Ususret parlamentarnim izborima

Kategorija: Iz medija Objavljeno: Utorak, 14 Siječanj 2020 Napisao/la Administrator

Indeks Članka

PHB

Poticajna skupina, Priopćaj br. 30
U Zagrebu, 2. siječnja 2020.

PHB bijaše naumio okupljati vrijedne pojedince i već postojeće skupine na cjelovito domoljubnim, ćudorednim, tehnološki i gospodarski naprednim te poduzetničkim i socijalnim političkim programskim odrednicama. Sektorske programe s vremenom bi izradile ekipe stručnih i inventivnih entuzijasta. Temeljne odrednice PHB je ponudio ne samo takvima, nego svim hrvatskim ljudima i ostalim sugrađanima koji s hrvatskim narodom dijele sudbinu i poštuju hrvatsku državu. Smatrali smo nužnim najprije prozreti tolike dosadašnje glume i varke, glumce i varalice, kako se birači ne bi više u njih pouzdavali. Naprotiv, kao novi nositelji i predstavnici sasvim nove politike okupljali bi se razumni, posebice mlađi ljudi, neopterećeni prethodnim negativnim iskustvima i neomeđeni naslijeđenim spoznajama. Sve to imalo je za ideju-vodilju cjeloviti humanizam, kako su ga izložili kršćanski personalistički mislioci. Ne sekularizam ni liberalizam, ne ni klerikalizam, a još manje klerohadezeovstvo.

PHB je dosad učinio što je mogao – sada su na potezu drugi

1. Može li narod doista birati?
Umrežena struktura antifašista-neokomunista, koja vlada hrvatskom političkom scenom, uspijevala je dosad svaki put uvjeriti hrvatski narod da može slobodno birati, ali između „desne, demokršćanske opcije koju predvodi Hrvatska demokratska zajednica (HDZ)“ i „lijeve, antifašističko-neokomunističke opcije koju predvodi Socijaldemokratska partija (SDP)“. Pritom su i dalje glavni aduti HDZ-a velike zasluge za stvaranje države i neprolazni politički kapital njezina utemeljitelja, a SDP-a oponiranje HDZ-u.
Nasuprot tom bipartizmu, istinska i dovoljno jaka alternativa uopće ne postoji, niti je ikada postojala. Cijela je vladajuća politička scena pod isključivim nadzorom spomenute ideološko-interesne strukture. „Desna“ i „lijeva“ strana na toj sceni ne postoje kao konzistentne, kvalificirane, kao po sebi bitno različite, a posebno ne kao (nepomirljivo) sukobljene političke snage.

2. Nerasvijetljena prošlost
Pred svake izbore izroni bliža ili nešto dalja prošlost kao kriterij razlučivanja. I kao metoda mobiliziranja birača uz „desne“ ili uz „lijeve“. No zapravo je riječ o mobilizaciji uz jedan ili drugi izdanak debla koje ima istu povijesno-političku paradigmu. Zbog toga i pod vlašću jednih i pod vlašću drugih birači nikada ne dožive istinsko i pravedno osvjetljenje povijesnih činjenica o genocidnom udarima na hrvatski narodom i njegove zemlje prije, za vrijeme i poslije Drugog svjetskog rata te u razdoblju oružane agresije i obrane hrvatskog naroda od novog pokoravanja u prvoj polovini 1990-ih godina. Zbog toga su i toliki masovni i pojedinačni ratni zločini ostali neistraženi, a zločinci neprocesuirani. Zbog toga gotovo da i nemamo čak ni pravih i objektivnih igranih filmova o Domovinskom ratu, ali zato imamo mnoštvo onih, financiranih i iz hrvatskog proračuna, a koji prikazuju neke sasvim druge istine od onih koje smo svojim očima gledali. Itd.
Sve to moguće je samo pod pretpostavkom da glavne političke snage, iako s različitim tonovima, ipak „pušu u istu tikvu“. Sve to moguće je samo u zemlji nezrele ili dirigirane demokracije, u kojoj ne postoji ni prava javnost ni neovisno pravosuđe ni istinski neovisni javni, a uvelike ni privatni mediji. Sve to moguće je u zemlji u kojoj se počevši od odredaba ustava i ustavnog zakona, preko izbornog sustava i drugih propisa pa sve do ograničavanja biračkog prava u praksi (osobito nedopuštanjem dopisnog i elektroničkog glasovanja) sve čini kako većinska volja hrvatskih državljana ne bi narušila uspostavljene monopole niti ugrozila čuvare onoga bitnog kontinuiteta od 1945. naovamo.

