Istina i samo istina...oslobađa!
Indeks Članka
https://tockanai.net/index.php/iz-medija/309-hrvatski-biskupi-patrijarhu-spc
“Dragi papa Franjo, slugo sluga Božjih,
Teška srca moram napisati vašoj svetosti da vaša vođenja dijaloga u vezi kanonizacije blaženog Alojzija Stepinca sa Srpskom pravoslavnom crkvom i bivšim komunistima bivše Jugoslavije izaziva moralni kaos u hrvatskoj zajednici Rimokatoličke crkve i šire.
Iz Australije, iz različitih medijskih izvora širom svijeta doznajem da ste kanonizaciju blaženog Alojzija Stepinca stavili na čekanje jer, prema riječima kardinala Pietra Parolina, državnog tajnika Svete Stolice, vašeg pouzdanog i bliskog suradnika koji je posjetio Hrvatsku prošlog tjedna, tvrdite da „kanonizacija kardinala Alojzija Stepinca mora biti trenutak zajedništva cijele Crkve, a ne razlog sukoba ili protivljenja …“. Nadalje, kardinal Parolin rekao je da ste u vezi kanonizacije Stepinca odabrali metodologiju pokušaja približavanja stajališta Srpske pravoslavne crkve po tom pitanju, da je dijalog s tom Crkvom presudan da bi kardinal Alojzije Stepinac mogao biti kanoniziran.
Činjenica ostaje da ste već završili jednu fazu tog dijaloga i niste postigli neki poseban rezultat jer se stavovi nisu podudarali između katoličke i srpske pravoslavne crkve. To, naravno, ne čudi kada su u pitanju stavovi Srpske pravoslavne crkve koja, vjerujem, nikada neće odustati od svojih ustrajnih laži i povijesnih izmišljotina protiv Hrvatske Drugog svjetskog rata i blaženog Alojzija Stepinca. Bez ikakve sumnje mislim da se Srpska pravoslavna crkva naoružala doprinosom ljudi poput Predraga Ilića, koji je napisao knjigu povijesnih rasprava (Stepinac i holokaust u NDHu), knjigu posvemašnjih povijesnih besmislica i kozmetički filtrirane ili prilagođene interpretacije povijesne dokumentacije. Također ne sumnjam da će se, nastavi li se nesreća i dođe do drugog kruga razgovora s Pravoslavnom crkvom o Stepincu, Srpska crkva naoružati osobama poput Gideona Greifa, povjesničara koji je očito na platnom spisku Srbije i koji je također napisao knjige o Drugom svjetskom ratu i Hrvatkoj (npr. Jasenovac – balkanski Auschwitz), a ista je također ispunjena izvrtanjem povijesti protiv Hrvata, uveliko izbjegavajući potragu za činjenicama kakve zapravo jesu i očito dajući najvišu važnost politički izmišljenom broju žrtava Jasenovca iz Drugog svjetskog rata.
Želja mi je za spoznajom da ste se među ostalim činjeničnim povijesnim dokazima o blaženom Alojziju Stepincu također sebe i upoznali s neovisnim istraživanjima Drugog svjetskog rata u Hrvatskoj koje je provela Esther Gitman i s njezinim knjigama objavljenim u posljednja dva desetljeća (npr. „Kad je hrabrost prevladala – spašavanje i preživljavanje Židova u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj 1941. – 1945. “ili„ Alojzije Stepinac – stup ljudskih prava “). Nalazi Esther Gitman o kardinalu Stepincu ne zahtijevaju povijesne rasprave, ne zahtijevaju tumačenja jer su predstavljeni kao pronađene činjenice; kao istina. Činjenična otkrića Esther Gitman o radu kardinala Alojzija Stepinca tijekom Drugog svjetskog rata doista su obilni prikazi Sluge Božjeg kakav je Stepinac bio. Isto se može reći i za knjigu Robina Harrisa “Stepinac – njegov život i vrijeme”. Našoj Katoličkoj crkvi ne treba više ništa i ništa drugo da bi se jasno vidjelo Slugu Božjeg kakav je bio Stepinac. No, postoji i mnoštvo drugih knjiga i istraživačkih radova koji potkrepljuju Stepinčevo postojanje, požrtvovnost i hrabrost istinskog Sluge Božjega kakvih naša Rimokatolička crkva ima među svojim svecima već stoljećima.
Čvrsto vjerujem da nisam jedina osoba na svijetu, daleko od toga, koja smatra da je vaše traženje dijaloga sa Srpskom pravoslavnom crkvom u vezi kanonizacije u svojim temeljima pogrešno i to na mnogim frontovima rimokatoličke zajednice i pravde, uključujući:
Prvo, pogrešno je postavljati beatifikaciju pape Ivana Pavla II kardinala Alojzija Stepinca 1998. godine na tako ponižavajuće tlo. Papa Ivan Pavao II., Sada sveti Ivan Pavao II., nije trebao opravdavati nikome osim Katoličkoj crkvi svoja tadašnja i Rimokatolička uvjerenja o zaslugama kardinala Stepinca unutar njegove i naše Crkve i vjere! “Povijest” koju je vaša svetost o Stepincu nedavno istaknula postojala je i u vremenima Ivana Pavla II, samo što on nije bio tako bogat kao vi danas u poznavanju činjenica; Papa Ivan Pavao II nije imao povlasticu činjenica otkrivenih o blaženom Alojziju Stepincu tek nakon što je komunistička Jugoslavija propala i povijesne se arhive otvorile temeljitom istraživanju ali, ipak, znao je činjenicu da je Stepinac uistinu bio Božja sluga.
