D. Dijanović: Kulturmarksizam - nasilnička ideologija

• 

(...) Kulturmarksizam je danas nasilnička i dominantna ideologija u zapadnim intelektualnim i akademskim krugovima Karl Marx, Fridrich Engels, zatim neomarksisti iz Frankfurtske škole Erich From, Herbr Marcuse, Wilhelm Reich, Theodor Adorno i drugi sa svojim učenjima stoje u osnovi današnje diktature kulturmarksizma u Europi. (...) Vrijednosni sustav današnjega Zapada postao je duboko poremećen. Egzistencijalni umor, nastao kao posljedica kulturne subverzije, prijeti potpunim demografskim i identitetskim uništenjem zapadne civilizacije u desetljećima koja dolaze. S druge strane, nove ideje jahača kulture smrti postaju sve umobolnije. Udar na zdrav razum predstavlja temeljnu odrednicu kulturne revolucije koja danas traje...(Sjajan tekst, vrlo aktualan, odnosi se i na našu stvarnost! Ne propustite pročitati.

Kulturmarksizam je danas nasilnička i dominantna ideologija u zapadnim intelektualnim i akademskim krugovima Karl Marx, Fridrich Engels, zatim neomarksisti iz Frankfurtske škole Erich From, Herbr Marcuse, Wilhelm Reich, Theodor Adorno i drugi sa svojim učenjima stoje u osnovi današnje diktature kulturmarksizma u Europi

Komunizam se raspao na Istoku zato što su se njegove ideje mnogo bolje ostvarile na Zapadu, rekao je svojedobno jedan tlijanski filozof. I kada bolje pogledamo današnju ideološku sliku Zapada, očito je da nije bio daleko od istine. Kulturmarksizam danas predstavlja dominantnu ideologiju u zapadnim intelektualnim i akademskim krugovima, a ta ideologija putem agresivne medijske promidžbe, batine političke korektnosti, „multikulturalizma“ i obrušavanja na povijesnu i intelektualnu tradiciju Zapada (tzv. kritička teorija) provodi posvemašnju kulturnu subverziju i ruši sve tradicionalne vrijednosti zapadne civilizacije. Jedna je od najvažnijih posljedica promicanja kulturmarksističke paradigme i demografsko propadanje Zapada. Iako mnogi današnje protuživotne ideologije i perverzije poput genderizma ne povezuju s komunizmom i Marxom, zapravo se radi o kulturnome boljševizmu i jednome obliku Maxove osvete Zapadu.

O čemu se radi? U Manifestu komunističke partije vrlo jasno piše: „Komunizam ukida vječne istine, ukida religiju, moral, proturječi cjelokupnome dosadašnjem povijesnom razvoju“. Ako komunizam ukida religiju i moral te proturječi cjelokupnom dasadašnjem razvitku, ligičnim se nameće pitanje: na koji način komunizam misli postići te ciljeve? Mirnim ili nasilnim putem? Kako je i službeno poznati, komunistički prevrat pretpostavlja revoluciju. Engels je revoluciju definirao kao akt u kojemu jedan dio stanovništva nameće svoju volju drugome pomoću „pušaka, bajuneta i topova“. Kasnije komunističke revolucije (diktatura proletrijata) imale su svoje jasno uporište u ranijim Marxovim i Engelsovim radovima.

Ukidanje obitelji kao komunistički cilj
Jedan od produkata povijesnoga razvitka, na koji se komunizam obrušava, jest i tradicionalna obitelj. U Manifestu komunističke partije tako čitamo: „Ukidanje obitelji! Čak i krajnji radikali zgražaju se zbog ove sramne namjere komunista“. U svojem djelu Porijeklu porodice, privatnog vlasništva i države Engels je tvrdio da je kapitalizam utemeljen na privatnom vlasništvu muškaraca. Prof. Dr. sc. Slaven Ravlić u knjizi Svjetovi ideologije ovako tumači povezanost Engelsa i socijalističkog feminizma koji teži ukidanju braka: „Ženino ugnjetavanje zbiva se unutar obitelji, a prvi oblik klasnog ugnjetavanja podudara se s razvojem suprotnosti između muškarca i žene u monogamnome braku te se izražava ugnjetavanjem žene od muškarca. Buržoaska obitelj bila je patrijarhalna i ugnjetavačka jer su muškarci nastojali očuvati svoje vlasništvo prenoseći ga isključivo na sinove. Privezanost žene za obitelj osiguravana je institucijom monogamnoa braka, kultom ženstvenosti kao organiziranom hipokrizijom za zaštitu muškog vlasništva i povlastica. Zato socijalistički feministi i feministkinje vjeruju da brak treba „raspustiti“, zagovaraju „slobodnu ljubav“, ukidanje monogamije. Iako je bilo nasilnih pokušaja ozbiljenja ove ideje, komunisti nisu nigdje uspjeli ukinuti niti rastočiti instituciju obitelji. Takvim idejama ljudi se odupiru. Zato ih je bilo potrebno nastojati privesti na rafiniranije načine.

