Taj vrli naš novi svijet

Ove godine obilježit će se 30.obljetnica rušenja Berlinskog zida kao simbola sloma svjetskog komunističkog pokreta koji je počeo perestrojkom u Gorbačevljevom Sovjetskom Savezu, a nastavio se raspadom Varšavskog pakta i oslobađanjem istočnoeuropskih zemalja od sovjetske čizme. Europa je simboličnim padom Berlinskog zida zakoračila u novu povjesnu fazu ujedinjenja pod okriljem Europske unije koja je uz Sjeveratlanstki savez NATO postala najmoćnija politička i ekonomska svjetska zajednica država. Rušenjem Berlinskog zida simbolično je kao svjetski pokret srušen komunistički totalitarni sustav koji je u drukčijim političkim okolnostima naslijedio svojeg totalitarnog prethodnika Hitlerov nacizam.
Rušenje Berlinskog zida imalo je i te kako važan značaj za Hrvatsku i hrvatski narod, jer su slomom komunizma koji je vladao Jugoslavijom 45 godina stvoreni uvjeti za raspad Jugoslavije. U raspada komunizma postojala je međutim bitna razlika između istočnoeuropskih država koje su bile pod sovjetskim blokom i Jugoslavije koja bila lider nesvrstanog pokreta ali je unatoč unutarnmjem samoupravnom uređenju ipak bila totalitarna komunistička država. Zbog suprotstavljenih interesa unutar federacije bilo je jasno, kao što je u jednom izvješću predvidjela američka CIA, da će se Jugoslavija raspasti. Dok su se Sovjetski savez i Čehoslovačka mirno raspali, to se u Jugoslaviji nije moglo očekivati jer je stoljetna velikosrpska ideologija uz podršku velikih sila prije svega Ujedinjenog kraljevstva i Francuska a u početku i Sjedinjenih Država imala projekt stvaranja Velike Srbije. U takvim okolnostima bivši partizan i umirovljeni visokopozicionirani general JNA Franjo Tuđman stavio se na čelo pokreta za ostamostaljenje i uspostavu demokratske Hrvatske. Njegova Hrvatska demokratska zajednica nakon plebiscitarnog referenduma i tzv Božićnog Ustava 1990. godine koji je praktički nudio konfederalni ustroj nove državne zajednice kao prvi korak k otcjepljenju od Jugoslavije, povela je hrvatski narod u ostvarenje vjekovnog sna o vlastitoj državi.
U toj polazišnoj inicijativi za oslobađanje od komunističke ideologije i stvaranja demokratskog društva hrvatski koncept se bitno razlikuje od političkih pokreta u istočnoeuropskim zemljama. U tim državama protivnici komunističkog režima nalazili su se izvan komunističkog ustrojstva u ad hoc stvorenim pokretima za promjene društvenog i državnog uređenja, dok je u Hrvatskoj (a tako je još izraženije bilo u Sloveniji) rukovodeća snaga za demokratske promjene i osamostaljenje proizišla iz samog Saveza komunista. Činjenica je da je Hrvatskoj demokratskoj zajednici pristupilo 70.000 dotadašnjih članova komunističke partije i da su oni praktički zavladali HDZ-om. Prema svjedočenju poznatog „bombardera s Kvarnera“ Vladimira Bebića koji je sam bio član jugoslavenske tajne služba u prvom sazivu demokratski izabranog Hrvatskoga sabora bilo je 68 zastupnika iz redova Udbe i KOS-a. U svojem posljednjem intervjuu pred smrt Šime Đodan je izjavio da su se u tim prvim godinama stvaranja hrvatgske države ključne odluke donosile u svojevrsnom „politbirou“ u kojemu su uz Tuđmana bili Josip Manolić, Josip Boljkovac, Ivica Račan i Dušan Bilanđić. Što bi oni zaključili to bi HDZ amenovao. Indikativno je da u tim prvim godinama stvaranja države Franjo Tuđman nije bio sklon hrvatskim proljećarima, pa je više vjerovao svojim bivšim partijskim drugovima, pa čak i jednom Ivici Račanu koji je ostao upamčen po izdajničkoj predaji oružja Teritorijalne obrane tzv. Jugoslavenskoj narodnoj armiji, a da se ne spominje demonstrativan izlazak iz Hrvatskoga sabora zastupnika SDP-a kad se glasovalo o otcjepljenju iz Jugoslavije. Naravno da je takva simbioza s bivšim članovima Saveza komunista koji su se do jučer zaklinjali u jugoslavensko bratstvo i jedinstvo stvorila za njih povoljnu klimu za očuvanje stečenih pozicija. Tuđmanova ideja pomirbe ustaša i partizana kolikogod bila važna za jačanje nacionalnog jedinstva hrvatskoga naroda u ratnim godinama borbe za državnu samostalnost u stvarnosti je bila obična floskula. Osim nekoliko pravih i još živih ustaša među kojima je bio i Pavelićev zet Srećko Pšeničnik koji je s pravom ustaškom strankom „HOP“ sudjelovao na prvim višestranačkim izborima na kojima je dobio zanemariv broj glasova, većina onih koji su se vratili u Hrvatsku iz tzv. „političke emigracije“ bili su suradnici jugoslavenskih tajnih službi Udbe i KOS-a.
