Petar Gudelj: Moja Imota

• 

(...) Usred jadranskog, usred imotskog krša, kraj modrih krških očiju na Svibu, raste pelim. U se skupio svu gorčinu i svu gorku ljepotu krša i života u kršu. Imotska mjera gorčine: gorak ko pelim. Gorak kakav jeste. Gorak po sebi, gorak u sebi, gorak sebi. Zemljo krška, imotska, hrvatska, to si sobom izrekla sebe. To si sobom ti, to smo tobom i sobom mi (...)

Ima Imota sedmera vrata. Vrata od Neretve. Vrata od Cetine. Vrata od Bosne. Vrata od mora. Vrata od neba. Vrata od zemlje. I vrata od matere. Na sedmera vrata dođe i prođe sve imotsko: Sunce i Mjesec, jata ptica selica i zvijezda, vjetri i oblaci, vuci i poskoci, munje i vile, zemaljske i podzemaljske vode. Dođu i prođu ljudi.

Ako si odlučio u nju doputovati, u njoj se roditi, u njoj umrijeti, kako ćeš naći Imotu? Kako su je tisućama godina nalazile divlje guske i ždrali? Na pola svoga nebeskoga puta, između modrog i bijelog polarnog leda i Modrog i Bijeloga Nila, ugledali bi Modro i Crljeno jezero, Prološko blato i zajezerano Imotsko polje, cijelo pretvoreno u blato i zvano Blatom, zalepršali velikim krilima između okopoljskih brda i sela, prosuli miris polarnih predjela, polarnih zvijezda. Na prostranim i mekim krilima donosili prostrane i meke polarne snjegove. U ta vremena divljih gusaka i ždrala, u Imoti zapadali duboki snijezi, pa su Imotsku krajinu mogle prelijetati samo divlje guske i ždrali. Mogli je pretrčavati samo vukovi-duhovi. Vile i vilenjaci. I mladi, viloviti Imoćani.

Kako ju je našao car-pisac, u porfiru rođeni Konstantin Porfirogenet, kad joj je u desetom stoljeću, kao jedanaestoj hrvatskoj župi, porfirom, prvi zapisao ime: Imota? Pero umakao u porfirno Crljeno jezero, u starohrvatsku krv. Ime starohrvatsko, staroilirsko, starozemaljsko, dublje od jezera i jama. Ne možeš mu se spustiti do dna niti ga do dna protumačiti. Niklo iz zemlje, kao što niču kaćuni. Napaja dušu, kao što tijela na Dva Oka i na Opačcu napaja Vrljika. Kao Ševar i Zvizda na Studencima. Kao živi bunari u Zagvozdu i na Lovreću.

Ako si poželio, odredio, ako ti je dan znak, možeš izabrati dan, vrata i put. Ući u Imotu između dva brda, dva stećka, dva duba. Zaigrati i doigrati kolo života: kako ti je pisano na stećku. Put kroz mater, kroz pramater. Putom koji nisi izabrao ti. Koji je izabrao tebe. Na tom putu srela te jarebica, zmija. Srela te divlja kruška. Pao iz matere, pod divlju krušku.

Sedam dana-tjedana, sedam ljeta-proljeća, sedam stoljeća ležao-odležao u ječmenoj slami, da bi medio-omedio, da bi se civilizirao, pitomio-pripitomio, postao pitomom kruškom. S mirisom neiskorjenjive divljine, Zavelima i Bijakove. S okusom divlje kruške.

Ako dolaziš s mora, otkud dolijeću lastavice, povodnji, munje, otkud dođoše prekomorci: Rimljani, Židovi, Grci, maslinova grana, križ i knjiga, zastani pod najvišom jadranskom planinom, Bijakovom, gdje su zastajali i oni. Otvorena su ti četvera morska vrata. Troja čelom probiše rijeke: Neretva, Cetina i Žrnovnica. Četvrta, Stazu, prsima probiše mazge. Na sva četvera u Imotu vode stari i novi puti. Na svaka si dobro došao.

Ako slaziš iz Bosne, otkud slaze snijezi, vuci i bura, otkud sađoše Avari, Turci, stećci i bosančica, već sa Stražbenice, između Ržanoga i Sviba, kroz modra vruljska vrata ugledat ćeš - ugledat će te more. Modri se i srebri i duboko u imotsko kopno šalje svoj glatki i slani znak. Ako si znalac voda, ako su ti vode sestre, posestrime ili ljubavnice, u Imotu će te dovesti vode. Nebeske, zemaljske, podzemaljske. Klance i pute osvjetljavat će ti munje.

Prati let orla. Let orlice. Gnijezdo joj je na Bijakovi, lovina na Čvrsnici: sedam puta na dan valja preplivati nebo. Leti za orlom i orlicom. Jedan časak zastane nad Imotom: da joj se sjenka napije vode na Vrljici, da u Crljenomu jezeru poprska krila. Tamo zastani i ti. Ne čas, zastani cio život. Jer što je život? - Časak kad je orao zastao na nebu nad Imotom: da mu se sjenka napije vode, da sjenka poprska krilo.

Usred jadranskog, usred imotskog krša, kraj modrih krških očiju na Svibu, raste pelim. U se skupio svu gorčinu i svu gorku ljepotu krša i života u kršu. Imotska mjera gorčine: gorak ko pelim. Gorak kakav jeste. Gorak po sebi, gorak u sebi, gorak sebi. Zemljo krška, imotska, hrvatska, to si sobom izrekla sebe. To si sobom ti, to smo tobom i sobom mi.

Ako je u tebi kap pelima, kap imotske krvi, ne treba ti voda ni ptica, kompas ni mahovina: dovest će te u Imotu ta jedna jedina kap.

Iz knjige: Petar Gudelj, Put u Imotu, Mala izdavačka kuća Sveti Jure, Baška voda 1996.

http://imotski.net/legenda-o-gavanovim-dvorima/

Moja imota - Ržano

Petar Gudelj, književnik i pjesnik u svojoj knjizi „Moja Imota“ opisuje RŽANO. Svojim lirskim tekstom oslikava RŽANO, smješta ga baš tamo gdje je, a ljetopisnim poredkom ne zaobilazi ni zemlju, ni nebo, ni ljude. Godinama daje povijesni značaj, navodi događaje koje bi svi od nas trebali znati – vezane za „našu prošlost“.

RŽANO

Još jedno imotsko selo koje jednom bi, a drugi put samo što ne postade gradom. Bi, vele, u šestom stoljeću, i to biskupski, Sarsente- rum. Kad se na crkvenim saborima, 530. i 533. godine dijelila solinska biskupija, biskupu grada Sarsenteruma pripade sva današnja Imotska krajina, osim Zagvozda. Taj bestjelesni grad, od kojega ostade samo ime, povjesničari spuštaju na jednu od ržanskih gradina. A kad se Imota oslobodi Turaka, o dlaci je visilo hoće li Imotski ili Ržano biti njezino središte. Prednost Ržanoga bila je u njegovoj blizini i promet­noj povezanosti s Bosnom i s morem. Ržanska vrata od Bosne bila su šira i prohodnija od imotskih. Kroza nje, k Makarskoj, Omišu, Splitu, prolazilo više karavana natovarenih plodovima i proizvodima duboke Bosne. Ipak, prevagnu povijesni Imotski, prekide se ržanska slamka.

Između Kamešnice i Zavelima rzali karavanski konji, rzala bura. U ržanskom polju rzala, šumila raž. Pod kamenom grudinom, kamenim mukom mučao ilirsko-rimski Sarsenterum. Iz rzanja, konjskog i vjetre- noga, iz imena himeričnih gradova, Argentuma i Sarsenteruma, Ržanom izvodili ime. A njegovo ime rže i zvoni, miriše i šumi i srebri se kao starohrvatska, staroslavenska rž, raž, što je oduvijek klasala na ržanskom polju. Ime mu skuvano pod jezikom od njezina slatkoga brašna. Skuvano pod jezikom, ispečeno pod nepcom. Spleteno od ražene slame, kojom su tisućljećima pokrivane naše kuće. Aržano je mletačka, talijanaška i činovnička smišljotina. Narod je govorio i govori: Ržano, Ržanoga, Ržanomu. Čovjek je Ržančanin, žena Ržanka. dijete ržansko. Vrijeme je Ržanomu vratiti oduzeto ime.

Malo ržansko polje, oko kojega su posjedali ržanski komšiluci, kao i veliko imotsko, zimi plivalo. I njegovi ponori: Važića, Miljkov, Tabakov. s jeseni izbacivali, s proljeća proždirali vodu. U Tabakov ponor pada Žajino vrilo. Bilobrkova vodena pećina jedna je od spojenih posuda bosanskih podzemnih voda. Kad bosanske vode porastu, iz Bilobrkove pećine izbije jako vrelo: teče u Viničko polje. U pećini zazvoni zvono. Narod se skupi, sluša. Ržančani vjeruju da su to njihovi stari, pred Turcima, u spilju skrili crkveno zvono. Objesili ga između dva kamena, pa kad navali velika voda, zvoni. Pećina ukrašena stalaktitima i stalagmitima. Neistražena. Neki išli cio ljetni dan u sjeveroistok: nisu joj našli kraja. Otkad je potopljeno Buško Blato, ponorima sve suvlje grlo, polje ne pliva, zvono u Bilobrkovoj pećini tiše zvoni.

Ržano najstudenije imotsko selo, ali se Ržančani, starinom Bosanci, ne boje studeni. Nisu je se bojali ni ržanski konji, koji su oduvijek kirijali između Bosne i mora, snoseći na more žito, vunu i kože, sir, vosak i med, iznoseći u Bosnu vino i rakiju, ulje i sol.

Puti s mora u Bosnu kroz Ržano vodili od pamtivijeka. Njima, posljednji put, 1463, prošla posljednja bosanska kraljica, Katarina, žena kralja Stjepana Tomaša, kći Hercega Stjepana. Bježeći u Rim, zausta­vila se u Ržanomu: tu preslikavana njezina heraldika. Podatak našao pjesnik Jure Kaštelan: u Vatikanskoj knjižici, tražeći rodno mjesto sv. Jeronima.

Važnost pograničnog Ržanoga porasla nakon oslobođenja od Turaka. Mlečani s jedne, Turci s druge stane podigli vojnu postaju i carinarni­cu. Mlečani još i lazaret ili raskužnu postaju za ljude i za blago. Branili zemlju od kuge, koja je Bosnom harala sve do austrijske okupacije, 1878.

Uoči okupacije, za hercegovačkog ustanka, 1875, oko Ržanoga vođene borbe, Turci napadali Ržano. Ržančani jednom zarobe 28 turskih konja, natovarenih solju i streljivom, drugi put ubiju i rane dvadeset Turaka.

