Taj vrli naš novi svijet
Indeks Članka
Trideset godina od pada komunizma? Kada bolje promislim, i nema se što posebno slaviti, osim što ovi danas ne zatvaraju, osim usta, a fizički gulag zamijenili su mentalnim
Prošle godine obilježavanje šezdesetosmaške revolucije vrištalo je iz svih medija. Sudionici i svjedoci te revolucije koja je ustala protiv konformizma, protiv autoriteta, danas sjede u Europskom parlamentu, upravljaju svijetom medija i i sveučilišta, postavši sve ono protiv čega su se borili, foteljaši, mainstream.
Sve u svemu bizaran događaj, još bizarniji epilog: sjaši Kurta da uzjaši Murta, odnosno ustali su protiv normi, da bi rekli – mi smo norma.
Ove pak godine je jedan puno važniji događaj za Europu i Europljane, trideset je godina od pada Berlinskog zida, od pada, uz nacifašizam, najkrvavije ideje i sustava u povijesti, komunizma. O 1968. godini pompa i vika, o 1989. godini i propasti komunizma – šutnja, kao da milijuni ljudi nisu izbavljeni od terora i masovnih zločina.
Te su godine kineski komunisti dostojno proslavili pad komunizma pokoljem na Tienanmenu i okrenuli se kapitalizmu. Ta “nova Kina” započela je masakrom. Bolje da propadne selo nego (komunistički) običaji…
Zašto ne obilježavano 1989., barem s par posto pompe kojom je proslavljena i obilježena 68.? Ljevicu razumijem, ona je dugo vremena na slobodnom Zapadu sa simpatijama gledala na komunistički eksperiment, da bi kasnije rekli, a mnogi i danas misle, da je socijalizam dobra ideja, ali loše realizirana.
Ta ljevica se danas prestrojila, pa vidjevši da svijet ne može mijenjati nasilnim političkim putem, odlučila se mijenjati pojedinca, zaposjevši medije te kulturne i sveučilišne institucije, a proletera i brigu za njega zamijenila je LGBTIQ… agendom, migrantom i ostalim novima “prezrenim na svijetu” koje treba osloboditi, spasiti i, kao i komunisti, “svijet učiniti pravednijim”.
Životinjska farma
Berlinski zid zapravo nikada nije pao, on se samo preselio u ljudske glave. Ako ljevičari ne obilježavaju, komemoriraju ovu važnu obljetnicu, zašto to ne čine liberali?
Kao odgovor ponovit ću temeljnu tezu knjige Ryszarda Legutka pod znakovitim naslovom “The Demon in Democracy”, koju sam prošle godine donio u Globusu, pa je ove godine, godine pada komunizma, moram prigodno ponoviti: Jeste li sigurni da postoji razlika između starog komunističkog režima i modernog liberalnog sustava? Da, postoje enormne razlike, ali i enormne sličnosti.
Legutko, koji je kao Poljak živio i u komunističkom i u liberal-demokratskom sustavu (bio je europarlamentarac, ne znam je li opet izabran), ovako sažimlje temeljnu sličnost komunizma i liberalne demokracije: Oba politička sustava prožimaju cijeli društveni poredak, sve institucije, norme, mentalitet. I komunizam i liberalna demokracija postavljaju se kao zadnje referentne točke za sve što se događa u društvu.
“U komunizmu je”, piše Legutko, “sva stvarnost morala biti i zvati se komunističkom. Nije postojao odgoj, već komunistički odgoj, nije postojala obitelj, već komunistička obitelj, nije postojao moral, već komunistički moral…
Malo kasnije, kada je naša zemlja prihvatila novi sustav, vidio sam, s izvjesnim razlikama, da u liberalno-demokratskom sustavu svaka stvarnost također mora postati liberal-demokratska: obitelj treba postati liberalna i demokratizirana, isto vrijedi i za škole, za moral, mentalitet općenito.”
Čak se i religija, u liku pape Franje, uzvisuje ako se Crkva liberalizira i demokratizira, inače, kuš! Pridjev komunist nekoć, kao i liberal danas, označava superiornog čovjeka, sve drugo je ili sumnjivo, ili manje vrijedno. Dijelimo se i danas, kao u komunizmu, na napredne i nazadne snage.
U tom slučaju, kao u komunizmu, radi se o neprijatelju naroda, ili, kao u liberalnoj demokraciji, da citiramo Poppera, “o neprijateljima otvorenog društva” i slobode kao takve.
Kao i komunizam, i liberalna demokracija ima globalne ambicije, ona je globalistička, pa se također izvozi uz pomoć bombi i tenkova proizvodeći “proljeća”, bila ona arapska ili iračka, u kojima onda “procvjeta tisuću cvjetova”, od ISIL-a do Muslimanske braće.
I jedan i drugi sustav kontrolu temelje na kontroli jezika, bilo verbalnim deliktom (govor mržnje u liberalizmu), ili političkom korektnošću. Ni za jedne ni za druge nije važno što je dobro ili istinito, već što je (ideološki, politički) korektno, ispravno, u skladu s dominantnim poretkom, od medija do sveučilišta.
Kao što su komunisti mislili da su oni zadnja riječ, kraj povijesti, tako je i Fukuyama u istoimenoj knjizi rekao za liberalizam 1989.
