Uz Dan pobjede
Na današnji dan prije 23 godine, 4. kolovoza 1995. počela je završna oslobodilačka vojno-redarstvena akcija Domovinskog rata »Oluja« u kojoj su nakon četiri godine okupacije pobunjenih Srba oslobođena područja u sjevernoj Dalmaciji, Lici, Banovini i Kordunu, a omogućene su i oslobodilačke akcije u susjednoj Bosni i Hercegovini (BiH). Hrvatska vojska i specijalne policijske jedinice krenule su toga dana u 5 sati u napad duž crte od Bosanskog Grahova na jugu do Jasenovca na istoku, na bojišnici dugoj više od 630 kilometara. Hrvatske snage u istočnoj Slavoniji i južnoj Dalmaciji stavljene su u stanje pripravnosti radi mogućeg napada Vojske Jugoslavije i Vojske Republike Srpske iz BiH. (J. B.)
Za samo 84 sata hrvatske vojne i redarstvene snage, u kojima je bilo ukupno oko 200 tisuća ljudi, oslobodile su nešto manje od 10.500 četvornih kilometara, odnosno gotovo petinu države, što je utjecalo na završetak rata u BiH te mirnu reintegraciju Podunavlja u ustavno-pravni poredak Hrvatske. Po podacima Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskijskog centra Domovinskog rata u »Oluji« poginulo je 196 pripadnika hrvatskih Oružanih snaga, najmanje 1100 je ranjeno, a 15 ih je nestalo dok su gubici na drugoj strani bili »nekoliko puta veći«. U operaciji "Oluja" sudjelovala je čitava država, bilo u boju, bilo materijalno ili, pak, moralnom potporom vojnicima. U danima izvođenja operacije Hrvatska vojska dnevno je trošila oko 1200 tona različitog streljiva, 400 tona motornog goriva, 300 tona hrane i pića.
U prvim satima nakon napada predsjednik RH Franjo Tuđman uputio je poruku hrvatskim građanima srpske nacionalnosti u kojoj je pripadnike srpske paravojske pozvao da predaju oružje, uz jamstvo da će im biti udijeljena amnestija prema hrvatskim zakonima. Svi oni koji nisu djelatno sudjelovali u pobuni pozvani su da ostanu kod svojih kuća i bez straha dočekaju hrvatsku vlast.
Na početku operacije Hrvatsko ratno zrakoplovstvo uništilo je neprijateljsko radio-relejno čvorište Ćelavac te središta veze na Petrovoj i Zrinskoj gori. Istoga dana oslobođeni su Sveti Rok nedaleko od Knina, koji se našao u okruženju, kao i više gradova i sela na širemu okupiranom području.
Najveći uspjeh u operaciji postignut je u prijepodnevnim satima 5. kolovoza, kad su pripadnici 4. i 7. gardijske Olujabrigade Hrvatske vojske oslobodili Knin, dotadašnje središte i simbol srpske pobune, a točno u podne na kninskoj se tvrđavi zavijorila 20-metarska hrvatska zastava. Uz Knin oslobođeni su i Gračac, Lovinac, Benkovac, Kijevo, Vrlika, Primišlje u blizini Slunja i Dubica, a hrvatske snage došle su na međunarodno priznatu granicu Hrvatske i BiH.
Joško Buljan: Hrvatska Oluja- srpska noćna mora, san o Velikoj Srbiji rušio se kao kula od karata (5. kolovoza 2018.)
Tuđmanov konačni udarac srpskome imperijalizmu uslijedio je početkom kolovoza 1995. briljantnom operacijom Oluja. San o velikoj Srbiji rušio se kao kula od karata. Hrvatske su snage oslobodile Knin 5. 8. 1995. oko 10 sati. Velika hrvatska zastava, koja se mogla odasvud vidjeti, vijorila se na kninskoj tvrđavi.Na bojišnici od Jasenovca na istoku do Bosanskoga Grahova na jugu, dugoj 630 kilometara, napadi Hrvatske vojske odvijaju se istodobno iz gotovo trideset pravaca. Oko ponoći 4. kolovoza vojni promatrači UN-a (UNMO) otišli su do središta Knina i pronašli Stožer „SVK“ potpuno napušten. Svi su pobjegli, a prije toga izdali su zapovijed o evakuaciji
Sredina je 1995. Međunarodna zajednica nije imala nikakvo rješenje za rat i krizu na prostorima bivše Jugoslavije. Prošle su već četiri godine jalove međunarodne politike u kojima se Velika Britanija, Francuska, Njemačka, SAD i Rusija uz pomoć UN-a pretvaraju da nema razlike između agresora i žrtve pa uglavnom nastoje prisiliti žrtvu da prizna plodove agresije. Europska zajednica čak nameće Hrvatskoj pomorsku blokadu, što je čin rata protiv HR. Za razliku od svjetskih moćnika, predsjednik Tuđman nije mogao gubiti vrijeme, on će iskoristiti slabosti međunarodnih moćnika, vještim diplomatskim i vojnim potezima osigurat će Hrvatskoj da iz rata izađe kao pobjednik. Strategijom posrednoga prilaženja, Tuđman je vodio Hrvatsku vojsku iz pobjede u pobjedu, oslobađanjem dubrovačkoga zaleđa, miljevačkoga platoa, Maslenice, Medačkoga džepa i zapadne Slavonije postalo je jasno da Srbi, unatoč golemoj premoći u naoružanju, gube rat. Tuđmanov konačni udarac srpskome imperijalizmu uslijedio je početkom kolovoza 1995. briljantnom operacijom Oluja, piše Joško Buljan za Hrvatski tjednik.
Operacija Oluja započela je 4. kolovoza 1995. godine u 5.00 sati, a trajala je tri i pol dana, do 7. kolovoza 1995. u 18.00 sati. Srpska je vojska priznala poraz činom predaje 8. kolovoza 1995. u 19.00 sati, kada je u Viduševcu zapovjednik tzv. 21. Krajinskoga korpusa pukovnik Čedomir Bulat, predajući se, podnio prijavak generalu Hrvatske vojske Petru Stipetiću, priznajući bezuvjetni poraz srpske i neupitnu pobjedu Hrvatske vojske. U Oluji su oružane snage Republike Hrvatske oslobađajući zemlju djelovale u ime i po ovlaštenju suverene države Hrvatske s međunarodnim subjektivitetom oslobađajući područja na kojima je ustrojena protuustavna tvorevina bez demokratskoga legitimiteta i međunarodno-pravnoga subjektiviteta.
