Živjeti s koronom (2)

Kategorija: Iz medija Objavljeno: Utorak, 13 Listopad 2020 Napisao/la Administrator

Indeks Članka

jonjic

 

Prof. dr. sc. Stipan Jonjić: O novom koronavirusu, pandemiji i cjepivu

Razgovarala: prof. dr. Lada Zibar, Liječničke novine, 193, listopad 2020

Prof. dr. sc. Stipan Jonjić, dr. med. pročelnik je Zavoda za histologiju i embriologiju i voditelj Centra za proteomiku Medicinskog fakulteta Sveučilište u Rijeci. Voditelj je i Znanstvenog centra izvrsnosti za virusnu imunologiju i cjepiva, u kojemu djeluje i nekoliko istraživačkih skupina sa Sveučilišta u Zagrebu. Autor je više od 200 znanstvenih radova koji su objavljeni u vrhunskim znanstvenim časopisima. Dobitnik je najprestižnijih znanstvenih projekata poput R01 projekta Nacionalnih instituta za zdravlje (NIH) SAD-a i projekta Europskog istraživačkog vijeća (ERC). Član je Leopoldine, Njemačke nacionalne akademije znanosti i Europske mikrobiološke akademije. Član je Upravnog odbora
Hrvatske zaklade za znanost, Znanstvenog savjetodavnog odbora Heinrich Pette Instituta u Hamburgu i uredničkog odbora nekoliko znanstvenih časopisa. Njegova skupina poznata je po važnim otkrićima mehanizama imunološkog nadzora virusnih infekcija i virusnih imunosubverzivnih gena. U novije vrijeme rade i na razvoju suvremenih cjepiva i imunoterapeutika – tzv. pametnih lijekova za imunoterapiju tumora.

Ne možemo “mirnodopski” razgovarati i izbjeći svjetski problem koji dominira i hrvatskom svakodnevicom. Sada već ne više novi koronavirus, SARS-CoV-2, narodni je neprijatelj broj 1, od kojega ne možemo pobjeći, barem ne na našem planetu. Kako biste procijenili biološke i medicinske razmjere pandemije COVID-19?

Koronavirusi nisu nepoznati i neki od njih kruže i među ljudima te izazivaju blage infekcije poput obične prehlade. Riječ je o velikoj obitelji virusa RNK, među kojima su mnogi specifični za neke vrste u kojima se održavaju, ali ne izazivaju opasne bolesti. Stalne promjene genoma virusa, mutacije, mogu promijeniti strukturu virusnih bjelančevina, tako da se oni mogu proširiti i na druge domaćine u kojima još nisu obitavali, tj. koje dotad nisu uspješno inficirali ili su nakon infekcije bili toliko patogeni da su bili fatalni za nove domaćine pa se zbog toga nisu mogli dalje proširiti. Sve u svemu, „preskakanje“ virusa s jedne vrste na drugu nije ništa neobično i takvih je primjera bilo puno i bit će ih još. Pitanje je svih pitanja jesmo li mogli biti spremniji za ovu pandemiju? Svakako smo mogli biti spremniji da su koronavirusi bili dovoljno
znanstveno proučeni, što je poučak za budućnost. Bez toga je teško zamisliti brz pronalazak lijeka ili prikladnog cjepiva. Mogli smo puno više naučiti na prethodne dvije epidemije sa srodnim virusima (SARS i MERS), ali nažalost nismo, jer čim su se te epidemije ugasile, prestalo je zanimanje za financiranje daljnjih istraživanja.

Da smo kojim slučajem tada naučili više o tome kakvo cjepivo trebamo za zaštitu od ovih virusa, danas bi bilo puno lakše. Stoga ćemo danas morati platiti cijenu na razini cijelog svijeta, a razmjeri te krize, koja više nije samo medicinska već i gospodarska i društvena, tek će se trebati procijeniti. Ipak, možemo na to gledati i drukčije, jer je u tom kratkom razdoblju intenzivnog istraživanja virusa SARS i MERS ipak naučeno puno, primjerice što treba ciljati cjepivima (spike protein), koji je receptor za ulazak virusa, čime je ubrzan razvoj cjepiva i drugih terapijskih pripravaka jer smo znali što ciljati. Na ovom novom virusu intenzivno se radi manje od godinu dana, što je premalo za ono što se očekuje od znanstvenih istraživanja i zaključaka koji iz njih proizlaze.

