Hrvatska prije i poslije izbora

Kategorija: Iz medija Objavljeno: Subota, 18 Svibanj 2019 Napisao/la Administrator

Izbori EU

Izbori su uvijek onaj posebni trenutak kada i oni na vlasti strepe od nas malih, običnih ljudi. Makar malo. Iako su oni usavršili svoje metode ostanka za kormilom vlasti, nikada ne mogu biti posve sigurni hoćemo li zaokružiti baš njihovu listu i njihovo ime ili nećemo. Upravo stoga predizborno je vrijeme rijetka prilika da malo stavimo pod lupu njihovo djelovanje, da vidimo što su ispunili od predizbornih obećanja, koliko su vjerodostojni i što dalje od njih možemo očekivati...

Isto tako, unatoč tome što nas iskustvo uči da je to najčešće samo utopija, to je jedna od rijetkih mogućnosti da sudjelujemo u društvenim mijenama koje mogu biti sudbonosne, i za nas kao pojedince i za cijeli narod. Poštedjet ću vas od svog umovanja (par mojih utopijsko - amaterskih uradaka možete bez imalo štete ignorirati) i prepustiti tekstovima naših ponajboljih kolumnista koji bi nam mogli pomoći da bolje sagledamo našu hrvatsku zbilju i aktualne aktere na političkoj sceni i da donesemo najbolje vlastite odluke. A ako bi u svemu ovome trebalo nešto posebno naglasiti to bi bilo sljedeće: Važno je izići na izbore! I: Samo složna braća kuću grade!
A. B.

Iz neposlanog pisma kandidatu za najodgovorniju ulogu u državi 

...Više nikome ne treba dokazivati kako je hrvatsko društvo ozbiljno bolesno i podijeljeno i kako se, za sada, ne vidi izlaz iz takvog stanja. Vi ste u poziciji da to promijenite - da ga ozdravite i da ostanete zlatnim slovima zapisani u hrvatskoj povijesti kao njegov spasitelj, ili, ako ne iskoristite tu priliku, kao jedan od onih žalosnih likova koji su njome prodefilirali posljednjih dvadesetak godina, na svoju sramotu i na žalost hrvatskog roda.

Evo što bih ja kao običan, mali čovjek, građanin, u čije se ime svi zaklinju, učinio: napravio bih radikalni zaokret u odnosu na dosadašnju političku praksu kako bi ona postala ono što bi po svojoj definiciji i morala biti - najplemenitija djelatnost za opće dobro i u prvi plan stavio interese malog čovjeka, čuvanje općih vrijednosti te nacionalni i državni interes. Iako se to čini utopijom, jedino takav zaokret daje neke šanse, a sve drugo, osobito nastavak dosadašnje prakse, neminovno vodi u dalje propadanje i krajnje neizvjesnu budućnost. Sigurno je da sve ovo nije moguće ostvariti bez rizika od velikih otpora, možda i konflikata, kao i otpadanja mnogih vaših članova, jer su korjeni krize duboki, ali uz hrabro srce, pouzdanje u svoj narod i vjeru u Boga, ništa nije nemoguće.

Treba se samo sjetiti da vladajući sloj čini samo 5 - 10 % populacije, da u izborima uglavnom sudjeluje manje od 50%, a da se vlast osvaja ponekad i s manje od 30 % glasova. Šansa je u otvaranju prostora onoj velikoj većini, većoj od 50% biračkog tijela, koja je do sada bila isključena (uglavnom zbog nevjerice u mogućnost vlastitoga utjecaja i zbog toga što ne želi sudjelovati u nečemu gdje nitko ne može ostati čistih ruku i obraza), i u iseljenoj Hrvatskoj, jer možda, se tu krije ono najbolje od našeg nacionalnog bića.

Konkretno, na temelju ovakvih promišljanja, otvorio bih prostor svima onima koji su sposobni i voljni ponuditi kvalitetna rješenja, a svoje osobne interese malo staviti u drugi plan. Sa svijećom u ruci tražio bih najsposobnije i najbolje i u Domovini i izvan nje, ne isključujući pri tome a priori nikoga, ali dajući prednost novim, mlađim i nekompromitiranim ljudima, sastavio skupine eksperata za pojedina područja, koji prihvaćaju navedene pretpostavke i dao im priliku da osmisle i predlože sve potrebne mjere za ozdravljenje, odnosno spas Hrvatske. Među glavnim planovima, odnosno namjerama, koje bi bilo dobro građanima ponuditi, odnosno obećati u slučaju izborne pobjede su:
  • promjene izbornog sustava koje bi trebale omogućiti narodu da bira najbolje i najsposobnije, umjesto dosadašnjega koji to onemogućava,
  • intervencije u zakonodavstvu (dopune, izmjene), koje bi osigurale normalno i efikasno funkcioniranje pravne države u punom smislu riječi (svi jednaki pred zakonom, učinkovitije protiv kriminala i korupcije), i koje bi išle prema uklanjanju dosadašnjih loših ili nepravednih rješenja (mirovine, socijala, radni odnosi, školstvo i sve ostalo). (Ovdje bih se koristio iskustvom i praksom zemalja koje bi nam mogle biti uzorom, poput Njemačke.)
  • hitna izrada planova za rješavanje svih aktualnih poteškoća u našem društvu, odnosno sveukupne krize (u ekonomiji - prije svega problema nezaposlenosti, u funkcioniranju javne uprave, potom u zdravstvu, prosvjeti, kulturi, javnim medijima, podjela u društvu, krize morala i svega ostaloga),
  • izrada planova za sprječavanje daljeg demografskog propadanja,
    izrada plana za ravnomjernu i solidarnu distribuciju sveukupnog tereta, odnosno poteškoća, koje se ne mogu izbjeći uz neminovne reforme i restrikcije povezane s njima (makar i na simboličkoj razini)
  • izrada strategije dugoročnog razvoja.

Gotovo sam siguran da se jedino uz ovakav (ili sličan) pristup može pokrenuti ona zapostavljena većina od više od 50 % nacionalnog korpusa, a time i aktivirati svi naši neiskorišteni potencijali i resursi, koji nisu zanemarivi, što bi skratilo vrijeme potrebno za izlazak iz krize i osiguralo izvjesniju i bolju budućnost naših građana. Želim Vam uspjeh na predstojećim izborima i svako dobro... 

 Još malo u istom smislu

...Što bi se, onda moglo i trebalo učiniti? I kako? Boljeg odgovora na ta pitanja od onoga dr. sc. J. Bilač u Hrvatskom tjedniku, teško da bi se moglo naći:

„...Jasno je kako je narodu potrebna široka pokretačka nacionalna snaga koja će ga pokrenuti u borbi za očuvanje demokratskih standarda u Hrvatskoj. Izvjesno je kako se takav pokret ne će razviti iz stranačkih politika, jer je u Hrvatskoj razvijen nedemokratski stranački politički sustav i kao takav ne može predvoditi demokratske procese. On egzistira na daljnjem gušenju demokracije.

Aktualni stranački sustav, umjesto višestranačke različitosti, ponovno se pretvara u monolitan sustav u kojem nakaradna ljevica i navodna desnica te njihovi centri samo prestavljaju sliku političke različitosti, a zapravo jedni i drugi provode iste politike i tako stvaraju političko jednoumlje koje smo napustili prije nešto manje od trideset godina.

Ujediniti se u borbi za demokraciju, okupiti domovinsku i iseljenu, nacionalnu i domoljubnu Hrvatsku u pokret koji ne će biti stranački ograničen i usmjeriti ga na ostvarenje legitimnog prava da sami odlučujemo o svojoj sudbini, odbacujući negativne sastavnice koje danas ugrožavaju opstanak naroda i države...“

Mi bismo, možda, mogli dodati kako bi bilo krajnje vrijeme da shvatimo da rascjepkanost znači siguran neuspjeh, da pokušamo potisnuti svoje egoizme i ambicije i da prepustimo prednost onima koji nisu potrošili svoje kredite, osobito mladima. (I savjetodavna uloga seniora s bogatim iskustvom može biti od presudnog značenja). Da pozovemo (uz jasnu i konkretnu političku platformu) onu šutljivu većinu koja ne izlazi na izbore (valjda zbog nevjerice da se išta može učiniti), da probudimo intelektualce i studente, da pozovemo radništvo i umirovljenike, kao i sve ostale građane kojima je na srca Hrvatska i njena budućnost. I na koncu, ali možda najvažnije, da širom otvorimo vrata iseljenoj Hrvatskoj.

Cijeli tekst na:  https://tockanai.net/index.php/iz-medija/14-o-stranici/280-quo 


 Zbog čega se državljani Hrvatske u tako malom broju odazivaju na izbore za europski parlament? 
Nino Raspudić / Večernji list, svibanj 2019.

Zbog čega se državljani Hrvatske u tako malom broju odazivaju na izbore za europski parlament?
 Prethodno bi se možda bilo dobro zapitati i zašto je niska izlaznost na izborima za nacionalni Sabor? Prošli put bila je samo 52%, no za europski parlament je čak upola manja.

Tko su ljudi koji imaju izborno pravo, ali ga ne koriste? Čini se kako ih treba podijeliti u dvije osnovne skupine. Jedni su apsolutno pasivni građani, koji ne bi izlazili ni da je ponuda idealna ili politički trenutak najdramatičniji.

Drugi su promišljeni apstinenti, nebirači sa stavom, koji smatraju kako je odlazak do birališta čisti gubitak vremena, da sva pompa oko izbora nije vrijedna ni petnaest minuta njihova vremena jednom u četiri ili pet godina. Najvjerojatnije misle kako je učinak njihovog glasa nikakav ili minimalan, dakle nije vrijedan truda za sudjelovanje u nečemu što smatraju pukom predstavom. Takvo stajalište nije bez rezona, a ni teorijske potkrepe.

Cijeli tekst na: https://kamenjar.com/nino-raspudic-koliko-uistinu-vrijede-hns-dalija-i-puljci/


Hrvatska kao kolonija?
Milan Ivkošić, Večernji list, 1912.

....Sadašnja vlast, u tome se ne razlikujući od prethodnih, nastavlja politiku kolonije koja se ne želi zamjeriti svojim inozemnim gospodarima. Više od 95 posto hrvatskih banaka u vlasništvu je stranaca. Prodane su među ostalim i pod pritiskom mita o privatizaciji, kojim se po glavi javnosti udara više od dva desetljeća. Tek kad je taj mit učinio svoje, istoj toj javnosti stidljivo je priopćavano kako u pojedinim moćnim zemljama u Europi država ima i do 40 posto vlasništva u bankama. A naša se draga država želi osloboditi i ono malo banaka što je ostalo u njezinu vlasništvu, pa sada traži kupca za jedinu značajniju hrvatsku banku, Poštansku banku.