General Mrkšić: „ustaše dolaze u 5:00, pi*ka im materina!“
Samo jedan dan prije početka operacije Hrvatske tajne službe registrirale su da je načelnik Uprave bezbednosti GŠ VJ (Glavnog Štaba Vojske Jugoslavije), general Aco Dimitrijević obavijestio oko 13 sati sebi podređeni „Glavni Štab SVK“ u Kninu da će Hrvatska vojska sigurno napasti u roku 24 sata. Oko 19 sati poslano je drugo upozorenje, sada od načelnika Obavještajne uprave GŠ VJ, pukovnika Branka Krge, koji definitivno potvrđuje informaciju o napadu Hrvatske vojske. Nakon obavijesti iz Beograda nastala je panika u zapovjedništvu u Kninu. „Oficiri“ su se sastali već u 20 sati kako bi razmotrili novonastalu situaciju. General Mile Mrkšić držeći u ruci neki papirić otvorio je sastanak riječima: „Ustaše dolaze ujutro u 5:00 časova, pi*ka im materina“. Sastanak je završio oko 21 sat. Za srpske „oficire“ sljedećih osam sati pretvorit će se u najdužu noć u njihovu životu.
Hrvatska oluja – srpska noćna mora
Četvrti kolovoza svanuo je kao sunčan dan. Točno u pet sati počela je odlučujuća bitka Hrvatske vojske potpomognute postrojbama Specijalne policije, snažnim raketno-topničkim djelovanjem i zračnim napadima duž cijele crte razdvajanja na bojišnici od Jasenovca na istoku do Bosanskoga Grahova na jugu. Fronta je duga 630 kilometara. Napadi Hrvatske vojske odvijaju se istodobno iz gotovo trideset pravaca. Hrvatski predsjednik Franjo Tuđman putem radija poziva vojnike tzv. „SVK“ (Srpske vojske krajine) da se predaju, ako to učine jamči im da će dobiti amnestiju prema hrvatskim zakonima. Svima onima koji nisu aktivno sudjelovali u pobuni poručuje da ostanu kod kuće i dočekaju hrvatsku vlast. Takvih je, poslije će se pokazati, bilo malo. Dan za koji stanovnici Knina i srpski časnici u „Glavnom Štabu VSK“ ni u snu nisu mislili da će doći, došao je! Topnička vatra hrvatske vojske na vojne ciljeve toliko je precizna da je ostavila sve „oficire“ u šoku. Prvim hitcima gađani su tzv. „Glavni štab SVK“, zgrada tzv. „Vlade“, policijska postaja „krajinske milicije“, sve „kasarne“ u Kninu, zgrada „Službe državne bezbednosti Krajine“, željezničko čvorište i zgrada telekomunikacijskih veza željeznice jer su korištene u vojne svrhe… U deset sati 4.8. 1995. načelnik obavještajnog odjela „Glavnog štaba SVK“ pukovnik Mihajlo Knežević šalje prvo izvješće u nadređeni im glavni štab Vojske Jugoslavije, a obavješćuje i glavni štab Vojske Republike Srpske. U tom izvješću pukovnik Knežević piše: „Po Kninu je dejstvovano sa Livanjskog polja iz više pravaca i do vremena pisanja informacije na grad je palo između 200 i 300 projektila različitog kalibra… Glavni udar je izvršen na zgradu GŠ SVK gde je nanešena velika materijalna šteta i gotovo je potpuno uništen ceo vozni park…“.
Nakon prvoga napada Hrvatske vojske, tzv. „Glavni štab SVK“ premješten je u starački dom u blizini, a koristio se zgradom i telekomunikacijama željeznice za svoje veze prema postrojbama na terenu. „Glavni štab“ srpske vojske uočava da Hrvatska vojska jednako napada na cijeloj dužini bojišnice, što uvodi pomutnju u njihove redove. Ne mogu odrediti težište operacije. Tek oko 14 sati kada je Hrvatska vojske napravila napredak po Dinari i Crvenoj zemlji prema Kninu i kada je ovladala Malim Alanom pa čvorištem Sveti Rok – Gračac i Lovincem, postalo je jasno i „oficirima“ da je snovima o velikoj Srbiji kraj blizu, barem što se Knina tiče. Hrvatske obavještajne službe prate svaki telefonski razgovor Martića i „ministara“, Mrkšića i stožernih časnika s podređenim postrojbama. Isto tako, prate se sve radioveze. Iz sata u sat službe izvješćuju predsjednika Tuđmana i hrvatsku Vladu: operacija ide i bolje od planiranoga. U 17 sati hrvatski obavještajci dobili su informaciju: general Mile Mrkšić predložio je tzv. „Predsjedniku RSK“ Milanu Martiću da donese odluku o povlačenju stanovništva na sigurnije prostore zbog nadolazećih okršaja s hrvatskom vojskom i obrane teritorija. Mrkšić je očekivao da će pomoć doći iz Jugoslavije i BiH, da će tzv. „Vojska Republike Srpske“ pod vodstvom Ratka Mladića napasti Hrvatsku vojsku i HVO (planirana operacija Vaganj-95) te tako dati oduška tzv. „SVK“. No stižu vijesti koje će ga još više obeshrabriti: jedinice 5. korpusa Armije Bosne i Hercegovine u skladu s planom krenule su u napad na tzv. Krajinu i na Republiku Srpsku. San o velikoj Srbiji ruši se kao kula od karata.
Izdali naredbu pa pobjegli
Točno u 20 sati, 4. 8. 1995. počeo je posljednji sastanak tzv. Glavnog Štaba Srpske vojske Krajine u Kninu, tzv. „Vlada Krajine“ napisala je i izdala naredbu o evakuaciji stanovništva. Potpisnik je toga dokumenta „predsjednik Vlade“ Milan Martić. U stožeru su na sastanku zapovjednici 7. korpusa „SVK“ koji brani Knin. Zapovjednici nemaju što reći, bitka je gotovo izgubljena. General Mrkšić upoznaje ih s naredbom za evakuaciju stanovništva i oko 21 sat naređuje „Glavnome štabu“ da napusti Knin i da pređe na izdvojeno zapovjedno mjesto u Srb. Negdje oko ponoći vojni promatrači UN-a (UNMO) otišli su do središta grada i pronašli Stožer „SVK“ potpuno napušten. Svi su pobjegli… Prateći sustav neprijateljskih veza i informacije koje su slali dubinski izvidnici Hrvatske vojske s okupiranoga teritorija, hrvatske obavještajne službe došle su do čvrstoga zaključka i dokaza da srpski časnici ne idu organizirano u Srb, već da su krenuli „spašavati“ članove obitelji ili svoje prijatelje. Zadnji obavještajni podatci govorili su da u središtu Srba, u blizini jedne kuće, ima nekoliko vozila veze, što je ukazivalo da je to taj izdvojeni „Glavni štab“,. No bilo je vidljivo da tu nema nikakva organiziranoga rada. Generala Mile Mrkšića nema, načelnika stožera nema, tu i tamo dođe neki „oficir“ i odmah ode u žurbi. Već 5. 8. 1995. u 3 sata i 40 minuta, obavještajni podatci o stanju neprijateljske vojske brzo su sustavom zapovijedanja i vođenja došli u sve postrojbe Hrvatske vojske.