Bitke u Ržanom i oko njega vođene i u drugom svjetskom ratu, u kojem pogibe 99 Ržančana. Nijemci, 24. rujna 1943, ubiše 29, zapališe selo i crkvu. Ubijali svi koji su nosili oružje. Mrtvima i živima napunili jame. Poslije rata držali govore, hvalili se svojim čovjekoljubljem. Jesu li ih oni iz jama čuli?

Svoju lijepu kamenu crkvu Svih svetih, sazidanu 1887, obnoviše 1965. Zvonik, visok 27 m, podigoše 1975. U nj objesiše zvono što ga još 1930. darovaše galantni ržanski galantari. Mozaik iznad glavnog oltara složi i biste sv. Nikole Tavelića i bl. Augustina Kažotića ispred crkve izvaja akademski kipar Jure Žaja, Ržančanin. Brončana crkvena vrata daro­va Petar Kotarac, iz plemena starih ržanskih kovača, a sat na zvonik — Jure Brekalo.

Školu Ržano dobi 1903. Prvim učiteljem bi Toma Bulić, rođak slavnoga don Frane Bulića, čovjek koji se zanimao za prošlost i budućnost Ržanoga i Imotske krajine.

Ržančani od starine bili narodni likari, ranari i travari, pa su tu vrst nadarenosti pokazali i u suvremenoj medicini. Ržano dalo dva znatna znanstvenika: dra prof. Stanka Ledića s Vojnomedicinske akademije u Beogradu i dra prof. Ivu Ledića, predstojnika Katedre za oftalmologiju Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.

Kao i mnoga druga u Imoti, Ržano još malo pa raseljeno selo. Godine 1971. imalo 1379, a 1987. samo 659 stanovnika. Sad ih je barem stotinu manje. Raznesoše vjetri Ržančane po cijelom svijetu. Ostadoše im pusti dvori i palači. Mala tvornica Uzor zadržava osamdesetak zapošljenih. Radi stočni sajam, zdravstvena stanica, pošta, škola, proda­vaonice i gostionice, protječe rijeka turista k moru, u ržanskom polju raste trava, puše bura. Sva su blaga tu, samo nema najvećega, ljudi. 

Moje Aržano u srcu  https://www.facebook.com/Moje-Ar%C5%BEano-u-srcu-548850715136872/

...U početku i na kraju svega je riječ. Sve izađe iz riječi, prohoda i proleti ovim svijetom i vrati se u svoju riječ. Jezik je uređen i uzakonjen svijet riječi: kozmos. Naravno, jezik nije samo to što mi govorimo, a vjetar nosi, on ima svoju transcendentnu, metafizičku vrijednost. Ulazimo u nj po mjeri svoga dara...Osim svetišta i duhovnoga hranilišta i pojilišta, jezik mi je materijal u kojem i kojim radim-gradim. Kao kipar drvo, glinu, kamen, ja tešem, gnječim, klešem dosuđeni dio jezika, pišem, oblikujem pjesmu...

Jezik je vrhovni sudac

...Ja sam u hrvatsku književnost ušao kao izgrađena i uobličena književna osobnost s izgrađenim i uobličenim djelom i ostao u njoj posve nezavisan i sam / Poezija je nastavak magijskoga, predlogičkog osjećanja i tumačenja svijeta, koje se poslije dijelilo na veliku trijadu: religija, filozofija, poezija / Sve izađe iz riječi, prohoda i proleti ovim svijetom i vrati se u svoju riječ / Meni je hrvatski jezik prvi dio moje zavičajnosti / Ja gradim u elementu i okruženju od koga sam stvoren, od koga sam sazdan, iz koga sam izašao / Sve svoje pjesme i neobjavljene knjige prvo sam slao u Zagreb, a da mi nitko nije ni odgovorio, a kamoli ih objavio / U nizu antologija srpske poezije bila je jedna alineja u kojoj je pisalo: Petar Gudelj nije u ovoj antologiji jer je hrvatski pjesnik...

U nas je gotovo normalno da književnici, osobito pjesnici, zavređuju biti poznati, a nisu. Ili su malo poznati jer nisu na pravi način prepoznati. Među takvima je i iznimni pjesnik Petar Gudelj, čija je poetika među mnoštvom posebna, samonikla. Izrasla iz zavičaja, Podbiokovlja i Imotske krajine, ostala je od mnogih neprepoznata ili je proglašena ruralnom, umjetnički nezanimljivom i suvišnom. Njegovo traženje i pronalaženje smisla i dubine čovječjega bitka i bića za mnoge naše kritičarske „veličine“ još je neprihvatljiva činjenica u koju se od straha ne usude ni zaviriti. Jer im nije do Gudeljeve poetike, jer je ne razumiju, smišljeno i druge udaljavaju od svih koji bi je mogli prepoznati i razumjeti. Sve to kao i posljednja knjiga pjesama Duša tilu povod su ovom razgovoru s Gudeljom.

Napokon ste i u Hrvatskoj počeli dobivati nagrade, dobili ste Goranov vijenac. Je li vas iznenadio?

Kad čovjek živi koliko ja živim i napiše knjiga koliko sam ih ja napisao, teško je izbjeći neku nagradu. Teorijski, to je moguće (kao proći kroz pljusak, između kapi, suh) i ja sam se u tu teoriju uzdao i držao se podalje od bilo kakva priznavanja i nagrađivanja.

Zašto ste protiv nagrada?

Zato što ih ne daje onaj od kojega bih je rado primio, narod, nego interesne skupine, ljudi koji se oko nagrada okupljaju, koji ih daju i primaju, od nagrada i za nagrade žive i pišu. Nagrada mi nije ni radost ni poticaj. Ono što me radovalo i poticalo ostalo je daleko iza mene. Sada sam čist pred svojim jezikom, pred svojim djelom, čist pred sobom.

Rekoste, čist pred svojim jezikom, što ste time zapravo htjeli reći?

Jezik je vrhovni sudac, on će nam prije ili kasnije izreći svoj pravorijek. Presudit će jesmo li bili u njemu, jesmo li ga (teška riječ) iskoristili, jesmo li mu poslužili, je li on poslužio nama. Jesmo li se ugradili u nj, je li on ostao ugrađen u naše djelo.

U Hrvatskoj ste počeli i ostali izvan naraštaja, časopisa, institucija. Zašto?

Razlog je valjda prvo u meni, u mojoj prirodi. Rodio sam se da budem i ostanem sam. Nikada nisam pripadao skupini, neki bi ružno rekli: čoporu, stadu, masi. Uvijek sam bio sam, i kada sam bio u najvećoj gužvi i stisci. U godinama kad čovjek trči u gužvu i stisku, kad mu je ona potrebna kao neka psihološka i socijalna kupka, ja sam odlazio u planine i na otoke i bio sam. Na Terazijama u Beogradu jednako kao na Lastovu i Biševu, Šipanu i Mljetu.

Kako je biti sam i osamljen u hrvatskoj književnosti?

Nije lako i dobro ni u kojoj, pogotovo u hrvatskoj, koja se periodizira i mjeri časopisima, naraštajnim, mjesnim, kavanskim i klubaškim pripadanjem, koje onda pisac pojedinac nosi kao kolektivni žig na svom čelu i djelu. Tako postoje krugovaši, razlogovci, kvorumaši itd. Ne pripadam nijednima, nisam surađivao u tim časopisima ni bio među tim ljudima. Ja sam u hrvatsku književnost ušao kao izgrađena i uobličena književna osobnost s izgrađenim i uobličenim djelom i ostao u njoj posve nezavisan i sam.

Prve pjesme objavili ste s dvadesetak godina i odmah bili zreli. Što vas je učinilo rano zrelim?

Surov i siromašan kraj, surovo i siromašno doba. Na svemu se škrtarilo, i na riječima. Moja prva samopriznata pjesma, More, napisana u osamnaestoj, tako je elementarna i svedena, da ni danas, sa svim svojim iskustvom, ne bih mogao napisati elementarniju i svedeniju.

Znadete li je napamet?

Znam. Kao i većinu svojih pjesama.

More krvi nalokano,

more.

U tmini se grče čempresi.

Lidijo, more, more.

Srce je u daljinama, u visinama.

More.

Bez barke, bez Mjeseca,

lupa u lubanjama.

Ne „sazrijevaju“ li mnogi hrvatski pjesnici kasnije zato što bolje i više slijede svjetske trendove?

Ne znam. Neki sazrijevaju ovako ili onako, a neki nikada. Dobro, napišu puno, ali to ne urodi plodom. Moja početna zrelost je jedno, a sazrijevanje koje dolazi s godinama, pisanjem i promišljanjem, iskustvom, životom i literaturom, nešto je posve drugo. Može se na početku napisati nekoliko sjajnih pjesama, kao što su sjajne narodne pjesme, kao što su mirisne i slatke prve šumske jagode, ali je od samorodnog do istinskog pjesnika dug i težak put.

Što je najbitnije na tom putu?

Puno darova, puno sreće i nesreće. Dar da se posrne i ustane puno puta. I putuje dugo, dugo. Tom putovanju pomaže i neprekidna veza s iskonskim što čovjek ima u sebi. Ako ste napisali jednu pjesmu (osim ako to nije Odiseja, koja je sastavljena od stotine genijalnih pjesama), ne znači da ste pjesnik. Ja sam napisao tisuću pjesama, ali se ne usuđujem nazvati pjesnikom.

Što je vama poezija? Način da izrazite sebe i svoj odnos prema životu ili da se obračunate sa životom?

Jedno i drugo, i puno toga što ne znam i čega se ne mogu sjetiti. Poezija je način života, odnos prema životu, ona je odgovor ili barem pokušaj odgovora na pitanja koja se javljaju pred čovjekom između rođenja i smrti. Ona je nastavak magijskoga, predlogičkog osjećanja i tumačenja svijeta, koje se poslije dijelilo na veliku trijadu: religija, filozofija, poezija. Poezija nikada neće dokraja izričito odgovoriti ni na jedno od tih pitanja, ali sami pokušaji odgovora čine život na ovom svijetu smislenijim, bogatijim i ljepšim.

Danijel Dragojević napisao je da je filozofija suha, hoće reći da se svodi na misao, a da tek poezija u sebi sadržava i misao i osjećaje.

Filozofija se (kao i poezija) javlja u različitim oblicima. Jedno je druidska filozofija, drugo indijska filozofija Veda i Upanišada, grčka predsokratovska, treće grčka klasična ili njemačka klasična filozofija. Ne može se povući crta između filozofije i poezije, kao što se ne može povući između pjesničkog i religijskoga. U dnu svega onaj je sinkretički panj iz kojega su nicale poezija, teologija, filozofija, koje se s vremenom razilaze, pa filozofija postaje isuviše suhom, isuviše apstraktnom, da bi se opet u nekim slučajevima, kao u Nietzschea, Goethea, Unamuna, sastavile i srasle. Poezija se napaja filozofijom, filozofija poezijom. Naukom, teologijom. Sve to u jednom zemljanom čudu kojemu je ime Čovjek.

