Europa bez budućnosti ?

Kategorija: Iz medija Objavljeno: Subota, 27 Travanj 2019 Napisao/la Administrator

"...Među negativnim stranama ujedinjenja u različitosti izdvajaju se relativiziranje dobra i zla, pojava sve snažnije individualizacije i gubitka tolerancije nasuprot sve većeg zahtjeva za sigurnosti te izgubljenost u relativizmu i nihilizmu. Cijela bi se Europa trebala okrenuti prema njezinim izvornim kršćanskim vrjednotama kako bi se uspješno suočila s nadolazećim izazovima i krizama te posebno istaknuo važnost da građani prepoznaju nužnost aktivnoga odnosa prema EU, za što su najbliža prilika upravo izbori za narodne zastupnike u Europskom parlamentu..." (Iz izlaganja prof. dr. N. Šimca na tribini u Osijeku)


Pusto nebo
Damir Pešorda:HT, 25. travnja 2019.

Notre Dame: Požar podmetnut davno, jako davno, još 1789.

Još prije stotinjak godina A. B. Šimić u pjesmi Prazno nebo reče: ''Nebo je već dugo praznina bez Boga i serafina,/ beskrajna pustinja siva/ kroz koju kadšto aeroplan, grdna tica, pliva''. Zračni promet danas je puno gušći, no ono bitno rečeno je već u Šimićevoj pjesmi: europsko nebo je opustjelo u duhovnom smislu. Beskrajna pustinja, kako gorko konstatira pjesnik. U to i takvo nebo sukljao je ovih dana dim iz plamteće katedrale Notre Dame. Neko čudno osjećanje, čini mi se, prostrujalo je zapadnim svijetom, svečano i rezignirano u isto vrijeme. Naravno, bilo je i onih koji su likovali, razni jurišnici ljudskopravaških ideoloških aberacija. Zaslijepljene budale uvijek najglasnije likuju nad rušenjem zidina koje su ih branile misleći da im dolazeća propast donosi oslobođenje. Premda ni ne znaju točno od čega bi se još trebali oslobađati.

Usenaseipodase filozofija

Nekoć je nebo kiptjelo od života, vrvjelo bićima, bilo načičkano značenjima. Katedrale su bile kao ruke u nebo pruženo, izraz čovječje težnje za nadrastanjem, nadilaženjem samoga sebe, zemaljskoga sebe, za transcendencijom. Danas ljudi panično bdiju nad svojim tijelom, kinje ga u teretani, zatežu i preravljaju na operacijskim stolovima, bjesomučno eksperimentiraju u potrazi za prehranom koja bi bila eliksir zdravlja i ljepote. Usenaseipodase filozofija nikada u povijesti nije bila na cijeni kao u naše vrijeme, navodno najnaprednije i kulturno najrazvijenije od svih vremenu. Mračni ideal suvremenog čovjeka jest izjednačiti se sa životinjom, postati kao ona. Kad god se na internetu povede rasprava o tomu, kao npr. ova najnovija povodom učestalih napada opasnih pasa na ljude, ultimativne naprednjake prepoznat ćete po radikalnom izjednačavanju vrijednosti psećeg i ljudskog života, s tim što su njihove simpatije, naravno, na strani pasa.

Požar

Meni se pak čini da je požar podmetnut davno, jako davno, još 1789. i da je dosada samo tinjao ili gorio nevidljivim bijelim plamenom, a da se razbuktao i objavio cijelomu svijetu danas kako bi simbolična katedrala u predsmrtnom hropcu pokušala još jednom, možda posljednji put podsjetiti zabludjelo stado na sebe, to jest na ono što predstavlja. Ali bio je to, bojim se, samo još jedan vatreni spektakl pod pustim nebom. Zato bi srednja i istočna Europa trebale razmisliti još jednom razmisliti što to ''europski put'' uistinu jest. Prije nego što nije i nad njima nebo potpuno opustjelo.

Ako i uspije u svom naumu da se izjednači sa životinjom, čovjek će biti tužna životinja. Tužna jer će ostati svjesna svoje smrtnosti i iznevjerene božanske iskre u sebi. Zato je ona rezignirana jeza i ona svečana bespomoćnost prostrujala kroz zapadnjačke duše dok je gorjela slavna katedrala u nekoć davno katoličkoj Francuskoj. Znali su umire nešto što ih nadilazi i da gube nešto bez čega nikada više neće biti što su bili, ali najbolnije je bilo što se nikako nisu mogli sjetiti što to umire, odnosno što su točno izgubili. U izrazima žaljenja zbog požara u katedrali Notre Dame bilo je svega, od ljepote i umjetnosti do povijesti, samo se katolički karakter užgane ljepotice zaobilazio. Jadikovalo se za muzejom, a zanemarivalo Boga živog. Kao da nije sve lijepo, uzvišeno i umjetnički vrijedno u opožarenoj katedrali nastalu Njemu u čast i slavu!?
Francuska više nije kršćanska zemlja

U suvremenoj Francuskoj muslimana je više nego katolika. Prošle godine svaki je dan u prosjeku oskvrnuto više od dviju katoličkih crkava. Francuska definitivno više nije kršćanska zemlja. Katoličke crkve, kako mediji stidljivo daju do znanja, pretežno skrnave radikalni sekularisti, anarhisti i feminističke skupine. Dakle, ne imigranti ili muslimani nego autohtoni Francuzi, oni koji bi trebali biti ateizirani kršćani u kulturološkom smislu. Praktičnih katolika je,navodno, tek oko pet posto. Taj broj će, kako sada stvari stoje, i dalje padati, a ne rasti. Neki govore da će obnova katedrale Notre Dame trajati možda i desetljećima. Uzimajući u obzir sve rečeno, možda će tada biti umjesto izgorjelog tornja primjerenije podići minaret. Čemu bogomolja u kojoj se nitko ne moli!?

Brojna su nagađanja o tomu kako je došlo do požara u katedrali Notre Dame. Vlasti govore da je najvjerojatniji uzrok ''kratki spoj'', zabrinuti zbog islamizacije Europe sumnjaju na islamske radikale, oni skloniji teorijama urote u svemu vide masonske prste... Meni se pak čini da je požar podmetnut davno, jako davno, još 1789. i da je dosada samo tinjao ili gorio nevidljivim bijelim plamenom, a da se razbuktao i objavio cijelomu svijetu danas kako bi simbolična katedrala u predsmrtnom hropcu pokušala još jednom, možda posljednji put podsjetiti zabludjelo stado na sebe, to jest na ono što predstavlja. Ali bio je to, bojim se, samo još jedan vatreni spektakl pod pustim nebom. Zato bi srednja i istočna Europa trebale razmisliti još jednom razmisliti što to ''europski put'' uistinu jest. Prije nego što nije i nad njima nebo potpuno opustjelo.

Ah, da, red je da za kraj navedem i završetak Šimićeve pjesme s kojom sam i otpočeo ovu kolumnu: ''Ne lete više duše gore ko laste./ Čovjek u zemlju legne i sav se raspe./ K Bogu izgubismo pute./ Pjesnici stoje pred ništavilom, i ćute.''

http://www.hkv.hr/hrvatski-tjednik/31750-d-pesorda-pusto-nebo.html
 

Hrvatski i europski identitet i vrjednote
Prof. dr. Neven Šimac, IKA/TU, 26.03.2019.

U ponedjeljak 25. travnja  u Osijeku održan je treći korizmeni susret pod nazivom „Hrvatski i europski identitet i vrjednote“. Predavanje/tribinu vodio je prof. dr. Neven Šimac, doktor prava sveučilišta Paris II, stručnjak u području političkih i državno-upravnih znanosti, bogate znanstvene, predavačke i konzultantske karijere te utjecajni katolički intelektualac.

Temu predavanja motivirale su brojne činjenice koje ukazuju na krizu u Europskoj uniji; od neslaganja oko migrantske, vanjske i obrambene politike do pojave novoga ”hladnog rata”, starenja Europe te predstojeće ekonomske krize. Pojam identiteta usko je vezan uz navedene probleme jer osim što je određen voljom življenja zajedno (nacija), također je određen i osjećajem poistovjećivanja (što je narod) te se postavlja pitanje može li postojati jedan identitet ili će on uvijek biti pluralan.

Šimac je uputio nazočne na povijest naziva i korjena Europe koja se sve do 15. stoljeća nazivala kršćanskim svijetom ili Svetim Rimskim Carstvom, a prvo ujedinjenje pod nazivom Europe javlja se iz potrebe obrane kršćanskog (europskog) svijeta pred Osmanlijama i islamom. Danas su države Europske unije ujedinjene pod krilaticom Ujedinjeni u različitosti, što sa sobom nosi pozitivne strane kao podjelu vlasti, unutarnju i vanjsku solidarnost, ali i negativne poput pitanja o tome koje države pripadaju Europi, mogu li se pravni zakoni temeljiti na ideologiji o ljudskim pravima te kao najizraženija negativnost – pojava mržnje prema vlastitom nacionalnom identitetu. Takav stav prisutan je i u Hrvatskoj unatoč preobilnom povijesnom bogatstvu kulturne pluralnosti (3 jezika, 4 pisma, 5 vjerskih iskustava) i otporu svim vrstama totalitarizmima te je potrebno ponovno, kritičko preispitivanje prošlosti.

Među negativnim stranama ujedinjenja u različitosti izdvajaju se i relativiziranje dobra i zla, pojava sve snažnije individualizacije i gubitka tolerancije nasuprot sve većeg zahtjeva za sigurnosti te izgubljenost u relativizmu i nihilizmu, što su pokazale Europske studije vrjednota i Eurobarometar (statistička institucija EU). Šimac je zaključio da se cijela Europa treba okrenuti prema njezinim izvornim kršćanskim vrjednotama kako bi se uspješno suočila s nadolazećim izazovima i krizama te posebno istaknuo važnost da građani prepoznaju nužnost aktivnoga odnosa prema EU, za što su najbliža prilika upravo izbori za narodne zastupnike u Europskom parlamentu.

 https://ika.hkm.hr/novosti/hrvatski-i-europski-identitet-i-vrjednote/ 


Nadbiskup Jean - Claude Holerich, predsjednik ComECE Luksemburg: Solidarnost i suradnja nacija najbolje rješenje za probleme Europe
IKA, 30.04.2019. 

Katolički biskupi pograničnih područja Njemačke, Francuske i Beneluxa u „Pismu europskoj braći i sestrama“ poručuju da je solidarnost i suradnja nacija najbolje rješenje za probleme Europe.

