U Europskom parlamentu je 19. rujna 2019. usvojena “Rezolucija o važnosti europskog sjećanja za budućnost Europe” kojom se potpuno jasno i nedvosmisleno izjednačava zlo nacional-socijalizma i internacional-socijalizma kojeg se u ovom dokumentu naziva imenom pod kojim je taj rigidni totalitarizam poznatiji kao – komunizam? Zanimljivo je kako je tako bitan dokument promaknuo vodećim medijskim kućama u Hrvatskoj. Šuti o njemu i zvanična politika.
Europa je jasno rekla svoje: Komunizam je zlo!! S obzirom da je Hrvatska članica Europske unije bilo bi vrijeme da se počne ponašati u skladu ne samo s ovom Rezoucijom nego u skladu sa svim rezolucijama, deklaracijama, izjavama, načelima i odlukama navedenim u uvodnom dijelu ove Rezolucije. A to znači da se počnu zabranjivati komunistički simboli i balovi vampira poput onog koji se održava svakog svibnja u Kumrovcu a koji direktno vrijeđaju sve žrtve ove odvratne, totalitarne, genocidne, nedemokratske ideologije.
Dakle, počnimo se konačno ponašati kao Europljani, osudili smo nacizam i fašizam koji i treba biti osuđen, zabranili smo njihove simbole koji i trebaju biti zabranjeni, a sad je konačno red i na komunizam, da se zabrane njegovi simboli, da se zabrani petokraka, da se uklone imena ulica, trgova i ostalih javnih površina kao i spomenici komunističkim liderima i krvolocima i da konačno jednom zauvijek završimo s tim sramnim djelom ne samo hrvatske i europske nego i svjetske povijesti! kamenjar.com
Rezolucija Europskog parlamenta od 19. rujna 2019. o važnosti europskog sjećanja za budućnost Europe (2019/2819(RSP))
Europski parlament,
– uzimajući u obzir univerzalna načela ljudskih prava i temeljna načela Europske unije kao zajednice utemeljene na zajedničkim vrijednostima,
– uzimajući u obzir izjavu koju su 22. kolovoza 2019. uoči Europskog dana sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima dali prvi podpredsjednik Timmermans i povjerenica Jourová,
– uzimajući u obzir Opću deklaraciju Ujedinjenih naroda o ljudskim pravima usvojenu 10. prosinca 1948.,
– uzimajući u obzir Rezoluciju od 12. svibnja 2005. o 60. obljetnici kraja Drugog svjetskog rata u Europi na dan 8. svibnja 1945.(1),
– uzimajući u obzir Rezoluciju 1481 o potrebi međunarodne osude zločina totalitarističkih komunističkih režima koju je Parlamentarna skupština Vijeća Europe usvojila 26. siječnja 2006.,
– uzimajući u obzir Okvirnu odluku Vijeća 2008/913/PUP od 28. studenoga 2008. o suzbijanju određenih oblika i načina izražavanja rasizma i ksenofobije kazneno-pravnim sredstvima(2),
– uzimajući u obzir prašku Deklaraciju o europskoj savjesti i komunizmu, usvojenu 3. lipnja 2008.,
– uzimajući u obzir svoju deklaraciju o proglašenju 23. kolovoza Europskim danom sjećanja na žrtve staljinizma i nacizma usvojenu 23. rujna 2008.(3),
– uzimajući u obzir svoju Rezoluciju od 2. travnja 2009. o europskoj savjesti i totalitarizmu(4),
– uzimajući u obzir izvješće Komisije od 22. prosinca 2010. o sjećanju na zločine totalitarnih režima u Europi (COM(2010)0783),
– uzimajući u obzir zaključke Vijeća od 9. i 10. lipnja 2011. o sjećanju na zločine totalitarnih režima u Europi,
– uzimajući u obzir Varšavsku deklaraciju od 23. kolovoza 2011. o Europskom danu sjećanja na žrtve totalitarnih režima,
– uzimajući u obzir zajedničku izjavu koju su 23. kolovoza 2018. dali predstavnici vlada država članica EU-a u spomen žrtvama komunizma,
– uzimajući u obzir svoju povijesnu rezoluciju o situaciji u Estoniji, Latviji i Litvi usvojenu 13. siječnja 1983. kao odgovor na „Baltički apel“ koji je uputilo 45 građana tih zemalja,
– uzimajući u obzir rezolucije i izjave o zločinima totalitarnih komunističkih režima koje je usvojio niz nacionalnih parlamenata,
– uzimajući u obzir članak 132. stavke 2. i 4. Poslovnika,
A. budući da se ove godine obilježava 80. godišnjica početka Drugog svjetskog rata, koji je uzrokovao ljudsku patnju dotad neviđenih razmjera i doveo do okupacije zemalja u Europi koja je potrajala desetljećima;
B. budući da su prije 80 godina, 23. kolovoza 1939., komunistički Sovjetski Savez i nacistička Njemačka potpisale Ugovor o nenapadanju, poznat kao Pakt Molotov-Ribbentrop, i njegove tajne protokole u kojima su podijelili Europu i teritorije neovisnih država u sfere interesa između svoja dva totalitarna režima, otvorivši tako put za izbijanje Drugog svjetskog rata;
