Dr. Ante Barada: Bol nije kazna već mogući put do spoznaje...

• 

(...)  bol nije kazna već mogući put do spoznaje ljudske ograničenosti i Božjeg nauma sa svakim od nas. U iznimno teškim životnim okolnostima, kad je bolesnik suočen s bolesti koja ima neizvjesnu prognozu, zasigurno se čovjek duboko u sebi propituje o ograničenosti, krhkosti ovozemaljskog života i mogućem smrtnom ishodu. Mislim da je te trenutke kušnje lakše podnositi vjernicima, iako nikome tada nije lako. Oni koji istinski vjeruju da nakon smrti slijedi život vječni, tu kušnju i patnju mogu lakše podnijeti (...)  Misli su ovo dr. Ante Barade, jednog od naših najpoznatijih neurologa, ekspert za bol, koje je iznio u razgovoru za Glas Koncila prije sedam godina, a koje su jednako aktualne danas (kao i uvijek, kroz sva vremena), osobito ovo korizmeno, u iščekivanju Velikog tjedna i Uskrsa.

Bol je mogući put do spoznaje ljudske ograničenosti

Vječna pitanja svakoga racionalnog bića jesu smisao života, bol, trpljenje, patnja. Za pojedinca ona se posebno aktualiziraju u stanju boli, tj. kad čovjeka nešto snađe, dok Crkva kroz navještaj uskrsnuća na drugoj stani neprestance nudi odgovore na ljudsku enigmu života

U liturgijskoj godini Cvjetnica i Veliki tjedan, u kojem je sadržan poklad vjere, posebno upućuju vjernike na promišljanje o muci, smrti i uskrsnuću. Na koji način promišlja suvremena medicina o boli i patnji te kako povezati duhovno i fizičko govori prim. dr. sc. Ante Barada, dr. med., specijalist neurolog. Sudionik je brojnih stručnih i znanstvenih skupova. Dopredsjednik je Hrvatskoga društva za liječenje boli Hrvatskoga liječničkog zbora, član je ekspertne skupine za neuropatsku bol Europske federacije neuroloških društava, zatim je član Hrvatskoga katoličkog liječničkog društva.

Put do spoznanja uvijek osoban

– Engleski filozof Francis Bacon opisao je bol kao ljudskoga pridruženog partnera u rađanju i razvoju, bolesti i smrti, te kao fenomen koji je čvrsto povezan s mnogim pitanjima ljudskog postojanja. Kako suvremena medicina definira, odnosno tumači bol?

DR. BARADA: Bol uistinu prati čovjeka na ovozemaljskom putu od trenutka rađanja, u mnogim danima sve do smrti. Možemo promišljati o boli kao metafizičkoj kategoriji i donekle je možemo razlikovati od onoga somatskog poimanja ili samoga njezina doživljaja. Kroz povijest bilo je različitih interpretacija, a tu bih slikovito rekao da u svojem tijelu nisam nazočan samo onako kako je brodar brodu, nego da sam s njim najprisnije povezan i gotovo pomiješan, te tako tvorimo jedinstven sklop. Naprimjer, kad se tijelo ozlijedi, ja – koji nisam ništa drugo nego biće koje misli – ne bih zbog toga osjetio bol, nego bih tu ozljedu primio tek čistim razumom, kao što brodar vidom prima ako se štogod slomi na brodu; a kad tijelu zatreba hrane ili pića, i to bih tek razumijevao, ne bih imao zbrkane osjete gladi i žeđi. Jer, zaista, tî osjeti žeđi, gladi, bola itd. nisu ništa drugo nego zbrkani oblici mišljenja, nastali od spoja i mješavine tijela i duha. Kako sv. Augustin ističe, istina se shvaća kao eksces, ona u čovjeku stvara bol i patnju koju čovjek želi odbiti ili joj se jednostavno želi izmaći. Iz toga slijedi da istina vodi čovjeka do izbora: ili se izložiti ekscesivnoj istini kroz »confessio laudis« i »confessio peccatorum«, ili je zamrziti izbjegavajući je.

Medicinska znanost definira bol kao tjelesni i emocionalni neugodni doživljaj koji je uzrokovan nizom različitih bolesti. Intenzivna bol u duljem trajanju vodi u patnju. Upravo medicinska znanost nizom spoznaja bitno pridonosi poboljšanju kvalitete i produžetku ovozemaljskog života boreći se protiv smrti. Međutim, medicinska znanost ne postavlja pitanja života poslije smrti, niti pitanja duše, niti u tim područjima nudi odgovore. Put do spoznaje ljudskog postojanja, odakle dolazimo, kamo idemo, vrlo je osoban, jednako ponuđen znanstveniku, domaćici, ribaru, težaku i pastiru. Zapravo, događaji u našem životu upućuju nas na to, samo je pitanje jesmo li otvoreni za spoznaje, a to su istine koje su vječne, nepromjenjive. Put do spoznanja je uvijek osoban i jedinstven, a njegovo traženje je uvijek u traženju istine.