Povlačenje iz Europe nije odgovor, upozoravaju biskupi u dokumentu predstavljenom u ponedjeljak 29. travnja u Luksemburgu, prenosi Kathpress. Predsjednik Vijeća biskupskih konferencija zemalja Europske unije (ComECE) luksemburški nadbiskup Jean-Claude Hollerich pojasnio je da su se osjećali dužni govoriti o stanju u Europi jer dolaze iz dijeceza koje „leže na granicama na kojima svaki dan osjećaju Europu“. Europa osjeća izvjesnu ugroženost – prijete joj Brexit i rastući populizam i nacionalizam, ističe mons. Hollerich ali upozorava da premda postoje osnove za kritiziranje Europe, „bilo bi glupo zanemariti pozitivne aspekte Europske unije“.

Veliki socijalni i migracijski izazovi koji se nalaze pred Europom mogu se riješiti samo dijalogom ispunjenim povjerenjem. Biskupi vjeruju da Europska unija može pridonijeti miru i stabilnosti u cijelom svijetu. 

https://ika.hkm.hr/novosti/biskupi-pozivaju-na-europske-izbore/ 


VOLJA NARODA NIJE I VOLJA POLITIČKIH ELITA Postoji li uopće europski identitet?
Dr. fra Luka Marković, GK, 6. travnja 2019.

Tko tradicionalno misli, biva diskriminiran, prezren kao onaj koji ne prihvaća novo. U strahu od prevelikoga nacionalizma, rasizma i sukoba s novim u Europi se pokušava razvijati novi odnos prema državi tako što se zanemaruje nacionalno i tradicionalno, a govori se o »ustavnom patriotizmu«.

Mađarski znanstvenik Laslo Mero piše u jednom tekstu kako je sa srpskim prijateljima pio šljivovicu. Za razliku od Srba koji su popili sve odjednom, ispio bi znanstvenik svoju čašicu šljivovice u nekoliko gutljaja. Kad su mu rekli da se u Srbiji pije u jednom gutljaju, odgovorio je da je Europljanin i da tamo svatko čini to na svoj način. Taj banalni primjer neuljudnosti, koje je i sam znanstvenik svjestan, oslikava možda ponajbolje priču o europskom identitetu. Iako se neke nacije, prije svega Nijemci i Francuzi, trude postaviti pravila ponašanja, većina članica europske zajednice čini to prema vlastitim običajima i kriterijima, od ekonomije preko politike do kulture života.

Sloboda bez odgovornosti

Zar ne govori nešto o tome ekonomsko ponašanje Grčke, Italije i nekih drugih zemalja koje se ne žele držati zacrtanih kriterija o dopuštenom deficitu? Zar ne govori nešto o tome odbijanje Mađarske, Austrije i nekolicine drugih zemalja da se ponašaju prema islamskim izbjeglicama kako bi to htjela Angela Merkel? Zar se ne odvija nešto slično i na području prihvaćanja liberalnih ideja koje države kao što su Njemačka, Francuska, Nizozemska i neke druge pokušavaju silom nametnuti tranzicijskim zemljama? Zar se ta različitost ne uočava i u odnosu prema religiji, posebno prema kršćanskoj tradiciji?

Svako nametanje umjetnoga identiteta, što se pokazuje u pritiscima za prihvaćanje upitnih liberalnih vrijednosti, ili njegovo svođenje samo na ekonomski i politički faktor, djeluje više razarajuće nego što povezuje. Najbolji primjer za to jesu pokušaji Njemačke i Francuske da nametnu svim članicama isti odnos prema islamskim izbjeglicama i nasilno instaliranje liberalnih ideja.

Dok je za jedne ona još uvijek ono što pripada Europi, drugi se trude zanijekati kršćansku ideju kao temelj europskoga identiteta. Zar se pretjerano protežiranje individualne slobode bez odgovornosti i prema samomu sebi nije pokazalo jako opasnim? Zar kao posljedica takve ideologije ne žive danas milijuni asocijalnih beskućnika u najbogatijim zemljama Europske unije? Po toj logici odgovornost snosi sam za sebe onaj tko se ne snalazi u neokapitalističkom svijetu ponude i potražnje. Zar Velika Britanija nije otišla iz Europske unije zbog straha od islamskih izbjeglica? Nitko ne zna tko će u procesu toga traganja za europskim identitetom otići sljedeći. Ako ne bude dovoljno razboritosti, mogla bi se Europska unija raspasti prije nego uspostavi pravila ponašanja koja sve narode u njoj povezuju i obvezuju.

Recept za »kraj Europe«

Već je svojedobno sociolog Niklas Luhmann upozorio da je na području kulture otvaranje drugomu i drugačijemu pozitivno, ali isto tako može biti vrlo pogubno ako se kod otvaranja za novo izgubi ono bitno tradicionalno tlo pod nogama, ono što pojedincu daje osjećaj pripadnosti, a time i sigurnosti. Taj osjećaj pripadnosti zajednici, pa ni europskoj, ne može se definirati samo ekonomijom, monetarnom politikom i tehnologijom, kako to često propagira politička elita. Najzad, ljude u Europi povezuje mnogo više onoga što nadilazi ekonomske i političke odnose. Povezuje ih pripadnost zajedničkoj povijesti i unatoč mnogim različitostima, zajedničkomu kršćanskomu životnomu usmjerenju koje je i unatoč mnogim devijacijama bilo i dobrim dijelom i danas ostalo temeljem odgoja za etički život, europskoj specifičnoj društvenoj kulturi organiziranja života koja je nastala na temeljima grčke filozofije, rimskoga prava i židovsko-kršćanske religije, prosvjetiteljstvu koje je u polemici s kršćanstvom iznjedrilo racionalan odnos prema životu. U tom procesu formiranja europskoga identiteta nezaobilazni su Francuska revolucija i njezine zasluge za odvajanje civilne od crkvene vlasti.

Europa bez budućnosti

Europski identitet poprima svoja obilježja vrlo rano, već u vrijeme starih Grka, kad se govori o »Orientu i Okzidentu«, pri čemu se ljude i narode Zapada definira kao »politički slobodne«. Upravo taj osjećaj za slobodu bio je kroz čitavu europsku povijest motiv za borbu protiv onoga stranoga što ju ugrožava. Europa je u najkritičnijim trenutcima povijesti znala pokazati pripadnost zajedničkoj ideji slobode, što se izvanredno pokazalo u bitki protiv Osmanlija kod Lepanta. Istina, identitetu Europe pripadaju i određene različitosti, vjerski raskoli, politička, kao i kulturološka i intelektualna sukobljavanja. Naime, identitet Europe identitet je naroda koji su oduvijek imali osjećaj za samostalno, ali i za ono zajedničko što ih povezuje. Ni danas se ne može govoriti o europskom identitetu bez uvažavanja posebnosti naroda. Politika i ekonomija, kako bi to željeli određeni politički krugovi, nije nikada bila jedina odrednica europskoga identiteta. Ako ostane samo na tome, Europa nema budućnosti. Upravo na to upućuje odlazak Velike Britanije iz europske zajednice naroda. Nedostatak zajedničkoga stajališta glede europskih vrijednosti i zajedništva, pogotovo glede pitanja o izbjeglicama, ubrzao je odlazak Velike Britanije. Ako se nastavi s naturanjem samo liberalnih ideja i prisilnoga uređenja o prihvaćanju stranoga, mogle bi otići i druge zemlje. A to bi bio kraj Europe.

Na prvom je mjestu nacija, a onda Europa

Europski identitet kroz stoljeća se gradio na osjećaju pripadnosti prostoru na kojem se osim zajedničkih i individualnih uvažavaju i nacionalne vrijednosti. Istina, i uz različitosti na mnogim područjima, europskomu identitetu pripada i kontinuirana svijest o potrebi mira i pravednosti, odgovornom ponašanju, solidarnosti, slobodi mišljenja, toleriranju drugoga i drugačijega. Kad se govori o europskom identitetu, uvijek treba imati na umu, kako kaže filozofkinja Sylke Nissen, da se o kolektivnom identitetu ne može govoriti kao o onom pojedinačnom. Pritom nije riječ o fizičkom jedinstvu različitih subjekata, nego o identifikaciji nekoga s nečim. Riječ je o specifičnom odnosu osoba prema nečemu, njihovu identificiranju s nečim. A to znači da politika i danas mora poći od pretpostavke da određene norme ponašanja moraju prihvatiti građani i grupacije sa svim svojim specifičnostima.

Svako nametanje umjetnoga identiteta, što se pokazuje u pritiscima za prihvaćanje upitnih liberalnih vrijednosti, ili njegovo svođenje samo na ekonomski i politički faktor, djeluje više razarajuće nego što povezuje. Najbolji primjer za to jesu pokušaji Njemačke i Francuske da nametnu svim članicama isti odnos prema islamskim izbjeglicama i nasilno instaliranje liberalnih ideja, ne uvažavajući specifična društvena iskustva kroz povijest. Sva istraživanja pokazuju da se većina građana Europske unije još uvijek na prvom mjestu identificira nacionalno pa tek onda europski. I to se mora uzeti u obzir u stvaranju europskoga identiteta.

Čovjek tehnologije sklon je destrukciji

Nažalost, danas je, kako primjećuje filozof Friedrich Wolfram, u europskom društvu zbog prevelikoga stavljanja naglaska na ekonomsko došlo upravo do onoga što se nije smjelo dogoditi, do potiskivanja vlastite tradicije i prebrzoga otvaranja za drugačije, novo. Pri tome se zaboravilo na staru mudrost koja upozorava da je čovjeku vrlo važno tradicionalno čvrsto tlo pod nogama na koje se u kriznim vremenima može osloniti, da mu je njegova tradicija važna kao kisik za disanje. Jedan od problema gubitka tradicionalnih vrijednosti jest i stvoreno raspoloženje koje vlada u modernom društvu da je sve normalno i dopušteno. Upravo je to dovelo do problema s kojim se suočava europsko društvo danas, do porasta nasilja i terora, do opasnoga uskrsnuća desničarskih ideologija. Štoviše moglo bi se reći da su te ideje daleko manje opasne u konzervativnijim, tranzicijskim zemljama nego u ekonomski jačim u kojima je kapital potisnuo tradiciju, pa i vjersku.

Ni danas se ne može govoriti o europskom identitetu bez uvažavanja posebnosti naroda. Politika i ekonomija, kako bi to željeli određeni politički krugovi, nije nikada bila jedina odrednica europskoga identiteta. Ako ostane samo na tome, Europa nema budućnosti.