Novi akteri revolucije
Radništvo se pokazalo nedoraslim instrumentom za provedbu komunističke revolucije. Neomarskisti Frankfurtske škole zato ih supstituiraju drugim društvenim skupinama. Herbert Marcuse, član Frankfurtske škole, novim akterima revolucije koji će zamijeniti radništvo naziva studente, manjine i nove društvene marginalne skupine. Ili, da budemo precizniji, to su: radikalna mladež, feministkinje, crni militaristi, homoseksualciji, otuđeni, asocijalni, revolucionari trećega svijeta, svi gnjevni glasovi progonjenih „žrtava“ Zapada. To je bio novi proleterijat koji će zbaciti zapadnu kulturu.

U svojoj knjizi“Imati ili biti“ drugi frankfurter Erich From kao pobjedničke revolucije našega stoljeća navodi žensku, dječju i seksualnu revoluciju.“Kako je politička revolucija XX. stoljeća, ruska revolucija, propala(...), pobjedničke revolucije nađega stoljeća su, iako se još nalaze u početnim stadijima, ženska, dječkja i seksualna revolucija. Njihove je principe već prihvatila svijest velike većine pojedinaca, a stare ideologije svakim danom postaju sve smješnije.“ Revolucija 1968. čije je intelektualne temelje pripremila Frankfurtska škola, započela je studentskim nemirima, čije je intelektualne temelje pripremila Frankfurtska škola, započela je studentskim nemirima, a upravo nakon te revolucije dolazi do masovne populaizacije feminističkih i homoseksualnih pokreta. To će kasnije dovesti do legalizacije homoseksualnih brakova u mnogim zemljama nakon što je kao prethodni akt somoseksualnost skinuta s popisa bolesti. Strategiju za vođenje nove marksističke revolucije dao je Wilhelm Reich, također prominentni član Frankfurtske škole: „Djecu treba za politički interes odgajati prihvaćanjem seksualnih interesa i zadovoljavanjem njihove znatiželje: moraju dobiti onaj nepokoljebljivi osjećaj koji im ne može dati politička reakcija. Time će se ona masovno pridobiti i u svim zemljama imunizirati od crkvenih utjecaja i – a to je najvažnije – duboko osjećajno vezati uz revolucionarni pokret (W. Reich, Masovna psihologija fašima – Uz seksualn u ekonomiju političke reakcije i proletersku sksualnu politiku). Dovoljno je prelistati dnevne novine ili internetske portale kako bismo jasno vidjeli da je revolucija koju marksist From spominje („ženska, dječja i seksualna“ revolucija), a za koju Rih daje strategiju, vrlo uspješno provedena. Pornografija, otvoreno promoviranje seksa prije braka, homoseksualni i feministički zahtjevi, svakodnevni su repertoar u svim lijevo-liberalnim medijima. Jasno je da su marksisti uspjeli i u svome naumu da djecu imuniziraju od crkvenih utjecaja.

