Ususret parlamentarnim izborima

Kategorija: Iz medija Objavljeno: Utorak, 14 Siječanj 2020 Napisao/la Administrator

Indeks Članka

Sabor3
                             Hrvatski sabor

(...) Za vođenje ozbiljne politike desno-suverenističkoj opciji nedvojbeno treba kvalitetniji PR i politički marketing. Potrebno je okupljanje oko ideje suverene države, a međusobna neslaganja, odbojnosti i taštine treba ostaviti po strani. Pseudomesijanski poremećaj potrebno je liječiti: ne mogu svi biti vođe niti su za tu poziciju rođeni. Potrebno je osuvremenjivanje političkog narativa koji mora uzeti u obzir aktualna kretanja u Europi i svijetu. Potrebno je i učiti na pogrješkama iz prošlosti i ne dopustiti da ponovno dođe do rascjepa(...) Iz pera jednog od naših ponajboljih političkih analitičara D. Dijanovića. Tekstovi koji slijede mogli bi nam pomoći da se lakše snađemo u ovim našim često vrlo složenim društvenim prilikama u godini parlamentarnih izbora koji bi mogli biti od sudbinskog značenja.

(...) Nitko nije idealan i tko god inzistira na pravovjernosti svojih i samo svojih stavova, taj očito ne zna da se tako ne vodi realna politika. Tko će preuzeti ulogu integrativnoga čimbenika, pokazat će se vrlo skoro, no jasno da je da Miroslav Škoro nedvojbeno ima - premda se ni on ne sviđa baš svima na desnomu spektru - najveći politički kapital (...)  

Neovisno o tomu hoće li Plenković ostati na čelu HDZ-a (što bi suverenistima odgovaralo) ili će na čelo stranke doći neki političar koji bi malo jače verbalno skrenuo u desno (što bi vjerojatno istopilo ponešto potpore suverenistima) na desnoj je i suverenističkoj opciji velik zadatak, ali i velika prilika. Tko zna kada će ponovno imati ovakvu priliku kakvu imaju pred ovogodišnje parlamentarne izbore. Dosadašnja povijest političkoga djelovanja desnih opcija pritom tjera na veliki oprez. Obično je ranije bilo dovoljno da netko izvana malo potpiri sukobe i da se svi međusobno posvađaju prema onoj Starčevićevoj – Dva Hrvata tri stranke.

Jesenski će izbori biti veliki test desne političke opcije u Hrvatskoj. Ili će desna politička opcija postići respektabilan i povijesni rezultat ili će njezini sadašnji protagonisti otići u ropotarnicu povijesti te prepustiti mjesto nekim novim ljudima.  Da - sad il' nikada!

Vezani članci:   Quo vadis, Hrvatska?
 

                       
Miroslav Škoro: Moj plan
S fb stranice, 13. veljače 2020.

koro3

...Izrada programa i potrebnih akata za osnivanje pokreta koji će okupljati sve nas koji želimo drugačije odnose u domovini je pri kraju i osnivačka skupština će se održati do kraja veljače... dobrodošli ste svi vi koji imate želju sudjelovati u promjenama koje će zaustaviti dvadeset godina lutanja, nedjelotvornosti i zapostavljanja hrvatskih interesa. Imajte strpljenja i vjere jer ćemo uskoro mi definirati i ostvarivati javne politike koje doprinose općem dobru svih hrvatskih građana, a ne pojedinaca i članova stranačkih oligarhija...Iz fb objave M. Škore koja se dugo čekal Obećavajuće, uvjerljivo, budi nadu. Samo hrabro i s vjerom i pouzdanjem u Boga i svoj narod! (ur.)

Politika je, kako je ja vidim i shvaćam, briga za javno dobro, umijeće upravljanja, odgovornost, poštenje i spremnost na žrtvu i odricanje. Moglo bi se tu dodati puno toga, ali jedno je sigurno, politika nije ono što se događa u našoj zemlji. Nebriga, neznanje, lopovluk i korupcija, trgovina, podmetanje i bezobraština začinjena lažima.

Od mene, u zadnjih mjesec i nešto dana, nervozni takozvani "profesionalni političari", mediji i stručnjaci političke misli u Hrvata traže očitovanje i akciju. Predviđaju moje poteze, optužuju me i osuđuju i jako ih smeta što ne sudjelujem u njihovim dnevnopolitičkim igrokazima. Voljeli bi da komentiram poteze političke klike koja se valja u kaljuži vlastitih promašaja i interesa. Po jednima sam zakasnio, po drugima sam već propao, a po trećima nemam nikakve budućnosti. Ukratko, žele da zbrzam, pogriješim i kao i sve trećeputaške opcije do sada, propadnem prije nego li sam i krenuo. To neće tako ići. Predviđali su štošta. Da vas podsjetim - jedva 18 posto dan prije izbora pa je ipak bilo 24,5 posto. Tko žuri - vrat lomi, kaže naš narod.

Mi živimo u političkom vremenu i prostoru koji je reguliran postojećim odnosima i zakonima. Većina tih zakonskih rješenja je loša i promijenit ćemo ih, ali su trenutno na snazi i ja ih se držim. Da bih se pojavio na sljedećim parlamentarnim izborima, valja, sukladno tim zakonima, poduzeti niz radnji i upravo to činim. Treba osmisliti program, okupiti ljude i osigurati sredstva za djelovanje te buduće političke organizacije koju najradije ne bih imao, ali zakon kaže da moram. Dakle, kao odgovorna osoba, pripremam sve za nastavak političke borbe u kojoj ćemo vratiti državu narodu.

Stoga vam želim poručiti sljedeće:

- s partnerima koji su me podržali u utrci za Pantovčak intenzivno razgovaram o nastavku suradnje i u tim se razgovorima vodim isključivo idejama za koje smatram da mogu osigurati boljitak života hrvatskog naroda u domovini i izvan nje. Sugovornici iz Mosta, Hrvatskih suverenista (Hrast, Hrvatska konzervativna stranka i Blok za Hrvatsku), Zelene liste, kao i ostali partneri s kojima sam razgovarao predstavili su mi pojedinačno svoje prijedloge. Susreti se nastavljaju i očekujem da ćemo u što skorijem razdoblju postići konačan dogovor, koji će biti u najboljem interesu Hrvatske;

- izrada programa i potrebnih akata za osnivanje pokreta koji će okupljati sve nas koji želimo drugačije odnose u domovini je pri kraju i osnivačka skupština će se održati do kraja veljače;

- dobrodošli ste svi vi koji imate želju sudjelovati u promjenama koje će zaustaviti dvadeset godina lutanja, nedjelotvornosti i zapostavljanja hrvatskih interesa.

Imajte strpljenja i vjere jer ćemo uskoro mi definirati i ostvarivati javne politike koje doprinose općem dobru svih hrvatskih građana, a ne pojedinaca i članova stranačkih oligarhija.

Izvor: https://www.facebook.com/MiroslavSkoroofficial/


Domovinski pokret
Veljača 29, 2020, maxportal

Miroslav Škoro osnovao je stranku Domovinski pokret. “Stranka se zove Domovinski pokret Miroslava Škore ili skraćeno Domovinski pokret”, kazao je Škoro na konferenciji za novinare.

Predstavio je potom prvi tim suradnika, njih 18.

Među njima deset je doktora znanosti od čega pet doktora ekonomije. Više je sveučilišnih profesora, poduzetnika, liječnika, branitelja koji dosad nisu bili aktivni u politici.

Ovo je sastav Domovinskog odbora:

1. dr. sc. Miroslav Škoro – predsjednik stranke

2. izv. prof. dr. sc. Anita Freimann, Ekonomski fakultet u Osijeku, ‘doktorica sreće’

3. prim. dr.sc. Ivan Krpan, dr.med., spec. psihijatrije, uža specijalizacija socijalne psihijatrije

4. dr. sc. Igor Peternel – politički komentator i predavač na učilištu u Karlovcu

5. prof. dr. sc. Zvonimir Lovrić – pročelnik Zavoda za traumatologiju KB Dubrava, branitelj

6. izv. prof. dr. sc. Ante Rončević – pročelnik Odjela za ekonomiju Sveučilišta sjever, dragovoljac Domovinskog rata

7. dr. sc. Ivan Šušnjar, Ekonomski fakultet Sveučilišta u Zagrebu

8. prof. dr. sc. Milan Vrkljan – Medicinski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Predstojnik Zavoda “Mladen Sekso”, KBC “Sestre milosrdnice”, osnivač i prvi zapovjednik ratnog saniteta 118. brigade HV, kasnije 9. gardijska,

9. dr. sc. Vesna Vučemilović, ekonomistica s dugogodišnjim iskustvom u vođenju marketinških agencija, sestra Miroslava Škore

10. Nikola Grabovac – vinar, agronom i poduzetnik iz Imotskog, doktorand

11. Mario Radić – poduzetnik, suvlasnik i predsjednik NO Pevexa 12. Marin Topić – poduzetnik, umjetnički i ratni fotograf

13. Josip Jović – novinar, publicist, kolumnist Slobodne Dalmacije 14. Miljenko Ćurić – poduzetnik i Škorin estradni menadžer

15. Vedran Mlikota – glumac

16. Stipo Mlinarić Ćipe – legendarni branitelj Vukovara, pripadnik Turbo voda s Trpinjske ceste

17. prim. dr. sc. Dinko Škegro – internist, KB Merkur

18. Ivo Enjingi – poznati vinar

 

koroLis
                           U KD Lisinski            
 
MIROSLAV ŠKORO ZA JUTARNJI: MOJ PLAN ZA OSVAJANJE SABORA 'Na izbore ćemo izaći kao pokret pod mojim zaštitnim znakom'
Marko Špoljar,  Jutarnji list, 20.01.2020. 

Narod želi stabilnu opciju koja drži do principa, ne okreće se kako vjetar puše i kojoj prioritet nisu stranački interesi, nego interesi naroda i države. Moja temeljna ideja pri stvaranju nove opcije jest zdrav razum. To je vrlo važno, a čini mi se da danas u politici toga nedostaje. U zdravom razumu nema ni lijevog ni desnog. Ako želimo eliminirati korupciju, reformirati javnu upravu ili zaustaviti iseljavanje, zar je pritom važno idu li neki među nama u crkvu ili ne?

U razgovoru za Jutarnji list Miroslav Škoro otkriva konture nove političke opcije temeljene na ‘zdravom razumu’ a ne ideologiji.

Suradnju sa SDP-om i Beljakovim HSS-om unaprijed odbacuje, a o postizbornoj koaliciji s HDZ-om kaže: ‘Birači su ti koji određuju tko je relevantni čimbenik za suradnju. Dobijemo li 76 mandata ni o kakvoj suradnji ni sa kim neću razgovarati. Ne dobijem li postoji i opcija ponavljanja izbora’.

Nedavno ste rekli: “Želim stvoriti stabilnu treću opciju, to narod hoće”. Što točno narod hoće, kakvu političku opciju? Konzervativnu, nacionalističku, populističku?

- Želi stabilnu opciju koja drži do principa, ne okreće se kako vjetar puše i kojoj prioritet nisu stranački interesi, nego interesi naroda i države. Moja temeljna ideja pri stvaranju nove opcije jest zdrav razum. To je vrlo važno, a čini mi se da danas u politici toga nedostaje. U zdravom razumu nema ni lijevog ni desnog. Ako želimo eliminirati korupciju, reformirati javnu upravu ili zaustaviti iseljavanje, zar je pritom važno idu li neki među nama u crkvu ili ne?

Dakle, ne planirate jasno ideološki odrediti novu političku opciju koju stvarate?

- U predsjedničkoj sam kampanji vrlo jasno govorio o svjetonazorskim temama. Svakodnevno me se bombardiralo takvim pitanjima i ja od njih nisam bježao. Isti oni koji su mi ta pitanja servirali, nakon nekog su vremena ustvrdili da pričam samo o prošlosti i ideologiji. To je namještena igra, što god kažem ne valja. Ali veliki je broj birača ipak prepoznao da sam autentičan i dao mi svoje povjerenje.

Sad analitičari tvrde da su me podržale različite skupine birača, što pokazuje da nisam odbio ljude koji se možda i ne slažu u svemu sa mnom, ali vide da nisam maliciozan i da ne lomim preko koljena. Zdrav razum je ono što ljudi traže. Znači, nešto ili valja, ili ne valja. Evo vam jednog primjera. Kad je davnih dana u jednom parku na Trešnjevci trebalo postaviti klupu, ona nije bila postavljena samo zato što je inicijativa došla od opozicije u Vijeću gradske četvrti. Kada je isto predložila većina tjedan dana kasnije, klupa je postavljena. Ima li to smisla? A takvih je primjera puno i na državnoj razini. Meni to nije ozbiljna politika nego gubljenje vremena.

Kada ćete osnovati novu stranku i hoćete li uopće?

- Legitimna su vaša nomotehnička pitanja, ali meni ona nisu prioritet. Želim na političkoj sceni što je moguće kvalitetnije oformiti treću opciju o kojoj razgovaramo. Hrvatsko društvo u politici treba nove ljude, svježe ideje, autentičnost i nepotkupljivost. Želim otvoriti prostor nekompromitiranim ljudima koji će raditi na dobrobit naroda i pritom pazim da ne ponovim neke greške koje su mi se kao političaru početniku dogodile jer se nisam dovoljno dobro pripremio.

Svjestan sam da izbori za Sabor nisu isto što i izbori za predsjednika RH, gdje je cijela Hrvatska jedna izborna jedinica, a kampanja potpuno individualizirana. Na parlamentarnim izborima natječemo se u jedanaest izbornih jedinica koje je Ustavni sud davno proglasio neustavnima, naši državljani koji glasaju u inozemstvu i dalje otežano konzumiraju svoje biračko pravo, a u sve se to još uključuje i “gospodin D’Hondt”. Moji suradnici i ja moramo puno parametara uzeti u obzir kako bismo povukli najbolje moguće poteze koji će nas dovesti do cilja. Da s jedne strane ne razočaramo ljude koji su nam na predsjedničkim izborima dali povjerenje, a s druge da se jasno postavimo prema onima koji su definitivno na suprotnoj strani. A tu prvenstveno mislim na HDZ i SDP.

U redu, bez obzira na to kako ćete na koncu formalizirati tu novu, kako kažete, stabilnu treću opciju, vama treba puno ljudi. Samo za popunjavanje izbornih lista trebate njih 154. Koga sve u toj priči vidite, na koga računate, koga biste željeli da vam se pridruži - i od pojedinaca kao i od stranaka koje su vas podržale na predsjedničkim izborima: Hrvatskih suverenista, Mosta, Zlatka Hasanbegovića...?

- Cilj mi je ne izgubiti nikoga tko želi kvalitetno doprinijeti. Tu sinergiju definitivno želim zadržati. Otpast će samo oni koji budu solirali ili se prema partnerima i biračima odnosili na pogrešan način. U političkom smislu trebamo napraviti “kišobran” pod kojim bismo se okupili i pritom zadovoljiti izborna pravila jer ne može Miroslav Škoro biti nositelj lista u svih jedanaest izbornih jedinica.