To je dovelo nažalost do toga da su kršćanske vrijednosti kao što su miroljubivost, čestitost, altruizma i transcendentalna usmjerenost prestale biti tema razgovora u mnogim bogatijim europskim zemljama. Profit i ispunjenje želja postali su mali bogovi kojima se klanja europski građanin. Športski su stadioni umjesto crkava postali mjesto liturgijskih rituala, gdje se umjesto Bogu klanja bogovima športašima. Potiskivanje osjećaja za tradicionalne vrijednosti, protežiranjem potpune sekularizacije, kao da čovjek doista živi samo od kruha, vodi automatski i do zaboravljanja da zlo nikada ne spava, da je i čovjek tehnologije sklon destrukciji. Europa živi tako kao da je zlo zauvijek potisnuto, kao da se tehnologijom i profitom mogu riješiti svi problemi, uključujući i traganje za europskim identitetom. Upravo u tome i leži problem, jer kako kaže Jean-Paul Sartre, »nasilje živi od toga da ga čestiti ne smatraju mogućim«. Ali zlo je još uvijek moguće. Kako protumačiti drugačije da se među vodećim ljudima rigidne desnice u Europi, kao i među islamskim teroristima, nalaze mnogi pismeni, a dobrim dijelom i akademski obrazovani ljudi? I jedan i drugi fenomen, kao i sve veći broj pristalica spomenutih ekstremnih stajališta, mogu se promatrati samo u sklopu sve jačega razaranja europske tradicije u kojoj se prosječan građanin mogao osjećati sigurnim, koja mu je nudila orijentaciju i davala pravila ponašanja.

Šestina Nijemaca podržava AFD

Ponekad se čini da se pokušava stvoriti europski identitet bez bitnih svojstava koji su do sada činili europskoga čovjeka europskim. Nestale stare orijentirajuće vrijednosti pod pritiskom vrlo upitnoga novoga. Želja za prebrzom globalizacijom koja se temelji samo na profitu gurnula je u pozadinu vrijednosti na kojima je počivala orijentacija prosječnoga europskoga građanina. A u prirodi svakoga čovjeka leži želja da zna što mu je činiti, da mu se jasno predoči razlika između dobra i zla, da mu se pokaže smjer kretanja u budućnost. Europu bi trebala na poseban način zabrinjavati činjenica da se sve češće čuje potreba za vođama koji bi mogli uspostaviti red i dati orijentacijske vrijednosti, uputiti na istinski europski identitet. Svojedobno je filozof Johann Gottlieb Fichte u vrijeme ugroženosti njemačke nacije i kulture od strane francuskih osvajača apelirao na njemačke građane da se pojača osjećaj za zajedništvo, za onaj njemački kolektivni i nacionalni osjećaj (Wir-Gefuhl). Nešto slično događa se i danas u vremenima velikih previranja u Europi, u vremenima u kojima se građani osjećaju sve više razočarano od etablirane politike, od političke oligarhije koju mišljenje naroda poslije izbora uopće ne zanima. Upravo njemački pripadnici vrlo opasne desničarske stranke AFD pozivaju ponovno na njemački »Wir-Gefuhl«. Broj njihovih pristalica raste svakim danom. Gotovo šestina njemačkoga društva ih podržava, a na prostoru bivšega DDR-a i više od petine. Samo se u tom kontekstu može shvatiti dolazak Macrona na vlast u Francuskoj ili Trumpa u Americi, kao i oduševljenje za Brexit u Velikoj Britaniji.

»Teror« liberalnih ideja

Iako Macronova i Trumpova politička retorika govori o sasvim različitim pogledima na rješenje nastalih problema, izabrana su obojica iz istih razloga, zbog korupcije etablirane politike i potrebe zapadnoga čovjeka za sigurnošću i orijentacijskim identitetom. A kad se kod europskih naroda pojavi potreba za vođama, stvar završava uvijek loše. O tome nam govore na svoj način jasno vremena fašizma i komunizma. Pravo imaju oni koji govore da je demokracija kakvu poznajemo poslije Drugoga svjetskoga rata u krizi. Ta se kriza očituje ponajbolje u nepovjerenju naspram onih koji žele na silu proglasiti europskim identitetom ono što to ne može biti. Nedostatak povjerenja izaziva i »teror« liberalnih ideja koje potiskuju tradicionalne vrijednosti. Izvrgnut preveliku pritisku novoga, europski pojedinac traži spas u starome, pa čak i provjereno opasnome. Ponovno se pojavljuje potreba za mi-osjećajem gdje se pojedinac doživljava kroz grupu kojoj pripada, odbijajući sve novo. I što više politička oligarhija i agresivni liberalizam pokušavaju udaljiti pojedinca od tradicije, to joj se on sve više na negativan način vraća.

Nije tajna da je dekonstruktivizam (Derrida) pokušao umanjiti vrijednost svakoga identiteta, pa i kolektivnoga, uvjeravajući kako je sve samo produkt vremena i kulture. Derridin ideološki obračun s tradicionalnim vrijednostima i starim strukturama iskorištavaju na svoj način lijevi liberali i anarhisti u politici, kakvih na zapadu ima vrlo mnogo u alternativnim političkim pokretima. Samo za razliku od dekonstruktivizma koji na svoj način protežira multikulturalnost i uvijek novo preispitivanje jezično stvorenih pojmova i tradicijske vrijednosti, određeni se agresivni liberalni slojevi trude nametnuti svim silama kao jedine ispravne vrijednosti one koje su donedavno bile diskriminirane.

Politička oligarhija ne želi referendume

U Europi je na pomolu konstrukcija novih, dezorijentirajućih »vrijednosti« na štetu starih. Najbolji primjer za to je shvaćanje obitelji. Umjesto aristotelovskoga i kršćanskoga poimanja obitelji kao mjesta prijateljstva i sigurnosti za opstanak svijeta, lijevi liberali pokušavaju razoriti stari pojam obitelji i nametnuti novi. Dok se na jednoj strani prihvaća ideja dekonstruktivizma da su stari pojmovi, pa i pojam obitelji, samo produkt vremena i kulture, pokušava se nova definicija istospolne obitelji nametnuti kao jedina ispravna. Tko tradicionalno misli, biva diskriminiran, prezren kao onaj koji ne prihvaća novo. U strahu od prevelikoga nacionalizma, rasizma i sukoba s novim u Europi se pokušava razvijati novi odnos prema državi, tako što se zanemaruje nacionalno i tradicionalno, a govori se o »ustavnom patriotizmu« (Habermasov Verfassungspatriotismus).

Međutim za ustavni patriotizam, konsenzus mišljenja o životnim vrijednostima, potrebna je legitimacija naroda. To znači da je referendum nužnost. Nažalost politička oligarhija ne želi referendume. U slučaju ozbiljnoga sučeljavanja različitih mišljenja o različitim liberalnim pojmovima, kao i o sve jačem nadiranju stranoga, narod bi se mogao i drugačije odlučiti. Upravo bi se time uspjelo ojačati vezanost uz ideju Europe i europskoga identiteta, koji ne mora bezuvjetno isključivati staro i nacionalno. Ali kad bi političke elite i prihvatile referendum te kad bi došlo do konsenzusa o novim vrijednostima, ostaje upitno hoće li ih prihvatiti oni koji su našli utočište u Europi, a žive u getima u kojima se vrlo malo europskoga prakticira, od sudstva preko odgoja do jezika.

Vlada strah od novoga

Umjesto definiranja jasnoga europskoga identiteta koji bi mogao osigurati jedinstvo multikulturalnosti mogao bi se Europi dogoditi sukob oko pitanja novoga i staroga, oko pitanja istinskoga europskoga identiteta. Jer dok se jednima pokušava potpunom sekularizacijom izbiti kršćansko tlo pod nogama, vlada strah od novoga koje čeka priliku za popunjavanje praznoga ideološkoga prostora u Europi. Poneki od potpuno sekulariziranih političara kažu da islam pripada Europi, a time i europskomu identitetu. Pitanje je samo je li moguća Europa, europski identitet, bez kršćanstva koje pripada genima Europe?

https://www.glas-koncila.hr/volja-naroda-nije-i-volja-politickih-elita-postoji-li-uopce-europski-identitet/


Europska previranja, hrvatska šutnja i srpska Povelja
Nenad Piskač,HT, 07. ožujka 2019.

Između Orbana i Macrona, Europe i srpskoga kulturnog prostora

Uoči skorašnjih euroizbora mađarski šef vlade Viktor Orban i njegova stranka Fidesz našli su EPPMeđu dvanaest stranaka koje mu se na razini EPP-a suprotstavljaju, začudo, nema Plenkovićeva HDZ-a i Vučićeve Napredne stranke. Ako dođe do glasovanja, bilo bi dobro znati kako će glasovati. Zasad na „Zapadnom Balkanu“ samo izvršavaju ekonomsko propagandni program (epepe) za potrebe EPP-a i Europske komisije.se na udaru dvanaest stranaka članica Europske pučke stranke (EPP). Traže njihovo isključenje iz članstva, čime Piskačse suprotstavljaju mađarskome puku koji je slobodnom voljom izabrao Orbana i dao povjerenje Fideszu. Orban je i prije Trumpa napravio otklon od globalizma, proklamiravši unutar EU politiku „prvo Mađarska“. Među dvanaest stranaka koje mu se na razini EPP-a suprotstavljaju, začudo, nema Plenkovićeva HDZ-a i Vučićeve Napredne stranke. Ako dođe do glasovanja, bilo bi dobro znati kako će glasovati. Zasad na „Zapadnom Balkanu“ samo izvršavaju ekonomsko propagandni program (epepe) za potrebe EPP-a i Europske komisije.

EPP čini više od sedamdeset stranaka. Zahtjev za isključenje pokušaj je discipliniranja Mađarske na razini EU. Orban je, naime, u jeku priprema za euroizbore pokrenuo kampanju protiv eurounijske imigrantske politike, koju podupiru i mnogi čelnici pripadnici EPP-a. Među njima i karikaturalni predsjednik Europske komisije Jean Claud Juncker. U međuvremenu Orban je prekinuo kampanju, a one koji zagovaraju njegovo izbacivanje nazvao je „korisnim idiotima“ uglavnom lijevih protivnika EPP-a. Na meti eurofilskih „pučana“ zasad je samo Orban. No, budeći se iz duboka sna mađarski primjer slijede i mnoge druge države EU, osim, dakako, Hrvatske. Stoga je za očekivati da će se lista nepodobnih za izbacivanje širiti po Italiji, Španjolskoj, Njemačkoj...
Macron – europski drug Tito

Dok se unutar EPP-a nastoji disciplinirati Orbana, francuski predsjednik Emmanuel Macron objavio je „kolumnu“ koja podsjeća na dekrete bivših predsjednika centralnih komiteta komunističkih partija. Izmislio je neprijatelje Merkel Macron„Europe“ i zaključio kako ona još od Drugoga svjetskoga rata nikad nije bila ugroženija. Tko je tako silno ugrožava? Nacionalizam. Naime: „Nacionalizam ne nudi ništa. To je projekt koji odbija“. Globalizam, navodno, spaja, ali brišući nacionalne države i identitete – zaboravio je napisati Macron.

