Marin Miletić: ‘Pustimo srcima da govore češće’
Izvor: bitno.net
Marin Miletić: “Nekako mi se čini da Kolinda nikome nije nikako ukrala – show. Naši nogometaši su zajedno s cijelim našim društvom, uz iznimku šačice nezadovoljnika, stvarali – show. Jedini koji su htjeli ukrasti show nogometašima je politička samotepajuća elitica na zalasku koja nije htjela ispoštovati želje naših nogometaša. Oni su gledali sebe i kako ne zatalasati pozicije prema onima kojima oni sami duguju iste, prema onima koji su njihovi gospodari” (Izuzetno lijep, nadahnut, poticajan i poučan tekst kojega svakako treba pročitati. Ur.)
Marin Miletić o veličanstvenom dočeku Vatrenih i hrvatskoj predsjednici: ‘Pustimo srcima da govore češće’
Postoje oni blagoslovljeni trenuci života kada ti Providnost daruje uvid toliko velik da je utkan neizbrisivim tragom u samu vječnost. Hrvatska je doživjela zajedništvo kao, vjerojatno, nikada u svojoj povijesti. Entuzijazam početkom devedesetih, pa radost 1995., nakon Oluje, ne pripadaju istoj dimenziji. Za razliku od tadašnjih ratnih okolnosti, ovo okupljanje oko pobjede Vatrenih i golemog ponosa, 16. srpnja 2018., predstavlja više hrvatski krik, vapaj za zajedništvom i pozitivom, poruku građana koji time pokazuju da Hrvatska stvarno može bolje.
U trenutku masovnog iseljavanja iz naše domovine, u trenutku kada mediji, barem oni moćniji među njima, histerično i subjektivno pišu o negativnostima u Hrvatskoj potičući tako mlade da iseljavaju iz zemlje, u vremenu političara koji narodu žele oteti moć odlučivanja čuvajući svoje fotelje i boreći se u većem dijelu za vlastite pozicije, upravo u tom trenutku događa se čudesna intervencija! Mi vjernici baš volimo vjerovati da takva čuda uvijek dolaze odozgo preko nas koji smo s čvrstim nogama na zemlji.
Mamić je držao savez, držao je igrače kojima je on najviše pomogao kada su trčali pustarama u dronjcima i ti neki naši igrači su odlučili ne biti drukeri i koliko god to nama, nekima, bilo sablažnjivo – odlučili su šutjeti, zaštiti onoga koji im je pomogao, bez obzira koliko se ta pomoć kasnije izrodila u nešto loše, nešto vrlo loše. U tim močvarama hrvatskog nogometa, velikih društvenih podjela lijevih i desnih, mržnje koja je ispadala iz pašteta, događa se – Zlatko Dalić. Prvo, bori se za svoj stručni tim i uspijeva. Mamić bježi, tražeći utjehu Gospe Međugorske. Dobro je i napravio, ona mu valjda jedina i može pomoći.
Dalić dobiva krila, iz njega izlazi ono najbolje od njega i preuzimajući hrvatsku nogometnu reprezentaciju u vrlo nezahvalnoj situaciji – slaže kockice. S rukama u džepu u kojem prebire po – krunici. Moli, odašilje poruke poniznosti, predanosti Bogu, dobrih želja, vjere za uspjehom. Da blagost ne znači mlakost pokazuje na Nikoli Kaliniću. Momku koji je dobar igrač, ali nikada neće biti najbolji jer ne može JA staviti iza MI. U svakom momčadskom sportu to je najvažnije: slušaj trenera, podredi se ekipi jer trener tada izvlači ono najbolje ne samo iz tebe, nego iz cijelog tima.
Mamićevi pijuni to prije nisu mogli. Daliću se pak otvorila sloboda, sve mu se posložilo. Prsti koji prebiru zrnca desetica iznad Raspetoga imaju učinka da i nemoguće postaje moguće. Hrvatska ima stanovnika manje od Pariza, Moskve ili Londona, a – otišli svi kući: i veliki Englezi, Danci, Rusi… tko god je trebao. A mala Hrvatska s onim istim nogometašima koji su se do jučer bojali vlastite sjene, ovih mjesec dana su se lavovski borili za svoju zemlju. Dalić je stvorio zajedništvo. Probudio nacionalni ponos. I učinio sve nas ponosnima. Zanimljivi su izračuni da bi ovakva promocija Hrvatske koštala više od 600 milijuna dolara. Da, dobro ste pročitali. Možda bi ovaj podatak trebao začepiti usta dežurnim stručnjacima koji „sviraju u prazno“ kada ističu fraze o „nogometu koji je samo igra“.
