S puta kroz Hercegovinu

Kategorija: Moj blog Objavljeno: Ponedjeljak, 03 Kolovoz 2020 Napisao/la Administrator

Indeks Članka

Staja putjpg
                              Pastirska nastamba - staja na Blidinju

... Granicu prelazimo u Vinjanima Donjim. I s jedne i s druge strane samo mahanje rukom i pozdrav: „Sretno“. “Granice su da se pređu“, pjeva fra Šimun Šito Ćorić. Ova granica siječe živo hrvatsko tkivo. Koliko je samo mladih života u domovinskom ratu izgubljeno u nadi da te granice više neće biti? Koliko razočarenja? U Sovićima Pero je malo odrijemao u autu, pa smo se sačekali u Grudama. Ksenija je htjela posjetiti trgovački centar, ali to nisam ozbiljno shvatio. Možda se malo i naljutila...

Detalj je ovo iz putopisa po Hercegovini, hrvatskoj Toskani, koji će vas zasigurno zainteresirati. Osobito u ovo vrijeme Corone kada svaki čas strepimo da bismo se opet mogli naći u karanteni, odnosno u uvjetima ograničenog kretanja. Još je najgore to što se već pomalo navikavamo na dobrovoljnu samoizolaciju i kad se to od nas ne traži. A znamo da je otuđenost suvremenog čovjeka već odavno prepoznata kao jedan od najvećih problema koji generira niz drugih, ponajviše psiholoških, u vidu osjećaja besmisla postojanja do duboke depresije. Prilika je ovo da kroz riječi i sliku, barem u mislima ako to ne možemo u stvarnosti, pratimo jedno obično malo putavanje kroz našu lijepu Hercegovinu. Točnije od pakoštanske rive preko Imotskog, Gruda i Širokog do planetarno poznatog Međugorja kao glavnog cilja, pa prema Blidinjskom jezeru i Rami Šćitu, i napokon povratak preko veličanstvene kupreške visoravni i mitskog duvanjskog polja obilazeći Buško jezero kao najveće umjetno jezero u Europi, prema svojoj bazi - središnjoj točki našeg mora – mjestu generala Ante Gotovine – Pakoštane. I na kraju ne bi bilo pošteno ne otkriti da se ova mala "odiseja" zbila točno prije deset godina, ali ako se i unatoč tomu pridružite, vjerujemo da vam ne će biti žao. Vidjet ćete da je priča jednako aktualna kao i prije.

Zapisao Ante Bukovac 

Galerija: S puta kroz Hercegovinu 

 

Malena mjesta srca moga

Polazak u dovoreno vrijeme, sedam sati ujutro. Sunce je već visoko poskočilo. Ostavljamo prelijepu pakoštansku rivu s koje nas ispraća ozbiljni portret našeg junaka Ante Gotovine koji već treću godinu u haškoj uznici plaća našu slobodu. Jesmo li to zaslužili? Ponovo na okupu staro društvo – moja jedina i ja te naši prijatelji Ksenija i Zvonko. Cilj: odiseja po Hercegovini. Sat vremena vožnje po najboljoj autocesti i već smo preko staroga triljskog mosta na rijeci Cetini. U debeloj hladovini ispred stare kamene kuće uređene u lijepu gostionicu, ispod guste krošnje kestena, čekaju nas Pero, Branka i Ana. Oni su krenuli iz svog Drniša gdje su s prijateljima Grbinima proveli desetak zabavnih kišnih dana.

Prije daljeg putovanja - najkraće upoznavanje: svi smo Zagrepčani po osjećajima koje njegujemo prema gradu za kojega smo životno i sudbinski vezani, ništa manje od Milčeca s Bukovca, ili velikog gradonačelnika Bandića iz Mamića, ali s duboko utisnutom memorijom prvih koraka učinjenih po ravnici slavonskih Andrijevaca (Zvonko, profesor koji je odgojio generacije šumara), po gajevima Dubravica kod Skradina (Ksenija, bez koje njen Zvonko ne bi bio to što jest), po kršu i kaletama Drniša (Pero, šumar, najzaslužniji da od zagrebačkih šuma nema ljepših), po najljepšim podsljemenskim brežuljcima što se zovu Šestine (Branka, profesorica umjetnosti), te po najljepšim šumarcima i proplancima mjesta koje stalno gleda prema suncu pa se za to jednostavno zove Prisoje, a pred kojim se sada ljeska najveće umjetno jezero u Europi – Buško jezero (ja koji ovo zapisujem i moja Jedina, cvjetnog imena, bez koje ne bi ni bilo ove „Odiseje“).