Drugo, krajnje je neispravno i okrutno prema hrvatskom narodu koji se borio za slobodu i neovisnost od pošasti i agresije velikosrpske politike, koja je uvijek bila duboko ukorijenjena u srpskoj Crkvi Pravoslavlja, odlučivati o svetosti kardinala Alojzija Stepinca pod uvjetom slaganja Srba s tom odlukom. Ne, Vaša Svetosti, Hrvati nikada nisu razmijenjivali moralne ili kulturne vrijednosti sa Srpskom pravoslavnom crkvomč niti oni svoje s nama. Kad god su Srbi napadali Hrvatsku (bilo vojnim ili politički diplomatskim manevrima), uništavali su dijelove naše kulture, poljuljali nam vjeru u Boga, krivotvorili našu povijest, krali naše zemlje … a Srpska pravoslavna crkva stajala je čvrsto iza njih, ohrabrujući njihovu agresiju nad hrvatskim narodom. Daleka je i nepostojeća mogućnost da će dijalog sa Srpskom pravoslavnom crkvom rezultirati bilo kojim konsenzusom o pitanjima u kojima bi pripadnik hrvatskog naroda, poput blaženog Alojzija Stepinca, zasjao sjajnim svijetlom.
Treće, u svibnju 2019. Vaša Svetost izjavila je da je „kanonizacija Stepinca povijesni slučaj. Čestit je čovjek ove Crkve koja ga je proglasila blaženim. Ali u određenom trenutku procesa kanonizacije postoje nejasne točke, povijesne točke, i ja bih trebao potpisati kanonizaciju, to je moja odgovornost, molio sam se, razmišljao, pitao za savjet i vidio sam da bih trebao pitati Irineja, velikog patrijarh (Srpske pravoslavne crkve), za pomoć … “i podsjetila bih vas, ako već niste svijesni da je ovaj “veliki ” patrijarh, kao i svi njegovi prethodnici u živom sjećanju, političar koliko i svećenik, najvjerojatnije političar više od svećenika. Poznat po svojim nacionalističkim izjavama koje opravdavaju srpski imperijalizam – transgeneracijski projekt koji stoji u temeljima svakog rata 20. stoljeća na teritoriju bivše Jugoslavije – Irinejeva opaka zapažanja o Stepincu da “nije želio čuti dječji plač” u koncentracijskim logorima, prvorazredna su manipulacija i izmišljeno zlo usmjereno prema hrvatskoj rimokatoličkoj zajednici.
Četvrto, nastojanja s dijalozima s nekatoličkim kršćanskim zajednicama kojima se Vaša Svetost odala možda i jesu razborita, osobito kada se to tiče vaših pokušaja ojačavanja odonosa sa Ruskom pravoslavnom crkvom. Ali pokušaji ostvarenja tog cilja koristeći Srpsku pravoslavnu crkvu kao vezu daleko je od prihvatljivog osobito kada se kao preduvjet za kanonizaciju u tom procesu prosuđuje život blaženog Alojzija Stepinca koristeći podatke koje dostavlja Srpska pravoslavna crkva na čelu s Irinejem ili bilo kojim drugim velikosrpskim razbojnikom.
Peto, glede bilo kakvih razgovora vođenih s onima koji su od 2000. godine možda držali ili trenutno drže vlast u Hrvatskoj ili Srbiji u vezi kanonizacije blaženog Alojzija Stepinca, molim vas znajte ovo: najvjerojatnije ste razgovarali s brojnim bivšim aktivnim članovima Komunističke partije Jugoslavije (ili s njihovom djecom) koji su progonili katolike u Hrvatskoj tijekom života bivše Jugoslavije bilo ponižavanjem njihove vrijednosti za društvo ili oduzimanjem odnosno šikaniranjem ljudskog prava na vjeru, koji su masovno ubijali hrvatske katoličke svećenike tijekom i nakon Drugog svjetskog rata, kao i stotine tisuća nevinih civila koji su voljeli slobodu te razoružane vojnike NDH koji su be borili za neovisnost i slobodu Hrvatske bez Jugoslavije … Ukratko, znajte ovo, Vaša Svetosti: ovi bivši komunisti ili njihovi potomci, odgojeni u komunističkom mentalnom sklopu, uopće nemaju nikakvu vrijednost kada je riječ o predstavljanju istine Stepinčeva života i djela, posebno onih izvanredne hrabrosti i požrtvovnosti u spašavanju tisuća progonjenih ljudi različitih rasa i nacionalnosti tijekom Drugog svjetskog rata.
Šesto, ako je istina da tražite trenutak „zajedništva“ unutar Katoličke crkve u vezi proglašenja svetim blaženog Alojzija Stepinca i u tom zajedništvu računate na one koji su očito radi osobne koristi u političkoj karijeri počeli dolaziti na svetu misu tek nakon što je Hrvatska pobijedila u svom odcjepljenju od komunističke Jugoslavije molim vas napustite taj put do Stepinčeve kanonizacije. Ti će muškarci i žene za tren oka napustiti Crkvu ako politički vjetrovi u njihovoj zemlji budu to i nalagali, baš kao što su to činili tijekom života bivše Jugoslavije, baš kako su to radili i njihovi očevi i majke, sljedbenici Komunističke partije. Vaša Svetosti, ti ljudi ili njihovi roditelji progonili su blaženog Alojzija Stepinca 1946. godine izmišljenim optužbama, lažno su ga opečatili kao nacističkog suradnika kada je istina bila ta da je pod opasnosti vlastitog života spasio tisuće ljudi. Vjerujete li doista da će ti ljudi sada priznati ovaj svoj užasni grijeh?
I tako, s kršćanskom čvrstinom i spoznajom sila, posebno onih koje pripadaju zajednici Srpske pravoslavne crkve, koje su namjerno nastojale uništiti dobru reputaciju blaženog Stepinca, danas, 25. rujna, pišem ovo otvoreno pismo vašoj svetosti. Na blagdan svetog Sergija Radonješkog, zaštitnika Rusije koji je radio ne samo na širenju monaštva i svetosti redovničkog života, već i na tome da postane glasnik kršćanskih vrijednosti u zemlji koja je tada bila ugrožena raznim unutarnjim podjelama i vanjskim napetostima.
