Dr. sc. Martina Zrno Mihaljević

• 

Pacijentica kojoj je učinjen CABG (op. na srcu, ugradnja premosnica), 45 godina: "Mislila sam da će me operirati neki iskusan liječnik, muški, možda čak šef. A onda se pojavila ona i rekla da će me ona operirati. Moram priznati da sam se uplašila, ali što ću, nisam imala izbora. To je sve tako dobro prošlo. Sada ju nikada ne bih mijenjala. Stručna je, ljubazna, sve objasni, brižna. A ožiljak se skoro ni ne vidi. Svakom bih ju preporučila."  Riječi pacijentice o doista sjajnoj liječnici, koja na upit o sebi - tko je ona, odgovara skromno: "...osoba koja svakim danom nastoji biti bolji čovjek, bolji roditelj, bolji liječnik. Na kraju svakog dana, kad ostanem sama sa sobom, preispitam se gdje sam pogriješila i gdje sam mogla biti bolja..."

Razgovor: I m p r e s i v n e  ž e n e u  m e d i c i n i

Dr. sc. Martina Zrno Mihaljević, dr. med.

SPECIJALIST OPĆE KIRURGIJE
SUBSPECIJALIST KARDIJALNE KIRURGIJE

Razgovarala: KSENIJA VUČUR ŠIMIĆ, dr, med., LIJEČNIČKE NOVINE, ožujak 2023.

Što Vas je privuklo u područje kardiokirurgije?
Moram priznati da je moj dolazak na kardijalnu kirurgiju bio sasvim nepredvidiv i neočekivan. Upravo suprotno onom u većine mojih kolega, kojima je kardijalna kirurgija bila velika želja i prvi izbor kod odabira specijalizacije. Staž iz kirurgije sam odradila na Klinici za kardijalnu kirurgiju KBC-a Zagreb, čiji sam zaposlenik sad punih 15 godina. Imala sam veliki respekt prema svemu što sam tamo vidjela i doživjela, od posla punog strahopoštovanja do kolega koji su predano i s puno entuzijazma radili svoj posao, ne pitajući za radno vrijeme. Stoga, nikad nisam pomišljala da bih imala hrabrosti i snage suočiti se s jednim takvim izazovom, premda me kirurgija privlačila i negdje u dubini svoje duše sam osjećala da tamo pripadam. Krajem 2006. godine je raspisan natječaj za specijalizacije, prijavila sam se na nekoliko njih iz mog užeg izbora, među kojima je bila i kirurgija i eto, dobila sam ju - kirurgiju s radnim mjestom na Klinici za kardijalnu kirurgiju. S puno zebnje, ali s maksimalnom predanosti uputila sam se u tu avanturu.

Kako je izgledao Vaš životni put do tog cilja?
Uf, rekla bih trnovit. Iskreno, nerado ga se prisjećam. Put u kojem osim kirurgiji nije bilo mjesta ničemu drugom, dani i noći u kirurškoj dvorani, odjelu i hitnom kirurškom prijamu. Iz dežurstava se uredno ostajalo na programu, odjelu, kako je za čim bila potreba. Slobodni vikendi nikad nisu bili slobodni, pa i onda kad nisam bila pripravna, trebalo je obići bolesnike i sudjelovati u odjelnom radu. Na godišnji se išlo rijetko i kratko, sjećam se da sam za svoje vjenčanje, koje smo organizirali u Hercegovini, dobila čak 10- ak dana. Veselila sam se ljetu, dani su bili dulji pa kad bih završila navečer s poslom, imala sam osjećaj kao da ipak “živim”. U vrijeme kad sam počinjala specijalizaciju nije bilo nijedne žene specijalista kardijalne kirurgije u Hrvatskoj. Imala sam osjećaj da me kolege ne doživljavaju ozbiljno, rekla bih da gotovo nitko nije vjerovao da ću doći do kraja. Živjelo se i disalo dan po dan, dajući svaki dan najbolje od sebe. Istovremeno, teško se dolazilo do “noža”. Osim toga, zbog zahtjeva posla teško se pronalazilo vrijeme za proučavanje stručne literature. Rekla bih, poprilično frustrirajuća situacija. Specijalistički ispit iz opće kirurgje sam položila 2012. godine, netom tri mjeseca nakon što sam dobila svoju kćer Anu, što znači da je i vrijeme porodiljnoga proteklo u znaku kirurgije, pripremanja specijalističkog ispita, ali i završenog poslijediplomskog specijalističkog studija na kojem sam u tom razdoblju položila 16 ispita. Posebno teško razdoblje nastupilo je po povratku s porodiljnoga na radno mjesto specijalista opće kirurgije. Morala sam nastaviti istim tempom, rekla bih i puno intenzivnijim.