Vratimo se jeziku, koji, i kada je škrt, vašoj poeziji daje neslućene dimenzije arhetipskog, iskonskoga.

U početku i na kraju svega je riječ. Sve izađe iz riječi, prohoda i proleti ovim svijetom i vrati se u svoju riječ. Jezik je uređen i uzakonjen svijet riječi: kozmos. Naravno, jezik nije samo to što mi govorimo, a vjetar nosi, on ima svoju transcendentnu, metafizičku vrijednost. Ulazimo u nj po mjeri svoga dara. Osim svetišta i duhovnoga hranilišta i pojilišta, jezik mi je materijal u kojem i kojim radim-gradim. Kao kipar drvo, glinu, kamen, ja tešem, gnječim, klešem dosuđeni dio jezika, pišem, oblikujem pjesmu.

Koliko mit (zavičajni, povijesni, antički) određuje vašu poeziju?

Pa određuje je u svoj sveukupnosti. U svakoj je našoj riječi prežitak ili krhotina mitske cjeline. Ja ih tražim, nalazim, sastavljam, skladam: kao što arheolog restaurator od krhotina sastavlja razbijenu i prosutu grčku vazu. Meni je hrvatski jezik prvi dio moje zavičajnosti, to je moj zavičajni jezik. S jezikom slijede slike, predodžbe, misli koje su mi primordijalne, koje su mi pale na um iz vremena i prostora u kojem sam nastao. Ja gradim u elementu i okruženju od koga sam stvoren, od koga sam sazdan, iz koga sam izašao. Odatle počinjem i onda idem dalje dokle stignem.

Što mislite o onima koji zamjeraju umjetnicima što zavičajnost unose u svoje djelo?

Tada mogu zamjeriti cjelokupnoj svjetskoj umjetnosti. Onda joj moraju odreći i individualnost, kroz koju se sve prelama. Meni se, ako sam umjetnik riječi, može tako zamjeriti što pišem na hrvatskom jeziku jer je to mali, materinski, zavičajni jezik. Može mi se zamjeriti što ne pišem na kineskom, engleskom ili barem na mađarskom ili srpskom. Može mi se zamjeriti što pišem o tome što najbolje znam: što ne pišem o onom što ne znam. Umjetnik mora poći od onoga što je njegovo, što je on pa će stići dokle stigne. Ja mislim da će opet doći na početak. Usput: moj zavičaj je cio Balkan, cijela Europa, Zemlja, Svemir.

Često su vam glavni simboli pas, poskok, vuk, tenk... Jesu li to i glavni protivnici današnjega čovjeka?

Nisu protivnici, to je čovjek. Čovjek je i vuk, i orao, i poskok, i pas, ponekad čak i slavuj.

Napisali ste i knjigu Isus je sam.

To je moja druga knjiga. U cijelom mom djelu najtragičnija, najžešća. Po tragičnosti i žestini prati je još samo treća: Pas, psa, psu. Knjige molitava i jauka.

Što vas je pobudilo, izazvalo da je napišete?

Sudar mlada i osjetljiva čovjeka s nemilosrdnim svijetom, nečovječnim režimom i velikim gradom. Bačen u blato, istjeran na ulicu, zaurlao sam kao vuk iz svoje pjesme u Isusovo lice, u prvu večernju zvijezdu. Urlao, zavijao godinama. Još i sad, u snu, ponekad, kriknem, zaurlam.

I Nikola Šop pisao je o Isusu.

Šopov je Isus smjeran i milosrdan, a moj je drukčiji.

Kakav je vaš?

Moj je progonjen i pobunjen. Najbolje će ga predstaviti pjesma Isus i pjesnik:

Jedan drugom šake u zelene rane zavlače,

jedan drugom jezik čupa zubima,

Večeraju kameni ugljen, piju mokraću.

Po danu je Isus pseto: za sobom dovuče uvečer

svoja crijeva.

Po svu noć mu pjesnik liže

slane rane,

po svu noć uglas jecaju.

Iz đubrišta, sa smetlišta ustaju

bezoki, beznogi gradski psi.

Nad podrumom plaču i zavijaju,

Isusove rane spiraju.

Šest dana tako, a kada dođe sedmi dan,

sam se Isus na križ raspne,

da se odmori.

Kad je objavljena knjiga Isus je sam?

Objavljena je 1961.

Kako ju je primila tadašnja komunistička kritika?

Na moje čuđenje, izvrsno. Doživjela je četrdeset prikaza. Svi kritičari nisu bili komunisti, a neki su možda moju molitvu pročitali i kao psovku. Naravno, o toj knjizi s naše strane Dunava nije napisano ni slovo.

Zašto?

Nemam pojma. A ja sam pišući i hodajući uvijek gledao na sjeverozapad u neku matoševsku zvijezdu koja je sjala nad Gričom. Sve svoje pjesme i neobjavljene knjige prvo sam slao u Zagreb, a da mi nitko nije ni odgovorio, a kamoli ih objavio.

Nisu odgovorili ni Ivi Andriću kada je poslao Travničku kroniku na hrvatskom jeziku. To je Andrić rekao slovenskom književniku Josipu Vidmaru kada je kod njega ljetovao. Umjesto knjige Andrić je iz Zagreba dobio dopisnicu od urednikâ, od kojih je jedan poslije postao akademik, u kojoj su ga pitali želi li da se doista objavi na hrvatskom jeziku.

Andriću su barem odgovorili dopisnicom. Istine radi valja reći da je knjiga izabranih pjesama Vuk u novinama objavljena u Zagrebu, ali četiri godine nakon što su mi izabrane pjesme objavljene na slovenskome u Državnoj založbi 1984.

S vašom sam se poezijom upoznao čitajući upravo Vuka u novinama. Zašto vuk? Zašto u vašoj poeziji zmije, jastrebi, jarci...?

To su već pitanja ktonskoga i uranskoga, svjetlosti i tame, života i smrti. Opjevavam život i smrt, nebesko i zemaljsko, uransko i ktonsko. Vuk je psihopomp, pratilac duša, bog smrti. On istrgne našu dušu i odvuče našu dušu (vlče, otud mu ime: vlk) na daleki zapad, u Ereb. Vuk je progonjen i progoni, strastan je i krvoločan, čovjekov jednojajčani blizanac. Herodot piše da svaki Eur (Slaven) jedan dan i jednu noć godišnje bude vuk. Zmija je živa veza (može se zavezati u čvor) između svijeta živih i svijeta mrtvih: kao Persefona, pola godine provede na zemlji, pola u zemlji. Jastreb, ptica grabljivica, prosiplje dlaku i perje, kolje sve što gmiže i leti. I on je psihopomp. Napisao sam stotinu pjesama o vucima, zmijama i jastrebima.

Ritmom pjesme ne samo što pratite ritam rere i gange nego i prirodne pojave: gromove, psikanje zmija, hukanje ponornice i bure, a naslućena, neizgovorena riječ odjekuje između onih koje napišete. Kako postižete tu zgusnutost i povezanost ritma i smisla?

Osluškivanjem i nasljedovanjem elemenata: u prirodi, u svojoj krvi, u jeziku. Pratim ritam života, prirode, svemira. Sve je ritmično: treba samo ući u ritam, treba ga uhvatiti. Naslutio ga je i uhvatio Luka Botić kad je zapisao:

Od mene će otpuh praha biti,

al u grobu rastvoreni prašak

za slobodu razigrat se hoće.

Vjerujem da će i moj zaigrani prašak igrati kroz vjekove.

Uđimo na trenutak u vašu pjesničku radionicu pa nam objasnite kako nastaje vaša pjesma.

Ni jedna moja pjesma nije nastala mojom voljom, tako što sam odlučio: sad ću napisati pjesmu.

Nego?

Svaka je bila poruka s nekoga višega mjesta, ali nikada ili malokad kao gotova pjesma, nego kao njezina naznaka. Za pedeset godina pisanja napisao sam pet samorodnih pjesama. Dopustimo da se jednom u deset godina može dogoditi čudo. Slijedi radost i muka kovanja sablje, kovanja pjesme, koje može potrajati danima, mjesecima, godinama.

Pa kako je kujete?

Kako sam veliki hodač, veliki putnik, osobito po planinama, gdje sam bliže Bogu ili onima koji to daju, tako u moju glavu padne neko zrnce; dobijem neki znak, neku sliku, neku misao, neku naznaku i to odmah skiciram. Zapišem jednom od dviju olovaka koje nosim i od kojih je jedna obvezno grafitna, koja me nikada nije iznevjerila kao kemijska, koja, kao svaka kemija, zna izdati. To je neko pjesmino jaje. Skicirana pjesma obično sama sebe gradi, a onda se u neko doba takoreći rastvori. Vjerojatno se radila u meni sve dok je nisam prepoznao.

Ali ni tada nije kraj, to je tek napisana pjesma. U tom trenutku mogu i ne moram raditi na njoj, može mi ostati u nezavršenom obliku i onda treba čekati drugo otvaranje, drugo povlašteno stanje, kada pjesma dobiva završni oblik. Napravim po četrdeset, po pedeset verzija jedne pjesme dok ne dobije završni oblik. Kada je završim, više je ne diram, za razliku od mnogih mojih prijatelja, među kojima ima sjajnih pjesnika, koji neprekidno pišu i popravljaju svoje pjesme, pa pjesma u posljednjoj verziji ne sliči prvoj.

Jeste li vi mjera svoje poezije?

Pjesma je svoja mjera. Prvi će je osjetiti, prepoznati, otkriti njezin autor, a onda čitatelj.

Kako prepoznate završenu pjesmu?

Nad pjesmom mi zadršće srce i ruka.

A što je s čitateljem, književnim kritičarom, teoretičarom, historičarom?

Kritičar je idealni čitatelj, koji prepoznaje i otkriva pjesmu i pjesnika. Teoretičar uočava zakonitosti i „markira“ staze kroz pjesnikovu šumu, a historičar, nasmrt ozbiljan, bilježi za vječnost. Svi su oni i obični čitatelji. U mojem slučaju s punom odgovornosti mogu reći da moje pjesme, kamoli moje knjige, nije pročitao nitko.

Baš nitko?

Nitko osim mene.

Zašto tako mislite?

Pročitati meni znači spustiti se na dno svake pjesme, na dno svake riječi, povezati ih kao što su u jadranskom kršu podzemne rijeke povezane između sebe u jedan sustav spojenih posuda. Kritičar mora poznavati sve moje pjesme, sve moje knjige.