Postoje drugi puno složeniji virusi za koje je također važno naći i lijek i cjepivo i na kojima se radi 50 i više godina, a još nemamo pravog rješenja. Da me se ne bi pogrešno shvatilo, ja vjerujem da stvari idu u dobrom pravcu i da ne treba gubiti nadu da će se uskoro ipak naći rješenje, ne samo u cjepivu nego i u specifičnom lijeku za ovaj koronavirus. Međutim, iskustva iz proteklih vremena uče nas da budemo vrlo oprezni i da ne donosimo zaključke bez čvrstih i znanstveno utemeljenih dokaza.

U čemu je posebnost ovog virusa? Ovaj virus i njegova patogeneza imaju puno posebnosti. Tu bi se moglo navesti činjenicu da zaražena osoba može biti infektivna i prije pojave simptoma. To je vrlo nezgodna činjenica za epidemiologe, jer jednostavno ne mogu izolirati osobu koja širi virus, a nema simptoma. Posebnost je i u tome što mi nismo adaptirani na ovaj virus niti je virus adaptiran na nas. To, primjerice, nije slučaj kod drugih koronavirusa koji nakon što inficiraju ljude naprave nekoliko ciklusa replikacije u našim stanicama, prije nego što ih ukloni imunosni odgovor.

Iako se sada već puno zna o patogenezi bolesti koju izaziva SARS-CoV-2, još uvijek smo daleko od potpunog poznavanja njegove biologije
i patogeneze. Znamo da mu kao receptor služi humani protein ACE-2, da inicijalno replicira u epitelu gornjih dijelova dišnog sustava, nakon čega se spušta niže i izaziva različite oblike upale pluća. Danas znamo i da se virus može proširiti i dalje te izazvati oštećenja stanica i tkiva za čije posljedice tek saznajemo, poput infekcije središnjega živčanog sustava i slično. Vaši čitatelji sasvim sigurno znaju da ima mnogo
teorija o tome zašto su prisutne takve velike razlike u patogenezi, ali činjenica je da mi ipak još uvijek nemamo potpune informacije o patogenezi ovog virusa.

Povećanu osjetljivost starije populacije vjerojatno možemo pripisati fiziološkom starenju imunosnog sustava, ali to nije jedino objašnjenje. U svakom slučaju, čini se da se obrazac imunosnog odgovora na viruse i patogene općenito, kako to piše u udžbenicima i kako učimo studente, ne može potpuno primijeniti na imunosni odgovor na ovaj virus. Najvjerojatniji je razlog tomu atipičan citokinski odgovor na infekciju, koji rezultira i nešto drukčijim specifičnim imunosnim odgovorom na virus, što očito nije dovoljno za potpunu zaštitu nekih ljudi.
Ostaje i pitanje je li imunosno pamćenje koje prirodno stvaramo nakon kontakta sa stranim antigenima dostatno za zaštitu od ponovne infekcije i bolesti.

Samo zaštita od ponovne infekcije nije toliko niti bitna, jer znamo da titar protutijela s vremenom prirodno opada, što znači da se možemo
ponovno inficirati, ali bi imunosna reakcija na ponovnu infekciju trebala biti brza i učinkovita tako da se spriječi bolest, kako djelovanjem protutijela tako i djelovanjem stanične imunosti, prije svega limfocita T. Prije nekoliko tjedana pojavili su se neki slučajevi reinfekcije nakon preboljenog COVID-19 i to nas ne treba zabrinjavati, ali ako ti ljudi budu ponovno obolijevali, to postaje velik problem, jer bi to značilo da je primarna infekcija ostavila slabo imunosno pamćenje. Nadajmo se da to neće biti slučaj, iako je navodno jedan od ponovno oboljelih imao simptome bolesti. Sve u svemu, ovaj virus je osobito patogen u nekih pojedinaca zbog toga što remeti rani imunosni odgovor, a to onda vjerojatno utječe i na kvalitetu i zaštitni kapacitet kasnoga, odnosno specifičnog imunosnog odgovora.

