Ivan Golub - književnik, svećenik...otišao zauvijek

Profesor emeritus Ivan Golub, svećenik Zagrebačke nadbiskupije, znanstvenik, književnik, povjesničar kulture i vrhunski hrvatski intelektualac preminuo je u četvrtak 25. listopada 2018. godine u KB Sestre Milosrdnice u Zagrebu, u 89. godini života i 62. godini svećeništva. Evo što je u svom nadahnutom osvrtu na taj tužni događaj napisao naš istaknuti književnik Hrvoje Hitrec: (...) Umro je homo imago et amicus Dei, ispraćen u našoj štampi (ne tisku) vrlo skromnim stupcem jer je bio svećenik, što nije preporuka, a to da je bio sjajan pjesnik, prevoditelj, poliglot, mirni čovjek, golub mira i tolerancije u ekumenskom smislu – vrle naše čuvare suvremene hrvatske „kulture“ ne zanima previše. Zaljubljen u Križanića, opsjednut njime takoreći, posvetio mu je i doktorsku dizertaciju, a poslije su na njegovim, Golubovim djelima, doktorirali mnogi (...)

Bio je Golub od onih ljudi Crkve koji nisu stremili velečastima u hijerarhiji, nego posvetili život – rečeno rječnikom jednoga drugog doba – kulturno-prosvjetnom radu poput Šagi Bunića i Turčinovića i nenadmašnoga Bonaventure Dure, s tim što je Golub kao autor duboko zašao i u svjetovno polje koje je znalo cijeniti njegovu poeziju. Nastavio je tako u dvadesetom stoljeću lepezu svojih predšasnika svećenika koji su obogatili hrvatsku književnost, od Držića do Brezovačkog (da spomenem samo najpoznatije), pjevajući na mnogim jezicima, a dašto i na latinskom, objavio osamdesetak njiga, a imao je zasluga i za legendarnu „zagrebačku“ Bibliju 1968. (Ruta, Ezra, Tobija, Judita, Estera). Umro je pedeset godina nakon objave rečene Biblije.

Siromašak rođen u obitelji koja je imala toliko djece koliko ih se sada rodi u jednoj općini, darovit i uporan dijak prošao je sve faze školovanja u Hrvatskoj i u Rimu, odan knjizi i duhovnosti, iznimno skroman i drag čovjek. Nismo se na žalost češće družili, no ni Držića nisam slučajno spomenuo – Golub je služio misu u mletačkoj crkvi kada smo u njoj davno pokopanom Marinu otkrivali ploču. Misi su nazočili svi književnici koji su tada bili došli u Veneciju, osim jednoga ili dvojice. Dobar prosjek. U Antologiju hrvatskoga pjesništva 2007. uvršten je Ivan Golub s dvije pjesme, jednom duljom i jednom vrlo kratkom. Dulja, Čovjek iz zalihe, počinje stihovima „Ja sam naime čovjek iz zalihe/i mornar bez mora. / Čuvar međa na pučini…. /Posljednji među sinovima ljudskim /i jaglac uz cestu“….Ona kraća ima tri stiha: „Nisam rekao ništa/nego se molio Bogu/da pokupi zvijede.“ Za nastavak čitanja dotakni poveznicu: Čovjek iz zalihe/HKV

...Dani su prolazili. Otrgnule se kišne kapi i vjetar se dignuo i pomeo obzore. I opet me sretali znanci, žurili i pitali: “Što radiš?“ A ja sam odgovarao, njima i sebi: „Živim!“ Sebi i njima...(Iz knjige Ivana Goluba u izdanju KS Zagreb, 2000.: Čežnja za licem ili kako do radosti).

Tko se boji života

Od straha na prijelazima cesta do strepnje da neki nesmotrenjak ne zapali atomsko zlo, od bojazni pred ispitima do strahovanja pred glavarima, riječju od straha do straha ide život i teku dani.

Postoje strahovi i strahovi. Pitanje je da li je strah loš ili nije. Ako je istovjetan s razborom svakako je dobar. Ako je isto što i poštovanje, naravno da vrijedi. No jedan strah je koban. Strah od života.

Uistinu ima ljudi koji se boje života. Boje se ljudi, i klone ih se. Boje se udjela u stvaranju i izbjegavaju ga. Boje se drugih, boje se sebe, boje se svega. Ništa ih ne raduje ili ih tek na tren što razveseli.