Te sam godine upisala poslijediplomski doktorski studij pa je uz kliničke obveze trebalo odrađivati i one vezane uz znanstvena istraživanja, odlaske na predavanja i polaganje ispita. Na posao sam dolazila još ranije, a odlazila još  kasnije. Sve je to rezultiralo fizičkim izbivanjem iz Aninog života i to je ono što je bilo najteže i najbolnije. Znali su proći dani da ju ne vidim, osim kad bih se kasno navečer vratila doma, a ona bi već spavala. Previše toga smo propustile, dok se istovremeno moja afirmacija u kirurgiji odvijala jako sporo, jedva da se nešto operiralo. Osjećala sam kao da moram platiti cijenu majčinstva. Dulje razdoblje sam čekala subspecijalizaciju iz kardijalne kirurgije, a onda kad je došlo vrijeme da ju dobijem isčekivala sam dolazak na svijet mog drugog djeteta, sina Marka, pa se realizacija iste prolongi rala. Po povratku sam krenula sa subspecijalizacijom, sada uz dvoje djece. Nije bilo nimalo lako, ail snaga koju mi je ulijevao sjaj u očima moja dva anđela, Ane i Marka, je bila neizmjerna. Osjećala sam se nikad jačom i spremnijom odgovoriti svim izazovima koji su se našli preda mnom. Ovdje bih istaknula činjenicu da žene u sebi nose dovoljno snage i hrabrosti da se ostvare u najzahtjevnijim zanimanjima, a istovremeno spremnost da nježnost i toplinu, koju nose u sebi, utkaju u obitelj i ostvare se u tom aspektu života. Dokaz tomu je i moja kolegica Lucija Svetina, specijalista kardiotorakalne kirurgije, doktor znanosti i majka predivne kćeri Lede.

Moj kirurški portfolio je temeljen na adultnim kardiokirurškim operacijama, prvenstveno koronarnoj kirurgiji, kirurgiju srčanih zalistaka i uzlazne aorte, uključujući minimalnoinvazivni pristup. Spomenula bih i temporarni mehanički cirkulacijski suport, koji je povremeno neophodan u perioperacijskom liječenju kardiokirurških bolesnika. Osim navedenoga, dio sam eksplantacijskog tima, što znači da se javljanjem na poziv dežurnog kirurga, neovisno o kojem dobu dana ili noći je riječ, nerijetko usred noći, odlazi po srce donora koji može biti u bilo kojoj zemlji Eurotransplanta (Hrvatska, Belgija, Njemačka, Luksemburg, Nizozemska, Mađarska, Austrija i Slovenija).

Na eksplantacijama sam puno naučila, jedno izvrsno iskustvo, gdje nekoliko timova mora biti jako dobro koordinirano kako bi uz kvalitetnu suradnju omogućili primateljima organ, koji im često predstavlja priliku za novi život. Rado odlazim na iste, premda smo nerijetko izloženi opasnosti dok se po cestama vozimo velikim brzinama kako bi u što kraćem zadanom vremenu, pod pratnjom policije, stigli do središta s primateljem. U udaljena središta na eksplantacije odlazimo avionom i helikopterom, a zimi to zna biti poseban izazov. Uza sve to, moj interes i ambicije su puno veće. Nadam se da će se ponešto od toga u budućnosti i ostvariti.

Što biste promijenili u sustavu rada radi poboljšanja?
Naglasak bih stavila na strukturiranu edukaciju. Govoreći iz osobnog iskustva, predugo je vremensko razdoblje koje je potrebno da se dobije prilika za aktivnijim sudjelovanjem i praktičnim usavršavanjem tijekom operacijskih zahvata. U mom slučaju bile su potrebne godine, desetljeće i pol da bih došla do statusa samostalnog operatera. Istovremeno smo preopterećeni velikom količinom administrativnih zaduženja, koja iziskuju ogroman angažman i konzumiraju dragocijeno vrijeme. Sjećam se da mi je uz to što se edukacija u sali odvijala jako sporo, veliki problem i frustracija bio nedostatak vremena za učenje. To sam kompenzirala na način da se jako malo spavalo, svega par sati kako bih uspjevala ponešto pročitati. Ustajala sam ujutro u 4 jer sam se navečer kasno vraćala doma. Još uvijek ne vjerujem da sam preživjela tu fazu. Smatram da su stručni sastanci od velikog značaja za edukaciju i to na način da se obrađuju teme koje bi kirurgu u edukaciji pomogle da što kvalitetnije i lakše svla daju perioperacijski menadžment kirurških bolesnika, koji je za kardiokirurške bolesnike izuzetno zahtjevan i iziskuje veliko znanje i iskustvo iz kardiologije i intenzivne medicine. Sala je samo jedan segment posla kojim se kirurg bavi, perioperacijska skrb bolesnika je neizostavna karika za uspješan konačan ishod kirurškog liječenja. Istaknula bih da dolaze bolja vremena, da se sve više ulaže u edukaciju te da je sve veće zanimanje žena za specijalizacijom iz kardijalne kirurgije i moram priznati da su izvrsne.