Mi možemo misliti o Thompsonu što god želimo. No, u demokraciji pravo na vlastiti stav imaju svi. A pogotovo oni za koje se rade fešte. U ovom slučaju: nogometaši koji su učinili najveći uspjeh u povijesti hrvatskog sporta su zaželjeli da im Thompson dođe u autobus i da im pjeva na pozornici. Ne treba biti posebno pronicljiv niti baš pobornik Ickeovih teorija da bismo sve povezali. Možda su ekipica koja je sjedila u kavani „Johann Franck“ i onaj čelni čovjek metropole ti koji su izrežirali da Marko ne samo da ne bude s njima nego da s njima i ne zapjeva. No, režija im nije uspjela. Otprilike kao ni katastrofalnom Krešimiru Dolenčiću koji je organizirao CD sa šest pjesama koje su se, pak, ponavljale cijeli dan na zagrebačkom Trgu. Svaka čast zaprešićkim momcima, ali nemaju oni snagu nositi program od nekoliko sati.
Sluganskim medijima, onima koje politika hrani to nikako nije odgovaralo. Mirko Fodor, joj kako je ovo ustvari dobro ime za neki punk band (ideja: Velimish), je poput nekog Deusa et machine nasilno prekinuo vrhunac večeri ostavljajući gorak okus u ustima nogometaša, izbornika, cijelog stručnog stožera i oko 200.000 ljudi okupljenih na Trgu bana Jelačića i po okolnim ulicama. Politika je presudila. Iako, zar ih povijest kao učiteljica života stvarno ničemu nije naučila? Ono, kako su završili oni koji su branili pjevanje banu Jelačiću ili vili Velebita? Završili su na zgarištima prošlosti, ondje gdje pripadaju svi oni koji narodu žele oteti pravo da misli, da bude slobodan. Jalova Nova TV. U utorak sam gledao nastavak veličanstvenog prijenosa dočeka naših nogometaša po hrvatskim gradovima.
U trenutku kada su u Zadru Šime Vrsaljko i Luka Modrić započeli pjevati Čavoglave, Nova TV je prekinula ton, zamutila sliku, iz studija su se javili uplašenim glasom lažni novinari koji su rekli: „Dragi gledatelji, imamo nekih tehničkih problema.“ Koje li jadnosti! Kojeg li lažnog novinarstva! Koje li manipulacije! Nova TV, srami se. Ma srami se! Ako navedena pjesma Marka Perkovića nije zabranjena u Republici Hrvatskoj, ako taj glazbenik uredno izdaje svoje ploče, ako NIJE zabranjen, vaš postupak je duboko nedemokratski. Da ne napišem – fašistički. Događa se kopernikanski zaokret. Onaj kojemu se želi prišiti fašizam s fašizmom ništa nema, dok se drugi, kunući se u demokratske postulate, služe upravo fašističkim metodama zatiranja slobode pojedinca na pravo izražavanja. Užas! Možda bi i Thompson imao puno bolju prođu da pjeva o slobodnoj ljubavi, prevarama i snima soft porn uratke. Kud se baš nakalemio u svojim pjesmama veličati „dom“, „domovinu“, „molitvu“, „Hrvate“, „dida“, „baku“, „oca“ „sina“, „korijene“ „obitelj“ i slično. Značenje tradicionalnih vrednota i isticanje istih kod nekih baš budi želučane tegobe i priziva mržnju. A karte su tako jeftine. Za Dublin, na primjer.
I još nešto. Kriteriji dvostrukih mjerila posebno bole. Pjevala je i glazbenica lakih nota, takozvanih poskočica, Severina 1998. godine našim brončanim reprezentativcima pjesme koje bih ja slušao jedino kada bih sadomazohistički mučio sam sebe. No, kao legalist, ja moram poštivati pravo onog drugog da voli to što voli. Da se plastično izrazim: Marko Perković Thompson se jasno ogradio od fašizma, za sebe kaže da nije fašist, niti jedna njegova pjesma s niti jednog albuma nije fašistička. No, očigledno neki ne mogu provariti toliko utjecajnog branitelja među populacijom. Pa su odlučili drevnim metodama blaćenja zablatiti stvar. I najbistriji izvor se zagadi ako u njega dovoljno dugo bacate smeće. Luka Modrić je kapetan srebrnih na svijetu. Njegova želja je bila pjevati pjesmu Geni, geni, kameni. Onaj drugi voditelj, Frano Riđan, namjerno se oglušuje, povede drugu pjesmu, a Marku isključuju mikrofon. Smijemo li se pitati: tko je to učinio? Tko je nalogodavac? Ako ništa, ovoga se smijete sjetiti sljedeći put kada budete išli na izbore, na primjer. Koji papci, čovječe. Baš to. Papci. Neprijatelji demokracije.