Jasno je da za formiranje novog političkog brenda nemamo dovoljno vremena pa mislim kako je najbolje rješenje da ostanemo pokret i da na izbore izađemo pod mojim zaštitnim znakom. Treba naći pravu mjeru, kompromis između činjenice da su me određene stranke podržale i dale svoj doprinos te zaslužuju da se zadovolje i neke njihove ambicije, a s druge strane, ne treba zaboraviti da sam od tih 24,5 posto glasova u prvom krugu predsjedničkih izbora nešto osvojio i ja osobno, na svoje ime.

Na koliko saborskih mandata vi ciljate?

- Ja sam kantautor i jako emotivan čovjek, moje su pjesme čista emocija, ali sam u svakom poslu jako racionalan, pogotovo u fazi planiranja. Ne zanosim se time da ću, s obzirom na to da sam dobio 466 tisuća glasova na predsjedničkim izborima, automatizmom osvojiti ekvivalentan broj saborskih mandata.

Važno je dobro posložiti priču tako da ponovno osvojimo povjerenje birača i dobijemo dovoljno da bismo mijenjali stvari. Nisam ušao u politiku da bih trgovao ili parazitirao jer ja u ovoj priči, financijski gledano, samo gubim. Ali sam spreman na tu žrtvu da se dogodi određeni pomak i da se naša djeca sutra mogu osobno, poslovno i obiteljski ostvariti u Hrvatskoj.

Naglašavate potrebu dubinskih reformi i promjena u društvu, a da budete u prilici u tome aktivno sudjelovati, prvo morate s nekim sastaviti Vladu. S kime biste najradije u postizbornu koaliciju?

- Ne razmišljam o koalicijama jer u ovome trenutku imam nula mandata. O tim tehničkim stvarima kompetentno možemo razgovarati tek kad ostvarimo neki rezultat. Dotad je to samo “što se babi htilo, to se babi snilo”.

Dakle, a priori ne odbacujete mogućnost suradnje s bilo kojoj političkom strankom?

- Birači su ti koji na izborima određuju u kolikoj bi mjeri neka opcija trebala participirati u vlasti. Odgovorni političari potom uvaže tu činjenicu. Ne izigravaju volju birača nego postupaju u skladu s njom.

Ne isključujete ni SDP ili HDZ?

- Ne mogu zamisliti suradnju sa strankom čiji saborski zastupnik kaže da 1945. posao nije odrađen do kraja ili čiji koalicijski partner izjavi da UDBA očito nije ubila dovoljno ljudi. Kad takve izjave prođu bez posljedica, jasno je da se ta opcija nije u stanju odreći svog protucivilizacijskog totalitarnog nasljeđa.

U predsjedničkoj kampanji naglašavali ste da su za veliki dio problema koje Hrvatska ima zaslužne dvije najveće stranke – HDZ i SDP. Kako onda uopće mislite surađivati s tim i takvim HDZ-om?

- I dalje apsolutno stojim pri svojoj tvrdnji da su za sve naše nedaće odgovorne dvije najveće stranke, sa svojim satelitima. One su upravljale državom, njihove su zasluge za ono dobro, ali i krivica za sve loše. Ja sam prije drugog kruga predsjedničkih izbora pokazao da nisam tu da bih nekome pomagao da ostane na poziciji nego želim voditi autentičnu politiku. Što se tiče vašeg pitanja, ponovit ću ono što sam već rekao: birači su ti koji određuju tko je relevantan čimbenik za suradnju.

Dobijemo li mi 76 mandata, ni o kakvoj suradnji ni s kime neću razgovarati. Ne dobijemo li, postoji i opcija ponavljanja izbora. Trošak je za građane nešto veći, ali dugoročno puno manji od cijene neprincipijelne koalicije i loše vlasti.

Bi li vam zbog svih kritika koje ste iznijeli da račun premijera bilo lakše sastaviti novu vladu s HDZ-om koji ne bi vodio Andrej Plenković?

- Ne zamaram se HDZ-om. O sudbini te stranke trebaju odlučivati njezini članovi, a ja to svojom voljom više nisam. Nisam ponovno ušao u politiku da bih spasio HDZ. To članovi stranke, među kojima je i dosta mojih prijatelja, trebaju tražiti od svog vodstva.

Otpisali ste suradnju s Beljakovim HSS-om, sa SDP-om, a što je sa zastupnicima nacionalnih manjina i SDSS-om? Je li vam zamislivo da budete dio vladajuće većine zajedno s njima?

- Kad govorimo skupno o nacionalnim manjinama, jasno je da hrvatski narod s njima nema nikakvih problema. Pa naša im država daje veća prava od većine drugih država na svijetu. Problemi se povremeno javljaju s političkim predstavnicima jedne nacionalne manjine koji daju vrlo neodgovorne izjave i stavljaju se u poziciju instrumenta jedne druge države i jedne jako pogrešne politike. Prirodno je da se predstavnici nacionalnih manjina priklone vladajućoj većini jer samo tako mogu ostvariti svoje specifične interese, ali je isto tako vrlo važno da ne budu jezičac na vagi kod formiranja vlasti i usvajanja proračuna te da, zajedno s većinom, brane nacionalne interese.

Je li vam stranka Milana Bandića moguć ili čak poželjan postizborni koalicijski partner?

- Ajmo se vratiti na zdrav razum. Gospodin Bandić u Saboru ima klub koliki ima, ali birači mu nisu dali razmjerno povjerenje na izborima. Nitko za to nije glasovao. Dogodila su se pretrčavanja i sad imamo te “žetončiće”. To je nešto s čime se ja duboko ne slažem. Model vladavine Milana Bandića Zagrebom također ne mogu podržati. On se u predsjedničkoj kampanji jasno svrstao uz Plenkovića i njegovu kandidatkinju, a u Saboru drži većinu aktualnom premijeru. Zagrepčani su na ovim izborima rekli što misle o tome i meni kao neovisnom kandidatu dali značajno veće povjerenje nego njima. Shvatio sam to kao jasnu poruku da ostanem na zacrtanom pravcu i sukladno tome ću se sutra ponašati i u Saboru.

Smatrate li Bandića korumpiranim političarom?

- To nije stvar dojma, nego pravomoćne presude. Model njegove vladavine mi se ne sviđa, a ostalo trebaju utvrditi institucije. Smatram da je model upravljanja Zagrebom postavljen tako da se favoriziraju skupa rješenja koja nisu primarna, a esencijalne stvari za funkcioniranje grada su zapuštene. Zar je stvarno moguće da je od svih mogućih infrastrukturnih projekata u Zagrebu najvažnija gradnja žičare. Pa što smo mi - Schladming?

U intervjuu za Globus rekli ste: “Ako ne uđem u drugi krug, to će značiti samo jedno – da je posrijedi izborna prijevara”. Niste ušli u drugi krug, je li bilo izborne prijevare?

- Ne bježim od te svoje izjave u kampanji kao ni od bilo koje druge. Puno ozbiljnih ljudi smatra da postoje mehanizmi koji vladajućoj strukturi omogućavaju da si, po potrebi, namiri određen broj glasova. Od stanja biračkih popisa, vrste glasačkih kutija, strukture biračkih odbora, ograničavanja glasovanja u inozemstvu itd. Da veliko nepovjerenje u sustav postoji, jasno je i iz sve većeg broja promatrača koje stranke i udruge prijavljuju. Definitivno postoji puno parametara na osnovi kojih bismo mogli kazati da je prostor za manipulaciju velik. Međutim, ja nisam kao neki profesionalni političari, klasni diplomati i veliki vođe pa da prebacujem odgovornost na druge. Ako nisam dobio dovoljno glasova da bih ostvario svoj cilj, odgovornost je prvenstveno na meni.

Budete li član iduće Vlade, kakve su vaše ideje vezane uz porezni sustav? Kako ocjenjujete trenutno oporezivanje dohotka, biste li uveli porez na imovinu?

- Zagovornik sam smanjenja poreznog pritiska koji je za državu poput Hrvatske prilično velik i onemogućava nam razvoj. Na ovaj način nikad nećemo uhvatiti korak s razvijenim članicama Unije. Sami porez i prirez na dohodak nisu ključne stavke. Za većinu radnika u Hrvatskoj, zbog relativno niskih plaća, to su ionako mali iznosi. Reforma mirovinskog i zdravstvenog sustava trebala bi otvoriti prostor za promjenu u doprinosima na plaću i učiniti sustav održivijim.

Što se oporezivanja imovine tiče, imali smo tu inicijativu za uvođenje poreza na nekretnine. Ne bih podržao takav porez jer mislim da osnovne pretpostavke za njegovo uvođenje nisu zadovoljene. U socijalizmu su nekretnine bile oblik štednje i većina naših ljudi koji imaju nekretninu viška nisu nikakvi bogataši. Imaju vikendicu na moru ili klet i često su im i režije preveliko opterećenje, a kamo li novi porez. Dodatno oporezovati možemo samo one koji imaju više nekretnina i kojima one generiraju nekakav prihod. Ostalo je sve besmisleno.

“Politiku treba maknuti iz Crkve”

Je li vas u finišu predsjedničke kampanje naljutio kardinal Josip Bozanić kada je de facto izrazio podršku HDZ-ovoj kandidatkinji Kolindi Grabar-Kitarović?

- Rekao sam u kampanji i stojim i dalje iza toga da politiku treba maknuti iz Crkve. Crkva je važan društveni faktor s velikom povijesnom ulogom u Hrvata i treba biti slobodna sudjelovati u društvenom životu, ali je evidentno da postoji jedna neprirodna sprega s politikom zbog koje je Crkva izložena političkim pritiscima.

Dio političara smatra da imaju Bogom dano pravo vršiti pritisak na crkvene velikodostojnike. S druge strane, isto je tako bjelodano da pojedini crkveni velikodostojnici podlegnu tim pritiscima. To nije dobro i Crkva zbog toga najviše gubi. Ne mogu reći da me nešto takvo u ovoj kampanji naljutilo, prije razočaralo. To priznajem. Ali ja nisam od onih koji krive druge.

Treba li prestati iz državnog proračuna financirati rad vjerskih zajednica, pa tako i najveće – Katoličku crkvu?

- Te su stvari regulirane Vatikanskim ugovorima. Svugdje u svijetu postoje modeli financiranja vjerskih zajednica i ne vidim problem da postoje i u Hrvatskoj.

Oni koji to problematiziraju uglavnom nastupaju iz ideološke pozicije koja se protivi vjeri kao takvoj. Promjena modela financiranja vjerskih zajednica ne smije biti tabu, ali mora biti želja obje strane. S tim da je odgovorno javnost redovno informirati o tome da se na ovaj način financiraju i manjinske vjerske zajednice, a ne samo Katolička crkva.

Treba li privatizirati državne tvrtke i ako treba koje, te spadaju li tu i tvrtke poput HEP-a, Janafa ili Plinacra?

- Strateške tvrtke poput energetskih trebaju ostati vlasništvo države. Energetska neovisnost pitanje je nacionalne sigurnosti i tu su stvari jasne. Postoje još neki važni sektori nad kojima država treba imati kontrolu, dok sve ono što spada isključivo u komercijalnu djelatnost i nema veze s funkcijama države kao takve treba privatizirati.

Pritom država svojim vlasništvom također treba upravljati sukladno tržišnim principima i maknuti politiku iz upravljanja.

https://www.jutarnji.hr/

 

Intervju -  Škoro: ‘Ja sam u ovoj utakmici prvenstveno pokazao da sam fer i pošten igrač’
Večernji list, 10/01/2020

U prvom velikom intervjuu nakon izbora Miroslav Škoro odbacuje optužbe da je na vlast doveo Zorana Milanovića i najavljuje okupljanje platforme za parlamentarne izbore

Nakon neočekivano dobrog uspjeha u prvom izbornom krugu, Miroslav Škoro na neko se vrijeme povukao iz javnosti. U prvom intervjuu nakon izbora za Večernji list komentira kritike iz HDZ-a i otkriva planove za jesenske parlamentarne izbore.

Neko vas vrijeme nismo vidjeli. Gdje ste bili nakon prvog izbornog kruga?

Uglavnom ovdje, gdje ste me i zatekli. Otišao sam kratko u Slavoniju i to je to. Kao sav normalan svijet, bio sam na misi na Badnjak, a Božić i Novu godinu proveo sam u krugu obitelji. Bilo je vremena za odmoriti se, a s druge strane morao se sam pomalo posvetiti i nekim poslovnim obvezama jer se zbog političkog angažmana mjesecima nisam ozbiljno bavio svojim poslovima. Iskoristio sam ovo vrijeme i za analizu svega što se dogodilo u predsjedničkoj utrci.

Prozivaju vas da ste na vlast doveli Zorana Milanovića. Što kažete na to?

Pa to je dosta ambiciozna izjava. Oni koji to govore daju nadnaravne sposobnosti jednom „običnom pjevaču“ i, kako smo već navikli, prebacuju odgovornost na drugoga. Kao netko tko dolazi iz realnog sektora i bavi se poslom i ekonomijom, ja na politiku također gledam kao na svojevrsno tržište na kojemu se nudi kandidate, ideje i konkretne mjere, a zauzvrat se očekuje glasove. Političar je s onim što zastupa proizvod. Ako taj proizvod podbaci i tržišni udio ne odgovara zacrtanim ciljevima, treba napraviti analizu – je li proizvod dovoljno dobar, je li konkurentan, je li proizvodni proces preskup ili spor, kakvi su marketing i distribucija.

Ja trenutačno radim upravo to – analitičkim metodama tražim razloge zašto sam osvojio 24,5 posto, a ne više, i što je možda trebalo napraviti da bi taj rezultat bio bolji. U jednoj tako zahtjevnoj utakmici s milijun varijabli samo neuk, neupućen i bahat čovjek može prebacivati krivicu na nekog drugog.

Pravi lider koji zna upravljati organizacijom to tako ne radi. Smiješno je kad vidim da mi prigovaraju što sam u svom obraćanju poručio biračima da glasaju u interesu Hrvatske i po svojoj savjesti. Pa zar bi trebali ići protiv sebe ili protiv države?! Tko te moje riječi nije čuo, ima problem sa sluhom i ja mu ne mogu pomoći. No, da se ne pravimo ludima, znaju oni dobro što sam ja rekao, kao što znaju i to da im svi nevažeći listići ne bi pomogli da pobijede. Samo bi poraz bio nešto blaži pa bi još lakše izbjegli odgovornost.

Tumači se i da je tih 90.000 nevažećih listića pokazalo vaš domet na idućim parlamentarnim izborima.

Slušao sam puno o svom dometu u ovoj kampanji. Te došao je do plafona, te ispuhao se, te očekivalo se više potpisa, te stalno pada… Vidjet će oni još što je moj domet. Ja bih se na njihovu mjestu zabrinuo za vlastiti domet. Iza gospođe Grabar-Kitarović stajali su svi – od Vlade Republike Hrvatske, državne radiotelevizije, pojedinih privatnih medija, rejting-agencija, gradonačelnika glavnog grada, ljudi iz crkvenih krugova, desnih novinara i komentatora do ljudi iz sporta, znanosti i umjetnosti. Svi su stali iza nje osim jednog pjevača i političara početnika. I svejedno je izgubila. Tko je im je kriv za poraz? Taj jedan novak u svijetu politike, tamburaš slabog dometa, koji nekim čudom presuđuje izbore.

Iz HDZ-a se sada čuju i drugačiji glasovi. Govori se i o mogućoj budućoj koaliciji HDZ-a i vaše platforme. Je li ona moguća?