C. budući da je, kao izravna posljedica pakta Molotov-Ribbentrop, uz nacističko-sovjetski Sporazum o prijateljstvu i demarkaciji koji je uslijedio 28. rujna 1939., Republiku Poljsku prvo napao Hitler, a dva tjedna kasnije i Staljin, čime je ta zemlja lišena neovisnosti, a poljski narod suočen s nezapamćenom tragedijom; te da je komunistički Sovjetski Savez 30. studenog 1939. započeo agresiju na Finsku, a u lipnju 1940. okupirao i pripojio dijelove Rumunjske (teritorije koji nisu nikad vraćeni) te pripojio nezavisne republike Litvu, Latviju i Estoniju;
D. budući da su nakon poraza nacističkog režima i završetka Drugog svjetskog rata neke europske zemlje mogle provesti obnovu i započeti proces pomirenja, dok su druge europske zemlje ostale pod diktaturom, a neke i pod izravnom sovjetskom okupacijom ili utjecajem, još pola stoljeća te su im sloboda, suverenitet, dostojanstvo, ljudska prava i društveno-gospodarski razvoj i dalje bili uskraćeni;
E. budući da, usprkos tome što su zločini nacističkog režima ocijenjeni i kažnjeni u okviru Nürnberškog procesa, još uvijek postoji hitna potreba za većom osviještenošću, moralnim preispitivanjem i pravnim istragama u pogledu zločina staljinizma i drugih diktatura;
F. budući da su u nekim državama članicama komunističke i nacističke ideologije zakonom zabranjene;
G. budući da je europska integracija od početka predstavljala reakciju na patnje prouzročene dvama svjetskim ratovima i nacističkom tiranijom koja je dovela do holokausta, odgovor na širenje totalitarnih i nedemokratskih komunističkih režima u središnjoj i istočnoj Europi te način da se suradnjom i integracijom prevladaju duboke podjele i neprijateljstva u Europi, prestane s ratovima i osigura demokracija u Europi; budući da je za europske zemlje koje su pretrpjele sovjetsku okupaciju i komunističku diktaturu, proces proširenja EU-a koji je započeo 2004. značio povratak u europsku obitelj kojoj pripadaju;
H. budući da se europska tragična povijest ne smije zaboraviti kako bi se odala počast žrtvama, osudili počinitelji i postavili temelji za pomirenje koje počiva na istini i sjećanju;
I. budući da su sjećanje na žrtve totalitarnih režima i priznanje i podizanje svijesti o zajedničkom europskom nasljeđu zločina koje su počinile komunističke, nacističke i druge diktature od ključne važnosti za jedinstvo Europe i njezinog naroda te za izgradnju otpornosti Europe na današnje vanjske prijetnje;
J. budući da je prije 30 godina, 23. kolovoza 1989., obilježena 50. godišnjica Pakta Molotov-Ribbentrop te je u znak sjećanja na žrtve totalitarnih režima organiziran „Baltički put“, dotad nezabilježena demonstracija dva milijuna Litavaca, Latvijaca i Estonaca koji su se uhvatili za ruke i formirali ljudski lanac koji se protezao od Vilniusa do Rige, pa sve do Tallinna;
K. budući da su, usprkos tome što je Kongres narodnih zastupnika SSSR-a 24. prosinca 1989. osudio potpisivanje Pakta Molotov-Ribbentrop, kao i drugih sporazuma s nacističkom Njemačkom, ruske vlasti u kolovozu 2019. odbacile odgovornost za taj sporazum i njegove posljedice te trenutačno promiču stajalište da su Poljska, baltičke države i Zapad pravi pokretači Drugog svjetskog rata;
L. budući da su sjećanje na žrtve totalitarnih i autoritarnih režima i priznanje i podizanje svijesti o zajedničkom europskom nasljeđu zločina koje su počinile staljinističke, nacističke i druge diktature od ključne važnosti za jedinstvo Europe i njezinog naroda te za izgradnju otpornosti Europe na današnje vanjske prijetnje;
M. budući da otvoreno radikalne, rasističke i ksenofobne skupine i političke stranke potiču na mržnju i nasilje u društvu, primjerice širenjem govora mržnje na internetu, što često dovodi do porasta nasilja, ksenofobije i netolerancije;
1. podsjeća na to da se prema članku 2. UEU-a Unija temelji na vrijednostima poštovanja ljudskog dostojanstva, slobode, demokracije, jednakosti, vladavine prava i poštovanja ljudskih prava, uključujući i prava pripadnika manjina; podsjeća na to da su te vrijednosti zajedničke svim državama članicama;