Isus je ne jedanput izgovorio riječ: “ Ne bojte se!“ Obično nije navodio čega se ne treba bojati, nego jednostavno ne bojati se. Tu njegovu riječ valja povezati s jednom drugom riječi iz njegovih usta: “Došao sam da imaju život“ . Njegova riječ „Ne bojte se“ zapravo kazuje: ne bojte se života. Obujmiti život, radovati se zemlji, žudno dočekivati jutra i spokojno se praštati od dana, doprinositi porastu ljepote, dobrote i istine na svojoj dionici puta kroz prostor i vrijeme, prihvaćati kišu i sunce nad glavama pravednih i onih koji tako ne izgledaju, davati iz sebe staro i novo, ne kratiti ruku ruci, niti odvraćati pogled od patnje, pokloniti uho nebu i ne uskratiti ga zemlji, cvasti ali i zoriti, cvasti ali i ocvasti, biti cvijet, biti plod. Riječju – živjeti. Ne bojati se života.

A strah se, prema Bibliji, izgoni ljubavlju: u ljubavi nema straha; naprotiv savršena ljubav izgoni strah (1 Iv 4, 18)

Za život

Što je to živjeti? Tumarati grbavom zemljom kroz nekoliko godina? Više ili manje zgužvano putovati sa suputnicima koji su se slučajno našli na istom vlaku vremena i prostora? Ostaviti za sobom dublji ili plići trag? Što je to živjeti?

Živjeti ponajprije znači rasti iznutra. Kristali rastu skladno i bujno, ali ne žive. Ne rastu iznutra. Rasti iz sebe. Rasti čitav. Kako je za čovjeka značajno to da je razumno biće, živjeti znači nadasve rasti u razumnosti. Nije to isto što i rasti u znanju. Razumnost je u pronicanju pozadine, nutrine pojavnoga.

Živjeti znači rasti u osjećanju. Čovjek nije samo glava, on je i srce. Čuvstveni život ne smije zakržljati. Decartes je rekao: „Mislim dakle jesam“, a netko drugi: „Osjećam dakle jesam“.

Pravi ljudski rast, a prema tome i puni ljudski život jest u stvaralaštvu. Čovjek raste stvarajući sebe. Život je zapravo stalno samostvaranje. On je i stvaranje iz sebe. Sve što je čovjek podigao izvan sebe ipak je iz njega, iz njegova susreta s vanjskim svijetom.

Postoje razni životi, ubitačni i dosadni, poletni i snažni. Život koji se odrekao rasta i okanio se stvaranja zapravo i nije život. Taj paraživot, tobožnji život, u našem se jeziku primjereno zove životarenje. Tko je postavio međe svom duševnom rastu i neće ići dalje od njih, riskira da životari. Tko misli da je dosta narastao, da se više ne treba razvijati, da mu više nije napredovati, taj se udaljuje od života.

Tko raste, ne zna za dosadu, i tko stvara, ne pozna monotoniju. Svako jutro je stvoreno i svaka večer je narasla. (...)

U svemu postoji stil, u pisanju i bacanju diska, u umjetnosti zvuka i uzmijeću kista. I u životu postoji stil. Ja sam za strastvenost kao stil života. Strastvenost, zgrijanost, koja uopće ne mora biti bučna i razlivena, kao biljeg života podupire rast i razvija kreativnost. Strastvenost se, na žalost, pridržava samo za iznimne situacije u životu, najčešće negativne. Čovjek uključi strastvenost kada mu počnu gorjeti nokti, kada mu je već svega dosta, i strastvenost tada , dakako, nije u službi života nego redovito u zatiranju života. Kada bi strastvenost bila na djelu u pozitivnome, čovjek bi živio punije, stvaralačkije. Bez strasti se ne začimlje ljudski život, bez strastvenosti čpvjek ne začimlje ništa živa i vrijedna.

Dok je u tjelesnom vidu rast zaključen s dobi, duhovni čovjekov rast nije njome omeđen. Čovjek može rasti dok živi. I obrnuto: on živi dok raste, dok stvaralački raste.

Kako se Isus postavio prema životu? Jasno, vrlo jasno. „Došao sam da imaju život, da ga imaju u izobilju“ – rekao je.
Neživot
Postoji život, postoji neživot. Neživot je život koji ipak nije život. Nije to u prvom redu težak, „pasji“ život. I udoban, „slatki“ život može biti neživot. Neživot je postavljati na život takve zahtjeve da smo uvijek nezadovoljni životom.

Neživot je kad nećemo sadašnju dionicu života primiti kao život, kad ne ubrajamo svoje dane, tjeskobe i radosti u životni staž, već se stalno spremamo za život. Neživot je kad smo stalno pripravnici za život. Neživot je biti bez doma ili ne biti doma. Kad smo bez doma, daleko od doma na rubu smo života. Bezdomnost je pokazatelj neživota. Dakako, nije sve dom što se tako zove.