Ostavljamo iza sebe opjevano Sinjsko polje s pogledom na Cetinu koja nedaleko zamiče u uskom kanjonu, iznad kojega visoko gore bdije poput ptice sitna silueta crkvice. Rastuži me pomisao na lijepoticu Kristinu Šušnjaru iz ovog kraja, kojoj neshvatljivo Zlo u ovim prostorima ljepote, dobra i mira zaustavi životnu pjesmu. Dobrom magistralnom cestom prolazimo pitomim krajem, pozdravljamo Čaporice, Ugljane (sjetim se pokojnog prijatelja Ivana Vukadina koji se toliko veselio kad bi sa svojom Milom svakog ljeta išao u svoje rodno selo), zatim Konte, Cilige i mnoge druge, pa Cistu Provo, Lovreć i evo nas u Imotskom.

Imotski
O Imotski, Imotski! Što je to što ti imaš a druga mjesta nemaju? Otkud ta vitalnost i žilavost tvoja i tvoje djece? I snalažljivost i domišljatost i mudrost? I ponos? Šta bi bila Hrvatska bez tvojih ljudi? Bez Ujevića i Tina i Mate, bez Vlade Gotovca, bez Mate Marasa, Ivana Raosa, Petra Gudelja, Milana Ivkošića, Josipa Jovića? Bez Antuna Vrdoljaka? Bez doktora Petra Jukića iz slavnih Runovića koji je na svoj način neumorno radio na poboljšanju demografske slike umiruće Hrvatske? Bez Ike Bitange koji sam samcat na malom jedrenjaku, onako odšale preplovi Atlantik. I bezbroj drugih znanih i neznanih. Gdje god bili da bili vi ste svoji - ponosni Imoćani.

Imotski put
 
                                               Imotski
 
Vrljika putjpg
                                                    Vrljika
 

(...) Na sedmera vrata dođe i prođe sve imotsko: Sunce i Mjesec, jata ptica selica i zvijezda, vjetri i oblaci, vuci i poskoci, munje i vile, zemaljske i podzemaljske vode. Dođu i prođu ljudi (...) piše Petar Gudelj u poemi Vrata od Imote. (...)Ako si odlučio u nju doputovati, u njoj se roditi, u njoj umrijeti, kako ćeš naći Imotu? Kako su je tisućama godina nalazile divlje guske i ždrali? Na pola svoga nebeskoga puta, između modrog i bijelog polarnog leda i Modrog i Bijeloga Nila, ugledali bi Modro i Crljeno jezero, Prološko blato i zajezerano Imotsko polje, cijelo pretvoreno u blato i zvano Blatom, zalepršali velikim krilima između okopoljskih brda i sela, prosuli miris polarnih predjela, polarnih zvijezda. Na prostranim i mekim krilima donosili prostrane i meke polarne snjegove. U ta vremena divljih gusaka i ždrala, u Imoti zapadali duboki snijezi, pa su Imotsku krajinu mogle prelijetati samo divlje guske i ždrali. Mogli je pretrčavati samo vukovi-duhovi. Vile i vilenjaci. I mladi, viloviti ImoćaniPronađite cijelu poemu na ovim stranicama https://tockanai.net/index.php/iz-medija/395-petar-gudelj-moja-imota