I baš kao nekadašnji komunistički borci protiv, primjera radi - hrvatskoga nacionalizma u Jugoslaviji, predložio je osnivanje europske agencije za zaštitu demokracije. Njezin zadatak bio bi sprječavanje manipulacije i financiranja europskih stranaka iz inozemstva – kaže Macron, čija je popularnost u Francuskoj mjerljiva mikroskopom. Poslije „agencije“ idući korak mogao bi biti osnivanje europskoga Odjeljenja za zaštitu naroda (EOZN-a) od nacionalizma i populizma. Tom prijedlogu značajno bi mogle svojim iskustvom pomoći članice EPP-a iz Hrvatske i Srbije sklone jugoslavenskoj i velikosrpskoj ideji.

Založio se Macron, žustro kao do jučer agilna A. Merkel, za jačanje globalne konkurentnosti EU. Moguće je, dakle, TitoTitoKao da je Macronovu kolumnu pisao osobno „drug Tito“. Potvrđuje to i Macronova demokratski nesaglediva rečenica pisana za antologiju eurounijske gluposti: „Ne smijemo dopustiti populistima, nacionalistima, koji nemaju rješenja ni za što, koji iskorištavaju nezadovoljstvo naroda da dođu na naša mjesta“. U Hrvatskoj taj se naputak već provodi. Još od Titove 1945.da se Macron poveže s Budimirom Lončarom i iznesu zajednički prijedlog o tome da EU uđe u pokret nesvrstanih, kako bi ojačala globalnu konkurentnost bankarskog lobbyja koji ga je izgurao na čelo Francuske. Osobito stoga što su suvremeni „vanjski neprijatelji“ merkantilističko-globalistički ustrojenog centralnog komiteta EU postale i SAD s Trumpom, i Kina s Komunističkom partijom, i Rusija s Putinom, pa i Velika Britanija s pozitivnim rezultatom referenduma o izlasku iz EU. A unutarnji je neprijatelj – „nacionalizam“.

Kao da je Macronovu kolumnu pisao osobno „drug Tito“. Potvrđuje to i Macronova demokratski nesaglediva rečenica pisana za antologiju eurounijske gluposti: „Ne smijemo dopustiti populistima, nacionalistima, koji nemaju rješenja ni za što, koji iskorištavaju nezadovoljstvo naroda da dođu na naša mjesta“. U Hrvatskoj taj se naputak već provodi. Još od Titove 1945.
Hrvatska je riješila problem nacionalizma!

Jedna od država koja je u ovom trenutku riješila izmišljeni europski „problem nacionalizma“, jest, dakle, Hrvatska. Taj Orbanje posao u Hrvatskoj odlično odradio posttuđmanovski HDZ. Naravno da se to od nacionalnoga pokreta nije očekivalo. Nacija je u šoku još od Sanadera. Bivši pokret, sada član EPP-a, već dva desetljeća ne dopušta da se dogodi hrvatska inačica Orbana, ili neki novi Tuđman koji je svojedobno mladom Mađaru, ne bez razloga, bio uzorom. Provodi se detuđmanizacija, ne samo u društvu, već i u HDZ-u. Marginalizirani su tamo tuđman-orban-trumpovci, a favorizirani merkel-juncker-macronovci.

Pa i domoljubna oporba od koje se očekuje politička odgovornost za stanje države i nacije, počela se gađati pekmezom i dijeliti na „suvereniste“ i „nacionaliste“ (kao prekjučer na „čiste“ i „prečiste“ pravaše), dokazujući da im je draže čekati (i nikad dočekati!) personalne promjene u vrhu HDZ-a, te, potom, tobožnji povratak HDZ-a na temeljna načela – kojemu bi se oni tada priklonili na ovaj ili onaj DetuđmanizacijaBivši pokret, sada član EPP-a, već dva desetljeća ne dopušta da se dogodi hrvatska inačica Orbana, ili neki novi Tuđman koji je svojedobno mladom Mađaru, ne bez razloga, bio uzorom. Provodi se detuđmanizacija, ne samo u društvu, već i u HDZ-u. Marginalizirani su tamo tuđman-orban-trumpovci, a favorizirani merkel-juncker-macronovci.način. Umjesto da se prime ozbiljnoga političkog posla. Oporba ne odgovara zahtjevima vremena ni na programskom, ni na praktičnom planu.

Plenković danomice demantira njihova očekivanja, koja računaju na rehabilitaciju HDZ-a. On upravo pred HDZeuroizbore uvodi u HDZ treći detuđmanizirani naraštaj otpravnika poslova spremnih za bruxelleske direktive i hrvatsku šutnju. Sve i da padne s čela stranke, njegova politika ostaje, ostaju i oni koji ga šutnjom podupiru. Nema, dakle, nijednoga objektivnoga pokazatelja o tomu da su samo promjenom predsjednika nade u rehabilitaciju HDZ-ove politike realne prirode. Tko je taj svemogući spasitelj na vrhu? Po čemu bi to bili, recimo, najnovijom hrvatskom šutnjom obilježeni, a u javnost gurnuti Stier, Kovač, Karamarko...?

Macron, dakle, kao samonametnuti europski Tito može biti izuzetno zadovoljan stanjem pozicije i oporbe u Hrvatskoj. Pozicija šuti, a oporba je u tragikomičnom očekivanju Godota. Nema hrvatskoga nacionalizma, a na srpski nacionalizam u Hrvatskoj ionako nitko ne upozorava. Osobito ne hrvatski europučani od kojih se to očekuje. KulturaI prethodna agresija s elementima genocida započela je uspostavom srpskih kulturnih prostora. Macron o tomu nema pojma. Juncker, također. Tražitelji Orbanova izbacivanja, još i manje. Tko bi, dakle, europske pučane (i NATO partnere) trebao obavijestiti o tome da Srbija - jednostrano opetuje svoje imperijalističke ciljeve? Napredna stranka Aleksandra Vučića ili Hrvatska demokratska zajednica Andreja Plenkovića?Naprotiv, uveli su posebnu vrstu vlade, inkluzivističku! Hrvatski pučani izbacili su samo hrvatski nacionalizam, a koaliraju sa srpskim. Doista pučki!

Srbijanska Povelja je hrvatski i europski problem

Vanjski neprijatelj EU, Velika Britanija, prije izlaska iz EU uz nesebičnu pomoć Tonyja Blaira lansirala je Aleksandra Vučića (četnika) kao „sidro stabilnosti jugoistoka Europe“, što je Bruxelles prihvatio, Berlin operacionalizirao, a prošle godine izvršio Zagreb, pojačavši „sidro stabilnosti“ nebulozom o „europskom Vučiću“. Pa kad je tako kako Vučić Kosovjest, Beograd je odlučio iskoristiti sidro i euroimidž, previranja unutar EU i hrvatsku šutnju. Donio je u suradnji s Republikom srpskom 4. ožujka 2019. Povelju o srpskom kulturnom prostoru (u 12 „tačaka“). O njoj članice EPP-a nisu donijele nikakvo stajalište. Kad ga budu donosile, bit će prekasno, kao i obično.

O čemu se radi dodatno piše beogradska Politika: „Strateško polazište srpske kulturne politike, saglasni su ministri, da bude zasnovano na uverenju da je, pre svih širih integracija, prvi i nezaobilazni korak jačanje kohezije unutar srpskog kulturnog prostora“. Dakle, „pre svih širih integracija“. Srpski kulturni prostor u Povelji nije omeđen granicom Republike Srbije. To su, zapravo, sve „oblasti“ i „krajine“ velike Srbije u permanentnom nastajanju „na prostoru bivše Jugoslavije“, dakle, i Hrvatske. I prethodna agresija s elementima genocida započela je uspostavom srpskih kulturnih prostora. Macron o tomu nema pojma. ZPJuncker, također. Tražitelji Orbanova izbacivanja, još i manje. Tko bi, dakle, europske pučane (i NATO partnere) trebao obavijestiti o tome da Srbija - jednostrano opetuje svoje imperijalističke ciljeve? Napredna stranka Aleksandra Vučića ili Hrvatska demokratska zajednica Andreja Plenkovića?

Tko će u Hrvatskoj Povelju istaknuti u prvi plan makar tijekom kampanje za euroizbore? HDZ? NZH? Hrast? Ili, SDP i amsterdamci? Sadržaj srbijanske Povelje zapravo je ne samo hrvatski, već i europski problem čak i u kontekstu Macronove ekonomsko-propagandno-programski titoističke kolumne. Riječ je o pretjeranome nacionalizmu, koji nužno vodi prema promjeni granica. Ako pak nije riječ o europskome problemu, onda je riječ o uskladbi EU i Beograda glede ustroja „Zapadnoga Balkana“ uz prešutni blagoslov službenoga Zagreba. No, o tomu hrvatski puk nije izviješten, premda bi ga njegovi zastupnici u Europskom parlamentu morali obavijestiti – prvenstveno naši europučani. Onako kako mađarski europučanin Orban obavještava mađarski puk o svim ozbiljnim učincima i posljedicama politike vrha EU za njegov narod i državu.

Izvor:  https://www.hkv.hr/izdvojeno/komentari/nenad-piskac/31412-n-piskac-europska-previranja-hrvatska-sutnja-i-srpska-povelja.html


Multikulturalizam je propali projekt zapadnih elita
Davor Dijanović:HKV, 07/04/2019

Masovne migracije – hoće li srednjoistočna Europa i Hrvatska išta naučiti na pogrješkama zapadne Europe?

Ministar unutarnjih poslova, Davor Božinović, danas je gostovao na N1 televiziji i komentirao aktualne teme.

Komentirao je, među ostalim, i pitanje migranata. Na pitanje „Koliko je zabilježeno kaznenih djela od strane migranata?“ Božinović je rekao: „Nema takvih situacija, uglavnom ti ljudi gledaju kako što prije proći, nije njihov motiv krađa ili napastovanje, oni gledaju kako prije proći. Hrvatska je među najsigurnijim zemljama ne samo u Europi, nego i šire. To je zato što hrvatska policija radi 24 sata dnevno.“

Nema nikakve sumnje da gotovo svi migranti žele otići iz Hrvatske dalje na zapad, posebno u države s izdašnom mrežom socijalne sigurnosti. Složit ćemo se i s time da je Hrvatska za sada nedvojbeno jedna od sigurnijih država u Europi. No, tvrdnja da nije bilo počinjenih kaznenih djela od strane migranata izaziva prilično velike sumnje u njezinu vjerodostojnost.