2. naglašava da je Drugi svjetski rat, najrazorniji rat u povijesti Europe, započeo kao neposredni rezultat zloglasnog nacističko-sovjetskog Sporazuma o nenapadanju od 23. kolovoza 1939., poznatog i kao Pakt Molotov-Ribbentrop, i njegovih tajnih protokola, u kojima su ta dva totalitarna režima sa zajedničkim ciljem osvajanja svijeta podijelila Europu u dvije zone utjecaja;
3. podsjeća da su nacistički i komunistički režimi provodili masovna ubojstva, genocid, deportacije i doveli do nezapamćenih gubitaka života i slobode u 20. stoljeću u dotad neviđenim razmjerima u ljudskoj povijesti; najoštrije osuđuje djela agresije, zločine protiv čovječnosti i masovna kršenja ljudskih prava koje su počinili nacistički, komunistički i drugi totalitarni režimi;
4. izražava svoje duboko poštovanje za svaku žrtvu tih totalitarnih režima i poziva sve europske institucije i aktere da učine sve što je u njihovoj moći kako bi održali sjećanje na stravične totalitarne zločine protiv čovječnosti i sustavna teške kršenja ljudskih prava, pobrinuli se da ih se iznese pred sudove i zajamčilo da se takvi zločini više nikada ne ponove; naglašava važnost očuvanja sjećanja na prošlost jer bez sjećanja ne može biti pomirenja te ponavlja svoj ujedinjeni stav protiv svakog oblika totalitarne vlasti, bez obzira na njezinu ideološku pozadinu;
5. poziva sve države članice EU-a da provedu jasno i principijelno preispitivanje zločina i djela agresije koje su počinili totalitarni komunistički režimi i nacistički režim;
6. osuđuje manifestacije i širenje totalitarnih ideologija kao što su nacizam i staljinizam u EU-u;
7. osuđuje povijesni revizionizam i glorificiranje nacističkih kolaboracionista u nekim državama članicama EU-a; duboko ga brine sve veće prihvaćanje radikalnih ideologija i povratak fašizmu, rasizmu, ksenofobiji i drugim oblicima netolerancije u Europskoj uniji te uznemiruju vijesti iz nekih država članica o šurovanju političkih vođa, političkih stranaka i tijela kaznenopravnog progona s radikalnim, rasističkim i ksenofobnim pokretima različitih političkih denominacija; poziva države članice da najoštrije osude takva djela jer ona ugrožavaju vrijednosti EU-a, mir, slobodu i demokraciju;
8. poziva sve države članice EU-a da 23. kolovoza obilježavaju kao Europski dan sjećanja na žrtve totalitarnih režima i na razini EU-a i na državnoj razini te da razvijaju svijest mlađih generacija o tim temama tako što će povijest i analizu posljedica totalitarnih režima uključiti u kurikulume i udžbenike svih škola u EU-u; poziva države članice da podrže dokumentiranje mučne prošlosti Europe, na primjer prevođenjem rasprava s Nürnberškog procesa na sve jezike EU-a;
9. poziva države članice da osude sve oblike negiranja holokausta, uključujući trivijaliziranje i umanjivanje zločina koje su počinili nacisti i njihovi kolaboracionisti, te da spriječe pojavu trivijalizacije u političkom i medijskom diskursu;
10. zalaže se za zajedničku kulturu sjećanja koja će odbacivati zločine fašističkih, staljinističkih i drugih totalitarnih i autoritarnih režima iz prošlosti i služiti kao sredstvo za izgradnju otpornosti na današnje prijetnje demokraciji, naročito među mlađim naraštajima; potiče države članice da kroz opću kulturu promiču obrazovanje o raznolikosti našeg društva i o našoj zajedničkoj povijesti, uključujući obrazovanje o zvjerstvima počinjenim u Drugom svjetskom ratu, poput holokausta i sustavnog dehumaniziranja njegovih žrtava tijekom niza godina;
11. nadalje, poziva na to da se 25. svibnja (godišnjica smaknuća heroja iz Auschwitza ritmajstora Witolda Pileckog) proglasi međunarodnim danom junaka borbe protiv totalitarizma koji će biti izraz poštovanja i počasti prema svima onima koji su, suprotstavivši se tiraniji, pokazali junaštvo i istinsku ljubav za čovječanstvo te će budućim generacijama služiti kao jasan primjer ispravnog stava koji treba zauzeti pred prijetnjom od totalitarnog porobljavanja;
12. poziva Komisiju da pruži efektivnu potporu projektima za povijesno pamćenje i sjećanje u državama članicama kao i za aktivnosti Platforme europskog sjećanja i savjesti te da u okviru programa Europa za građane odvoji odgovarajuća financijska sredstva za komemoraciju i sjećanje na žrtve totalitarizma, kao što je to izneseno u stajalištu Parlamenta o programu Prava i vrijednosti za razdoblje 2021. - 2027.;