Pomoć da ne padnemo u samoću

– Koliko su povezane psihička i somatska bol, zatim što je neurogena bol koja se pojavljuje kao polineuropatija (dijabetička, postherpetička) ili neuralgija, odnosno kako suvremena medicina klasificira boli, tj. na kojoj bazi pronalazi njezine manifestacije?

DR. BARADA: Znanost danas o boli znade jako puno, na jednoj strani, dok, na drugoj strani, ostaje ona tajna, tajna života. No gledajući znanstveno, psihička i somatska bol se prožimaju i gotovo su nedjeljive. Svi sinonimi koje ste naveli zapravo se odnose na neuropatsku bol koja je uzrokovana oštećenjem živčanog sustava nizom različitih bolesti. Ona uvijek predstavlja patološko stanje i treba je što prije dijagnosticirati i započeti liječenje, kako osnovne bolesti tako i same neuropatske boli. Druga vrsta boli je nociceptivna bol, koja nastaje podražajem specifičnih osjetila za bol i, uvjetno rečeno, ima zaštitnu, upozoravajuću funkciju. Javlja se primjerice kod upala, traumatoloških oštećenja različitih tkiva, u trenucima kada je tijelo izloženo mehaničkoj sili ili toplini, i sl. Međutim, i ta vrsta boli koja nas upozorava, ako dulje potraje i ako je umjerenog ili jakog intenziteta, svakako zahtijeva liječenje. Što se tiče trajanja boli, bol dijelimo na akutnu i kroničnu. Kronična bol je ona koja traje dulje od tri mjeseca, ona postaje bolest za sebe i treba je liječiti. Kronična bol dovodi do poremećaja spavanja, reaktivne tjeskobe i potištenosti. U toj spirali patnje bolesnik tone sve dublje, najčešće pateći u samoći.

Upoznati bolesnika s njegovim stanjem

– Nove spoznaje neuroanatomije, neurofiziologije, biokemije, molekularno biološko endogeno analgetskog sustava, sustava nocicepcije raščlanjuju i zahtijevaju interdisciplinarni pristup. Ima li tu pomaka u praksi, pogotovu kad je u pitanju primarna zaštita?

DR. BARADA: Posljednjih desetljeća evidentan je napredak u razumijevanju boli i mogućnostima liječenja, temeljen na bazičnim i kliničkim istraživanjima. Liječenje boli je interdisciplinarno. Ključnu ulogu imaju obiteljski liječnici koji liječe bolesnike u konzultaciji s različitim specijalistima (neurolozi, anesteziolozi, fizijatri, psihijatri i dr.) te uz asistenciju medicinskih sestara, njegovateljica, fizioterapeuta. Također je nužna kontinuirana stručna edukacija jer je riječ o vrlo dinamičnom području, s novim spoznajama koje kontinuirano unapređuju naša znanja i vještine. Takav je pristup sveobuhvatan i zahtjevan, no i u tom pogledu bilježimo značajne pomake.

– Putem farmaceutskih pripravaka liječi se bol, no koliko pojedini pripravci koriste kratkoročno, a koliko je njihov učinak dugotrajan; zapravo, događa li se da se jedno liječi, a drugom šteti? Objašnjavali se to pacijentu?

DR. BARADA: Farmakoterapija je temeljna metoda u liječenju boli. Pri tome treba istaknuti da se liječenje provodi po međunarodno prihvaćenim smjernicama u terapiji boli, a koje se temelje na stručnoj kritičkoj analizi rezultata svih kliničkih studija provedenih dosada u svijetu. Odabir lijeka treba uvijek biti individualno prilagođen, respektirajući sveukupno zdravstveno stanje bolesnika, uz postupno uvođenje terapijske doze izabranog lijeka. Liječnik svojim znanjem i odgovornošću savjetuje adekvatnu terapiju i njezino trajanje. Bolesnik treba biti upoznat s terapijom koja mu se preporučuje, načinom primjene te terapije, očekivanoj terapijskoj učinkovitosti te mogućim nuspojavama. Pretjerane količine lijekova ili neučinkoviti lijekovi mogu štetiti, kao i pojedini dijagnostički postupci ako se obavljaju a da nisu potrebni. Tu je presudna stručnost i pravilna procjena liječnika. Uvjeren sam da Hrvatska ima vrsne stručnjake u svim područjima medicine.