Prvo i prvo, nisam u politiku ušao da bih trgovao, nego da bih mijenjao stvari. A to je nemoguće ako radite sve na isti način kao ovi dosad. Mene to ne zanima. Drugo, čak i da želim trgovati, nemam čime. Ja, naime, nemam nikakvih saborskih mandata. Imat ću ih ako mi narod ponovno da povjerenje na izborima. Tek kad vidimo kome je narod dao povjerenje i u kolikoj mjeri, možemo pričati o tome kako formirati vlast. Ja sam u ovoj utakmici prvenstveno pokazao da sam fer i pošten igrač. Kod mene je sve na stolu, ne skrivam ništa. Dapače, za razliku od svih drugih kandidata vrlo sam transparentno izložio javnosti svoje poslove i privatnost, prebrojili smo sve što smo trebali prebrojiti, uključujući i krvna zrnca. Ovaj put očekujem fer političku borbu u kojoj sad imamo treću političku opciju koja je uistinu relevantna. Koncentriran sam na okupljanje kvalitetnih ljudi i izradu pravog programa promjena da se možemo kvalitetno prezentirati na tim izborima, a sve je drugo trenutačno stvar nagađanja u kojima ja ne želim sudjelovati.

Ali ne odbijate unaprijed mogućnost suradnje s HDZ-om nakon parlamentarnih izbora?

Ja ne želim o tome razgovarati. U svemu postoji hodogram: prvo imamo ideju i cilj, zatim strategiju i taktike i na kraju egzekuciju i evaluaciju. Tek kad ostvarimo određeni rezultat možemo vidjeti što s njime napraviti. U protivnom radimo krov prije nego što smo počeli kopati temelje. Meni je važno da napravimo stabilnu treću opciju, to je ono što narod hoće, da razgovaramo o programu, da vidimo s kojim se ljudima to može ostvariti, a onda, ako Bog da, imat ćemo situaciju da nakon tih parlamentarnih izbora sjednemo i učinimo opet ono što je u interesu hrvatskog naroda i države. Najvažniji su mi moralni kapital i vrijednosti, nacionalni interes i gospodarstvo. Sve drugo, pa čak i te postizborne koalicije, nešto je što me u politici ne veseli previše. To su za mene tehnička pitanja.

Hajdemo onda o temeljima. Hoćete li osnovati vlastitu stranku?

I to je tehničko pitanje. Trenutačno privodim kraju analizu predsjedničkih izbora. Ona će dati dobru osnovu za daljnje korake. Trebamo vidjeti zašto smo negdje ostvarili i više od zacrtanoga, a zašto smo negdje drugdje podbacili. S druge strane, trebamo sjesti i razgovarati sa svim ljudima i političkim opcijama koje su podržale ovu moju priču, vidjeti koji su njihovi planovi i želje da možemo kvalitetno odabrati ljude s kojima bih onda sjeo i vidio kako najbolje artikulirati sve to. Jer, ja sam i cijelu ovu priču oko predsjedničkih izbora gradio na vrlo bliskoj suradnji s ljudima oko sebe u koje sam imao puno povjerenje. I s tim svojim najužim krugom trebam završiti te razgovore i vidjeti kakve su njihove ambicije u budućnosti. Ovo je za nas strahovito zahtjevno jer na drugoj su strani tehnolozi osvajanja i zadržavanja vlasti pod svaku cijenu.

Znači li ta analiza da ćete procijeniti i koje su vam partnerske stranke više, a koje manje pomogle?

Ne mislim analizirati na taj način. Svi su naši partneri i suradnici dali ono što u ovom trenutku mogu dati i hvala im na tome. U svakom slučaju, nemam namjeru ni preuzimati neku političku opciju niti se priklanjati nekome od partnera na štetu drugih. U ovome smo svi bili zajedno i zajedno trebamo ostati. Volio bih zadržati ovu razinu suradnje kakvu smo imali do sada, da svi zajedno kroz sinergiju stvorimo rezultat. Ali pritom odbijam bilo kakvo predizborno kalkuliranje i ucjenjivanje. Smatram da smo mi nešto poput kišobrana pod kojim, dok se tijesno držimo skupa, nećemo pokisnuti. Tko želi solirati, neka ide sam na kišu.

Kada planirate pozvati na razgovor stranke koje su podržale vašu kandidaturu?

Razgovaramo već neko vrijeme. Ne bih to volio svesti na protokoliranje tipa vidjet ćemo se tog i tog dana na nekakvom velikom summitu. Iskreni razgovori među partnerima i prijateljima mogu se odvijati i diskretnije, u svojevrsnoj obiteljskoj atmosferi, kao što su se uostalom odvijali i za ove predsjedničke izbore. Volio bih sa svakim od tih ljudi ponovno razgovarati onako kako smo počeli. Ni tada nismo imali summit.

Kada dođe vrijeme i steknu se uvjeti, sve ćemo formalizirati onako kako se od nas i očekuje. Ali dotad ne želim robovati nekakvom formalizmu. Jedino formalno u ovom je trenutku to da u moje ime javno mogu govoriti samo dvije osobe: Mate Mijić i ja sâm. Otkad stožera više nema jer su izbori iza nas, o mojim se planovima i budućnosti u medijima oglašavaju brojni neimenovani, a navodno jako dobro obaviješteni izvori. Tu želim zaustaviti svaku špekulaciju, u ovom je smislu relevantno samo ono što kažemo Mate Mijić i ja osobno.

Svi drugi izvori niti su bliski, niti su moji, niti su autorizirani za takvo nešto. Ni u jednom trenutku nisam imao nikakvu figu u džepu, ništa se nije smišljalo sa strane i nisam bio ničiji projekt. To smo sve napravili mi, to je naših ruku djelo i ovaj fenomenalan rezultat je isključivo rezultat moje suradnje s mojim ljudima i partnerskim strankama, a tko sve spada među njih, rekao sam već nekoliko puta.

Spada li u te ljude i Mate Radeljić?

Ne.

U međuvremenu su Suverenisti od Mosta tražili da se jasno identitetski definira. Tražite li i vi to?

Ja to ni od koga ne tražim niti ću tražiti. Tražim samo zajednički nazivnik ili minimum konsenzusa. Svi smo mi ljudi, imamo svoj način razmišljanja. To svi ti ljudi moraju shvatiti i mislim da shvaćaju. Kad dođe do konkretnih razgovora, siguran sam da neće biti nikakvih problema. Vidio sam puno puta u ovoj kampanji da ti ljudi mogu zajedno.

Donedavno su si oni bili konkurencija i razumijem da koji put čelništvo tih stranaka nastupa u skladu s tim starim podjelama, ali i oni s vremenom mijenjaju pristup, a što se tiče običnih članova, na terenu sam u više navrata vidio kako se ljudi iz Suverenista i Mosta vrlo ugodno druže, zajedno rade i svjetonazorski su vrlo bliski. Ne vidim zašto bi se ionako podijeljen hrvatski narod opterećen gomilom problema išlo dodatno dijeliti. Siguran sam da će se u razgovorima naći dovoljno razuma da možemo identificirati nekoliko zajedničkih točaka i tema na kojima ćemo temeljiti ovu političku platformu.

Što ako vas iznenade raniji parlamentarni izbori?

S ovakvom vlasti morate biti spremni na sve i mi smo spremni. Jasno je da će oni napraviti sve da ostanu na vlasti, samo što im to neće uspjeti. Živimo u zemlji u kojoj su zakonodavstvo i uprava posloženi tako da otvaraju put korupciji. Kao i većina ostalih zakona, ni izborni zakon nije onakav kakav bi trebao biti, napravljen je namjerno tako da se njime može manipulirati.

Ne mogu reći da zbog toga nisam pomalo zabrinut. No najvažniji su ljudi. Ako se želite ozbiljno natjecati u jedanaest izbornih jedinica, trebaju vam 154 osobe s određenom prepoznatljivošću u zajednici i ljudskim te profesionalnim kvalitetama. Pritom treba biti siguran da u nekim preslagivanjima neće iznevjeriti povjerenje i postati tzv. žetončići. Velik je posao pred nama.

Gdje ćete naći sve te ljude?

Toliko vjerujem u svoj narod da sam siguran kako bih u svakom gradu na željezničkom ili autobusnom kolodvoru našao 14 poštenih ljudi, boljih i kvalitetnijih od političara koji nas sada vode. Ima u Hrvatskoj puno potencijala, samo ga treba prepoznati i osloboditi.

Što ako se HDZ u međuvremenu prepozicionira udesno? Bi li vam to poremetilo planove?

Ta je stranka podržavala predsjedničku kandidatkinju koja nije došla s pozicije čistačice škole u Donjoj Motičini, nego je bila predsjednica Republike. U njezinu mandatu i mandatu njezina šefa Andreja Plenkovića dogodile su se neke stvari. Ratificirana je Istanbulska konvencija, potpisan Marakeški sporazum, osporeno je pravo ljudima na referendumsko odlučivanje, sastavljena neprincipijelna saborska većina od nespojivih stranaka i žetončića, a ministri i visoki stranački dužnosnici bili su primorani otići zbog sumnji u mutne i koruptivne radnje. Narod to vidi, nije narod glup.

Kada se sve to skupa zbroji, eto ti analize. Ja birače cijenim i svaki put iznova nastojat ću zadobiti njihovo povjerenje. Ne želim ih posjedovati, želim svojim djelima pokazati da stvari mogu biti drugačije. Ali, generalno gledano, ne zamaram se ni HDZ-om ni SDP-om.

Nemam razloga za to jer nema tih poteza koje oni mogu povući u idućih nekoliko mjeseci pa da sve skupa bude „puj pike, ne važi“. Bez ozbiljnih, korjenitih promjena ne može se dogoditi ništa. Postojeći političari to ne mogu napraviti. Nema smisla uopće govoriti o tome da će oni, nakon ovakvih poteza u posljednjih 20 godina, nešto zaokrenuti. Kud će zaokrenuti? Pa ne voze autobus, nego vode državu, i to u krivom smjeru.

 https://www.vecernji.hr


Zlatko Hasanbegović o aktualnim događajima i prestojećim parlamentarnim izborima
Autor: N1 Hrvatska, 19.01.2020.

Zlatko Hasanbegović iz stranke Blok za Hrvatsku komentirao je aktualna politička događanja, predstojeće parlamentarne izbore te najavu Miroslava Škore da će na parlamentarne izbore izaći kao pokret.

"O konačnom sadržaju tog pokreta će se tek pričati, ali to je očekivano. Riječ je o njegovom osobnom političkom kapitalu na kojem ne mogu parazitirati političke stranke. Važno je da su različite političke opcije poduprle njegovu kandidaturu i to je jedna od točaka okupljanja različitih političkih stranaka. Vjerujem da će to što je danas najavio dobiti svoje čvrsto političko uobličenje. Bez tog pokreta koji naziva kišobranom neće se moći oblikovati nova hrvatska Vlada. Ja bih otišao korak dalje, siguran sam, ako među svim zainteresiranim političkim akterima prevlada razboritost, radit će se o okosnici buduće hrvatske Vlade.

"U MOST-u je došlo do političkog sazrijevanja"

"Tko god prati moje političko djelovanje u četiri godine zna da sam bio zagovornik strateške suradnje s kolegama iz Mosta, a iz onog što oni u javnim nasuptima ističu, došlo je do trenutka političkog sazrijavanja. Nitko tko sudjeluje u političkom životu ne može biti apolitičan, ne živimo u zrakopraznom prostoru, a logika izbornog sustava ukazuje da je potrebno stvaranje predizbornog bloka i suradnje svih koji imaju zajedničke dodirne točke. Parcijalan politički interes je irelevantan, potrebno je državnički i odgovorno stvoriti širu političku platformu".

Unautarstranačke borbe u HDZ-u nije želio komentirati.

"Što sam mislio o njihovoj perspektivi govori činjenica da nisam njihov član. U politiku nisam ušao kao stranački vojnik, već zagovornik određenih načela, nemam namjeru sudjelovati u reformama drugih stranaka. Nisam glasnogovnik Škore, svrha tog širokog okupljanja nije gubiti vrijeme na odnose u HDZ-u, već doći do takvog izborgnog rezultata da je to okupljanje stožerni elemetn hrvatske Vlade. 

"Neki u HDZ-u govore o krivom smjeru jer time misle pridobiti jedan dio članova"

Post-izbornu suradnju nakon parlamentarnih izbora nije želio prognozirati, no odlučno je rekao kako se protivi trgovačkim i neprincipijelnim koalicijama.

"O konstelacijama poslije izbora, jer se ja ne bavim se političkim horoskopom, možemo razgovarati tek nakon izbora. Treba doći do tog broja mandata kojima će ona opciju koju zastupam imati središnji položaj u budućoj koaliciji. Neprincipijelno koaliranje kojim se gazi volja naroda dovela je do političke močvare. Biračima treba jasno reći da nakon izbora neće biti moguće trgovačke koalicije, ja u njima ne bih sudjelovao. Kada govorimo o promjenama stranačke pripadnosti, birači to znaju, valja razlikovati one koji su pretrčali u tabor vlasti i one koji su sve stavili na kocku. I ja sam kao kalkulant mogao ostati u HDZ-u i sudjelovati u igrokazu od unutarstranačkih izbora, no načela mi to nisu dopuštala".

Na pitanje smatra li je li Milan Bandić korumpiran, Hasanbegović odgovara:

"Mogu govoriti o svojim dojmovima, no ključni problem naše moderne države je kada govorimo o korumpiranosti, o tome se ne može rasrpavljati putem dojma, već o tome pravorijek treba dati pravosuđe, a toga još nema. Vezano uz pojedine afere nema ih već više od jednog desetljeća.Trenutak političkog distanciranja od Milana Bandića govori da Bandićev brod tome, priče o saborskim žetončima i snazi kluba su vrsta medijske manipulacije jer kao i prije četiri godine Milan Bandič ima samo jedan mandat u Saboru. Kada bi se sutra taj njegov takozvani klub našao pred izazovom iskazivanja potpore trgovačkoj protunarodnoj plenkovićevoj vladi, vidjelo bi se da je taj klub virtualna činjenica. To su žetončiči gospodina Plenkovića, radi se o sinekuralnim zastupnicima".

Hasanbegović se u razgovoru dotaknuo i odnosa Crkve i države, te rekao da se Crkva ne treba baviti političko stranačkim pitanjima, a s druge strane ima pravo, kao i druge vjerske zajednice, iznositi svoja stajališta i to ne samo o ključnim, već o svim društvenim problemima.