Imate li svojega kritičara?

Imavao sam. Puno je pisano o mojim knjigama i pjesmama u Srbiji, u Beogradu, gdje je napisana i tiskana većina mojih pjesama i knjiga. I u Zagrebu bi, tih godina, ponetko, ponekad i ponegdje, ponešto napisao o ponekim mojim knjigama. To se može vidjeti u bibliografiji objavljenoj (2004) uz moje izabrane pjesme Pelazg na mazgi.

Je li vas kritika prepoznala? Je li bila zadovoljna vama i vi njom?

Mnogi bi na momu mjestu na oba vaša pitanja potvrdno odgovorili, ali ja neću iz jednostavna razloga: što nijedan kritičar nije pročitao cijelo moje pjesničko djelo. Možda zato što je pogolemo ili možda zato što im se učinilo nevrijednim truda. A možda i zato što u nas kritike i kritičara poezije nema. Možda nema ni poezije.

Zašto mislite da nemamo kritičara?

Zato što bi morali raditi, morali bi znati. Pogotovo bi kritičar poezije to morao znati. Imati znanje, eros, strast. Nekada smo imali takve kritičare.

Koji su to?

Matoš je bio takav.

Da, bio je pjesnik i kritičar?

To što je netko pjesnik i kritičar, koliko god pomaže, možda još više odmaže. Ali Matoš je vidio preko svoje poezije i svoje proze, koja je genijalna, bio objektivan. Osjećao je odgovornost prema hrvatskoj književnosti i hrvatskom jeziku, prema književnosti uopće. Što god dalje odmičemo u vremenu, sve nam izgleda blistaviji, osvjetljeniji. Matoš je našao i ušao u ritam vječnosti. On je bio i politički vidovit, prorok.

I vas, osim što smatraju velikim pjesnikom, neki drže mudracom i prorokom. Pritom ponajprije misle na vašu knjigu Europa na tenku, kojom ste prorekli ratove na prostoru bivše Jugoslavije.

Prorok nisam (a možda nisam ni pjesnik), ali ću priznati da je u nekim mojim knjigama (Isus je sam, Pas, psa, psu, pa i u spomenutoj Europi na tenku) bilo proročkoga gnjeva, žestine, invokacije. Žestine i gnjeva, makar i ne bili proročki, ima u cijeloj mojoj poeziji. A da bi se prorokovao rat među „zavađenim narodima“ nije trebala osobita proročka vidovitost. Zanimljivo je spomenuti: Europa je tiskana 1987, a pojavila bi se dvije godine ranije da rukopis nije „izgubio“ jedan zagrebački izdavač.

Što vam znači biti svoj? Znači li to biti neponovljiv u jeziku, poetici, tematici?

U svemu. Ako je pjesnik osrednje darovit, on će dar dijeliti s množinom, s mnogima: svakoga će zapasti po mrvica. Što je dar posebniji, sa-mo-svojniji, zauzme veći prostor, pokaže se iznimnim.

Vi sebe smatrate iznimnim?

Svi smo mi iznimni. Tako je u ljudskoj naravi.

Tko su još svoji, daroviti pjesnici u hrvatskoj današnjoj poeziji?

Bilo bi s moje strane ne samo pretenciozno nego i ružno reći da u svakom naraštaju hrvatske poezije, od začinjavaca do današnjih dana, nije bilo i da nema pravih pjesnika. No hrvatsku recentnu poeziju u ovome času ne poznajem toliko da bih mogao suditi. Ima autentičnih, izvornih pjesnika, onih koji drže baklju, no njih nikada nema mnogo, to je jedan, dva, najviše tri u jednom naraštaju. Ako su tri, to je sreća, blagoslov božji. Tri postoje, a koji su, to u ovom času ne znam.

Prve ste pjesme ranih pedesetih objavili u Beogradu. U Beogradu ste studirali, radili i živjeli do 1990, objavili brojne knjige, razvili se i sazreli izvan matične, hrvatske književnosti, u okviru srpske književnosti. Čiji ste vi zapravo pjesnik?

Jesam li ičiji? Ako sam ičiji, onda sam hrvatski. Bio sam to svih svojih beogradskih godina: jezikom, umom, djelom. Ali, osim toga, ja sam srpski, albanski, grčki.

Kako, čime?

Zvjezdanim nebom koje nas je zanosilo svojom bogatom i znakovitom dubinom, zemljom u koju smo se prosipali, iz koje smo nicali. Zar nisam Pelazg koji je niknuo iz jadranske crljenice, zar pod svojim hrvatskim i srpskim jezikom ne nosim svoj pramaterinski ilirski jezik, kojim razgovaram s vucima i poskocima, na kojem sanjam? Zar se nisam najeo šumadijskih jabuka i napio mutnih Morava i bistrih i studenih Drina? Kakva bi moja poezija bila bez grčkih pjesnika i mudraca, koje sam čitao više iz neba i zemlje nego iz knjiga? Zar bih mogao misliti i pisati ilirski da nisam u ovom zemljanom ćupu i Hrvat i Albanac?

S obzirom na rečeno, jesu li vas Srbi nastojali privoljeti u srpsku književnost?

Nitko me nije pokušao nagovoriti, a kamoli privoljeti. Ne zbog toga što netko ne bi htio ili poželio, nego zato što su znali da sam ono što jesam i da ne mogu biti nešto drugo. Ne mogu i neću! U nizu antologija srpske poezije šezdesetih i sedamdesetih godina prošloga stoljeća bila je jedna alineja u kojoj je pisalo: Petar Gudelj nije u ovoj antologiji jer je hrvatski pjesnik.

Je li odsutnost razlog vašega zanemarivanja u Hrvatskoj?

Glavni je razlog moja osamljenost i moja samosvojnost. Takav bih bio i da sam živio usred Zagreba.

Nije li možda razlog provincijalno europejstvo, vječni hrvatski strah da budemo što jesmo?

To je ono što smo ustanovili kod Andrića. Ne može se osporiti Andrićeva veličina, ali hrvatskoj književnosti u tom času (a ni danas) nije bilo stalo do veličine. Hrvatskoj književnosti nije stalo do Andrića, kao ni do Miroslava Krleže, Vesne Parun, a do jučer ni do Tina Ujevića.

No glumi da joj je stalo do Krleže, kojim se koristi u ideološke svrhe?

Krleža je za to dao isuviše razloga. Ali u toj gromadi, u toj planini od literature, naravno da postoje ne samo mjesta nego i cijeli dijelovi planine koji su stanište ne samo muza nego i pravih velikih bogova.

Kako vas je dočekala hrvatska književnost kad ste se vratili iz Beograda, kada je dobila velikog pjesnika?

Hvala na pitanju: dobro me dočekala hrvatska policija. U momu rodnom selu, Imotskomu. Hapsila me, isljeđivala, sumnjičila. Prijetila tihom, ponoćnom likvidacijom. Prvo pitanje koje mi je postavila bilo je: što si se vratio? Odmah su bili prisni, na ti. A ja ostavio obitelj, kuću, prijatelje, trideset i pet godina života, slike, knjige i došao glasovati za hrvatsku nezavisnost. To im, dakako, nisam rekao.

Tako policija, a književnost?

Policija me prepoznala kao srpskog (velikosrpskog, srbokomunističkoga) špijuna, hrvatska me književnost nije prepoznala ni priznala za pisca. Za dvadeset godina moga baškovoškoga izgnanstva nitko iz hrvatske književnosti nije upitao: što radi, kako živi taj hrvatski književni pas? Kamoli zatražio rukopis, pozvao na suradnju. Ili, nedajbože, u PEN, u Maticu, Akademiju. Hvala im: vodili su više računa o mom dostojanstvu negoli bih ga ja u trenucima slabosti vodio sam. Tih ratnih godina samo mi je jedan hrvatski pisac ponudio pomoć kad sam bio bez zdravstvene zaštite.

Tko je taj?

Stjepan Šešelj. Dao mi je broj telefona svoje tajnice, koja me uputila tajnici umjetničkog udruženja, a ova mi rekla: Vi nama morate poslati 50 svojih radova na osnovi kojih će komisija prosuditi jeste li umjetnik ili niste. Odgovorio sam joj: Gospođo, ja imam samo 30 objavljenih knjiga, na što će ona: Onda vam mi, gospodine, ne možemo pomoći.

Što mislite o antologijama hrvatskoga pjesništva u kojima vas ima?

Puno bolje mislim o onima u kojima me nema. Presretan sam kad vidim antologiju hrvatske poezije bez svojih pjesama. Znam da me sastavljač cijeni, pa cijenim i ja njega. Manje sam sretan kad tamo nađem dva, tri osakaćena prcvoljka pod svojim imenom. U kojoj god se antologiji (osim možda u Pavletićevoj) pojavio neki moj tekst, pojavio se unakažen: prepolovljen, ispreturanih stihova, pun tiskarskih pogrešaka, neprepoznatljiv. Ne kažem da je antologičar namjerno unakazio moje pjesme, kažem koliko drži do svog rada i do pjesama koje, ovako ili onako, cijeni antologijskim. Oni pjesme često i ne biraju sami, nego njihove tajnice, studenti, argati, pomoćni radnici. Uzmu vam dvije-tri po svom uvjerenju najslabije pjesme: da bi vas omalovažili. Jedna je takva antologija dospjela u ruke jednoga moga prijatelja u Beogradu, koji se (s tri prsta) krsti i meni kaže: „Ti si u velikoj Jugoslaviji bio veliki jugoslovenski pesnik, a sad si se u maloj Hrvatskoj smanjio, postao mali hrvatski pesnik.“

Jesmo li mi osuđeni na genijalne pojedince koje onemogućavaju razne udruge, koterije i generacijski vukovi?

Prije će biti da ih onemogućavaju hijene. Kad bi ih vodili vukovi, meni bi to bilo drago. Ja sam vučjeg roda, ja sam vukov odvjetnik, vuk je moj totem, ja sam vuk.

Je li strah zapreka kreativnosti? Da nema straha od politike, čini mi se da bi hrvatska književnost bila kreativno moćnija?

Ima sjajna bosanska pjesma koju Andrić u jednoj svojoj priči citira, a glasi: „Moj mejtefu, moj veliki strahu, dosta ti sam straha podnijela dok sam sitnu knjigu izučila“. I netko tko je sitnu knjigu napisao mogao bi reći da je mnogo straha podnio. Ako je kod ikoga strah u stvaralaštvu igrao tako veliku ulogu, to je bio strah kod Ive Andrića. Isto se može reći za mnoge književnike, pa ga neću nijekati ni poreći kod sebe. Jedan broj mojih pjesama nastao je u strahu. Strah je moćno, snažno osjećanje koje drma u temeljima, od kojega se branim pišući.