Znajući da su „Glavni Štab SVK“ i zapovjedna struktura u rasulu, a srpske snage demoralizirane, Hrvatska vojska i Specijalne postrojbe MUP-a nastavile su napadna djelovanja na području Sjeverne Dalmacije i Like i uz manju topničku pripremu oslobodile su grad Knin 5. 8.1995. oko 10 sati. Velika hrvatska zastava, koja se mogla odasvud vidjeti, vijorila se na kninskoj tvrđavi. Grad simbol pobune protiv Republike Hrvatske, srpskoga razbojništva i petogodišnjega državnoga terorizma Srbije protiv Hrvatske postao je simbolom hrvatske pobjede! Na sjevernome dijelu bojišta došlo je do manjega zastoja u izvođenju operacije zbog konfiguracije terena, djelovanja neprijateljskoga topništva i velikoga broja minskih polja na smjerovima napada, pri čemu je hrvatska vojska trpjela gubitke. No uskoro i na sjevernome sektoru bojišta Hrvatska vojska uspostavlja potpunu kontrolu operacije pa poražena srpska vojska potpisuje predaju u Viduševcu 8. kolovoza. 1995. Ministar obrane, Gojko Šušak 7. kolovoza 1995. u 18.00 sati. objavio je hrvatskoj i svjetskoj javnosti da je operacija “Oluja” uspješno završena. Oni koji su četiri godine ranije, 12. 5. 1991., na referendumu oduševljeno izglasovali da će se na tom dijelu Hrvatske primjenjivati zakoni Srbije, otišli su kada je propala i zadnja nada da će takvo što biti moguće na hrvatskome tlu.
Nakon operacije Oluja bilo je raznih izdajnika koji su uz pomoć Mesića, Josipovića, Račana, Ostojića, Sanadera, Karamarka i Kosorice te brojnih političkih diletanata, pokušali kolateralne žrtve rate pretvoriti u hrvatski zločin, a blistavu pobjedu Hrvatske vojske u zločinački pothvat. Time su, svjesno ili nesvjesno, sudjelovali u stvaranju političke osnove za realizaciju plana „B“ Jugoslavenskog „Vrhovnog Saveta Odbrane“, tj. gerile kao “rata nakon rata”. Po završetku Oluje iz raznih stranih središta moći uz pomoć hrvatskih smutljivaca plasirani su mnogi „mitovi i legende“ o hrvatskoj pobjedi u operaciji Oluja nad tzv. „Srpskom Vojskom Krajine“. Cilj je bio obezvrijediti pobjedu, baciti ljagu na hrvatskoga vojnika i tako stvoriti političku osnovu za nastavak velikosrpske politike u novonastalim okolnostima. Takva su nastojanja naročito intenzivirana nakon što je tzv. „Republika Srpska Krajina“ nestala kao tvorevina velikosrpskoga nacionalizma u munjevitoj hrvatskoj operaciji.
Konačan krah svih laži o hrvatskoj pobjedi
Sjetimo se nezakonitoga kopanja po arhivima, potrage za transkriptima i topničkim dnevnicima. Sjetimo se svih onih koji su tvrdili da su bivši američki vojni časnici kroz MPRI s generalom Carlom Vounom obučavali i osposobljavali postrojbe Hrvatske vojske ili da je NATO podržao hrvatsku ofenzivu, priča da je svrha Miloševićeva slanja generala Mrkšića u tzv. „RSK“ bila pripremiti povlačenje vojske i stanovništva te da se tzv. „Srpska vojska Krajine” nije stvarno borila nego se jednostavno povukla čim je Hrvatska vojska napala. Ni jedna od ovih priča nije bila istinita. Ali sve su one godinama dominirale hrvatskim političkim i medijskim prostorom. I uvijek se iznova koristile kao sredstvo međunarodnoga pritiska kada god bi se za to ukazala prilika. Sve ove priče i ponašanje hrvatskih političkih elita, naročito nakon 2000., prema Oluji ostavile su devastirajuće posljedice na hrvatsko društvo. Zato je za sve istinske hrvatske domoljube Oluja trajala do 16. 11. 2012., kada je međunarodni sud za ratne zločine oslobađajućom presudom hrvatskim generalima, skinuo velikosrpske okove s hrvatske države. I danas dio hrvatske političke elite vodi “rat nakon rata”. Ne više onako otvoreno kao nekad, ali još uvijek koristeći se svakom, pa i najmanjom prilikom da ospore karakter naših oslobodilačkih operacija.
Zato slavimo Dan pobjede i Oluju jer je ona provedena kao jedinstvena združena operacija svih instrumenata nacionalne moći, mudrim i odlučnim vođenjem predsjednika Tuđmana, uz primjenu sveukupnih političkih, gospodarskih, diplomatskih i vojnih potencijala hrvatske države. Zbog toga je pobjeda bila tako blistava te je njezinim završetkom osujećen svaki plan održavanja velikosrpske vatre na hrvatskom teritoriju. Sretan Vam Dan Pobjede!
Izvor: narod.hr/Hrvatski tjednik
Oluja - bitka svih bitaka
Joško Buljan: Vojni i politički okvir izvođenja Oluje, Hrvatski tjednik (Objavljeno: 04. kolovoza 2015.)
Kraj je srpnja 1995. Svi pokušaji hrvatske politike i međunarodnih mirovnih snaga da mirnim putem, političkim i diplomatskim sredstvima okončaju okupaciju Hrvatske završili su neuspjehom zbog zločinačke politike srpskih terorista i njihovih sponzora u Beogradu. Oni su nastavljali rat pokušavajući osvojiti bihaćko područje čime su bili ugroženi strateški interesi Republike Hrvatske, stoga su Predsjednik
Tuđman i Hrvatska Vlada u pismu Vijeću sigurnosti UN-a 20. srpnja 1995. upozorili međunarodnu zajednicu na činjenicu da će Hrvatska biti primorana poduzeti odlučnu akciju u skladu s Člankom 51. Povelje UN-a kako bi zaštitila svoje interese. Hrvatska vojska do kolovoza 1995. u više upozoravajućih operacija s ograničenim vojnim ciljevima pokazala je srpskome okupatoru da je spremna vratiti vojno okupirana područja u ustavno-pravni poredak kako je to bilo određeno i Rezolucijom Opće skupštine UN-a broj 49/43 od 21.10. 1994. Rat se činio neizbježnim, međunarodni političari vođeni uskim interesima svojih država, razletjeli su se jedni do drugih kako bi „spriječili širenje sukoba i pronašli rješenje", koje zapravo nisu ni tražili. Za daljnje ponižavanje Hrvatske predsjednik Tuđman ne će im dati priliku!