"Tu raspravu pokreću oni koji imaju sektaške protuvjerske motive i koji bi bili zadovoljni tek kada bi nastupio trenutak kakav smo imali u komunizmu.Ta vremena su iza nas", rekao je Hasanbegović i dodao kako, što se Vatikanskih ugovora tiče, ne vidi potrebu da se jednostrano raskidaju, te da se ovdje ne radi samo o njima, već o ugovorima koje s hrvatskom državom ima islamska zajednica, srpska pravoslavna crkva, te židovske zajednice, stoga sve to treba gledati u cjelini.

http://hr.n1info.com/Vijesti/


PHrvatsku
          Ivan Lovrinović, Promijenimo Hrvatsku

Stvar je jednostavna i toliko logična; okupljanjem manjih stranaka i pojedinaca može se postići broj mandata u Saboru koji pojedinačno niti HDZ niti SDP mogu postići i biti ćemo najveća politička snaga. ...Učinit ću sve da pokušam ostvariti takav savez oporbenih stranaka. Nema druge. Jasno mi je da će vladajući, svjesni toga, učiniti sve da razbijaju male stranke....Stranka Promijenimo Hrvatsku poziva na opće okupljanje prave oporbene stranke, da se formira platforma stranaka i pojedinaca koji će se okupiti oko pet ključnih ciljeva za Hrvatsku, a sve ostale razlike zaboraviti na određeno vrijeme. Antikorupcija je pri tome na prvom mjestu. Gospodarstvo vapi za visokim stopama rasta, financijski sustav i dalje lihvari građane i poduzeća, pravosuđe je karcinom…Uvjeren sam da se razumni političari iz prave oporbe, nakon dosadašnjih iskustava i smirujući ego mogu i moraju okupiti jer ne smijemo dopustiti da ljudi pate još 4 godine nakon parlamentarnih izbora.


SJAŠI KURTA DA UZJAŠI MURTA

Ovako bi se mogao nazvati ishod izbora za predsjednika RH i to je samo jedan u nizu primjera promjene jahača u sedlu proteklih 25 godina a da se pri tome ništa bitno neće riješiti. Zašto? Zao što iza Kurte i Murte stoje isti ljudi i interesne skupine. Vodili su istu ekonomsku politiku, istu politiku u pravosuđu, vanjsku politiku… pa je teško naći nešto po čemu se razlikuju.

Kurat i Murta znaju jednu stvar izvrsno, najbolje od svih a to je gluma koja se temelji na stvaranju podjela u hrvatskom društvu na „lijeve i desne“, „partizane i ustaše“, rodna ideologija… „Desni“ „lijeve“ zovu komunjarama, a pri tome zaboravljaju da je najviše članova SK kod njih. Pustimo sada to jer nema smisla opisivati ono što već znamo.

Problem je u tome što na takve podjele narod nasjeda uvijek iznova, pa se može reći da je hrvatsko društvo u zabrinjavajućoj mjeri zahvatila patologija. Tako sada Murta najavljuje „politiku“ i baca šarene balone i fine riječi za uši. Sve su to isti ljudi koje smo gledali i gledamo na političkoj sceni i koji su imali priliku pokazati što znaju i što mogu, a posebno što su napravili.

Dakle, ništa se neće promijeniti. Bode u oči činjenica da je 90 tisuća građana izašlo na izbore i po listićima crtalo, pisalo ili šaralo. Nikada toliko nije bilo takvih listića. Mnogi su nakon prvoga kruga odlučili ne ići na drugo glasovanje jer su shvatili da će biti svejedno tko pobijedi jer će politika biti u suštini ista.

Dolazak Murte na Pantovčak važan je signal da je napravljen prvi veliki korak prema „velikoj koaliciji“ za parlamentarne izbore. Sada će i u HDZ-u i u SDP-u nastupiti unutrašnji obračuni, a da bi se problemi riješili ponudit će se koalicija. No, ako do toga i dođe nemaju dovoljno ruku u Saboru.

Prava oporba je u centru ili oko njega, a bazen glasača koji ne podržava niti HDZ niti SDP se kreće oko 650 tisuća ljudi. Do sada su ove dvije stranke uvijek uspijevale podjelama razbijati to glasačko tijelo, a male i srednje stranke nisu imale sluha niti vizije da shvate da bez okupljanja neće moći ništa napraviti.

Pored sluha i manjka vizije, osobni ego je igrao važnu ulogu.

HDZ i SDP proteklih godina nikada nisu dobili toliki broj mandata u Saboru zbog velike podrške građana, već zbog toga što su im po sadašnjem izbornom zakonu pripali svi oni glasovi manjih stranaka koje nisu prelazile prag. A to je ogroman broj ljudi koji su se uvijek razočaravali takvom praksom. Zato ćemo najprije promijeniti kriminalni izborni zakon.

Stvar je jednostavna i toliko logična; okupljanjem manjih stranaka i pojedinaca može se postići broj mandata u Saboru koji pojedinačno niti HDZ niti SDP mogu postići i biti ćemo najveća politička snaga.

Učinit ću sve da pokušam ostvariti takav savez oporbenih stranaka. Nema druge. Jasno mi je da će vladajući, svjesni toga, učiniti sve da razbijaju male stranke.

Stranka Promijenimo Hrvatsku poziva na opće okupljanje prave oporbene stranke, da se formira platforma stranaka i pojedinaca koji će se okupiti oko pet ključnih ciljeva za Hrvatsku, a sve ostale razlike zaboraviti na određeno vrijeme. Antikorupcija je pri tome na prvom mjestu. Gospodarstvo vapi za visokim stopama rasta, financijski sustav i dalje lihvari građane i poduzeća, pravosuđe je karcinom…

Uvjeren sam da se razumni političari iz prave oporbe, nakon dosadašnjih iskustava i smirujući ego mogu i moraju okupiti jer ne smijemo dopustiti da ljudi pate još 4 godine nakon parlamentarnih izbora.

Pozivam sve građane koji nikada nisu podržavali Kurtu i Murtu sada podrže novi savez koji jedini može donijeti toliko željene promjene, radost života i dostojanstvo svakom čovjeku.

Izbacimo iz sedla i Kurtu i Murtu i promijenimo konačno Hrvatsku, ali zajedno!

https://www.facebook.com/PromijenimoHrvatsku/photos/

HRT JE TEŽAK BOLESNIK I STROJ ZA OVRHE

HRT godišnje provede po sto tisuća ovrha nad građanima.
Poslušajte o HRT-u ono što do sada niste imali priliku nigdje čuti.

https://www.facebook.com/Prof.IvanLovrinovic/videos/131320671464410/?t=1


 
Crvena i plava Hrvatska
Jović Josip, Hrvatski tjednik, 16. siječnja 2020

Ako se u još vodećoj stranci ništa ne dogodi, a teško će se dogoditi, postoji prostor za novi politički pokret, embrio čega bi mogao biti Miroslav Škoro, dakako pod uvjetom stvaranja odgovarajuće političke platforme koja će odgovarati težini trenutka i narodnim idealima te okupljanja novih, respektabilnih i nepotrošenih ljudi oko takve platforme. Podatak da se na jednome referendumu čak 70 posto građana izjasnilo za definiciju braka kao zajednice muškarca i žene, uz što konzistentno korespondira niz drugih moralno-političkih stavova, mogao bi biti koristan putokaz za jednu takvu moguću platformu.

Desno i lijevo u Hrvatskoj

Postoje u osnovi dva tipa mišljenja, stavova ili uvjerenja. Pored općih demokratskih postulata modernoga Zapada, koji govore o nepovrjedivosti privatnoga vlasništva, o slobodnome poduzetništvu i tržišnoj utakmici, relativnoj odvojenosti države od vjerskih, obrazovnih, kulturnih i sličnih institucija, slobodi medija i političkome organiziranju, trodiobi vlasti, ljudskim pravima, civilnome društvu itd., koje su deklarativno prihvatile sve strane među akterima u političkoj utakmici, postoje značajne i zaoštrene razlike u pogledima na državu – naciju i na određena moralna pitanja.

Za jedne je nacionalna država neprolazna i temeljna politička vrijednost koja štiti kolektivne i individualne slobode ljudi, njihove kulture i identitete, za druge je ona prevladana kategorija koja pripada prošlosti i koju treba zaboraviti u ime globalnoga poretka.

Za jedne je pak obitelj temeljna društvena, emotivna i odgojna ćelija u temelju koje je brak kao zajednica muškarca i žene i njihovih potomaka, a pobačaj je čedomorstvo, dotle je za druge sve to krajnje relativno pa brak mogu činiti i istospolni parovi koji mogu tuđu djecu i usvajati, a abortiranje nerođenih pravo je žene na izbor i na vlastito tijelo.

Odnos prema prošlosti je, posebice u našim uvjetima, još uvijekvelika točka sporenja. Jedni hoće kazati kako u prošlosti ništa nije crno-bijelo, kako su nacizam i komunizam dvije istovjetne zločinačke ideologije, dok se oni drugi drže jednom zadanih ideoloških istina koje su ispisali pobjednici i u koje se ne bi smjelo sumnjati.

U tim podjelama zaista nema previše mjesta za nijanse u onih osam boja sive. Realno – ili si za jedno ili za drugo. Nazovimo pak ovdje po uvriježenom obrascu, jednostavnosti radi, ono prvo desnim, a ovo drugo  lijevim...

Otuđena stranka

...Suvremena je Hrvatska stvorena pod vodstvom HDZ-a kao općenarodnoga pokreta. Što se, međutim, s njom događa danas? Ona (HDZ) danas vodi ogorčenu borbu protiv populizma, odnosno nacionalizma, ignorira referendumsku volju građana, zatvorena je u sebe, funkcionira prema načelima najcrnjega klijentelizma i korupcije, stvara koalicije s neskrivenim neprijateljima države, odrekla se kršćanskih moralnih načela, a kulturnom i medijskom politikom dokazuje i prokazuje Hrvatsku kao fašističku državu...

Najbolja ilustracija otuđenosti stranke od naroda potpuno je zahlađen odnos Hrvata koji žive u drugim državama prema izborima i prema stranci kojoj su nekoć bili fanatično odani. Na minulim predsjedničkim izborima ukupno je pristupilo glasovanju (a nije stvar samo u tehničkim, namjerno postavljenim preprekama) oko pedeset tisuća ljudi od onih, kako se računa preko tri milijuna. U BiH je glasovalo samo deset posto birača, a u Njemačkoj oko 9 tisuća od njih oko pola milijuna.

Ako se u još vodećoj stranci ništa ne dogodi, a teško će se dogoditi, postoji prostor za novi politički pokret, embrio čega bi mogao biti Miroslav Škoro, dakako pod uvjetom stvaranja odgovarajuće političke platforme koja će odgovarati težini trenutka i narodnim idealima te okupljanja novih, respektabilnih i nepotrošenih ljudi oko takve platforme.

Podatak da se na jednome referendumu čak 70 posto građana izjasnilo za definiciju braka kao zajednice muškarca i žene, uz što konzistentno korespondira niz drugih moralno-političkih stavova, mogao bi biti koristan putokaz za jednu takvu moguću platformu.

Izvor: http://www.hkv.hr/hrvatski-tjednik



Projekt Škoro je pred gašenjem. Možda je, zapravo, već i ugašen
N. Đula, Jutarnji list 18.01.2020.

Škoro se ni po sadržaju, ni po stavu, ni po energiji ne čini kao idealan nositelj treće opcije, niti je vidljivo odakle bi u ovom novom naletu uopće mogao dobiti prijeko potrebnu podršku

Koncept trećeg puta nepotrošiv je model reciklirajućeg djelovanja u sustavu neprobojnog dvostranačja HDZ-a i SDP-a.

No, iako formula trećeg puta već dokazano ima potencijal do beskonačnosti, nije tako i s njezinim nositeljima. Lideri trećeg puta, naprotiv, bitno su kraćeg vijeka i imaju znatno manje vremena za političku realizaciju. Biti na čelu srednje opcije, uglavnom znači biti potrošen u jednom ili dva izborna ciklusa, a često i upotrijebljen baš za opstanak najvećih stranaka koje su i dalje puno spretnije u samoodržanju nego u provođenju korisnih javnih politika.

Miroslav Škoro jedan je u nizu trećeputaša koji se već u ranoj fazi prodora u visoke sfere politike suočava s dilemom o limitima i očekivanom trajanju vlastite političarske karijere. Model trećeg puta će ovako ili onako opstati, kao i u svakom izbornom ciklusu do sada, ali prilike su te koje će, mnogo manje nego sam Škoro, odrediti je li baš on u novom mikrotrenutku profil i kapacitet za okupljača trećeg puta.

Jasno, kapital od 465.000 glasova s predsjedničkih izbora nije prenosiv, ni u kojem smislu. Ne samo da su glavne skupine Škorinih glasača bile međusobno potpuno različite, nego su sve one, k tome, već doživjele satisfakciju svoga glasovanja u prosincu i siječnju.

Zadovoljština značajnog dijela Škorinih glasača jest smjena Kolinde Grabar-Kitarović koja je već realizirana, uz ostalo, i njegovim angažmanom i njihovim glasovanjem na izborima. Dakle, to je riješeno.

Satisfakcija drugog dijela njegovih birača jest to što su isposlovali unutarstranačke izbore u HDZ-u i što je otpala opcija da Plenković izazove nacionalne izbore prije stranačkih. I to je obavljeno.

Ispunjeni su, odnosno zadovoljeni, i oni Škorini simpatizeri koji su mu glas dali najviše zato da se još jednom protestno izjasne, što su možda prije činili opredjeljujući se za kandidate poput Sinčića, Pernara, Kolakušića i slične.

Prema tome, pop-up politički projekt Škoro ostvario je, i to solidno, sve bitne ciljeve svojih stratega, pomagača i navijača. Ostali su nerealiziranih želja jedino oni koji su zbilja vidjeli Škoru na čelu države i neku Škorinu listu kao snagu koja bi na parlamentarnim izborima mogla pomesti HDZ.

No, koliko je zbilja takvih romantičara i može li se Škoro na njih osloniti za još jednu, daleko složeniju političku utakmicu, a to su parlamentarni izbori, vjerojatno u rujnu ove godine?

Usudili bismo se zaključiti da ne može.

Kao protagonist koji je prije svega odigrao posredničku ulogu u unutarnjem HDZ-ovu sukobu i zbog toga bio privremeno udomljen pod kišobran desnih stranaka, Škoro se ni po sadržaju, ni po stavu, ni po energiji ne čini kao idealan nositelj treće opcije, niti je vidljivo odakle bi u ovom novom naletu uopće mogao dobiti prijeko potrebnu podršku.

Unutarnji ratovi vraćaju se u tradicionalne rovove; tako će se i rat za HDZ opet primarno voditi u HDZ-u. Lako je bilo dijelu HDZ-a poticati rast direktne konkurencije “škorista” dok se radilo o reizboru predsjednice, no sad kad bi im uzgajanje takve snage moglo oteti primat i uzeti desetke mjesta u parlamentu, taj način specijalnog rata i borbe čini se odviše riskantan. Puno je vjerojatnije da će HDZ, onoliko koliko će moći utjecati na tijek “projekta Škoro”, nastojati taj proces vraćati u okvire “kontrolirane desnice” koja ima bitno manji domet, koja, dakle, nije nikakav treći put i u kojoj, prema svemu sudeći, više nema mjesta za Škoru.

Uz najmanje deset kandidata za novog, Plenkoviću konkurentnog lidera desnog centra i desnice, koliko ih se dosad spomenulo, Škoro se doima kao jedan previše. Realno je očekivati da će Škoro zbog svega izgubiti potporu koju je imao u dijelu HDZ-a te da će se desnica koja ga je bila prihvatila također početi pitati je li im i zbog čega im je Škoro dalje potreban i imaju li razloga s njime dijeliti kolač na tom spektru. Bude li tako, Škoro će se okrenuti javnosti, na način na koji su to već činili akteri trećeg puta, predstavljajući sebe kao najozbiljnijeg nositelja antisistemske ideje.

