Ante Bukovac: Pozdrav iz Drniša
Pravac Drniš
Nakon pošteno odrađene radne šihte u ambulanti i tri sata ugodne vožnje autocestom prema jugu, već smo pred Drnišom. Tu nas pred ulazom u grad, na vidikovcu s kojega puca pogled na grad i cijelo Petrovo polje, dočekuju naši domaćini Branka i Pero Širinić sa zdjelicom suhih smokava i pravom domaćom travaricom. Lijekom protiv lošeg raspoloženja i umora.
Pero, drniški tić koji je ovdje naučio prve korake, iako zaljubljenik u svoje mjesto i ljude, ipak nije mogao odoljeti čarima Metropole i lijepe Šestinčanke Branke. Odmah nakon studija ostaje zarobljen u novoj sredini, i to zauvijek, ali svako malo mora skoknuti do svog Drniša.
„Ono je Svilaja, ova nešto bliža Promina“- objašnjava nam Pero – „a ono tamo u daljini što se plavi, to vam je Dinara. Naša najviša planina. A ovo sve što vidite ispred nas je Petrovo polje“.
Pokušavam iskoristiti posljednje sunčeve zrake i uhvatiti fotićem barem nešto od te ljepote. Perin lijek djeluje i gotovo nas trenutno oslobađa briga s kojima smo došli iz Metropole. Sa zalaskom sunca vjetar sa Svilaje pomalo pojačava, postaje hladno i napuštamo vidikovac. Slijedimo Perin zeleni mercedes i za koju minutu smo pred hotelom Park u samom središtu grada.
„Ovo je Poljana“ – kazuje Pero - „šetalište na kome je prije rata sve vrvilo od ljudi. U ljetnim večerima ovdje od mnoštva nisi mogao ni koraka napraviti“. Sad je sve bilo gotovo pusto, a i kad bi se odnekud pojavio pokoji prolaznik, kao da se u čudu pitao osvrćući se na nas: „Tko su sad ovi?“
Smještamo se u hotel, lijepo obnovoljnu starinsku zgradu. U vrijeme njene gradnje vjerojatno je bila među većima i ljepšima u gradu, dok bi se danas moglo reći da je riječ tek o malo većoj pristojnoj katnici. Doznajemo da ju je za sebe izgradio lokalni liječnik. To je bilo pravo vreme – mislim za sebe - kad je liječnik bio netko i nešto. A ne kao danas. Dobar si samo kad te trebaju. A već sutradan si predmet ogovaranja i kritike.
U dugom uskom hodniku tražimo svoju sobu i usput razgledamo stare fotografije Drniša na zidovima. Zastajemo pred vratima s brojem 13. Kažu da u nekim hotelima nema tog broja, jer ga ljudi izbjegavaju. Jer donosi nesreću. Ja bih prije rekao da je to moj sretan broj. Dan dragog sveca, nekoliko rođendana najdražih osoba, a ima još toga; ne ne bih ga mjenjao. Soba kao soba, jednostavna, obična, s dobrim krevetom i čistom posteljinom. Baš po mojoj mjeri. Samo ostavljamo stvari i bez zadržavanja izlazimo vani; idemo k našim domaćinima u Perinu roditeljsku kuću koja je sasvim blizu hotela.
Pod Širinićevim starim krovovima
Ništa ljepše od druženja s prijateljima. Uz gostoljubive domaćine, a od ovih nema boljih, uz čuveni drniški pršut i odlično vino, da vas ne izazivam nabrajanjem drugih delicija, koje je Branka pripremila, kao meni do tada nepoznati paradižot, sijećanja i priče poteku kao Čikola u proljeće. A pod ovim starim krovovima obnovljene roditeljske kuće gdje su rasla četiri brata Širinića kao četiri sokola, sa svojom sestrom miljenicom i roditeljima, kojih stare lijepo uokvirene fotografije na zidovima odaju uglađenost fine građanske obitelji, ljubav i čvrstinu karaktera, o čemu drugo pričati nego o povijesti ove kuće i obitelji, cijelog mjesta i kraja. A ta je povijest i lijepa i teška, i tužna, kao što je i cijela povijest hrvatskog naroda.