Prvi cilj: Modro i Crveno jezero. Lako nalazimo put kroz središte grada. Ja i Ljubica smo tu domaći, a našim prijateljima je prvi put. Svi smo zadivljeni. Zastrašujuća ljepota. Duboko dolje modri dragulj jezera iznad kojega se izdižu strme litice. Od jezera puca pogled na cijelo imotsko polje sa svojim livadama, vinogradima i šumarcima, dok na horizontu prema moru gospodari grandiozno Biokovo. Oprezno se spuštamo prema jezeru lijepo uređenim puteljkom, ali samo kratko. „Lako je dolje, ali kako nazad“ šali se gospodin iz susjedne grupe. Za ovaj put dosta, drugi put ćemo dalje. Oko staze na strmini prema kamenoj kuli iznad nas ledina osuta kukurijekom i ponekim kaktusom. U zraku mirisi bora i smilja. Ja i Ana snimamo...Valjda će nešto i uspjeti. Provjerite u Galeriji u dodatku. „Zašto se malo zna o ovim ljepotama? Zašto se više ne piše o tome? Zašto se to bolje ne prezentira turistima? Zašto se ne naplaćuju ulaznice?“ razmišljaju naši prijatelji. Ja se pokušavam sjetiti legende o nastanku jezera, o Gavanu koji je tlačio svoje ljude pa ga je Bog kaznio i dvori mu se propuntali. Pripremajući se za ovaj put pretraživao sam malo na velikoj mreži i nešto izdvojio, ali u vremenskom tjesnacu nisam stigao isprintati da pročitam prijateljima.

(...) Vrlo blizu Imotskoga, uza sam rub gradića, nalazi se Modro jezero. Narod mu je dao ime zbog modre boje njegove vode. Modro jezero ima oblik bubrega. Duži mu je promjer sjeveroistok-jugozapad (oko 800 m). Širina koleba od 250 do 400 m. Dubina ponikve mjerena je više puta jer se do površine vode lako dolazi lijepo gradjenim puteljkom. Prije nego se rekne o dubini, treba naglasiti da je obod otvora ponikve nagnut te je prema najnovijim mjerenjima južni najniži 386 m nadmorske visine, a sjeverni najviši 527,7 m nad morem. Dno je najniža točka, na koti 239 i 241 m. Prema tome, dubina je ponikve od najviše točke oboda do najniše točke 288,7m (527,7 - 239 = 288,7) a od najniže točke oboda do najniže točke dna 147m (386-239=147). Razina vode penje se za kišnih dana obično do 329 m nadmorske visine(...)

(...) Oko 1 km podalje od grada, u sjeverozapadnom pravcu, nalazi se drogo imotsko jezero - Crveno. Ovo je ime dobilo po crvenkastim stijenama koje čine obod jezera. Okruglo je kao neki orijaški zdenac pa se čini da je umjetno. Obod mu je, kao i u Modroga, takodjer nagnut od sjevera prema jugu. Sjeverni ima nadmorsku visinu prema koti 522,9, juzni na 425,4 m. Najniza je tocka dna bila na koti 4,1 m. Prema tome, dno Crvenog jezera nalazi se samo oko 4 m nad razinom mora. Najveća je izmjerena dubina vode za nižeg vodostaja bila 250,5 m, a najveća izmjerena dubina ponikve, tj. razmak izmedju najvise točke oboda i najniže točke dna 518,8 m, dok je najmanja, tj. razmak izmedju najnize točke oboda i najnize tocke dna 421,3 m. Duži promjer otvora iznosi oko 300 m, kraci oko 200.(...) detaljnije http://www.imotski.net/cj.html

Nakon obilaska jezera, puni dojmova vraćamo se u grad. Ispred lijepe franjevačke crkve srećem kolegicu s posla i na trenutak se vraćam problemima koje sam upravo uspio potpuno potisnuti. Skrušeno ulazimo u praznu crkvu, uglavnom turistički razgledamo monumentalne plohe i volumene, klanjamo se pred kipovima bl. Djevice Marije i sv. Ante, poneko se uspjeva na trenutak prepustiti kontemplaciji. Brzo završavamo s našom molitvom i uskim bijelim, kamenom popločanim uličicama, nastavljamo prema centru grada. Tipična mediteranska arhitektura. Kao da si u Makarskoj ili u Splitu, ili u Šibeniku. Na momente kao da vjetrić donese miris mora. Ili je to samo dojam.