U tu stvar teško će uvjeriti kritičan broj glasača jer će ga friški događaji i svjedoci procesa aktivno podsjećati kako je odigrao itekako programiran posao, upravo od dijela starog sistema protiv kojega se tobože zauzima. Škoro ni po čemu nije autentičan u svom “trećeputaštvu”, on je jednostavno dio, i to ne ni približno ključan, drugog puta u HDZ-u i oko njega.

Sve ukazuje na to da je projekt Škoro pred gašenjem, a možda već i ugašen, jedino to Miroslavu Škori još nitko nije javio. Pokaže li se da je tako, bit će da je Škoro zapravo proživio sličnu, ali osakaćenu i skraćenu karijeru Kolinde Grabar-Kitarović. Upotrijebljen je, kao i predsjednica, kao oružje u unutarstranačkom ratu, a potom ostavljen da se muči i traži novu nišu i ulogu u političkom prostoru.

Pjevao mu je bivši HDZ-ov pjevač, gurao ga je odbačeni predsjedničin politkomesar, trbuhozbori mu asistent Ruže Tomašić, a Škoro sanja o trećem putu.

Buđenje bi moglo biti bolno.

https://www.jutarnji.hr/


 
DD za HKV
 
D. Dijanović: Hrvatska kao brod bez kormilara, a i broj putnika sve je manji
16. siječnja 2020.

 

Gdje se Republika Hrvatska nalazi na kraju 2019. godine, 30 godina nakon pada Berlinskoga zida?

Prije 30 godina pao je Berlinski zid što je dovelo do procesa rušenja komunizma u Europi i do raspada SSSR-a, Čehoslovačke i Jugoslavije. Čin rušenja Berlinskoga zida imao je globalne geopolitičke implikacije, a među ostalim stvorio je i pretpostavke koje su omogućile početak borbe za stvaranje samostalne i neovisne hrvatske države. Pred trideset godina ruši se jednopartijski sustav u Hrvatskoj formiranjem prvih stranaka, a 1990. uslijedit će prvi višestranački izbori. Započinje proces stvaranja, a kasnije i obrane Republike Hrvatske tijekom četverogodišnje velikosrpske agresije koji će završiti mirnom reintegracijom Podunavlja. I dok se razdoblju od 1990. do Tuđmanove smrti, unatoč ne samo taktičkim, nego počinjenim i strateškim pogrješkama, može dati pozitivna ocjena, riječ o razdoblju kad je stvorena i obranjena moderna hrvatska država, razdoblje nakon trećejanuarskog thermidora predstavlja 20 izgubljenih godina čije otrovne plodove obilno kušamo svih ovih godina u kojima je nekoliko stotina tisuća ljudi napustilo Hrvatsku.

Kao što je rekao dr. Ivo Korsky, oslobođenje i sloboda nisu sinonimi: oslobođenje je jednokratan čin, a postizanje slobode je proces. Put od velikih nesloboda do velikih sloboda dugačak je i trnovit. Narod navikao na neslobodu i ropstvo teško se oslobađa starih navika, nespreman je preuzeti odgovornost i osloboditi se ropskoga mentaliteta. Posebno se to odnosi na narode koji kao hrvatski narod nemaju iskustvo državništva, a kod kojih je veći dio intelektualaca „ropski raspoložen, pa u to ropstvo zavađa i svoj vlastiti narod“ (M. Šufflay). Međutim, unatoč negativnoj i traumatičnoj prošlosti, nakon 30 godina mentalni sklop trebao je doživjeti veću preobrazbu no što jest, a vođenje zdrave nacionalne politike trebalo je oformiti naraštaj (kao što imamo u Mađarskoj) političara koji bi već danas bili spremni preuzeti odgovornost za nacionalnu politiku. Ovi su procesi u Hrvatskoj izostali. Hrvatska je danas brod bez kormilara, a i broj putnika sve je manji. Gdje je krenulo krivo? Gdje se Republika Hrvatska nalazi na kraju 2019. godine?

Neprovedena lustracija tumor na hrvatskome tkivu

Ako zanemarimo stoljeća života pod nehrvatskim i protunarodnim režimima, u državama protiv kojih je bilo normalno biti protiv (taj refleks, na žalost, imamo i danas kad imamo svoju državu), problemi su krenuli u vremenu samih početaka stvaranja hrvatske države. Zbog srpske i JNA agresije gotovo su svi kadrovi iz bivšega sustava – u okviru ideje nacionalne pomirbe – umjesto ostracizma doživjeli političku rehabilitaciju i prenijeli velik dio moći u novi sustav. Tuđman je za života, doduše, uz pragmatično prihvaćanje starih gurao i mlađe i neopterećene kadrove, i da je ostao na vlasti još neko vrijeme, vjerojatno bio došlo do smjene barem dijela starih kadrova, no taj je proces zaustavljen njegovom smrću. Posljedice su jasne: stari kadrovi ne samo da su zadržali velik dio moći nego su ju nakon 3. siječnja gotovo u potpunosti vratili. Umjesto lustracije došlo je do obrnute lustracije. Nakon dolaska na vlast šesterokrake koalicije iz javnoga su života željeznom metlom pometeni oni ljudi koji su živjeli za Hrvatsku, a ne od Hrvatske.

Zbog neprovedene lustracije Hrvatska je zapravo rođena s tumorom u svome tkivu. Tumorom koji svih ovih godina metastazira i uništava zdravo tkivo. Metastaze su ovladale ne samo političkom, nego i medijskom i kulturnom scenom. A financijskom scenom, da i ne govorimo. Osim rijetkih izuzetaka, većina najbogatijih ljudi u Hrvatskoj potomci su crvene buržoazije od kojih mnogi ne samo da su posve indiferentni prema Hrvatskoj, nego ne skrivaju svoje projugoslavenske sentimente. Na žalost, i mnogi koje se javno percipira kao desne ili nacionalne političare, poduzetnike ili intelektualce često su na ovaj ili onaj način pragmatično slizani s crvenom buržoazijom. Novac čini čuda. Iako se i danas na desnoj sceni često spominje lustracija, do lustracije u onome normativnom smislu u Hrvatskoj očito nikada ne će doći, tj. – da budemo precizniji – do nje može doći tek smjenom naraštaja. Da je lustracija u Hrvatskoj bila moguća, onda ne bi ni bila potrebna!

Višepartijski sustav bez autentične desnice

Iako je Hrvatska formalno 1990. dobila višestranački sustav, stvarno se radi o višepartijskom sustavu. Gotovo sve stranke u Hrvatskoj funkcioniraju kao kopije nekadašnje Komunističke partije. Unutarstranačka demokracija nepoznat je pojam u svim strankama, a puzanje pred partijskim šefom jedini jamac napredovanja. Idolatrija stranke posebno je jaka kod HDZ-a. Nekim HDZ-ovcima stranka je važnija od države. Vjerojatno zato što od nje imaju jasne financijske koristi. Ili je riječ o nekom obliku patologije.

Hrvatska ni danas nema autentičnu hrvatsku ljevicu. U svim državama ljevica je danas pomalo anacionalna, ali u Hrvatskoj je protunacionalna i Hrvatsku ne može vidjeti izvan balkanskih, odnosno jugoslavenskih okvira. S druge strane, stranka koja je nesumnjivo imala ključnu ulogu u procesu stvaranja države, već odavno se pretvorila u interesni kartel od kojega žive desetci tisuća ljudi u Hrvatskoj. HDZ već odavno nije dio rješenja, nego dio problema. Upravo HDZ-u (dakako i drugim velikim strankama) ne odgovaraju promjene jer bi se time ugrozile njihove sinekure i sinekurice. Činjenica da se takve, često koruptivne pojave u pravilu čine pod krinkom domoljublja, uz mahanje zastavama i tamburanje nacionalnih budnica, mnogima je ogadila ne samo politiku, nego i samu državu.

Hrvatska desnica posebna je vrsta političke patologije. Ako izuzmemo rijetke normalne pojedince koji se pojavljuju posljednjih godina, desna politička scena u bitnome je predstavljala nakupinu frustriranih i nerijetko psihički nestabilnih HDZ-ovih političkih otpadaka kojima nikada namjera nije bila formiranje autentične desne opcije neovisne od HDZ-a, nego im je uvijek skriveni motiv bilo popravljanje HDZ-a ili poslijeizborno prikrpavanje istoj stranci. I oni čestiti pojedinci koje možemo vidjeti na desnome spektru, uglavnom se bave političkim temama koje obične ljude sve manje zanimaju (neke od tih tema jesu važne, npr. komunistički zločini ili odnos prema Srbiji, no njihova ih je frekventnost i politička instrumentalizacija učinila ljudima zamornima), a o ekonomskim ili vanjskopolitičkim temama nemaju blagoga pojma.

Nitko nije desnici u Hrvatskoj nanio toliko zla, niti udbaši niti masoni niti politički jugo-reptili, koliko su joj nanijeli nesposobni, potkapacitirani i beskrajno patološki tašti desničari. O tome kolika je sposobnost desnih političara, svjedoči i činjenica da u 30 godina hrvatske države nisu oformljene niti jedne desne novine ili desni medijski kanal od nacionalnoga formata. Desnici ni danas nije jasno kolika je moć medija i da je kulturna hegemonije ljevice pretpostavke njihove političke moći.

Treba biti pošten pa reći da za stanje takvo kakvo jest nisu odgovorni samo desni političari. Zakazali su i potkupljivi intelektualci, relevantne znanstvene i umjetničke institucije, ali i Katolička crkva. U mnogim situacijama društvenih anomalija i političkih patologija šutjelo se kako bi se očuvao vlastiti komoditet. Ili su se podupirale opcije „manjega zla“, a zlo je zlo bilo ono malo ili veliko.

U Hrvatskoj je, k tomu, mentalni komunizam i dalje bitna karakteristika političke scene. I pri tom mentalni komunisti nisu samo ljevičari i pseudoprogresivoidi. Mentalni je komunizam prisutan i kod brojnih desničara koji jednostavno ne mogu shvatiti da netko može drukčije razmišljati i da mu zbog toga ne treba zatvoriti gubicu. Navike iz bivšega sustava, s jedne strane preziranje drukčijega mišljenja, a s druge strane strah od njegova javnoga izražavanja, i dalje su prisutne, samo sada u nekome novome političkom kontekstu.

Klijentelistički sustav

Višepartijski sustav, stopljen s negativnim jugoslavensko-komunističkim naslijeđem stvorio je posebnu vrstu crony kapitalizma u kojemu bez veza i vezica jednostavno nije moguće uspješno funkcionirati. Klijentelistički sustav ima jasno pravilo: ako nema veze, onda si bezveze! Praksa izmišljanja radnih mjesta i popularnoga uhljebljivanja partijskih kadrova najpopularniji je šport u današnjoj Hrvatskoj. Vojske uhljeba i partijskih udarnika najbolji su jamac stabilnosti današnjega sustava. A sve to košta te se financira iz poreznih prihoda koji se oduzimaju od ljudi iz realnoga sektora.

Glomazna javna uprava vrlo bi se lako mogla racionalizirati: dio ljudi dobio bi otkaz (ondje gdje bi vrjednovanje pokazalo da je riječ o parazitizmu), dio bi otišao u mirovinu, a dio se prekvalificirao. Smanjenjem javne uprave stvara se prostor za manje poreze, a manji porezi znače više kisika za privatni sektor. Više kisika u privatnome sektoru znači i nova radna mjesta, pa i za one koji bi dobili otkaz u javnome sektoru Ali! Te ljude nije moguće kontrolirati kao partijska trčkarala pa u budućnosti možemo očekivati nova i nova uhljebljivanja partijskih poslušnika. Dok jednom sve ne pukne. Činjenica da je oko 60 posto ljudi u Hrvatskoj na ovaj ili onaj način skopčano uz proračun (javna uprava i javna poduzeća, umirovljenici i paradržavni sektor) ujedno i matematički egzaktno pokazuje zašto u Hrvatskoj ne može doći do stvarnih promjena.

Pravosuđe kao rak-rana

Naravno, kriminalna praksa uhljebljivanja i potkradanja tzv. javnih poduzeća ne bi bila moguća bez zaleđa u pravosudnim krugovima. Pravosuđe je rak-rana ove države i bez njegove temeljite reforme u hrvatskoj državi ništa neće kako treba funkcionirati. Nekažnjavanjem očitoga kriminala (dokaz: niti jedna kuna protupravno stečene imovinske koristi nije vraćena u proračun kad su u pitanju kriminalni pothvati i nathvati političke mafije) stvara se ozračje nekažnjivosti i pravne nesigurnosti koja je osnovna pretpostavka za strana ulaganja. Strana ulaganja, posebno tzv. greenfield investicije, nisu zaobišla Hrvatsku samo zbog rata, nego upravo i zbog pravne nesigurnosti. Automobilska industrija mogla je doći u Hrvatsku, ali nije došla zbog političke mafije.

Ako Hrvatska ne reformira pravosuđe i ne krene u obračun s klijentelističkim monstrumom, Hrvatsku će za 10 godina po ekonomskim parametrima početi prestizati i države bivše Jugoslavije. Nije to nikakvo pretjerivanje. Ima li Hrvatska nacionalni stadion kakav ima Albanija? Nema! A pred 30 godina da nam je netko rekao da će nas prešišati Rumunjska, na to bi se oholo nasmijali. Poljska ili Češka u pretkomunističkom su razdoblju bile ekonomski razvijenije od Hrvatske, tako da su se one samo vratile gdje su prije bile. No činjenica da su Hrvatsku prestigle Mađarska, Slovačka (po mnogočemu usporediva s Hrvatskom) ili, in fine, Rumunjska dokaz je da je klijentelistički sustav kakav imamo u Hrvatskoj dovodi u pitanje opstanak ove države.

Ljudi se, naime, ne iseljavaju samo zbog toga što u Hrvatskoj nemaju posao ili imaju slabo plaćen posao. Iseljavaju se i zbog klijentelističkoga monstruma i nepravdi koje on generira. A stope iseljavanje tolike su da dovode u pitanje ne samo ekonomski nego i sigurnosni sustav naše države.

Antipoduzetnički mentalitet

U kontekstu navedenoga treba istaknuti i antipoduzetnički mentalitet koji je jako raširen u društvu. Nema investicije protiv koje ne će ustajati dežurni antikapitalisti ili kvaziekolozi. Opiranje promjenama, zatucanost, jamranje protiv kapitalizma i duradizam (državo, uradi nešto!) ključne su odlike antipoduzetničkoga ozračja. I dalje se ne shvaća da posao države nije zapošljavanje ljudi, nego je funkcija države da uz obranu i sigurnost stvori zakonodavni i porezni okvir (što manji porezi, tim bolje) za funkcioniranje gospodarstva. Pisac ovih redaka nije tržišni fundamentalist, no govoriti o nekakvu teroru slobodnoga tržišta u Hrvatskoj je posve deplasirano u situaciji dok država kontrolira 60 posto ekonomske djelatnosti.

Hrvatska je i dalje talac Balkana

Na vanjskopolitičkome planu nakon Tuđmanove smrti Hrvatska je talac tzv. Zapadnoga Balkana. Hrvatsku se najprije guralo u okvir bivše Jugoslavije, a kasnije joj je namijenjena geopolitička uloga tzv. lokomotive Zapadnog Balkana prema Europskoj uniji. Takva (geo)politika Hrvatsku je i dalje činila taocem Balkana i onemogućavala joj snaženje veza i kontakata na području srednje Europe. Jugofili se i danas trude da Hrvatsku drže čvrsto usidrenu na području tzv. Regije, a Inicijativa triju mora, koja je potpuno u skladu s hrvatskim interesima, na tapeti je većine pripadnika političke klase i sekundirajućih im medija.