A ponovimo još jednom koliko smo kad je samo riječ o bankama platili tu sklonost “naših prijatelja” i to približavanje “milenijskom projektu”. Dakle, hrvatske su banke sanirane sa oko 87 milijardi kuna a strancima su prodane za oko pet milijardi! U posljednjih desetak godina strane su banke u našoj zemlji imale čistoga profita oko 50 milijardi kuna, a dobiti im nisu smanjivane ni u posljednjim godinama recesije. Poznate su žalopojke hrvatskih gospodarstvenika o nepodnošljivim kamatama na kredite te to da te banke radije kreditiraju građane koji kupuju proizvode što se uvoze iz matičnih zemalja tih banaka. Inozemne se banke u Hrvatskoj nikad nisu potužile ni na hrvatsku Vladu ni na Hrvatsku narodnu banku, jer im je država uvijek išla na ruku. Moglo bi se reći da su one stvarna, opipljiva vlast u Hrvatskoj, jer upravljaju svime bitnim za materijalnu (ne)moć Hrvatske – njezinim financijama, gospodarstvom, uvozom i izvozom.

Više na: https://www.vecernji.hr/kolumna-milana-ivkosica-hrvatsku-vode-placenici-435635 


Ima li desnica u Hrvatskoj uopće budućnosti? Ususret izborima za Europski parlament
Davor Dijanović, HT  01/05/2019
Slikovni rezultat za izbori

...Moglo bi se dogoditi (nadam se da ne će!) da niti Neovisni za Hrvatsku niti Hrvatski suverenisti ne uđu u Europski parlament i to zbog nedostatka vrlo maloga broja glasova (ako bih trebao procijeniti tko od ovih dviju opcija ima veće izglede za uspjeh, onda su to Neovisni za Hrvatsku).

I koliko se god nakon eventualnoga takva scenarija budu pravile kvazianalize i zdvajalo nad činjenicom što desnica nije ujedinjena, smatram da će ovi izbori biti dobar test političke snage i dobro čistilište ovih dvaju blokova za izbore za Hrvatski sabor koji će se održati iduće godine.

Desnici je, naime, potrebno pročišćavanje od nerealnih egomanijaka, umišljenih veličina i samopromotora, kao i od potrošenih imena koja se, gdjekad i po zadatku, aktiviraju pred svake izbore. Desnici treba lustracija. Nerealno je zazivati lustraciju na široj političkoj razini, ako prethodno i sama desna opcija ne pročisti svoje redove, ne, dakako, toliko od bivših komunista (premda je i njih bilo mnogo na desnici, u čemu su mnogi korijeni problema), nego od prevrtljivaca i nesposobnjakovića.

Desna politička opcija u Hrvatskoj treba napraviti duboku introspekciju i samokritiku i konačno se zapitati koji su razlozi njezina neuspjeha. Jer do pred koju godinu moglo se govoriti o djelovanju HDZ-a, ali i ex-komunističkih struktura protiv snažnije afirmacije desnice kao respektabilne snage. Danas glavni razlozi neuspjeha leže u redovima same desnice. Političko ozračje u Europi još će dugo vremena ići u korist jačanja desnih političkih opcija. No da bi desna opcija i u Hrvatskoj ojačala potrebni su korjeniti zaokreti i promjene.

Pisac ovih redaka smatra sljedeće:

1. Mentalni komunizam i preziranje drukčijega mišljenja nije samo odlika ljevice, nego i mnogih desničara u Hrvatskoj koji, očito, ne znaju funkcionirati u demokraciji. Desni političari i intelektualci moraju se naučiti kulturi dijaloga i lišiti pseudomesijanskoga poremećaja.

Na žalost, često se događalo da što je netko bio potkapacitiraniji, to je bila veća njegova umišljenost u vlastitu veličinu (kod nekih do te patološke razine da su ih prema njihovu kazivanju pratile sve moguće značajnije obavještajne službe svijeta). Gdje je tu bilo toliko spominjano domoljublje i ljubav prema Hrvatskoj? Desničari, sjetite se da ste prah i da ćete se u prah vratiti. Ako ste zaista katolici, onda ne će dizati glavu jer ćete biti svjesni svoje malenosti i svoje prolaznosti. A tada ćete zatomiti i svoje bolesne taštine.

2. Desna politička opcija mora se lišiti klanskoga mentaliteta. U Hrvatskoj, čak i na dičnoj desnici, ako nisi dio nekoga klana, ne predstavljaš baš ništa, neovisno o tomu što radiš i koliko djeluješ (da ne govorimo o tomu da desničari ne znaju privatne odnose ostaviti po strani kad su u pitanju opća društvena pitanja). Ako se i dalje ne budu prepoznavali ili zbog konkurencije (da, i toga ima na desnici) uništavali talenti i ljudi koji nešto znaju, budućnost desnice ne će biti nimalo perspektivna.
Afirmirati više mladih ljudi i rebrendirati se

3. Desna politička opcija treba u svoje redove primiti i afirmirati veći broj mladih ljudi intelektualno formiranih dominantno u samostalnoj Hrvatskoj, čime se u startu čini akt ‘lustracije’. Postoje mladi ljudi koji bolje razumiju političke procese od mnogih koji su već desetljećima u hrvatskoj politici. Do sada se deklarativno govorilo o mladima, no oni su u pravilu služili za lijepljenje plakata. Mladim ljudima s karakterom teško je služiti kao servis za plakate dok često potkapacitirani likovi zauzimaju mjesta na listama.

4. Desnoj političkoj opciji potrebno je rebrendiranje. Nitko ne može poreći da su teme Haaga, komunističkih zločina i odnosa sa Srbijom bitne, no svoditi svu politiku samo na te tri teme pogrješno je i odbija ljude. Desnica treba još snažnije nametnuti svoj jezik kad su u pitanju svjetonazorska pitanja (tu su neke udruge napravile dobar posao, ali su kasnije nepotrebno ulazile u politiku). Treba više govoriti o ekonomsko-socijalnoj problematici i predlagati rješenja za ekonomske probleme.

Ništa u Hrvatskoj ne može funkcionirati dok se ne razmontira klijentelistički model ekonomije i s njime uvezano hrvatsko pravosuđe. Dosadašnji politički narativ desnice anakron je. Teme koje nameće uglavnom ne zanimaju obične ljude. Desnica mora naučiti PR i marketing. A mora izgraditi i još snažniji civilni sektor koji će zastupati njoj bliske ideje.
Osvijestiti važnost medija i kulturnoga djelovanja

5. Desnici su potrebni kvalitetni think-tankovi u kojima će se osmišljavati kulturne i političke strategije. Kultura je dugoročno najbolji medij za osvajanje vlasti jer se putem kulture nameće duh vremena. Tu je i ključna uloga medija.

Dok jamraju kako nemamo desnih medija, mnogi desni birači ne žele niti jednu lipu uplatiti za neki desni portal ili tjednik (što ih, dakako, ne sprječava da drsko dociraju kako bi ti mediji trebali izgledati). A, na žalost, dobar dio desnih poduzetnika nakon svršetka formalnoga obrazovanja, u životu nije pročitao ništa deblje od kajdanke za glazbeni, pa im kultura i kulturno djelovanje ne predstavljaju ništa. Kao ni mediji. Što da oni plaćaju nekakva piskarala?

Ljevica s druge strane savršeno dobro, gramscijevski razumije važnost kulture i medija i tu je ključ zašto u simbiozi s kvaziliberalima drži kulturnu, ali zapravo i političku hegemoniju. Duh vremena i jezik njihovi su, oni su ti koji putem politkorektne žandarmerije nameću značenja pojmova i nameću granice javnoga govora.
Umjesto pohvale – klevetanje

Desna politička opcija do sada je gotovo u potpunosti zanemarivala vanjskopolitičke teme. Tuđman je bio veoma svjestan važnosti praćenja i poznavanja međunarodnih odnosa, a u konačnici i projekt stvaranja samostalne hrvatske države bio je moguć nakon pada Berlinskoga zida.

Današnje desničare na zanimaju vanjskopolitičke teme, u što se pisac ovih redaka, kao novinar koji prati i vanjsku politiku, ne jednom uvjerio.

U skladu s time ni desni političari u Hrvatskoj svih ovih godina nisu gradili kontakte s desnim strankama i pokretima u Europi. Za razliku od hrvatskih desničara, Srbi su svjesni važnosti lobiranja pa su izgradili odlične odnose s mnogim desno-suverenističkim pokretima u Europi.

Ne održavaju se danas zajedničke sjednice hrvatske i mađarske, nego srbijanske i mađarske vlade. Srbi su desnim strankama u Europi nametnuli svoje ‘istine’ i svoje pripovijesti. Hrvatskim desničarima to očito nije trebalo, ali ih to ne sprječava da prozivaju one koji nešto rade i nešto pokušavaju promijeniti.

Nedavno su dr. sc. Tomislav Jonjić (prema piscu ovih redaka nedvojbeno najkvalitetniji kandidat za Europski parlament na desnome političkom spektru) i mladi Krešimir Kartelo u ime Neovisnih za Hrvatsku posjetili Bruxelles gdje su razgovarali sa zastupnicima desnih i suverenističkih austrijskih, flamanskih i talijanskih stranaka.

Činjenica je da pojedine od stranaka tih zastupnika imaju dobre odnose s nekim srpskim strankama iz jednostavnog razloga što su Srbi mnogi jači kad su u pitanju diplomacija, lobiranje i stvaranje kontakata.

I umjesto da se pohvali inicijativa Jonjića i Kartela, koji su ove zastupnike upoznali s hrvatskim gledištima (upoznali su ih, primjerice, s položajem Hrvata u BiH i s činjenicom da je nad Hrvatima Vojvodine napravljen genocid, o čemu ovi nisu imali pojma), neki su ih optužili za suradnju sa srpskim lobistima. Pazite sad tu perverziju: Tomislav Jonjić (kojemu je otac robijao na Golom otoku, a mater na Svetom Grguru, oboje kao hrvatski nacionalisti) surađuje sa srpskim lobistima! Riječ je, naravno, o uvrjedi za zdrav razum, ali zdrav razum u Hrvatskoj nije na cijeni kad je potrebno klevetati i manipulirati. Umjesto da se pohvalio iskorak u smislu da je neka relevantna desna opcija krenula lobirati kod srodnih stranaka u Europi, radi najprizemnijih strančarskih interesa klevetalo ih se kao suradnike srpskih lobista ljude čiji su pretci teško stradavali zbog velikosrpske politike.

Dok god se na desnici ne shvati važnost lobiranja, pa i razgovora s onima koji su možda trenutačno skloniji Srbima, desnica ne će predstavljati relevantnu opciju. Tko je kriv što su mnogi poljski desničari (iako imaju simpatije i za Hrvatsku) skloniji Srbima?

Tko je kriv što Poljaci kao uzorni katolici ne znaju što je svetosavlje i kolika je svetosavska mržnja prema katoličanstvu? Kriva je nesposobnost i lijenost hrvatske desnice. Službenu diplomaciju ne vrijedi spominjati jer je jasno da je ona tek uhljebilište mahom zaslužnika iz bivšega režima.

Za kraj ovoga teksta (koji je namjerno pisan oštrije jer nam je svima potrebno buđenje) telegrafski ukratko: neovisno o tomu kako će proći svibanjski europski izbori, pred desnom političkom opcijom u Hrvatskoj veliko je čišćenje i još veći rad.