Slušamo od Pere kako su ljudi, Hrvati, početkom Domovinskog rata, pod prijetnjom uništenja od strane JNA i do zuba naoružanih pobunjenih Srba morali napustiti svoje domove, otići na dugo progonstvo, da bi se tek s Olujom vratili u uništene i onečišćene kuće, i kako su oni što su se usudili ostati doživjeli nezamisliva stradanja i patnju, izdaju i poniženja. I to od najbližih susjeda i prijatelja kojima su vjerovali. I na vlastitoj koži spoznali u stvarnosti kako čovjek može biti gori nego zvijer.
Ali, kako li je to čudesno, život se ipak vratio u grad, rane malo zacijelile, kuće i ulice oživjele. Istina, ne onako bujnim životom kao nekada; na Poljani nema gužve, ali ipak, to je onaj isti grad, isti ljudi, iste tuge i radosti. Jedino je teško, a i nama svima neshvatljivo, da je to u slobodnoj Hrvatskoj moguće i normalno da se u svojoj ulici, u svome gradu žrtva mora sklanjati zločincu koji joj se u lice smije i ruga, toj ljudskoj nakazi kojoj je zbog političkih pritisaka dat oprost. Nadamo se da će ipak prije ili kasnije doći vrijeme kad će takvi morati odgovarati za svoje zločine pred licem pravde i pred svojim žrtvama.
Pogled s Gradine
Za prvi dan našeg boravka u Drnišu Pero je predložio šetnju gradom, a za drugi upoznavanje njegove okolice. Nakon jutarnje kavice na terasi s pogledom na Poljanu krenuli smo prema Gradini od koje se, kako nam je rekao, cijelo mjesto vidi kao na dlanu. Po samom izgledu visoke i okrugle kamenite kule debelih zidova i malih uskih prozora bilo je očito da je riječ o ostacima vojne utvrde. Branka, povjesničarka umjetnosti i kulture, upoznaje nas je s višestoljetnom povješću utvrde koja je zbog svoje strateške važnosti i stalnih posezanja za hrvatskim prostorima prolazila kroz vlasništvo više gospodara. Od hrvatskih i venecijanskih do osmanlijskih i austrougarskih, pa kratko vrijeme Domovinskog rata srpskih, da bi napokon i nadamo se zauvijek, nakon slavne Oluje, 5. kolovoza 1995., ostala u vlasništvu Hrvata.
Od Gradine puca lijep pogled na duboki kanjon Čikole i cijeli grad koji okupan suncem izgleda još ljepše nego u sumrak, kao i na cijelo Petrovo polje, čiji će raskošni kolorit vjetrovi sa Svilaje i Dinare uskoro promijeniti u u sivilo.
Čudimo se odkud ovdje ostaci minareta džamije, ali nam Branka objašnjava da ih je ovdje u doba osmanlijskog gospodstva bilo čak pet. I crkva sv. Ante u blizini bila je u to vrijeme pretvorena u džamiju, pa se i sada jasno vide intervencije orijentalnog arhitekta. Na sreću, sveti Ante je opet na svome mjestu, a ja se pitam kad ćemo i mi - naše društvo, biti na „svom mjestu“. Pomozi nam sveti Ante.
Na Gradini susrećemo povratnicu iz Australije koja je tamo ostavila sve što je sticala cijelog života, jer su joj nedostajali ovi mirisi borova i čempresa i vjetar sa Svilaje, i eto odlučila je pokušati naći ovdje, u svom rodmom zavičaju, svoj mir, sebe, smisao svoga života. Nakon obilaska Gradine spuštamo se prema središtu mjesta. Pomalo smo se iznenadili mediteranskom štihu gradića s lijepim kaletama, kamenim fasadama i skalinadama , i dosta zelenila, a Pero na svoj način, hineći ljutnju zbog naših pohvala na račun mjesta, uzvraća:
„Pa vi mene vrijeđate, šta ste vi mislili?“
Još se vide tragovi rata, vidi se da je dosta toga stalo, da nema ulaganja, kao uostalom i u drugim dijelovima Domovine, osim Metropole i nekoliko najvećih gradova. Ipak dosta toga je učinjeno, mnoge rane su zacijeljene i život se pomala vraća u normalne okvire.