Hrvatska je nesebično više puta dala na znanje svima da će pružiti traženu pomoć bihaćkome području i BiH te tako spriječiti novu humanitarnu katastrofu, nove žrtve i novi val izbjeglica koje naša zemlja iscrpljena ratom nije mogla prihvatiti. Nakon potpisivanja „Splitskoga sporazuma" (22. srpnja 1995.) pokrenuta je priprema za „Oluju", vojna operacija ''LJETO – 95.'' kojom je, osim zaposjedanja položaja na Dinari neophodnih za oslobađanje Knina i cijeloga područja sjeverne Dalmacije, pokazana uvjerljiva nadmoć hrvatskih snaga u organizaciji, borbenome nastupanju i moralu nad neprijateljem. Zbog te operacije srpske snage bile su primorane prekinuti napad na bihaćko područje, a glavnina Korpusa specijalnih jedinica srpske vojske užurbano je prebacivana u Dalmaciju oko Knina da se spriječi pad Knina kao glavnoga središta vojne i političke moći srpskih terorista u Hrvatskoj. Srpski teroristi u sjevernoj Dalmaciji dovedeni su u poluokruženje, sa samo dvama mogućim izlascima prema BiH. Početkom kolovoza, iz raznih mjesta u tzv. „Krajini" srpsko iseljavanje poprima razmjere stihije. Hrvatske obavještajne službe prate situaciju na okupiranim područjima iz sata u sat, najveća napetost registrirana je na mostu između Dvora na Uni i Bosanskoga Novog koji je ostao jedini pravi granični prijelaz između dviju srpskih paradržava. Ostali prijelazi kod Martin Broda i Ripča nisu pogodni za nesmetani prelazak motornih vozila, posebno kamiona veće nosivosti, transportera i tenkova.
Vojska koja je utjerivala strah srpskim „oficirima"
Srpski „oficiri" znaju da je na prostoru Hrvatske i dijela Bosne i Hercegovine s većinskim hrvatskim stanovništvom izvršena mobilizacija, da Hrvatska raspolaže vojskom od 180 tisuća vojnika, da je trenutačna operativna i taktička situacija povoljnija za Hrvatsku vojsku, Hrvatsko vijeće obrane i Armiju Bosne i Hercegovine nakon osvajanja Bosanskoga Grahova i Glamoča. Za razliku od njih, „obje srpske vojske" iscrpljene su – postrojbe tzv. Ujedinjeni narodi„Vojske Republike Srpske" borbama oko Srebrenice i Žepe, a postrojbe tzv. „Srpske Vojske Krajine" borbama oko Bihaća i Cazinske krajine. Tih dana, predsjednik Tuđman na Brijunima imao je dva susreta sa vojnim vodstvom, 17. i 31. srpnja, nekoliko sastanaka s predsjednikom Vlade, ministrom obrane, unutarnjih poslova i Ravnateljem HIS-a. Na temelju tih sastanaka i prosudbe sveukupne situacije donio je odluku o poduzimanju vojne operacije za oslobođenje okupiranih područja.
Operaciji ''Oluja'' prethodila je velika diplomatska aktivnost. Političko vrhovništvo Republike Hrvatske svakodnevno je razgovaralo i pregovaralo, nudilo mirovne prijedloge, no bez uspjeha. Hrvatska je tih dana bila izložena međunarodnim pritiscima da odustane od vojne operacije. Jedino su veleposlanici Peter Galbright (SAD) i veleposlanik Njemačke Horst Wiesel prenijeli izraze razumijevanja, a ujedno i zabrinutosti svojih vlada za ishod vojne operacije. Zamisao operacije „Oluja" polazila je od diplomatsko-političkoga i vojnoga stanja, neprijateljeve vojne doktrine te njegova cilja razbijanja i uništenja 5. korpusa Armije BiH, dobivanja strateške dubine za manevar, čime bi bili stvoreni uvjeti za daljnju dugotrajnu okupaciju Hrvatske. „Oluja" je zapravo, bitka svih bitaka, planirana kao ključ koji će zaključati sve srpske strateške planove, a za cilj je imala oslobađanje okupiranoga prostora naše zemlje na području Dalmacije, Like, Korduna i Banovine, uz presudnu obranu prostora Slavonije i južne Dalmacije.
Kako je Glavni stožer HV-a planirao „Oluju"
U operaciji „Oluja" Glavni stožer Hrvatske vojske planirao je brzo razbijanje neprijateljskih snaga na smjeru udara gardijskih postrojba, brzo spajanje sa snagama 5. korpusa Armije BiH, uz istodobno djelovanje po dubini zrakoplovstvom, raketnim sustavima i dalekometnim topništvom. Posebnu pozornost u „Oluji" Hrvatska vojska posvetila je elektroničkome ratovanju i psihološko-propagandnim oblicima djelovanja s ciljem razbijanja srpskoga sustava zapovijedanja, unošenja dezorganizacije u njihove postrojbe, čime je značajno onemogućena uspostava obrane tijekom našega napada i njihova povlačenja poznatoga kao „bežanija". Glavni pravci napada Hrvatske vojske u operaciji „Oluja" bili su Josipdol – Plaški – Tržić te Bosansko Grahovo - Knin s ciljem cijepanja snaga neprijatelja na dva dijela, čime bi bilo omogućeno brzo oslobađanje grada Knina kao gravitacijskoga središta, glavnoga središta političke i vojne moći neprijatelja.
Skori kraj
Koliko je kvalitetno pripremana „Oluja" od lipnja do kolovoza, vidimo po činjenici da je Uprava bezbednosti GŠ VJ (Glavni Štab Vojske Jugoslavije) samo devet sati prije početka operacije „Oluja" imala obavještajne podatke da će Hrvatska vojska zaista napasti. Nakon obavijesti iz Beograda nastala je panika u zapovjedništvu u Kninu, „oficiri" su se odmah sastali u 20 sati da razmotre novonastalu situaciju, bilo je svima jasno da je gotovo
Dok Hrvatska vojska pomalo, ali sigurno zauzima početne položaje za napad, u Zagreb stižu vijesti iz Ženeve da Srbi ponovo nisu htjeli pristati na mirovni plan, Stoltenberg je kao i uvijek izašao s nekakvim svojim prijedlozima za prekid vatre, pa „planom početka razgovora" na temelju plana Z-4 – sve same diplomatske besmislice. Hrvatska delegacija na temelju naloga predsjednika Tuđmana odbila je taj Stoltenbergov prijedlog kao neprihvatljiv. Pregovori su završili time što je hrvatska delegacija kazala da srpska strana nije prihvatila hrvatske prijedloge, a srpska strana izjavila je da je prihvatila Stoltenbergove.