Naravno, ako misli postati relevantan čimbenik na političkoj sceni. A bez jake desne i suverenističke opcije, Hrvatskoj se u turbulentnim vremenima koja na globalnoj geopolitičkoj sceni nastupaju zaista ne piše baš ništa dobro. Jesu li dični hrvatski desničari svjesni povijesne odgovornosti koja je pred njima?

Cijeli tekst na: 

 http://www.hkv.hr/izdvojeno/komentari/d-dijanovi/31783-d-dijanovic-ima-li-desnica-u-hrvatskoj-uopce-buducnosti.html 


Davor Ivo Stier: Klijentelizam, korupcija, ortački kapitalizam

Načelnici

Dragi prijatelji, to je danas naš najveći problem i on se zove klijentelizam. Ortački kapitalizam, mali krugovi ljudi s presudnim političkim utjecajem koji sami sebi dodjeljuju poslove, namještaju si poslove na račun društva, na račun domovine.

U bivšem režimu bilo je presudno biti član Partije za doći do položaja. Tako su vladali ekonomisti, tako je ekonomija propadala. Takav smo nepravedni sustav slobodnom voljom hrvatskog čovjeka odbacili 1990. Međutim, moramo nažalost priznati da nasljeđe tog sustava, nasljeđe neslobode živi i danas.

Dogovornu ekonomiju socijalizma nismo u potpunosti zamijenili tržišnom ekonomijom. To je naš dubinski problem i ključan izazov. Klijentelizam. I zato nam treba velika promjena, strukturna promjena. Želimo li srušiti klijenteliztam ili ne? Želimo li doista slobodu i slobodno tržište ili ne? I to je suštinsko pitanje i nemojmo se zavaravati. Hrvatski građani, naši članovi, naši birači očekuju da im nedvosmisleno odgovorimo na to pitanje.

Domoljublje se u 21. stoljeću pokazuje u borbi protiv klijentelizma svaki put kada se iza zavjesa dogovori tko će dobiti neki natječaj ubija se hrvatska izvrsnost. Kada se klijentelizam opravdava kao normalna pojava, otvara se prostor populizmu...Ovako je na velikom stranačkom skupu govorio Davor Ivo Stier, jedan od vodećih čelnika te stranke, koji je nakon toga je maknut iz vodstva i marginaliziran.

Više na:https://tockanai.net/index.php/iz-medija/196-stier 


Kako se u Hrvatskoj postaje desničar ili ljevičar?
Marija Selak,  Nino Raspudić...

“Slušaš li Tihomspona i Škoru u Hrvatskoj si desnica, slušaš li TBF i Hlado pivo, automatskisi ljevica si”, jedna je od poznatih svjetonazorskih podjela u Hrvatskoj. O temi lijevo/desno u TV emisiji Peti dan razgovarali su Marija Selak,  Nino Raspudić, Lana Bobić.

“Lijevo i desno kod nas nije baš jasno”, smatra Nino Raspudić. Predstavio je istraživanje koje je pokazalo da su politički stavovi mladih određeni činjenicom na kojim su se stranama našli njihovi djedovi i pradjedovi u Drugom svjetskom ratu te prema tome određuju svoje političko stajalište, što smatra zabrinjavajućim,

“Odnos prema jugoslavenskom nasljeđu određuje strane u hrvatskoj politici”, smatra Raspudić. Shodno tome, “desničarima se smatraju hrvatski nacionalisti, suverenisti, dok bi lijevi bili oni koji s više nostalgije gledaju na vladavinu Jugoslavije. To je proizvod privatnih interesa”, kazao je Raspudić.

“Istra se tako smatra lijevo liberalnom”, iz nekoliko razloga navodi Raspudić:

“U Istri smo imali urbano talijansko stanovništvo, ruralno hrvatsko i u dijelovima slovensko stanovništvo. Kada to talijansko stanovništvo tlači generacijama, nakon stoljeća nepravde, dolaze Tito i Staljin koji omogućavaju promjenu situacije. Onda se događa da se građani emotivno vežu uz tu opciju. Desni, zadrti, nacionalistički krajevi su oni koji su bili na turskoj granici ili na liniji konflikta.”

“Premala smo politička zajednica za artikuliranje klasičnih pozicija kao u drugim demokracijama, već je to posljedica zemljopisno-povijesne slučajnosti u odnosu na nacionalno pitanje. Unutar te situacije nalazi se i socio-ekonomsko pitanje, odnos prema radu i kapitalu, koliko se država treba miješati. Hrvatska ni sada nije tržišno gospodarstvo, jer su i dalje potrebne političke veze za poslovanje.”, izjavio je politički analitičar Raspudić.

Tako su i životne vrijednosti, odnosno konzervativno-liberalno, posljedica su globalnog trenda.

“Nova vrsta antropološko-eksperimentalnog pristupa relativizira tradicionalne društvene institucije i vrijednosti, bez racionalnog utemeljenja pa se dovode u pitanja čak i pojmovi kao što je spol. Po pitanju referenduma o ustavnoj definiciji braka mogla se vidjeti podjela pa su ruralne sredine koje su u pravilu konzervativnije bile za promjenu.

No, dogodila se tragikomična situacija, jer su u srpskim selima u Istočnoj Slavoniji glasali većinom protiv inicijative, ne zato što su liberalniji, već zato što je inicijativa pokrenuta od strane ljudi za koju percipiraju da su čvrsto hrvatski, katolički pa će biti protiv toga, to je apsurd kad pokušamo odrediti lijevo desne koordinate”, izjavio je Raspudić.

Drugo razlikovanje između lijevog i desnog je nacionalna država.

“Pitanje suverenista koji smatraju da je nacionalna država najbolji okvir za materijalno blagostanje i ljudska prava i oni koji smatraju da to treba dići nad nadnacionalnu razinu. Podjela na suvereniste i globaliste će biti izraženija. No i tu ima prelijevanja pa će oni koji nisu s radošću primili stvaranje hrvatske države, prije prihvatiti EU,UN i dr.”, navodi Raspudić.

Filozofkinja Marija Selak smatra da su dobrodošle treće opcije izvan tradicionalnih podjela: “Most se idejom promjene uspio nametnuti kao treća stranka, kao i Živi zid. Ljudi zbog nepovjerenja u tradicionalno poimanje lijevo-desno, skloniji su izabirati stranu koja ideologizira promjenu nego tradicionalne liberale-konzervativce.”

“Prozvana sam desničarkom, što je u različitim situacijama, služilo za eliminaciju neistomišljenika. Nije moguć dijalog, ako osoba nije sklona raspravi i dijalogu.”

“Samoodređenje, bez da nam netko drugi lijepi etikete je važno, jer se te stvari miješaju.”, ističe Marija Selak.

Raspudić je replicirao da neistomišljenike možemo okarakterizirati na dva načina. “Prvi smatraju da je tuđe razumijevanje svijeta nedovoljno informirano, nema dovoljno široku sliku ili nedostatak iskustva. Druga stvar je kad smatramo da netko ima određena stajalište, jer je zao. Time onemogućavamo drugima da imaju svoje političko mišljenje i izraze svoje opredjeljenje te uvažiti tuđe mišljenje.”

“Posljedica umrežavanja istomišljenika na jednoj strani je i klijentelizam”, navodi filozofkinja Selak.

Lana Bobić, ljevičarka koja se bavi teologijom, citarjući izjavu feminističke teologinje Elisabeth Schüssler Fiorenza da bi “vrhunac našeg intelektualnog poštenja bio priznati poziciju s koje polazimo”, navodi da objektivnost ne postoji

“Kao teologinja sam kršćanka”, kaže Bobić i razmatra ideju koja stoji iza lijevoga ili desnoga. “Ako desno smatra da je hijerarhija neizbježna, a ako ljevica zagovara egalitarizam, socijalne pravdu i ravnopravnost, onda sam bliža lijevoj ideji.”

“Važna je suradnja, jer i desni i lijevi su članovi istog društva. Na hrvatskoj političkoj sceni nema lijevih desni, to su oportunisti koji gledaju svoj položaj moći i osobne interese”, smatra Bobić.

“Je li bolje da se država što manje upliće ili više, ovisi o kontekstu. Tamo gdje je država pravedna, bolje da ju je više, gdje je korumpirana i neučinkovita kao kod nas, bolje da je što manje”, kazao je Raspudić. 

https://www.maxportal.hr/premium-sadrzaj/raspudic-razocaran-sam-i-zabrinut-kako-se-u-hrvatskoj-postaje-desnicar-ili-ljevicar/  

Zlatko Hasanbegović: Lijevica i desnica - ideološki klišeji

“Pojmovi ljevica i desnica, ako su ikada u hrvatskoj povijesti imali bilo kakvo supstancijalno značenje prevladani su ideološki klišeji koji su potpuno neupotrebljivi za razumijevanje političko-stranačke i društvene stvarnosti našeg vremena. U tim besadržajnim pojmovima se ne prepoznajem, niti se prepoznaje naša stranka Neovisni za Hrvatsku.” – iz intervjua s dr. sc. Zlatkom Hasanbegovićem u V. listu 22.10.2017.) 

https://www.neovisni.hr/ljevica-i-desnica-ideoloski-kliseji/ 

Karolina Vidović Krišto na predstavljanju knjige “Velika laž – nacistički korijeni ljevice”, američkog autora Dinish D’Souze.

“Kada živite u društvu u kojem se komunizam glorificira kao antifašizam, a živimo, onda je vrlo popularno nazivati se ljevičarom.

Kada živite u društvu u kojem se fašizam i nacizam nameću kao desni ekstremizmi, a živimo, onda je vrlo nepopularno, rekla bih u tom kontekstu čak i neprihvatljivo, nazivati se desničarom.

Ali, jesu li fašizam i nacizam desni ekstremizmi?

Nisu – fašizam i nacizam nisu desni ekstremizmi, odlučno piše i jasno argumentira Dinesh D’Souza. Problem je, kaže, počeo kada se nisu ostvarila Marxova glavna proroštva. Tada je nastala kriza na ljevici, među socijalistima, pa su se marksisti rascijepili na dva glavna tabora – prvi je postao lenjinizam i boljševizam, a drugi – fašizam i nacizam.”, rekla je Vidović Krišto, te iznijela niz zapanjujućih povijesnih podataka o kojima se desetljećima šuti.

“Ako bi me netko pitao”, rekla je Vidović Krišto, “u kakvom društvu danas živimo, kakva je Hrvatska? Možda bih odgovorila ovako: ‘Naša kultura jest kultura obrednog zlostavljanja i zastrašivanja, u kojoj ljevičari ljude koji drukčije misle verbalno napadaju, pribijaju na stup srama i teroriziraju, u nekim slučajevima ne samo da njihov glas utišaju nego i da im unište i karijeru i život. Danas je demoniziranje redovit način djelovanja ljevice. I, usput, upravo su zbog toga mnogi postali bojažljivi. Žive u strahu od medija i njihove moći kojom ih mogu tako ponižavati da će ih i njihova strana pokopati.’ Kraj citata. Upravo sam pročitala citat iz knjige koju danas predstavljamo. Autor nije pisao o mojoj, nego o svojoj državi.”