U šetnji gradom Peru na svakom koraku zaustavljaju i pozdravljaju susjedi s kojima je očito u prijateljskim odnosima i kojima se nikada nije zamjerio. Među njima je i temperamentni Ante, Budišin prijatelj, s kojim se odmah slažemo da bi Budiši pravo mjesto bilo na Pantovčaku ( a ne onom drugom, ne ćemo mu ime spominjati), da nema pravo odbaciti koplje u trnje, jer je jedan od rijetkih koji je politiku shvaćao i prakticirao kao najčasnije zanimanje. Da je s onom nesretnom koalicijom pogriješio – to se ne može negirati, ali imao je najbolje namjere. Osim toga, nitko nije nepogrješiv. Kada mu Pero objasni da sam s one druge strane Dinare odakle im puše onaj čuveni vjetar o kojemu je je MP Thomson ispjevao najljepšu pjesmu, bez kojega ne bi bilo ništa od njihova biznisa s pršutima, Ante otkriva kako se često zna i posvaditi s prijateljima zbog objeda na račun Hercegovine i Hercegovaca. Častim pićem imenjače i živ mi bio.
U lijepo uređenom parku, kakav se može vidjeti samo u gradovima s bogatom tradicijom, naše dame poziraju uz fontanu, vrijedno originalno Meštrovićevo djelo. Već pomalo umorni od hodanja rado prihvaćamo Perin prijedlog da mi odmah krenemo prema slapovima Krke i Visovcu, a da prije toga obiđemo posljednja počivališta njegovih predaka. Drniško groblje za koje Pero tvrdi da je jedno od najljepših u državi, inače poprilično udaljeno od grada, bilo je jako devastirano tijekom progonstva. Vrijedne drniške ruke su odmah po povratku uklonile najveća oštećenja, ali su tragovi vandala još uvijek prisutni. Bilo je otužno vidjeti djela najvećih naših majstora teško oštećena i nagrđena barbarskom ornamentikom. Za potpunu sanaciju šteta na hladnom mramoru bit će potrebno još dosta vremena. U našim dušama još više. Kratka molitva za duše pokojnika i već slijedimo zeleni mercedes na putu prema rijeci Krki.
Visovac
Glavni cilj našeg putovanja bio je posjetiti Visovac i Roški slap. Svi iz našeg društvnca su ovdje kao doma, jedino je meni i mojoj Jedinoj prvi put. Toliko smo već slušali o tim našim biserima a još ih nismo posjetili. Zar nije sramota? Dolaze ljudi iz cijelog svijeta i nije im daleko, a nama je pred vratima pa opet ništa. Već smo se više puta dogovarali s našim domaćinima , ali bi uvijek ispalo nešto prioritetnije. I eto, napokon je došao i taj dan. Nakon kraće vožnje preko miljevačkog platoa, stigli smo do kanjona Krke. Pred nama je prizor koji oduzima dah. Visovačko jezero s otočićem i crkvenim kompleksom dobro zaklonjenima krošnjama stabala, među kojima se već izdaleka prepoznaju viti jablanovi, slika su koja nikoga ne ostavlja ravnodušnim. Pravo remek djele prirode i ljudske kreacije. Monumentalno, prelijepo.
Na rubu kanjona, na vidikovcu, usamljena je skulptura posljednjega hrvatskog kralja Petra Svačića na tronu, sa štitom i mačem. Lik zamišljen s pogledom na tu hrvatsku ljepotu. Možda i u naše dane. I kao da se pita: „Quo vadis Croatia ?“ Doista, imamo svoju Hrvatsku, toliko smo je sanjali, a kako se čini nismo baš puno sretniji: svađamo se međusobno, okrivljujemo , dijelimo po svim šavovima, čini se više nego ikada ranije; neki bi se već vraćali „misirskim loncima“, neki već služe nude stranim gospodarima. Nažalos, kao i toliko puta kroz našu povijest
Pero ima pravo: „Nije Mojsije slučajno pustio da njegov narod luta pustinjom 40 godina, sve dok i posljednji rob ne umre“. Izgleda doista da tako mora biti. Da će i ovo naše lutanje potrajati. Meni se čini i više od četrdeset godina dok se ne oslobodimo ropskog mentaliteta. I pade mi na pamet Milkovićevo: “Hoće li sloboda umjeti da pjeva, kao što su robovi pjevali o njoj?“ Kako se čini, baš i ne zna. I sve se više čini da nam bez providnosti Svevišnjeg nema pomoći.