U jednom se švedskom istraživanju govori da i ljudi koji su asimptomatski preboljeli infekciju mogu imati snažnu staničnu imunost (posredovanom limfocitima T) koja ih štiti od infekcije, a istovremeno biti seronegativni. Možete li to pojasniti i što mislite o tome?

Poznato mi je to istraživanje i publikacija, ali nisam posve siguran kako objasniti te rezultate. Očito je da su ti ljudi razvili snažan imunosni odgovor tijekom asimptomatske infekcije i da su zaštićeni od nove infekcije ili barem bolesti. Teško mi je zamisliti takav scenarij u kojem bi virusna infekcija selektivno inducirala stanični imunosni odgovor, a ne i odgovor protutijelima. Možemo, naravno, spekulirati i reći da se možda radi o pojedincima koji su imali snažan stanični imunosni odgovor na srodne koronaviruse, koji je križno reaktivan sa SARS-CoV-2, zbog čega su u testovima koje su koristili mogli detektirati specifične limfocite T. Zaista ne znam, a nije dobro niti previše spekulirati.

Kakva je znanstvena pripremljenost načelno za ovakve nepogode, u svijetu i u Hrvatskoj?

Današnja znanost i pripadajuće tehnologije zasigurno mogu odgovoriti na većinu izazova ovakvog tipa. Visokoprotočne tehnologije, poput sekvenciranja gena, rezultirale su da je genom ovog virusa javno objavljen već nekoliko tjedana nakon njegove pojave, što je bilo ključno
za pokretanje na stotine istraživačkih pravaca diljem svijeta. Takva su istraživanja dugotrajna i sveobuhvatna i ne mogu se napraviti preko noći, a znanstvenici istražuju SARS-CoV-2 tek desetak mjeseci. Međutim, mobilizacija znanosti i pripadajuće infrastrukture te ulaganja vezana uz pojavu ove pandemije su bez presedana i
zasigurno će učiniti svijet pripravnijim za neku sličnu pandemiju u budućnosti. Ipak,
oni koji financiraju znanost često su skloni ignorirati činjenicu da je ključno ulagati u temeljnu znanost, pa tako i u biologiju virusa, jer bez tih spoznaja nije lako raditi niti translacijske znanosti poput vakcinologije ili pak otkriti lijekove za viruse.

Upravo je vakcinologija ono što nas trenutačno najviše zanima, a unatoč znanjima o brojnim patogenima i kako za njih napraviti učinkovita cjepiva, za dio patogenih mikroorganizama mi unatoč velikim naporima jednostavno ne znamo kako napraviti cjepivo. Naravno, to ne znači da trebamo odustati, nego i dalje ulagati napore, jer ne mora biti da će sljedeća pandemija biti s virusom sličnim koroni, već to može biti
neki novi HIV ili neki drugi patogen za koji ne znamo napraviti cjepivo. A osim toga, postoje i infektivni mikroorganizmi koji su manje patogeni, ali su rasprostranjeni po cijelom svijetu i uzimaju svoj danak u ljudskim životima pa nikako ne smijemo i njih zaboraviti. Isto, naravno, vrijedi i za protuvirusne lijekove, ali sam spomenuo prvo cjepiva jer je to moj predmet istraživanja.