Božje su zapovijedi dobrodošla pomoć savjesti da upozna istinu i stoga istinski prosudi. Božje zapovijedi izraz su istine o našem dobru, o samom našem biću, otkrivanje nečeg presudnog o tome kako dobro živjeti, a svjedočiti lažno protiv svog susjeda teški je grijeh koji je nad blaženim Alojzijem Stepincem počinila Srpska pravoslavna crkva, uključujući i patrijarh Irinej.
Vaša Svetosti, blaženi Alojzije Stepinac zaslužuje da se kupa u slavi istine i da njegovo ime ni trenutak dulje ne podnosi lažno svjedočenje.
Molim vas najavite njegovu kanonizaciju!
Zato vas molim, Vaša Svetosti, nađite hrabrosti da zaustavite ovu slijepu ulicu u vjeri i ovaj moralni kaos prouzročen vašim traženjem dijaloga glede kanonizacije blaženog Alojzija Stepinca. Kao vrhovna vlast Katoličke crkve, to bi bio jedan od najvažnijih, najhrabrijih i kršćanski čin cijelog vašeg mandata jer bi predstavljao čvrsto stajanje na istini i odbacivanje povijesnih izmišljotina i neistina koje su razorno promicane desetljećima. Iako smo svi željni i molimo se za mir i jedinstvo, Hrvati i mnoštvo drugih rimokatolika će vam zahvaliti, a isto bi učinila i velika duša blaženog Alojzija Stepinca koji je preminuo od mučenja i lažnog svjedočenja protiv njega, rekavši: “Kada vam sve uzmu, ostaju vam dvije ruke. Sklopite ih na molitvu i tada ćete biti najjači.”
Ina Vukić, prof. Psih. (ZGB); B.A., M.A.Ps. (SYD)
Sydney, Australia”
* Ina Vukić je rođena na otoku Korčuli, te od 1962. živi u Australiji ali i u Hrvatskoj tijekom sedamdesetih i ranih osamdesetih gdje je i studirala na sveučilištu u Zagrebu i živila. Posjeduje sveučilišne diplome iz psihologije iz Zagreba te iz Sydneya gdje nakon završenog fakulteta u Sydneyu i magistrira psihologiju. Kao stručna psihologinja u Australiji naročito se bavila kliničkom i političkom psihologijom.
U zadnjih nekoliko godina provodi nekoliko mjeseci u Hrvatskoj gdje putuje dva do tri puta godišnje. U Australiji je istaknuta psihologinja te već dva desetlijeća radi kao glavna izvršna direktorica za usluge mentalnog zdravlja i invaliditet koje financira vlada Australije u sjevernom Sydneyu. Tijekom Domovinskog rata bila je najistaknutija žena u Australiji I iseljništvu u aktivnostima za lobiranje međunarodnog priznanja Hrvatske kao neovisne i suverene države, te u organiziranju sakupljanja više milijuna dolara novčane i druge pomoći obrani Hrvatske, zbrinjavanju izbjeglica i stotina hevatske djece ratne siročadi preko tadašnje udruge Spasite djecu Hrvatske koja je preimenovana u Humanitarna zaklada za djecu Hrvatske. Bila je od konca 1991. politička tajnica HDZa u Sydneyu i po Australiji, te početkom 1994. napustila je članstvo u HDZu nakon par godina neuspješne borbe oko nestalih novaca i čekova za pomoć Hrvatskoj osobito onih koji su bili predani 1992. godine gosp. Stjepanu Mesiću da ponese bolnici u Gospiću te za bankovni račun Hrvatskog nacionalnog fonda u Villachu, Austrija.
U svibnju 1995. za svoje osobite zasluge za Republiku Hrvatsku odlikovana je Spomenicom domovinskog rata i Redom hrvatskog trolista. Autorica je brojnih novinskih i inih članaka, osobito na engleskom jeziku o Hrvatskoj i tranziciji u demokraciju koji su objavljivani diljem svijeta. Potaknuta potrebom i željom da se svijetom širi istina o Hrvatskoj 2011. započela je na engleskom jeziku veoma utjecajan blog “Hrvatska, rat i budućnost” namijenjen zbivanjima u i oko Hrvatske osobito pivijesno-politička te ona vezana uz Domovinski rat i poslije njega glede demokratizacije hrvatskog društva i povezana politička pitanja, na kojem i dan danas redovito piše i objavljuje. Njezini članci i osvrti osobito na rad Međunarodnog krivičnog suda u Hagu, o Domovinskom ratu i njegovim vrijednostima, o tranziciji iz komunizma (jednostranačko društvo) u demokraciju (višestranačko društvo) te o ulozi i važnosti hrvatske dijaspore za Hrvatsku već su citirani u dvadesetak knjiga o međunarodnom pravu i sukobima, koje su izdali izdavačke kuće poput Oxford i Washington sveučilišta, te u do sada u 117 akademskih radova svjetskih znanstvenika.
Već dvije godine dopredsjednica je HAZUDDa (Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u dijaspori i domovini) čije je sjedište u Švicarskoj.
Izvor:
PISMO PAPI FRANJI OD JEDNE TALIJANSKE VJERNICE
Najdraži Papa Franjo,
obraćam vam se na tako prisan način jer sam shvatila koliko volite biti običan čovjek, bez vanjskog dotjerivanja, zlata i hermelina, običan čovjek, kao i mnogi drugi.
Običan čovjek koji, kao i mnogi drugi, gleda nogomet ....
Običan čovjek koji, kao i mnogi drugi, čavrlja sa zadovoljstvom u avionu.
Običan čovjek, kao i mnogi drugi.
Ali, mi trebamo Papu.
Oprostite mi dragi Papa Franjo, ali ne dođe mi ni da vas zovem Svetosti. Vjerujem da ste divan čovjek, idealan susjed, ali mi trebamo Papu.