3. Glavne poruke našega Proglasa hrvatskomu narodu
Kao pokušaj oponiranja vladajućoj umreženoj političkoj strukturi u Hrvatskoj pojavila se je zamisao PHB-a, nacionalnog pokreta koji bi svoj program zasnivao na načelima sadržanima u Proglasu hrvatskomu narodu od 18. srpnja 2018.
PHB je zamišljen i ponuđen svima koji su svjesni stanja, i to kao realno moguća i prijeko potrebna politička opcija. Kao cilj si je postavio to da – razotkrivajući opisane političke varke i dvoličnosti te istodobno okupljajući pristaše programskih odrednica – uvodi hrvatske domoljube u novi oblik političkog zajedništva. Sve to našlo bi izraza u sveobuhvatnom programu afirmacije države Hrvatske među vlastitim državljanima i iseljenim Hrvatima svih naraštaja, te hrvatske države i naroda među drugim državama i narodima u Europi i svijetu. To je od PHB-a imalo učiniti jedinu ozbiljnu alternativu, uređen pokret, središnju točku okupljanja nasuprot glavnim, umreženim, satelitskim ili nedoraslim političkim snagama i strankama.
PHB bijaše naumio okupljati vrijedne pojedince i već postojeće skupine na cjelovito domoljubnim, ćudorednim, tehnološki i gospodarski naprednim te poduzetničkim i socijalnim političkim programskim odrednicama. Sektorske programe s vremenom bi izradile ekipe stručnih i inventivnih entuzijasta. Temeljne odrednice PHB je ponudio ne samo takvima, nego svim hrvatskim ljudima i ostalim sugrađanima koji s hrvatskim narodom dijele sudbinu i poštuju hrvatsku državu. Smatrali smo nužnim najprije prozreti tolike dosadašnje glume i varke, glumce i varalice, kako se birači ne bi više u njih pouzdavali. Naprotiv, kao novi nositelji i predstavnici sasvim nove politike okupljali bi se razumni, posebice mlađi ljudi, neopterećeni prethodnim negativnim iskustvima i neomeđeni naslijeđenim spoznajama. Sve to imalo je za ideju-vodilju cjeloviti humanizam, kako su ga izložili kršćanski personalistički mislioci. Ne sekularizam ni liberalizam, ne ni klerikalizam, a još manje klerohadezeovstvo.