13. izjavljuje da europska integracija kao model mira i pomirenja predstavlja slobodan izbor naroda Europe koji su se tako opredijelili za zajedničku budućnost te da Europska unija ima posebnu odgovornost za promicanje i zaštitu demokracije, poštovanja ljudskih prava i vladavine prava, ne samo unutar već i izvan Europske unije;
14. ističe da su se, u svjetlu pristupanja EU-u i NATO-u, zemlje istočne i središnje Europe ne samo vratile u europsku obitelj slobodnih demokratskih zemalja, već da su se, uz pomoć EU-a, pokazale uspješnima u provedbi reformi i postizanju društveno-gospodarskog razvoja; naglašava, međutim, da ta mogućnost treba ostati otvorena i drugim europskim zemljama kako je utvrđeno u članku 49. UEU-a;
15. tvrdi da je Rusija i dalje najveća žrtva komunističkog totalitarizma i da će njezin razvoj u demokratsku državu biti otežan sve dok vlada, politička elita i politička propaganda nastavljaju s umanjivanjem komunističkih zločina i veličanjem sovjetskog totalitarnog režima; stoga poziva sve dijelove ruskog društva da se suoče sa svojom tragičnom prošlošću;
16. duboko je zabrinut zbog nastojanja sadašnjeg ruskog vodstva da iskrivi povijesne činjenice i umanji zločine sovjetskog totalitarnog režima te ih smatra opasnom sastavnicom informacijskog rata koji se vodi protiv demokratske Europe s ciljem da se ona podijeli te stoga poziva Komisiju da se odlučno suprotstavi tim nastojanjima;
17. izražava zabrinutost zbog kontinuirane upotrebe simbola totalitarnih režima u javnom prostoru i u komercijalne svrhe te podsjeća na to da je nekoliko europskih zemalja zabranilo upotrebu i nacističkih i komunističkih simbola;
18. napominje da u javnim prostorima nekih država članica (parkovima, trgovima, ulicama itd.) i dalje postoje spomenici kojima se veličaju totalitarni režimi, što otvara put iskrivljivanju povijesnih činjenica o posljedicama Drugog svjetskog rata i propagiranju totalitarnog političkog sustava;
19. osuđuje činjenicu da ekstremističke i ksenofobne političke snage u Europi sve više posežu za iskrivljivanjem povijesnih činjenica te koriste simboliku i retoriku u kojoj se čuju odjeci nekih aspekata totalitarne propagande, uključujući rasizam, antisemitizam i mržnju prema seksualnim i drugim manjinama;
20. apelira na države članice da se pridržavaju odredbi Okvirne odluke Vijeća, tako da se suprotstave organizacijama koje šire govor mržnje i nasilje u javnim prostorima i na internetu; te da efektivno zabrane neofašističke i neonacističke skupine i svaku drugu zakladu ili udrugu koja veliča i glorificira nacizam i fašizam ili bilo koji drugi oblik totalitarizma, poštujući pritom domaći pravni poredak i nadležnost;
21. naglašava da bi tragična prošlost Europe i dalje trebala služiti kao moralna i politička inspiracija za suočavanje s izazovima današnjice, uključujući borbu za pravedniji svijet, stvarajući tako otvorena i tolerantna društva i zajednice koje prihvaćaju etničke, vjerske i seksualne manjine i primjenjujući europske vrijednosti na sve;
22. nalaže Predsjedniku da ovu rezoluciju proslijedi Vijeću, Komisiji, vladama i parlamentima država članica, ruskoj Dumi i parlamentima zemalja Istočnog partnerstva.
(1) SL C 92 E, 20.4.2006., str. 392.
(2) SL L 328, 6.12.2008., str. 55.
(3) SL C 8 E, 14.1.2010., str. 57.
(4) SL C 137 E, 27.5.2010., str. 25.
Izvor:
http://hr.n1info.com/Vijesti/a49515/Tolstoj-Tito-je-bio-cudoviste.html?fbclid=IwAR2-E8UrfECLDlEaqAUKQZQuMS8CB2rb2jEwC85iwlUGX5dAM2MsYkSK9ls
/PokretOccupyCroatia H
ttps://web.facebook.com/PokretOccupyCroatia/?__tn__=kCH-R&eid=ARC-020meQxKFhdRkwQFqmhQAdNYhV9uuAL_XjMBO-xCqPoiKiM-XlYyI5b6BwTsmkge2T2SRl0mfsXO&hc_ref=ARRSZe2ZB7ysi5f3RSdiXSsLAWpLAbn-XhFX7VZkaPwsoWRZdJC97DW16YGfzl9YdIs&fref=nf&__xts__[0]=68.ARCyUZ5qtNVWDkwO75IG0X8R1okRHTIP0eGMJKXQG7NaC_lssct8hQyHM-Zv4JDSlgHgKAduGRuGPjU1p4EFDVEKd2NHHyNFY8qBFBlm2e3S3Edz8mkpzeOcQwP3o8-JpFzVbyN9yYAKtQtFWwtkKYCo_amTBaFUnyFVEb0HRmSYYQ9ja_a2y4g6rNCe7oNlKW4SO6VNfqVVvGto_OZtXvNdlTSRoB4DEOWydMMf-ZJN9_w-8sBl0bXSE3RhW6zErjTwdzkmKrD3lvU-vqfcp-2d_Y5Pgb0XjHMW9_wI51T0z89MJ4tT7pHGNwMq1nsFBV_-Y8V5TyGmI5UfSHUWx1-579rQkhkSSuCrFrz_2fIH7sAXIw
Antifašizam je sam po sebi dobra stvar, zar ne? Tko bi uopće mogao biti protiv antifašizma, osim, naravno, fašista samih?