Kritička teorija
Metode kojima su se novi revolucionari koristili u provedbi revolucije pri tom su naučili od talijanskog marksista Antonija Gramscija. On je, svjestan činjenice da borba za političku prevlastr počinje borbom za kulturnu pevlast, marksistima kao recept za osvajanje političke vlasti predložio „marš kroz institucije“ i nametanje kulturne hegemonije. Riječ je, zapravo, o jednoj „tihoj revoluciji“, infiltraciji u institucije i ratovanju idejama. Nakon što osvoje institucije, naputak je Gramscija ljevičarima, vlast će im pasti u ruke kao „zrelo voće“. Za potvrdu ispravnosti Gramscijeve metodologije dovoljno se prisjetiti upravo gore spomenute tzv. šezdesetosmaške revolucije koja je započela wtudentskim nemirima. Uobičajeno je mišljenje da je studentski pokret 1968. doživio potpuni neuspjeh, no sam je Herbert Marcuse – ideolog šezdesetosmaša i član Frankfurtske škole koja je odigrala jednu od ključnih uloga u destrukciji Zapada – prvi naglasio kako nije bila riječ o porazu 1986. nego o pobjedi, dugoročnom trijumfu, jer su ideje iz 1968 duboko prožele društveni korpus, do samoga establishmenta (nav. prema Pavle Kalinić, „Zapadnoeuropska radikalna ljevica i nasilje“, Hrvatska revija, rujan 1999.). 

Među novim oružjemkulturnoga konflikta koje je Frankfurtska škola izmislila bila je i kritička teorija. Patric Buchanen u knjizi „Smrt Zapada“ piše kako je ova teorija „destruktivni kriticizam svih glavnih lemenata zapadne kulture, uključujući i kršćanstvo, kapitalizam, autoritet, obitelj, patrijarhat, hijerarhiju, moral, tradiciju, seksualno uzdržavanje, odanost, patriotizam, nacionalizam, naslijeđe, etnocentrizam, konvencije i konzervatizam“. Koristeći se kritičkom teorijom kulturni marksisti stalno ponavljaju optužbu kako je Zapad kriv za genocidne zločine protiv svake civilizacije i kulture s kojom je došao u vezu. Po kritičkoj teoriji zapadna društva predstavljaju povijesno najveća utočišta za rasizam, seksizam, nativizam, fašizam i nacizam. Po kritičkoj teoriji zločini Zapada potiču od karaktera Zapada kako ga je oblikovalo kršćanstvo. Prema Buchananu, kritička teorija na kraju dovodi do „kulturnoga pesimizma“, osjećaja otuđenosti, gubitka nade, očaja, kada narod, iako prosperitetan i slobodan, počinje promatrati svoje društvo i zemlju kao ugnjetavačke, zle i nedostojne ljubavi i odanosti. Novi marksisti smatrali su kako je kulturni pesimizam nužni preduvjet revolucionarne promjene. Pod utjecajem kritičke teorije mnogi pripadnici naraštaja iz šezdesetih uvjerili su sebe da žive u nepodnošljivom paklu.

Obitelj kao leglo diktature, seksizma i društvene nepravde
Prema Buhananovoj ocjeni, najutjecajnija knjiga Frankfurtske škole koja je ika objavljena bila je Autoritarna ličnost. U ovoj kultnoj knjizi Frankfurtske škole, ekonomski determinizam Karla Marxa zamijenjen je kulturnim determinizmom. Ako je obitelj duboko kršćanska i kapitalistička, i na njezinu čelu je autoritaran otac, možete očekivati da će djeca postati rasisti i fašisti. Kada je „otkrio“ da fašizam nastaje u patrijarhalnim obiteljima, frankfurter Theodor Adorno potom je „identificirao“ i njegovo prirodno stanište, tradicionalnu kulturu: Poznata je hipoteza da podložnost fašizmu predstavlj fenomen koji je najviše karakterističan za srednju klasu, da je on u „kulturi“, i da će, prema tome, oni koji se najviše ravnaju prema toj kulturi, imati najviše predrasuda“. Adorno i Frankfurtska škola hladnokrvno su tvrdili kako su pojedinci odrasli u obiteljima u kojima je dominirao otac, patriot koji maše zastavom i sljedbenik staromodne religije, potencijalni fašisti i nacisti. Ove ideje prisvojila je ljevica. Još sredinom šezdeseth godina 20. stoljeća podsjeća Buchanan, konzervativci i autoritarne figure koji su se suprotstavljali revoluciji na sveučilištima, proglašavani „fašistima“. Od tih godina najučinkovitije oružje u rukama ljevice bilo je upravo proglašenje suparnika za mrzitelja i mentalno oboljelu osobu.