Spremnost za napad i spremnost za obranu
Kada je (3. 8. 1995.) postalo jasno da Srbima nije do mira, Načelnik Glavnoga Stožera HV-a zapovjedio je spremnost za napad snagama Zbornih područja Bjelovar, Zagreb, Karlovac, Gospić, Split i snagama specijalnih postrojbi MUP-a. Istodobno je zapovjedio spremnost za obranu Zbornim područjima Osijek, Južnom bojištu i snagama Hrvatske ratne mornarice. Sve snage morale su biti spremne za izvršenje naredbe Vrhovnoga zapovjednika Franje Tuđmana 4. kolovoza 1995. u tri sata ujutro. Vrhovni zapovjednik odlučio je da će napad početi 4. 8.1995. u pet sati na svim smjerovima osim težišnome smjeru napada koje vodi Zborno područje Gospić, gdje je planiran napad u šest sati 4. kolovoza 1995. Oko 22 sata Načelnik Glavnoga Stožera OSRH zapovjedio je svim zapovjedništvima Hrvatske vojske da paze kako ne bi nastradali pripadnici UN-a te kako će međunarodne snage biti obaviještene sat vremena prije napada tako da se na vrijeme mogu skloniti u zaklone.
Koliko je kvalitetno pripremana „Oluja" od lipnja do kolovoza, vidimo po činjenici da je Uprava bezbednosti GŠ VJ (Glavni Štab Vojske Jugoslavije) samo devet sati prije početka operacije „Oluja" imala obavještajne podatke da će Hrvatska vojska zaista napasti. Nakon obavijesti iz Beograda nastala je panika u zapovjedništvu u Kninu, „oficiri" su se odmah sastali u 20 sati da razmotre novonastalu situaciju, bilo je svima jasno da je gotovo. Sastanak je kratko trajao i završio je oko 21 sat. Telefoni u komandi zvone iz minute u minutu, bila je to najduža noć za srpske oficire, jutro će donijeti olakšanje, svi će pobjeći pred „Olujom".
Dana 4. 8. 1995. 5:00 sati: Prvi plotun HV-a uništio „ceo vozni park" srpskome Glavnom štabu
Točno je 5:00 sati. Topničko-raketni udar Hrvatske vojske po svim vojnim ciljevima u tzv. Krajini započeo je. U dvorište „Glavnog štaba Srpske vojske Krajine" u središtu Knina padaju dvije rakete. Uništen je „ceo vozni park", javlja general Mrkšić u GŠ VJ generalu Momčilu Perišiću. Od siline detonacija razbijeni su svi prozori, po hodnicima isprevrtane sjedalice i stojeće velike pepeljare. Oficiri u rasulu silaze u podrum gdje se nalazi operativni centar,Domovinski rat „komandant" 44. raketne baze izdaje naređenje za paljbu, poletjele su i srpske rakete. Oluja je počela, na svim smjerovima napada, osim na smjeru napada 1. gardijske brigade u sastavu Zbornoga područja Gospić, gdje je početak napada odgođen radi operativnoga prikrivanja glavnoga pravca napada i počeo je po planu u šest sati kombiniranim zračnim i topničkim udarima po vojnim ciljevima, zapovjednim mjestima i komunikacijskim čvorištima. Tim planskim zakašnjenjem ostvareno je strateško iznenađenje i značajan početni uspjeh, a elektroničkim ratovanjem i uspješnim obmanama potpuno je dezorijentirana tzv. Srpska vojska Krajine.
U početku operacije snage Zbornoga područja (ZP) Zagreb imale su manjih problema jer nisu u potpunosti slijedile direktivu Načelnika Glavnoga stožera OSRH, koja je nalagala da se Petrinja napada obuhvatno. Umjesto obuhvatom, Hrvatska vojska pokušala je napasti Petrinju izravnim napadom uz cestovnu komunikaciju Sisak-Petrinja. Bila je to loša odluka zapovjednika, srpske snage u Petrinji bile su dobro pripremljene za obranu pa su tijekom prvih borbi uništili nekoliko tenkova Hrvatske vojske, što je zaustavilo i pješaštvo u napretku prema samome gradu. Borba je bila toliko žestoka da je poginuo i zapovjednik 2. bojne 2. gardijske brigade pukovnik Predrag Matanović. Na pomoćnome smjeru napada Viduševac – Glina, Hrvatska je vojska počela borbu nasilnim prelaskom rijeke Kupe, pri čemu su postrojbe trpjele ljudske gubitke nanošene topničkim djelovanjem i pješačkom vatrom iz dobro utvrđenih neprijateljskih položaja na suprotnoj strani rijeke Kupe. Nakon stvaranja mostobrana na drugoj strani rijeke, naše su snage zaustavljene. Hrvatsko topništvoZbog navedenih problema snage ZP Zagreb imale su minimalan učinak prvoga dana operacije.
Malo južnije, snage ZP Karlovac bile su uspješnije u slamanju dijelova 21. kordunskog korpusa tzv. „SVK". Iako je neprijatelj imao dobro utvrđene položaje na svim smjerovima napada, ojačane protuoklopnim naoružanjem i minskim poljima, vješto se koristeći pogodnostima obrane i konfiguracijom terena, Hrvatska vojska korak po korak lomila je otporne točke neprijatelja. Kako je i planirano, na glavnome pravcu snage ZP Gospić napale su prvu crtu neprijatelja s ciljem presijecanja prometnice Plitvice – Slunj, a samim tim presjekla bi se okupirana područja naše zemlje na dva dijela, ostvarenjem toga cilja omogućilo bi se spajanje Hrvatske vojske sa snagama Armije BiH te izbijanje na državnu granicu s BiH. U popodnevnim satima otpor neprijatelj slabi i naše snage uspijevaju probiti crte obrane i time odbaciti snage neprijatelja koji provodi presudnu obranu djelujući svim raspoloživim sredstvima, o čemu svjedoči broj poginulih i ranjenih pripadnika naših snaga.
Bombama na Gospić
Srpsko zrakoplovstvo napada Gospić i pokušava uništiti operativno središte ZP Gospić. Na žalost, srpskim bombama pogođene su civilne zgrade, a ubijeno je dvoje malodobne djece. Kako je vrijeme odmicalo, naše su snage ovladale područjem Medačkoga džepa pa su stvoreni uvjeti za topničko djelovanje po vojnome aerodromu Udbina čime je u potpunosti eliminirana opasnost od srpskoga ratnog zrakoplovstva. Navedenim uspjesima ZP Gospić stvoreni su uvjeti za daljnje napredovanje, neprijateljske snage tzv. ličkoga korpusa „SVK" bile su pred porazom. Kakva je silina tih borbi bila, vidimo u činjenici da je Hrvatska vojska na tome dijelu bojišta prvi dan imala 86 poginulih i 317 ranjenih vojnika.
