Ususret parlamentarnim izborima

Kategorija: Iz medija Objavljeno: Utorak, 14 Siječanj 2020 Napisao/la Administrator

Indeks Članka


Projekt Škoro je pred gašenjem. Možda je, zapravo, već i ugašen
N. Đula, Jutarnji list 18.01.2020.

Škoro se ni po sadržaju, ni po stavu, ni po energiji ne čini kao idealan nositelj treće opcije, niti je vidljivo odakle bi u ovom novom naletu uopće mogao dobiti prijeko potrebnu podršku

Koncept trećeg puta nepotrošiv je model reciklirajućeg djelovanja u sustavu neprobojnog dvostranačja HDZ-a i SDP-a.

No, iako formula trećeg puta već dokazano ima potencijal do beskonačnosti, nije tako i s njezinim nositeljima. Lideri trećeg puta, naprotiv, bitno su kraćeg vijeka i imaju znatno manje vremena za političku realizaciju. Biti na čelu srednje opcije, uglavnom znači biti potrošen u jednom ili dva izborna ciklusa, a često i upotrijebljen baš za opstanak najvećih stranaka koje su i dalje puno spretnije u samoodržanju nego u provođenju korisnih javnih politika.

Miroslav Škoro jedan je u nizu trećeputaša koji se već u ranoj fazi prodora u visoke sfere politike suočava s dilemom o limitima i očekivanom trajanju vlastite političarske karijere. Model trećeg puta će ovako ili onako opstati, kao i u svakom izbornom ciklusu do sada, ali prilike su te koje će, mnogo manje nego sam Škoro, odrediti je li baš on u novom mikrotrenutku profil i kapacitet za okupljača trećeg puta.

Jasno, kapital od 465.000 glasova s predsjedničkih izbora nije prenosiv, ni u kojem smislu. Ne samo da su glavne skupine Škorinih glasača bile međusobno potpuno različite, nego su sve one, k tome, već doživjele satisfakciju svoga glasovanja u prosincu i siječnju.

Zadovoljština značajnog dijela Škorinih glasača jest smjena Kolinde Grabar-Kitarović koja je već realizirana, uz ostalo, i njegovim angažmanom i njihovim glasovanjem na izborima. Dakle, to je riješeno.

Satisfakcija drugog dijela njegovih birača jest to što su isposlovali unutarstranačke izbore u HDZ-u i što je otpala opcija da Plenković izazove nacionalne izbore prije stranačkih. I to je obavljeno.

Ispunjeni su, odnosno zadovoljeni, i oni Škorini simpatizeri koji su mu glas dali najviše zato da se još jednom protestno izjasne, što su možda prije činili opredjeljujući se za kandidate poput Sinčića, Pernara, Kolakušića i slične.

Prema tome, pop-up politički projekt Škoro ostvario je, i to solidno, sve bitne ciljeve svojih stratega, pomagača i navijača. Ostali su nerealiziranih želja jedino oni koji su zbilja vidjeli Škoru na čelu države i neku Škorinu listu kao snagu koja bi na parlamentarnim izborima mogla pomesti HDZ.

No, koliko je zbilja takvih romantičara i može li se Škoro na njih osloniti za još jednu, daleko složeniju političku utakmicu, a to su parlamentarni izbori, vjerojatno u rujnu ove godine?

Usudili bismo se zaključiti da ne može.

Kao protagonist koji je prije svega odigrao posredničku ulogu u unutarnjem HDZ-ovu sukobu i zbog toga bio privremeno udomljen pod kišobran desnih stranaka, Škoro se ni po sadržaju, ni po stavu, ni po energiji ne čini kao idealan nositelj treće opcije, niti je vidljivo odakle bi u ovom novom naletu uopće mogao dobiti prijeko potrebnu podršku.

Unutarnji ratovi vraćaju se u tradicionalne rovove; tako će se i rat za HDZ opet primarno voditi u HDZ-u. Lako je bilo dijelu HDZ-a poticati rast direktne konkurencije “škorista” dok se radilo o reizboru predsjednice, no sad kad bi im uzgajanje takve snage moglo oteti primat i uzeti desetke mjesta u parlamentu, taj način specijalnog rata i borbe čini se odviše riskantan. Puno je vjerojatnije da će HDZ, onoliko koliko će moći utjecati na tijek “projekta Škoro”, nastojati taj proces vraćati u okvire “kontrolirane desnice” koja ima bitno manji domet, koja, dakle, nije nikakav treći put i u kojoj, prema svemu sudeći, više nema mjesta za Škoru.

Uz najmanje deset kandidata za novog, Plenkoviću konkurentnog lidera desnog centra i desnice, koliko ih se dosad spomenulo, Škoro se doima kao jedan previše. Realno je očekivati da će Škoro zbog svega izgubiti potporu koju je imao u dijelu HDZ-a te da će se desnica koja ga je bila prihvatila također početi pitati je li im i zbog čega im je Škoro dalje potreban i imaju li razloga s njime dijeliti kolač na tom spektru. Bude li tako, Škoro će se okrenuti javnosti, na način na koji su to već činili akteri trećeg puta, predstavljajući sebe kao najozbiljnijeg nositelja antisistemske ideje.

U tu stvar teško će uvjeriti kritičan broj glasača jer će ga friški događaji i svjedoci procesa aktivno podsjećati kako je odigrao itekako programiran posao, upravo od dijela starog sistema protiv kojega se tobože zauzima. Škoro ni po čemu nije autentičan u svom “trećeputaštvu”, on je jednostavno dio, i to ne ni približno ključan, drugog puta u HDZ-u i oko njega.

Sve ukazuje na to da je projekt Škoro pred gašenjem, a možda već i ugašen, jedino to Miroslavu Škori još nitko nije javio. Pokaže li se da je tako, bit će da je Škoro zapravo proživio sličnu, ali osakaćenu i skraćenu karijeru Kolinde Grabar-Kitarović. Upotrijebljen je, kao i predsjednica, kao oružje u unutarstranačkom ratu, a potom ostavljen da se muči i traži novu nišu i ulogu u političkom prostoru.

Pjevao mu je bivši HDZ-ov pjevač, gurao ga je odbačeni predsjedničin politkomesar, trbuhozbori mu asistent Ruže Tomašić, a Škoro sanja o trećem putu.

Buđenje bi moglo biti bolno.

https://www.jutarnji.hr/

Hitovi: 116