4. Od neslobode k slobodi, od ponuđenoga prema novo stvorenomu
Da bi se u tako „opasnim“ nastojanjima uspjelo, temeljna je pretpostavka građanska hrabrost i sloboda. A sloboda nije samo u tome što ne će Srbijanac ili koji drugi stranac zapovijedati Hrvatu, niti što Hrvat sada putuje po svijetu s hrvatskom putovnicom, što ima svoju vojsku i policiju, svoj novac i poštanske marke, svoje sportske reprezentacije itd. Sloboda je i svijest i odgovornost i zauzetost za zajednicu.
Slobode nema bez odgovarajućeg stupnja znanja i volje. Unatoč svim stvarnim postignućima i ozakonjenim formalnim slobodama, događa se da pola ili više birača čak ne iskorištava svoje biračko pravo. Mnogo je onih koji ne konzumiraju svoje biračko pravo iako su svjesni da mnogo toga u upravljanju državom nije dobro, da u društvu postoji strukturna i štetočinska diskriminacija te da moćne skupine iz prethodnih desetljeća ne ispuštaju ključne poluge moći. Mnogo je i onih koji konzumiraju svoje biračko pravo, a ipak nisu svjesni da te skupine, na svakovrsne vidljive i nevidljive načine, oktroiraju i kandidate i liste. Te da javnim utjecajem, zakulisnim igrama, propagandnim i medijskim kampanjama neizravno određuju ili bitno utječu na to tko će biti izabran još i mnogo prije no što se izbori uopće raspišu.
Sloboda nije ni bezvlađe, a ni samovolja moćnih. Nije ni neograničena sloboda jačega spram slabijega. Sloboda je stanje u kojemu svaki član društva može svjesno, odgovorno i ravnopravno donositi vlastite odluke tako da ne povrijedi svoju savjest, slobodu drugih i interese zajednice. Ona nije samo u individualizmu, nego i u komunitarizmu. Sloboda zato iziskuje izgradnju vlastite osobnosti, sudjelovanje u građenju društva i suodlučivanje o tomu tko će i kako upravljati državom i nacionalnim dobrima.
Četrdeset i pet godina diktature komunističke stranke i postojanja kulta ličnosti umanjilo je osjećaj odgovornosti smjelosti za politiku. Velika većina nije na nju ni mogla utjecati. Takav mentalni sklop otežavao je i u „tranziciji“ te otežava i u formalno izgrađenoj demokraciji put prema istinskoj slobodi. Guši građansku hrabrost. Istodobno, naslijeđen je i iznova ojačan vazalni odnos prema vođama i vodstvima, prema vlastima i klikama. A što se tiče političke klase, ona se u prethodnim razdobljima većinom mirila s time da je „gazda“ u Beogradu, prije toga u Beču ili Pešti, u Mletcima ili Carigradu, poslije ili mimo toga u Parizu, Londonu, Berlinu, Rimu, Moskvi ili Washingtonu. U samostalnoj pak hrvatskoj državi, osobito nakon smrti predsjednika Tuđmana te višestrukog ubijanja nacionalnog ponosa i samosvijesti od g. 2000. naovamo, takav vazalni odnos spram stranih središta politička je klasa obnovila. Podjednako njezino i „desno“ i „lijevo“ krilo.
Nakon višestoljetne nacionalne podčinjenosti, a zatim neslobode u razdoblju yugosrpske supremacije i komunističke diktature, u mnogima je ostao ili se na potomke prenio prijašnji strah pred vlastima, partijama i tajnim službama... Mnogi osjećaju i „iracionalni“ strah od javnog iskazivanja i zastupanja onoga što misle i u što vjeruju. Unutarnja sloboda ne rađa se pak s pukim fizičkim oslobođenjem; nju se razvija i ohrabruje prosvjećivanjem ljudi i otklanjanjem prijetnji, ovisnosti i ugroza. To je dugotrajan emancipacijsko-spoznajni proces u kojem se jača svijest, volja, moral i osjećaj odgovornosti.
Za viši stanje i stupanj slobode, za snažniju slobodarsku svijest posebno su odgovorni intelektualci. Oni bi trebali biti svjetionici i orijentiri ljudima koji manje znaju. Posebice oni intelektualci koji se bave odnosima u društvu i humanističkim disciplinama, poviješću, umjetnostima, jezikom i općenito sustavima, idejama, teorijama i metodologijama. „Svi smo odgovorni“, s pravom je g. 1971. napisao književnik Petar Šegedin; uz naš dodatak: „Neki su (za narod, njegova prava i slobode) odgovorniji od drugih“. Osobito je stoga nepovoljna okolnost da su mnogi intelektualci (p)ostali toliko ovisni o vlastima da se iz raznih razloga i interesa nekritički uprežu u kola establišmenta. Pristajući na povlašten status u društvu, oni tako gube kritičku svijest, objektivnost ili građansku hrabrost svjedočiti za ideje i ideale u koje vjeruju ili su nekoć vjerovali. Pogotovu se boje politički angažirati, osim nekih, i to samo kada „igraju na sigurno“.
Povodom ovih predsjedničkih izbora, koje svakako valja dovesti u suodnos i sa sljedećim parlamentarnim izborima, primjećujemo kod mnogih želju za istinskom slobodom. No nju često ne prati stvarna i pravodobna borba za nju. Mnogi su glasni u otporu, u negodovanju, ali teško prelaze s kritike na pozitivno djelovanje. Čak nisu ni svjesni da ne mogu od nekih tamo drugih očekivati da dobro plivaju ako i sami nisu spremni skočiti u vodu. A cilj svakog bavljenja politikom, pa tako i „bavljenja politikom“ samo na biračkom mjestu, jest odabir bolje od ponuđenih ili dosadašnjih opcija. Tom cilju stoje na putu razne zaprjeke i manipulacije. I ograničenja.
Jedno od prvih ograničenja jest biranje unutar unaprijed zadanoga. Svi koji imaju vlast žele ju zadržati, svi koji su ju prije imali žele ju povratiti. I jedni i drugi izlaze na pozornicu i odjednom, svaki put iznova, zauzimaju izrazito najjača mjesta u anketama. Tako se glavninu biračkoga tijela unaprijed usmjeruje u jedan ili drugi lijevak. Većina birača ne misli doduše na osobne ili stranačke ambicije, nego na dobrobit svoje domovine i nacionalne države. Većina njih traži „svog junaka“. Ako ga nema, s time se ne mire, pa zaključe da ga ipak „mora biti“ te se svrsta uz nekoga od „ponuđenih“ iz „prve postave“. Poslije se u pravilu razočarava i čeka sljedeće izbore da bi birala – opet između istih, samo u novom ruhu, u novoj ambalaži, a svakako žestoko posvađanih s „onima drugima“. Jedne mobilizira strah od „neofašista“, druge od „antifašista“, jedne strah od „kriminalaca“, druge strah od „izdajica“. Vrlo jednostavan trik, ali svaki put iznova „upali“.