Budući da nam logika kaže da se dvostruka negacija zapravo poništava te da se na kraju svodi na afirmaciju, ne slijedi li odatle očigledno da biti anti-antifašist u stvari znači biti fašist?
Ne, to uopće ne slijedi. Logika na kojoj je taj zaključak zasnovan potpuno je pogrešna. Ako je fašizam moj neprijatelj, to nikako ne znači da neprijatelj mojeg neprijatelja (tj. antifašist) mora nužno biti moj prijatelj.
Dapače, sasvim je moguće da neprijatelj mojeg neprijatelja bude meni još i veći neprijatelj nego onaj prvi neprijatelj! Sve će ovisiti o tome ZAŠTO je taj drugi protiv mojeg neprijatelja.
Je li to možda zato što on tog neprijatelja vidi kao prijetnju mojim (a eventualno i svojim) bazičnim demokratskim pravima pa se stoga želi zajedno sa mnom boriti protiv njega (fašizma), za slobodu nas obojice? Ili pak on možda sve to radi samo zato da bi uklonio svojeg rivala u totalitarizmu te tako dobio priliku da me podjarmi i da me sam maltretira i terorizira koliko hoće?
Evidentno je da se samo u prvom slučaju antifašizam može smatrati nečim pozitivnim i pohvalnim. Prema tome, puka činjenica da se neki pokret objektivno borio protiv fašizma nije nikako dovoljna da bi taj pokret prikazala u iole dobrom svjetlu. Da bismo smisleno donijeli bilo kakvu vrednosnu ocjenu tog pokreta, moramo razmotriti RAZLOGE njegovog antifašizma.
Kako stoji stvar s razlozima za komunistički otpor fašizmu? Teško da ti razlozi mogu inspirirati divljenje s obzirom na povijesnu činjenicu da su svi komunistički režimi bez izuzetka završavali ma-sovnom opresijom i sustavnim zatiranjem najelementarnijih demokratskih prava, a da su kom-partije na oltaru revolucije žrtvovale desetke milijuna života vlastitih sunarodnjaka. Taj crveni teror sasvim sigurno ne može biti dobar samo zato što je onemogućio crni (ili bijeli) teror.
Nemojte, poput nekih današnjih političara, pokušavati braniti komunistčki antifašizam tvrdnjom da je on barem bio baziran na lijepim idealima jednakosti i socijalne pravde, za razliku od fašizma koji je uključivao manifestno neprihvatljivi rasizam i antisemitizam.
Prvo, komunizam kao politička doktrina nije u djelima klasika marksizma bio sveden samo na idiličnu sliku svijetle budućnosti nego je, naprotiv, vrlo jasno opisivao i najavljivao nemilosrdni i krvavi “revolucionarni teror” (Marxov termin) praćen likvidiranjem čitavih grupa ljudi kao npr. kontrarevolucionarnih elemenata, kulaka, neprijatelja naroda i ostalih “štetnih insekata“ (Lenjinov termin).
Ni kasniji se idoli “nove ljevice” nisu previše ustručavali otvoreno obznaniti surove mjere koje su pripremali: “Komunizam nije ljubav. Komunizam je čekić koji upotrebljavamo da smrskamo nepijatelja” (Mao); “Mržnja je sastavni dio naše borbe: nemilosrdna mržnja prema neprijatelju koja nas gura preko prirodnih granica urođenih čovjeku i koja nas pretvara u učinkovite, nasilne, selektivne i hladne strojeve za ubijanje” (Che Guevara).
Kada se sve to ima u vidu, neobično je koliko je još uvijek raširen ljevičarski mit o prekrasnoj viziji komunističkog raja koja je, avaj, ostala neostvarena samo zato što su svi ti komunistički vođe negdje skrenuli s “pravog” Marxova traga pa su greškom svoje narode, umjesto u to divno “carstvo slobode”, odveli u dugogodišnje ropstvo. I Lenjin i Staljin i Mao i Čaušesku i Enver Hodža i Tito i Castro i Pol Pot i Ho Ši Min i Mengistu i Kim Il Sung i…
Drugo, čak i kad bi komunistička retorika doista obećavala samo utopijski ideal “svakome prema potrebama”, ne bi li racionalan čovjek ipak trebao taj pokret ocjenjivati prema realnim posljedicama svih tih političkih pokušaja, a ne samo prema njihovoj slatkorječivoj propagandi? Sve te grozote koje su se redovito događale, i to baš svaki put kad su komunisti dolazili na vlast, moraju bar donekle dovesti u sumnju njihovu ideologiju.