Politička je perverzija da Srbija danas ima snažniju geopolitičku poziciju na području srednje Europe od Hrvatske. Dok se Hrvatska bavila stabiliziranjem tzv. Regije (koju stabilizirati ne mogu niti velike sile), a, zanimljivo, u okviru regionalne politike šutjela na političko desubjektiviziranje Hrvata u BiH, Srbija je gradila svoj utjecaj na području koji bi prirodno trebao biti područjem snažnijega hrvatskog utjecaja. No nije to čudno jer Hrvatska nema svoju diplomaciju, a većina čak i nacionalno orijentiranih političara i intelektualaca ne iskazuje niti najmanje interesa za geopolitiku i međunarodne odnose. A trebali bi. Jer, i Franjo Tuđman krenuo je u projekt stvaranja hrvatske države tek kad je pao Berlinski zid i dok su se stvorile globalne pretpostavke. Tako i danas u Hrvatskoj ne će doći do korjenitih promjena ako do tih promjena na dođe na razini Europe gdje sve više jačaju suverenističke opcije.

„A, ti kao ne bi ukrao da si mogao, nisi valjda budala?!“

Na kraju treba biti do kraja pošten pa reći da je opći moralni i etički relativizam zavladao i kod samoga naroda. Mnogi jamraju i bugare, proklinju lopove na vlasti, a onda i sami kažu: „A, ti kao ne bi ukrao da si mogao, nisi valjda budala?!“. Upravo je ova rečenica opljačkala Hrvatsku. Ona je ta koja zrcali korijen problema. Narod je taj koji izabire političke predstavnike. Neovisno o svim oblicima manipulacije i ispiranja mozga, Bog je ljudima dao zdrav razum i slobodnu volju, što podrazumijeva i sposobnost kritičkoga prosuđivanja. Mi smo ti koji izabiremo političare takvi kakvi jesu. Ako među tzv. običnim pukom čujemo rečenicu „A, ti kao ne bi ukrao da si mogao?!“ zašto se onda čudimo što oni gore kradu? Mala prilika čini maloga, a velika velikoga lopova. U takvu ozračju gdje se sve relativizira, izruguje i povlači po blatu jednostavno nije moguće graditi zdrav patriotski sustav vrijednosti niti je ljude moguće motivirati da zbog patriotskih razloga ostanu u Hrvatskoj.

U Hrvatskoj su ispisane tone stranice o korijenima problema. No do promjena svejedno ne dolazi. A ne dolazi zato što ne postoji kritična masa za promjene. Ponovimo, 60 posto ljudi skopčano je uz proračun. Njima do velikih promjena nije. Grozno je to za čuti, ali to je tako. I ujedno nam daje odgovor na pitanje zašto nema promjena i zašto nam je tako kako jest. Pripovijesti o lošim političarima i sakrosanktnome narodu zvučale su romantičarski i lijepo neko vrijeme. No vrijeme je da se otrijeznimo i vidimo da to nije baš posve tako.

Često imam osjećaj da smo postali duboko palanačko, iskompleksirano, frustrirano i maliciozno društvo. Drugoga izvrijeđati, obezvrijediti, izrugati, poniziti, ismijati, umanjiti, popljuvati... mnogima je duhovna hrana i očito jedini način da sebe uzdignu. Posebno na društvenim mrežama gdje što je netko nepismeniji i primitivniji tim više ima potrebu komentirati. Mnogima je zaista draže kad susjedu krepa krava, nego kad sami nešto postignu svojim trudom i radom. I sam se kao nepopravljivi politički cinik borim s time da ne gledam kod javnih aktera samo zlo, nego i ono dobroga čega kod njih ima (a ima čak i kod njih ponešto), ali mi često to teško uspijeva. Zlo oko posvuda je oko nas. U takvu patološkom stanju ljudi koji pokušavaju nešto napraviti, ljudi kojima jedini smisao života nije metafizika kruhoborstva, ne nailaze pretežito na potporu, nego na ismijavanje i izrugivanje onih koji za stvaranje boljega društva nisu spremni popiti čašu vode, posebno ako do pipe treba propješačiti više od dva metra. I veliki Ante Starčević pred kraj je života spominjao čašu vodu i Hrvate u ne baš lijepome kontekstu.

Svi smo odgovorni: Pet je minuta do 12 da posložimo državu

Poruka ovoga osvrta nipošto nije ta da je sve zlo i nevaljalo i da se ništa ne može promijeniti. Upravo suprotno: možda ponegdje i preteške riječi poziv su da se otrijeznimo i pometemo pred svojim pragom. Okanimo se jamranja i zamornoga prozivanja drugih. Postanimo više samokritični. Radimo na svojim nedostatcima i manama. Čitajmo i razmišljajmo. Politički se opismenimo. Naučimo da se „politički šah igra glavom, a na srcem“ (A. G. Matoš) i da ne treba vjerovati samo lijepim riječima, nego da sve političare treba svetopisamski prosuđivati po njihovim djelima. Ne dajmo da budemo robovi političkih partija i da svoje dostojanstvo prodajemo za kantu šrota. Svi smo odgovorni (P. Šegedin). Odgajajmo velike i zdrave katoličke obitelji. Motivirajmo se pozitivnim primjerima kakvih u društvu i ekonomiji, pa i politici, nesumnjivo ima.

Hrvatski je narod tijekom prošlosti pokazao da je vrlo žilav, ali da, na žalost, složno i solidarno funkcionira jedino u izvanrednome stanju, bilo da je riječ o ratu, humanitarnoj akciji ili uspjesima nogometne nacionalne vrste. I danas smo, iako nam se to sada možda ne čini, u izvanrednome stanju: migrantska kriza koja prijeti Europi ima potencijale da uništi europski identitet i europsku sigurnost. Sve teme koje su danas frekventne u hrvatskome medijsko-političkom prostoru mogle bi vrlo brzo postati fusnotom u usporedbi s ovom ugrozom. Živimo u vremenu tektonskih lomova globalne geopolitičke scene koji bi mogli rezultirati nepredvidljivim geopolitičkim i sigurnosnim posljedicama.
Pet je minuta do 12 da posložimo državu i riješimo elementarna pitanja koja političari ne rješavaju isključivo iz kriminalnih motiva i motiva manipulacije. Samo sređene države s jakim vodstvima i vizionarskim državnicima sutra će predstavljati subjekt međunarodne politike. Ostali će biti tek čistači cipela u predvorju.

Kojim će putem Hrvatska?

https://www.hkv.hr/i

Povezani članci: 

https://projektvelebit.com- velika-koalicija na djelu?   


PHB

Poticajna skupina, Priopćaj br. 30
U Zagrebu, 2. siječnja 2020.

PHB bijaše naumio okupljati vrijedne pojedince i već postojeće skupine na cjelovito domoljubnim, ćudorednim, tehnološki i gospodarski naprednim te poduzetničkim i socijalnim političkim programskim odrednicama. Sektorske programe s vremenom bi izradile ekipe stručnih i inventivnih entuzijasta. Temeljne odrednice PHB je ponudio ne samo takvima, nego svim hrvatskim ljudima i ostalim sugrađanima koji s hrvatskim narodom dijele sudbinu i poštuju hrvatsku državu. Smatrali smo nužnim najprije prozreti tolike dosadašnje glume i varke, glumce i varalice, kako se birači ne bi više u njih pouzdavali. Naprotiv, kao novi nositelji i predstavnici sasvim nove politike okupljali bi se razumni, posebice mlađi ljudi, neopterećeni prethodnim negativnim iskustvima i neomeđeni naslijeđenim spoznajama. Sve to imalo je za ideju-vodilju cjeloviti humanizam, kako su ga izložili kršćanski personalistički mislioci. Ne sekularizam ni liberalizam, ne ni klerikalizam, a još manje klerohadezeovstvo.

PHB je dosad učinio što je mogao – sada su na potezu drugi

1. Može li narod doista birati?
Umrežena struktura antifašista-neokomunista, koja vlada hrvatskom političkom scenom, uspijevala je dosad svaki put uvjeriti hrvatski narod da može slobodno birati, ali između „desne, demokršćanske opcije koju predvodi Hrvatska demokratska zajednica (HDZ)“ i „lijeve, antifašističko-neokomunističke opcije koju predvodi Socijaldemokratska partija (SDP)“. Pritom su i dalje glavni aduti HDZ-a velike zasluge za stvaranje države i neprolazni politički kapital njezina utemeljitelja, a SDP-a oponiranje HDZ-u.
Nasuprot tom bipartizmu, istinska i dovoljno jaka alternativa uopće ne postoji, niti je ikada postojala. Cijela je vladajuća politička scena pod isključivim nadzorom spomenute ideološko-interesne strukture. „Desna“ i „lijeva“ strana na toj sceni ne postoje kao konzistentne, kvalificirane, kao po sebi bitno različite, a posebno ne kao (nepomirljivo) sukobljene političke snage.

2. Nerasvijetljena prošlost
Pred svake izbore izroni bliža ili nešto dalja prošlost kao kriterij razlučivanja. I kao metoda mobiliziranja birača uz „desne“ ili uz „lijeve“. No zapravo je riječ o mobilizaciji uz jedan ili drugi izdanak debla koje ima istu povijesno-političku paradigmu. Zbog toga i pod vlašću jednih i pod vlašću drugih birači nikada ne dožive istinsko i pravedno osvjetljenje povijesnih činjenica o genocidnom udarima na hrvatski narodom i njegove zemlje prije, za vrijeme i poslije Drugog svjetskog rata te u razdoblju oružane agresije i obrane hrvatskog naroda od novog pokoravanja u prvoj polovini 1990-ih godina. Zbog toga su i toliki masovni i pojedinačni ratni zločini ostali neistraženi, a zločinci neprocesuirani. Zbog toga gotovo da i nemamo čak ni pravih i objektivnih igranih filmova o Domovinskom ratu, ali zato imamo mnoštvo onih, financiranih i iz hrvatskog proračuna, a koji prikazuju neke sasvim druge istine od onih koje smo svojim očima gledali. Itd.
Sve to moguće je samo pod pretpostavkom da glavne političke snage, iako s različitim tonovima, ipak „pušu u istu tikvu“. Sve to moguće je samo u zemlji nezrele ili dirigirane demokracije, u kojoj ne postoji ni prava javnost ni neovisno pravosuđe ni istinski neovisni javni, a uvelike ni privatni mediji. Sve to moguće je u zemlji u kojoj se počevši od odredaba ustava i ustavnog zakona, preko izbornog sustava i drugih propisa pa sve do ograničavanja biračkog prava u praksi (osobito nedopuštanjem dopisnog i elektroničkog glasovanja) sve čini kako većinska volja hrvatskih državljana ne bi narušila uspostavljene monopole niti ugrozila čuvare onoga bitnog kontinuiteta od 1945. naovamo.

3. Glavne poruke našega Proglasa hrvatskomu narodu
Kao pokušaj oponiranja vladajućoj umreženoj političkoj strukturi u Hrvatskoj pojavila se je zamisao PHB-a, nacionalnog pokreta koji bi svoj program zasnivao na načelima sadržanima u Proglasu hrvatskomu narodu od 18. srpnja 2018.
PHB je zamišljen i ponuđen svima koji su svjesni stanja, i to kao realno moguća i prijeko potrebna politička opcija. Kao cilj si je postavio to da – razotkrivajući opisane političke varke i dvoličnosti te istodobno okupljajući pristaše programskih odrednica – uvodi hrvatske domoljube u novi oblik političkog zajedništva. Sve to našlo bi izraza u sveobuhvatnom programu afirmacije države Hrvatske među vlastitim državljanima i iseljenim Hrvatima svih naraštaja, te hrvatske države i naroda među drugim državama i narodima u Europi i svijetu. To je od PHB-a imalo učiniti jedinu ozbiljnu alternativu, uređen pokret, središnju točku okupljanja nasuprot glavnim, umreženim, satelitskim ili nedoraslim političkim snagama i strankama.
PHB bijaše naumio okupljati vrijedne pojedince i već postojeće skupine na cjelovito domoljubnim, ćudorednim, tehnološki i gospodarski naprednim te poduzetničkim i socijalnim političkim programskim odrednicama. Sektorske programe s vremenom bi izradile ekipe stručnih i inventivnih entuzijasta. Temeljne odrednice PHB je ponudio ne samo takvima, nego svim hrvatskim ljudima i ostalim sugrađanima koji s hrvatskim narodom dijele sudbinu i poštuju hrvatsku državu. Smatrali smo nužnim najprije prozreti tolike dosadašnje glume i varke, glumce i varalice, kako se birači ne bi više u njih pouzdavali. Naprotiv, kao novi nositelji i predstavnici sasvim nove politike okupljali bi se razumni, posebice mlađi ljudi, neopterećeni prethodnim negativnim iskustvima i neomeđeni naslijeđenim spoznajama. Sve to imalo je za ideju-vodilju cjeloviti humanizam, kako su ga izložili kršćanski personalistički mislioci. Ne sekularizam ni liberalizam, ne ni klerikalizam, a još manje klerohadezeovstvo.