Ipak, mnoge ste pjesme napisali a da se niste bojali.

Nikada se nisam bojao izraziti. Nisam svoju pjesmu nikada obuzdavao, nisam je pripitomljavao, nego sam je u svoj njezinoj iskrenosti, ponekad u svoj njezinoj brutalnosti, iskazivao računajući ovako: stvarnost koja me na to potaknula još je strašnija, još je brutalnija, i što joj ne bih uzvratio istom, pa čak i većom mjerom.

Sanjate li pjesme?

Sanjam. Na kraju, svi smo čitali Freuda i Junga i znamo kako to biva. A da ih i nismo čitali, znali bismo to preko onih koji su sanjali i pisali prije nego su se rodili Freud i Jung. San aktivno sudjeluje u pisanju moje poezije, on mi pomaže. To je ono što se događa unutra, negdje, a kroz san onda izviri. I u ovoj posljednjoj knjizi pjesma Duša tilu ima niz takvih oniričkih, snovitih i sjenovitih pjesama, koje su začete u snu, koje su zapisane kao sni. Ja vjerujem u oniričku poeziju, vjerujem da je ona iz dubokih, pravih vrela.

Na predstavljanju zbirke Duša tilu kritičar Cvjetko Milanja govorio je o vašem bogatom bestijariju...

Već davno jedan je književni teoretičar napisao da je moj bestijarij bošovski. Ima arhetipova, praslika, koji su izbijali češće kroz slikarstvo nego kroz poeziju. Moje su ptice recimo odreda ptice grabljivice.

Zašto grabljivice?

Zato što sam valjda ja ptica grabljivica, bio ili ću biti, to je neobjašnjivo. Grabljivica je moja ptica, vuk je moja životinja.

A zmija?

Ja sam se sa zmijama rodio, s njima sam živio, one su mi najdraže, najbliže. Pjesma Moja prababa zmija, moj pradjed vuk govori o genezi moga bestijarija.

Vjerujete u vukove, zmije, u sve i svašta, a vjerujete li u Boga?

Vjerujem u Boga i u bogove. Moji su svi bogovi ovoga svijeta. U sve vjerujem, a osobito u svoje ilirske, predgrčke i grčke, u staroslavenske. Molim se svima u stotinama svojih pjesama.

Kako molite?

„Satri zmijicu gnusnu, zgnječi nogama, Gospode, moje tijelo...“ Moleći, sebe prinosim kao žrtvu.

Je li talent dar od Boga?

Da. Bez talenta nema ničega. E sad, znamo onu parabolu o talentima iz Svetoga pisma, koja govori o onima koji svoj talent bace u trnje i onima koji ga bace na plodnu zemlju. No i oni koji ga bace na plodno tlo moraju tu zemlju, taj humus, oplemenjivati svojim životom i radom, zalijevati znanjem i znojem. Nitko ne može napisati veliku poeziju a da nije došao u dodir s mnoštvom pojava i činjenica ovoga svijeta. Ali ništa neće pomoći da se napiše pjesma, kamoli poezija, ako se nema talenta, božjega dara.

Nekoliko puta rekli ste da nitko ne čita i ne razumije vašu poeziju. No u jednoj pjesmi napisali ste da ju je znala čitati vaša nepismena strina Baruša.

To je pjesma o mojoj knjizi Vuk u novinama, koja je 1988. izašla u Zagrebu i o kojoj nitko nije napisao ni slova. Poslije izlaze moje sabrane pjesme Golubice nad jamama, istina 1993. u ratu, u tri opsežna sveska na više od 1300 stranica, i opet nitko ni slova. O Pelazgu na mazgi također.

Znači li to da vas ignoriraju?

Zašto bi me ignorirali, nikomu ne mogu smetati. Živim u nekom tamo selu, u Baškoj Vodi, iza 77 brda, nikoga ne viđam, ni sa kim se ne družim, ne javljam se preko radija i televizije, ni na što ne utječem. Takav je u nas odnos prema vrijednostima, prema književnim činjenicama. Pa znadu oni dobro tko sam, kako pišem, nisu glupi, nego ih se to jednostavno ne tiče.

Pjesma koja me se jako dojmila posvećena je Tomislavu Ladanu, zove se Oblačak. Možda i zato što se sustavno prešućuje njegov amblematski roman Bosanski grb. Da nije prešućivanja tog romana, vjerujem da bi hrvatska književnost bila mnogo bolja.

Ladan je neko vrijeme bio oličenje Hrvatske. Sva je Hrvatska neko vrijeme, ne mora se ono poklopiti s cijelim vremenom Ladanova života, bila Ladan. Sve što ima Hrvatska, to se toga časa, toga dana, pokazalo u njegovu djelu, licu, njegovu znanju, u njegovu osjećanju svijeta. Po svom enciklopedijskome znanju, duševnosti, po svemu što može biti i imati čovjek iz Hrvatske (da parafraziramo Dantea), on je to bio taj jedan dan.

Je li život u Beogradu pridonio čvršćoj vezi sa zavičajem i zavičajnom mitologijom?

I sa zavičajem i sa zavičajnom mitologijom. Kad sam se, nakon trideset godina, vraćao u Hrvatsku, u svoj rodni kraj, svi su se čudili kako govorim kao da nikada nisam otišao. Da sam ostao s vama, govorio bih kao i vi, uzvraćao sam. U meni se moj jezik skamenio, ostao kakav jest. Pisao sam uvijek osluškujući taj svoj prvi jezik, jezik svoje matere, pisao kako bi to rekla moja mati.

Kako je takvomu bilo živjeti u Beogradu?

Ja sam u Beogradu bio prihvaćen bolje nego sam zaslužio. Ne svojim djelom, nego ponašanjem. Uvijek sam bio povučen, introvertan, zagledan u se, reklo bi se mračan tip. Ali oni mi nisu dali da budem sam, oni su me poticali. Sve su mi tribine bile otvorene, svi listovi, časopisi, izdavačke kuće. Sve moje knjige, kojih nije bilo malo, pročitane su na Trećem programu Radija Beograd. Ni jedna jedina moja pjesma u Hrvatskoj, ne samo na Trećem programu Radija Zagreb nego ni na jednom radioprogramu, nikada nije pročitana.

Je li vama u beogradskom književnom životu pomagalo i to što su tamo živjeli veliki hrvatski pjesnici Matoš, Ujević, Šop?

Lijepo ih se bilo sjetiti, ali i jednoga velikog hrvatskog književnika koji se zvao Ivo Andrić.

Kojega neki još nikako da priznaju hrvatskim.

Andrić je hrvatski pisac koliko i srpski. Poslije sjajne knjige Miroslava Karaulca to priznaju i nagluhi i poluslijepi, ali je po svom izboru i srpski pisac. On je iz Zagreba otišao u Beograd.

Otjeran je.

Ne znam, ali možda na neki način jest. Došavši u Beograd prihvaćen je objeručke i eto zagrljaja koji će potrajati cijeli život. Isidora Sekulić piše o njemu čuveni esej, Srpska kraljevska akademija nauka otvara svoje dveri i prima Andrića među srpske besmrtnike. Andrić u životu i nije htio ništa nego biti slavan, biti uspješan i kao činovnik, diplomat, i kao pisac. Uspio je u svemu. U književnosti je postao i ostao velik, ne dobitkom Nobelove nagrade, koju su dobivali i osrednji pisci, nego svojim djelom. Ako ima bogova na zemlji, on je bio jedan od njih, koji su prošli kroz naše prostore. Jezične i zemljopisne.

Iz Beograda ste često letjeli u Dubrovnik, iz Dubrovnika plovili na Lopud, Šipan, Mljet. Zašto?

Da se nagledam pučine, da me obasja Grad, da se nadišem naranača. Ja sam puno vremena, duge godine života, proveo na otocima. Po južnim, pučinskim otočnim valama. Na otocima imao kuće, pa i jedan srušeni renesansni dvorac s čudesnim vrtovima iz šesnaestog stoljeća. Na jednoj siki, pučinskoj ploči, proveo rat. Osim otoka, morao sam imati i jedan svoj grad, pa sam izabrao jedan koji se i kao opća imenica piše velikim slovom, Dubrovnik. Grad za sva vremena, Grad nad gradovima. Metafora hrvatstva, hrvatskoga jezika i kulture. Svojom arhitekturom, položajem u Sredozemlju, iznad beskraja, Minčetom, zidinama, Placom, Onofrijevom česmom, i onom česmom hrvatskoga jezika koja je tekla, šumila i pjevala cio srednji i novi vijek. Taj Grad obasjao je cio niz mojih knjiga. O tom Gradu napisao sam barem nekoliko knjiga.

I jedan sonet kada su velikosrpski agresori napali Dubrovnik.

Tada sam napisao tekst, pročitao ga preko Radija Split, jer sam bio u Baškoj Vodi, koji je poslije objavljen u Slobodnoj Dalmaciji i jedinstven je u hrvatskoj književnosti. Zove se Sonet za višecevne bacače. U njemu sam na pet-šest kartica rekao sve što je o Dubrovniku u tom času trebalo reći. Tekst koji je trebao ući u sve preglede, da ne kažem u sve antologije naše poezije o Domovinskom ratu. A nije ušao.

Vjerojatno zato što nam je vratiti se „...u ništa. U se.“, kako ste napisali u jednoj pjesmi.

Tragično je što sve ovo što govorimo, živimo, sanjamo, radimo, ide u ništa. Ima jedna pjesma, kratka, u mojoj posljednjoj knjizi Duša tilu, zove se:

Ne znati i znati

Ima u istoj knjizi još jedna, dvostiha, meni još draža, još zgodnija, spjevana u mojoj rodnoj ikavici,

Neka ti svitli planina

Ima te

Bilo i ostalo isto

Martinac se obara na zagrebački kruti kulturni centralizam, književni i generacijski šovinizam. Na janjičarski mentalitet dalmatinskih kulturnjačkih moćnika u Zagrebu. Sva im Hrvatska dokle banov konj repom maše.

To si zadnje dodao ti. Pa si svejedno svoju nedužnu knjigu poslao na njihov književni sud. Dobro znajući kako su podli fiškali i potkupljivi sudci.

Više je demokracije bilo u prosvijećenom komunizmu, veli Martinac. Ti misliš da je, kao u spojenim posudama, bilo i ostalo isto.

Izlet u Beograd

Tvoj noćašnji izlet u Beograd, u srpsku književnost, najrječitije odgovorio na sva tvoja pitanja i strahovanja o

sudbini tvoje morlačke čete, što ode u književno četovanje preko Drine.

U listu sumnjiva imena objavili nekakve tvoje pjesme, pa te optužili da su protusrpske.