Za kulturne marksiste najvažniji je cilj bio ukidanje obitelji, koju su prezirali kao leglo diktature, seksizma i društvene nepravde. Wilhelm Reich, ističe Bughanan, izrijekom se zalagao za uništenje obitelji pomoću „agresivne seksualne izobrazbe u najranijoj dobi“, dok drugi član Theodor Adorno obitelj smatra fšizmom „jer joj je izvorište u tradicionalnoj kulturi“. Fromm, pak zagovara matrijarhat jer je „obitelj koja se zasniva na pravu oca zatvoren individualni organizam“, dok „matrijarhlna obitelj sadrži svojstveno univerzalni karakter koji stoji na početku razvoja i razlikuje materijalni život od višega duhovnog života“ (Eich Fromm, Anatomija ljudske destuktivnosti). Frommovo zagovaranje matrijarhata umjesto patrijarhata nije drugo nego „proturječje cjelokupnome dosadašnjem poviujesnom razvitku“ i jedno od sredstava za uništenje obitelji. Da bi uništila obitelj s ocem na čelu, Frankfurtska škola zalagala se za alternative, kao što je spomenuti matrijarhat, gdje majka zapovijeda, ali iza i „androginu teoriju“, gdje su uloge muškarca i žene u okviru obitelji promjenljive, pa čak i obrnute (korjeni modernoga gendeizma). U skladu s ovime, Marcuse se zalagao za potpuno odbacivanje kulturnoga poretka jer će se tko moći stvoriti svije „polimorfne perverznosti“. Je li današnja genderistička teorija jedan od plodova svijeta „polimorfne perverznosti“? Nema nikakve dvojbe da jest. I ta je teorija oblik kulturnoga boljševizma.

Globalizacija zapadne kulturne revolucije
Marguerite A.Peeters u knjizi “Globalizacija zapadne kulturne revolucije – ključni pojmovi, mehanizmi djelovanja“ pod pojmom globalizacija zapadne kulturne revolucije podrazumijeva „globalno širenje jedne nove etike, do kojega je došlo po prestanku Hladnoga rata. Ta etika je u svojim radikalnim aspektima svjetovna, a plod je zapadne feminističke, seksualne i kulturne revolucije prošloga stoljeća, kao i duga puta koji je Zapad prešao da bi stigao do postmoderne“.

Prema Peetersu, feministička i seksualna rvolucija prošloga stoljeća na Zapadu je već ostvarila većinu svojih ciljeva, tako da prijedlozi koji su početkom 20. Stoljeća bili izvan zakona danas prožimaju tkivo zapadnoga društva i pretvaraju se u globalnu kulturu. „U razdoblju manje od jednoga stoljeća ideje revolucionarnih manjina dovele su do dubokih promjena u mentalitetu i ponašanju većine ljudi na Zapadu. Nova kultura ne samo da prihvaća, dopušta i tolerira, nego čak i „slavi“ seksualno lutanje mladih, uzastopnost u brojnosti seksualnih partnera, raznolikost „seksualnih orjentacija“, zajednički život izvan braka. Spolni obrazovni programi u školama – ne samo državnima, nego i privatnim – barem prešutno, ako ne i izrijekom potiču već nekoliko naraštaja na promiskuitet i promiču etiku slobodnog izbora, uskraćujući adolescentima ljudski i moralni odgoj. Internet i brz razvoj tehnologije stavljaju pornografiju na dohvat ruke sve mlađe i sve brojnije publike. Nije li s osamnaest godina većina mladih zapadnjaka već sve iskusila te izgubila nadu i želju za osnivanjem obitelji? Budući da mnogu k tomu dolaze iz razrušenih obitelji, više se ne usuđuju vezati“