5. Kultura poštivanja zakona i moralnosti umjesto kulta ličnosti i uzurpacije ovlasti
Situacija je, s druge strane, razmjerno pogodna za odbacivanje prevladavajuće partitokracije – s kultom ličnosti i uzurpacijama ovlasti – a u korist kulture poštivanja zakona i moralnosti. Hrvatska politika sve se manje odvija unutar demokratskih procedura i institucija, a sve više ovisi o odlukama i hirovima vođa. Održavanju takva stanja služe rojevi oportunista.
Vođe, autokrati i uzurpatori slobode uvijek teže kontroli javnosti putem medija i na druge načine. Posvuda raspoređeni oportunisti pružaju im potrebne usluge, pristajući i na autocenzuru i na cenzuriranje drugih. Velik broj političara posvećen je isključivo svojoj stranci i njezinoj dobrobiti. Kao da je njezina svrha služiti samoj sebi i svojim članovima, a ne biti u službi narodne zajednice. Busaju se u domoljubna i ostala prsa, a u mnogima čuči ambicija prigrabiti vlast i tada se i sami ponašati autokratski. Da bi se smanjilo ili spriječilo zlouporabe demokracije te pospješilo zdrav razvoj, potrebno je raspoznavati i razobličavati takve duhove. Potrebne su i snažne ustanove koja će ih ograničavati u takvim nastojanjima. No one su još uvijek krhke i gotovo posve pod nadzorom tih istih. Povrh toga, ulizice iz državnih i javnih ustanova stvaraju baš tom svojom udvornošću obruč oko vođe te mu otežavaju vidjeti stvarno stanje. A kad jednog dana počne njegov pad, počnu mu okretati leđa, tražeći što prije onoga Krležina „un altro Signore“.
Takvo ponašanje posljedak je ne samo loše sklonosti ljudske naravi, nego i neoboljševičkog, autokratsko-podaničkog modela vladavine u strankama, organizacijama i udrugama. Zato je nužno žurno osnaživati autonomne ustanove odnosno autonomiju ustanova i provedbu načela demokratičnosti i subsidijarnosti. Voše jesu potrebni, ali oni istinski, koji poštuju statute, prava drugih i načela komunitarnosti. Ljudi s osobnim autoritetom, a ne s autoritetom moći. Takvi koji shvaćaju da snažne ustanove, kritički duh u ljudima, razboritost i vladavina prava ne umanjuju njihovu vodeću ulogu, već ju samo oplemenjuju i dopunjuju. Međusobna borba taština ili borba za privatne interese među onima koji slično misle i slično žele ne služi općemu dobru. Stoga ona nije za pohvalu, iako se mediji njome uvelike bave. Nije ju doduše moguće izbjeći, ali ju treba dobrim regulacijama potiskivati u drugi plan.
Teško smo izborili svoju državu, koja nije bila u planovima baštinika jugoslavenskog komunizma, velikosrpske ideologije i većeg dijela međunarodne zajednice. Zatim su došla razdoblja novih kompromitacija, napose u sferi pretvorbe, privatizacije i izručenja „zlatnih koka“ stranim tvrtkama, zatim u smislu stvaranja monopola, političke i druge korupcije, svakovrsnog pogodovanja i kriminala. Te negativnosti dovode u pitanje svrhu demokracije i stvaraju brojne osporavatelje. One nisu bile u planu; u planu je bilo graditi društvo u kojem se temeljna načela zakonitosti, pravednosti, čestitosti, odgovornost i uzajamnosti što dosljednije provode.