Pogledajmo samo neke od naslova hrvatskih medija u posljednjih nekoliko mjeseci:

Skupina migranata provalila u pet kuća na Malom Platku

Migranti provaljuju u kuće kod Rijeke, Plitvičkih jezera i Korenice

Tko provaljuje u vikendice u zaleđu Rijeke? Mještani sumnjaju na migrante, policija čeka istragu

ZBOG KRAĐE AUTOMOBILA UHIĆENA DVA SIRIJCA NA PODRUČJU METKOVIĆA Uhićeni su kad su se zaustavili na odmorištu

Navedeni naslovi nisu „iskopani“ iz nekih opskurnih „desničarskih“, „populističkih“, „fašističkih“ ili „rasističkih“ portala, nego je riječ o tzv. mainstream medijima. Ili, dakle, lažu navedeni mediji, pa bi ih trebalo sankcionirati, ili ministar – eufemistički govoreći – želi malo uljepšati situaciju. Situacija je glede kriminala migranata, doduše, daleko gora u susjednoj Bosni i Hercegovini (gdje boravi nekoliko tisuća migranata), no tvrdnja da u Hrvatskoj uopće nije bilo kaznenih djela migranata izgleda krajnje upitnom.

S druge strane, sudeći po napadima inozemnoga ljudskopravaškog sektora na hrvatsku policiju, čini se da redarstvo dobro radi svoj posao. Nadamo se da će – unatoč pritiscima i optužbama koji će se nedvojbeno s vremenom povećavati (u čemu će sudjelovati i domaća NGO industrija, do sada specijalizirana i zadužena za proizvodnju ustaških zmija i fašističkih dinosaura) – policija i dalje nastaviti što kvalitetnije kontrolirati hrvatske granice i čuvati sigurnost hrvatskih građana. To je jako u interesu svih vladajućih političara u Hrvatskoj, kako onih sadašnjih tako i onih budućih, jer je uz doznake iseljenika upravo turizam (enorman udio u BDP-u) jedan od glavnih faktora koji sprječavaju državni bankrot i neutraliziraju socijalne nemire u državi (tu se može dodati i siva ekonomija, no to je posebna priča). Bilo kakva nesigurnost unutar hrvatskih granica, praćena eventualno i naručenim člancima konkurencije u inozemnim medijima, mogla bi preko noći srušiti hrvatski turizam.
Masovna silovanja žena – fenomen koji se proširio Europom

Međutim, postavlja se pitanje: kakvo je stanje na zapadu Europe kad su u pitanju kriminal i napastovanje?

Mainstream medij Jutarnji list prošle je godine (autor: Đino Kolega) objavio članak o situaciji u Švedskoj, danas najvećemu multikulturalnom eksperimentu u Europi. Masovne i nekontrolirane migracije u toj su državi snažno narušile sigurnost građana, pojedini dijelovi države s bogatom židovskom tradicijom ispražnjeni su od Židova, stopa kriminala i silovanja u enormnom je porastu, a u pojedine dijelove države (tzv. no-go zone) ni hitna i vatrogasci više ne ulaze bez pratnje policije.

Masovna grupna silovanja u Kölnu na Silvestrovo 2016. godine obišla su svjetske medije, pa je i britanski Daily Mail morao priznati da je silovanje žena od strane migranata postao fenomen koji se proširio Europom.

Godine 2011. norveški Državni ured za statistiku imao je hrabrosti istaknuti da su migranti u toj državi „neproporcionalno prezastupljeni u statistika o zločinima.“ (prema: Douglas Murray, Čudna smrt Europe, Puls, 2018., str. 62.).

Slučaj silovanja djevojčica u britanskom Rotherhamu najprije se skrivao od javnosti, a oni koji su upozoravali na taj zločin optuživani su za „fašizam“ i „rasizam“. Istraga je kasnije pokazala, a pravomoćna presuda potvrdila da su sve žrtve (od 1997. do 2014. najmanje 1.400 djece) bile bijele nemuslimanske djevojčice, odabrane jer su nemuslimanke, a gotovo su svi počinitelji bili Pakistanci udruženi u bande. Lokalni političari i policija šutjeli su o ovome zločinu zbog straha od optužbi za „fašizam“ i „rasizam“. (Independent Inquiry into Child Sexual Exploitation in Rotherham 1997-2013)

Slično Roherhamu, i u britanskom je Telfordu u posljednjih 40 godina silovano oko 1.000 djevojčica od strane pakistanskih bandi koje se eufemistički naziva „azijskim bandama“. (VELIKI SKANDAL TRESE VELIKU BRITANIJU U posljednjih 40 godina seksualno je zlostavljano oko 1000 djevojčica, policija nije učinila ništa)

Početkom prošle godine Deutsche Welle objavio je članak pod naslovom „Indija i Pakistan: silovanje kao društveni problem“, u kojemu se problematizira tzv. kultura silovanja, odnosno seksualno nasilje protiv žena koje je duboko ukorijenjeno u ova društva i dio je sveobuhvatne diskriminacije i ugnjetavanja.
Duboke civilizacijske razlike

Poznato je, međutim, da u zapadnoj Europi već neko vrijeme krivac može biti jedino bijeli i heteroseksualni muškarac, po mogućnosti mrski desničar, pa tako feminističke udruge i udruge za zaštitu prava žena ne samo da ne pozivaju na odgovornost migrante – silovatelje, nego te udruge uglavnom prednjače u kulturi dobrodošlice i pozivaju migrante da u što većem broju dođu u Europu.

Problem nisu silovatelji, problem su oni koji ukazuju na silovanja i na to da muktikulturalna (u svojoj posljednjoj knjizi Samuel Huntington je multikulturalizam nazvao „antieuropskom“ i „antizapadnom“ ideologijom) društva ne funkcioniraju.

Kuvajtski dužnosnik Hahad al-Šalami u jeku izbjegličko-migrantske krize, komentirajući zašto bogati Kuvajt nije dao azil niti jednome Sirijcu rekao je, među ostalim, da Kuvajt ne može primiti ljude koje dolaze iz drukčijeg ozračja, iz drugog područja.

Ako su Kuvajt i Sirija kao muslimanske države „drukčije ozračje“, što onda reći o dubokim civilizacijskim razlikama koje migrante dijele u odnosu na Europu, čiji su narodi, nota bene, međusobno krvavo ratovali tijekom mnogih stoljeća? I pritom se tu ne radi o pitanju rase, kako to ističu tzv. bijeli supermacisti, nego o kulturološkim i religijskim razlikama. Autentični islam jednostavno nije spojiv s demokracijom jer za razliku od kršćanstva nije prošao kroz bilo kakve reforme u tom pravcu. To je činjenica, a pritom nije uopće potrebno da o tome zauzimamo bilo kakav vrijednosni sud.

Migranti nisu homogena skupina kojoj bi se mogle kolektivno pripisivati oznake dobra (kao što čine zeloti „kulture dobrodošlice“) ili zla (kao što čine pojedini ekstremi na desnici). Riječ je mahom o ljudima koji u Europi žele potražiti bolji ili sigurniji život (ne odlazi se iz mjesta gdje je čovjeku lijepo živjeti), često inspirirani pripovijestima o bogatoj Europi i njezinoj mreži socijalne sigurnosti. No, sve ima svoje granice: do kraja stoljeća Afrika će prema procjeni UN-a narasti na 4,468 milijardi stanovnika (nešto više stanovnika imat će Azija), a Europa taman da primi milijardu Afrikanaca (do kraja stoljeća europski će kontinent pasti s 742 milijuna na 653 milijuna stanovnika), i dalje će 3 milijarde živjeti u neimaštini. Vi možete na vlastiti čamac primiti petero ljudi koji se utapaju, no ako ih primite dvadeset čamac će potonuti, a s skupa s čamcem i vi.

Već danas brojni dijelovi zapadne Europe liče na sjevernu Afriku i Bliski istok. Predgrađe Saint Denis u Parizu, središnje mjesto francuske povijesti, s velikim katedralnom bazilikom u središtu i s grobovima francuskih kraljeva, danas sliči na sjevernu Afriku, a Sveta misa se služi uz zaštitu teško naoružane vojske. Slično imamo i u brojnim drugim predgrađima zapadnoeuropskih gradova, bilo da je riječ o Bruxellesu, Amsterdamu, Malmöu ili Weddingu kod Berlina.

Multikulturalizam je propali projekt zapadnih elita rezultirao stvaranjem paralelnih društava, kao što su svojedobno konstatirali Merkel, Cameron i Sarkozy, koji su unatoč toj spoznaji nastavili migrante pozivati u svoje države (unatoč protivljenju domicilnog stanovništva), i to u daleko većem broju nego ranije. Zapadna Europa možda je već i potpisala svoju osmrtnicu, taman da se već sutra – što je posve nerealno – zatvore granice. Srednjoistočna Europa, pa tako i Hrvatska, još uvijek nije. Hoćemo li barem jednom nešto naučiti iz tuđih pogrješaka, pa makar nas oni koji danas pripremaju teren za sutrašnje sukobe civilizacije, nazivali „fašistima“ i „rasistima“? Vrlo brzo se otkrije da su navedene i srodne etikete laž, a posljedice ostaju trajne.

Davor Dijanović/HKV
https://kamenjar.com/davor-dijanovic-multikulturalizam-je-propali-projekt-zapadnih-elita/
 

Multi kulti eksperiment u Francuskoj
Robert Jurčić, HT

Uzimajući kao negativni primjer multikulturalizma Veliku Britaniju francuski premijer Michel Rocard je još 1989. godine izjavio da Francuska ne može postati skup zajednica nego mora biti formirana na zajedničkim osnovama i ne smije pratiti anglosaksonski model koji dopušta etničkim grupama da se zatvore u etnička, kulturološka i vjerska geta. To je bilo doba kada on još spominje da Francuska ne može primiti svu MItterandsvjetsku sirotinju, a predsjednik Mitterand da je kapacitet za primanje migranata ispunjen još sedamdesetih godina. Na žalost po Francusku i Francuze oni su govorili najobičnije političke laži kako bi digli rejting stranke.