Vozimo se polako prema jezeru. Put strm i vijugav, ali dobar. Napravila ga HV. Obala pusta, nigdje nikoga. Niti se na otoku vide znakovi života. Što sad? Nema druge nego čekati. Međutim, ubrzo od otočića stiže stiže mala brodica s dva lađara. Turistička djelatnika Nacionalnog parka. Uobičajeni pozdravi upoznavanje, i uskoro se pokazuje kako je jedan od njih Ksenijin susjed iz Dubravica. Jedna karta manje – eto dobrodošlice susjedi. Konačno plovimo prema otočiću. Brodić i lađari djeluju sigurno, pa unatoč valovima i laganom ljuljanju nema straha. Kasnije na povratku od župnika doznajemo kako i ovdje zna biti opasno. Još se uvijek spominje kako je pred pedesetak godina zbog prevrtanja brodića jezero uzelo živote šestoro djece. Brodić je bio preopterećen a djeca nisu znala plivati.
Desetak minuta plovidbe i već smo na otočiću. Kao da ste zalutali u bajku. Prelijepo. Pero objašnjava kako je jezero je u biti samo proširenje Krke, a da su samo nekoliko km prema izvoru Roški slapovi. Prema moru kod Skradina je Skradinski buk. „Otočić Visovac su“ – nastavlja Pero- „ napravili franjevci. I Crkvu, i samostan, i park. I jablanove posadili. A samostanska brošura nastavlja:
„...Redovnici su tijekom stoljeća marljivim radom pretvorili kamenu hrid koja je stršila iznad vode u otok pun zelenih stabala i šarenog cvijeća, voća i povrća. Sve to zaokružuje plavo-zeleni odsjaj vode hladne. Suradnjom čovjeka i prirode, zgrade na njemu – samostan i crkva – sljubili su se s krajolikom u jedinstvenu ambijentalnu cjelinu....“
Slušamo bez riječi, svako u svojim mislima, i divimo se ljepoti koja nas okružuje. Ja pokušavam uhvatiti kamerom barem djelić te raskoši, ali ne ide pa ne ide kako bih želio. Sve se pokaže tek kao blijedi odraz onoga što oko vidi. Izgleda da se jedino dolaskom na ovo posvećeno mjesto može doživjeti sva njegova raskoš i ljepota.
"...Otočić Visovac smješten je na Visovačkom jezeru. Od 1445. godine na njemu se nalazi franjevački samostan Majke od Milosti i Crkva Gospe Visovačke, koji s prekrasnim krajolikom čine jedinstvenu ambijentalnu cjelinu...Središte štovanja Majke Božje na Visovcu je Gospina slika koju su franjevci, prema predaji, donijeli sa sobom kada su se pred turskom najezdom napustili Bosnu i pronašli novo utočište na Visovcu. Zbog stoljetnog štovanja Majke Božje i sam otok Visovac nazivaju Gospinim otokom...“(Iz samostanske brošure )
Razmišljam kako je bilo prvim redovnicima kad su došli na ovo mjesto, kad su ugledali pusti greben na sredini jezerca. Kako im je to palo na pamet,na što su mislili, kako su se osjećali? Koliko im je samo truda trebalo kroz vjekove, veslanja i kopanja, koliko kamena i vremena, a tek koliko volje i upornosti. Je li se isplatilo? Je li imalo smisla? Iako su mnogi od njih tu našli svoj križ, onakav kakav je bio i onaj njihova Uzora, vjerujem da jest. Da je imalo smisla. Jer smisao je u idealima, u putu prema njihovu ostvarenju. Kako pjesnik kaže: „I mrijeti ti ćeš kad počneš u ideale svoje sumnjati...“
Nakon obilaska Visovca i sretne plovidbe natrag na kopno, opijeni dojmovima viđenim, slijedilo je ugodno druženje sa Širinićima do kasno u noć. Ovoga puta sa širom obitelji. Po tko zna koji put vrte se priče i nižu sjećanja o prošlim vremenima i događajima, ponajviše iz vremena Domovinskog rata i progonstva da bismo na kraju jedva dočekali povratak u svoj hotel. .