Kad je riječ o Hrvatskoj, mi imamo nekoliko skupina koje vrlo kvalitetno istražuju u području virusologije i virusne imunologije, što je i razlog uspjeha na nedavnom natječaju Hrvatske zaklade za znanost za istraživanja COVID-19. Međutim, mi smo dosta ograničeni nedostatkom infrastrukture za istraživanje ovog virusa budući da su za rad na njemu potrebni laboratorijski uvjeti biološke sigurnosti razine 3 (BSL3) za istraživanja in vivo i in vitro. Primjerice, mi u Rijeci istražujemo eksperimentalne cjepne vektore i već smo dizajnirali neke koji izražavaju gene ovog virusa, ali takve vektore nećemo moći istraživati na laboratorijskim miševima u Hrvatskoj jer nemamo BSL3 vivarij. Nadam se da ćemo u suradnji s još nekim skupinama u Hrvatskoj, koje funkcioniraju u sastavu Znanstvenog centra izvrsnosti za virusnu imunologiju i cjepiva, uspjeti uvjeriti odgovorne da bi tako nešto bilo nužno i da bi bitno unaprijedilo našu međunarodnu kompetitivnost u ovom području znanosti. Kolegica Markotić i ja na tome već radimo neko vrijeme i želim vjerovati da imamo izgleda.

Gdje smo sada sa cjepivom?

Iako su globalni napori za proizvodnju cjepiva na SARS-CoV-2 bez presedana do sada, neovisno govorili o broju cjepiva u razvoju, tipu cjepiva, ulaganju, ali i tehnologijama koje su dostupne, mi ipak još uvijek ne znamo hoće li neka od cjepiva učinkovito zaštititi od
infekcije i bolesti. Ja bih se usudio reći da će brojna cjepiva učinkovito štititi od infekcije, ali ćemo tek nakon provedenih završnih kliničkih istraživanja znati hoće li se dogoditi nešto nepredviđeno što bi moglo dovesti u pitanje sve ove projekte. Doduše, tehnologije i načela
na kojima se zasnivaju cjepiva u završnim fazama kliničkih istraživanja nisu jednaki, pa možda nećemo moći generalizirati u slučaju ako nastanu neke komplikacije.

Već sam spomenuo da se u javnosti dosta problematizira pitanje ponovnih infekcija u ljudi koji su preboljeli COVID-19, u kontekstu moguće
učinkovitosti cjepiva. Što se toga tiče, možemo biti mirni, cjepiva bi trebala izazvati imunosni odgovor koji uključuje i protutijela specifična za virus koja mogu spriječiti infekciju, a i staničnu imunost koja bi trebala bez problema ograničiti infekciju u nekom tkivu te spriječiti poznata očitovanja bolesti. Dakle, to što infekcija sa SARS-CoV-2 možda ne izaziva dugotrajnu imunost, zbog inih razloga, ne znači da cjepivo
neće izazvati dugotrajnu imunost. Nije neobično da neki ljudi razviju bolju, a neki lošiju imunost nakon infekcije nekim patogenom pa će u slučaju novog koronavirusa trebati još puno istraživanja da bi se sa sigurnošću moglo reći kakva imunost ostaje nakon preboljele infekcije.

Sada je vrlo vjerojatno da se nećemo moći potpuno pouzdati na kolektivni imunitet nastao širenjem virusa u populaciji; kolektivne imunosti
vjerojatno neće biti bez uspješnog cjepiva. O tom pitanju javnost je prilično zbunjena zbog spominjanja visoke razine seropozitivnosti koja je
u nekim dijelovima svijeta izuzetno visoka. Međutim, tek treba utvrditi radi li se doista o seropozitivnosti na SARSCoV- 2 ili pak o križnoj reaktivnosti protutijela koja su produkt imunosnog odgovora na druge koronaviruse. Ali čak i da je stvarno tako, titar antitijela pasti će nakon nekog vremena i virus će se moći širiti ako primarna infekcija ne ostavi dobru memorijsku imunost (imunosno pamćenje). Dakle, nama je temeljna nada cjepivo te, naravno, antivirusni lijekovi koji bi uspješno liječili bolest, jer bismo tako dobili na vremenu da dođemo do cjepiva koje je maksimalno uspješno i sigurno.

Kako procjenjujete koordiniranost teoretičara, kliničara i političara do sada u našoj zemlji u vezi s ovom epidemijom?