Isto kao što sveukupne činjenice dovode u sumnju Mujinu verziju događaja u onom vicu kad policija od njega traži da objasni kako se to dogodilo da je Haso završio u bolnici s brojnim ranama od uboda nožem, a Mujo odgovara: “Ma pusti, bolan, vako je to bilo. Idemo Haso i ja ulicom, on se u jednom trenutku spotakne i u padu se ubode na moju čakiju. I tako još nekoliko puta!”
Slično tomu, mi bismo trebali povjerovati da je nekako ispalo, nesretnim stjecajem okolnosti, da je prvo nastojanje da se ostvari besklasno društvo dovelo do strahovlade tajne policije, Gulaga i masovnih egzekucija bez suđenja – a onda kasnije opet tako još nekoliko puta. Ali nije komunizam za to kriv! (Da, da, Mujo!)
Fašizam je bio zlo i svaki onaj antifašizam koji je prepoznao narav tog zla i zbog toga mu se usprotivio dobit će pozitivan predznak. Ali nije jasno da su komunisti ikada to stvarno prepoznali. Prije svega, oni to nisu ni mogli jer njihov vlastiti pokret ima toliko sličnosti s fašizmom da se ta dva režima (“heterozigotni blizanci”, kako ih je nazvao povjesničar Pierre Chaunu) u političkoj literaturi obično zajedno klasificiraju kao potpuno nov i drastični oblik opresivnog političkog sustava koji se naziva totalitarizmom.
No i u praksi su komunisti pokazivali da im fašizam nije uvijek bio smrtni neprijatelj, npr. onda kad su svoje potencijalne antifašističke saveznike i neosporno demokratske stranke znali nazivati “socijalnim fašistima”, pokazujući time da je za komuniste “fašizam” postao naprosto pogrdan naziv za SVE njihove protivnike te da više nisu bili u stanju vidjeti neku veliku političku razliku između, recimo, parlamentarnih socijaldemokrata i fašističkih crnokošuljaša.
(Usput rečeno, to je tendencija koju su zadržali i mnogi suvremeni ljevičari koji olako potežu etiketu “fašist” na svaki objekt svoje mržnje, uključujući i američke predsjednike Ronalda Reagana i Georgea W. Busha.)
Također, dodatno svjetlo na odnos komunista prema fašizmu baca i činjenica da su oni bili spremni otvoreno sklopiti sporazum s fašistima (pakt Ribbentrop-Molotov) te da su nakon toga čak s najvišeg mjesta javno deklarirali da je fašizam zapravo “stvar ukusa”. A kao što znamo, o ukusima nema smisla raspravljati, a pogotovo nema smisla oko toga voditi rat.
Uostalom, stav komunista prema fašizmu bio je u pravilu manje determiniran njihovim doktrinarnim neslaganjima s fašizmom, a više njihovom lojalnošću prema ideologiji dirigiranoj iz Moskve.
To najbolje ilustrira činjenica da su oni posve ravnodušno prihvaćali nacističku okupaciju vlastitih domovina, a da su naprasno postali “rodoljubi” i antifašisti tek nakon Hitlerovog napada na “prvu zemlju socijalizma” u lipnju 1941. godine. Indikativan primjer je Maurice Thorez, tadašnji generalni sekretar francuske komunističke partije koji je, nakon što je Francuska objavila rat fašističkoj Njemačkoj, po direktivi Kominterne dezertirao iz francuske vojske i pobjegao u Sovjetski Savez, a za taj je podvig u odsutnosti bio promptno osuđen na smrt.
Netko će reći da je komunizam ipak manje zlo od fašizma pa da to onda čini komunistički antifašizam barem donekle vrijednim pohvale. Ovaj argument je loš čak i ako se prihvati kontroverzna premisa o manjem zlu. Manje zlo može biti relativno bolji rezultat u nekom objektivnom smislu, ali odatle nikako ne proizlazi da oni koji su odgovorni za to manje zlo (i time indirektno za sprečavanje većeg zla) zaslužuju pohvalu.
Uzmimo sljedeći primjer. Nasilnik A napadne neku ženu s ciljem da je siluje i potom ubije. U to se umiješa nasilnik B koji tu ženu namjerava samo silovati, ali ne i ubiti. Nakon kratkog sukoba između dvojice nasilnika, B izlazi kao pobjednik i ostvaruje svoju namjeru. U toj bi se situaciji doista moglo reći da je u izvjesnom objektivnom smislu dotična žena imala sreću što se pojavio B (jer je tako barem ostala na životu), ali ne bi li bilo prilično groteskno tvrditi da bi ponašanje nasilnika B trebalo slaviti ili da bi mu ta žena možda još trebala i zahvaliti što ju je “spasio”?