Vrlo važnu ulogu u napadu imale su i Specijalne postrojbe MUP-a koje su uspješno probile prvu crtu neprijateljske obrane i ovladale dominantnim kotama na Velebitu, na smjeru napada Tulove grede – Mali Alan – prema Svetom Roku. Usprkos jakoj obrani Malog Alana, elitne postrojbe MUP-a i Hrvatske vojske slomile su pozicije neprijatelja, napredujući osvojili su radio relejno čvorište Ćelavac, što je umnogome otežalo komunikacije neprijateljskih snaga. Nedugo nakon toga naše su snage presjekle prometnicu Gospić-Gračac čime su stvoreni preduvjeti za još brže napredovanje prema Kninu.
Turanj - MIGNajuspješniji napad prvoga dana „Oluje"izvele su snage ZP Split koje su postigle značajan uspjeh na glavnome smjeru napada koji izravno vodi prema Kninu. Pod zapovjedništvom generala ZP Split, 4. i 7. gardijska brigada Hrvatske vojske neutralizirale su snage srpske obrane oko grada Knina te su dostignute pozicije Borova glava – Visibaba. Postalo je jasno da će Hrvatska vojska sljedećega dana iz pravca Dinare sići u Knin.
Pobjedonosni ulazak u Knin 5. 8. 1995.
Na kraju prvoga dana provođenja operacije „Oluja", s ciljem nastavljanja uspješnih bojevih djelovanja, a na temelju obavještajnih prosudaba, Načelnik Glavnoga stožera HV-a dao je odgovarajuće zapovijedi po kojima su se trebale uvesti nove snage, izvršiti pregrupiranje gotovih snaga da bi se sljedećega dana ostvario što veći intenzitet napada i napredovanja. Sve postrojbe trebale su nastaviti s eksploatacijom uspjeha prethodnoga dana. Tako je i bilo, postrojbe su nizale uspjeh za uspjehom, oslobođen je veliki dio Sjeverne Dalmacije i Like. Kada su sve međunarodne novinske agencije objavile da se na kninskoj tvrđavi vijori velika hrvatska zastava, postalo je svima jasno da „Velike Srbije" više nema i ne će je biti. Hrvatska vojska pobjedonosno je umarširala u Knin, čime je postignuta kulminacijska točka u samoj operaciji „Oluja" jer je Knin kao administrativno sjedište terorističkih srpskih snaga predstavljao središte gravitacije. Ako nema središta, srpski teroristi nemaju što više braniti.
„Radiću, možeš samo mrtav doći, ne smeš da napustiš položaje, nemaš druge države od ove Velike Srbije!"
Elektroničko izviđanje odigralo je presudnu ulogu u pripremi i tijekom operacije „Oluja". Središnjica za elektroničko izviđanje Hrvatske vojske osigurala je najvrjednije obavještajne podatke o neprijatelju na temelju kojih je rađena obavještajna priprema bojišta. Za vrijeme operacije „Oluja" obavještajni podatci su u stvarnom vremenu slani Glavnome Stožeru HV i postrojbama na terenu. Na temelju tih podataka donošene su mnoge važne odluke za operaciju „Oluja" i spašeni su mnogi životi hrvatskih vojnika na terenu u borbenome poretku. Danas, 20 godina nakon naše slavne pobjede, donosimo vam jednu od tih informacija koju su hrvatski vojnici presreli 4. kolovoza 1995. u 7 sati, samo dva sata nakon početka Oluje, koja najbolje oslikava stanje oko Knina! Informacija govori o stanju u srpskome štabu u Kninu i stanju na Dinari koje napadaju elitne gardijske brigade Hrvatske vojske. Kako izgleda kad jedan srpski general hrabri drugoga, a Hrvatska vojska dolazi!
4.8.95 7:00:00 sati
Zapovijed generala Kovačevića iz Glavnog Štaba tzv. „Srpske Vojske Krajine" (nalazi se u Kninu) prema potpukovniku Radiću (zapovjedniku BG "Dinara)" koja brani Knin, a napadaju je 4. i 7. Gardijska brigada Hrvatske vojske.
„Radiću samo mrtav možeš doći. Ne smeš doći ako napustiš položaje, evo ti čvorka pogodili su i kasarnu (vojarna Slavko Rodić u Kninu), tuku sve živo, a ti se jebi, drži to kako znaš, cijenjene države druge nemaš od ove Velike Srbije, a ti jebi mater kako god znaš, po srbijansku ti ja kažem, idi u tri pičke materine, drž se sine, sokole moj, pa će krenuti ovaj korpus kad budemo stabilizirali državu, jesi razumeo, možeš samo mrtav doći, živ ne smeš doći."
Sada kad je Knin bio u hrvatskim rukama, Hrvatska vojska pojačala je napade prema Slunju i Udbini. Nastala je svojevrsna utrka hrvatskih postrojba tko će osloboditi više teritorija voljene nam domovine. Srpske snage povlačile su se u kaosu, to je iziskivalo da Glavni stožer HV-a dodatno regulira posebnom zapovijedi točne granice zona odgovornosti između ZP Split i ZP Gospić te ostalih zbornih područja kako ne bi dolazilo do preklapanja snaga u završnome dijelu operacije.
Zadaća izvršena
7. kolovoza 1995. u 18.00 sati, ministar obrane Gojko Šušak, svakako jedan od najzaslužnijih za tu veličanstvenu pobjedu, objavio je hrvatskoj i svjetskoj javnosti, da je hrvatska „Oluja" završila. Premda su vojna djelovanja uglavnom završila 7. kolovoza, srpska vojska priznala je poraz činom predaje 8. kolovoza 1995. u 19.00 sati, kada je u Viduševcu zapovjednik tzv. 21. korpusa tzv. „SVK" pukovnik Čedomir Bulat, predajući se, podnio prijavak generalu Hrvatske vojske Petru Stipetiću, priznajući bezuvjetni poraz srpske i neupitnu pobjedu Hrvatske vojske. Bio je to kraj vojnoga djelovanja na teritoriju Republike Hrvatske u ratu za slobodu i nezavisnost Hrvatske!
Koordinirana napadna djelovanja hrvatskih oružanih snaga nastavljena su stavljanjem težišta na područja Sjeverne i Srednje Dalmacije te Like. Nastavljeno je neutraliziranje obrane 7. kninskoga i 15. ličkoga korpusa tzv. "SVK", povlačenje civila i pripadnika tzv. "SVK" u područje Bosne i Hercegovine, u tzv. Republiku Srpsku usmjeravano je posebnim psihološko-propagandnim operacijama Hrvatske vojske. Tamo gdje bi bio ugrožen tempo napada, helikopterskim desantom intervenirao bi elitni Hrvatski gardijski zdrug sa zadaćom potpore napadu. Uskoro neprijatelj nije više pružao organizirani otpor, osim manjim skupinama koje su ovakve specijalne postrojbe Hrvatske vojske učinkovito uništavale.