Prvo te zatvorili u neko uredništvo (Večernje novosti, Borbe?), gdje si u kutiji od cipela doslovno izbacio crijeva. Pa

te gonili kroz grad, hajkali, tukli. Prednjačio jedan bradati novinar ili prodavač novina. Lica im se ne sjećaš, ali ti

se čini da nisu ostali nevini tvoji prijatelji Srba Ignjatović i Adam Puslojić. Beograd ti još jednom pokazao svoje lice iz tvojih vječnih snova.

Kad je tako tebi, kako je tvojoj morlačkoj četi? Pukovnik bi Grujić trideset i trojicu morao upisati među nestale.

Negdje kraj lepenice i Jasenice tražiti njihovu zajedničku grobnicu.

Noćas bi im se pridružio i ti da na Zelenom vencu nisu zapjevali zaklani pijetli.

Nagrada za životno djelo

Petar Gudelj (recimo) ima život i djelo. Što bi još hteo? Nagradu za životno djelo? Zar mu nagrada nije poklonjeni, nezasluženi život, poklonjeno, nezasluženo djelo? I vlastito nezadovoljstvo životom i djelom?

Tko je taj?

Malo pa nitko. Nije član nijednoga društva ni udruženja. Ne stoji iza njega nijedna ustanova, organizacija, strukovna ni građanska udruga, interesna skupina niti koja utjecajna osoba. Iza njega stoji samo Bijakova planina, ispred njega otoci i dvadesetak površno pročitanih i neprocijenjenih knjiga. Predlaže ga jedan (možda jedini) koji je pažljivo i brižljivo pročitao sve što je dotični napisao, bio njegov nepotkupljivi kritičar. Doljepotpisani. Ali tko će mu vjerovati?

Pelazg, Ilir, Starohrvat, Morlak, Vlah, P. G. pedeset i malo više godina piše hrvatsku poeziju, posve sam, ne obzirući se na druge, a ni drugi na nj.

Vitalist, koji ni pred smrti nije obarao ni zatvarao oči. Sastavio povijest i mit. Iz mita prelazio u povijest, iz povijesti u mit. Umro i rodio se puno puta.

Pjesnik jadranskog i dinarskog krša, ponornica, jama, vrulja. U hrvatskom jeziku i krajoliku iskopao jamu, prokopao ponornicu, otpečatio vrulju. Od izvađenog materijala sagradio brdo koje će teško biti kriti.

Igrao s elementima: zemljom i nebom, vatrom i vodom, munjom i gromom. Šaman, animist, totemist. Totemi mu na nebu jastreb, na zemlji zmija i vuk. Od civilizacijskih stvorova: tenk. Među šumskim drvećem jasen i hrast. Među voćkama divlja jabuka i divlja kruška. I sve što je divlje, što se ne može pripitomiti.

Kao temeljito obrazloženje i dokaz, namjesto tragova privodi samog lava (poskoka, magarca, vuka), Pelazga na mazgi (izabrane pjesme, Zagreb 2004) i njegovu putovnicu koju je napisao gospodin Ivan Lovrenović.

Iz zbirke Duša tilu

http://www.matica.hr/Vijenac/vijenac422.nsf/AllWebDocs/Jezik_je_vrhovni_sudac_

 Rodio sam se u siromašnu kraju i vrlo nesretnu narodu

Piše Boris Rašeta, Expres, 24 h

'Razmetni sin' hrvatskoga krša i hrvatske lirike, koji je velik dio života proveo u Beogradu, rado je dao intervju našem Borisu Rašeti o karijeri i poeziji

Petar Gudelj (1933., Podosoje kod Imotskog) autor je pjesama neprolazne vrijednosti, koje govore o - prolaznosti, o prolaznosti između ostalog. U zadnjoj zbirci, “Dva ili tri ljeta, dvije ili tri zime”, pjesnik kao da je naslutio vijest koja će kao munja pogoditi Hrvatsku početkom godine; onu o “populacijskom slomu”. Zazvučao je kao prorok, premda je govorio o mikrosvijetu svojeg zavičaja. “Mrtvi svi tvoji. Što ste se skupljali oko sinije u vašoj kući u Podosoju. Zadnji ćeš umrijeti ti. Za tobom kljen i kostela i vaša kuća. Iz svake vaše stope i riječi rast će žestica drča. Iz očiju, iz usta. Nastavit će vas, naslijedit će vas drača...”. I drugi su njegovi stihovi često tužni, elegični, prožeti dubokom emocijom. “Razmetni sin” hrvatskoga krša i hrvatske lirike, koji je velik dio života proveo u Beogradu, rado je dao intervju za Express.

Express: Često se u vašim izjavama osjeti tuga zbog toga što vas matična nacionalna kultura, hrvatska, nije prihvatila onako kako ste vi prihvatili nju. Nije li se nešto ipak promijenilo? Već dugo vas tretiraju kao jednog od najvećih živih hrvatskih pjesnika u zadnjih pola stoljeća, recimo.

Biti nečiji, pripadati družini, društvu u najužem i najširem smislu, stadu, čoporu, jatu, potreba je i način života svih ljudi i svih živih stvorova, naše braće i sestara: mravi, pčela, ovaca, vukova, riba i ptica. Isto je s biljem, travama i drvećem, pa imamo gorske i poljske ledine i livade, hrastove, bukove, jelove i borove šume. Dakako, i mješovite livade, i mješovite šume. Među ljudima narode, jezike, kulture, podneblja, zemlje. Nacije i nacionalne književnosti. Pjesnike, pisce.Usudom, čudom, niknuo sam, rodio se u jadranskom kršu, u hrvatskom jeziku i narodu. U vrlo siromašnu kraju i vrlo nesretnu narodu. U tvrdu, tešku i kamenitu jeziku, u kojemu sam poslije ne pisao nego klesao i zidao pjesme, pravio jezične kipove i kuće. Ma gdje to činio i bio: u svom selu Podosoju, Šibeniku, Mostaru, Beogradu. Ili na Mjesecu. Nije izabrano nego je dano. Trideset i pet godina, od svoje dvadeset i druge do pedeset i osme, proveo sam u jednoj drugoj, mješovitoj livadi i šumi, učio, radio i gradio u srpskom Beogradu, glavnom gradu tadašnje zajedničke (isuviše zajedničke) države Jugoslavije. Pisao-klesao-zidao svoje hrvatske pjesme. Bio hrvatsko drvo u srpskoj šumi, hrvatski pjesnik u srpskoj književnosti. Objavio desetak knjiga. Kad se 1991. razmetni sin vratio u svoju zemlju, rođena ga braća nisu prepoznala niti mu se obradovala. Otac nije pozvao svirače ni zaklao tele. Kako je bilo na počelu, prije trideset godina, tako je i danas. Ništa se nije promijenilo. Sin ostao razmetan: glâsi se, ali ga ne čuju. Objavljuje knjige, ali se o njima ne piše i ne govori. Neko ukleto drvo: plodovi pod njim truhnu.

Express: Često ste bili na osami, rekli ste jednom da ste već 50 godina u samoizolaciji, a ipak ste imali bogat život. Pokušajmo ga, zbog mlađe publike, rekonstruirati u njegovim bitnim momentima. Školovali ste se u Imotskom, Bihaću, Mostaru...

Uvijek sam bio ukleto i prokleto sam. Drvo što je raslo na pustopoljini, izvan šume. Na kojemu su se iskazivali gromovi i vjetri. Bio zaključan s devet brava. I desetom bravom dubrovkinjom, onom iz narodne pjesme. Jednako u Podosoju i u Beogradu, tada i danas. I danas živim tridesetak kilometara sjeverozapadno od Zagreba, u nepreglednoj pušćanskoj šumi, sâm. I dobro mi je. Oko mene drveće i ptice, gavrani i sjenice. Djetlići-duboresci i vjeverice. Lijepo mi je i dobro mi je. Teško je tako bilo živjeti u Beogradu, gdje se dobar dio književnoga života provodio po klubovima i kavanama. Ja u Narodnoj biblioteci i svojoj kući, na Zvezdari i Avali. Svoje pjesme nikad nisam donosio u redakcije nego slao poštom. Beogradski se književni život više privikavao na me nego ja na nj. Primili su me i prihvatili takvim kakav jesam. Imao prijatelje i čitatelje. Otvorene redakcije i tribine. Srca i oči. Da, školovao se u Imotskom, Šibeniku, Mostaru, u ta siromašna, gola, bosa i gladna vremena. U Bihaću svega mjesec, mjesec i po dana. Nikad toliko prijateljstva i ljubavi u životu nisam primio kao tih tmurnih i hladnih kasnojesenskih dana od Krajišnika Bišćana, Srba i Muslimana, od direktora učiteljske škole, plemenita i suosjećajna čovjeka (zvao se Drakulić), do nastavnika, učenica i učenika. Ali se primaknula zima, zabijelila Plješivica, a ja nisam imao kaputa, pa sam se zaputio u topliji Mostar. Gdje su bili topliji vjetri, studeniji ljudi. Jedan zloduh-direktor, zvao se Salih Ćišić, mučio me cio mjesec, i pored mojih petnaest petica, iz svih predmeta i vladanja, nije me htio upisati. Ja mu se poslije osvetio: nisam iz njegovih ruku htio primiti nagradu grada Mostara. Iz Mostara slao krasopisom pisane pjesme i objavljivao u Mladoj kulturi u Beogradu. Posjetio me njezin urednik Predrag Palavestra. Profesor me hrvatskoga jezika, slavni Abdurahman Nametak, brat Alije Nametka, nazvao pjesnikom.

Express: U Beograd ste dospjeli jer je tamošnji književni časopis Mlada kultura objavio vaše pjesme. Kako je dalje tekla vaša beogradska priča?