Neživot je ako ne umijemo voljeti sebe i druge. Baš voljeti, baš sebe, baš druge. Umijemo li samo računati, možemo samo uspijevati; svodimo li druge na stepenište vlastitig uspona možemo imati samo nazovi-prijatelje. Volimo li samo sebe, zapravo ne volimo ni sebe. Volimo li samo druge, zapravo ih ne volimo jer treba biti ja (a ja se održava pravom ljubavlju prema sebi) da bismo voljeli drugoga.
Neživot je ako poput droge gutamo razorna zadovoljstva, koja imaju pred očima samo trenutak a ne tijek, samo isječak a ne ukuponost.
Neživot je ako nerazložno i besmisleno guramo glavu u omču bilo koje vrste.
Neživot je daviti riječ svoju i duđu.
Neživot je uklanjati se samome sebi.

Htio sam reći što je neživot, a nisam uspio izreći.
Pokušajte, ako hoćete, reći vi.

Iz životopisa

Ivan Golub rodio se u Kalinovcu 21. lipnja 1930. godine kao petnaesto, najmlađe dijete u obitelji. Osnovnu školu pohađa u rodnom mjestu, a kao pitomac Nadbiskupskog dječačkog sjemeništa u Zagrebu polazi Nadbiskupsku klasičnu gimnaziju gdje 1950. maturira. Od 1950. do 1952. studira filozofiju na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. Studij nakratko prekida zbog odsluženja dvogodišnjeg vojnog roka u Beogradu i Zemunu. Studira teologiju do 1958. gdje postiže licencijat odnosno magisterij znanosti iz teologije.

Za svećenika je zaređen 29. lipnja 1957. u zagrebačkoj katedrali polaganjem ruku nadbiskupa zagrebačkoga koadjutora Franje Šepera, dok je zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac bio zatočen u Krašiću. Od 1957. je privremeni upravitelj župe Posavski Bregi i Dubrovčak Lijevi, a od 1958. do 1960. je župni vikar u Krapini.

Dok je od 1960. do 1961. pomagao u Župi sv. Jeronima u Zagrebu, istovremeno je čekao izdavanje putovnice za studij u Rimu te započeo rad na doktorskoj disertaciji o Jurju Križaniću.

Od 1961. do 1964. kao pitomac Hrvatskoga papinskoga zavoda sv. Jeronima u Rimu specijalizira na Papinskom sveučilištu Gregorijani dogmatiku, gdje je 1963. doktorirao na temu ekleziologije Jurja Križanića „De mente ecclesiologica Georgii Križanić“. Studira i na Papinskom biblijskom institutu, gdje 1964. postiže akademski stupanj licencijata odnosno magisterija biblijskih znanosti.

Od akademske godine 1964./1965 predaje na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu Sveučilišta u Zagrebu, na kojem ubrzo, nakon što je habilitirao radnjom „Čovjek slika Božja“, postaje docent od 1969., zatim izvanrednim profesorom od 1969. i redovitim profesorom od 1979. Pročelnik je Katedre za dogmatsku teologiju od 1969. do umirovljenja 2000. godine. Od 1971/72. do 1976/77. obnaša dužnost pročelnika Katedre fundamentalne teologije, nakon smrti pročelnika dr. Josipa Turčinovića. Deset godina obnaša dužnost pročelnika Katedre za ekumensku teologiju i dijalog. Promotor je ujedno dogmatske i ekumenske specijalizacije.

Bio je i predstojnik Instituta za ekumensku teologiju i dijalog „Juraj Križanić“ od njegova osnutka 1986. do 2000. Prvi je pročelnik Odjela za kršćanski istok istog Instituta. Od 1984./85. godine profesor je gost na Papinskom orijentalnom institutu u Rimu, gdje je predavao kolegije iz područja povijesti istočne teologije i ekumenizma (Juraj Križanić) i kao mentor vodio doktorske disertacije. Od 1969. do 1972. bio je i rektor Nadbiskupskog bogoslovnog sjemeništa u Zagrebu.

Od 1992. do 1997. član je Međunarodne teološke komisije u Vatikanu, jedan od tridesetorice od pape Ivana Pavla II. imenovanih teologa iz cijeloga svijeta. Predsjednik Komisije je kardinal Joseph Ratzinger, kasnije papa Benedikt XVI. Godine 2000. stupa u starosnu mirovinu, a 2001. Sveučilišni senat ga izabire u počasno-nastavno zvanje „professor emeritus“.

Drži pojedinačna predavanja na sveučilištima u Europi (Rim, Genova, Udine, Milano, Beč...) i u Sjedinjenim Američkim Državama (Columbia University u New Yorku, University u New Havenu, Harvard University u Cambridge Massachussets, Mary Washingtom College u Fredericksburgu.) Kao prvi katolički teolog i svećenik nakon revolucije 1917. godine, drži 1981. predavanje „Ususret 300. godišnjici smrti Jurja Križanića“ u Sovjetskoj/Ruskoj akademiji znanosti i umjetnosti u Lenjingradu u SSSR. Sudjeluje na brojnim znanstvenim skupovima u domovini i u inozemstvu.