Srpske bombe po Kutini, Virovitici, Požegi, Županji 7. 8. 1995. i kraj rata
Stanje na bojišnicama 7. kolovoza bilo je zadovoljavajuće, neprijateljske snage nisu pružale značajniji otpor, ostatci srpske vojske i civili povlačili su se prema BiH. Vojna situacija nije dopuštala opuštanje, sa zračne luke u Banjoj Luci tzv. „Vojska Republike Srpske" napadala je zrakoplovstvom po Kutini, Virovitici, Požegi i Županji. U Kutini su pokušali bombardirati pogone Petrokemije i tako izazvati ekološku katastrofu. Protuzračna obrana Hrvatske vojske srušila je dva neprijateljska zrakoplova. Prateći povoljan razvoj vojne situacije, na prijedlog zapovjednika s terena, Vrhovni zapovjednik Franjo Tuđman donio je odluku o prekidu borbenih djelovanja na Banovini.
Snage ZP Zagreb vještim korištenjem uspjeha na bojišnici stvorile su preduvjete za zarobljavanje velikoga broja neprijateljskih vojnika i časnika na prostoru Banovine. Intervenirala je i međunarodna zajednica preko zapovjednika UNCRO-a. Pregovori predstavnika 21. banijskoga korpusa tzv. „SVK" o predaji snaga s generalom Stipetićem bili su opstruirani zavlačenjem i prolongiranjem, planski korišteni od strane neprijatelja, što je omogućilo izvlačenje i „bežaniju" većega dijela 39. korpusa tzv. „SVK" na čelu s generalima Novakovićem i Tarbukom s prostora Banovine preko Dvora u područje BiH.
Gojko Šušak 7. 8. 1995.: "Gospodine predsjedniče, zapovijed izvršena!"
Nekoliko sati kasnije, 7. kolovoza 1995. u 18.00 sati, ministar obrane Gojko Šušak, svakako jedan od najzaslužnijih za tu veličanstvenu pobjedu, objavio je hrvatskoj i svjetskoj javnosti, da je hrvatska „Oluja" završila. Premda su vojna djelovanja uglavnom završila 7. kolovoza, srpska vojska priznala je poraz činom predaje 8. kolovoza 1995. u 19.00 sati, kada je u Viduševcu zapovjednik tzv. 21. korpusa tzv. „SVK" pukovnik Čedomir Bulat, predajući se, podnio prijavak generalu Hrvatske vojske Petru Stipetiću, priznajući bezuvjetni poraz srpske i neupitnu pobjedu Hrvatske vojske. Bio je to kraj vojnoga djelovanja na teritoriju Republike Hrvatske u ratu za slobodu i nezavisnost Hrvatske!
Sretan Vam Dan pobjede, domovinske zahvalnosti i dan branitelja!
https://www.hkv.hr/hrvatski-tjednik/20909-j-buljan-vojni-i-politicki-okvir-izvodenja-oluje.html
https://www.hkv.hr/domovini/domovinski-rat/29970-oluja2018.html
Biskup Bogdan u Kninu: ‘Oluja je bila odgovor na politiku sustavnog etničkog čišćenja naroda iz njegove domovine’
Svečanim koncelebriranim misnim slavljem u crkvi Gospe velikoga hrvatskog krsnog zavjeta u Kninu u nedjelju 5. kolovoza proslavljeni su Dan pobjede i domovinske zahvalnosti, Dan hrvatskih branitelja te 23. obljetnica vojno-redarstvene operacije „Oluja”. Vojni ordinarijat u Republici Hrvatskoj proslavio je i blagdan svoje nebeske zaštitnice Gospe velikoga hrvatskog krsnog zavjeta. Misu je predvodio šibenski biskup Tomislav Rogić, koji je svima izrazio srdačnu dobrodošlicu, a propovijedao je vojni biskup Jure Bogdan, prenijela je IKA.
U propovijedi biskup Bogdan istaknuo je veliku radost i ponos kojima se hrvatski narod okupio u povijesnom, kraljevskom gradu Kninu iskazati zahvalnost za dar slobode i mira koji je postignut osloboditeljskom, vojno-redarstvenom operacijom Oluja prije 23 godine. Zahvaljuje Bogu što je bio snaga i oslonac našim braniteljima od onih prvih, teških dana Domovinskoga rata, kada su se loše opremljeni, ali s krunicom oko vrata suprotstavili moćnom agresoru. „Osjetili smo Božju blizinu i majčinski zagovor Blažene Djevice Marije u onim krvavim danima, kad smo proživljavali strahovite trenutke napada na naše gradove i sela, kada smo morali gledati spaljena ognjišta, ucviljenu djecu i nečovječne zločine i pokolje u Borovu Selu, Dalju, Vukovaru, Glini, Petrinji, Škabrnji Dubrovniku i u tolikim mjestima diljem naše napaćene Domovine”, rekao je biskup i istaknuo da zahvaljujući svojoj kršćanskoj vjeri naš narod nije gubio nadu u pobjedu istine i pravde.
„Istina s ljubavlju, ma kako bila bolna, uvijek oslobađa”
Nakon niza desetljeća u sastavu jedne države i sustava koji su za hrvatski narod bili tamnica, a često i kuća smrti, kazao je biskup, podsjetivši na Bleiburg, Križni put, Goli otok, Staru Gradišku, nasilno ugašeno hrvatsko proljeće, istaknuo je da je vojno-redarstvena operacija Oluja bila je odgovor na politiku sustavnog etničkog čišćenja jednog naroda iz njegove domovine, što se ponovilo devedesetih godina prošlog stoljeća. Biskup Bogdan upozorio je da se ne može govoriti o miru i suživotu bez istine i pravde i poručio: „Istina s ljubavlju, ma kako bila bolna, uvijek oslobađa i otvara perspektivu za budućnost. Stoga je prikladno da današnji dan, 5. kolovoza, slavimo kao Dan pobjede i domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja”.
Napomenuo je da je za kršćane to i prigoda razmišljati o vjeri kao izvoru snage i zajedništva na ovozemaljskom putu. U sakramentu krštenja odložili smo staroga čovjeka i obukli novoga po slici i prilici Isusa Krista, čovjeka „po Bogu stvorena u pravednosti i svetosti istine”. To nije naša zasluga, nego Božji milosni dar koji smo primili preko naših roditelja po vjeri i predaji Crkve. No, kako ističe sv. Pavao, taj je dar istodobno cjeloživotni zadatak. Da bismo se iz dana u dan iznova odlučivali za Krista i put Evanđelja pomažu nam sakramenti, razmatranje Božje riječi, osobna i zajednička molitva i osobito nedjeljna misa.