Jeste li se školovali i izvan Hrvatske?
Nažalost ne. Osim međunarodnih kongresa spomenula bih samo posjet Klinici za kardijalnu kirurgiju u Mount Sinai centru u New Yorku. Premda kratak posjet od svega mjesec dana, bio je koristan. Naučila sam puno o perioperacijskom zbrinjavanju kardiokirurških bolesnika. Svakodnevno su se održavala predavanja, koja su obrađivala patofiziologiju i liječenje bolesnika koji su se u tom razdoblju liječili u kardiokirurškoj intenzivnoj. Osim navedenoga, boravila sam u sali gdje sam imala priliku vidjeti operacije koje se u to vrijeme još uvijek nisu izvodile u našem centru. Željela sam otići na dulje razdoblje, godinu-dvije, u neki od kardiokirurških centara u SAD-u, međutim, takav odlazak je uvjetovan polaganjem poprilično zahtjevnih ispita. Uz tempo na poslu, a onda i majčinstvo, to u mom slučaju nije bilo izvedivo. No tko zna, možda mi se želja jednog dana i ostvari.

Kako usklađujete privatni i poslovni život?
Teško. Često imam osjećaj da gasim požare. Kad ugasim jedan na poslu, razbukti se drugi doma i tako u krug. Lagala bih kad bih rekla da je lako biti majka i raditi jedan ovako zahtjevan i odgovoran posao, koji za mene predstavlja poziv. Trudim se da sve bude odrađeno na najbolji mogući način. S Klinike odlazim kad je sve obavljeno, ništa ne ostavljam za sutra, jer znam da će sutra biti samo još više obveza. Čak sam se znala vraćati s pola puta do doma da provjerim jesam li nešto propustila i je li sve spremno za sljedeći dan. Doma se dolazilo jako kasno. Bila sam premorena, ali sam nastojala ostaviti sav stres i umor pred vratima i doma biti majka, topla i blaga. No, djeca su najčešće spavala kod mog povratka, a onda su me čekale kućanske obveze, pripreme za novi radni dan i tek kad je sve bilo spremno pošla bih na počinak. Kako sem prethodno spomenula, spavalo se svega par sati, jer se ujutro trebalo ustati jako rano kako bih ponešto pročitala iz stručne literature i već u 6 bila na poslu. Strašan je to bio tempo, a tek umor...jeza me prođe kad se svega sjetim. Otegotna okolnost je ta što niti moji, niti suprugovi roditelji ne žive u Zagrebu, štoviše jako daleko, pa nemamo suport baka i djedova, ali imali smo jedno drugo. Ana i Marko su išli u vrtić, Ana je sad u školi, a kad se razbole suprug je taj koji ih preuzima i bude s njima, premda također ima odgovoran i zahtjevan posao, no netko mora, i zbog tog sam mu neizmjerno zahvalna, zahvalna na nesebičnoj i bezuvjetnoj ljubavi i podršci.