Uz Visovačko jezero
Rijeka Krka i Roški slap
Idućeg dana evo nas opet našim vozilima kroz miljevački krš i nakon kraće vožnje već smo na rijeci Krki. Ostavljamo vozila na za to predviđenom mjestu među turističkim objektima i nastavljamo hodom do Roškog slapa. Ugodna šetnja lijepo uređenom stazom kroz debelu hladovinu borova i crnjike uz zaglušujuću buku slapova i cvrkut ptica, i opojne mirise mediteranskog bilja. „Prelijepo, raj na zemlji! Ovo nigdje nema!- čuje se svako malo u mome društvu. Idealno za zaljubljene. Seletkovići poziraju za dugo sijećanje. Zagrljeni! Širinići isto. Moja Jedina je malo zavidna i prigovara, ali što mogu kad sam sam preuzeo ulogu snimatelja. Obveza je obveza! Bit će vremena i za nas, obećajem i nastavljam svoj posao. Napokon, kako nebiste ostali prikraćeni za pravi opis ovih nacionalnih bisera, slijedi pravi osvrt iz brošure Nac. Parka
„...Rijeka Krka izvire iz planine Dinare na istočnom rubu kninskog polja, ispod 20 metara visokog slapa, teče zatim ravnim kninskim poljem, pa kistanjsko - drniškom zaravni, probija se slikovitim kanjonom s veličanstvenim sedrenim barijerama preko kojih huče nepresušni slapovi, da bi se nakon 75 km uzbudljivog toka smirila u Prukljanskom jezeru nedaleko Skradina i napokon u sinjem moru, u Šibenskom kanalu...Osim brojnih manjih kaskada Krka ima osam velikih slapova od kojih su dva najljepša - Roški slap i Skradinski buk. Roški slap nalazi se na srednjem dijelu toka rijeke Krke,uzvodno od Visovačkog jezera, dužina mu je 650 metara, a širina 450...“ (Iz brošure Nac. Parka ...“
Nakon što smo se nauživali ovih božjih ljepota, Pero nas vodi na ručak u restoran na vidikovcu od kojega puca predivan pogled prema kanjonu Krke. Kad smo pristigli tu nas je već čekalo poveće društvo Širinićevih prijatelja i rodbine. Uobičajeno upoznavanje i nevezani razgovor sve uz najbolju drnišku kulinarsku ponudu: pršut, sir i janjak na ražnju (uvijek mi je žao ovog zadnjeg), s mladim lukom i rujnim drniškim vinom.
Iako nemam ništa protiv onoga što se obično ponudi na stolu, kad je riječ o ovakvim druženjima uvijek mi je važnije kakvo je društvo za stolom. Ovdje je bilo baš pravo – ugodno i simpatično. Najviše su me se dojmili Perin brat Ante i njegova Kata, koji tijekom Domovinskog rata nisu htjeli napustiti svoj dom. Mislili su kako nema nikakvih razloga za to, jer se nikad nikomu nisu zamjerili i vjerovali su svojim susjedima. A upravo su od njih doživjeli pravu kalvariju. Svi su bili vrlo ljubazni prema nama , zacijelo ponajviše iz obzira premanašem domaćinu.
Bila je to prilika za upoznavanje i ugodni nevezani razgovor o svemu i svačemu, pri čemu nije bilo moguće ne spomenuti Budišu, Aralicu, Meštrovića, Stojka Vrankovića, kao i dobrog prijatelja psihijatra Matu Mihanovića i niz drugih. Druženje za pamćenje, kao što je to, uostalom, uvijek kad ste sa Širinićima.
Dubravice
U kasno popodne već smo u Ksenijim Dubravicama. Lijepo, pitomo mjesto, sve u zelenilu i u raslinju, gdje južni vjetrić uz mirise smilja i borova donosi i dašak mora. Na terasi roditeljske kuće, u hladu maslina, probamo odlične kolače spremljene u Hercegovini (ništa bez Hercegovine!), koji se odlično slažu s fino rashlađenom domaćom kapljicom. U mjesnoj crkvi, svetištu Gospe Lurdske, od vrlo ljubaznog svećenika doznajemo kako se broj stanovnika od Domovinskog rata dvostruko smanjio i da je u zadnjoj godini imao samo jedno krštenje. A desetak sprovoda. Zašto je to tako? Zar baš tako mora biti? Gdje griješimo? Ili je sve to cijena napretka? Danak novom vremenu? Čini se kao da nam nema pomoći. Ipak, ne smijemo na to gledati beznadno, defetistički. Posljednja je ipak Onoga koji svime ravna i koji je kreator svega što postoji. Pa ne bi on valjda dopustio da neke jadne, sebične i umiljšene veličine unište Njegovo djelo.