Josip Jović: Blaženi koji vjerovaše, a ne osjetiše
04/07/2018

Svečanim je koncertom u HNK-u obilježena peta obljetnica našeg ulaska u Europsku uniju u, razumije se, nazočnosti visokih gostiju. Samo je Kolinda Grabar-Kitarović izabrala Picokijadu.

Nepodijeljena su skoro mišljenja kako je tih pet godina donijelo Hrvatskoj enormne koristi.

U tome se slažu svi analitičari, političari i gospodarstvenici, uz tek poneku rezervu. Kao pozitivne strane tog procesa ističu se europski fondovi, rast izvoza, smanjenje nezaposlenosti, porast BDP-a, smanjenje deficita, pravna sigurnost i sve ostalo što dođe pod ruku, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Karakteristika je propagandnog načina govora i mišljenja isticanje samo pozitivnih strana, dok se one negativne prešućuju te upotreba argumenata koji imaju i nemaju veze s onim što se želi propagirati.

HGK navodi kako je od ulaska u EU hrvatski izvoz u zemlje EU-a povećan za 70 posto, ali se ne navodi povećanje uvoza koje je bilo dvostruko veće.

Hrvatskoj je do 2020. na raspolaganju 10,7 milijardi eura iz EU fondova, od čega je, prema istom izvoru, ugovoreno 45 posto, ali je korisnicima isplaćeno samo 8 posto „ukupne alokacije“, što će reći 856 milijuna.

Opet se, dakako, prešućuje podatak kako je u pet godina Hrvatska u te fondove uplatila oko dvije milijarde eura, Premijer Plenković spominje podatak da je Hrvatska primila milijardu eura više nego što je uplatila, ali on očito računa na ugovorene, a ne isplaćene novce.

Nezaposlenost je, istina, smanjena, ali zaposlenost nije povećana. To smanjenje nezaposlenosti možemo zahvaliti tužnoj činjenici da oko osamdeset tisuća ljudi godišnje napusti zemlju. Hrvatska sve više poprima obilježja polukolonijalne zemlje iz koje bježe njezini građani.

Tko još računa koliko je profita izvučeno iz Hrvatske putem stranih banaka, telekomunikacija, farmaceutike, a uskoro, zahvaljujući famoznoj nagodbi, i voda, šuma i zemljišta, a da su pri tome uglavnom izostale one prave iliti greenfield investicije.

Teško je govoriti o suverenosti kad nismo u stanju proglasiti gospodarski pojas, kad samo donosimo zakone po bruxelleskim direktivama, kad odnose s drugim zemljama podređujemo tuđim strateškim interesima, itd. Kakve, nadalje, ima veze uravnoteženje proračuna ili dolazak stranih gostiju s ulaskom u EU?

Problematično je govoriti o pravnoj sigurnosti kad korupcija na najvišoj razini nije zaustavljena. Porazna je činjenica da smo po razvoju tek na predzadnjem mjestu u EU, pri čemu su rat ili zakašnjelo priključenje europskom vlaku sve neuvjerljiviji alibiji.

Narod za sada nije osjetio blagodati, ali blaženi koji vjerovaše a ne osjetiše. I nije nam za sve ovo kriva Europska unija, nego loše vlade koje se više bave nametnutim ideološkim temama nego razvojem.

Politika vlada nekih drugih članica EU-a mogla bi poslužiti kao primjer, makar te vlade ne dobivaju kao naša pohvale za konstruktivnost. 

https://kamenjar.com/josip-jovic-blazeni-koji-vjerovase-a-ne-osjetise/ 


Za neslogu na desnici nije kriva Udba! Evo jedan dobar prijedlog
 Dr. Ivan Poljaković, HT, 6. svibnja 2019.
Kada govorim o desnici u Republici Hrvatskoj onda u prvom redu mislim na one stranke koje su nacionalno osviještene i kojima su nacionalni interesi ispred interesa svjetskih moćnika i njihovih ekspozitura.

Ovo je važno odmah na početku razjasniti zato što pojmovi desnica i ljevica više ne znače ono što su nekada značili.

Npr. HDZ se predstavlja kao desni centar, a u zbilji nema ništa s desnicom osim možda u predizbornim obećanjima koje nikada ne održi. S druge strane stranke o kojima ovdje govorim možemo nazvati desnima samo uvjetno zato jer u svojim programima sadrže i brigu o malim poduzetnicima i socijalno ugroženom dijelu pučanstva što je tradicionalno (ne i danas) bila briga ljevice.

Pojmovi suverenisti i globalisti su također prilično neprecizni jer većina stranaka koje se proglašavaju suverenistima sa suverenizmom nemaju gotovo ništa, osim što taj pojam koriste kao promidžbenu parolu. No, u ovom tekstu ne želim raspravljati o političko pojmovnim odrednicama, već samo naglasiti da se pojmom „desnicaˮ koristim uvjetno.

Dakle, prije svakih izbora uvijek se iznova postavlja pitanje o ujedinjenju desnice, a pri tome dolazi do velikih frustracija, pa čak i terora, kako je to okarakterizirala Bruna Esih, predsjednica NHR-a, na nedavnom skupu u Zadru. Frustracija oko nesposobnosti pri postizanju dogovora na desnici došla je i glave velikom domoljubu i patniku Zvonku Bušiću.

Naime, iako nikada nećemo znati posve točno zbog čega je Zvonko Bušić digao ruku na sebe 1. rujna 2013. godine, ostaje slutnja da je to učinio upravo zbog toga što se desnica nije mogla ujediniti. Možda bi sve bilo drugačije da je izdržao još samo par mjeseci, jer je već 5. veljače 2014. godine osnovan Savez za Hrvatsku (dalje Savez) koji je ujedinio osam stranaka: ABH, A-HSS, HDSSB, HRAST, HRVATSKA ZORA, HSP, OBITELJSKA STRANKA, i ZAVJET ZA HRVATSKU.

Na prošlim izborima za EU parlament Savez je osvojio 6.88% glasova i dobio bi jednog zastupnika da iza tri sata ujutro nisu navodno pristigli par stotina listića s nekog broda.

Zbog visokog izbornog rezultata Saveza, a koji je upućivao na ozbiljnu konkurenciju za nadolazeće parlamentarne izbore, upalio se crveni alarm u HDZ-u te Tomislav Karamarko poduzima sve potrebne mjere za rušenje Saveza. Međutim, odgovorno tvrdim da smo u konačnici mi sami krivi, a ne Karamarko.

U to vrijeme bio sam glavni koordinator za izradu programa Saveza, te sam u tom svojstvu bio prisutan na mnogim ključnim sastancima, kako HRAST-a (kao član predsjedništva), tako i Saveza (kao glavni koordinator programa).

Do osnivanja Saveza nije došlo lako, no većina protagonista tog vremena osjećalo je veliku odgovornost prema narodu i odlučilo se za ujedinjenje. Međutim, nisu svi bili za tu ideju, a neki su ušli u taj projekt samo zato da ga u određenom trenutku razmontiraju. Ne, nisu to bili udbaši, već naši dobri katolici, domoljubi i suverenisti.

Ladislav Ilčić, predsjednik HRAST-a, od početka je bio protiv Saveza, ali s obzirom na to da je sa svojim stajalištima bio u manjini u svim tijelima stranke, na kraju su donijete odluke protiv njegove volje, i HRAST je postao važna sastavnica Saveza. Iako je njegov politički projekt „po svaku cijenu koalicija s HDZ-omˮ propao, on ipak nije htio dati ostavku na mjesto predsjednika, već je nastavio s radom u Savezu kao trojanski konj.

U tim pregovorima oko okupljanja desnice održali smo sastanak i sa Ružom Tomašić, predsjednicom HSP AS, i Brankom Hrgom, predsjednikom HSS-a, jer su samo još oni falili da desnica bude kompletna. Na moju zaprepaštenost, njih oboje su odbili ulazak u Savez s jednim infantilnim obrazloženjem: „Mi smo od HDZ-a dobili dovoljan broj mandataˮ.

To sve govori o političkim veličinama, suverenizmu i domoljublju ova dva političara. Sva njihova razmišljanja o stanju nacije, o političkoj odgovornosti naspram svog naroda, o političkom trenutku, sveo se na broj mandata koji je njima HDZ obećao.

Drugim riječima, sve što je njih u tom trenutku zanimalo bile su sigurne fotelje i vlastita udobnost, a domoljublje je bila samo fasada iza koje su se krili potkapacitirani, samodopadni prodavači magle. Ruži Tomašić je uspjelo unovčiti svoje „domoljubljeˮ dok je Branko Hrg platio cijenu tako što je na kraju morao izići iz svoje vlastite stranke.

Nakon izbora za u EU parlament Ladislav Ilčić predvodi rušenje Saveza tako što svojevoljno, bez znanja Predsjedništva, otkazuje već ranije zakazan sabor stranke te ubrzo nakon toga saziva, opet bez dozvole Predsjedništva, Veliko vijeće HRAST-a (tijelo koje je donosilo najvažnije odluke između dva saziva sabora stranke).

Na tom skupu predsjednik stranke, Ladislav Ilčić, izlazi s jedinom točkom dnevnog reda: koalicija s HDZ-om.

Ta mu točka ne prolazi, jer je opet u manjini. Nikada nije bio usvojen taj dnevni red. Veliko vijeće se razilazi, a on odmah sutradan izbacuje iz stranke petoro ljudi iz Predsjedništva i tako preko noći dobiva većinu za svoje političke marifetluke. Za sve te njegove malverzacije imao je punu podršku Hrvoja Zekanovića, koji je kao nagradu dobio relativno visoko mjesto na listi HDZ-a i tako ušao u Sabor.

Međutim, Karamarkovo obećanje Ladislavu Ilčiću da će biti jedan od ministara u njegovoj vladi nije se realiziralo, pa se onda čekao pogodan trenutak za razlaz s HDZ-om, što je i učinjeno nakon izglasavanja Istanbulske konvencije (prema statutu stranke HRAST u prvom redu nije ni smio ulaziti u predizbornu koaliciju s HDZ-om zbog toga što HDZ podupire pobačaj).

Najlakše je za neuspjeh desnice kriviti udbaše. No istina je da smo mi sami krvi što nismo sposobni ujediniti se. Sami smo krivi što smo rascjepkani na sto strana. Samo smo krivi što imamo sto strančica na desnici, i što se nitko od tih liderčića ne želi odreći „mesijanstvaˮ.

Programi svih tih strančica i pokreta su gotovo pa identični, a znam i iz svog iskustva kao glavni koordinator za izradu programa Saveza kako su predstavnici svih osam stranaka disali kao jedno. Razradili smo cjeloviti program, od gospodarstva, preko zdravstva, školstva, do šumarstva i socijalne skrbi, da ne nabrajam sve, i u svakom, ama baš svakom segmentu imali smo svi gotovo identične stavove. Tako se rodila ideja da se Savez, nakon parlamentarnih izbora fuzionira u jednu stranku, s time da novi predsjednik ne može biti niti jedan od postojećih.