6. Važnost ne samo nacionalnih, nego i kršćansko-socijalnih vrjednota
U kriznim trenutcima nužno je imati čvrste, izvorne i autentične oslonce. Ova je moralno-politička kriza, kao posljedica lošega upravljanja državom i zanemarivanja načela morala, znak da sve više ljudi želi nešto novo. No da bi to novo bilo uistinu kvalitetno, nužan je dijalog, snošljivost i puna vidljivost onoga što se hoće i onoga što se ne će, a ne produbljivanje sukoba među oporbenjacima.
U devedesetim godinama prošlog stoljeća prioritetno je bilo nacionalno pitanje, a danas je prioritetno ekonomsko i socijalno pitanje te sustav vrjednota i raspolaganje potrebnim znanjima i polugama. Ciljevi su spriječiti daljnji pad standarda i postići cjelovit razvitak za sve hrvatske građane. Odgovor na te izazove ovisi o svakome građaninu. Jesmo li spremni promijeniti sebe i obvezati se na to? Dugoročno se može uspjeti ako se ide putem dijaloga i traženja konsenzusa za opće dobro. Kratkoročni recepti i pojednostavljenja ne pomažu. Mora se imati viziju i nju pretakati u programe koji će se međusobno natjecati, a ne međusobno pobijati.
Moramo biti zahvalni zbog hrvatske države, osobito hrvatskim braniteljima, koji su je omogućili. To su zaista bili dani slave i ponosa koje nitko ne može izbrisati. Ali danas su stvarnost i raspoloženje drukčiji, velik je broj onih koji se osjećaju nesigurnima, ranjenima i opterećenima. Stoga je baš sada potrebno obnoviti borbu za istinu i za opće dobro, poštujući prošlost, ali ne kako bismo se u njoj usidrili, nego s pogledom na sadašnjost i budućnost. No ne može se gledati naprijed bez uvažavanja prijeđenoga puta i učenja iz dobroga i lošega, a i jednoga i drugoga bilo je u hrvatskoj povijesti napretek. Sposobnost za dijalog uključuje volju za istinskim pomirenjem i obnovom međusobnog povjerenja, a da pritom ne budu isključeni ni zanemareni istina i pravda. Otvorene rane iz naše povijesti mogu zacijeliti ako izbjegnemo pristranosti. Dok nema povjerenja, rane ostaju otvorene i koče rast i napredak, čak i ako su prijedlozi za odupiranje krizi tehnički prihvatljivi.
U hrvatskoj kulturi temeljne su vrjednote one humanističko-kršćanske, duboko ukorijenjene u duši hrvatskog čovjeka. Zato one mogu biti čvrsta, izvorna i autentična podloga na kojoj ćemo razvijati i učvršćivati svoj identitet. Hrvatska je dar povjeren našoj slobodi da ga čuvamo i usavršujemo. Ona je konkretno polje i vjerskog i svjetovnog angažmana. Temeljne kršćanske krjeposti jesu vjera, nada i ljubav, a važne su i vrjednote zajedništva i solidarnosti. One svima mogu biti nadahnuće – ne samo na osobnom, nego i na društvenom planu.