Kažu da je oko 700 Slavonaca samo vlakom došlo u metropolu. Dalmatinci, Istrijani, Riječani. Nažalost, mnogi od nas koji smo žarko željeli biti gore morali smo raditi. Da je bio slobodan dan – bilo bi nas preko milijun. Ovakvo zajedništvo, ljubav, čista emocija – nikada se nije dogodila u našem društvu. Ono što nije uspjelo političarima, našoj Crkvi – uspjelo je – sportašima. Ujediniti sve. I lijeve, i desne, i ove i one. Pobornike lakih nota i Pink Floyda, gregorijanskih korala i Rozgine, Severinine glazbe. Svi su taj ponedjeljak, 16. srpnja, bili zajedno. Možda i nije toliko loše da se dogodio – Thompson. Da se i ovdje očituje: ta ekipica, ona jednostavno ne može. Ona ne može pojmiti, organski pojmiti ikakve konotacije nacionalnog naboja ili izraze domoljublja. A, hrvatski nogometaši su se mjesec dana hranili Thompsonovim pjesmama pa nisu slušali Petra Čajkovskog razmatrajući ideje romantizma, a onda istrčavali kao moderni gladijatori u sportske arene.
I kao što je jedan novinar Indexa dijelio ljudima po Twitteru: „Mrš! Mrš“, sipajući žuč i otrov, stavljajući epitete kakve ne bi “pas s maslom pojeo” svojim neistomišljenicima. Ne vidim preveliku razliku između ideologije zla koja je Židovima stavljala Davidovu zvijezdu oko ruke i u ovoj ideologiji zla koja baš mrzi svaki nacionalni naboj. U ovoj drugoj ideologiji mržnje i zla našao se i poznati HSS-ovac, javnosti poznat da je kao nestašan volio obijati brave. Beljak je na Twitteru fašističkim smećem prozivao Thompsona i one koji ga slušaju. Takva vam je ekipica tolerantnih. Da im se da oružje, imam dojam, pucali bi dok su nama, s druge strane, u većini ruke omotane oko zrnca krunice. To je istina, sviđalo se to nekome ili ne. Pet stotina tisuća Hrvata, kaže policija, na zagrebačkim ulicama. Smijem li povući paralelu s Francuzima?
Dio je njih, naravno, palio svoje robne kuće, a specijalna policija je vodila s njima pravi rat suzavcima i pendrecima. Naš Vrsaljko se vozi na policijskom motoru, a ljudi ljube i policajce koji ih miču s trase i fotkaju se s njima. Lijepa naša divna Hrvatska. Iako nam ovi s druge strane žele prišiti epitete krezubih fašista, baš oni su ustvari, ta superiorna intelektualna ljevica, prebirali po krvnim zrncima našeg Subašića. Kako jadno i površno. Pa čak i kada je od njih, previše je! Mediji tako pumpaju u udarnim terminima zgrožene “poznate” hrvatske glumice s nastupom Thompsona. Ne znam po čemu su poznate te djevojke osim po ufurima i egotripovima kakvih se ne bi posramili ni najveći među njima samima. Dobro, imali su i neke izlete u slobodnije filmiće, ali nećemo sada nikoga suditi. Samo Bog poznaje tajne naših srca, zar ne? Sva sreća. Jer bi nam još više pozlilo.
Predsjednicu sam upoznao prije nekoliko godina. Bio sam s njom nekoliko puta na nekim susretima na Pantovčaku. Moram biti iskren, nije me se dojmila. Ne znam jesu li razlozi tomu težina razgovora, zahtjevnost situacije, teško breme na leđima Predsjednice, ali uvijek je to nekako, za moj pojam, bilo prehladno. Ja sam čovjek emocije, srca i teško sam se nosio s time da ne mogu nikako prodrijeti u misli Predsjednice. I onda je Kolinda otišla u – Rusiju. Cijelom svijetu pokazala svoju emociju. Radost, suze, oduševljenje, strast. Gledao sam je u nevjerici i pitao što se događa? Oduševila me njezina spontanost, navijanje, hodanje u nacionalnom dresu. A posebno me oduševila kada je nakon finala grlila – sve. Ljubila pehar pokazujući strast koliko smo ga željeli. Grlila svakog našeg nogometaša i govorila mu riječi hvale. Otirala suze s lica Luke Modrića. Majčinom ljubavlju tješila naše dečke. Nesputano se “zekala” u loži između predsjednika najmoćnijih država svijeta. I time je Kolinda osvojila – sve! Sve osim naših sitnih duša, ekipe neostvarenih snova, koji u pauzi do podne mrze istočnu stranu svemira, a onda iza pauze za objed mrze zapadnu i svaku drugu stranu cijelog kozmosa. Isus kaže da kojima se malo prašta ti pokazuju malo ljubavi.