Etičnošću i odgovorno protiv profita

– U javnosti prevladava mišljenje da često farmakologija »forsira« određene bolesti zbog svoga profita. Koliko je učinak farmacije u stvarnosti? Jesu li lijekovi svaki put potrebni ili se oni prekomjerno propisuju? Zapravo, koliko njihovu potrošnju potiče proizvodnja, a koliko sama bolest?

DR. BARADA: Bez farmaceutske industrije, koja se temelji na eksperimentalnim i kliničkim znanstvenim istraživanjima, ne bi bilo lijekova koji su suzbili niz bolesti, značajno unaprijedili kvalitetu života bolesnika i produžili životni vijek. S druge pak strane, nekritično propisivanje lijekova ili pak lijekova koji nisu indicirani u pojedinim stanjima također je naša stvarnost. U tržišnom gospodarstvu, na kojem se uspjeh mjeri profitom, farmaceutska industrija je visoko pozicionirana. Kriterij odabira lijeka pod utjecajem tržišta i marketinga nužno ne uključuje adekvatan izbor. Tom su riziku izloženi liječnici, ali i sami bolesnici. Znanje, etičnost i odgovornost liječnika, ali i odgovornost bolesnika, pretpostavke su optimalnog funkcioniranja zdravstvenog sustava.

– Na kojoj je razini organizirano hrvatsko zdravstvo u odnosu na europsko ili svjetsko iskustvo u sprečavanju boli?

DR. BARADA: U stručnom pogledu hrvatsko zdravstvo je na razini svih pozitivnih dostignuća u svijetu. U organizacijskom pogledu nastojimo implementirani modele koji su racionalni i učinkoviti, što uvelike ovisi o ekonomskim mogućnostima svakog društva jer su troškovi zdravstvenih sustava sve veći.

Međunarodno udruženje za proučavanje boli (International Association for the Study of Pain – IASP) osnovano je g. 1973. kao neprofitna stručna organizacija posvećena sveobuhvatnom istraživanju boli i poboljšanju skrbi o pacijentima s boli. Papa Ivan Pavao II. dodijelio je godine 1990. posebno priznanje osnivaču IASP-a prof. dr. Johnu J. Bonici (1917-1994), za dobrobit bolesnicima širom svijeta.

Hrvatsko društvo za liječenje boli (HDLB) registrirano je g. 2000. kao stručno društvo Hrvatskoga liječničkog zbora, i kao član IASP-a aktivno je uključeno u sve globalne inicijative. HDLB provodi trajnu edukaciju o liječenju boli, zalaže se za profesionalnu i javnu svijest o prisutnosti boli i potrebi unapređenja kvalitete života bolesnika, u organizacijskom smislu potiče otvaranja ambulanata i centara za liječenje boli.

Počinje se govoriti o »dobroj smrti«

– Koliko se prihvaća u našem zdravstvenom sustavu duhovna komponenta? Zapravo, kako tumačiti kad medicina kaže: Pacijent se neočekivano dobro oporavlja?

DR. BARADA: Riječ »pacijent« izvedena je od latinske patiens, što znači »onaj koji pati«. Liječenje boli i patnje je klasičan primjer bioetičkog načela dobročinstva. Vrli liječnik postavit će prepoznavanje, praćenje i liječenje boli i patnje kao visoki prioritet. Liječenje boli je i temeljno ljudsko pravo. Teškom bolesniku danas pristupamo holistički, tj. u središtu pozornosti nije samo bolest, odnosno bolesni organ, nego cijela osoba sa svim svojim psihološkim, društvenim i duhovnim problemima. Iskreno suosjećanje povezuje se s najvišim dostignućima u medicini.

Svakako treba istaknuti ulogu hospicijske, odnosno palijativne skrbi koja ima cilj podizanje kvalitete života i umirućih i njihove obitelji i njegovatelja. Početak seže u pedesete godine prošlog stoljeća kad se bitno promijenio stav prema umirućima. Briga za njih tada prestaje biti samo izraz kršćanskog milosrđa i suosjećanja te postupno postaje obveza zdravstvenog osoblja, posebice u primjeni novih lijekova koji ublažuju simptome (u prvom redu bol). Počinje se govoriti o »dobroj smrti«, u koju svakako ne spada smrt među instrumentarijem intenzivnih njega, nego u željenoj obiteljskoj ili obitelji sličnoj okolini.

Oporavak bolesnika je moguć i u naizgled bezizlaznoj situaciji, temelji se na primjeni znanstvene medicine i holističkom pristupu bolesniku, koji uključuje duhovni aspekt.

Važna duhovna komponenta

– Istraživanja pokazuju da je često odnos »liječnik-pacijent« karakteriziran neodgovarajućom koordinacijom, procjenom, praćenjem i terapijom boli, zapravo liječenje se usmjerava na bolest, a zanemaruje se bol. Na drugoj strani, naprimjer Finska provodi multimodalni pristup, što on sadrži?