Aleksandar Solženjicin je također osporavao argument o manjem zlu, tj. ideju da je, sveukupno gledajući, komunistički totalitarizam ipak bio dobrodošao u borbi protiv fašističkog totalitarizma. On kao odgovor nudi rusku poslovicu “Ne zovi vuka u pomoć protiv pasa” i objašnjava: “Ako te napadnu psi i počnu te gristi, bori se protiv pasa, ali nemoj zvati vuka u pomoć, jer kada vukovi dođu, oni će doduše otjerati pse, ali će i tebe rastrgati.” Iz ove se alegorije može naslutiti da Solženjicin ne prihvaća čak niti početnu premisu o komunizmu kao manjem zlu.
Ako je fašizam moj neprijatelj, to nikako ne znači da neprijatelj mojeg neprijatelja, tj. antifašist, nužno mora biti i moj prijatelj
Složili se mi ovdje sa Solženjicinom ili ne, on je neosporno u pravu kad naglašava izrazitu neprirodnost vojnog savezništva između zapadnih demokracija i sovjetskog komunizma u ratu protiv zajedničkog neprijatelja – fašizma.
Borba protiv fašizma je u mislima većine ljudi izravno povezana s borbom za slobodu, ali u kontekstu Drugog svjetskog rata ta veza uopće nije bila čvrsta. Pomalo paradoksalno, poraz fašizma je čak doveo do ukidanja slobode u mnogim zemljama koje su prije rata imale razvijenu demokraciju, tako da je jedan lucidni politički komentator postavio pitanje o tome koliko u takvom svjetlu uopće ima smisla govoriti o pobjedi demokratskih snaga:
“Ako je Britanija podnijela šest godina rata i stotine tisuća mrtvih u ratu koji je objavila da bi obranila slobodu Poljaka, a slobodu Poljaka je na kraju zatro komunizam, kako onda možemo tvrditi da je Britanija pobijedila u tom ratu?”
Sličan stav brani i Niall Ferguson, vrlo ugledni povjesničar s Harvarda, koji smatra da su u Drugom svjetskom ratu “zapadne sile sklopile savez s despotom koji je u svakom pogledu bio jednako brutalan tiranin kao Hitler“ i da je zbog toga “pobjeda 1945. godine bila pobjeda s mrljom – ako je to uopće i bila pobjeda“. Štoviše, on ide i mnogo dalje u inzistiranju na mračnoj strani antifašizma te tvrdi da su Britanija i Amerika tada ušle u “autentično faustovsku pogodbu“, ali s tom razlikom da su one u tom ugovoru s vragom zapravo prodale duše drugih da bi otplatile svoj dug “Sovjetskom Sotoni“.
Da su se komunisti stvarno pridržavali svoje parole “Smrt fašizmu, sloboda narodu!”, njihov bi antifašizam sigurno postao vrijednim povijesnim naslijeđem. Ali sasvim je očigledno da oni ne bi mogli ostati komunisti da su krenuli tim putem jer je drugi dio te parole bio u izravnom konfliktu s njihovim osnovnim ciljem.
Jedina svrha proklamacije “Sloboda narodu!” bilo je očekivanje da će na taj način biti lakše mobilizirati mase za ratni napor. Prava komunistička ideja vodilja, koja naravno nije mogla biti javno izrečena, bila je “Smrt fašizmu i slobodnim izborima, sva vlast Partiji”.
Kao što se zna, ovo je lukavstvo dalo odlične rezultate. Ogroman se broj poštenih ljudi iz patriotizma i drugih idealističkih razloga uključio u borbu za slobodu pod vodstvom “komunističke avangarde”, ali bez puno svijesti o tome u što se zapravo upuštaju. Otrežnjivanje je kasnije trajalo godinama, a u mnogim slučajevima do njega nikada nije ni došlo.
Što iz svega ovoga zaključiti? Da je poslijeratni period komunističke vlasti bio isključivo negativan te da za oslikavanje te povijesne epohe treba koristiti samo tamne boje? Naravno da ne. U sveukupni saldo tog režima ne ulazi samo jednopartijski sustav i suspenzija demokracije nego i neke okolnosti koje na njega bacaju povoljnije svjetlo, kao npr. činjenica da je komunistička opresija u Jugoslaviji bila ipak blaža nego u zemljama Istočnog bloka, da je većina ljudi mogla slobodno putovati u inozemstvo, itd.
Moram ipak u ovom kontekstu ponovno naglasiti ono što je već ranije rečeno. Ni ta relativno labavija “diktatura proletarijata” jugoslavenskih komunističkih vlastodržaca još uvijek nije automatski razlog da ih slavimo, isto kao što djeca ne smatraju da bi svoje roditelje koji ih dnevno tuku i zlostavljaju trebali slaviti samo zato što su ti roditelji “velikodušno” odlučili da ih neće (premda bi mogli!) još i dodatno maltretirati tako da ih čitavo vrijeme drže zaključane u podrumu.