Osim pada komunizma, ove je godine, ne lezi vraže, i sedamdeseta obljetnica od prvog izdanja Orwellove 1984., pisca koji je najavio novi totalitarizam na Zapadu, koji će distorzijom jezika napraviti distorziju stvarnosti.
Nema više Udbe, nema KGB-a, na djelu je Orwellova policija mišljenja, jezični inženjering, zvan politička korektnost, a Zapad je doista postao životinjska farma u kojoj su neke životinje jednake, a neke jednakije.
Trideset godina od pada komunizma? Kada bolje promislim, i nema se što posebno slaviti, osim što ovi danas ne zatvaraju, osim usta, a fizički gulag zamijenili su mentalnim.
https://kamenjar.com/ivica-sola-komunizam-je-pao-totalitarni-mentalitet-ostao/
Rasulo ljevice na Zapadu i rasulo Katoličke crkve na Zapadu ima isti korijen
Ivica Šola, Slobodna Dalmaciuja, 30. srpnja 2019.
Najveći gubitnici zadnjeg desetljeća u Europi su dvije zanimljive i donedavno neprijateljske “grupacije”, ljevica i Katolička crkva. U mnogim europskim zemljama na izborima ljevica je ili nestala, ili svedena na slabe, a donedavno moćne stranke. Katoličku crkvu (i protestantske) ljudi masovno napuštaju, izgubila je skoro svaki utjecaj, piše Ivica Šola za Slobodnu Dalmaciju, u kolumni koju djelomice prenosimo.
Jedno je zajedničko i ljevici i Katoličkoj crkvi u zapadnoj Europi posljednjih godina: opsjednutost migrantima i njihovim pravima, kao i drugim “ranjivim skupinama”, ponajviše homoseksualcima, te snažan napad na tzv. desni populizam.
Tako je u Vatikanu uoči zadnjih europskih izbora papa Frane okupio u okrilju Papinske akademije za društvene znanosti stručnjake iz cijelog svijeta da rasprave na temu opasnog populizma. Sam papa Frane na audijenciji obratio se sudionicima skupa kritizirajući “konfliktni nacionalizam” i “podizanje zidova”. “Migrant, pa i ilegalni, veli Papa u svom obraćanju, nije prijetnja kulturi, običajima i vrijednostima nacije koja ga prihvaća.”
Prije mjesec dana, pak, njemačka Biskupska konferencija izdala je dokument, radni materijal pod naslovom “Oduprijeti se populizmu”, kako bi se Crkva suprotstavila “desnom populizmu”.
Dakle, za njemačke biskupe, u pluralnom društvu na Zapadu, treba štititi muslimane, modernu obitelj, istospolnu misli se očito, homoseksualce, transeksualce, interseksualce… kako ih “populisti” ne bi pojeli preko noći.
Ista antipopulistička, ilegalna proimigracijska i LGBT agenda obilježava i suvremenu propadajuću ljevicu. Apsurd je došao do te razine da takvu ljevicu napada žestoko komunistički talijanski list “Il Manifesto” iz pera Carla Freccera. Autor podsjeća da je populizam kao legitimna politička metoda niknuo baš na ljevici u kontekstu klasne borbe i klasne svijesti, i da je današnja ljevica zamijenivši klasnu svijest humanitarnom, karitativnom sviješću i borbom za ljudska prava ranjivih skupina (kao i Katolička crkva) zapravo korisni idiot neoliberalnog kapitalizma, dočim desni populisti upravo okrećući retoriku prema dolje, prema radnicima i nestajućem srednjem sloju, preuzimajući poziciju ljevice, a ljevica je na strani elita koji, eto, idu preodgajati zatucani islamofobni i homofobni narod te ga prosvjećivati ljudskom pravima, piše Ivica Šola za Slobodnu Dalmaciju.
Propast iznutra
Rasulo ljevice na Zapadu i rasulo Katoličke crkve na Zapadu ima isti korijen. Što će ti Crkva koja ne naviješta spasenje, već se bori za ljudska prava? Ne treba, za to imate nevladine organizacije i državu. Što će ti Crkva koja strahuje za muslimane u Europi, koje nitko ne dira i uživaju sve slobode i socijalnu pomoć, a u istom dokumentu šuti o jednom od najvećih genocida u povijesti, onim nad kršćanima u islamskom svijetu, koji nemaju ama baš nikakva prava, za razliku od muslimana u Europi.
Što će ti Crkva koja se bavi politikom, a ne evangelizacijom, koja, kao i ljevica, potiče bezakonje i kaos – ilegalne migracije? Što će ti ljevica koja je, poput pseudocrkve, klasnu svijest zamijenila karitativnim djelovanjem, koja umjesto rada štiti kapital, umjesto radnika, kao i Crkva u Njemačkoj, homoseksualce i “modernu sliku obitelji”.
Takva Crkva, takva ljevica na Zapadu samo će se i dalje urušavati iz jednostavnog razloga što su sami sebe sveli na nešto što nisu, što propuštaju činiti ono što je u naravi njihova identiteta ili poslanja.
Biblijska rečenica “propast tvoja, Izraele, iz tebe dolazi” ne vrijedi samo za ljevicu i Crkvu, već i za EU