Na središnjem trgu živost. Sve terase pune. Kao i u Zagrebu. Srećemo više znanaca koji su kao i mi iskoristili mogućnost spajanja neradnih dana i vikenda za putovanje. Na sjevernoj strani trga prema skalinima zamišljeni Ujević pod klobukom i ogrtačem. „Kako je teško biti slab.... i biti star, a biti mlad....“ Pronalazimo stol pod suncobranom i prepuštamo se uživanju u „ćakulama“. Pridužuje nam se moj kolega Imoćanin doktor Meter koji se brine o zdravlju ovoga svijeta i potsjeća nas na prednosti i slabe strane života u malom mjestu. Svi se slažemo da bi društvo trebalo promijeniti odnos prema periferiji, ili onome što se zove provincija; može se govoriti samo o provinciji duha, jer više provincije ima u Metropoli nego u samoj zemljopisnoj provinciji; ulagati više u škole, u ekonomiju, u kulturu, u sport, osmisliti poreznu politiku koja bi pogodovala onima koji ostaju u malom mjestu, kao što se to već radu u zapadnim zemljama, i mnogo toga bi bilo i bolje i ljepše, i manje bi bilo problema.
Moji šumari svugdje imaju svoje kolege, pa i ovdje u Imotskom. Jedan takav, fini mladi gospodin odvede nas do „Zdilara“ u Prološcu. Pristojan ručak, u hladovini terase uz žubor Vrljike, čiju hladnu, zelenu vodu skrivaju i miluju grane niza tužnih vrba. Tu bi moralo biti riba i rakova kao u sličnoj ponornici Šujici malo sjevernije od Imotskog. Ksenija je na čelu stola. „Na tom je mjestu sjedio predsjednik Tuđman“ otkriva nam naš šumar Živko, na što se ona ponosno osmjehne. Dogovaram smještaj u Međugorju kod „Stankele“ i polako krećemo naprijed.

Vinjani Donji
Granicu prelazimo u Vinjanima Donjim. I s jedne i s druge strane samo mahanje rukom i pozdrav: „Sretno“. “Granice su da se pređu“, pjeva fra Šimun Šito Ćorić. Ova granica siječe živo hrvatsko tkivo. Koliko je samo mladih života u domovinskom ratu izgubljeno u nadi da te granice više neće biti? Koliko razočarenja? U Sovićima Pero je malo odrijemao u autu, pa smo se sačekali u Grudama. Ksenija je htjela posjetiti trgovački centar, ali to nisam ozbiljno shvatio. Možda se malo i naljutila. Kasnije doznajem da bi kupila peku. Jednostavno sam produžio jer mi se činilo da bi se previše zadržali. I u Zagrebu vrlo rijetko idem u te velike centre. Predlažem da prošetamo malo mjestom i da posjetimo veliku lijepu crkvu na uzvisini, međutim, što zbog umora, što zbog ljutnje, nitko ne želi iz auta. Nastavljamo dalje lijepim, pitomim, dobro naseljenim krajem i već smo u Širokom Brijegu.

Široki Brijeg
Zadnji put sam tu bio pred više od 20 godina. Prije rata. Gotovo ga ne prepoznajem. Nekad mali gradić s nekoliko redova kuća oko rječice Lištice, a sada je to pravi, veliki grad u kome se nije lako snaći Jedino je isti ostao brijeg sa crkvm, samostanom i školom koji dominiraju nad cijelim gradom. Morali smo se malo raspitivati i kružiti dok smo pronašli put prema crkvenom kompleksu na brijegu.

Monumentalna crkva – franjevački samostan Uznesenja BDM sa dva tornja, sve napravljeno od fino klesana kamena, sa lijepo uređenim platoom ispred glavnog ulaza na kojemu se ističe kitnjasti hrast pod kojim su prvi franjevci govorili sv. misu dok su bili „bez kruva i krova“. Čitamo da je temeljni kamen postavljen 23. srpnja 1846. i da samostan postaje kolijevkom Hercegovačke franjevačke provincije Uznesenja BDM. U pozadini jednako lijepe zgrade gimnazije i konvikta, koje franjevci podižu 1900. i 1912. i 1924. godine, znalački organizirani perivoj na rubu kojega prema panorami ubavog gradića utonula u zelenilo dominira monumentalni kip fra Didaka Buntića. Uz izgradnju franjevačkog kompleksa pomalo je rastao i gradić oko rijeke Lištice. Razvoju grada išla je u prilog i intenzivna eksploatacijom boksita.