Nažalost, do parlamentarnih izbora Savez je već bio rasturen, a umjesto njega na scenu je stupio MOST, stranka nezavisnih lista, ili drugim riječima „mačak u vrećiˮ, bez ikakvog programa osim par floskula o reformama i poštenju. O političkom diletantizmu MOST-a neću pisati, a neću ga ni svrstavati u desne opcije, jer kako što rekoh to je stranka s kojom nikad ne znate na čemu ste (sjetite se samo kako su neki njihovi članovi glasovali za Istanbulsku).

Za razliku od MOST-a Savez je imao čvrsti stav oko svega. Unaprijed se znalo da se u postizborne pregovore može ići samo s HDZ-om, sa SDP-om se uopće ne bi ni razgovaralo. No, formiranje vlade s HDZ-om je bilo uvjetovano s nekoliko važnih stavki kao što su: žurno provođenje lustracije, jasna poruka da RH neće dopustiti ulazak Srbiji u EU dok ne prizna agresiju na RH i plati ratnu odštetu, i sl. Ukoliko HDZ ne bi prihvatio postavljene uvjete Savez bi se povukao iz pregovora u oporbu, te bi tako HDZ morao sklopiti koaliciju s SDP-om.

Ove stvari su bile poznate Karamarku (jer je imao svojeg potrčka u Savezu) pa se postavlja pitanje zašto je rušio Savez ako je imao iskrene namjere oko lustracije, a u Savezu bi imao pouzdanog partnera. Moja osobna procjena je sljedeća. HDZ-u nije odgovarao ovako jedan odlučan i nepokolebljiv politički pokret, sa svojim jasnim programom i političkim stavovima. Njima je više odgovarala jedna grupacija političara bez glave i repa, kao što je MOST, jer su mislili da će se s njima lakše nagoditi oko svega.

Sjetite se samo koliko je MOST u to vrijeme bio protežiran u medijima. Nije bilo dana da o MOST-u nije bila neka vijest u udarnim terminima na javnoj televiziji. Nije to bilo slučajno. Ipak, s ove distance mogu reći da je to bila najveća Karamarkova pogreška, jer da je ostavio Savez na miru, on bi najvjerojatnije postao premijer, i obnašao tu funkciju još i danas.

Da se vratim na trenutno stanje. Na desnici od politički stranaka imamo NHR (Bruna Esih), HRAST (Ladislav Ilčić), HKS (Marijan Pavliček), HSP (Karlo Starčević) i još desetak ili više sličnih strančica i pokreta. NHR je sklopio predizbornu koaliciju s HSP-om.

HRAST i HKS su ušli u predizbornu koaliciju koju su nazvali „Hrvatski suverenistiˮ, a njima su se još priključile i udruge Istina o Istanbulskoj i Hrvatski bedem (udruge ne mogu na izbore pa se valjda radi o nekom marketinškom triku velikog vizionara Ladislava Ilčića).

Dakle, ako malo zagrebemo ispod površine vidjet ćemo da s jedne strane imamo Brunu Esih i Zlatka Hasanbegovića, koji su u politiku ušli preko HDZ-ove liste na prošlim parlamentarnim izborima, i Karla Starčevića koji nikada nije bio pod okriljem HDZ-a, barem ne do sada, i s druge strane Ladislava Ilčića i Ružu Tomašić koji su s HDZ-om već dosta trgovali.

Onaj tko u ovakvoj situaciji očekuje ujedinjenje desnice za predstojeće izbore nije realan, jer nema uvida pozadinske „igre prijestoljaˮ. Volio bih da postoji mogućnost za novo ujedinjenje desnice, ali trenutno je to nemoguće. Jednom kada netko prokocka povjerenje teško ga može vratiti. Možda se jednog dana opet poslože kockice i sazrije vrijeme za novi savez, jednog dana kada se na desnici pojave ljudi koji će manje misliti na vlastitu promociju, a više na opće dobro. Rješenje se može naći, ali za to su potrebni pravi ljudi.

No, da se ne kaže kako samo kritiziram, ponudit ću i jedno konkretno rješenje. Predlažem dakle, da se sve desne opcije udruže (fuzioniraju) s onom strankom koja na ovim izborima za EU parlament dobije najviše glasova.

Evo to je odlična prilika za pošteno natjecanje, s obzirom na to da je cijela Hrvatska jedna izborna jedinica. To je također dobra prilika da svi ti lideri demantiraju priču o njihovim taštinama.

Da se ne bi provukla i neka stranka kojoj tamo nije mjesto, treba koristiti „lakmus papirˮ kao test za otkrivanje prave desnice, a to je zaštita života od začeća do prirodne smrti.

Tu spadaju sve stranke spomenute u ovom tekstu (naravno i neke koje nisu spomenute) osim HDZ-a i MOST-a (stav po tom pitanju Bože Petrova je identičan onom Andreja Plenkovića ili Kolinde Grabar Kitarović). Kada bi došlo do ovakvog fuzioniranja, na predstojećim parlamentarnim izborima bi desnica osvojila dvadesetak mandata.

Više na: https://www.maxportal.hr/kolumne/dr-ivo-poljakovic-za-neslogu-na-desnici-nije-kriva-udba-evo-jedan-dobar-prijedlog/ 


Znanstvenici tvrde: Hrvatska se za nekoga namjerno prazni; uskoro kreće ZAMJENA STANOVNIŠTVA!
Damir Kramarić/Dnevno.hr, 25. travnja 2019.

”Smrtnost u Hrvatskoj povećava se nevjerojatno brzo, zbog čega godišnje nestaje (umire ili iseljava) od 90 do 100 tisuća ljudi! To znači da će u deset godina nestati gotovo milijun stanovnika, i već sada je opasno ugrožena domovinska sigurnost! No, zapanjuje da vladajuće političare ti podaci uopće na zanimaju’, upozorio je demograf dr. sc. Stjepan Šterc u nedjelju u zagrebačkom hotelu Dubrovnik, tijekom programske konvencije stranke Promijenimo Hrvatsku.

Dodao je da smo, ako zbrojimo iseljavanje tijekom zadnjih stotinu godina, prvi u svijetu po brzini nestajanja te se upitao: kome je namijenjen prostor Hrvatske, kada se tako brzo i sustavno prazni?

Nije tada želio odgovoriti na ovo pitanje, no zlokobna slutnja, temeljena na iznesenim činjenicama, itekako je ostala ‘visjeti u zraku’.

Za koga se, uistinu, prazni Hrvatska i tko će zauzeti dragocjeni prostor uz istočnu obalu Jadranskoga mora, ako Hrvati nastave iseljavati i izumirati ovim tempom, upitali smo ponovno Šterca, ali i druge znanstvenike koji se bave ovom tematikom.

”Postoje špekulacije o tome tko bi mogao i htio zauzeti prostor Hrvatske, ako doživimo potpuni demografski slom, kojemu smo sve bliži. No, te teze nemoguće je znanstveno dokazati, pa zato ne bih još govorio o tome. No, činjenica je da se Hrvatska nevjerojatno brzo prazni, a da politika baš ništa ne čini da zaustavi tu katastrofu, zbog čega se logično nameće zaključak da se ovaj prostor ‘čisti za nekoga’. Činjenica je, također, da će uskoro početi zamjena stanovništva, ako se ovaj trend nastavi! Svjedočimo, u isto vrijeme, nejverojatnoj blokadi Hrvatske na svim poljima i na svim razinama. I to je blokada s osmijehom. Sa svih strana stižu pritisci na Hrvatsku, nazivaju nas fašistima, antisemitima, a ja – koji dvadeset godina radim s mladima na fakultetu – svo to vrijeme nisam vidio fašizam ili nekakvu netrpeljivost među studentima. No, vladajući HDZ na sve te pritiske samo mirno gleda!”, primijetio je u uvodu dr. Šterc.

Upozorio je potom da višegodišnje mirno gledanje kako Hrvatska juri u propast ne može biti slučajnost.

”Očito je da se prostor prazni namjerno. Ministarstvo za demografiju i obitelj provodit će Istanbulsku konvenciju, što je potpuno suprotno demografskom oporavku i poticanju rađanja! Sada se pokazalo da je tako, iako je Plenković u početku govorio da mu je demografski oporavak važan. Jasno je da to nije točno. Najveća vrijednost društva su djeca. Oni su smisao, a ovo drugo je dekadencija. To su dvije suprotne strane. Jer, tko će osigurati novac za mirovine, ako ne bude djece? Što ćemo kada ljudi za tridesetak godina krenu u mirovinu, a ne bude novca? Prvi smo u svijetu po negativnim demografskim trendovima. Izumiranje i iseljavanje ugrožava nacionalnu sigurnost, no Vlada ni da mrdne! Baš ih briga”, upozorava ugledni demograf.

U Vladi svjesni situacije, ali ne rade ništa

Kaže da u HDZ-u i u Vladi znaju sve o problemu, ali da svjesno i namjerno ne čine ništa.

”Govorio sam o opasnostima depopulacije i Plenkoviću i ministrima više puta, no sve je jasnije da ta problematika njih ne zanima. Nije to ono što moraju odraditi, što od njih očekuje EU. Koga je u Europskoj Uniji briga što se Hrvatska prazni? Nikoga. To je u njihovom interesu. Plenković i HDZ su se bavili demografijom u predizborno vrijeme, no sada im to više ne treba”, bez dlake na jeziku po običaju govori Šterc.

A na pitanje: ‘Koga slušaju premijer i ministri te čije interese brane, kada je očito da ne zastupaju hrvatske građane i ne slušaju znanstvenike?’, Šterc odgovara da vjerojatno slušaju zapovjedi iz EU, ali i od koalicijskih partnera, kojima je demografski oporavak samo teret.

”Prošli tjedan ministar Štromar izjavio je da je osigurao milijardu kuna za fasade. Kako ga nije sram? Zar su fasade važnije od djece? Izašao je i podatak da su banke iz Hrvatske prošle godine iznijele 16 milijardi kuna! Sve drugo propada, no bankama je odlično. U Hrvatskoj kao da banke imaju vlast! S druge strane, postoji podatak da hrvatsko iseljeništvo godišnje u Hrvatsku šalje doznaka u vrijednosti od čak 14,3 milijarde kuna, što je od 11 do 12 posto državnog proračuna. No, vladajući te iseljenike ne žele u Hrvatskoj?! Odmaknuli su ih od sebe, a kukaju da nema investicija. Pa što ne pozovu iseljeništvo da ulaže? No, iseljenici su im politički neprijatelji. Previše su domoljubi i previše idealistički raspoloženi prema Hrvatskoj, da bi smjeli ovdje ulagati”, ogorčeno nabraja demograf koji je nedavno boravio u Švicarskoj, gdje se susreo s mnogo hrvatskih iseljenika te s tog puta nosi izuzetno pozitivne dojmove…

Suočavanje, pak, s hrvatskom realnošću ponovno ga je ispunilo zebnjom.