Kršćane ubijaju kao pse, Svetosti. Da li biste mogli, osim odlazaka na utakmice i ljubljenja djece s posebnim potrebama, učiniti nešto više u skladu sa svojom ulogom? Samo u zadnjih 10 sati, zapaljeno je 10 crkava u Egiptu. Da li biste mogli nešto učiniti? Mogli biste staviti svoj nakit, zlato i hermeline, koji nisu smeće Svetosti, vec su simboli stari 2000 godina, i tako dotjerani otići u Egipat, umjesto da gledate nogomet? Ne postoji samo Balotelli koji želi s vama pričati, tu su i župnici iz katoličkih crkava u Nigeriji koji bi s vama porazgovarali. Odnosim se na one koji su preživjeli, pošto vam oni ubijeni nemaju više što za reći. U vrijeme kada je kršćanstvo pod napadom, kao nikada prije, mi, Svetosti, trebamo Papu.Trebamo nekoga tko će, kao prvo, imenovati sve kršćane masakrirane u Nigeriji i one u Pakistanu u Uskršnjoj propovijedi, jer su ti mrtvi, Svetosti, bili ljudi i jer se, ubivši njih, ubila i sloboda za ljudsko dostojanstvo. Svetosti, ne bih vas voljela učiti poslu. Shvaćam da ste vi profesionalac kada je riječ o kršćanstvu,a ja samo običan amater, ali ponekad se dogodi da su amateri bistriji u rasuđivanju. Noina je arka, na primjer, bila izgrađena i vodjena amaterima, za razliku od Titanica, kojeg su vodili stručnjaci. Nemojte mi zamjeriti na usporedbi, ali kršćanstvo mi ostavlja dojam Titanica. Ledenjak se zove Islam, za kojeg vi kažete da je jako dobar i duhovan, a pošto ste vi stručnjak, vjerojatno i je tako, ali, ponavljam, toliki je stručnjak, čak jedan od najboljih, bio i kapetan Titanica. Dok je amater bio sv Petar, ribar pola svog života, bez teološkog studija, malo mače u odnosu na vas. Sveti je Petar rekao Rimljanima da su, kao ljudska bića, njegova braća, djeca istog Boga, ali da je njihova religija lažna. Njegov je zadatak bio obratiti ih ili umrijeti u pokušaju da ih obrati u jedinu pravu vjeru. On nije tražio prednosti njihove lažne vjere, da ne bi na taj način imali izgovor da je nikada ne napuste. Sveti je Petar umro u svom poslanju, ali na kraju ih je i obratio. Zar to ne bi trebala biti i vaša uloga? Obratiti ljude na kršćanstvo. Ili umrijeti u tom pokušaju.
Vi ste na Lampedusi trebali izreći samo jednu recenicu: "Donosim vam Božju ljubav", jer u cijelom Kuranu, riječ ljubav, nije niti jednom spomenuta. I to bi bili dovoljno.
Vi ste se na Lampedusi poklonili "duhovnosti" Ramazana, Islamu, a kažete da predstavljate Krista. Tko predstavlja Krista ne Klanja se nikome.
Ja sam Put, Istina i Život.
Ja sam Put, Istina i Život, ali nije bitno truditi se evangelizirati, odnosno propovijedati, jer su za vas ionako sve religije jednake. No, Vaša Svetosti, to u mom Evanđelju ne piše. Vi, ili koristite neko drugo, ili vas guši pretjerana profesionalnost.
Sveti je Petar rekao Rimljanima da su, naravno, njegova braća, ali da je njihova religija lažna. Dopustio je da ga ubiju zbog tih riječi.
Svetosti, ljudi umiru. Ljudi umiru ubijeni. Ljudi umiru užasnom smrću. A vi odlazite gledati nogomet.
Trebamo Papu koji je nasljednik Isusa Krista i Svetog Petra. Nekoga tko je voljan da ga se mrzi. Jer to je sva istina. Isus Krist je ubijen od strane ljudi koji su ga mrzili. Sveti Petar je ubijen od strane ljudi koji su ga mrzili. Mrzili su i Martina Luthera Kinga i Gandhia, toliko su ih mrzili da su ih ubili. Njih, nenaoružane proroke a ne tolerantne vođe. Kad se borimo za nešto, ne možemo biti voljeni od svih. Ako se dobro sjećam to stoji napisano i u Evanđelju. Nemojte se bojati biti mrženi. Vaš je prethodnik bio jako mržen. Čak je bio osuđen na smrt od Osame bin Ladena, nakon govora u Regensburgu.
Vi ste voljeni od svih,Vaša Svetosti. Da li ste sigurni da je to prednost? Mislim da je došlo vrijeme da vas se počne mrziti. Stavite na sebe sav nakit jer to nije smeće, već simbol star 2000 godina, i otiđite u Kairo, i tamo se borite za koptske kršćane, i plačite nad njihovim zapaljenim crkvama, a zatim otidjite u Siriju, a kasnije i u Pakistan. Nakon toga, ako vam ostane vremena, možete otici na utakmicu, iako ne vjerujem da ćete naći vremena za to. Jer počeo je najmračniji trenutak kršćanstva od početka vremena.
Mi trebamo Papu!
Silvana de Mari (fb)
GLASOVITI GOVOR NIKADA NIJE BIO AKTUALNIJI
Muhamed i širenje vjere mačem? – govor Benedikta XVI. koji je izazvao muslimanske prosvjede
Tijekom svojeg pastoralnog pohoda Njemačkoj u rujnu 2006. godine, papa Benedikt XVI. posjetio je Sveučilište u Regensburgu – na kojemu je bio predstojnik katedre dogmatike i povijesti dogme od 1969. do 1977. godine, te vršio službu vicerektora – i susreo se s predstavnicima svijeta znanosti. U svečanoj dvorani Sveučilišta papa je održao sada već glasoviti govor (predavanje), koji zbog aktualnih događaja u svijetu prenosimo u cijelosti.
Eminencije i magnificencije, poštovane dame i gospodo!