DR. BARADA: Prvi korak u liječenju svake osobe je riječ, razgovor, komunikacija, dvosmjerni transfer u kojem liječnik treba upoznati bolesnika u njegovoj patnji, a s druge strane bolesnik treba zadobiti povjerenje u liječnika da mu svim svojim znanjem i predanošću želi iskreno pomoći. Nakon toga slijedi detaljan pregled bolesnika i ciljana dijagnostička obrada. Postavljanjem dijagnoze započinje liječenje osnovne bolesti i boli za sebe. Liječenje boli je multimodalano, što znači da osim lijekova koristimo i druge nefarmakološke procedure (akupunkturu, fizikalnu terapiju, tjelovježbu i slično). Liječenje boli je uvijek individualno prilagođeno pojedinom bolesniku. Tu valja poći od pojedinca, od njegova poimanja boli i patnje. Svi smo samo ljudi i u teškoćama svoju bol smatramo najvećim križem. U tim trenucima vrlo je važna duhovna komponenta, koju često zanemarujemo.

– Pojedinci, nažalost i »deklarirani« vjernici znaju reći da je bol Božja kazna. Kako shvatiti bol u poimanju vječnosti? Koliko je važna vjera u prevladavanju boli?

DR. BARADA: Osobno smatram, a iskusio sam to, bol nije kazna već mogući put do spoznaje ljudske ograničenosti i Božjeg nauma sa svakim od nas. U iznimno teškim životnim okolnostima, kad je bolesnik suočen s bolesti koja ima neizvjesnu prognozu, zasigurno se čovjek duboko u sebi propituje o ograničenosti, krhkosti ovozemaljskog života i mogućem smrtnom ishodu. Mislim da je te trenutke kušnje lakše podnositi vjernicima, iako nikome tada nije lako. Oni koji istinski vjeruju da nakon smrti slijedi život vječni, tu kušnju i patnju mogu lakše podnijeti. Isto tako, svaka bolest ne znači i loš ishod. Štoviše, današnje mogućosti liječenja bitno su produžile ljudski vijek i unaprijedile kvalitetu života bolesnika.

Bog nudi da možemo dublje zaroniti u tajnu

– Kao liječnik u komunikaciji s pacijentima, s onima u potrebi, imali ste brojna iskustva poimanja boli. Koliko uzrečica »preko križa do spasenja« ostaje po strani u današnjem svijetu? Kako bol ukomponirati u Isusovu muku, smrt i uskrsnuće?

DR. BARADA: Dok je sve u najboljem redu, uvjetno rečeno, a naravno da najveći dio našeg života protječe u takvoj harmoniji, nismo skloni zapitati se o tajnama života, zaroniti u dublja promišljanja. Međutim, u bolesti, u životnim nedaćama ta pitanja dolaze sama po sebi i mislim da se svakom od nas ona tada nameću. To su trenuci u našim životima kada možemo dublje zaroniti u tajnu i pokušati odgovoriti na vječna pitanja. Tada zapravo vidimo jasnije.

Osobno iskustvo u kojem sam i sâm prošao određenu bolest i osjetio bol, upravo mi je kroz vjeru i otvorenost Bogu pomoglo da osjetim i spoznam dublje i jasnije. Kršćanska nada za vječni život nalazi se u zajedništvu s Kristom, uskrsnulim Gospodinom. U bolesti, boli i patnji vjernici su suobličeni s Kristom u trenucima prolaska križnoga puta do Kalvarije i uskrsnuća. To nije nimalo lako. Ako imamo u blizini nekog poput Šimuna Cirenca, da nam pomogne nositi taj križ, tada je puno lakše. Usudio bih se reći da najčešće imamo takav oslonac u životu, no pitanje je: prepoznajemo li ga? Iskustveno mogu reći da nam govori Gospodin: »Ja sam onaj koji ti je davao svjetlo u tami i koji te pazio i dozivao. Vodim te za ruku stazama uskim i upravljam tvojim životom jer mi se predaješ. I prošao si kroz oganj, a ja sam ti dao da vidiš i spoznaš istinu. Tvoj duh je jači od tijela, vječnost u tebi je jača od raspadljivosti. U protoku života, igri znanja i mudrosti protkane su moje riječi stvaranja i postojanja u srcima. Bdijem nad tobom i popravljam ti putove i otklanjam bolno kamenje s puta tvojih koraka. Nosim te u svom naručju i dajem mir i blagost, život satkan od ljubavi same.«

Izvor
Tekst i foto: Vlado Čutura / Glas Koncila

https://akademija-art.hr/2012/04/03/ante-barada-bol-je-mogui-put-do-spoznaje-ljudske-ogranienosti/

Hitovi: 3623