prošlo - uspomene, dr. Ante Lj.

 

Hitovi: 1533