”Višegodišnje sustavno ignoriranje najvećeg hrvatskog problema, odnosno sve intenzivnijeg iseljavanja i izumiranja, a sve slabijeg nataliteta, ne može biti slučajno”, ponovio je profesor zagrebačkog Prirodoslovno-matematičkog fakulteta.

Zapad uzima školovano i potentno stanovništvo

Povjesničar dr. sc. Josip Jurčević, profesor na Hrvatskim studijima u Zagrebu, složio se sa Štercovim zaključcima te dodao da u Hrvatskoj ne postoje slučajnosti.

”Dva su glavna uzroka ovako snažnog iseljavanja i izumiranja. Prvi je što razvijene europske zemlje također muku muče s depopulacijom, zbog čega su počeli uzimati suvremeni ‘danak u krvi’ iz bivših komunističih zemalja. Ljudi masovno iseljavaju ne samo iz Hrvatske, već i iz drugih država s istoka i jugoistoka Europe. Zapadne i sjeverne zemlje okrenule su se potentnom stanovništvu – u demografskom i u radnom smislu. Uzimaju školovane i gotove ljude i zato se Hrvatska prazni, baš kao i druge zemlje bivšeg socijalističkog bloka”, objašnjava Jurčević.

Dodaje kako se često zaboravlja da pražnjenje Hrvatske nije od jučer, već da snažna depopulacija traje već stoljeće i pol.

”Kontinuirano se potiče iseljavanje s ovih prostora. U komunizmu su vlasti silom htjele stvoriti radničku klasu, pa su ljudi migrirali u gradove, što je dovelo do pražnjenja vrijednog prostora. Nije bitno što su migracije bile unutar zemlje, jer značajan prostor ostao je bez ili s malo ljudi. Sredinom šezdesetih krenulo je masovno iseljavanje u inozemstvo. Danas je još gore, jer su odlazak mladih i izumiranje poprimili dramatične razmjere”, ne dvoji profesor Jurčević.

Naglašava da je vladajuća oligarhija u Hrvatskoj posve bešćutna i nedgovorna, te otuđena od naroda, već desetljećima.

”Jasno je da ne služe građanima. Samo povećavaju represiju i oslanjaju se na vanjske čimbenike. Zbog svega toga, doći će do zamjene stanovništva. Dokaz za to je i način na koji je Hrvatska ušla u EU. Ušli smo posve nepripremljeni i bez da smo prethodno zaštitili nacionalne interese. Jedino što je tada pripremljeno su potpisi na dokumentu prema kojem o migracijskim procesima odlučuje Bruxelles, a ne Zagreb. Osim toga, ako se netko nastani u RH, odmah dobije pravo glasa na lokalnoj razini, dok za nekoliko godina glasovati može i na državnoj razini. Ako u Hrvatsku useli pet milijuna stanovnika, to znači da ćemo dobiti novi identitetski obrazac. To više neće biti Hrvatska kakva je danas, jer naciju čine jezik, kultura, mentalitet i ostale identitetske odrednice, a sve to će se tada u potpunosti promijeniti”, podvlači profesor Jurčević pa dodaje da su hrvatske institucije odavno okupirane, zbog čega i ne reagiraju na ovako zabrinjavajuće trendove.

Hrvatska među 11 ugroženih zemalja

Ni politolog, dr. sc. Anđelko Milardović, koji upravo priprema osvrt na temu ‘Globalizacija i migracije’, nije demantirao zloslutne tvrdnje Šterca i Jurčevića.

”Pronašao sam podatak da je, prema projekcijama na osnovu postojećih trendova, jedanaest zemalja u svijetu posebno opasno ugroženo depopulacijom. Među tih 11 zemalja je i Hrvatska”, ističe Milardović, pa dodaje da će se vrlo negativan demografski trend u Hrvatskoj nastaviti, ako se ne izmijeni postojeći politički sustav.

”Pitate se kakve veze ima politički sustav s masovnim iseljavanjem? Tvrdim da je to jedan od glavnih razloga iseljavanja, jer je postojeći sustav omogućio istim ljudima da već četvrt stoljeća obnašaju vlast. Loše upravljaju, ali ništa se ne mijenja! Ljudi odlaze jer su nezadovoljni nepravdom, odnosno nemogućnošću vertikalnog napredovanja. Sve pozicije rezervirane su za političke stranke, pa telentirani ne mogu napredovati. Zato odlaze”, smatra profesor Milardović.

Tumači da bi hitno trebalo mijenjati postojeći politički sustav, kao i izborna pravila, kako bi u društvu napokon došlo do provjetravanja i do nužno potrebne izmjene kadrova.

”Treba, kao prvo, u statute političkih stranaka unijeti odredbu o ograničenosti mandata, kako ne bi isti ljudi desetljećima obnašali glavne funkcije. Iste odredbe trebalo bi prenijeti i u državu. To bi pokrenulo vertikalnu pokretljivost, odnosno provjetravanje stranaka. Na površinu bi napokon isplivali kvalitetni i novi ljudi. Svježa krv donijela bi promjene. Trenutno u Hrvatskoj imamo predinfarktno stanje, jer je onemogućen dotok svježe krvi”, slikovito je objasnio ugledni politolog.

Zaključio je da će se dogoditi potpuni demografski slom te zamjena stanovništva u Hrvatskoj, ako se vladajuća oligarhija pod hitno ne promijeni.

”Kada kupuju borbene zrakoplove, neka razmisle tko će upravljati tim letjelicama. Kulture i civilizacije su propadale kada je dolazilo do unutarnje dekadencije. U Hrvatskoj je vidljiv upravo takav trend”, upozorava Anđelko Milardović.

Izvor:
https://priznajem.hr/novosti/hrvatska/znanstvenici-tvrde-hrvatska-se-za-nekoga-namjerno-prazni-uskoro-krece-zamjena-stanovnistva/87452/?fbclid=IwAR2ifx9yvQF_wn3mJuShKvhRSgSPpw1UEdH17VV3OQyA_2e7CTFohCMYWCI

Milan Ivkošić: Hrvatska se nudi desnici
Davor Dijanović, HKV, 13. svibnja 2018 

O aktualnim političkim i društvenim pitanjima s Milanom Ivkošićem, novinarom i kolumnistom „Večernjeg lista“, razgovarao je Davor Dijanović. Prepoznatljivim stilom, bez dlake na jeziku, Ivkošić je za Portal HKV komentirao niz tema koje more hrvatsko društvo i političku scenu.

U posljednjoj kolumni pisali ste, među ostalim, o hrvatsko-srpskim odnosima i činjenici da Srbija Hrvatskoj konstantno predbacuje ustaštvo, ali prešućuje vlastite zločine nad Židovima u Drugome svjetskom ratu. Riječ je, dakako, o samo jednom aspektu hrvatsko-srpskih odnosa. Kako, međutim, općenito komentirate prijepore između Hrvatske i Srbije posljednjih mjeseci? Kako bi se po Vama Zagreb trebao postaviti u odnosu prema Beogradu?

Zločini nad Židovima i drugim narodima u II. svjetskom ratu u Srbiji su bili gori nego u NDH.

Već 1942. godine ta je država bila očišćena od Židova i proglašena je judenfrei. Procjenjuje se da je u Nedićevoj Srbiji od 17.000 Židova ubijeno 15.200, a u koncentracijskim logorima stradalo je 80 do 100 tisuća ljudi.

Osim toga, 6478 knjižnica, 1670 škola, 30 fakulteta, 19 muzeja, 7 kazališta, 52 pravoslavne crkve i manastira, 216 džamija, 63 sinagoge i više od 60 znanstvenih ustanova uništeno je ili opljačkano.

Međutim, ni prije ni sad hrvatski političari a ni mediji nisu ni htjeli ni znali razglašavati te zločine ni izdaleka tako kao Srbi ustaške. I to ne samo zato što su Srbi daroviti za laž nego iz osjećaja inferiornosti, iz “potrebe” za podložnošću kakva je bila prema cijelom nizu naroda koji su nas u prošlosti tlačili.

Ne trepnuvši, Ivica Dačić, Miloševićev sukrvnik, spreman je posve zanijekati srpske zločine u II. svjetskom ratu i istaknuti hrvatske, a nijedan mu hrvatski političar neće uzvratiti činjenicama, jer osjeća da mu je to “zabranjeno”. To je strašno.

Ja mislim da bi Plenković, Marija Pejčinović Burić, Jandroković ili bilo tko drugi prije učinio samoubojstvo nego Dačiću rekao istinu: ušuti, lažljivče, tvoji prethodnici u Nedićevoj Srbiji i u četnicima bili su gori od ustaša. Pogotovo im ne bi palo na pamet da, na primjer, srbijanski Judenfrei iz II. svjetskoga rata prikažu na izložbi u Bruxellesu, Parizu, Ujedinjenim narodima, Zagrebu… Osim toga, ljevičari u Hrvatskoj (i ne samo ljevičari) u svom mentalitetu imaju izrazito naglašenu, izdajničku težnju za prokazivanje hrvatskog i prešućivanje srpskog zla.

Pitate – kako bi se Zagreb trebao odnositi prema Beogradu? Susjedi smo, ekonomska je i trgovačka suradnja neizbježna, a političke i državničke odnose treba svesti na nužni minimum. Na lažne i uvredljive izjave treba ili uzvraćati istinom, ili se s njima sprdati i izrugivati ih, ili ih posve ignorirati, ovisno o tome kakve su, od koga dolaze i što nam je interes.

U svakom slučaju iz inferiornosti treba prijeći u superiornost, za to imamo kulturnih i povijesnih razloga i još jedan najvažniji – mi smo pobjednici u ratu koji su nam nametnuli. Iz svake njihove provokacije sikće bijes poraženih, pa neka sami sebe ujedaju i truju. I ne treba im praviti baš nikakve ustupke kao kandidatima za članstvo u EU. Naravno, kao normalan narod trebamo biti otvoreni i kooperativni prema normalnim Srbima.

Ideološki prijepori iz godine u godinu opterećuju hrvatsko društvo, posebno od svibnja do srpnja. Koliko je podgrijavanje takvih konflikata oblik bježanja od stvarnih političkih, društvenih i gospodarskih problema, a koliko izraz petrificirane komunističke svijesti?

Ideološki prijepori Hrvatskoj neće puno nauditi, ima ih svuda u svijetu, pa i u zemljama u kojima gospodarstvo cvate. U Hrvatskoj su oni jaki jer jedna strana hoće pošto-poto zadržati “istine” i mitove iz partizanije i komunizma, a druga strana otkriva sve više činjenica koje su tim “istinama” i mitovima suprotne. Da nam je gospodarstvo dobro, da nismo postali kolonija moćnih zemalja EU koje nas financijski iscrpljuju i kojima hrvatske proizvodnje nisu u interesu, da se puno bolje živi, ideološki prijepori bili bi zabava.

Nedavno je Predsjednica Republike predložila formiranje međunarodne komisije za logor Jasenovac, na što su automatski skočili dežurni „antifašisti“. Kako to komentirate?