Tijekom vožnje natrag u bazu, u Hotel Park, slijedi rasprava o tome što bi trebalo poduzeti da se život vrati ovdje, kao i u ostale naše opustjele krajeve, da se zaustavi trend napuštanja sela i odlaska u metropolu i druge velike gradove. Sada, deset godina poslije, može se govoriti o pravom egzodusu iz Domovine. Neumoljiva statistika otkriva sumorne podatke da je u tom razdoblju domovinu napustilo gotovo pola milijuna ljudi. Deset posto stanovništva! Nekada su odlazili samo pojedinci kako bi nešto priskrbili svojima, a sada odlaze cijele obitelji. Odlaze zauvijek! Ovdje glavnu riječ ima Zvonko, profesor s iskustvom saborskih rasprava, ali to ćemo ostaviti za neku drugu prigodu.
Kod Kate i Ante Širinić
Nedjelja prijepodne. Najprije dogovorena kavica kod Kate i Ante, a onda pravac Zagreb. Naravno, usput moramo dobro premjeriti Petrovo polje i posjetiti Tomsonove Čavoglave, onda pogledati Meštrovićeve dvore u Otavicama i mauzolej, potom udahnuti mala čista zraka na Svilaji i na kraju napiti se studen vode na izvoru Cetine. Malo zgusnuto, ali to je plan; vidjet ćemo što će od svega toga biti.
Divimo se najljepšem vrtu u Drnišu kojega je osmislila Kata, s raznovrsnim cvijećem i malom fontanom te nizom zanimljivih kamenih figura koje je prikupila i donijela sa svih strana kamo je išla. Neke i dobro platila. Ante ponosno pokazuje svoju radionicu s uredno posloženim alatima s kojima je u stanju napraviti sve što zamisliš. U to sam se uvjerio gledajući stubište u predvorju, pa kamin i sve ostalo u kući. Sve je njegovih ruku djelo. Sjajno! Majstorski! Umjetnički. Mene najviše raduje njihova vedrina i osmjesi na licu, kao znak da su se već dobro oporavili nakon strašnog iskustva tijekom satrapske krajinske epizode. Opraštamo se se s obećanjem da ćemo se uskoro opet vidjeti. Deset godina je od tada prošlo...
Čavoglave
Bližilo se podne kad smo krenuli prema opjevanim Čavoglavama. I dok se polako vozimo cestom koja prateći rječicu Čikolu ide rubom pitomog Petrova polja koje me podsjeti na Kupreško, misli mi se vraćaju na one ratne dane, kada smo svakodnevno slušali sve gore i gore vijesti o stanju na ratištu; cijelo je ovo područje bilo okupirano, sve hrvatsko rastjerano, utamničeno, ili pobijeno, sela razrušena i spaljena, samo su Čavoglave ostale obranjene. Zamišljam onu poznatu sliku Thompsona i njegove družine u odorama i s oružjem, i gotovo čujem onu poznatu, prkosnu pjesmu:“... stala braća da obrane svoje domove...“ U vrijeme kad se činilo da se srpskom stroju nitko i ništa više ne može suprostaviti, ti seoski mladići iz Čavoglava, neustrašivo su stali i grleno, vučji zapjevali, zaprijetili „.. nećete u Čavoglave, niste ni prije...“ I nikad nisu ušli.