7. Dijalogom i mudrošću do novih javnih politika
Već desetljećima vodi se rasprava o tomu kakve nam javne politike trebaju. Trebaju nam takve koje će omogućiti zdrav i skladan razvoj. Stoga je nužno uskladiti opće, sektorsko i pojedinačno dobro te pronaći formulu za suživot i razvitak pluralizma unutar jedinstvenih temeljnih ciljeva. Nije realno očekivati definitivna rješenja zato što promjenjive potrebe zahtijevaju prilagođivanja. No moguće je tražiti konsenzus o temeljnomu, koji ne će ovisiti o izbornim rezultatima ili promjenama vlasti. Na tom temelju mogu se ozakoniti javne politike u korist cijelog društva. Pri tome je nužno sudjelovanje što većeg broja državljana, osobito stručnih i kompetentnih. Takve javne politike ne smiju biti nametnute od interesnih skupina.
Svaka demokracija, a osobito naša – više formalna, manje sadržajna – doživljava suprotstavljanja. Neki tada pokušavaju iskoristiti ono što ne valja za produbljivanje razdora. No mudrost nalaže makar i mukotrpno usuglašavanje. Ona je Hrvatskoj osobito potrebna u ovom trenutku političke i gospodarske nestabilnosti u Europi i svijetu te opterećujućeg stanja na unutarnjem planu, a osobito u sferi javne uprave i funkcioniranja države, u području rada i poduzetništva, u mirovinskom i zdravstvenom sustavu, na planu migracija i populacijske politike, i tako redom.
U postmodernom društvu nedostaju novi liderski stilovi na svim područjima i gotovo je nestala kršćanska koncepcija po kojoj vladati znači služiti drugima službama koje su ti drugi povjerili. Hrvatska treba lidere s jakom osobnošću, požrtvovne, dosljedne i etički i ljudski i vjerski. Podupirati bi trebalo lidere usmjerene na služenje drugima i općem dobru; ne možemo se nadati dubokim promjenama ako ne obnovimo dimenziju, pa i ’mistiku’, služenja.

8. Suprotstaviti se negativnostima postkapitalističkog globaliziranog društva
Postkapitalističko globalizirano društvo donijelo je brojne nove probleme: nova siromaštva (’prekarijat’), marginalizacije, manipulacije, ponude, regulacije i duhovno-moralne poremećaje koji zahtijevaju drukčije odgovore od prijašnjih. Po kršćanskim mjerilima čovjek nikada ne smije biti ni sredstvo ni nusprodukt materijalnoga svijeta, nego najviša vrijednost. Novi odnosi dovode uz ostalo do socijalne marginalizacije mnogih, do iseljavanja ili gubitka volje za život, pa i do gubitka smisla života, do otuđenosti od matice, do pretjeranog individualizma i slabljenja osobnih i društvenih sveza. Sve je veći broj onih koji su napušteni ili prepušteni sami sebi zbog nezaposlenosti, zbog starosti ili bolesti (od kojih mnogi inače nisu siromašni), ili onih koji su na različite načine gurnuti na rub, a sami sebi ne mogu pomoći. Svi ti problemi traže od nas otkrivanje i obnovu osjećaja pripadnosti i uzajamnosti.
Obrazovanje, na primjer, jest prioritetno javno dobro, ali nije dobro ako ono nema jasnu perspektivu te stoga može imati negativne učinke na budućnost mlađih naraštaja. Prezaduženost države, isto tako, nije poželjna; plaćanje vanjskog duga teško ograničava rješenje socijalnog duga; reforme koje se iziskuju najčešće su povezane sa smanjivanjem određenih socijalnih prava. No ne može se ni razmišljati samo u okviru traženja vlastitih „prava“ od države ako za njihovo ostvarenje ne postoji realna podloga. Rak-rane svakako su korupcija i politički klijentelizam, koji se hrani povlasticama i subvencijama, a one teško dopiru do onih kojima su zaista najpotrebnije i koji bi ih najbolje iskoristili na dobro i svoje i zajednice. Loše popratne pojave pretječu jedna drugu: mladi koji ne uče, ne rade i nemaju volje ozbiljno raditi, droga, nasilje, nesigurnost, gubitak hvatišta…