Do negativnih promjena po ovom pitanju u Francuskoj počinje dolaziti početkom osamdesetih godina kada je vlada premijera Mauroya ukinula veliki broj restriktivnih zakona, migrantskih kvota i prava za udruživanje migranata. Ukidanje tih zakona je praktički automatski dovelo do stvaranja migrantskih problema u Francuskoj kao i njihovih povećanih zahtjeva. Među ostalim nuspjovama tih promjena pojavilo se 1982. godine takozvano Mustafino pismo koje poziva muslimane da dođu živjeti u Francusku gdje su muslimani postali gospodari.

Moguće je reći da je već 1983. godine Pierre Mauroy, socijalistički premijer Francuske potpuno izgubio kontrolu na Mauroymigrantskom situacijom. To je bila godina migrantskih štrajkova koji su bili de facto dopušteni tek promjenama zakona iz 1981 godine. Tokom tih događa čak je i Mauroy izjavio: ”Migrantski lideri štrajka su motivirani religioznim i političkim interesima koji nemaju nikakve veze s francuskom realnošću”, ali on ipak nije promjenio svoju politiku. Tokom štrajka u tvornici automobila koja se nalazi u Aulnay-sous-bois direktori su dali otkaz muslimanskim liderima štrajka, bez ikakve reakcije premijera ili vlade. Nakon pada vlade koja je stvorila prve promigrantske zakone u Francuskoj Pierre Mauroy je postao prvi sekretar Francuske socijalističke partije i potom predsjednik Socijalističke internacionale (1992.-1999) pa ga zbog njegovog enormnog utjecaja u stvaranje multikulturalne politike možemo slobodno nazvati ocem europskog multikulturalizma. Kako bi u stvarnosti vidjeli jučerašnje i današnje rezultate njegove politike najbolje nam je pogledati stanje u njegovom gradu gdje je bio neupitan lider gotovo 30 godine. Moguće je čak reći da današnji Lille predstavlja budućnost Europe.

Nakon 28 godina na pozicija gradonačelnika Lillea Mauroya će 2001. godine naslijediti Martine Aubry, kćer Jacquesa Dellorsa, predsjednika Europske komisije. Približno godinu dana nakon što je postala gradonačelnik odlučila je posjetiti grad Roubaix koji se nalazi u metropolitanskog zone Lille-a. O svojoj namjeri ona je obavijestila i tamošnju muslimansku zajednicu samo da bi od vjerskog vođe, imama dobila odgovor da je Roubaix muslimanski teritorij i da je haram, zabranjeno da ju se dočeka u Roubaixu pa će namjesto toga on posjetiti nju. Ova minipobuna je završila bez ikakve reakcije gradonačelnice ili države tako da je danas po riječima Fabricea Balanchea, direktora za istraživanje Fakulteta Lyon 2 i člana Washitonstkog fakulteta Roubaix postao “islamska mini država” pošto je autoritet Francuske potpuno ukinut. U ovoj priči o metropolitanskoj regiji Lille-a važno je uočiti izborni uspjeh Martine Aubry iz stranke socijalista koja još uvijek vrši dužnost gradonačelnica tako da je gledajuću ovu situaciju iz njene perspektive sve super završilo.
Potres 2005.

Novi, ovaj puta svima očiti potres u Francuskoj se dogodio 2005. godine kada je policija bila pozvana radi provale. Tri tinejdžera, a za ovaj događaj iznimno važno je što govorimo o tri muslimanska, sunitska tinejdžera su se pokušala sakriti od policije u trafostanici što je dovelo do njihove smrti od električnog udara. To je rezultiralo po riječima New York Timesa pobunom francuskih muslimana afričkog porijekla. Tri dana nakon početka pobune ministar unutrašnjih poslova Sarkozy će ponoviti riječi Francuza koji traži pomoć, zaštitu svog kvarta od “racaille” Alain(bandi). Te njegove riječi koji je izrekao 3 dana nakon početka pobune će potom od liberalnih medija i muslimanskih grupa biti proglašeni službenim razlogom početka bune.

Po riječima francuskog filozofa židovskih korjena Alaina Finkielkrauta, muslimanski tinejdžeri su paljem vozila i državnih institucija vikala ”Jebem ti majku! Jebem ti državu! Jebem ti policiju!”, dok je politička elita čula poziv za pomoć. Tijekom ovih događaja BBC je govorio o nezadovoljstvu migrantske zajednice i o rasističkom francuskom društvu koje odbija prihvatiti migrante i njihovu djecu. BBC priča o pobuni će završiti političkom, dogmatskom rečenicom koje će se ponavljati uvijek nakon muslimanskih ili preciznije govoreći sunitskih nereda i terorističkih napada “velika većina Muslimana se protivi ekstreministima u vlastitim redovima”. Vrlo sličnu poziciju ovoj britanskog će preuzeti francuski mediji koji vrše drastičnu medijsku cenzuru događaja “kako bi se spriječilo davanje podrške ekstremno nacionalnim pokretima u Francuskoj” što ćemo mi također čuti bezbroj puta u bliskoj budućnosti jer u ovoj državnoj ideologiji pravi neprijatelji nisu oni koji vrše terorističke napade i nerede nego vlastito autohtono stanovništvo koje se svim tim negativnim događajima protivi.

Moguće je reći da Francuska pokušava sve da multikulturalizam profunkcionira, da integrira migrante i njihovu djecu u zajednicu, ali na kraju sve završava s neuspjehom. Primjer jednog od tih pokušaja se dogodio 15. 07. 2009. godine kada osuđeni kriminalac Amedy Coulibaly, biva primljen od strane francuskog predsjednika Nicolasa Sarkozija u Elizejskoj palači kako bi bio prikazan kao jedan od primjera uspješne rehabilitacije samo da bi manje od godinu dana kasnije bio uhićen s oružjem i osuđen na 5 godina robije zbog pokušaja organiziranja bijega iz zatvora osobe osuđene za teroristički napad u Parizu 1995. godine. Amedy Coulibaly koji je nekada bio primjer uspješne rehabilitacije će napustiti zatvor 2014 godine samo da bi par mjeseci kasnije vodio teroristički napad na Charlie Hebdo. Drugi član ove terorističke grupe je bio Ahmed Khelifi, koji se kandidirao na izborima 2012 godine.
No-go zone nisu dio Francuske?

Po riječima Coulibalijeve djevojke “ljudi koji trpe nepravdu imaju pravo da dignu ruke na onog tko ih ugnjetava”, dok No-goPo riječima Coulibalijeve djevojke “ljudi koji trpe nepravdu imaju pravo da dignu ruke na onog tko ih ugnjetava”, dok je sam Coulibaly prije napada izjavio “čak i u našoj državi (Francuska) nije nam dopušten šerijat!?”. Iz svega ovoga možemo jedino zaključiti da takozvane no-go zone u očima sunitske terorističke grupe više nisu dio Francuske što vrlo vjerojatno u de facto smislu niti nije tako daleko od istine.je sam Coulibaly prije napada izjavio “čak i u našoj državi (Francuska) nije nam dopušten šerijat!?” . Iz svega ovoga možemo jedino zaključiti da takozvane no-go zone u očima sunitske terorističke grupe više nisu dio Francuske što vrlo vjerojatno u de facto smislu niti nije tako daleko od istine.

Nakon terorističkog napada na Charlie Hebdo Francuz Joachim Roncin je stvorio slogan “Je suis Charlie” (Ja sam Charlie). Taj slogan koji je praktički automatski bio promoviran od strane Francuske i drugih europskih država se ubrzo našao pod napadom sunitskog protuslogana “Je ne suis pas Charlie” (Ja nisam Charlie). Veliki broj Paris automobilifrancuskih profesora je s alarmom promatrao kako muslimanski studentu odbijaju sudjelovati u minuti šutnje za žrtve terorističkog napada ili da čak otvoreno simpatiziraju teroriste, pri čemu su dobili punu podršku sunitskih država. Po riječima katarske Al Jazeera “Ja sam Charlie” predstavlja islamofobiju s čime se vrlo jasno složila i službena Turska.

Praktički identično Velikoj Britaniji Francuska je dala potpunu slobodu migrantima što je rezultiralo potpunim promašajem. U očima Organizacije protiv islamofobije u Francuskoj integracija muslimana u Francuskoj nije uspjela zbog francuskog rasizma i diskriminacije. Po njima muslimani su žrtve kao što su to ranije bili Židovi, a ne osobe koje teroriziraju autohtone stanovnike. Iz njihove perspektive malena primanja i loši poslovi koji obavljaju migranti zajedno s svojim potomcima predstavljaju rezultat rasizma,a ne loše edukacije i niske produktivnosti.

U analizi koju je na 136 stranica napisala državna agencija imena Visoki savjet za integraciju se jasno govori o problemima u edukaciji migranata i njihovih potomaka. Ova državna analiza nam govori kako su učitelji/profesori u školama s visokim postotkom muslimanskih učenika praktički svakog dana zastrašivani. Roditelji ne dopuštaju da se djecu uči o Holokaustu, križarskim ratovima, kršćanstvu, evoluciji i puno, puno toga drugog. Rezultat ovih FrancuskaFrancuska je danas država koja je dala 1.000 vojnika Islamskoj državi i u kojoj njeni “integrirani, multikulturalni” stanovnici navijaju za Alžir, Maroko, ali nikada za Francusku. Macron, novi Francuski predsjednik bez obzira na sve dotadašnje multikulturalne neuspjehe namjerava nastaviti ovu borbu tako da svakoj tvrtki koja zaposli osobu iz no-go zone pokloni 15.000 eura. Činjenica da će netko drugi, neki drugi Francuz zbog ovog ostati bez posla, a da se zauzvrat neće dobiti baš ništa njega niti najmanje ne brine.etničko-kulturalnih pritisaka su loši školski rezultati i kasnije u životu samo nisko plaćeni poslovi koji se u očima odraslih ljudi potom objašnjava diskriminacijom. Kada govorimo o ovim etničko-kulturalnim pritiscima mi ne smijemo nikada zaboraviti školske i poslovne resultate 700.000 kineskih migranata u Francuskoj i 400.000 njih u Velikoj Britaniji koji uvijek ostvaruju u prosjeku bolje rezultate od autohtonih europljana tako da je jasno kako ovdje nije priča o rasizmu nego o nacionalnoj kulturi.
1.000 vojnika u Islamskoj državi

Sada na kraju vrijeme je da se vratimo u Aulnay-sous-bois i tamošnju tvornicu automobila koja je 1982. podijelila otkaze muslimanskim ekstremistima. Nakon ovog događaja vlasnici tvornice su prihvatili baš sve zahtjeve lokalne muslimanske zajednice, ali to nije spriječilo da ovo mjesto postane centar pobune 2005. godine gdje je Sarkozy govorio o kriminalcima. Na kraju krajeva Aulnay-sous-bois tvornica se nalazila u jednoj od 717 no-go ili zabranjenih Islamzona u Francuskoj pa će na kraju i biti zatvorena zbog niske produktivnosti, zbog prevelikog broja stanki radi molitve. Sigurno smo da je u očima tamošnjih stanovnika no-go zone zatvaranje ove tvornice koja je podržavala 100.000 ljudi u Seine-Saint-Denis biti proglašeno još jednim primjerom francuskog rasizma.