Mislim da je ta pjesma u to vrijeme kad su izgledi Hrvatske da se obrani od srpske agresije bili gotovo nikakvi djelovala na moral hrvatskih branitelja, pa i cijelog naroda, više nego svi govori nevjerodostojnih političara. Eto razloga zašto Marku Perkoviću Thompsonu, tom omiljenom hrvatskom pjevaču, branitelju, svi oni kojima slobodna Hrvatska nije na srcu, ni danas ne mogu oprostiti. A zašto? Pa on samo pjeva o ljubavi - prema svom narodu, obitelji, zavičaju, svojoj domovini, svojim prijateljima, suborcima; u njegovim pjesmama nema mržnje ni prema kome. On ne poziva na osvetu, ne zaziva mržnju. Pa zašto onda, ono što je dopušteno drugima, što je je normalnoTalijanu, Francuzu, ili bilo kome dugom pripadniku nekog naroda, ne bi bilo dopušteno Hrvatu? Kako to da u hrvatskoj Puli nema mjesta za nastup hrvatskog domoljuba, a ima za one čije su pjesme pratile četnike u njihovu pohodu na hrvatska sela i gradove?
I u takvim mislima, evo nas pred lijepom, novom crkvom Hrvatskih mučenika u Čavoglavama. Mnogi vele Thompsonovom, mada se to ne dopada ni njemu ni njegovim mještanima, jer žele da se na nju gleda kao na zajedničko djelo. Mada svi znaju da je bez njega ne bi bilo. Crkva je izgrađena po uzoru na starohrvatsku arhitekturu, a projektirao ju je arhitekt Emil Šverko. Kada smo došli crkva je bila zatvorena, a oko nje sve pusto. Malo kasnije nailaze dva mladića iz mjesta, rekoše da rade u Hrvatskoj vojsci, i od njih doznajemo kako sve ovo izgleda za Dan pobjede kad se tu okupi i do sto tisuća ljudi sa svih strana. Nakon kraćeg zadržavanja upućujemo se prema mjestu snimanja onog čuvenog spota s braniteljima, na izvor sada već mitske rječice Čikole...
...Božjom svjetlošću stvoren i izvorom rijeke Čikole obogaćen, prostor Čavoglava, bio je nastanjen još od brončanog, ilirskog, rimskog i starohrvatskog doba do naših dana...I u noviju hrvatsku povijest, ovaj kraj i selo Čavoglave ulaze, upravo poznati po svojoj odlučnosti i čvrtoći u zaštiti iskazanih vrednota hrvatskog čovjeka i Hrvatske Države. Slijedeći duboku vezanost za svoje korijene, žitelji mjesta Čavoglave, kao i oni koji su rođenjem i podrijetlom vezani za Čavoglave, potaknuli su izgradnju crkve HRVATSKIH MUČENIKA u Čavoglavama...(fra Ilija).
Otavice
Nakon Čavoglava put nas vodi prema Otavicama i Crkvi presvetog otkupitelja, ujedno i grobnici – mauzoleju obitelji našega najvećeg umjetnika – kipara Ivana Meštrovića, prvog Hrvata čija su djela našla mjesto u najvećim svjetskim muzejima i galerijama. Lijepo, dojmljivo! Treba doći, treba vidjeti, diviti se i pomoliti.
Za vrijeme Domovinskog rata Crkva je bila okupirana. Četnici su koristili njen dominantan položaj na uzvisini iskopavši okolo cijeli sustav bunkera i rovova. Osim izranjavane prirode i sam je objekt doživio strašnu devastaciju.... Smrt i razaranje ostavili su tragove. No danas, u miru obnovljene crkve i njene okoline iznova spoznajemo da je smrt prisutna, ali ne vlada. (B.M., Brošura)
Ostavljamo lijepo Petrovo polje, posljednji put bacamo pogled na Čikolu koja je ovdje već prava, nabujala rijeka, i uz povremeno osvrtanje prelazimo planinu Svilaju, koja je sada za divno čudo bez vjetra, da bi bez zaustavljanja u Vrlici potražili izvor jedne druge rijeke ljepotice – Cetine.
U pravoslavnom groblju u blizini izvora, uz nove nadgrobne spomenike s ćiriličnim natpisima, vidimo i dosta starih, iz nekih ranijih vremena, koji otkrivaju da su tu prije živjeli neki drugi žitelji kojima je pripadala i ova crkva čiji su ostaci tu pred nama, starohrvatska Crkva svetog spasa, koju su nam pokušali prisvojiti. Ali, to je već druga priča. Zasluženi odmor i okrepa u Ivanovim dvorima u Zvonimirovu gradu, koji su svakako za preporuku, i - pravac Zagreb.
Ante Bukovac
Thomson - Čavoglave: http://www.youtube.com/watch?v=VvDkHG29gqM
Hitovi: 1488