Međunarodna komisija za jasenovački logor je dobra zamisao jer neprijateljima Hrvatske je cilj međunarodno ocrnjivanje našega naroda. Ali Srbi u toj komisiji ne bi smjeli raditi (eventualno bi mogli biti promatrači bez prava djelatnih članova), jer im nije do istine, a vidimo kakvi su bili u komisiji za Stepinca.

Posljednjih mjeseci društvo se polariziralo i po osnovi za ili protiv tzv. Istanbulske konvencije. Kako Vi gledate na tu Konvenciju i činjenicu da ju je HDZ ratificirao iako se Crkva tome usprotivila?

Samo ovo: nastranu konvenciju prihvatila je sve nastranija hrvatska politika.

Kako ocjenjujete stanje u današnjem HDZ-u? Hoće li koalicija s HNS-om i Pupovcem HDZ koštati gubitka idućih izbora?

HDZ će sigurno zbog HNS-a i Pupovca i zbog pomicanja ulijevo dobiti manje glasova, a još više će ih izgubiti zbog lošeg gospodarstva, sve većeg siromaštva i sve pogubnijeg iseljavanja.

Čini se da se Živi zid sve više afimira kao glavna oporbena stranka, na račun SDP-a koji sve više gubi potporu birača. Može li po Vama Živi zid zauzeti poziciju SDP-a i kakvo je Vaše mišljenje o njihovu političkom djelovanju?

Mislim da Živi zid nikad neće prijeći više od 15 posto glasova, jer najviše toliko ima avanturističkih i science fiction birača, ali bi država iz nauma Živog zida za Hrvate bila neusporedivo bolja od sadašnje.

Imate li dojam, s obzirom na manjak unutarstranačke demokracije i pluralizma, da gotovo sve stranke u Hrvatskoj funkcioniraju kao preslike nekadašnje Partije?

Jednom sam, pola se šaleći, pola misleći ozbiljno, napisao da su sve stranke u Hrvatskoj iz devedesetih samo različite frakcije Udbe, različite frakcije Saveza komunista. Sve su stranke u svijetu totalitarne, hijerarhijske, stegovne, “jednoumne”, sastavljene od autoriteta i poslušnika, od despota i ulizica, od buntovnika bez političke budućnosti i osvetnika bez milosti te nasljeđuju demokratske tradicije svojih zemalja. A u nas se mogla naslijediti samo komunistička tradicija, pa se to uvelike i dogodilo. Gotovo nemamo stranke koja nije doslovno kopirala izbacivanje iz partije iz vremena komunizma.

Kako procjenjujete mogućnost formiranja velike koalicije nakon idućih izbora?

Budu li rezultati izbora kao i rezultati sadašnjih anketa vlast se neće moći formirati bez velike koalicije. Ali koliko je važna ta brojčana nužda, još je važnije da se HDZ i SDP više i ne razlikuju, pa utoliko lakše mogu u savez.

U nizu europskih država dolazi do snažnog jačanja desnice i euroskeptičnih stranaka. Možemo li nešto slično očekivati u Hrvatskoj?

Odavno je u nas velik euroskepticizam, za ulazak u EU na referendumu je glasovalo manje od 30 posto ukupnog broja birača. A euroskepticizam je više jačao što smo više postajali kolonija. Do Tuđmanove smrti za EU se izjašnjavalo više od 80 posto ljudi, s “detuđmanizacijom” koju su počeli Mesić i crveno-žuta koalicja ta potpora pada i prati gubljenje hrvatske financijske, gospodarske i političke suverenosti.

Šeks i drugovi morali su mijenjati ustavnu odredbu o referendumu kako se političari kojima je, svima odreda, Europska unija bila svetinja i glavna u političkom programu, ne bi osramotili narodnim “ne” toj svetinji. I to bi se “ne” dogodilo da nije srušena hratska svetinja – Ustav!

A kad je riječ o desnici, mi je, na žalost, nemamo. Vrlo obećavajući HSP uništili su Đapić i Sanader, a Bruna Esih i Zlatko Hasanbegović posve zaobilaze bitne teme – gospodarstvo, inozemne profitere, uvozni lobi, HNB kao servis pljačkaša Hrvatske…

A kako rekoh, HDZ je sada više lijevo nego desno. No treba se nadati, zemlja zove desnicu, ona se treba samo odazvati.

Koju bi ocjenu dali dosadašnjem mandatu Kolinde Grabar Kitarović?

Ocjena – vrlo dobar, a odličan će zaraditi osvajanjem drugog mandata.

Pred pet godina objavili ste knjigu „Podanici s Griča i Pantovčaka“ u kojoj pišete o fenomenu sluganstva hrvatskih političara. Koliko je sluganski mentalitet zaslužan za stanje u kojem se nalazimo?

Najzaslužniji! Kad Plenković u Europskom parlamentu govori na šet jezika, on se uvlači u šest europskih stražnjica. Sluganstvo ljevice stasalo je u podložnosti Moskvi i Beogradu, sluganstvo desnice posljedica je obožavanja Zapada, a sluganstvo i jednih, i drugih i trećih pripada povijesnoj ovisnosti o savezima u koje hrle Hrvati po onoj Krležinoj žalopojki. Prihvaćamo Starčevića, ali vrlo teško prihvaćamo nepotkupljivost njegova domoljublja i hrvatstva.

Hrvatska se posljednjiih godina dramatično prazni s obzirom na prirodni pad i iseljavanje u inozemstvo. Unatoč tome, čini se da praktički niti jedna politička stranka nema rješenje za taj problem svih problema. Čitava je situacija tim tragičnija što je više od pola iseljenih imalo posao u Hrvatskoj, što ukazuje da problemi nisu samo ekonomske prirode. Kuda nas vodi ovakva politika? Kako pobijediti apatiju i pesimizam?

U kojem ambijentu najradije ostajemo? U onom koji osjećamo svojim. Hrvati sve manje Hrvatsku osjećaju svojom. Zauzeli su je stranci. Drže sve banke, velike, nekad strateške državne tvrtke, glavninu medija, a u sprezi su s političarima koji su narodu okrenuli leđa, i ako na nekoga misle, misle na to kako zaposliti rodbinu, prijatelje, kumove, stranačke pouzdanike, misle na usluge po načelu ja tebi, ti meni. A običnom, normalnom, “neumreženom” građaninu samo se od sebe postavlja pitanje – a on, gdje je on, čiji je on? Nije nigdje, nije ničiji, dakle, ide tamo gdje će nastojati biti svoj – u inozemstvo.

Pitate – kako to pobijediti? Samo s pojavom nekog hrvatskog Orbana ili mirnodopskog Tuđmana, s olujom koja bi pomela strane profitere i izdajice koji ih zalijevaju kao cvijeće.

Iza Vas je mnogo desetljeća bavljenja novinarstvom. Kako kao iskusni novinar gledate na hrvatsko novinarstvo danas? Jesmo li u tom pogledu pali na samo dno?

Jesmo, pali smo na dno, jer su prepreke do toga dna nestale – nestale su hijerarhije vrijednosti i ljudi, hijene su postale lavovi, blato je postalo gorski izvor, WC se prometnuo u dnevni boravak, glupan u genija, kriminalac u moralista, nepismenost u uzor, ništarije u elitu.

Stvara se ozračje da nitko ne vrijedi ništa kako bi najviše vrijedili nitkovi. Pa je doista čudo, na kojem Bogu trebamo biti zahvalni, što imamo Nina Raspudića, Ivicu Šolu, Višnju Starešinu, Ivanu Petrović, Josipa Jovića, Davora Ivankovića, u duhovitosti nenadmašnu Tanju Torbarinu i još ponekoga tko će mi oprostiti što ga nisam spomenuo.

Izvor: https://www.hkv.hr/razgovori/29363-razgovor-s-milanom-ivkosicem-treba-se-nadati-zemlja-zove-desnicu-ona-se-treba-samo-odazvati.html  


Neke "vruće" razlikovne teme

Ovdje donosimo samo neke od aktualnih tema u kojima su stajališta tzv. lijevog i desnog spektra dijametralno suprotna. Kao, uostalom, i kod mnogih drugih pitanja iz različitih sfera života. Stajališta lijeviih su dobro poznata, jer su im svi vodeći mediji, za razliku onih drugih, stalno otvoreni, te vas stoga upućujemo da malo detaljnije prosurfate po ovim našim stranicama na kojima možete pronaći dosta korisnih informacija. Evo nekih poveznica:

O svemu pomalo:https://tockanai.net/index.php/iz-medija/14-o-stranici/280-quo

O kulturi:  https://tockanai.net/index.php/iz-medija/2-uncategorised/346-kultura-vjera-identitet

O vjeri i nevjeri: https://tockanai.net/index.php/vjera-i-nevjera

O istambulskoj konvenciji: https://tockanai.net/index.php/d-dijanovic-istambulska-konvencija

O marakeškoj deklaraciji: https://tockanai.net/index.php/iz-medija/215-marakeska-politicka-deklaracija

Ivana Petrović:  Jasenovac treba prekopati i znanstveno istražiti

Novinarka Nove Tv Ivana Petrović, ukratko se na svom Facebooku osvrnula i pojasnila, što bi se zapravo moralo uraditi sa Jasenovcem, te napokon završiti sa tom napuhanom pričom i politiziranjem… Svaka civilizirana zemlja bi davno odvojila novac i iskopala Jasenovac i skupa s dokumentacijom znanstveno u znanstvenoj istini zatvorila tu priču a ne je stalno držala kao prostor otvoren za manipulacije i političke opsjene. Što god bi našli to ne bi umanjilo Jasenovac kao stratište nedužnih i zločinacku narav ndhazijskog režima. Svima koji su tamo umrli neka gori svjetlo vječnoga života a nas koji smo za njima ostali može bit SRAM što se sa komemoracijom za njihove duše – sve izvodi!-Napisala je Ivana Petrović na svom FB

https://priznajem.hr/novosti/ivana-petrovic-svaka-civilizirana-zemlja-bi-davno-odvojila-novac-i-iskopala-jasenovac-i-skupa-s-dokumentacijom-znanstveno-u-znanstvenoj-istini-zatvorila-tu-pricu/87178/

Igor Peternel: Kakvo oslobođenje Zagreba, jedni okupatori zamijenili su druge!
8. svibnja, 2019.

Član Izvršnog odbora HHO-a, dr. sc. Igor Peternel, na svom je Facebook profilu komentirao današnje obilježavanje ulaska partizana u Zagreb 8. svibnja 1945, godine.

“Ne obilježavam danas nikakvo oslobođenje. Kakvo oslobođenje? Jedni okupatori zamijenili druge pa oslobodili građane života i imovine pa ih pola stoljeća maltretirali! Točnije, maltretiraju nas i danas, ali prerušeni u demokrate!”, naglasio je dr. sc. Peternel.

https://www.maxportal.hr/premium-sadrzaj/igor-peternel-kakvo-oslobodenje-zagreba-jedni-okupatori-zamijenili-su-druge/ 

Bruna Esih: Obljetnica pada Zagreba – tragičan dan hrvatske povijesti 
8. svibnja 2019. 