9. Nuditi i promicati prava rješenja u humanističko-kršćanskom duhu
Zbog svega rečenoga dužni smo tražiti putove za svladavanje rasapa i daljnje atomizacije i otuđivanja ljudi od ljudi, poslodavaca od posloprimaca, svijeta kapitala od svijeta proizvodnje dobara i usluga, države od društva, društva od naroda, naroda od samog sebe. Smatramo da rješenja treba tražiti u humanističko-kršćanskom duhu. Ističemo ove zadaće:
– Pozitivno vrjednovati obitelj i život. Sve što je navedeno bit će privremeno i krhko bez odgoja i zakonodavstva koji će potaknuti duboku svijest na razini morala i mentaliteta o vrijednosti svakog ljudskog života u svim njegovim fazama od začeća do prirodne smrti, posebno onih koji su marginalizirani i nezaštićeni. Isto tako u obiteljskom životu, zato što je u obitelji izvor najčvršćih vrijednosti društvenosti, u njoj se uči uzajamna ljubav, koja se i daje i prima, u njoj se potiče odgovornost za javni život i opće dobro, stječu se stavovi i radne navike, uči se moralu i empatiji i tako redom.
– Promicati pomirenje između različitih društvenih sastavnica i sposobnost za dijalog. Prijateljstvo na razini društva, koje ne isključuje nikoga, polazna je točka da bismo imali budućnost kao zajednica. Potrebno je odgajati i poticati u narodu geste i djela prema pomirenju i prijateljstvu, prema suradnji i integraciji na razini društva.
– Građani ne trebaju biti samo prebivalci (stanovnici), nego odgovorne osobe, koje zahtijevaju svoja prava, ali i ispunjavaju svoje obveze prema zajednici.
– Učvrstiti republikanske institucije, državu i društvene organizacije. Kvaliteta života ljudi usko je povezana sa zdravim institucijama, čije loše funkcioniranje ima za društvo visoku cijenu.
– Osigurati trodiobu vlasti unutar demokratskog sustava i demokratski nadzor nad obavljanjem monetarne i pravosudne vlasti. Kakvoća državnih ustanova najsigurniji je put za uključivanje građana u zajedništvo. Tome treba dodati demokratski nadzor nad zakonitošću rada političkih stranaka i drugih organizacija, udruga i ustanova, nad javnim natječajima i nabavama itd.
– Poboljšati politički sustav i kakvoću demokracije. Konkretizirati nužnu i dugo očekivanu reformu politike. Afirmirati organsku životnost političkih stranaka i odgojiti nove političare, sa sviješću da nove strukture neće polučiti bitne i stabilne rezultate bez novih vodstava koja poštuju ciljeve i primjenjuju vrjednote korisne društvu.
– Obrazovanje i rad ključ su razvitka i pravedne podjele dobara. Ključ je i stvaranje uvjeta za uključivanje svih. Stoga se moraju promicati život, solidarnost, su-djelovanje, suživot, cjelovit razvoj i mir. Uporni odgoj u tim vrijednostima i odgoj za rad uz domišljene i djelotvorne politike koje otvaraju mogućnost dostojnog zaposlenja mogu biti početak istiskivanja loših pojavnosti.
– Politike u području poljoprivrede i proizvodnje hrane, očuvanja tla, voda i zraka, zatim u području industrije, tehnike, informatike, usluga i primjene znanja usmjerene na cjelovit razvoj dragocjene su poluge promjene nabolje. Nužno je konkretizirati moderne programe na nacionalnoj razini koji će se oslanjati na raspoložive izvore i prednosti. Nužno je obnoviti model i privlačnost života na selu, a istodobno u to uključiti mjere pronatalitetne politike, tehnološki napredak te zaštitu i obnovu okoliša.
– Promicati pravu decentralizaciju, što znači i potrebnu i pravednu autonomiju – ali i odgovornost – županija i njihovih gradova i općina. Takva autonomija uključuje jačanje županijskih gospodarstava te ostvarivanje temeljnih sloboda i prava, osobito u obrazovanju, zdravstvu, poduzetništvu i stanovanju.
O tome i drugim važnim područjima nužno je razmišljati i slobodno raspravljati, provjeravati stanje koje imamo i projicirati nove ideje u koncepcije, programe i planove. Poneka od manjih stranaka i skupina učinila je vrijedne korake u pozitivnom programskom osmišljavanju nacionalnih prioriteta, ali ju birači nisu za to nagradili. Očito je da na samoj razini politike preokret nije moguć, da je nužno zaorati dublje. Prepuštanje političkoj klasi ukupne brige za sve to, uz istodobno svakodnevno kritiziranje i „bildanje“ nezadovoljstava, izaziva pesimizam i kolektivni umor te dovodi do nacionalne mentalno-psihološke „uzetosti“ ili depresije. A to je jedina bolest od koje se ljudi i narodi u tzv. postmodernom društvu jako teško oporavljaju.