Ovo je za mene ganutljiv trenutak što još jednom mogu biti na sveučilištu i još jednom smjeti održati predavanje. Moje se misli vraćaju u godine u kojima sam na sveučilištu u Bonnu, nakon lijepog razdoblja na visokoj školi u Freisingu, preuzeo svoju djelatnost kao akademski nastavnik. Bilo je to 1959., još u vrijeme starog sveučilišta ordinarijâ. Za pojedine katedre nije bilo ni asistenata ni pisara, ali je postojao vrlo neposredan susret sa studentima i posebno također s profesorima među sobom. U docentskim sobama sastajali smo se prije i poslije predavanja. Kontakti s povjesničarima, filozofima, filolozima i, dakako, među oba teološka fakulteta bili su vrlo živi.
Svakog se semestra održavao takozvani «dies academicus» na kojem su se studentima čitavoga sveučilišta predstavljali profesori sviju fakulteta i tako je bio moguć stvaran doživljaj onoga što se zove «universitas»: tu se moglo doživjeti da u svim specijalizacijama, na koje ste Vi, magnifice, upozorili, i koje nas katkad čine da jedni pred drugima šutimo, ipak tvorimo cjelinu i radimo u cjelovitosti jednoga uma sa svim njegovim dimenzijama i tako stojimo u zajedničkoj odgovornosti za pravilnu uporabu uma. Sveučilište je također bilo jako ponosno na svoja dva teološka fakulteta. Bilo je jasno da i oni, time što traže razumijevanje vjere, vrše posao koji pripada cjelini «universitas scientiarum», premda nisu svi mogli dijeliti vjeru za čije su se slaganje sa zajedničkim umom teolozi trudili. Ta unutrašnja povezanost u kozmosu uma nije bila remećena kad se jednom dočulo da je neki od kolega izrazio mišljenje kako na našem sveučilištu postoji nešto čudnoga: dva fakulteta koja se bave nečim što ne postoji, – Bogom. Da i pred tako radikalnom skepsom ostaje nužno i razumno i s umom tražiti Boga i to činiti u sklopu predaje kršćanske vjere, bilo je u cjelini sveučilišta neprijeporno.
Sve mi se to vratilo u sjećanje kad sam nedavno čitao dio dijaloga, što ga je izdao profesor Theodor Khoury (Münster), a koji je o kršćanstvu i islamu te o istini obiju religija u zimskom logoru u Ankari vodio učeni bizantski car Manuel II. Paleolog oko 1391. g. s jednim učenim Perzijancem. Po svoj je prilici car taj dijalog zapisao za opsjedanja Konstantinopola između 1394. i 1402., pa je razumljivo također da su njegova objašnjenja dana puno opširnije od odgovora njegova perzijskog sugovornika. Dijalog se proteže preko cijelog područja vjerovanja opisanog u Bibliji i Kuranu, a tiče se osobito slike Boga i čovjeka, ali nužno uvijek nanovo odnosa između «triju zakona», «triju životnih poredaka»: Starog zavjeta -” Novog zavjeti ” Kurana.
U ovom predavanju sada ne bih htio govoriti o tome, nego obraditi samo jednu točku -” koja je u sklopu dijaloga rubna -” a koja me je fascinirala u sklopu teme vjera i um i koja mi služi kao polazište za moja razmišljanja o toj temi. U Dijalozima što ih je izdao profesor Khoury, a sve se to zajedno naziva διάλεξις -” kontroverza, car u svojem sedmom razgovoru počinje govor o temi «đihad» (sveti rat). Car je sigurno znao da u 2. suri 256 stoji: u stvarima vjere nema prisile -” to je jedna od ranih sura iz vremena u kojem je, kako nam poznavaoci kažu, sam Muhamed još bio bez moći i ugrožen. No car je, dakako, poznavao i u Kuranu sadržane odredbe -” nastale kasnije -” o svetom ratu. Bez upuštanja u pojedinosti o različitom gledanju na «posjedovatelje pisma» i «nevjernika», on se svojem sugovorniku jednostavno obraća sa središnjim pitanjem o odnosu religije i sile u začuđujuće oštrom govoru i iznenađujuće oštrom obliku. On kaže, citiram: «Pokaži mi što je nova donio Muhamed, i naći ćeš, tako je rekao, samo loše i nehumano, kao što je to da je on propisao da se vjera, koju je on propovijedao, proširi mačem».
Onda car, nakon što je tako udario, opširno opravdava misao zašto je širenje vjere silom nesmisleno. To protuslovi Božjoj biti i biti duše. Citiram još jednom doslovno: «Bogu se ne sviđa krv i kad se ne djeluje prema umu (sugw|), to je protivno Božjoj biti. Vjera je plod duše, a ne tijela. Kad netko nekoga želi privesti vjeri, potrebna mu je sposobnost dobrog govora i pravilnog mišljenja, a ne sile i prijetnje. Da se umna duša uvjeri, nije potrebna ruka, ubojito oruđe niti inače neko sredstvo kojim se nekome može prijetiti smrću». Toliko Manuel.
Odlučujuća rečenica u toj argumentaciji protiv obraćenja silom glasi: ne djelovati prema umu protivi se Božjem biću. Izdavač, Theodore Khoury, komentira uz to: za cara, koji je bio Bizantinac, odrastao u grčkoj filozofiji, ta je rečenica evidentna. A za muslimanski nauk, kaže nam Khoury, Bog je potpuno transcendentan. Njegova volja nije vezana ni na koju našu kategoriju, pa ni na razumnost.
Khoury pri tom citira rad poznatom francuskog islamologa R. Arnaldeza koji upućuje na to da Ibn Hazn ide tako daleko te izjavljuje kako se Bog ne mora držati ni vlastite riječi i da ga ništa ne obvezuje na to da nam objavi istinu. Ako on to želi, čovjek mora vršiti idolopoklonstvo. Na tom se mjestu dolazi na raskršće u razumijevanju Boga i onda u konkretnom ostvarivanju religije, što nam danas neposredno postavlja izazov. Je li vjerovati da djelovanje protiv uma protuslovi Božjem biću, samo grčki način, ili to vrijedi uvijek i po samom sebi? Mislim da je na tom mjestu vidljiv duboki sklad između onoga što u najboljem smislu nazivamo grčkim i vjere u Boga utemeljene na Bibliji.