Posljedice takva revolucionarnoga radikalizma, započetoga tijekom „dječje, ženske i seksualne revolucije“ i više su nego očite: „Nitko više ne može poricati egzistencijalne i socioekonomske posljedice bračne nevjere, razvoda braka, pobačaja, eutanazije, kontracepcijskog mentaliteta, umjetne oplodnje, banaliziranja pilule za „dan poslije“. Te danas uobičajene prakse uzrokuju patnju i ranjavanje ne samo one koji se njima bave, nego i onih koji ih trpe i gledaju. Posljedice revolucije su tu: obiteljski, društveni i međugeneracijski lomovi; samoća i napuštanje starih osoba; emocionalne rane djece koja žive u „jednoroditeljskim“ ili „rekonstruiranim obiteljima; porast depresije; antropološko destrukturiranje; neuspjeh u školi; profesionalna dezorjentacija; porast suicida, očaja i osjećaja nesigurnosti među mladima, koji traže utjehu u drogi, nasilju, sektama, sotonizmu; gubitak kulturnih i vjerskih tradicija. Zbog razmjera koje su dostigle te disfunkcije destrukturiraju društvo u cjelini.

Paradoksalno je to da je razgradnja već postala sustavna. Prema istoj autorici pravi cilj rodne ideologije razgradnja je ženske i muške specifičnosti koje su upisane u antropološku konfiguraciju muškarca i žene, njihov jedinstven identitet, žensku ili mušku narav, svaku antropološku datost, a napose ulogu žene kao majke i supruge. Distinkcija između spola i rodne specifičnosti suprotstavlja tijelo neke osobe njezinoj društvenoj funkiji i zvanju. Ona razbija ontološko jedinstvo osobe koja tako biva na neki način odvojena od same sebe. Tijelo žene i njezina predispozicija za majčinstvo postaju neprijatelj protiv kojega se treba boriti, realnost koju treba poricati. Majčinstvo postaje stereotip koji treba razgraditi. Rodna je ideologija tako, dodaje Peeters, odlična ilustracija postmodernističkog dekonstrukcionizma jer izražava želju muškarca i suvremene žene da se „oslobode“ onoga što je zadano – antropoloških, ontoloških i teoloških determinacija koje su upisane u njihovu narav.

Rastakanje svih tradicionalnih vrijednosti
U knjzi „Bogoubojstvo Zapada“ Zoran Vukman gender ideologiju definira kao razrađeni sustav potpuno nove antropologije koja redefinira Postanak., Genezu. „Radi se o vjerovanju koje se institucionalizira kao znanstvena postavka i koja u metaforičkome smislu piše novu Knjigu postanka ili Antigenezu, obrnutu priču o genezi čovjeka koja više nema utemeljenja u Bogu nego u vlastitim tezama. To je do sada u povijesti najsustavniji i najpromišljeniji udar na Božji poreda“. U knizi Čudna smrt Europe Duglas Murray zapaža da „više od bilo kojega drugog kontinenta ili kulture koja danas postoji na svijetu, Europa je teško opterećena krivicom za svoju prošlost.(...) U Europi postoji problem egzistencijalnog umora i osjećaja da je Europa zapravo prošlo svršeno vrijeme te da valja započeti s noom pričom. Masovna imigracij – zamjena velikog dijela europskog stanovništva drugim narodima – jedan je od načina na koji je osmišljena nova priča: izgleda da smo mislili da je promjena dobra baš kao i status quo. Nametanje krivice za prošlost čini samu srž gore spomenute neomarksističke kritičke teorije. Kulturna subverzija u proteklih nešto više od pedesetak godina rastočila je sve tradicionalne vrijednosti, institucije i autoritete zapadne civilizacije. Plodovi takve subverzij danas se očituju u prirodnome padu stanovništva gotovo svih naroda Europe. Europa ima sve manji broj ljudi, njezina uloga u međunarodnim odnosima je sve manja, a čak je i prošli predsjednik Europske komisije Jean-Claude Junker istaknuo kako će i ekonomska snaga EU –a biti sve manja. Stvar je vrlo jednostavna:ondje gdje nema života, nastupa smrt. No jahači kulture smrti ne zadovoljavaju se samo s kulturnom subverzijom i rastakanjem. Oni žele da se kanonima nove političke korektnosti i kulturne perverzije, budući da ovi predstavljaju oblik nov e sekularne religije, poklone svi vjernici na današnjem Zapadu.