Početkom 2017. godine Aulnay-sous-bois će ponovno postati centar pobune kada Theo, tamošni uhićeni crni stanovnik optužuje policiju za silovanje. Dva mjeseca kasnije kada se na sudu prikaže snimka uhićenja Theo priznaje da je lagao, ali to ne možemo promjeniti činjenicu da su Aulnay-sous-bois i druge no-go zone gorile nakon njegove prvobitne izjave, a da su policajci bili terorizirani optužbama.

Francuska je danas država koja je dala 1.000 vojnika Islamskoj državi i u kojoj njeni “integrirani, multikulturalni” stanovnici navijaju za Alžir, Maroko, ali nikada za Francusku. Macron, novi Francuski predsjednik bez obzira na sve dotadašnje multikulturalne neuspjehe namjerava nastaviti ovu borbu tako da svakoj tvrtki koja zaposli osobu iz no-go zone pokloni 15.000 eura. Činjenica da će netko drugi, neki drugi Francuz zbog ovog ostati bez posla, a da se zauzvrat neće dobiti baš ništa njega niti najmanje ne brine.

https://www.hkv.hr/izdvojeno/vai-prilozi/ostalo/prilozi-graana/31649-r-jurcic-multikulturalizam-u-francuskoj.html
 

Doktrina kaosa - invazija   

Ivica Šola: Europa i Sorosev sotonski osmijeh

...Soros sa svojom vizijom “otvorenog društva” bez jasnih identiteta svakako je dio te agende. “Shema Soros” kako ju je nazvao kolega Rossi, pojednostavljeno, funkcionira ovako: najprije proizvedeš sirotinju, potom im u vidu izvoza demokracije prouzročiš rat ili neko “proljeće”, nakon toga ih uz pomoć svojih humanitarnih udruga tutneš u EU ili SAD, i to sve pod vidom humanitarnog djelovanja.

Dakako, sve koji pročitaju tu rabotu nazoveš ksenofobima kolonizirajući mainstream medije s onim što oni sami prozivaju, a to su “fake news”. Ovome treba dodati da je u povijesti SAD-a najviše prodanog oružja u aktualna krizna područja isporučila Obamina administracija, a najviše je zala ondje zakuhano u vrijeme čestite Hillary, koju je izdašno financirao upravo Soros.

Politička korektnost do jedne granice ima smisla, jer nema pravednog društva bez pristojnog društva. No kada nešto što se sve više pokazuje programiranom invazijom na Europu, na njen duh i njeno destabiliziranje nazoveš “imigracijama” i prikazuješ samo humanitarno, onda Sorosevom sotonskom osmijehu nema kraja....

Cijeli tekst i više drugih na poveznicama: 

https://tockanai.net/index.php/2-uncategorised/137-doktrina-kaosa

https://tockanai.net/index.php/2-uncategorised/137-doktrina-kaosa?start=3   (Tajni plan EU)


OVO SKRIVAJU OD VAS! NAJCRNJI PLAN ELITE ISPISAN 1992. ZA SVIJET: Vi ne shvaćate, ali on je ostvaren! Evo o čemu je riječ!
Zrinka K.Dnevno,hr, 03. srpanj 2015. 

"Homogena euroazijska-negroidna rasa, po izgledu slična drevnim Egipćanima, zamijenit će raznovrsnost pojedinaca.”

Promatrajte svijet oko sebe. Promatrajte događanja, migracije ljudi, siromaštvo, krize, bankrote i ratove! Zar ne vidite da sve dolazi iz istog centra? Zar ne vidite da isti ljudi na vrhu piramide kroje sve što se oko nas događa? Zar ne vidite da je sve smisleno i da sve ide prema jednome cilju – uništenju čovjeka, njegova identiteta i stvaranju novog svjetskog poretka?

Nikada u povijesti ljudi nisu prihvaćali svoju političku i kulturnu propast kao što to danas čine Europa, Sjeverna Amerika i Australija. “Ne usmjeravajte svoju mržnju na imigrante koji samo pokušavaju živjeti bolje, isto kao i naši preci. Usmjerite bijes na političke i kulturne lidere koji su postali izdajice radeći za središnje bankare, piše henrymakow.com.”

Sustav još uvijek vješto skriva uzroke masovnih migracija koje su predstavljene kao neizbježne. Međutim, ovaj fenomen vama predstavljen kao spontan zapravo je najcrnji plan iluminatske skupine kojim se dugoročno uništava europski, kršćanski identitet i cijeli kontinent, koji će se po njihovim vizijama posvetiti bogu Panu – sinonimu đavla!

Jedan od prvih začetnika tog procesa jest čovjek koji je osnovao Europsku uniju. Njegovo ime je Richard Coudenhove Kalergi. Njegov je otac bio austrijski diplomat po imenu Heinrich von Coudenhove-Kalergi, rođen u Tokiju 1894. od oca iz stare plemićke obitelji čiji korijeni sežu još iz križarskih ratova i majke Japanke. Otac mu je bio veleposlanik u Japanu i govorio je 16 jezika. Sina Nikolausa odgajao je u pan-svjetskom i pan-europskom duhu jer su korijeni njegove obitelji bili i brabantski i kretsko-bizantinski i venecijanski i pemski i austrougarski i japanski.

Kalergi je u svojoj knjizi “Praktischer Idealismus” (Praktični idealizam) ukazao na to da će stanovnici budućih “Ujedinjenih država Europe” biti proizvod miješanja. On jasno navodi da bi se narodi Europe trebali križati s Azijatima i obojenim rasama, stvarajući multinacionalno stado jednakih osobina koje elita može lako kontrolirati. Kalergi eliminira nacionalnost i samoopredjeljenje pomoću etničkih separatističkih pokreta i masovne migracije. Kako bi elita mogla kontrolirati Europu, ljudi moraju biti pretvoreni u jednu homogenu rasu. O kojoj eliti on govori? Kalergi kaže ovako: “Ljudi budućnosti će biti pomiješana rasa. Rase i klase današnjice će postupno nestati zbog eliminacije vremena, prostora i predrasuda. Homogena euroazijska-negroidna rasa, po izgledu slična drevnim Egipćanima, zamijenit će raznovrsnost pojedinaca”. Ovim stihovima Kalegari jasno opisuje sve ono što se danas događa, razbijanje Božjih pojedinaca, miješanje rasa, kako bi se u svemu uništio ljudski identitet, ljudski korijeni dobiveni od Boga. Kako bi se uništio Jedini Pravi Bog, Isus Krist na čijim temeljima je Europa sazdana. Uništavanje kršćanske Europe odvija se sada, i to sve prema Kaligarijevim naputcima, po njegovim idejema kojima se malim koracima od kršćanskog svijeta stvara đavolji planet!

Iako se Kalergi ne spominje ni u jednom udžbeniku, njegove ideje predstavljaju vodeće principe Europske unije. Vjerovanje da se narodi Europe trebaju miješati s Afrikancima i Azijatima kako bi se uništio naš identitet i stvorila miješana rasa osnova je svih zakona kojima je cilj zaštita manjine. Ne zbog humanitarnih razloga, već zbog direktiva koje nameće nemilosrdni režim koji upravlja najvećim genocidom u povijesti. Naime, Kalegari je i začetnik ideje o jedinstvenoj Europi na koju je došao sa 28. godina, nakon užasa I. svjetskoga rata i ideja je bila naoko dobronamjerna: sloboda, mir, blagostanje i kultura – njegov moto za Europu – sve ono što je u Europi vladalo do osamdesetih godina prošloga stoljeća i bez EU.

Svoju programatsku knjigu “Pan Europa” napisao je 1923. i ona je imala veliki odjek. Njegov obožavatelj bio je i Winston Churchill koji je, inspiriran Kalegarijevim vizijama, održao nadahnuti govor 1946. kao prvi predsjednik Pan-europske unije. Caudenhove ideje bile su zabranjene, ali nakon II. svjetskoga rata doživjele su renesansu u krugovima svjetske elite jer grofa Coudenhofena- Kalegari, je japansko-vencijansko-nizozemskog Bizantinca koji je kao član bečke, izuzetno snažne masonske lože, “humanist” u svojoj programatskoj knjizi potpuno namjerno izbjegao, kršćanske korijene Europe, a i Isusa Krista, jedinu osobu oko koje bi se svijet trebao ujediniti da se ponovno ne ponovi kula babilonska.

Jer, da mu je Krist bio na pameti, sigurno ne bi tražio pomoć od američkog komiteta u kojemu je sjedio i Dulles, bivši šef CIA-e za svoju Pan-Europu. Ali, sigurni smo da u njegovoj knjizi na 79. stranici stoji ovo: “Vizija jedne obuhvatnije Europe, one istinske Paneurope, od Vladivostoka do San Franciska. To je zadužbina starog paneuropskog pokreta”.

Kojeg starog, pitamo se, ako je to grof prvi pisao 1922., nije li on time priznao da je samo nanovo uobličio stare poganske ideje od svojih predaka Feničana i Babilonaca, novim naraštajima.” Osim toga, koja je to Europa od Vladivostoka do San Francisca? Na toj Europi predano rade oni koje Obama spominje u svom govoru, među njima je Theodor Heuss, kasniji predsjednik Vlade Njemačke i dr. Karlo Schmidt koji su radili na njemačkom Ustavu. Naime, u njemačkom Ustavu postoji članak 24. koji omogućava Njemačkoj izravni prelazak u europsku saveznu vladu pa čak i u svjetsku. Naime, u protokolima kod stvaranja nacrta Ustava iz 1948. ostalo je zapisano što je dr. Carlo Schmidt rekao Teodoru Heusu: “Svaka čast nastojanjima oko jedne svjetske vlade! Ideja je uistina vrijedna truda za one izabrane”. Već je vrijeme da se prestane o tome pričati kao o utopiji, samo da bi si prištedjeli znoja. Ali mislim da prvo moramo proći ujedinjenu Europu da bi stigli do svjetske vlade.”