Po završenoj učiteljskoj školi u Mostaru, godinu sam dana bio učitelj pod svojom mitskom planinom Bijakovom, u vilinskomu Zagvozdu, čije se latinsko ime prvi put izgovorilo u šestom stoljeću na crkvenom saboru u Saloni. Napisao rukovet modrih, svilenih pjesama i dvije poeme: “Brodove” i “Samu u kamenu”. Otišao iz zagvoške modrine i tišine, u rujnu se 1955. našao u burnom i bučnom Beogradu, među mladim srpskim pjesnicima, s čijim su se pjesmama moje pjesme sastajale i družile u Mladoj kulturi. Moj sudar s Beogradom, urbanim i književnim, bio je tako silovit: tri godine nisam napisao pjesme. Tek ću 1958. početi i objavljivati one, žestoke, koje će puniti moje knjige “Isus je sam” i “Pas, psa, psu”. Bio je to moj drugi početak. Prve, predbeogradske, mediteranske, đačke, objavljene su 1956. u Sarajevu pod naslovom “Ruke, suze i čempresi”, trudom i nastojanjem odanog urednika Miodraga Bogićevića. Moj mediteranizam, kao neka krška rijeka ponornica, opet će na svjetlo dana u mojoj četvrtoj-petoj i dojdućim knjigama. Vojsku sam služio, bio tuđi vojnik na svojoj zemlji, u Požegi, koja se u to vrijeme zvala još i Slavonskom, i za godinu dana napisao tri pjesme: “Kiša”, “Molitva” i “Pred tobom, Vojskovođo”. Vratio se u Beograd, svojoj ljubljenoj ženi i kćeri. Počeo se nizati niz mojih svijetlih i manje svijetlih, sretnih i manje sretnih trideset i pet beogradskih godina. Da bi moje drvo jedna oluja 1991. iščupala iz šljivovite i jabukovite srpske zemlje, Podunavlja i Šumadije, i odnijela daleko na zapad, u jadranski, hrvatski krš, u onaj škrip iz kojega je izraslo. U koji će se prosuti. U Beograd sam doista letio i sletio za svojim pjesmama. Tako sam, “Za svojim pjesmama”, poslije mnogo godina, naslovio jednu svoju opsežnu knjigu zapisa, kratkih eseja i pjesama u prozi. Moja se beogradska priča pretakala u roman-epopeju, tekla beogradskim ulicama i godinama nosila jednu ljudsku ljusku, valjala drvlje i kamenje. Pjesme sam objavljivao u više književnih glasila, redovito i ponajčešće u časopisu Književnost, koji su uređivali književni klasici, međuratni nadrealisti Dušan Matić, Aleksandar Vučo i Eli Finci. Dao sam svoj prilog srpskoj kulturi: sastavio sam četiri književne čitanke za više razrede osnovne škole, čija su imena bila “Ruke i jabuke”, “Krilata zemlja”, “Jezero na Zelengori” (po pjesmi Jure Kaštelana) i “Na zvezdanim drumovima”. Nazivane su zvjezdanim i pjesničkim, korištene u nastavi od šezdesetih do osamdesetih, punih dvadeset godina, štampane svake godine u po sto tisuća primjeraka. Da su bile opeke, mogao se njima sagraditi mali grad. Beogradskom kaldrmom (tamo gdje se još bila zadržala) gazio sam stopama hrvatskih pjesnika: Antuna Mihanovića, Antuna Gustava Matoša, Augustina-Tina Ujevića, Gustava Krkleca, Nikole Šopa. Sve u nadi da nisam iznevjerio njih ni hrvatsku poeziju. Dišući i pišući čistim hrvatskim jezikom i duhom.

Express: “Ruke, suze i čempresi”, prva vaša knjiga, objavljena je u Sarajevu 1956. Druga, “Isus je sam”, objavljena u Kruševcu 1961., kod nakladnika Bagdala. Kako ste prošli s Isusom u naslovu?

”Isus je sam”, to je moja prva prekosavska i prekodunavska knjiga, napisana između 1958. i 1961. u Beogradu, tanka, neugledna, s upečatljivom naslovnom stranom Radomira Stevića-Rasa, objavljena u Bagdali, u Kruševcu. Bagdala je, kao neki Parnas ili Kiteron, brdo iznad Kruševca i naslov čuvene knjige Dušana Matića. U Bagdali je objavljivala darovita književna sirotinja. “Isus je sam” dočekana je s jednodušnim priznanjem. Tada mladi, budući veliki srpski pjesnik Branislav Petrović, napisao je o njoj panegirik pod naslovom “Ptica ambiciozna da postane orao jer reč je o Petru Gudelju”. Ja sam o šezdesetoj obljetnici njezina izlaska zapisao:

”Jedan usamljen, izopćen, ponižen, 1961. godine, naslovljavao tanušnu zbirku svojih posnih isusovskih pjesama i nadjenuo joj ime ‘Isus je sam’. Ne možeš reći da onako tanka i neugledna nije bila primljena i pročitana. Prikazana na književnomu istoku. Puno puta više nego sve tvoje knjige na književnomu zapadu.” A na drugome mjestu, drugom prigodom: “Kad si pisao ‘Isus je sam’ i ‘Pas, psa, psu’. Bio Isus i pas.” Samom naslovu s Isusovim imenom ni autorovu poistovjećenju s Isusom nitko javno nije prigovorio. Režim je bio komunistički i ateistički zaslijepljen, ali je književni narod bio razuman i prosvijetljen.

Express: U Srbiji u vrijeme Tita, zapazili ste to, nije prestajala s pisanjem i objavljivanjem srpska patriotska poezija. “Ja sam, kao Hrvat, pisao hrvatsku domoljubnu poeziju usred Beograda. Oni su to objavljivali, nitko mi nikada nije prigovorio”. Prigovorili nisu, ali u antologije srpske lirike niste uvršteni?

Da, u Srbiji se i u vrijeme komunizma i titoizma pisala i objavljivala srpska patriotska poezija. Ali komunizam i titoizam nisu svugdje bili isti. Drukčiji su bili u Beogradu, drukčiji u Zagrebu. Tako i književne, pjesničke slobode. Ja sam, sjećajući se tih dana i godina, 8. veljače 2017. zapisao i pod naslovom “U Staroj Gradišci ili u Lepoglavi” i objavio u knjizi “Za svojim pjesmama”:

”Nešto o srpskoj i hrvatskoj književnosti tvoga vremena. Kad bi tko u srpskoj književnosti tvoga vremena zaigrao na srpsku nacionalnu kartu a imao dara, svršio bi prije ili poslije u Srpskoj akademiji nauka i umetnosti ili u Srpskoj književnoj zadruzi. Kad bi tko u hrvatskoj književnosti tvoga vremena zaigrao na hrvatsku nacionalnu kartu, imao ili nemao dara, svršio bi odmah u Staroj Gradišci ili u Lepoglavi.” U Centralnom komitetu Saveza komunista Srbije bili su glasoviti srpski pisci i ideolozi Dobrica Ćosić i Antonije Isaković, u centralnoj Udbi legendarni Slobodan Penezić Krcun, glasoviti i legendarni srpski nacionalisti, koji nisu imali ništa protiv srpske patriotske poezije. Prisjetimo se tko je u Hrvatskoj u to vrijeme vodio komunističku partiju i službu državne sigurnosti, kad je ministar prosvjete i kulture propisivao koje se riječi smiju, koje ne smiju upotrebljavati. Pa je našao da se ne smije koristiti riječ tlak. Kao da nas nitko nikad nije gonio na tlaku, tlačio i određivao nam koje riječi smijemo, koje ne smijemo govoriti. Nisam ljubitelj ni zagovornik deklarativne i deklamatorske patriotske poezije niti sam je ikad pisao. Samo sam svojim pjesmama volio svoj narod, svoju zemlju. Koja ju je svu nadahnula i prodahnula. Pa bi se sva moja poezija mogla nazvati domoljubnom i zemljoljubnom. I nacionalnom, a ja nacionalistom. Takav sam hrvatski nacionalist ušao u Srbiju 1955., takav iz nje izašao 1991. U Srbiji se družio i prijateljio s takvim (i malo žešćim) srpskim nacionalistima. Zavolio (oduvijek sam je volio, da je nisam volio, ne bih u nju ni otišao) Srbiju, srpski narod, jezik, književnost, zemlju. Kao takav, i sam postao srpski nacionalist. Volim srpsku narodnu poeziju, puno pjesama znam napamet, volim “Slovo ljubve” Stefana Lazarevića, “Santa Marija dela Salute” Laze Kostića, “Nečistu krv” Bore Stankovića. Volim Šumadiju: i sâm sam pod Avalom, na Kapiji Šumadije, sagradio kuću i posadio šumu. Volim srpski nacionalizam, ne volim srpski imperijalizam. Volim, ali mi ne pada na pamet da srpske narodne pjesme, “Slovo ljubve” i “Santa Marija dela Salute” nazivam hrvatskim pjesmama, “Nečistu krv” hrvatskim romanom, a despota Stefana Lazarevića, Lazu Kostića i Borisava Stankovića hrvatskim piscima. Niti Šumadiju hrvatskom zemljom. I kad bih imao avione i tenkove (imam samo knjigu “Europa na tenku”), nikad ih ne bih slao da mi je osvoje. Mada su tamo moja kuća i šuma. Ja svoju kuću zovem svojom srpskom kućom, svoju šumu svojom srpskom šumom. Srpski su imperijalisti 1991. poslali svoje tenkove (nalivene mržnjom kao gorivom i posute cvijećem) preko Dunava i Save, da osvajaju srpske zemlje: Slavoniju, Baranju, Baniju, Liku, Dalmaciju. Avione i razarače da bombardiraju, granatiraju i razaraju srpsku Atinu, Dubrovnik. Za njima jezikoslovce i pismoznance da osvajaju hrvatsku, takozvanu dubrovačku književnost. Prvo Menčetića pa Minčetu, Držića pa Bokar, Gundulića pa Lovrijenac, Vetranovića pa Elafite i Mljet. Lepo naše plavo more do Karlobaga. U srpske antologije moje pjesme nisu uvrštene zato što ja nisam srpski nego sam, to su svi antologičari znali, hrvatski pjesnik. U nekim antologijama (Palavestrinoj, Lukićevoj) to i piše. Piše i u knjizi “Ko je ko u Srbiji”, adresaru svih istaknutih osoba, da sam ja Hrvat-rimokatolik. Malo smjeliji su ipak tražili moj pristanak, ali sam odbio. Zgodno je ovom zgodom reći što mi je u polušali telefonom rekao jedan srpski pjesnik akademik kad je u Mrkonjićevoj antologiji vidio tri moja iznakažena pjesmuljka: “Mi smo te ovde smatrali velikim jugoslovenskim, a sad si u Hrvatskoj mali hrvatski pesnik”. Ja sam mu odgovorio: “To je sitnica. Glavno je da više nema Jugoslavije”.

Express: I onda dolazi 1991. i rat, i sve se mijenja. Koga ste i što ostavili za sobom u Beogradu, kako ste dočekani ovdje?