iroki crkvap
                                                   Crkva BDM Široki Brijeg 

 

fra Didak putopis
                                               Fra Didak Buntić

(...Kroz širokobriješku gimnaziju prošlo je više od četiri stotine đaka od kojih je tek njih osamdesetak učilo za fratre. Svi su se ostali spremali za ostala životna zvanja, a fratarska im je gimnazija bila jedinom prilikom kako izaći iz bijede, nepismenosti i zaostalosti koja je zahvatila Hercegovinu. U ovoj su se gimnaziji školovali đaci iz Dalmacije i Slavonije. Samostan s gimnazijom, kao i Hercegovačka franjevačka provincija, nastali su za vrijeme turske vladavine preživjevši mnoge ratove i režime. No dolaskom partizana 1945. na Široki Brijeg i uspostavom komunističke Jugoslavije obilježen je gimnazijski krvavi završetak.

(...) Dana 7. veljače 1945. partizani su ubili 12 fratara, spalili ih i zatrpali u ratnom skloništu u samostanskom vrtu. Tijela su im 1971. ukopana u crkvi na Širokom brijegu.(...) Od 66 ubijenih hercegovačkih franjevaca (koncem II. sv. rata) njih je 34 službovalo u širokobriješkom samostanu. (...) Mjesta mučenja, ubojstva i grobovi njih dvanaestorice do danas su nepoznati(...) fra Ante Marić, Stopama pobijenih

Ime fra Didaka Buntića povezano je s akcijom spašavanja velikog broja hercegovačke djece od sigurne smrti od gladi koja je u to vrijeme mučila Hercegovinu. On je organizirao odvođenje djece, njih preko 17.000, u ravnu Slavoniju u kojoj nikada nije bilo gladi, i rasporedio ih po obiteljima, koje su ih mogle i željele primiti. Veliki broj te djece ostao je trajno u Slavoniji i u njoj pustio najdublje korjenje. Dosta godina kasnije pokazat će se da će i to biti sudbinski važno za Hrvatsku. Potomci te djece prvi će ustati u obranu domovine uvijek kada je ona bila ugrožena, a posebno 1991. I danas, ako prođete Vukovarskim vojničkim spomen grobljem vidjet ćete da gotovo svako drugo prezime na križevima i pločama vuče svoj korjen iz ovog prvog kršnog zavičaja- Zadro, Sablić, Naletilić, Barbarić, Buntić isl...

Pomolili smo se u crkvi na grobu pobijenih, prošetali kompleksom (šteta da je sve drugo zbog blagdana bili zatvoreno), obišli grad ne izlazeći iz automobila jer je kišilo i uputili se na izvor Lištice. Dragi prijatelji, ako prolazite Širokim, nikako ne propustiti doći na ovo mjesto. Prelijepo: u podnožju grandiozne hridi koja se gubi visko u oblacima snažni bučni izvor koji odmah postaje pravom malom planinskom rijekom koja veselo žuboreći hita prema svome davno postavljenom cilju - valjda Neretva, pa plavi Jadran, pa.... Posvuda unaokolo bujna vegetacija. Preko drvenog mostića prelazimo u lijepi restoran u kojem sam nekad davno prvi put probao Begovu čorbu. Sve je lijepo, uredno, osoblje fino i ljubazno, kava dobra, kao i sve drugo što smo kušali.

Opraštamo se od Širokog i pravac Međugorje. Put vijugav, malo se odužio. Prolazimo kroz mala poljca, kroz zaseoke, preko malog planinskog prevoja kojemu ne znamo ime, uz vinograde i voćnjake. Ksenija, već pomalo umorna svaki čas pita: „ Jesmo li na pravom putu? Pitaj nekoga.“ Ja znam da tu ne možemo zalutati, možemo eventualno ići malo dužim pravcem, ali nakon učestalih, već pomalo paničnih pitanja postajem i ja nesiguran. Ali, nakon što opazih tablu s natpisom Buhovo, znam da smo skoro pred ciljem. Međutim, Ksenija i dalje ne vjeruje. Zaustavljamo se kod benzinske crpke i dobijemo odgovor „Samo naprijed još desetak km.“

Hitovi: 646