Prefiks “Pan” jasno nam govori tko stoji iza te ideje

U jednoj kršćanskoj Europi rađa se ideja stvaranja Pan-unije, odnosno Pan-Europe. Zaista je smiješno koliko ti ljudi misle da su nedodirljivi i neprimjetni. Naime, prefiks Pan nije ništa drugo nego počast poganskom bogu Panu. U grčkoj mitologiji Pan je poganski “bog” pastira, stada, njiva, šuma, polja odnosno “paše i stoke”. Pan je prikazivan s kozjim stražnjim nogama i rogovima, ima ljudsku glavu i torzo, kozji rep, jarčeve uši i bradu, a cijelo mu je tijelo bilo prekriveno dlakama. Pana se često opisuje kao polučovjeka i polujarca. Svima je jasno koga predstavlja jarac, ali i štovanje boga Pana. Svima nam je jasno koji bog kopira Pastira! Upravo taj bog Pan stoji iza stvaranja Jedne svjetske države, države u koju nas sada pokušavaju uvući.

Autor:Zrinka K.
Petak, 03. srpanj 2015

https://www.dnevno.hr/planet-x/ovo-skrivaju-od-vas-najcrnji-plan-elite-ispisan-1992-za-svijet-vi-ne-shvacate-ali-je-ostvaren-evo-o-cemu-je-rijec-812982/


Muslimani na Zapadu se sve bolje integriraju
Nenad Jarić Dauenhauer, Index.hr 

Muslimani se u zapadnim zemljama postupno, iz generacije u generaciju, sve bolje integriraju. Nešto problema u tome ima tzv. druga generacija muslimana, odnosno potomci doseljenika, dok se treća generacija, osobito milenijalci, vrlo dobro snalazi u okruženju većinski kršćanskog i sekularnog Zapada, pokazuju novija istraživanja.

Ovi rezultati ne daju vjetra u krila desničarskom populizmu koji se posljednjih godina hrani širenjem straha od terorizma i doseljavanja muslimana kao i na pričama o njihovoj nevoljkoj i neuspješnoj integraciji. Zanimljivo je pritom da najnegativnije mišljenje o muslimanima i njihovoj integraciji imaju stanovnici onih zemalja u kojima ima ponajmanje muslimanskih doseljenika, poput Mađarske, a najbolje onih koje ih imaju najviše, poput Francuske i Njemačke.

Integracija raste s generacijama

Za navedeni obrazac u integraciji postoje brojni razlozi. Oni osobne prirode mogli bi se ukratko protumačiti na sljedeći način – pripadnici prve generacije doseljenika muslimana svoju situaciju u većoj mjeri doživljavaju kao privremenu, jer ne znaju koliko će dugo ostati na Zapadu. Etnička pripadnost kod njih je izražena jer još uvijek održavaju veze sa zemljama podrijetla u kojima žive njihove rodbine, a koje često sponzoriraju džamije i imame u njihovim novim domovinama. Ona im je važnija od opće pripadnosti islamu, a svoju religiju prakticiraju uglavnom nenametljivo, u privatnosti.

U drugoj generaciji muslimani osjećaju veću potrebu da svoj identitet izraze kroz pripadnost islamu, a manje kroz etničku pripadnost koja s vremenom slabi kako slabe veze s rodnim zavičajem, a jačaju one s novom domovinom. Budući da je islam u svojoj biti slabo sekularan, jer se vjerski autoritet i vjerski zakoni u islamu načelno preklapaju s državnima, prilagođavanje životu u zemljama u kojima ne čine vlast nego manjinu za muslimane je teža zadaća nego za nemuslimane. Stoga je muslimane druge generacije najlakše vjerski motivirati, a neki maleni broj i instrumentalizirati kao fundamentaliste. U velikoj većini džihadisti su pripadnici druge generacije muslimana.

No istraživanja pokazuju da muslimanima treće generacije integracija dobro polazi za rukom. Oni uspijevaju pronaći modele u kojima se istovremeno identificiraju s državom u kojoj žive i s vjerom kojoj pripadaju. Religija za njih uglavnom postaje stvar osobnog izbora, nerijetko je čak napuštaju, a također sve više uče koristiti legalne mehanizme sustava za ostvarivanje svojih prava. Oni uče kako prakticirati islam u sekularnom društvu; moglo bi se čak reći da stvaraju nove, zapadnjačke verzije slama.

U prilog tome, među ostalim, govori činjenica da se u 21. stoljeću među muslimanima ponovno pokrenula rasprava treba li ženama omogućiti da kao imami vode molitvene skupove. Povijesno gledajući u nekim islamskim sektama to je bilo prihvatljivo čak i na samim počecima u domovini islama na Arapskom poluotoku. Noviji zagovornici ove ideje pozivaju se na Kuran i hadise prema kojima je ženama dopušteno vođenje spolno miješanih molitvenih skupova. Tvrde da je zabrana ove prakse proizašla iz srednjovjekovnog seksizma te iz iskrivljenih patrijarhalnih interpretacija vjerskih tekstova i duha islama.

Povijesni utjecaji

Integracija muslimana i odnos nemuslimana prema njima, u značajnoj mjeri uvjetovani su povijesnim čimbenicima.

U Europi, ako se izuzmu Turska i Rusija, danas živi oko 26 milijuna muslimana, što znači da oni čine oko 5% ukupne populacije. Oni ne predstavljaju neku homogenu skupinu. Međusobno se razlikuju po vjerskoj praksi kao i po kulturnoj i etničkoj pripadnosti. U različitim europskim zemljama njihova su iskustva različita. Primjerice, Francuska na većini javnih mjesta, uključujući škole, zabranjuje isticanje vjerskih simbola, među kojima i hidžab, odnosno muslimansku maramu. Zakoni Velike Britanije snažnije idu prema očuvanju vjerskih sloboda i praksi, međutim, ankete pokazuju da su francuski muslimani manje religiozni od britanskih, da se nemuslimani u Francuskoj ugodnije osjećaju uz susjede muslimane, te da se s njima češće druže i stupaju u brak.

Američki muslimani do nedavno su uživali nešto bolji status od europskih i uglavnom su bili pripadnici srednje klase. Naime, krajem 19. stoljeća i početkom 20. u SAD je pristigao veliki val dobrostojećih Arapa koji su ondje studirali i često ostajali živjeti. Mnogi od njih zaposlili su se u važnim državnim sustavima, od FBI-ja, preko pravosuđa, do Državnog tajništva. U SAD-u ih danas ima oko 3,5 milijuna, što je oko 1,1% populacije.

Europa ima značajno dužu i problematičniju povijest odnosa s muslimanima. Europske vojske s muslimanima su vodile križarske ratove zbog Svete zemlje i Jeruzalema od 11. do 13. stoljeća. Muslimani su u 8. stoljeću zauzeli Španjolsku, a u 14. su preko balkanskih zemalja prodrli sve do nadomak Beča. Nakon poraza Omejidskog kalifata u Španjolskoj i Osmanskog carstva na Balkanu, milijuni muslimana ostali su živjeti u Europi. U 20. stoljeću muslimani, uglavnom iz kolonijalnih zemalja, sudjelovali su u dvama velikim ratovima u sklopu europskih vojski, a nakon toga dolazili su kao doseljenici na rad. U Veliku Britaniju stizali su uglavnom iz Pakistana i Indije, u Francusku iz sjevernoafričkih zemalja, a u Njemačku iz Turske. U posljednjem valu useljavanja između 2014. i 2016. u Europu je došlo oko milijun muslimanskih izbjeglica i tražitelja azila. Oko pola milijuna nastanilo se u Njemačkoj.

Uspješna integracija u 20. stoljeću

Tijekom većeg dijela 20. stoljeća muslimani su se dobro integrirali na Zapadu. Mnogi su se pozicionirali na važnim funkcijama u Europi i u SAD-u. To se nastavilo i u 21. stoljeću. Primjerice, jedan od najvažnijih i najvećih europskih gradova - London, vodi gradonačelnik musliman Sadiq Khan. Amerikanci su u Kongres izabrali dvije muslimanke Ilhan Omar i Rashidu Tlaib. Prva žena koja je u Francuskoj postala ministrica kulture Najat Vallaud-Belkacem (na fotografiji gore) podrijetlom je Marokanka, a samu sebe opisala je kao muslimanku koja svoju vjeru ne prakticira aktivno. Zanimljivo je da se ona, iako je feministica i osobno protiv kupaćih kostima koji su postali poznati kao burkiniji, ipak usprotivila njihovoj zabrani u Francuskoj. 

https://www.index.hr/vijesti/clanak/muslimani-na-zapadu-se-sve-bolje-integriraju/2077625.aspx?index_ref=read_more_d

 


Seoba naroda u pravcu Europe 
Thomas Barnett, vodeći američki teoretičar i mislilac globalizacije

Geostrategija: politički koncept ciljanih akcija, kako bi se nad područjima uspostavljala vlast kontrola ili utjecaj.
Svjetska vladavina SAD-a kroz korištenje migracije kao oružja. Za to je zadužen glavni teoretičar i glavni mislilac globalizacije Thomas Barnett.

On je u svoje 2 dvije velike knjige jasno sažeo u kojem se smjeru kod teme globalizacija treba ići. Krajnji cilj je ono što on opisuje: ‹Ujednačavanje svih zemalja na svijetu› To će se postići kroz miješanje rasa s ciljem nastanka ‹svijetlo smeđe rase› Shodno tom cilju Europa treba godišnje prihvatiti 1 milijun useljenika iz Trećeg svijeta. Rezultat bi bio prema Burnett-u ‹stanovništvo s prosječnim kvocijentom inteligencije od 90 – preglupo da shvaća, ali dovoljno pametno da radi.› Kada bi višetisućljetna kultura bila uništena, europske zemlje više nikada ne bi mogle konkurirati da postanu svjetska sila.

Sve se to može pročitati kod njega. To je program globalizacije svijeta. ‹Ako se u američkom narodu počne dizati otpor protiv globalizacije, morati će biti izazvan novi 11. rujna. Ova logika zahtijeva globalizaciju koja se uvijek mora sastojati iz više kultura i više rasa.› Također se osvrnuo na kritičare. ‹Da, primam na znanje nerazumne argumente naših protivnika, ipak, ako se budu oduprijeli globalnom svjetskom poretku, mi ćemo ih ubiti.›”

https://www.hkv.hr/razgovori/31175-razgovor-s-dr-sc-j-polovic-europa-je-vec-klinicki-mrtva.html

http://zvono-istine.org/naseljavanje-europe-planirano-je-desetljecima/

http://www.novi-svjetski-poredak.com/2015/06/29/najcrnji-plan-iz-1922-godine-plan-iluminata-je-da-europa-nestane-u-genocidu-i-to-u-tijeku/

 

 

Hitovi: 173