Klasičan primjer za to je Gojko Šušak koji se vratio iz Kanade da bi prvo bio ministar iseljeništva a potom i ministar obrane. Njega je na vezi držao Josip Perković koji je bio visokopozicionirani djelatnik hrvatske Udbe zadužen za tzv. „neprijateljsku emigraciju“. Osobno sam imao susret s Josipom Perkovićem u toj funkciji kad sam u jednoj delegaciji tadašnje Matice iseljenika Hrvatske putovao u Australiju sredinom 80-tih godina, pa nas je Perković brifirao o toj „neprijateljskoj emigraciji“ za koju se kasnije utvrdilo da je bila pod nadzorom Udbe koja je, da bi se diskreditirala hrvatska emigracija, organizirala poznati teroristički plan u Sydneyu . Takvog Perkovića Tuđman je postavio za pomoćnika ministra obrane. O vezi Perković_Šušak ima jedan detalj koji je manje poznat javnosti. U prvim godinama rata agenti hrvatskog SZUP-a (Služba za zaštitu ustavnog poretka) uhitili su Perkovića u jednom budimpeštanskom hotelu prilikom susreta s jednim srbijanskim agentom. Po dolasku u Zagreb Perković je pritvoren, ali se sutra pojavio u kabinetu ministra Gojka Šuška. Kasnije ga je predsjednik Tuđman predstavljao kao svojeg najboljeg ministra, dok je Šime Đodan u spomenutom intervjuu svjedočio kako je bio nazočan jednoj žestokoj svađi između predsjednika Tuđmana i ministra Šuška, a povod je bio nekakav novac.Gojko Šušak je umro prije Tuđmana, a Josip Perković bio je sve do izručenja njemačkom pravosuđu jedna od najmoćnijih političkih osoba u Hrvatskoj a njegov sin Saša bio je čak savjetnik za nacionalnu sigurnost bivšem predsjedniku Mesiću.
Slučaj Perković postao je tako paradigma za odnos demokratski ustrojene hrvatske države prema pripadnicima jugoslavenskih tajnih službi i njihovog utjecaja na političke odluke u novoj državi. Najbolji primjer za to je upravo „lex Perković“ kojim je Milanovićeva dakle SDP-ova Kukuriku koalicija u Hrvatskoj kao novoj članici Europske unije namjeravala zaštititi od progone njemačkog pravosuđa moćnog jugoslavenskog obavještajca kao i njegovog kolegu Zdravka Mustača zbog umiješanosti u ubojstvo hrvatskog političkog emigranta Stjepana Đurekovića. U takvim političkim okolnostima nije bilo moguće a čak ni govora o tome da se u Hrvatskoj provede lustracija kako bi se bivši suradnici jugoslavenskih tajnih službi uklonili iz javnih službi. Iako su mnogi suradnici i prijatelji predsjednika Tuđmana upozoravali na to da je oko njega previše udbaša, on im je prvo ukazao da se hrvatska država ne može stvoriti bez suradnika Udbe, a da će se oni lustrirati nakon završetka rata. U prvom slučaju bio je djelomično u pravu, ali je uz one udbaše koji su prihvatili realnost hrvatske države i stavili joj se na raspolaganje u strukturama vlasti ostalo mnogo onih koji su bili protiv hrvatske države, pa su takvi ili njihova djeca i danas aktivni, zauzimajući važne položaje u politici, u čemu je najbolji primjer Andrej Plenković, gospodarstvu, medijima, pravosuđu i kulturi. U drugom slučaju nakon završetka rata jedini pokušaj provedbe lustracije u Hrvatskome saboru bio 1998. godine kad je HSP predložio Zakon o lustraciji, ali ga je odbila HDZ-ovska većina. Pored srednjeeuropskih i istočnoeuropskih zemalja Istočnoga bloka koje su usvopjile i provele zakon o lustraciji od država nastalih raspadom Jugoslavije jedino Slovenije, Hrvatska i Crna Gora nisu donijele taj zakon, upravo zbog toga što su taj zakon trebali donijeti oni koji bi trebali biti lustrirani. Prije 10 godina povodom obilježavanja 20. obljetnice rušenja Berlinskog zida češka vlada odlučila staviti na internet popis 13.500 osoba koje su za vrijeme komunističke vladavine u Čehoslovačkoj bili suradnici tajnih službi. Osvrčući se na na tu činjenicu i na stanje u Hrvatskoj tadašnji predsjednik Hrvatskog helsinškog odbora dr Ivo Banac upozorio je da je stanje u Hrvatskoj mnogo gore nego početkom devedestih. "Ne samo da se ne govori o lustraciji bivših suradnika komunističke obavještajne službe, nego je riječ o potpunoj apologetici tog režima" Podvukao je da se naše društvo nije izvuklo iz komunističkih struktura jer su gotovo na svim ključnim pozicijama ljudi "iz prošlog sustava". Da je to tako i danas 30 godina nakon rušenja Berlinskog zida vladajuća jugokomunistička kasta u Hrvatskoj potvrdila je nedavnim izmjenama zakona o arhivima koji i dalje ostaju zatvoreni za javnost.