Prvim stihom iz knjige Postanka, prvi stih Svetoga pisma uopće, mijenjajući ga, Ivan je otvorio prolog svoga evanđelja riječju: u početku bijaše Logos. Upravo je to riječ koju upotrebljava car: Bog djeluje po Logosu. Logos je um i riječ zajedno -” um koji je stvarateljski i koji se može priopćiti, ali upravo kao um. Ivan nam je time darovao završnu riječ biblijskog pojma o Bogu u kojem svi često mučni i zamršeni putovi biblijske vjere dolaze do svoga cilja i nalaze sintezu. U početku bijaše Logos, i Logos je Bog, tako nam kaže Evanđelist.
Susret biblijske poruke i grčkog mišljenja nije bio slučajan. Vizija svetoga Pavla kojemu se zatvaraju putovi u Aziju i koji zatim u viđenju vidi jednog Makedonca i čuje kako mu vapi: dođi ovamo i pomozi nam (Dj 16, 6-10) -” ta se vizija smije tumačiti kao učvršćenje u svojoj nutrini nužnog približavanja između biblijske vjere i grčkih pitanja. Pritom je to približavanje već bilo davno u tijeku. Već tajanstveno Božje ime iz gorućeg grma, koje toga Boga izdiže između bogova s mnogim imenima i o njemu jednostavno izriče: ja sam tu-bitak (prisutnost), jest poricanje mita prema kojem sokratovski pokušaj, da nadvlada i nadiđe mit, stoji u unutarnjoj analogiji. Proces, koji je počeo kod gorućeg grma u nutrini Starog zavjeta, stiže do svojega dozrijevanja u vremenu egzila, kad se Izraelov Bog, sada bez zemlje i bez kulta, otkriva kao Bog neba i zemlje i predstavlja se jednostavnom formulom koja se nastavlja na riječ iz grma: «Ja sam». S tim novim spoznavanjem Boga ide ruku pod ruku neka vrsta rasvjetljenja koje se drastično izriče u ruganju bogovima koji su samo ljudskih ruku djelo (usp. ps. 115). I tako biblijska vjera u helenističkoj epohi, unatoč sve oštrine suprotstavljanja helenističkim gospodarima koji su htjeli silom postići izjednačavanje s grčkim načinom života i njegovim kultom bogova, unatoč sve oštrine sukoba, ide iznutra ususret onome najboljem u grčkom mišljenju prema zajedničkom dodiru koji se onda posebno izvršio u kasnijoj mudrosnoj literaturi.
Danas znamo da je grčki prijevod Starog zavjeta koji je nastao u Aleksandriji -” Septuaginta -” više od čistog prijevoda (koji možda treba prosuđivati manje pozitivno) hebrejskog teksta, naime, samostalni svjedok teksta i vlastiti važni korak povijesti objave u kojem se taj susret ostvario na način koji je za nastanak kršćanstva i njegovo širenje postigao odlučujuće značenje. Tu je ponajdublje riječ o susretu između vjere i uma, o pravilnom rasvjetljavanju religije. Manuel II je doista iz unutrašnje biti kršćanske vjere i ujedno iz biti helenističkog duha, koji se stopio s vjerom, mogao reći: ne djelovati «s Logosom» protivi se Božjem biću.
Zbog poštenja treba ovdje primijetiti da su se u kasnom srednjem vijeku razvile teološke tendencije koje razbijaju tu sintezu grčkoga i kršćanskoga. Nasuprot takozvanom augustinskom i tomističkom intelektualizmu počinje kod Duns Scota stajalište voluntarizma, koje je konačno u daljnjem razvitku vodilo prema izjavi da o Bogu znamo samo njegovu «voluntas ordinata». Iznad toga postoji Božja sloboda pomoću koje bi on mogao učiniti i ostvariti i protivno od onoga što je učinio. Tu se očituju pozicije koje dolaze sasvim blizu onima Ibn Hazna, i koje bi se mogle približavati slici nekog samovoljnog Boga koji nije vezan ni za istinu niti za dobro.
Božja transcendencija i njegova drugačijost toliko se izdižu da ni naš um, naš smisao za istinito i dobro nije više pravo ogledalo Boga čije neizmjerljive mogućnosti zaostaju za njegovim činjeničnim odlukama i za nas ostaju vječno nedohvatljive i skrivene. Tome nasuprot crkvena je vjera uvijek držala da između nas i Boga, između njegova vječnog stvarateljskog duha i našega stvorenog uma postoji stvarna analogija, u kojoj, kako kaže lateranski koncil, postoje doduše neizmjerno veće nesličnosti nego sličnosti, ali ipak analogija i njezin jezik nisu dokinuti (usp. Lat IV).
Bog neće biti više Bog ako ga protjeramo u neki čisti i neprozirni voluntarizam, nego pravi božanski Bog je Bog koji se pokazao kao Logos i koji je kao Logos u ljubavi djelovao i djeluje za nas. Sigurno, ljubav, kako kaže Pavao, «nadvisuje» spoznaju i zato može više toga opažati nego puko mišljenje (usp. Ef 3, 19), no ona je ipak ljubav Boga – ” Logosa, zbog čega je kršćansko bogoslužje, kako to opet Pavao kaže, logikh< latrei>a -” bogoštovlje koje stoji u skladu s vječnom Riječju i s našim umom (usp. Rim 12, 1). To unutrašnje ovdje spomenuto međusobno susretanje, koje se je izvršilo između biblijskog vjerovanja i grčkih filozofskih pitanja, nije samo religijsko-povijesni neko i svjetsko-povijesni odlučujući proces koji nas još i danas obvezuje.