Kultura poništavanja
Kao što u knjizi „Diktatura relativizma“ piše poznati talijanski povjesničar i publicist Roberto „Prva etapa je nijekanje postojanja objektivnog zakona ili istine, s posljedicom izjednačenja dobra i zla, poroka i krjeposti. Druga je etapa institucionalizizacija osobnoga poroka u javnu krjepost. Treća je etapa društvena cenzura i sudsko suzbijanje dobra. Do te smo točke stigli. Danas živimo u svijetu koji se temelji na protudekalogu po kojemu je sve dopušteno, osim javno ispovjedati vjernost načelima naravnoga i kršćanskoga poretka“. Društvena cenzura i sudsko suzbijanje dobra danas su dio nove tzv. poništavanja/otkazivanja (cancel culture) kao oblika modernoga ostracizma u kojemu subjkt koji zastupa stavove i mišljenja koji nisu u skladu s dominantnim politički korektnim narativima (makar ovi bili protivni zdravome razumu) biva ekskomuniciran iz javnog života uz vrlo česte štetne posljedice i na profesionalnome planu. U digitalnome svijetu u kojemu živimo kultura poništavanja uključuje i internetsko sramoćenje (online shaming) u kojemu se protiv označenoga subjekta vodi kampanja na društvenim mrežama koja ima za cilj njegovo ponižavanje i društveno poništavanje. S obzirom na veliku moć društvenih mreža u takvim kampanjama/linčevima protiv „heretika“ znade sudjelovati velik broj ljudi koji postaju kolaboracionisti politički korektne žandarmerije u progonima nepoćudnih pojedinaca.

Vrijednosni sustav današnjega Zapada postao je duboko poremećen. Egzistencijalni umor, nastao kao posljedica kulturne subverzije, prijeti potpunim demografskim i identitetskim uništenjem zapadne civilizacije u desetljećima koja dolaze. S druge strane, nove ideje jahača kulture smrti postaju sve umobolnije. Udar na zdrav razum predstavlja temeljnu odrednicu kulturne revolucije koja danas traje. Revolucija koja teče, da se poštapnemo naslovom knjige jednoga jugoslavenskog komunista, ide do te mjere danjezini radikalniji glasonoše anticipatori, posebno u okviru nove sekularne religije radikalnog ekologizma (koji nije drugo nego čedo marksizma), novu djecu proglašavaju prijetnjom eko-sustavu. Od proklamiranoga komunističkog cilja ukidnja obitelji do dana prošlo je dosta vremena, a kulturno redefiniranje vrijednosti pokazalo se u tome smislu mnogo djelotvornije od „pušaka, bajuneta i topova“. Ako su novi ljud postali suvišni, onda je jedino rješenje, ako se odimo logikom revolucionara, u ideji transhumanizma čiji su temelji već položeni u vidu nastanka kiborga kao spoja čovjeka i stroja.

 Bliski članci:

D. Dijanović: Nakon Adenauera Europa nije krenula putem kršćanskog ujedinjenja

Europskoj uniji bila bi potrebna jedna snažna i ujedinjena suverenistička, pro-životna i naglašeno kršćanska opcija

Iako i danas neki šaljivdžije Europsku pučku stranku (EPP), kao vodeću grupaciju unutar ddEuropskoga parlamenta, znaju kategorizirati kao „demokršćansku opciju“, odavno su prošli dani od kad je ova imala ikakve veze sa stvarnim kršćanstvom. EPP je demokršćanska onoliko koliko je demokršćanski CDU u Njemačkoj ili HDZ u Hrvatskoj. Od stranaka koje su nekada zaista zastupale kršćanske vrijednosti u politici one su se pretvorile u bezlične strukture bez boje, okusa i mirisa koje se povijaju pred svim vjetrovima koji pušu s liberalnih i ekstremno lijevih pozicija.