Iako su hrvatskim političarima bilo HDZ-a ili SDP-a puna usta Europe i novih europskih vrijednosti njihova politika pada na ispitu upravo na pitanju odnosa prema komunističkoj prošlosti koje se hrvatsko društvo i hrvatski narod još uvijek nisu oslobodili na način kako se to zahtijeva u obvezujućoj Rezoluciji Europskog parlmenta od 2. travnja 2009. godine. Taj dokument nosi naslov „Rezolucija o europskoj savjesti i totalitarizmu“Pozivajući se na brojne dokumente Ujedinjenih naroda, Vijeća Europe i samog Europskog parlamenta u opsežnoj preambuli navodi se između ostalog: da ni jedna politička stranka nema monopol na tumačenje povijesti da službena politička interpretacija povjesnih činjenica ne smije biti nametnuta parlamentarnom ili nekom drugom većinom, da krivo tumačenje povijesti može potaknuti isključivu politiku i potaknuti mržnju i rasizam, te da Europa ne može biti ujedinjena ako nije u stanju usvojiti zajedničko stajalište na svoju povijest i ocijeni nacističke, staljinističke, fašističke i komunističke režime kao zajedničku ostavštinu i provede poštenu i sveobuhvatnu raspravu o njihovim zločinima u prošlom stoljeću. Na temelju takvog uvoda u 17 točaka se predlažu konkretne zadaće ne samo zemljama članicama Europske unije, nego i zemljama kandidatkinjama, što znači u to doba i Hrvatskoj, ali i zemljama koje to nisu ali su članice šireg sastava Vijeća Europe. Među 17 točaka Europskog parlamenta ističe se iskazivanje poštovanja svim žrtvama totalitarnih i nedemokratskih režima u Europi, te se odaje počast onima koji su se borili protiv tiranije i nasilja. Podvlači se važnost očuvanja sjećanja na prošlost, jer ne može biti pomirbe bez istine i podsjećanja, te potvrđuje jedinstveni stav protiv svih totalitarnih vladavina bilo koje ideološke orijentacije. U točki 15. pozivaju se sve članice Europske unije ali i zemlje kandidatkinje da 23. kolovoza proglase Danom sjećanja za žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima, te da se taj dan obilježi s dostojanstvom i nepristranošću. U točki 16. Europski parlament izražava svoje uvjerenje da krajnji cilj otkrivanja i procjene zločina počinjenih pod komunističkim totalitarnim režimima jest pomirba, što može biti ostvareno priznanjem odgovornosti, traženjem oprosta i podsticanjem moralne obnove.
Kao prvo, ta za Hrvatsku važna rezolucija Europskog parlamenta, usvojena s 553 glasova uz 44 protiv i 33 suzdržana, uopće tada nije registrirana u hrvatskim medijima, iako je nekoliko njih imalo svoje dopisnike u Bruxellesu. Hrvatski sabor još je uvijek nije uvrstio i dnevni red, a da ne govorimo kako se datum 23. kolovoza u Hrvatskoj, s iznimkom Dubrovnika gdje su komunisti na Daksi pobili civile među njima i brojne antifašiste, službeno ignorira kao što je bilo i ove godine prilikom ukopa 294 žrtve komunističkog režima u Zagrebu. Vlada sveopća „silenzio stampa“ iz jednostavnog razloga što u hrvatskim medijima, kako javnim tako i komercijalnim, još uvijek ima vlasnika, urednika i novinara koji nose biljege komunističke i udbaške prošlosti, pa je na određeni način rezolucija Europskog parlamenta uperena protiv njihove nečiste savjesti. Zbog takve ideološki obojene vlasti, te jugofilskog komunističkog mentaliteta, počevši od najviših političkih dužnosnika pa naniže, u Hrvatskoj Berlinski zid još uvijek nije srušen. Prije 10 godina nitko od predstavnika vlasti Republike Hrvatske nije nazočio značajnoj obljetnici u Berlinu, a vidjet ćemo hoće li se to ponoviti i ove godine. Dio zida koji je postavljen pred veleposlanstvom Savezne Republike Njemačke u Zagrebu trebao bi biti podsjetnik Hrvatskoj odnosno njezinoj vladajućoj jugokomunističkoj kasti da kad su zločini komunizma u pitanju još nije raščistila sa svojom totalitarnom prošlošću priznanjem odgovornosti, traženjem oprosta i podsticanjem moralne obnove.

https://www.facebook.com/vjekoslav.krsnik.54/posts/2459637097598775 

• Prethodno
• Sljedeće