Uviđamo li na taj susret, onda nije čudno da je kršćanstvo, unatoč svoga podrijetla i važnog razvitka na Orijentu, konačno svoje povijesno odlučujuće obilježje pronašlo u Europi. Možemo reći i obrnuto: taj susret, kojemu onda još pridolazi rimska baština, stvorio je Europu i on ostaje osnovica za ono što se s pravom može nazvati Europa. Tezi da kritički pročišćena grčka baština bitno spada na kršćansku vjeru stoji nasuprot zahtjev za dehelenizacijom kršćanstva, koja od početka novoga vijeka sve više obvladava teološkim hrvanjem. Pogledamo li to još bliže, možemo primijetiti tri vala programa dehelenizacije, koji su doduše međusobno povezani, ali se u svojim opravdavanjima i ciljevima jasno međusobno razlikuju. Dehelenizacija je najprije povezana sa zahtjevima reformacije 16. stoljeća. Reformatori su se, zbog skolastičke teološke tradicije, suočavali sa sistematizacijom vjere sasvim određene filozofijom, takoreći vjeri tuđeg određenja na temelju mišljenja koje ne dolazi iz nje. Vjera se pri tome više ne pokazuje kao živa povijesna riječ, nego ukalupljena u jedan filozofski sustav.
»Sola scriptura», nasuprot tome, traži čisti pralik vjere, kako se on izvorno nalazi u biblijskoj riječi. Metafizika se pokazuje kao propis od drugud, od kojega treba vjeru osloboditi kako bi ona opet mogla biti upravo vjera. Jednom i za reformatore nepredvidivom radikalnošću prema tome je programu djelovao Kant u svojoj izreci, da je morao ukloniti mišljenje kako bi dao mjesta vjeri. Pri tom je on vjeru isključivo usidrio u praktični um i zanijekao mu pristup cjelini stvarnosti.
Liberalna teologija 19.i 20. stoljeća donijela je sa sobom drugi val u programu dehelenizacije, za koju se kao istaknuti predstavnik ističe Adolf von Harnack. U vrijeme kad sam ja studirao kao i u prvim godinama moga akademskog djelovanja bio je taj program i u katoličkoj teologiji snažno na djelu. Pascalovo razlikovanje između Boga filozofa i Boga Abrahama, Izaka i Jakova služilo je tu kao polazište.
U svom bonnskom inauguralnom predavanju g. 1959. pokušao sam se suočiti s time i sve to ne bih sada želio ovdje ponavljati. Ipak bih barem sasvim kratko pokušao istaknuti ono što je u ovom drugom valu dehelenizacije, nasuprot onom prvom, bilo novo. Središnju misao kod Harnacka čini povratak na jednostavnog čovjeka Isusa i na njegovu jednostavnu poruku koja stoji ispred svakog teologiziranja pa i heleniziranja. Ta jednostavna poruka predstavlja pravu veličinu religioznog razvitka čovječanstva. Isus je napustio kult u korist morala. Njega se konačno prikazuje kao oca jedne čovjekoljubne moralne poruke. Kod toga je Harnacku u osnovi stalo opet kršćanstvo uskladiti s modernim umom, ukoliko ga oslobodimo od filozofskih i teoloških elemenata, npr. vjere u Kristovo božanstvo i u Trojstvenog Boga. Utoliko historijsko-kritičko tumačenje Novoga zavjeta, kako ga je on vidio, opet uključuje teologiju u svijet sveučilišta: teologija je za Harnacka u biti historijska i tako strogo znanstvena. Ono što ona na putu kritike otkriva o Isusu jest, takoreći, izraz praktičnoga uma i zato se može zastupati u cjelini sveučilišta.U pozadini stoji novovjekovno samo-ograničenje uma, koje je u Kantovim kritikama našlo klasični oblik, a u međuvremenu dalje radikalizirano u prirodno-znanstvenom mišljenju.
To moderno shvaćanje uma, da to ukratko kažemo, počiva na sintezi između platonizma (kartezijanizma) i empirizma, potvrđenoj tehničkim uspjehom,. Na jednoj se strani pretpostavlja matematska struktura materije, takoreći njezina unutarnja racionalnost, koja omogućuje da je shvaćamo i upotrebljavamo u njezinu djelatnom obliku: ta osnovna pretpostavka je, takoreći, platonski element u modernom razumijevanju prirode. Na drugoj strani riječ je o podatnosti prirode za naše svrhe, pri čemu mogućnost verificiranja ili falsificiranja u eksperimentu pruža odlučujuću izvjesnost.
Nadmoć između tih dvaju polova može, već prema tome, ležati sad na jednoj sad opet na drugoj strani. Jedan vrlo strogi pozitivistički mislilac, kao što je bio Monod, predstavljao se kao uvjereni platoničar. To sa sobom vodi dvije za naše pitanje odlučujuće temeljne orijentacije. Samo onaj oblik očitosti koji rezultira iz spoja matematike i empirije dopušta da se govori o znanstvenosti. Tome se mjerilu mora prilagoditi ono što želi biti znanost. Tako se onda također pokušava i one znanosti koje se odnose na ljudske stvari kao što su povijest, psihologija, sociologija i filozofija približiti tome kanonu znanstvenosti.
Za naše je razmišljanje još važno da metoda kao takva isključuje pitanje o Bogu i prikazuje ga kao neznanstveno ili predznanstveno. No tu onda stojimo pred skraćivanjem radijusa znanosti i uma koje valja staviti u pitanje. Na to ćemo se još vratiti. Sad međutim ostaje utvrditi da kod jednog tim stajalištem određenog pokušaja, da se teologija zadrži kao «znanstvena», od kršćanstva ostaje samo jadan fragment. No moramo reći, ako je to sve znanost, onda i sam čovjek biva kod toga osakaćen. Jer onda ona prava ljudska pitanja, pitanja o našem odakle i kamo, pitanja religije i etosa, ne mogu naći mjesta u području zajedničkog, od «znanosti» opisanog uma i moraju se prebaciti u subjektivnu sferu.