Teško mi je o tome nešto specifično kazati. Naravno da u ovakvim globalnim opasnostima, poput pandemije COVID-19, vlade pojedinih država moraju igrati ključnu ulogu, jer je potrebno osigurati temeljne mehanizme funkcioniranja društva. I dalje mislim da se sve u svemu kod nas prilično dobro epidemija nadzire, napose je to bio slučaj tijekom prvog vala. Malo smo se pogubili tijekom ljeta kad je bilo nekoliko propusta koji su ubrzali širenje virusa i pojavu ovoga novog vala. To je bio rizik koji smo očito prihvatili kako bismo ojačali turizam i gospodarstvo. Konačno, slično su radile i druge zemlje u Europi. Doduše, mislim da je neke stvari trebalo jasnije ograničiti, jer su nam masovna okupljanja, kao npr. vjenčanja, ali i druženja po klubovima tijekom ljeta, vjerojatno napravila više štete nego koristi. Ali, to je moje osobno mišljenje i teško je biti potpuno objektivan bez cjelovite slike svega što se događa.

Konačno, svjesni smo da kod nas, a i u drugim zemljama, postoji značajan dio onih koji dovode u pitanje bilo kakve mjere, što je neprihvatljivo. Ova je pandemija dosad uzrokovala neviđenu pozornost javnosti tako da su se u svakodnevno komentiranje stanja i
prognoze uključili različiti profili stručnjaka, među kojima i oni koji zapravo do sada nisu ništa radili s virusima niti znali nešto o njihovoj patogenezi, epidemiologiji i biologiji općenito. To samo po sebi nije loše, prije bi se moglo reći da se radi o prirodnoj potrebi ljudi da
reagiraju u kriznim stanjima i na neki način pokušaju pomoći.

Što se tiče neposredne uloge znanstvenika, svakako je dobro da je Hrvatska zaklada za znanost, uz potporu Ministarstva znanosti i obrazovanja, odlučila financirati znanstvena istraživanja različitih aspekata biologije ovog virusa, translacijska istraživanja, pa i društvena istraživanja koja se tiču pandemije. U ovakvim prilikama znanstvenici seu pravilu uvijek postave pozitivno i nastoje se uključiti. Na stotine vrhunskih znanstvenika diljem svijeta odmah je po izbijanju pandemije preusmjerilo svoje znanstvene aktivnosti na istraživanje ovog virusa, što je sasvim sigurno ključni razlog da se u vrlo kratkom vremenu došlo do niza fundamentalnih otkrića koja bi, nadam se uskoro, mogla dovesti do otkrića specifičnih lijekova za ovaj virus. Možda sam pristran, ali znanstvenici su vrlo empatični u ovakvim teškim prilikama. Dat ću vam primjer mog laboratorija. Kad se u ožujku vidjelo da pandemija napreduje i kod nas, obratila mi se nekolicina mladih znanstvenika s pitanjem mogu li kako pomoći i uključiti se, primjerice u dijagnostiku, jer znamo tehnologiju budući da je koristimo svakodnevno u svojim istraživanjima. I doista, na poziv uprave KBC-a uključili smo se u testiranje za pacijente i djelatnike KBC-a Rijeka. U to vrijeme je Nacionalni stožer tako nešto i sugerirao te je sve vrlo brzo i formalizirano. Petnaestak mladih ljudi svih profila vrlo predano rade svakodnevno, pa i vikendima, a što je posebno važno, izvrsno komuniciraju s kliničarima na tom pitanju. Naravno, dijagnostika nije naša temeljna djelatnost i tu će aktivnost uskoro preuzeti laboratorij KBC-a Rijeka, ali ovaj primjer pokazuje da znanost i struka mogu i moraju surađivati. Vjerojatno takvih primjera ima i u drugim sveučilišnim središtima.

Prof. dr. sc. Stipan Jonjić, dr. med. rođen je 1953. godine u Zvirnjači (Kupres, BiH). Srednju školu završio u Sarajevu a medicinski fakultet
u Rijeci.

Izvor:

https://issuu.com/lijecnicke-novine/docs/ln193 

Hitovi: 295