Očigledno je u ovome veći problem svih naših dežurnih kritičara koji su valjda bili jedino predsjednici u petom razrednu osnovne škole pa sada drže legitimnim Predsjednici države držati prodike kako bi se ona trebala ponašati. Naravno, na nekim službenim i protokolarnim susretima Predsjednica je nebrojeno puta pokazala da itekako zna biti hladna, ozbiljna, fokusirana. Ali, na nogometnom terenu, u loži finala Svjetskog nogometnog prvenstva na kojemu prvi put u povijesti igra tvoja zemlja – tamo je bila više od predsjednice pa i tih nogometaša koji joj iskazuju nesumnjivu podršku. Bilo bi neozbiljno očekivati da je drugačije. Da je došla u crnini i plakala, po mišljenjima nekih, valjda bi bila prava predsjednica. Ma dajte ljudi, idite Isusu u crkvu, ima On ljubavi za sve vaše i naše rane.
Danima dobivam poruke vođa skauta iz cijelog svijeta. Javljaju mi se Britanci, Irci, Portugalci, Talijani, Slovenci… Oni i mnogi drugi iskazuju riječi oduševljenja našim nogometašima i – predsjednicom Kolindom. Svi svjetski mediji su brujali o Predsjednici samo pozitivno. Pokorila je Kolinda svijet, ali naše pojedince ne može oduševiti nitko doli njih samih kada se gledaju ujutro u ogledalu. Nekako mi se čini da i tada nisu baš oduševljeni onime što zamjećuju. Predsjednice, emocije su – sve. Pustite srcu da govori češće. Ovo je bilo sjajno! Potvrda navedenome je stigla i na instagram profilu Brigitte Macron, supruge francuskog predsjednika, koja je, također, pohvalila našu predsjednicu.
„Devedeset posto ljudi pjeva ‘Lijepa li si’ i sad će pet posto onih kojima smeta odlučivati? E pa nećete! Igrači su rekli ‘mi hoćemo tu pjesmu’ i ta pjesma će biti. I sada da tih pet posto pišu protiv nas? Mi kada krenemo na stadion, u autobusu svira ‘Lijepa li si’. I što je tu loše? Domovina, ljubav, emocija, država, jedinstvo, sloga… Dođem u svlačionicu, prije izlaska na teren, trešti ‘Lijepa li si’. I unutra je naboj. Završi utakmica, pobijedimo, opet to pjevamo. U čemu je tu problem? A ovih pet posto koji nas hoće preobratiti, neka pati koga smeta. I nek’ pate. A da će meni odlučivati s kim ću i kako ću slaviti? E, nećete gospodo. Ne odlučujem ja i što će ti ljudi slušati na svojim zabavama. Ne odgovara vam? Pa nemojte doći na Trg. Ali, poštujte tuđe. Mi nećemo slati negativne poruke. Emocija, ljubav. I sada nam netko želi to uzeti. E. pa nećete. Ni meni ni igračima.“ (izbornik Zlatko Dalić u intervjuu za Goal.com)
Nekako mi se čini da Kolinda nije nikome nikako ukrala – show. Naši nogometaši su zajedno s cijelim našim društvom, uz iznimku šačice nezadovoljnika, stvarali – show. Jedan. Jedini. Za povijest. Jedini koji su htjeli ukrasti show nogometašima je politička samotepajuća elitica na zalasku koja nije htjela ispoštovati želje naših nogometaša. Oni su gledali sebe i kako ne zatalasati pozicije prema onima kojima oni sami duguju iste, prema onima koji su njihovi gospodari. Zato toliko panike. Kod režisera predstave i kod onih okupljenih po zagrebačkim kavanama. Daleko od naroda. Tamo gdje im je i mjesto jer drugi i nisu zavrijedili.
A mi? Narod? Sada treba nastaviti. Uz pozitivu i zajedništvo. Graditi dobro u našoj Hrvatskoj. Dražen Ladić je rekao: Narod više ne možeš varati. Želim vjerovati da je vrijeme buđenja tu. Sada treba živjeti tu istinu.
Marin Miletić Bitno.net