Dakle, oni koji se busaju u prsa svojim antifašizmom neće nas previše impresionirati sve dok nam uvjerljivo ne pokažu da su oni u toj borbi stvarno nastojali obraniti upravo one temeljne demokratske vrijednosti koje je fašizam ugrožavao (autonomiju pojedinca, pravo izražavanja mišljenja, slobodu političkog djelovanja, itd.). Ako u tome ne uspiju, njihova će se velika ratna “zasluga” svesti samo na to da su jedan totalitarizam porazili, a drugi uspostavili.
O AUTORU
Neven Sesardić poznati je hrvatski filozof i polemičar. Tijekom karijere bio je istraživač i predavač na nizu uglednih svjetskih visokoškolskih institucija, kao što su Sveučilište Notre Dame, Sveučilište Minnesota, King’s College, Sveučilište Lingnan u Hong Kongu.
Njegov je glavni interes filozofija znanosti, a prije nekoliko godina Cambridge University Press objavio je njegovu knjigu “Making Sense of Heritability”.
Osamdesetih je godina objavio nekoliko zapaženih tekstova u kojima je prvi put u nas bila iznesena otvorena kritika marksizma.
Izvor: https://www.maxportal.hr/kolumne/antologijski-tekst-nevena-sesardica-crveno-i-crno-u-komunistickom-antifasizmu/
Čemu trud i televizijski serijal o Titu? To uopće, za utvrđivanje istine, nije potrebno. Sve se o Titu može reći u par faktografskih rečenica.
1. Rođen u Kumrovcu, ni sam ne zna kada, jer je na više mjesta pisao različite datume. Falsifikat njegova života je već tada počeo. Bajka o njemu je nastavljena kroz život.
2. Djelovao kao špijun i suradnik raznih tajnih službi u inozemstvu. Mijenjao oko 70 puta svoj identitet. Djelovao pod lažnim imenima i svoje suradnike predavao u smrt puno prije Drugoga svjetskoga rata. Uz njega su mogli biti samo istomišljenici, a oni koji su mislili svojom glavom, ostali su bez glave.
3. Bio vođa partizansko-komunističkoga pokreta pod sponzorstvom zločinca Staljina i svjetskih satelita.
4. Nije priznavao ljudska prava i njegova Jugoslavija nije potpisala ni jednu konvenciju o ljudskim pravima, kao ni onu glavnu konvenciju Ujedinjenih naroda iz 1948.
5. U strahu za vlast i čast ubijao i uklanjao svoju konkurenciju i bliske suradnike tjerao u zatvore.
6. Pod njegovim režimom, njegovim znanjem i odobrenjem ubijeno više stotina tisuća ljudi u Jugoslaviji, a najviše Hrvata. Što nije ubijeno u montiranim procesima i logorima/zatvorima je mučeno.
7. Pravio o sebi mit i kult ličnosti. Organizirao slavlja vlastitome rođendanu koji mu je i samome bio datumski nepoznat. U njegovu čast se podizali spomenici, imenovale ulice, imenovali gradovi, nosale štafete, sadile sadnice. Freud bi zaključio: Narcisoidni bolesnik prve klase.
8. Gušio slobodu medija, misli i govora. Naređivao izravna ubojstva emigranata, gušio slobodu vjere, naređivao ubojstva i zatvaranja biskupa, svećenika i istaknutih vjernika.
9. Živio kao zločinac, umro kao zločinac, pamtit ćemo ga kao zločinca. U svim ozbiljnim dokumentima svjetske historiografije naveden je u top listi 10 najvećih zločinaca svijeta.
10. Na pokopu mu plakala zaluđena masa ideologijom i opijumom navezanosti na vođu. Taj opijum je stvaran medijskom propagandom o najvećem sinu naroda i narodnosti. Ta činjenica suza najbolje govori u kakvom državnome jednoumnome zatvoru je živjela sva svjetina!
11. Oni koji danas govore o Titu, po principu, bilo je i pozitivnih stvari kod njega podsjeća na ono kad je zločinac Ratko Mladić djeci u Srebrenici udijelio čokoladice, pa nekoliko sati kasnije dobiše metak u potiljak. Zgrozili bi se ističući pozitivu tih čokoladica. Zar ne?
12. Tom „velikom“ sinu, a zapravo po međunarodnim istraživanjima i tvrdnjama stručnjaka „velikome“ zločincu na pokop su također dolazili diktatori i zločinci, koje su kasnije njihov vlastiti narod i svjetske sile smaknuli: egipatski diktator Mubarak, rumunjski diktator Nicolae Ceauşescu, irački diktator Saddam Hussein, libijski diktatort Moamer Gadafi itd. Nostalgičari samo ističu kako je bilo puno delegacija na pokopu. Eto kakvo je to društvo „nevinih“ delegacija bilo.
13. Dakle, kad je u pitanju lik i djelo Tita, ne trebaju ni povjesničari, ni dokumentaristi, ni arhivi ni svjedoci. Tita se po djelu prepoznaje. Zato je stvar oko Tita jasna: ZLOČINAC!