Stavovi nekadašnjih demokršćanskih lidera kao što je bio Konrad Adenauer za današnje bi „demokršćane“ bili previše ekstremni, a možda i fašistički. Današnjim demokršćanima mnogo su bliže vrijednosti tzv. Istanbulske konvencije, a od obrane kršćanskih vrijednosti zastupanje prava neeuropskih doseljenika. Tijekom posljednjih desetljeća došlo je do tolikoga pomicanja u lijevo cijeloga političkog spektra da su danas kao ekstremne označene ne samo nekadašnje konzervativne vrijednosti, nego i poneke koje su do pred koje desetljeće pripadale liberalnom spektru.
Protiv zdravoga razuma

Pomicanje u lijevo, destrukcija i dekonstrukcija svih zapadnih vrijednosti, ide do te mjere da se mnoge dominantne Crnoideologije današnjeg Zapada mogu označiti kao protivne zdravom razumu. No ništa zato. Cjelokupni EU mainstream, uključujući i onaj u EPP-u, te će vrijednosti unatoč tome što vrijeđaju zdrav razum svejedno žustro promicati, a klasični jer primjer tzv. gender ideologija s jedne strane i otvaranje europskih granica masovnim migracijama s druge strane.

Na žalost, i stanje u Katoličkoj crkvi nakon Drugoga vatikanskog koncila, koji je predstavljao oktobarsku revoluciju u njezinim redovima, takvo je da su mnogi dojučerašnji čvrsti orijentiri poljuljani, a relativizam je uzeo maha na svim stranama. U takvim okolnostima sve postaje relativno, a posljedice relativizma su pogubne na svim područjima, pa tako i na političkome.
Orbanov Fidesz napustio EPP

Oni političari koji se i danas trude promicati kršćanske vrijednosti dolaze na udar političke korektne žandarmerije koja Orbanih nastoji ekskomunicirati iz javnoga života. Jedan od takvih političara je i mađarski premijer Viktor Orban. Pisac ovih redaka ne spada u njegove slijepe apologete, no smatra kako je riječ o jednom od rijetkih političara u Uniji kojeg se može okarakterizirati kao državnika. Orban u svojemu javnom djelovanju jasno zastupa vrijednosti kršćanstva, kulturu života, protivi se masovnim migracijama u Europu, a u odnosu prema Bruxellesu zastupa suverenističku poziciju. Zbog takvih svojih stavova našao se pod optužbama EU mainstreama, a 2019. je i suspendirano članstvo njegove stranke Fidesez u Europskoj pučkoj stranci.

Konflikt s EPP-om trajao je sve do ožujka ove godine kada je 12 zastupnika Fidesza napustilo EPP, o čemu je Orban obavijestio šefa kluba EPP-a, njemačkog političara iz CSU-a Manfreda Webera. Od napuštanja EPP-a špekuliralo se kome bi se Orbanovi zastupnici mogli pridružiti, pa se tako spominju Europski konzervativci i reformisti (ECR) ili još desniji Identitet i demokracija (ID) koji je osnovan u ovome sazivu Europskog parlamenta.
Planovi o ujedinjenju Europskih konzervativaca i reformista i Identiteta i demokracije

Početkom ovoga mjeseca Orban se u Budimpešti sastao s talijanskim političarom Matteom Salvinijem iz stranke Liga te s poljskim premijerom Mateusom Morawieckim (stranka Pravo i Pravda). Tzv. mainstream mediji taj su sastanak odmah označili kao početak stvaranja saveza tzv. ekstremne desnice iako u pozicijama ovih političara nema ništa ekstremno osim obrane pozicije zdravog razuma. Salvnijeva liga članica je Identiteta i demokracije, a Pravo i Pravda EU ParlamentEuropskih konzervativaca i reformista. Na sastanku se raspravljalo o suradnji na području migracija, zdravstva, obrazovanja, vanjske politike i europskih vrijednosti.

Za sada nema naznaka da bi moglo doći do formiranja nove političke grupacije u Europskom parlamentu koju bi za početak činile ove tri stranke, a kojima bi se, kako se pisalo u nekim medijima, vjerojatno pridružila i Janšina Slovenska demokratska stranka. Salvini je prije sastanka u Budimpešti otklonio takav scenarij.