10) Poticajna skupina PHB dosad je učinila što je mogla – sada su na potezu drugi
Sve što je rečeno moralo bi doprijeti do ušiju i do svijesti mnogih; inače će se nastaviti vrtnja u začaranom krugu garnirana političkim igrokazima. Nastavit će se depopulacija i produžiti stanje strukturne iskvarenosti. Pojačavat će se malodušnost, osjećaj nemoći i bezvoljnost. Ozdravljenje hrvatske politike nije moguće bez ozdravljenja ljudi kao „društvenih bića“, dakle bez metanoje, bez unutarnjeg ’prepamećenja’ u dušama.
Za sada je spoznaja o pretpostavkama ozbiljna bavljenja politikom i dalje na rubovima domoljubnih traženja, razmišljanja i djelovanja. Previše je ’gluhih ušiju’, interesnog oportunizma, nemoralnog uhljebništva i kukavištva. Nezadovoljne pak slojeve naroda zaglušuju nerijetko puki i plitki bukači te zbunjuju i zavode ubačeni igrači establišmenta. Među mnogima previše je lakovjernosti i (samo)zavaravanja, a premalo kritičnosti spram onih koji trguju idejama i idealima. Ponekad se stječe dojam da su se brojni iskreni nezadovoljnici toliko uljuljkali u stanje nemoćnoga pravedničkog gnjeva da i ne žele u stvarnosti svrgnuti one koje uporno razobličuju kao uzroke njihove i narodne nesreće. Gotovo da u toj ’dešperatnosti’ mnogi čak „uživaju“ – kao da ih je zahvatio Stockholmski sindrom.
Malobrojna Poticajna skupina PHB nije se htjela miriti sa stanjem u kojem je najviši domet mnogih kavansko politiziranje ili besplodno i beskrajno raspravljanje po medijima i portalima, po društvenim mrežama i tribinama. Niti dopustiti da joj itko podmeće rog pod svijeću. Naprotiv, je nastojala je silne energije koje se troše u razgovorima, po portalima i društvenim mrežama preusmjeriti u realno okupljanje s ciljem stvaranja novoga i „opipljivoga“ alternativnog političkog pokreta. Koji bi izrastao iz naroda, pod vodstvom domoljubnih i čestitih intelektualaca i čestitih političara, tako da u tomu znatan dio naroda prepozna ostvarenje baš onoga što želi i hoće.
Poticajna skupina učinila je u ovih 18 mjeseci sve što je mogla. Iako od početka svjesna minimalnih izgleda na uspjeh, htjela je i dijelom svakako uspjela promicati „idealnu projekciju“, „vertikalu“ hrvatske nacionalne politike i prokrčiti put prema stvaranju pretpostavaka za ozbiljnu alternativu postojećemu. U tom pogledu, izvršila je neprocjenjiv utjecaj. Više od toga moći će se postignuti tek kada spoznaje o potrebnomu i o načinima izlaska na put stvaranja alternative postojećem dvovlašću i sadašnjoj „demokraturi“ dopru do dovoljno ljudi koji uistinu žele i spremni su dati svoj realan i nesebičan prinos. – Dotad će sve i dalje ostajati kako jest, ili čak bivati još gore.

 

Hitovi: 115