4. Od neslobode k slobodi, od ponuđenoga prema novo stvorenomu
Da bi se u tako „opasnim“ nastojanjima uspjelo, temeljna je pretpostavka građanska hrabrost i sloboda. A sloboda nije samo u tome što ne će Srbijanac ili koji drugi stranac zapovijedati Hrvatu, niti što Hrvat sada putuje po svijetu s hrvatskom putovnicom, što ima svoju vojsku i policiju, svoj novac i poštanske marke, svoje sportske reprezentacije itd. Sloboda je i svijest i odgovornost i zauzetost za zajednicu.
Slobode nema bez odgovarajućeg stupnja znanja i volje. Unatoč svim stvarnim postignućima i ozakonjenim formalnim slobodama, događa se da pola ili više birača čak ne iskorištava svoje biračko pravo. Mnogo je onih koji ne konzumiraju svoje biračko pravo iako su svjesni da mnogo toga u upravljanju državom nije dobro, da u društvu postoji strukturna i štetočinska diskriminacija te da moćne skupine iz prethodnih desetljeća ne ispuštaju ključne poluge moći. Mnogo je i onih koji konzumiraju svoje biračko pravo, a ipak nisu svjesni da te skupine, na svakovrsne vidljive i nevidljive načine, oktroiraju i kandidate i liste. Te da javnim utjecajem, zakulisnim igrama, propagandnim i medijskim kampanjama neizravno određuju ili bitno utječu na to tko će biti izabran još i mnogo prije no što se izbori uopće raspišu.
Sloboda nije ni bezvlađe, a ni samovolja moćnih. Nije ni neograničena sloboda jačega spram slabijega. Sloboda je stanje u kojemu svaki član društva može svjesno, odgovorno i ravnopravno donositi vlastite odluke tako da ne povrijedi svoju savjest, slobodu drugih i interese zajednice. Ona nije samo u individualizmu, nego i u komunitarizmu. Sloboda zato iziskuje izgradnju vlastite osobnosti, sudjelovanje u građenju društva i suodlučivanje o tomu tko će i kako upravljati državom i nacionalnim dobrima.
Četrdeset i pet godina diktature komunističke stranke i postojanja kulta ličnosti umanjilo je osjećaj odgovornosti smjelosti za politiku. Velika većina nije na nju ni mogla utjecati. Takav mentalni sklop otežavao je i u „tranziciji“ te otežava i u formalno izgrađenoj demokraciji put prema istinskoj slobodi. Guši građansku hrabrost. Istodobno, naslijeđen je i iznova ojačan vazalni odnos prema vođama i vodstvima, prema vlastima i klikama. A što se tiče političke klase, ona se u prethodnim razdobljima većinom mirila s time da je „gazda“ u Beogradu, prije toga u Beču ili Pešti, u Mletcima ili Carigradu, poslije ili mimo toga u Parizu, Londonu, Berlinu, Rimu, Moskvi ili Washingtonu. U samostalnoj pak hrvatskoj državi, osobito nakon smrti predsjednika Tuđmana te višestrukog ubijanja nacionalnog ponosa i samosvijesti od g. 2000. naovamo, takav vazalni odnos spram stranih središta politička je klasa obnovila. Podjednako njezino i „desno“ i „lijevo“ krilo.
Nakon višestoljetne nacionalne podčinjenosti, a zatim neslobode u razdoblju yugosrpske supremacije i komunističke diktature, u mnogima je ostao ili se na potomke prenio prijašnji strah pred vlastima, partijama i tajnim službama... Mnogi osjećaju i „iracionalni“ strah od javnog iskazivanja i zastupanja onoga što misle i u što vjeruju. Unutarnja sloboda ne rađa se pak s pukim fizičkim oslobođenjem; nju se razvija i ohrabruje prosvjećivanjem ljudi i otklanjanjem prijetnji, ovisnosti i ugroza. To je dugotrajan emancipacijsko-spoznajni proces u kojem se jača svijest, volja, moral i osjećaj odgovornosti.
Za viši stanje i stupanj slobode, za snažniju slobodarsku svijest posebno su odgovorni intelektualci. Oni bi trebali biti svjetionici i orijentiri ljudima koji manje znaju. Posebice oni intelektualci koji se bave odnosima u društvu i humanističkim disciplinama, poviješću, umjetnostima, jezikom i općenito sustavima, idejama, teorijama i metodologijama. „Svi smo odgovorni“, s pravom je g. 1971. napisao književnik Petar Šegedin; uz naš dodatak: „Neki su (za narod, njegova prava i slobode) odgovorniji od drugih“. Osobito je stoga nepovoljna okolnost da su mnogi intelektualci (p)ostali toliko ovisni o vlastima da se iz raznih razloga i interesa nekritički uprežu u kola establišmenta. Pristajući na povlašten status u društvu, oni tako gube kritičku svijest, objektivnost ili građansku hrabrost svjedočiti za ideje i ideale u koje vjeruju ili su nekoć vjerovali. Pogotovu se boje politički angažirati, osim nekih, i to samo kada „igraju na sigurno“.
Povodom ovih predsjedničkih izbora, koje svakako valja dovesti u suodnos i sa sljedećim parlamentarnim izborima, primjećujemo kod mnogih želju za istinskom slobodom. No nju često ne prati stvarna i pravodobna borba za nju. Mnogi su glasni u otporu, u negodovanju, ali teško prelaze s kritike na pozitivno djelovanje. Čak nisu ni svjesni da ne mogu od nekih tamo drugih očekivati da dobro plivaju ako i sami nisu spremni skočiti u vodu. A cilj svakog bavljenja politikom, pa tako i „bavljenja politikom“ samo na biračkom mjestu, jest odabir bolje od ponuđenih ili dosadašnjih opcija. Tom cilju stoje na putu razne zaprjeke i manipulacije. I ograničenja.
Jedno od prvih ograničenja jest biranje unutar unaprijed zadanoga. Svi koji imaju vlast žele ju zadržati, svi koji su ju prije imali žele ju povratiti. I jedni i drugi izlaze na pozornicu i odjednom, svaki put iznova, zauzimaju izrazito najjača mjesta u anketama. Tako se glavninu biračkoga tijela unaprijed usmjeruje u jedan ili drugi lijevak. Većina birača ne misli doduše na osobne ili stranačke ambicije, nego na dobrobit svoje domovine i nacionalne države. Većina njih traži „svog junaka“. Ako ga nema, s time se ne mire, pa zaključe da ga ipak „mora biti“ te se svrsta uz nekoga od „ponuđenih“ iz „prve postave“. Poslije se u pravilu razočarava i čeka sljedeće izbore da bi birala – opet između istih, samo u novom ruhu, u novoj ambalaži, a svakako žestoko posvađanih s „onima drugima“. Jedne mobilizira strah od „neofašista“, druge od „antifašista“, jedne strah od „kriminalaca“, druge strah od „izdajica“. Vrlo jednostavan trik, ali svaki put iznova „upali“.

5. Kultura poštivanja zakona i moralnosti umjesto kulta ličnosti i uzurpacije ovlasti
Situacija je, s druge strane, razmjerno pogodna za odbacivanje prevladavajuće partitokracije – s kultom ličnosti i uzurpacijama ovlasti – a u korist kulture poštivanja zakona i moralnosti. Hrvatska politika sve se manje odvija unutar demokratskih procedura i institucija, a sve više ovisi o odlukama i hirovima vođa. Održavanju takva stanja služe rojevi oportunista.
Vođe, autokrati i uzurpatori slobode uvijek teže kontroli javnosti putem medija i na druge načine. Posvuda raspoređeni oportunisti pružaju im potrebne usluge, pristajući i na autocenzuru i na cenzuriranje drugih. Velik broj političara posvećen je isključivo svojoj stranci i njezinoj dobrobiti. Kao da je njezina svrha služiti samoj sebi i svojim članovima, a ne biti u službi narodne zajednice. Busaju se u domoljubna i ostala prsa, a u mnogima čuči ambicija prigrabiti vlast i tada se i sami ponašati autokratski. Da bi se smanjilo ili spriječilo zlouporabe demokracije te pospješilo zdrav razvoj, potrebno je raspoznavati i razobličavati takve duhove. Potrebne su i snažne ustanove koja će ih ograničavati u takvim nastojanjima. No one su još uvijek krhke i gotovo posve pod nadzorom tih istih. Povrh toga, ulizice iz državnih i javnih ustanova stvaraju baš tom svojom udvornošću obruč oko vođe te mu otežavaju vidjeti stvarno stanje. A kad jednog dana počne njegov pad, počnu mu okretati leđa, tražeći što prije onoga Krležina „un altro Signore“.
Takvo ponašanje posljedak je ne samo loše sklonosti ljudske naravi, nego i neoboljševičkog, autokratsko-podaničkog modela vladavine u strankama, organizacijama i udrugama. Zato je nužno žurno osnaživati autonomne ustanove odnosno autonomiju ustanova i provedbu načela demokratičnosti i subsidijarnosti. Voše jesu potrebni, ali oni istinski, koji poštuju statute, prava drugih i načela komunitarnosti. Ljudi s osobnim autoritetom, a ne s autoritetom moći. Takvi koji shvaćaju da snažne ustanove, kritički duh u ljudima, razboritost i vladavina prava ne umanjuju njihovu vodeću ulogu, već ju samo oplemenjuju i dopunjuju. Međusobna borba taština ili borba za privatne interese među onima koji slično misle i slično žele ne služi općemu dobru. Stoga ona nije za pohvalu, iako se mediji njome uvelike bave. Nije ju doduše moguće izbjeći, ali ju treba dobrim regulacijama potiskivati u drugi plan.
Teško smo izborili svoju državu, koja nije bila u planovima baštinika jugoslavenskog komunizma, velikosrpske ideologije i većeg dijela međunarodne zajednice. Zatim su došla razdoblja novih kompromitacija, napose u sferi pretvorbe, privatizacije i izručenja „zlatnih koka“ stranim tvrtkama, zatim u smislu stvaranja monopola, političke i druge korupcije, svakovrsnog pogodovanja i kriminala. Te negativnosti dovode u pitanje svrhu demokracije i stvaraju brojne osporavatelje. One nisu bile u planu; u planu je bilo graditi društvo u kojem se temeljna načela zakonitosti, pravednosti, čestitosti, odgovornost i uzajamnosti što dosljednije provode.

6. Važnost ne samo nacionalnih, nego i kršćansko-socijalnih vrjednota
U kriznim trenutcima nužno je imati čvrste, izvorne i autentične oslonce. Ova je moralno-politička kriza, kao posljedica lošega upravljanja državom i zanemarivanja načela morala, znak da sve više ljudi želi nešto novo. No da bi to novo bilo uistinu kvalitetno, nužan je dijalog, snošljivost i puna vidljivost onoga što se hoće i onoga što se ne će, a ne produbljivanje sukoba među oporbenjacima.
U devedesetim godinama prošlog stoljeća prioritetno je bilo nacionalno pitanje, a danas je prioritetno ekonomsko i socijalno pitanje te sustav vrjednota i raspolaganje potrebnim znanjima i polugama. Ciljevi su spriječiti daljnji pad standarda i postići cjelovit razvitak za sve hrvatske građane. Odgovor na te izazove ovisi o svakome građaninu. Jesmo li spremni promijeniti sebe i obvezati se na to? Dugoročno se može uspjeti ako se ide putem dijaloga i traženja konsenzusa za opće dobro. Kratkoročni recepti i pojednostavljenja ne pomažu. Mora se imati viziju i nju pretakati u programe koji će se međusobno natjecati, a ne međusobno pobijati.
Moramo biti zahvalni zbog hrvatske države, osobito hrvatskim braniteljima, koji su je omogućili. To su zaista bili dani slave i ponosa koje nitko ne može izbrisati. Ali danas su stvarnost i raspoloženje drukčiji, velik je broj onih koji se osjećaju nesigurnima, ranjenima i opterećenima. Stoga je baš sada potrebno obnoviti borbu za istinu i za opće dobro, poštujući prošlost, ali ne kako bismo se u njoj usidrili, nego s pogledom na sadašnjost i budućnost. No ne može se gledati naprijed bez uvažavanja prijeđenoga puta i učenja iz dobroga i lošega, a i jednoga i drugoga bilo je u hrvatskoj povijesti napretek. Sposobnost za dijalog uključuje volju za istinskim pomirenjem i obnovom međusobnog povjerenja, a da pritom ne budu isključeni ni zanemareni istina i pravda. Otvorene rane iz naše povijesti mogu zacijeliti ako izbjegnemo pristranosti. Dok nema povjerenja, rane ostaju otvorene i koče rast i napredak, čak i ako su prijedlozi za odupiranje krizi tehnički prihvatljivi.
U hrvatskoj kulturi temeljne su vrjednote one humanističko-kršćanske, duboko ukorijenjene u duši hrvatskog čovjeka. Zato one mogu biti čvrsta, izvorna i autentična podloga na kojoj ćemo razvijati i učvršćivati svoj identitet. Hrvatska je dar povjeren našoj slobodi da ga čuvamo i usavršujemo. Ona je konkretno polje i vjerskog i svjetovnog angažmana. Temeljne kršćanske krjeposti jesu vjera, nada i ljubav, a važne su i vrjednote zajedništva i solidarnosti. One svima mogu biti nadahnuće – ne samo na osobnom, nego i na društvenom planu.

7. Dijalogom i mudrošću do novih javnih politika
Već desetljećima vodi se rasprava o tomu kakve nam javne politike trebaju. Trebaju nam takve koje će omogućiti zdrav i skladan razvoj. Stoga je nužno uskladiti opće, sektorsko i pojedinačno dobro te pronaći formulu za suživot i razvitak pluralizma unutar jedinstvenih temeljnih ciljeva. Nije realno očekivati definitivna rješenja zato što promjenjive potrebe zahtijevaju prilagođivanja. No moguće je tražiti konsenzus o temeljnomu, koji ne će ovisiti o izbornim rezultatima ili promjenama vlasti. Na tom temelju mogu se ozakoniti javne politike u korist cijelog društva. Pri tome je nužno sudjelovanje što većeg broja državljana, osobito stručnih i kompetentnih. Takve javne politike ne smiju biti nametnute od interesnih skupina.
Svaka demokracija, a osobito naša – više formalna, manje sadržajna – doživljava suprotstavljanja. Neki tada pokušavaju iskoristiti ono što ne valja za produbljivanje razdora. No mudrost nalaže makar i mukotrpno usuglašavanje. Ona je Hrvatskoj osobito potrebna u ovom trenutku političke i gospodarske nestabilnosti u Europi i svijetu te opterećujućeg stanja na unutarnjem planu, a osobito u sferi javne uprave i funkcioniranja države, u području rada i poduzetništva, u mirovinskom i zdravstvenom sustavu, na planu migracija i populacijske politike, i tako redom.
U postmodernom društvu nedostaju novi liderski stilovi na svim područjima i gotovo je nestala kršćanska koncepcija po kojoj vladati znači služiti drugima službama koje su ti drugi povjerili. Hrvatska treba lidere s jakom osobnošću, požrtvovne, dosljedne i etički i ljudski i vjerski. Podupirati bi trebalo lidere usmjerene na služenje drugima i općem dobru; ne možemo se nadati dubokim promjenama ako ne obnovimo dimenziju, pa i ’mistiku’, služenja.