Subjekt sa svojim iskustvom odlučuje što je za njega religiozno podnošljivo, i subjektivna «savjest» postaje posljednjom i jedinom etičkom instancom. A tako etos i religija gube svoju snagu koja tvori zajedništvo i padaju u samovoljnost. To je stanje za čovjeka pogibeljno: vidimo to na patologijama religije i uma koje nas ugrožavaju i koje nužno moraju nastati tamo gdje je um tako sužen da mu više ne pripadaju pitanja religije i etosa. Ono što još od etičkih pokušaja ostaje od pravila evolucije ili psihologije i sociologije, jednostavno nije dovoljno. Prije nego što dođem do zaključaka do kojih sa svim tim želi stići, moram još kratko spomenuti treći val dehelenizacije, koja sada vlada. Sučelice susreta s mnoštvom kultura rado se danas govori da je sinteza s grčkim duhom, koja se ostvarila u Crkvi, bila prva inkulturacija kršćanstva, na koju se ne smiju vezati druge kulture. Njihovo pravo mora biti, iza te inkulturacije vratiti se na jednostavnu poruku Novoga zavjeta da bi je se u njezinim prostorima uvijek nanovo inkulturiralo.
Ta teza nije jednostavno kriva, ali ipak previše jednostavna i netočna. Novi je zavjet, naime, napisan grčkim jezikom i u samom sebi nosi kontakt s grčkim duhom koji je sazrijevao u prethodnom razvitku Staroga zavjeta. Sigurno, u procesu nastajanja stare Crkve postoje slojevi koji ne moraju ulaziti u sve kulture. Ali temeljne odluke, koje se upravo tiču povezanosti vjere i traženja ljudskoga uma, spadaju u samu tu vjeru i predstavljaju njezin njoj primjereni razvitak.
Time dolazim na svršetak. U sasvim grubim crtama okušana samokritika modernoga uma nipošto ne uključuje stajalište da bismo se sada morali opet vraćati iza prosvjetiteljstva i odbaciti uvide moderne. Veličina modernog razvitka duha prihvaća se bez umanjivanja. Svi smo mi zahvalni za velike mogućnosti koje je on otvorio čovjeku i za napredak u čovještvu koji nam je darovan.
Etos znanstvenosti, to ste vi, Magnifice, spomenuli, uostalom znači volju za poslušnost istini i utoliko izraz temeljnog stava koji pripada temeljnim odlukama kršćanstva.
Nije riječ o povlačenju, o negativnoj kritici, nego o proširenju našega pojma i naše uporabe uma.
No uza svu radost zbog novih mogućnosti čovjeka vidimo i ugrožavanja koje se dižu iz tih mogućnosti i moramo se pitati, kako bismo njima zagospodarili. To možemo samo ako se na novi način susretnu um i vjera; ako nadvladamo samo-nametnuto ograničenje uma na ono se može falsificirati u eksperimentu i ako umu opet otvorimo njegovu cijelu širinu. U tome smislu teologija, ne samo kao historijska i humano-znanstvena disciplina, nego i kao prava teologija, kao pitanje o razumijevanju vjere, spada u sveučilište i u njegovu široku dijalogu znanosti.
Jedino tako postat ćemo sposobni za istinski dijalog kultura i religija, što nam je tako jako potrebno. U zapadnom svijetu vlada uvelike mišljenje da su samo pozitivistički um i njemu pripadajući oblici filozofije univerzalni. Ali u duboko religioznim kulturama svijeta upravo se to isključivanje božanskoga iz univerzalnosti uma smatra prekršajem protiv unutrašnjih uvjerenja. Um koji je gluh za božansko i koji je religiju gurnuo u područje supkulture nije sposoban za dijalog kultura. Pri tome, kako sam pokušao pokazati, moderni prirodoznanstveni um, s platonskim elementom koji u njemu boravi, nosi u sebi pitanje koje upućuje preko njega i njegovih metodičkih mogućnosti.
On sam mora racionalnu strukturu materije i sukladnost između našeg duha i racionalnih struktura koje vladaju u prirodi jednostavno prihvatiti kao datost na kojoj počiva njegov metodički put. No pitanje, zašto je to tako, ipak dalje postoji, i prirodna ga znanost mora prenijeti dalje na druge razine i načine mišljenja -” na filozofiju i teologiju.
Za filozofiju, i na drugi način za teologiju, osluškivanje velikih doživljaja i uvida religioznih tradicija čovječanstva, posebno kršćanske vjere, jest izvor spoznaje čije bi odbacivanje bilo nedopustivo umanjivanje našega slušanja i odgovaranja.
Ovdje mi u sjećanje dolazi jedna Sokratova riječ u Fedonu. U prethodnim se razgovorima dotaklo mnogih krivih filozofskih mišljenja, i onda Sokrat kaže: bilo bi razumljivo kad bi netko iz nevoljkosti zbog toliko toga krivoga čitav svoj daljnji život mrzio i omalovažavao govor o bitku. No na taj bi način on izgubio istinu o biću i trpio veliku štetu.
Zapad je već odavna ugrožen od te nesklonosti prema temeljnim pitanja svoga uma i zbog toga može samo trpjeti veliku štetu. Hrabrost za širinu uma, a ne odbijanje njegove veličine -” to je program s kojim u raspravama sadašnjosti ulazi teologija koja se temelji na biblijskoj vjeri. «Ne djelovati u skladu s umom i s Logosom, protivi se Božjoj biti», rekao je svome perzijskom sugovorniku Manuel II. na temelju svoje kršćanske slike o Bogu. Svoje sugovornike u dijalogu s kulturama pozivamo u taj veliki Logos, u tu širinu uma. Uvijek nanovo pronalaziti tu širinu, to je veliki zadatak sveučilišta.
Izvor: https://www.bitno.net/vjera/aktualnosti/govor-benedikta-xvi-u-regensburgu/
Esther-Gitman: Stepinac-pravednik
Stepinac - kamen, putokaz, svjetionik