Mene se vrlo rijetko moglo dobiti na telefon pa su me tete i učiteljice prestale zvati. Mama je bila dostupna samo kad je baš bila frka, kad je trebalo noć provesti na hitnoj, a onda ujutro izravno na posao. Bilo mi je neugodno izostati s posla pa čak i kad je zdravlje djece bilo u pitanju, sad žalim zbog toga. Mislila sam da uvijek moram biti prva na poslu, otići zadnja i da nikad ne smijem izostati. Polako mijenjam taj stav u glavi, kad me trebaju trudim se da sam tu, uz njih. Shvatila sam jednu bitnu stvar, samo kao dobar roditelj mogu biti dobar liječnik, tj. kirurg. Sve vrijeme koje nisam na poslu, nastojim biti s obitelji. Vrijeme provedeno s njima moja je najveća sreća, tu punim baterije i napajam se snagom za predstojeće bitke. Zagledati se u iskrene i vesele dječje oči, sreća je neusporediva s i jednom drugom. U njima pronalazim smisao svega što radim i zahvalna sam Bogu da smo jako privrženi i bliski, unatoč svom mom fizičkom izbivanju iz njihova života. Ana je odrasla u jednu toplu i veselu djevojčicu, koja je beskrajno samokritična kad je škola u pitanju, kao i njena velika ljubav – gimnastika, kojom se bavi sad već više od 5 godina i svakodnevno naporno trenira po nekoliko sati. Marko je nenadmašivi šarmer, uvijek spreman na pokoju toplu riječ kojom ruši sve prepreke i otvara sva vrata.

Imate li neke hobije?
Uz ovakav životni tempo, teško je pronaći vrijeme za hobije. Unatoč tomu, cijeli se život rekreativno bavim sportom, ovisno o životnoj dobi i zahtjevima posla prilagođavam tempo. Nekad sam preferirala intenzivnije treninge, dok mi sad više odgovara malo lakši tempo. Imam izvrsnu trenericu pilatesa, Natašu, koja je ujedno i profesorica baleta. Najčešće treniram kasno kad sam premorena pa učinak nije onakav kakav bi trebao biti, ali se trudim biti redovita. Kad sam spriječena kasnim operacijama ili dežurstvom onda trčim, isto najčešće kasno ili jako rano, ali to je za sada vrijeme koje uspjevam odvojiti za sebe kako bi bila u kondiciji i spremna pratiti ovaj životni tempo. Žao mi je što nisam imala priliku baviti se profesionalno sportom, s obzirom da u meni leži sportski duh koji mi je pomogao da sportski podnesem sve ove životne utrke. Odrastala sam u jednom malom, ali predivnom mjestu u Hercegovini – Šujici, koje nije nudilo mogućnosti ozbiljnijim bavljenjem sportom, a nakon što smo 1992. prognani u Domovinskom ratu često smo se selili po Hrvatskoj pa je bilo teško ostvariti sportske snove. Ali opet, zahvalna sam Bogu na svakom ovom životnom iskustvu, koje me je učinilo boljim čovjekom. Želja mene i supruga je da naša djeca odrastaju uz sport i glazbu pa ćemo se potruditi da ustrajemo u podršci njima da oni ostvare svoje snove i da ih zaljubimo u dobre životne navike i stilove.

Tko je Martina Zrno Mihaljević?
Uf, teško pitanje. Voljela bih kad bi netko drugi mogao odgovoriti na njega. Rekla bih da je Martina Zrno Mihaljević osoba koja svakim danom nastoji biti bolji čovjek, bolji roditelj, bolji liječnik. Na kraju svakog dana, kad ostanem sama sa sobom, preispitam se gdje sam pogriješila i gdje sam mogla biti bolja. Zahvalna sam Bogu na predivnim roditeljima, koji su mi svojim primjerom pokazali kako u životu biti discipliniran, kako se boriti i izboriti bitke, kako igrati pošteno i da se jedino tako isplati živjeti i raditi. Zahvalna sam Mu na mojoj predivnoj obitelji, djeci i suprugu, koji su mi neizmjerna snaga i podrška u svemu što radim, bez njih bi sve ovo bilo jednostavno nemoguće. Zahvalna sam na predivnim prijateljima, na njihovoj podršci i razumijevanju za moja izbivanja s naših zajedničkih druženja, kao i kolegama od kojih bi istaknula doc. Matu Petričevića, od kojeg sam puno naučila i koji mi je beskrajno puno pomogao i obilježio moj znanstveni put. Djelomično mi je žao zbog njegovog odlaska za šefa kardijalne kirurgije u Split, izvrsno smo surađivali.

I na kraju, nadam da će ova moja priča biti inspiracija i ohrabrenje svim ženama koje se žele suočiti sa životnim izazovima i živjeti svoje snove. Do svega što vrijedi put je dug i trnovit, ali smatram da ne treba ići utabanim stazama, već da treba krčiti svoj put i ostaviti trag.

Razgovarala: KSENIJA VUČUR ŠIMIĆ, dr, med.

LIJEČNIČKE NOVINE 217 - ožujak 2023. 

https://issuu.com/lijecnicke-novine/docs/ln217/6

 

Hitovi: 707