Za sobom sam ostavio svojih trideset i pet beogradskih godina, obitelj, stan na Dedinju, veliku biblioteku, poznanike i prijatelje, jedini svoj grad, Beograd. Iz kojeg su bježali najsavjesniji ako su mogli i imali kamo. Sve se orilo od ratničkih pokliča, pjenilo od histerije i ludila. Mitinzi, mitingaši, radio, televizija, tisak. Provalila mentalna kanalizacija. Ološ se izlio na ulice i trgove. Već upaljeni tenkovi, pod njima podrhtavala zemlja. Više se nije moglo izdržati. Odjavio sam se zauvijek i vratio se u Hrvatsku. Ja sam imao kamo pobjeći, kamo se vratiti. U Baškoj sam Vodi, gdje Imota sad kroz Tunel svetog Ilije izlazi na more, ranih sedamdesetih, od svojih honorara za čitanke, sagradio veliku kuću. Došao sam u svoju zemlju, u svoju kuću. Prvo sam se prijavio policijskoj upravi u Makarskoj, da bih sutradan mogao glasovati na referendumu za hrvatsku nezavisnost. Što mi je s teškom mukom ipak uspjelo. Od svoje Hrvatske ništa osobito nisam mogao očekivati. Ponajmanje da će me sumnjičiti, prisluškivati, privoditi, isljeđivati. Prijetiti. Što mi se sve događalo. I da bi bilo tragikomičnije, najviše u Imotskom, u vrijeme kad sam pripremao “Put u Imotu”, mitsku imotsku knjigu koja će proslaviti Imotski i Imotu. Za koju mi je grad Imotski prije nekoliko godina dao nekakvu životnu nagradu. Od hrvatske književnosti ništa nisam očekivao i ništa nisam dobio. Uvijek bih odahnuo i rekao: Hvala ti, Bože!, kad bih vidio da me u nekoj antologiji ili popisu pisaca nema. Ni u kakvo se književno društvo nisam upisao. Možda me i ne bi htjeli upisati. Kad bih dolazio po kakvu poslu u Zagreb, sve svoje slobodne sate provodio sam hodajući Medvednicom. Ni u jednu redakciju ili nacionalnu kulturnu instituciju nisam ušao. Nisu me ni zvali. Ne treba čuditi što živim u šumi.Ima li za me mjesta u hrvatskoj književnosti u neko buduće vrijeme, za pedeset ili sto godina, to ne znam, to nitko ne zna.

Neki kažu da ima, a ja mislim da nema.

Kako naglo nestajemo, ne znam hoće li dotle biti hrvatske književnosti, hrvatskoga naroda i Hrvatske. Zasad ne vidim svoje mjesto u hrvatskoj književnosti, ali ga imam i vidim u hrvatskoj šumi.

Express: “Nema za mene mjesta u hrvatskoj književnosti. Pišem poeziju koju nitko i ne čita, mislim da ne čitaju na tim mjerodavnim mjestima. U Maticu hrvatsku može se upisati tko god hoće, u HAZU ne može, ali svejedno ulazi koješta. Pitanje je imamo li mi, primjerice, književnih časopisa”, rekli ste. HAZU danas baš i nije neki Panteon, kulturne ustanove su nam korodirale, jako. Uopće, kultura ne stoji najbolje.

Kažete da sam negdje ružno govorio o Matici hrvatskoj, Hrvatskoj akademiji, književnim časopisima, kulturnim ustanovama, kulturi. Ne sjećam se, možda i jesam: čovjeku se zaleti jezik, svašta kaže. Svatko pametan i razuman zna da su Matica hrvatska, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Hrvatski sabor i hrvatska katolička crkva četiri stupa hrvatske nacije i nacionalne duhovnosti i državnosti, bez kojih nas nema među narodima. Bez kojih nas nema. Članovi dolaze i prolaze, ustanove ostaju. Ako nemam knjige u Matičinoj biblioteci Stoljeća hrvatske književnosti, ako nisam član Akademijina razreda za književnost, to znači da u njihovim očima moja poezija i ja nismo to zaslužili. A tko sve nije bio član i objavio knjigu i tko je sve ne će objaviti i biti. Privid smo samo i magla koju raznosi vjetar.

Express: “Danas knjige objavljuje kome god padne na pamet”, rekli ste jednom. “U Hrvatskoj je danas deset puta više pisaca od čitalaca. Kod nas na svaku pročitanu knjigu dođe deset objavljenih. Svaki deseti pisac pročita tuđu knjigu jer naši pisci čitaju samo svoje knjige”. Koga vi čitate i cijenite, od naših pisaca i pjesnika. Danas i jučer?

Što bih ja bio izuzetak? Ako je točno sve to što sam ja rekao, a vi citirali, jedini dosljedan i logičan odgovor na vaše pitanje bio bi: Sebe. A s kojim grčem i gorčinom, sumnjom i nevjericom, to ja najbolje znam.

Express: Malo je danas tako elegičnih, tužnih pjesama kao one koje smo čitali u vašoj zadnjoj zbirci (tridesetoj?) “Dva ili tri ljeta, dvije ili tri zime”. Zašto je tako? Ima li negdje razloga za radost? Imaju li je bar mladi? Mladost je uglavnom radosna. Vi zazivate smrt. “Ubij me dok sam još na nogama/Ubij me što prije. Da moja smrt ne bude tvoja osveta, nego tvoja milost. Smiluj se, ubij.”

Svoje pjesme nešto pišem ja, nešto se pišu same. Donekle ja, odnekle same. Ili obrnuto: donekle one, odnekle ja. Oboje uvijek iskreno, bez ikakve računice, nedvojbeno i nepotkupljivo. Kako nam u tom času nalaže naša emocionalna i mentalna sveukupnost. Jedino kako možemo. Jedino tako možemo. Kad bi se moglo, kad bi bilo drukčije, poreklo bi se oboje: ne bi bilo pjesnika ni pjesme. Ne pitajte zašto su pjesme tužne, elegične, tragične. To pitajte povijest, sudbinu, smrt. One su takve kako su napisane, kakve su se napisale, kakve jesu. Jedino je važno jesu li ili nisu pjesme. Malo je vedrih, veselih i svijetlih pjesama. Bilo je jedno vrijeme (zapamtili smo ga) kad se tražilo, zahtijevalo, naređivalo da sve pjesme budu svijetle, radosne, optimistične. Poticajne, bodre: da nas na putu u nove pobjede potiču i bodre. Da svi budemo nasmijani, svijetli i sretni. Trebalo je puno borbe, prolivene tinte, slomljenih pera i karaktera da bismo bili kakvi jesmo: mračni, nesretni, pesimistični. Da bismo mogli pjevati o smrti. Zvati je, prizivati, dozivati, s njom otputovati uskim putim, tisnim klancim u vječno i beskrajno ništa. Nju, koja dolazi i nezvana, sama, odvodi sve, pa i najokorjelije optimiste.Ima li mjesta i razloga radosti? Ima. I neka ga bude još više. Najviše što je moguće. Radosti, svjetlosti, letu. Zar se i sam nisam radovao, svijetlio, letio. Još se radujem, svijetlim, letim. Koliko mogu. Ali znam: jednako ima svjetlosti i tame, radosti i tuge. Ne bi se isto moglo reći za život i smrt jer je život kratak, a smrt vječna. Nitko se još nije vratio s onoga svijeta. Ne bih se složio s vama kad kažete da je mladost uglavnom radosna. Mladost je uglavnom žalosna.

Express: Jedna je stvar nedvojbeno tužna. Nama, koji nismo rođeni u Zagrebu ili nekom većem gradu, zavičaji se prazne, postaju pustinja, i vi o tome pišete potresan stih: “Mrtvi svi tvoji. Što ste se skupljali oko sinije u vašoj kući u Podosoju. Zadnji ćeš umrijeti ti. Za tobom kljen i kostela i vaša kuća. Iz svake vaše stope i riječi rast će žestica drča. Iz očiju, iz usta. Nastavit će vas, naslijedit će vas drača..” Toj drači nema alternative?

Praznimo je, lako odlazimo iz svoje zemlje. Kao da nam je neprijateljska, kao da nam nije draga. Jezik i narod su sinonimi. Nestat će narod i jezik kojim je govorio. Njegova poezija. Neće je više nitko čitati ni razumjeti. Zašto sam zapisivao riječi, pisao pjesme? Puno je mrtvih jezika, mrtvih naroda. U zemlji, sad su zemlja. Zar će i moj narod i moj jezik biti u zemlji, biti zemlja? Možda i prije nego se moje kosti prospu u zemlju, budu zemlja. Kad oni budući sretnici-nesretnici, Kranjčevićevi posljednji Adami, budu napuštali Zemlju, hoće li nam na tu novu, dosuđenu zvijezdu ponijeti ime?

Express: “Vodili su nas u dvije Jugoslavije od kojih se ne zna koja je gora i monstruoznija”, rekli ste jednom. Jugoslavije više nema - a države koje su je naslijedile odumiru. Hrvati i Srbi. Nema nade u pomirenje, ali i ovako se može desetljećima?

Pisao sam: “Živio četiri države: dvije Jugoslavije i dvije Hrvatske. Prva Jugoslavija i prva Hrvatska bile kratke. Druga se Jugoslavija otegnula do potkraj stoljeća. Do potkraj tvoga života. U prvoj si se Jugoslaviji rodio, u drugoj ćeš Hrvatskoj umrijeti.” Hrvati i Srbi, Srbi i Hrvati. Dva susjedna, bliska, slična, jednojajčana, jednojezična neprijateljska naroda, dugo će ostati neprijateljima. Dvije Jugoslavije nisu ih zbližile i pomirile nego još više udaljile i posvadile. Neka nikada više ne žive u istoj državi. Njihovu neprijateljstvu želim ali ne vidim kraj.

Hoće li ratovati? Ratova će biti dok bude ljudi. Svaki sljedeći bit će krvoločniji i pogubniji. Vidjeli smo kakav je bio ovaj naš protekli, sviju protiv svih, koji se zapravo još nije ni svršio. I to nakon gotovo cijelo stoljeće života u zajedničkoj državi, pola stoljeća bratstva i jedinstva. Gledao sam dva rata. Dojdući, dolazeći, treći, neću gledati. Samo će mi od tenkova, topova i ratničke halabuke podrhtavati kosti.

Express: Hoćete li objaviti dnevnik, koji vodite godinama?

Moji su dnevnici moja svakodnevna poezija i proza. Jedan sam isječak objavio u opsežnoj knjizi “Za svojim pjesmama”. Ostalih trideset-četrdeset svezaka bit će obilan zalogaj jednom kontejneru za smeće, pa bi dobro bilo ovaj razgovor završiti pjesmom “Sve će u smeće” iz moje knjige “Dva ili tri ljeta, dvije ili tri zime”.

Sve će u smeće.
Tvoji rukopisi i tvoje knjige.
Napisane i nenapisane.
Tvoje ruke. \
Tvoje košulje i tvoja sjećanja.
Ćaćine gusle i kantari u Beogradu,
materin lopar u Baškoj Vodi.
Poneko rijetko sačuvano pismo
i slika.
U letu uhvaćeni pogledi.
Ništa te ne će nadživjeti.
Sve će u smeće.

https://express.24sata.hr/kultura/rodio-sam-se-u-siromasnu-kraju-i-vrlo-nesretnu-narodu-25649

 

Hitovi: 6125