8. Suprotstaviti se negativnostima postkapitalističkog globaliziranog društva
Postkapitalističko globalizirano društvo donijelo je brojne nove probleme: nova siromaštva (’prekarijat’), marginalizacije, manipulacije, ponude, regulacije i duhovno-moralne poremećaje koji zahtijevaju drukčije odgovore od prijašnjih. Po kršćanskim mjerilima čovjek nikada ne smije biti ni sredstvo ni nusprodukt materijalnoga svijeta, nego najviša vrijednost. Novi odnosi dovode uz ostalo do socijalne marginalizacije mnogih, do iseljavanja ili gubitka volje za život, pa i do gubitka smisla života, do otuđenosti od matice, do pretjeranog individualizma i slabljenja osobnih i društvenih sveza. Sve je veći broj onih koji su napušteni ili prepušteni sami sebi zbog nezaposlenosti, zbog starosti ili bolesti (od kojih mnogi inače nisu siromašni), ili onih koji su na različite načine gurnuti na rub, a sami sebi ne mogu pomoći. Svi ti problemi traže od nas otkrivanje i obnovu osjećaja pripadnosti i uzajamnosti.
Obrazovanje, na primjer, jest prioritetno javno dobro, ali nije dobro ako ono nema jasnu perspektivu te stoga može imati negativne učinke na budućnost mlađih naraštaja. Prezaduženost države, isto tako, nije poželjna; plaćanje vanjskog duga teško ograničava rješenje socijalnog duga; reforme koje se iziskuju najčešće su povezane sa smanjivanjem određenih socijalnih prava. No ne može se ni razmišljati samo u okviru traženja vlastitih „prava“ od države ako za njihovo ostvarenje ne postoji realna podloga. Rak-rane svakako su korupcija i politički klijentelizam, koji se hrani povlasticama i subvencijama, a one teško dopiru do onih kojima su zaista najpotrebnije i koji bi ih najbolje iskoristili na dobro i svoje i zajednice. Loše popratne pojave pretječu jedna drugu: mladi koji ne uče, ne rade i nemaju volje ozbiljno raditi, droga, nasilje, nesigurnost, gubitak hvatišta…

9. Nuditi i promicati prava rješenja u humanističko-kršćanskom duhu
Zbog svega rečenoga dužni smo tražiti putove za svladavanje rasapa i daljnje atomizacije i otuđivanja ljudi od ljudi, poslodavaca od posloprimaca, svijeta kapitala od svijeta proizvodnje dobara i usluga, države od društva, društva od naroda, naroda od samog sebe. Smatramo da rješenja treba tražiti u humanističko-kršćanskom duhu. Ističemo ove zadaće:
– Pozitivno vrjednovati obitelj i život. Sve što je navedeno bit će privremeno i krhko bez odgoja i zakonodavstva koji će potaknuti duboku svijest na razini morala i mentaliteta o vrijednosti svakog ljudskog života u svim njegovim fazama od začeća do prirodne smrti, posebno onih koji su marginalizirani i nezaštićeni. Isto tako u obiteljskom životu, zato što je u obitelji izvor najčvršćih vrijednosti društvenosti, u njoj se uči uzajamna ljubav, koja se i daje i prima, u njoj se potiče odgovornost za javni život i opće dobro, stječu se stavovi i radne navike, uči se moralu i empatiji i tako redom.
– Promicati pomirenje između različitih društvenih sastavnica i sposobnost za dijalog. Prijateljstvo na razini društva, koje ne isključuje nikoga, polazna je točka da bismo imali budućnost kao zajednica. Potrebno je odgajati i poticati u narodu geste i djela prema pomirenju i prijateljstvu, prema suradnji i integraciji na razini društva.
– Građani ne trebaju biti samo prebivalci (stanovnici), nego odgovorne osobe, koje zahtijevaju svoja prava, ali i ispunjavaju svoje obveze prema zajednici.
– Učvrstiti republikanske institucije, državu i društvene organizacije. Kvaliteta života ljudi usko je povezana sa zdravim institucijama, čije loše funkcioniranje ima za društvo visoku cijenu.
– Osigurati trodiobu vlasti unutar demokratskog sustava i demokratski nadzor nad obavljanjem monetarne i pravosudne vlasti. Kakvoća državnih ustanova najsigurniji je put za uključivanje građana u zajedništvo. Tome treba dodati demokratski nadzor nad zakonitošću rada političkih stranaka i drugih organizacija, udruga i ustanova, nad javnim natječajima i nabavama itd.
– Poboljšati politički sustav i kakvoću demokracije. Konkretizirati nužnu i dugo očekivanu reformu politike. Afirmirati organsku životnost političkih stranaka i odgojiti nove političare, sa sviješću da nove strukture neće polučiti bitne i stabilne rezultate bez novih vodstava koja poštuju ciljeve i primjenjuju vrjednote korisne društvu.
– Obrazovanje i rad ključ su razvitka i pravedne podjele dobara. Ključ je i stvaranje uvjeta za uključivanje svih. Stoga se moraju promicati život, solidarnost, su-djelovanje, suživot, cjelovit razvoj i mir. Uporni odgoj u tim vrijednostima i odgoj za rad uz domišljene i djelotvorne politike koje otvaraju mogućnost dostojnog zaposlenja mogu biti početak istiskivanja loših pojavnosti.
– Politike u području poljoprivrede i proizvodnje hrane, očuvanja tla, voda i zraka, zatim u području industrije, tehnike, informatike, usluga i primjene znanja usmjerene na cjelovit razvoj dragocjene su poluge promjene nabolje. Nužno je konkretizirati moderne programe na nacionalnoj razini koji će se oslanjati na raspoložive izvore i prednosti. Nužno je obnoviti model i privlačnost života na selu, a istodobno u to uključiti mjere pronatalitetne politike, tehnološki napredak te zaštitu i obnovu okoliša.
– Promicati pravu decentralizaciju, što znači i potrebnu i pravednu autonomiju – ali i odgovornost – županija i njihovih gradova i općina. Takva autonomija uključuje jačanje županijskih gospodarstava te ostvarivanje temeljnih sloboda i prava, osobito u obrazovanju, zdravstvu, poduzetništvu i stanovanju.
O tome i drugim važnim područjima nužno je razmišljati i slobodno raspravljati, provjeravati stanje koje imamo i projicirati nove ideje u koncepcije, programe i planove. Poneka od manjih stranaka i skupina učinila je vrijedne korake u pozitivnom programskom osmišljavanju nacionalnih prioriteta, ali ju birači nisu za to nagradili. Očito je da na samoj razini politike preokret nije moguć, da je nužno zaorati dublje. Prepuštanje političkoj klasi ukupne brige za sve to, uz istodobno svakodnevno kritiziranje i „bildanje“ nezadovoljstava, izaziva pesimizam i kolektivni umor te dovodi do nacionalne mentalno-psihološke „uzetosti“ ili depresije. A to je jedina bolest od koje se ljudi i narodi u tzv. postmodernom društvu jako teško oporavljaju.

10) Poticajna skupina PHB dosad je učinila što je mogla – sada su na potezu drugi
Sve što je rečeno moralo bi doprijeti do ušiju i do svijesti mnogih; inače će se nastaviti vrtnja u začaranom krugu garnirana političkim igrokazima. Nastavit će se depopulacija i produžiti stanje strukturne iskvarenosti. Pojačavat će se malodušnost, osjećaj nemoći i bezvoljnost. Ozdravljenje hrvatske politike nije moguće bez ozdravljenja ljudi kao „društvenih bića“, dakle bez metanoje, bez unutarnjeg ’prepamećenja’ u dušama.
Za sada je spoznaja o pretpostavkama ozbiljna bavljenja politikom i dalje na rubovima domoljubnih traženja, razmišljanja i djelovanja. Previše je ’gluhih ušiju’, interesnog oportunizma, nemoralnog uhljebništva i kukavištva. Nezadovoljne pak slojeve naroda zaglušuju nerijetko puki i plitki bukači te zbunjuju i zavode ubačeni igrači establišmenta. Među mnogima previše je lakovjernosti i (samo)zavaravanja, a premalo kritičnosti spram onih koji trguju idejama i idealima. Ponekad se stječe dojam da su se brojni iskreni nezadovoljnici toliko uljuljkali u stanje nemoćnoga pravedničkog gnjeva da i ne žele u stvarnosti svrgnuti one koje uporno razobličuju kao uzroke njihove i narodne nesreće. Gotovo da u toj ’dešperatnosti’ mnogi čak „uživaju“ – kao da ih je zahvatio Stockholmski sindrom.
Malobrojna Poticajna skupina PHB nije se htjela miriti sa stanjem u kojem je najviši domet mnogih kavansko politiziranje ili besplodno i beskrajno raspravljanje po medijima i portalima, po društvenim mrežama i tribinama. Niti dopustiti da joj itko podmeće rog pod svijeću. Naprotiv, je nastojala je silne energije koje se troše u razgovorima, po portalima i društvenim mrežama preusmjeriti u realno okupljanje s ciljem stvaranja novoga i „opipljivoga“ alternativnog političkog pokreta. Koji bi izrastao iz naroda, pod vodstvom domoljubnih i čestitih intelektualaca i čestitih političara, tako da u tomu znatan dio naroda prepozna ostvarenje baš onoga što želi i hoće.
Poticajna skupina učinila je u ovih 18 mjeseci sve što je mogla. Iako od početka svjesna minimalnih izgleda na uspjeh, htjela je i dijelom svakako uspjela promicati „idealnu projekciju“, „vertikalu“ hrvatske nacionalne politike i prokrčiti put prema stvaranju pretpostavaka za ozbiljnu alternativu postojećemu. U tom pogledu, izvršila je neprocjenjiv utjecaj. Više od toga moći će se postignuti tek kada spoznaje o potrebnomu i o načinima izlaska na put stvaranja alternative postojećem dvovlašću i sadašnjoj „demokraturi“ dopru do dovoljno ljudi koji uistinu žele i spremni su dati svoj realan i nesebičan prinos. – Dotad će sve i dalje ostajati kako jest, ili čak bivati još gore.

 


Ako to nije mržnja - što jest?

Zašto izjave i napadi ekstremne ljevice ne nailaze na jednoznačnu osudu političkog i medijskog mainstreama?

U četvrtoj epizodi podcasta "(Geo)politički objektiv" voditelj i komentator te kolumnist portala Direktno Davor Dijanović osvrnuo se na skandaloznu izjave predsjednika HSS-a. Kao što je poznato, Krešo Beljak je na Twitteru napisao da UDBA od 1945. do 1990. očito nije ubila dovoljno ljudi. Analizirajući ovu izjavu, kao i svojedobnu izjavu Nenada Stazića da je posao '45. trebalo bolje odraditi, Dijanović zaključuje da u Hrvatskoj postoji ekstremna ljevica čije izjave ne nailaze na jednoznačnu osudu političkog i medijskog mainstreama. Beljak se u međuvremenu ispričao.
13.01.2020.

U Hrvatskom političkom i medijskom životu etiketiranje neistomišljenika nedvojbeno je jedan od najunosnijih biznisa koji obično služi za prikrivanje vlastite političke ili intelektualne podkapaciranosti, a često i idejnih deficita. Ponekad je riječ o najobičnijim ideološkim obračunima, govori Dijanović.

Često od aktera na javnoj sceni možemo čuti pripovijest o ekstremnoj desnici koja se budi i zauzima sve pore našega društva. Ekstremna desnica u Hrvatskoj jednostavno ne postoji, ali mediji ipak često spominju takvu desnicu, ali nikada ne spominju ekstremnu ljevicu. Ekstremna ljevica mahom skopčana s nasljeđem jugoslavenskoga i komunističkog totalitarnog sustava, u Hrvatskoj zaista postoji. Ne samo na marginama, nego često čak i u saborskim pozicijama.

Kako su objavili mainstream mediji u svibnju 2013. aktivistkinja inicijative U ime obitelji fizički je napadnuta u trenutku dok je razgovarala s građanima i pozivala ih da daju svoj potpis za referendum. U jednom trenutku ju je muškarac napao i snažno udario šakom te nakon toga pobjegao, studentica je dobro, ali je jako potresena ovim divljačkim napadom usred bijela dana. Da je kojim slučajem napadnuta aktivistica nekih lijevih udruga izbio bi skandal koji bi se u medijima povlačio nekoliko dana. No, budući da je riječ o nekoj tamo "obiteljašici", onda ništa.

Šesnaest mjeseci kasnije, Neven Kovačić, na Cvjetnom trgu tijekom prosvjeda "Raskinimo Vatikanske ugovore" fizički je napao poznatu liječnicu Ružicu Ćavar, ženu u poznim godinama te joj slomio nadlaktičnu kost. Naravno da ni ovaj slučaj nije izazvao nikakvu medijsku gungulu. Da je u pitanju bio neki desničar, izbio bi međunarodni skandal.

U veljači 2015. usred bijela dana u tramvaju je napadnuta hrvatska braniteljica inače pravoslavne vjeroispovijesti. Nepoznati nasilnik najprije ju je verbalno napao i rekao joj da je šatordžija, kur*va i siledžija, a nakon toga ju je kao prava muškarčina udario šakom u glavu. Nije pomoglo ni to što je žena, inače oboljela od karcinoma, bila na štakama. Ovaj nemili događaj zaslužio je tek mjesto sporedne vijesti u tzv. mainstream medijima. Ni u ovom slučaju nisu vrijedili nikakvi kriteriji zaštite žena od nasilja. Ni od kakvih udarnika Istanbulske konvencije tada nije bilo ni glasa.
Postoji li ekstremna ljevica?

Veleugledni SDP-ovac Nenad Stazić, koji inače voli ljetovati na Brijunima, za svote novca koje ne prelaze sedam kuna dnevno prošle 2019. godine je izjavio da "izgleda posao partizana i komunista 1945. nije dobro obavljen". Prema Staziću, trebalo je pobiti veći broj ljudi. Identičnu formulaciju prije nekoliko godina izrekao je i ugledni varaždinski psihijatar Nenad Horvat. Niti jedna ni druga izjava nisu naišle na zgražanje medija.

2020. godine je ipak nenormalno pozivati na ubijanje neistomišljenika. No zato tu imamo ljude poput Stazića koji u naletu gnjeva, a zlonamjernici bi rekli i koje čašice više kažu ono što drugi misle. Novi performans koji opravdava ubijanje neistomišljenika, (a takvih je bio još, sjetimo se mladog SDP-ovca koji poželio da se MIG sruši na Čavoglave), jučer je priredio ljuti HSS-ovac i strastveni pobornik bratstva i jedinstva Krešo Beljak.

Na njegovom Twitter profilu jučer se povela rasprava o ubojstvima UDBA-e tijekom Jugoslavije. UDBA-ini egzekutori ubili su velik broj hrvatskih emigranata čiji je glavni krimen bio što su se borili za uspostavu neovisne i demokratske Hrvatske države. Beljak se nadovezao na tvrdnju jednog tviteraša koji je napisao kako je UDBA od 1945. do 1990. počinila preko 100 ubojstava, na što mu je Beljak odgovorio: "Samo 100? Očigledno nedovoljno. Vidjeli smo tko je radio s*ranja i tko je uzrokovao ratove od 1991. do 1999. Fašisti u bivšoj Jugoslaviji i drugim zemljama koji su nažalost pobjegli UDBA-i", dodao je ovaj pajser obijač brava.

Beljak očito ne žali što Bruno Bušić nije pobjegao UDBA-i, s pravom je dobio metak u čelo, a i Stjepan Đureković je s pravom zatučen sjekirom. Očito je i da je ona devetogodišnja djevojčica Rosemarie Ševo koju su udbaši ubili 1972. dobila što je tražila. Ako je za pitati Beljaka posao je ne samo 1945., nego kako je rekao drug Stazić, trebalo i kasnije odraditi. Da je danas 1980., onda nas ovakve izjave ne bi trebale čuditi, činjenica da ovakve monstruozne izjave ne nailaze na opću osudu, dokaz je da je ovo društvo i dalje duboko kontaminirano patološkim, zločinačkim i totalitarnim mentalnim sklopom iz bivšeg sustava. U Hrvatskoj nažalost nije provedena lustracija, a ekstremna ljevica i danas može opravdavati masovna ubojstva. Oni koji opravdavaju te zločine i danas bi ponovno punili jame i Gole otoke.

Česta je floskula da trebamo zaboraviti prošlost i okrenuti se budućnosti. Ali kako zaboraviti prošlost u državi koja nije osudila sve zločine pa čak ni one iz Domovinskog rata? Zbog toga silovatelji šeću po Vukovaru, a u Borovu se selu grade četnički spomenici. Hrvatski problem nije ekstremna desnica, nego nelustrirana ekstremna ljevica i njihovi ideološki potomci. U Hrvatsko je je pozivanje na ubijanje neistomišljenika normalno, ali samo ako dolazi od ljevice. Ako nije tako, hoće li Krešo Beljak podnijeti ostavku? Hoće li ovaj akt doživjeti medijsku osudu? To nam ostaje vidjeti sljedećih dana, zaključio je Dijanović.

https://direktno.hr/direkt/od-stazica-do-beljaka-

 

Hitovi: 292