Događaj je to koji simbolizira pokolje i pljačku, a jugoslavensku okupaciju Hrvatske obilježilo je skidanje hrvatske i podizanje jugoslavenske zastave; zabrana Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti i obnova Jugoslavenske akademije; dokidanje studija hrvatskog jezika umjesto kojega se na Sveučilištu studira „narodni jezik“; Društvo književnika Hrvatske stupa na mjesto dotadašnjega Društva hrvatskih književnika,

Umjesto „Lijepe naše“, na radiju se izvodi „Uz Tita i Staljina, dva junačka sina…“ Ta okupacija dokinuta je krvlju tek u Domovinskom ratu, kad su Hrvati pokazali da se Hrvatsku može osloboditi samo pod hrvatskom zastavom, ni pod kojom drugom”, napisala je Bruna Esih.

“Ta okupacija dokinuta je krvlju tek u Domovinskom ratu, kad su Hrvati pokazali da se Hrvatsku može osloboditi samo pod hrvatskom zastavom, ni pod kojom drugom!”, istaknuli su.

Slijedilo je granatiranje sa svih strana, od HDZ do Beljaka, od Bauka do Dalije Orešković koji su Brunu Esih prozvali da promovira ustaštvo. 

A ona nije ostala dužna odgovora:

Jugoslavenski ikonoborci u hajci na vjetrenjače

Naša (i moja) objava da je 8. svibnja 1945. glavni grad Hrvatske okupirala Jugoslavenska armija (koju smo tek 1991. uspjeli izbaciti žrtvom tisuća hrvatskih branitelja i civila!), izazvala je pravu poplavu brutalnih napadaja jugoslavenskih ikonoboraca, ljudi koji sjede u otetim stanovima i uživaju blagodati naslijeđene iz komunističke Jugoslavije te tzv. političara koji intimno ne mogu prežaliti raspad Jugoslavije i poraz komunizma.

Našli su se tu razni moralni autoriteti, od poštenoga Srećka Ferenčaka do vječno trijeznoga Neše Stazića, povjesničari od četiri pogrješke po stranici (Tvrtko Jakovina) i slavitelji jugoslavenske himne, poput Dragana Markovine, koji su visoko cijenjeni u cijelome učenu svijetu od Đure Zatezala do Čedomira Višnjića (pa i šire, sve do viteza od Širokoga Brijega Ive Josipovića), te instant-političari iz kategorije zetova i snaha, poput dražesne Dalije Orešković, novopečene superkritičarke sustava koji ju je isti taj sustav instalirao i godinama hranio.

Zapaženo mjesto zauzeo je načelnik HDZ-ova posebnog odjela mentalne policije, pošteni Lovro Kuščević koji nas je u pravome kršćanskom duhu poučio kako je Hrvatsku oslobodila snaga koja je poubijala oko šest stotina hrvatskih katoličkih svećenika, redovnika i redovnica. Zapjenjeni mržnjom, kleveću nas svi ti moralni nadriautoriteti, polu-istoričari, knjigovođe i konjovodci, koji uporno prešućuju da 8. svibnja 1945. u glavnome gradu Hrvatske nije samo instalirana boljševička tiranija, nego je ustoličena i obnovljena jugoslavenska država.

Stotine tisuća Hrvata tada su oslobođene života, zdravlja, slobode i imovine. Jer, mi ne tvrdimo ništa drugo nego sljedeće: za Hrvate je Jugoslavija bila okupacija i 1918. i 1941. i 1945. i 1991., jer: ne može se Hrvatsku osloboditi tako da se na Markovu trgu časti jugoslavenska zastava! Na toj ćemo istini ustrajati usprkos svim prijetnjama i ucjenama, jer – vrijeme je za Hrvatsku!  

Migranti - Pismo predsjednici RH

Poštovana predsjednice!
Moje ime je Marija Dorić, rođena sam u Rijeci 1986 godine i svoje djetinstvo i djevojaštvo sam provela živeći u Gorskom kotaru kojeg ste jednim potpisom svog nalivpera uništili! 
Da vam pojasnim... nekad mirna mjesta Gorskoga kotara u kojem su ljudi držali otvorena vrata tokom čitavog dana, mjesta u kojima su se djeca bezbrižno igrala i trčkarala, mjesta u kojima ljudi nisu znali što su rasne i vjerske razlike pretvorili ste u zvijerinjak i svakodnevni strah za vlastiti život. Znate li Vi draga predsjednice što je to "nacionalna sigurnost"? Znate li draga predsjednice da je ta ista "nacionalna sigurnost" srušena. Znate li draga predsjednice da imamo problem katasrofalnih razmjera? Objasnite mi molim vas zašto horde "migranata" afganistanaca, pakistanaca i Isilovaca hodaju našim šumama??? Zašto te iste horde provaljuju u naše domove i devastiraju ih??? Objasnite mi zašto Vi koji ste odgovorni za to šutite i ne poduzimate ništa po tom pitanju??? Uništeni su snovi i egzistencija mnogih mještana pa tako i moja... naime, prije dvije godine suprug( koji je inače umirovljeni ratni vojni invalid, pripadnik "Ajkuli" specijalne policije iz Rijeke) i ja kupili smo drvenu kućicu nedaleko moje rodne kuće koju smo uredili i opremili kako bi je iznajmljivali i tako sebi osigurali bolju budućnost i koricu kruha na stol. Kupili smo je tako što smo digli kredit kojeg ćemo otplaćivati narednih 30 godina a sve je palo u vodu u srijedu na 1. maj kad su migranti provalili i devastirali sav naš trud, rad i znoj... sada ja Vas pitam što da napravimo??? Da popravimo učinjenu štetu i čekamo novi val koji dolazi? Zakon ne postoji, barem ne u našu korist. Više prava ste dali tim istim zvijerima koji haraju i uništavaju. Bojimo se za vlastiti život a ja kao žena se bojim još i više jer ne želim biti mučena, silovana i zapaljena kao vještica na lomači što bi njima predstavljalo iznimno zadovoljstvo spaliti kršćanku...
Dajte nam formulu kako živjeti s tim zvijerima. Objasnite mi što je "Marakeški sporazum" i kome to pogoduje? Objasnite jer ja stvarno neznam. Uvjerite me da je biti hrvatica lijepo i da je život ovdje lijep. I nemojte lagati jer ove ruke koje vam pišu ovo pismo se grčevito bore za koricu kruha, uredno podmiruju sve svoje obveze prema REPUBLICI HRVATSKOJ i svakodnevno se trude ostati tu. Želim da ovo pismo shvatite vrlo ozbiljno, da posjetite naš uništeni Gorski kotar jer ukoliko Vi ne poduzmete ništa, uzeti ćemo stvari u svoje ruke i braniti svoje jer to ste nam Vi draga predsjednice i Vlado republike Hrvatske ostavili na izbor! Nadam se da ste se lijepo proveli za 1. Maj i da mirno spavate jer ja zasigurno ne!
Sa poštovanjem, Marija Dorić 


HRVATSKA U BROJKAMA:

  1. Prvi spomen hrvatskog imena: 1250. prije Krista, na Darijevoj ploči u Perziji (Iran)
  2. Broj hrvatskih (poznatih) nezavisnih država kroz povijest: 8 (osam)
  3. Broj hrvatskih narodnih vladara, kraljeva, kraljica, kneževa i banova: 669
  4. Najveći opseg Hrvatske: 158 662 km2 za vrijeme Trpimirovića (8. najveća država Europe)
  5. Približan broj etničkih Hrvata u svijetu: 12, 8 milijuna (uključno s Bošnjacima i Crnogorcima koji su genetički 99,8% Hrvati)
  6. Broj hrvatskih pobjeda nad Turcima od 1450. do 1880: 169 pobjeda (više nego svi ostali europski narodi skupa)
  7. Međunarodno priznanje Hrvatske: 7. lipanj 869. (prva zemlja u Europi službeno priznata od Svete Stolice)
  8. Broj hrvatskih svetaca i blaženika: 49 (najviše na svijetu po broju stanovnika)
  9. Broj zaštićene hrvatske nematerijalne kulturne baštine: 14 (najviše u Europi i treći na svijetu)
  10. Broj hrvatskih nobelovaca: 3
  11. Broj Hrvata pobijenih u Drugom Svjetskom Ratu i nakon njega: 1.084 000
  12. Broj Hrvata koji su branili Siget od 180 000 Turaka: 850
  13. Broj Hrvata koji su branili Gvozdansko od 70 000 Turaka i poturica: 421
  14. Broj Hrvata koji su branili Odžak od preko 40 000 do zuba naoružanih partizana: 1172
  15. Broj hrvatskih Branitelja Vukovara od najmanje 58 000 četnika i JNA: 1816
  16. Broj poginulih hrvatskih ratnika, vitezova, plemića, graničara, hajduka uskoka, sokola, domobrana, Ustaša i Branitelja dragovoljaca čije kosti nemaju vječni spokoj: - između 4.000 000 i 5.000 000
  17. Broj hrvatskih invazija na tuđu zemlju, tlo, narod: 0

 


Koga izabrati?

Na koncu konca, kad jednom ostanemo u onoj tijesnoj kabini sami sa sobom i pozamašnom izbornom listom, moramo zaokružiti neke brojeve i neka imena. A koja? Hoće li to biti prema vlastitoj savjesti ili kakvim drugim kriterijima – vrjednosnim, interesnim, svjetonazorskim, stranačkim i sl., ovisi o svakom od nas. Bilo bi lijepo kad bi ti izabranici bili dostojni baštine koju su nam ostavili naši slavni predci kao i svih onih koji su ugradili svoje živote u ono što je danas Lijepa Naša.

...Ujediniti se u borbi za demokraciju, okupiti domovinsku i iseljenu, nacionalnu i domoljubnu Hrvatsku u pokret koji ne će biti stranački ograničen i usmjeriti ga na ostvarenje legitimnog prava da sami odlučujemo o svojoj sudbini, odbacujući negativne sastavnice koje danas ugrožavaju opstanak naroda i države...“

Mi bismo, možda, mogli dodati kako bi bilo krajnje vrijeme da shvatimo da rascjepkanost znači siguran neuspjeh, da pokušamo potisnuti svoje egoizme i ambicije i da prepustimo prednost onima koji nisu potrošili svoje kredite, osobito mladima. (I savjetodavna uloga seniora s bogatim iskustvom može biti od presudnog značenja). Da pozovemo (uz jasnu i konkretnu političku platformu) onu šutljivu većinu koja ne izlazi na izbore (valjda zbog nevjerice da se išta može učiniti), da probudimo intelektualce i studente, da pozovemo radništvo i umirovljenike, kao i sve ostale građane kojima je na srca Hrvatska i njena budućnost. I na koncu, ali možda najvažnije, da širom otvorimo vrata iseljenoj Hrvatskoj.

https://tockanai.net/index.php/iz-medija/14-o-stranici/280-quo 

(A. B.)

Hitovi: 705