O njegovu teološkom i književnom radu Anton Tamarut je na Papinskom sveučilištu Gregoriani obranio s najvišom ocjenom doktorsku disertaciju „Bild Gottes als Locus Theologicus der Gnadenlehre. Die Gnade als Nähe Gottes in den Werken von Ivan Golub“ (Slika Božja kao teološko mjesto nauka o milosti. Milost kao blizina Boga u djelima Ivana Goluba). Na Katoličkom teološkom fakultetu Sveučilišta u Beču Werner Gruber obranio je 1998. također s najvišom ocjenom doktorsku disertaciju o poetskoj teologiji Ivana Goluba „Dein Licht ist in Dir – Eine Deutung des Menschen vom Imago Dei zum Amicus Dei in der poetischen Theologie Ivan Golubs“.

Na natječaju za pjesmu na talijanskom jeziku Ivan Golub dobiva povelju „Casa della poesia 1976“ od „Unione Legion d'oro“ u Rimu, čiji je član. Jedan je od deset finalista među više od dvije stotine natjecatelja svjetskog natječaja „Fernando Rielo – Poesia mistica“ 1996. u Madridu za na španjolski prevedenu, neobjavljenu zbirku „Peregrino“.

Godine 2002. na XXII. Svjetskom natječaju „Fernando Rielo – Poesia mistica“ ulazi neobjavljenom zbirkom „En cuerpo y alma“ u deset finalista od 201 natjecatelja iz dvadeset zemalja.

Odlukom predsjednika Republike Franje Tuđmana Ivan Golub odlikovan je odličjem Republike Hrvatske „Red Danice Hrvatske s likom Marka Marulić“ za književnost, a 2001. godine dobiva odličje Republike Hrvatske odlukom predsjednika Republike Stjepana Mesića „Red Danice Hrvatske s likom Ruđera Boškovića“ za znanost. Dobitnik je više hrvatskih i inozemnih priznanja i nagrada u području književnosti.

Kao zlatomisnik 2. prosinca 2007. ustoličen je u katedrali u Varaždinu za začasnoga kanonika Varaždinsko-čazmanskoga zbornoga Kaptola Duha Svetoga za zasluge u Crkvi i kulturi, a 2010. papa Benedikt XVI. imenuje ga počasnim ukućaninom Njegove Svetosti, s naslovom monsinjora. Godine 2015. izabran je za člana Akademije Ruske književnosti.

Ivan Golub je povrh knjiga objavio niz znanstvenih rasprava, arhivskih izvora, književnih radova i raznih ogleda s područja teologije, književnosti i povijesti kulture u domaćim i inozemnim časopisima, na hrvatskom, slovenskom, češkom, poljskom, ruskom, engleskom, francuskom, španjolskom, njemačkom, talijanskom, portugalskom...

Bio je član Mariološkog instituta u Zagrebu, Društva hrvatskih književnika, Međunarodnog društva književnika P.E.N.-a, Hrvatskog književnog društva sv. Jeronima, Društva hrvatskih književnih prevodilaca, Društva povjesničara umjetnosti, dopisni član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, dopisni član Austrijske akademije znanosti, član stranac Talijanske književne akademije Arkadije s arkadijskim imenom Arione Geresteo, akademik Papinske akademije Tiberine u Rimu.

Utemeljitelj je časopisa „Spectrum – prinosi i ogledi studenata teologije“, „Hrvatske kršćanske bibliografije“ i „Hrvatske sakralne bibliografije – Bibliographia Sacra Croatica“. Utemeljitelj je biltena za komunikaciju klera Zagrebačke nadbiskupije „Zajedništvo“, i suutemeljitelj (sa sveučilišnim profesorima Tomislavom Jankom Šagi Bunićem i Josipom Turčinovićem) ekumenskog biltena „Poslušni Duhu“, a od 1999. i glavni urednik istoimenog biltena preobraženog u ekumenski časopis.

Pokop prof. dr. Ivana Goluba bit će u utorak 30. listopada na zagrebačkom groblju Mirogoj. Sprovodna misa u crkvi Krista Kralja bit će u 11 sati, a nakon mise slijedi pokop u 12.30 sati. Lijes će biti izložen od 10.15 sati u crkvi Krista Kralja, priopćio je Tiskovni ured Zagrebačke nadbiskupije.

ika.hkm.hr

• Prethodno
• Sljedeće