Međutim, postoje planovi o ujedinjenju Europskih konzervativaca i reformista i Identiteta i demokracije. Ta grupacija, kojoj bi se onda vjerojatno pridružio i Orban, predstavljala bi drugu po snazi političku grupaciju u Europskom parlamentu koja bi prestigla i Progresivni savez socijalista i demokrata te se opasno približila EPP-u. Hoće li doći do ujedinjenja veliko je pitanje jer i među strankama koje čine ove dvije grupacije postoje razlike. Svi se oni slažu oko pitanja migracija, zaštite obiteljskih vrijednosti i svi oni dijele suverenistički stav prema Bruxellesu.

Mimoilaženja nastaju kad je u pitanju odnos prema Rusiji (recimo: nemaju isti stav o Rusiji Orban i Morawiecki) i kad su u pitanju njihovi osobni odnosi. Kao što je u Hrvatskoj teško okupiti neku desnu grupaciju, a da već na prvome sastanku ne nastanu problemi uzrokovani taštinama i egom (desničarski psuedo-mesijanski poremećaji), slično je i kod ovih opcija u EU.
Da je živ, Adenauer bi bio proglašen zatucanim fašistom

Kako bilo, Europskoj uniji bila bi potrebna jedna snažna i ujedinjena suverenistička, pro-životna i naglašeno kršćanska opcija (u zastupanju kršćanstva i zdravoga suverenizma nema baš nikakvih kontradiktornosti) koja bi mogla jasno artikulirati identitetske politike za Europsku uniju koja se sve više prazni od ikakva europskog identiteta. Jedino snažna desna opcija može parirati EU mainstreamu kojemu danas pripadaju sve ostale političke opcije, i one lijeve i one liberalne i one pseudo-demokršćanske, čije politike idu protiv onoga što čini bit europske povijesti, kulture i tradicije.

Prvi predsjednik njemačkog CDU-a Konrad Adenauer svojedobno je rekao: „Svatko od nas i poimenično svatko od nas Adenauerkatoličkih vjernika jest obvezan sudjelovati i surađivati, jer vjerujte radi se o tomu, hoće li Europa ostati kršćanska, ili hoće li Europa postati poganska. (...) Spašavanje Zapada, spašavanje kršćanske kulture, odlučno se utječe savezom političkih snaga koje se nalaze na temelju kršćanstva. I te kršćanske snage su puno jače nego što sami mislimo. (...) Ujedinjenje Europe jest jedini spas kršćanskog Zapada“.

Nakon Adenauera Europa nije krenula putem kršćanskog ujedinjenja, nego je na putu da postane poganska. EU ne samo da je ispražnjena od kršćanskih sadržaja, nego je ona u sebi duboko protukršćanska tvorevina, baš kao i cijeli današnji Zapad. Kao što u knjizi Bogoubojstvo Zapada piše Zoran Vukman: „Elite na Zapadu, njegove institucije, vlasti, kultura, mediji, nisu kršćanski, nego otvoreno protukršćanski. Karakter Zapada potpuno se promijenio, duhovno izobličio, izgubio je svoju dušu, i možemo ponavljati floskule kako ‘pripadamo Zapadu’, ali ako ne uviđamo da je opsjednut, onda se možemo jedino prepustiti samozaboravu, pokoriti i šutjeti. Kad civilizacija izgubi svoje dublje, drevno uporište ili svoje središte, ono nevidljivo, esencijalno, što joj je davalo smisao i snagu, kad se zamute čisti izvori iskona, onda sveopći poremećaj postaje normalno stanje stvari“.

Da je danas živ i Adenauer bi, nema nikakve sumnje, bio proglašen zatucanim fašistom ili barem zasukanim klerikalcem. To svjedoči o dubokoj impregnaciji Europske unije lijevo-liberalnim i protukršćanskim sadržajima, a jedino što može postati kontrupunktom takvim agendama je ujedinjena i autentična suverenistička i kršćanska opcija. Hoće li doći do njezina formiranja ostaje nam vidjeti.

http://www.hkv.hr/izdvojeno/komentari/d-dijanovi/36631-d-dijanovic-nakon-adenauera-europa-nije-krenula-putem-krscanskog-ujedinjenja.htmlObjavljeno: 25. travnja 2021.

 

Razgovor s Matom Mijić: Konzervativno vs Progresivno

https://drive.google.com/file/d/1CpsNTFLGewDP-tVHyf8aGF1dXmoUOXxK/view?usp=sharing

Hitovi: 1112