“Život u zajedništvu Crkve održao je hrvatski narod”
Upravo je taj život iz vjere u zajedništvu Crkve ono što je održalo hrvatski narod u burama i nedaćama povijesti, istaknuo je biskup Bogdan, napomenuvši da na tome putu postoje i napasti. Spomenuvši glasove u hrvatskom društvu koji žale za prošlim vremenima, a preziru sve od osamostaljenja Hrvatske do danas, pozvao je vjernike da ne upadaju u istu obmanu kao Izraelci koji žale za Egiptom gdje su „sjedili kod lonaca s mesom i jeli kruha do mile volje”, brzo zaboravivši da su u Egiptu bili robovi, jeli kruh sa sedam kora, čamili „kod lonaca s otpadcima sa stolova egipatske gospode”.
„Nemojmo zaboraviti što se događalo u našoj novijoj povijesti”, pozvao je mons. Bogdan, podsjetivši da je agresija na hrvatski narod dugo pripremana – „još od Načertanija i politiziranoga svetosavlja, pa preko propagandne knjige Magnum crimen sve do okupljanja na Kosovu Polju 1989. godine. Sustavno su se sijale klice mržnje pod političkim, kulturnim, pa čak i vjerskim velom”.
Operacija Oluja 1995. godine konačno je stala na kraj svemu tome, rekao je biskup, istaknuvši kako je ta zajednička vojno-redarstvena operacija Hrvatske vojske i policije planirana i izvršena uz maksimalno poštovanje ljudskih prava, međunarodnoga prava i običaja ratovanja te je upisana u anale svjetske povijesti i vojne udžbenike kao pravedna bitka u pravednom Domovinskom ratu. „Operacija Oluja kruna je obrambenoga Domovinskog rata, konačni temelj uspostave samostalne hrvatske države i glavni preduvjet za razvijanje pravednoga i demokratskog društva u kojem će hrvatski narod i svi građani dobre volje u slobodi i ravnopravnosti ostvarivati svoje sposobnosti i kreativne snage. Stoga s radošću i zahvalnošću slavimo ovaj dan”, istaknuo je biskup Bogdan.
“Ovo duhovno ozračje treba prenijeti i na ostale dane u godini”
Upozorio je da to duhovno ozračje treba prenijeti i na ostale dane u godini, taj dar slobode i mira trebamo ostvarivati u našim svakodnevnim prilikama. Ako nam vjera nije samo izvanjski ukras, stari običaj ili lijep obred koji nam pruža okvir za sadržaj koji sami kreiramo, moramo prije svega i nadasve Bogu zahvaliti i Njega slaviti, osjećati da nam je potrebna Njegova milost i blizina – danas i u ključnim trenucima našega života, tražiti Isusa u svome svakodnevnom životu i biti spremni prihvatiti Njegove poticaje i Njegovo vodstvo.
Isus je jedini koji našem životu može dati smisao i pružiti nam trajnu, neprolaznu radost. On je bio oslonac našim precima koji su tijekom 13 stoljeća očuvali vjeru, oslonac našim braniteljima koji su se, uza svu svoju hrabrost i vojničke vještine, najviše uzdali u njega i njegovu majku noseći sa sobom krunicu, poručio je biskup Bogdan. Dodao je kako smo se na nedavnom Svjetskom nogometnom prvenstvu mogli osvjedočiti kako hrvatski izbornik i nogometaši iz vjere i molitve crpe snagu kako bi u svojoj struci ostvarili naravne talente koje im je Bog dao. Hrvatska reprezentacija isticala se kao ekipa nošena vrednotama zajedništva, ljubavi prema Domovini, ustrajnosti i požrtvovnosti. Poručio je da su to vrednote koje su hrvatskom društvu potrebne ne samo na sportskim terenima, nego prije svega na političkom, gospodarskom, obrazovnom i kulturnom planu. Vojni ordinarij poručio je da sve to ne bi bilo moguće da nije prethodila osloboditeljska operacija Oluja kojom su – uz Božju pomoć i zagovor Blažene Djevice Marije – ostvareni preduvjeti za mir, slobodu i slogu hrvatskoga naroda.
Izvor: narod.hr/ika.hr
Srbi ne odustaju od "načrtanija" i sna o "Velikoj Srbiji"
Srbi svoje pa svoje. Ne odustaju. Argumenti, činjenice njima ništa ne znače. Do savršenstva su usavršili umijeće njihova izvrtanja i manipuliranja. Ili, jasnije rečeno -obmanjivanja i laganja. Teške su ove riječi, ali ako ih sam njihov ideolog Dobrica Ćosić ističe kao najveće srpsko umijeće i najjače oružje, onda se to ne može izbjeći (*). Uostalom, ne odnosi se to na njihov narod nego samo na elite koje ih vode i njima upravljaju. Narod samo snosi posljedice i plaća ceh. Kao što to uostalom, biva uvijek i svugdje. I toliko su uvjerljivi da bismo im povjerovali da se to nije dogođalo još jučer pred našim očima. Pet godina terora, razaranja, pustošenja diljem Hrvatske, masovni monstruozni zločini, silovanja, paljenja, pljačke, a oni optužuju nas što smo ih u tome omeli. I obranili se. Da ti pamet stane! (*)
Ali nema nam druge nego ostati tu gdje jesmo. I braniti se. Braniti se istinom i domoljubljem. I hrabrošću. Kao i naši branitelji u Domovinskom ratu. Oni u Vukovaru, Dubrovniku, Lici, Dalmaciji, Slavoniji, Hercegovini, ma svugdje gdje je to bilo potrebno. Osobito tijekom akcija Bljesak i Oluja. I naši slavni preci tijekom dugih stoljeća burne povijesti, poput onih na Klisu, u Gvazdanskom, Sigetu, Sisku i mnogim drugim krvavim ratištima diljem naše domovine. I, naučili smo lekcije: ne samo junaštvom, nego i pameću i slogom. I krunicom oko vrata. Uvjerili smo se: kad smo složni i kad koristimo sve nacionalne potencijale, one domovinske i iseljene Hrvatske, možemo sve, i do najviših vrhunaca.
A onda se okrenimo budućnosti i uređenju svoje lijepe i drage domovine. A svojim susjedima koji nam opet prijete, jer njih ne možemo mijenjati, možemo ostaviti pruženu ruku suradnje na temelju uzajamnog poštovanja i priznavanja, pa kad budu spremni za to i suočiti se s istinom, neka se jave. A do tada, kako bi rekao naš dobri Oliver: Bog ih blagoslovio. I neka nas puste na miru. Jer, mi smo tvrda stijena, branit ćemo se. Jer "što se krvlju brani ne pušta se lako". A obranjeno je bezbroj puta kroz minula stoljeća. Kao i onih prvih pet godina posljednjeg desetljeća posljednjeg stoljeća prošlog milenija od njihova nasrtaja. A sada ni mi više nismo onako bespomoćan goloruk narod kao što smo bili tih godina.
Iz Hrvatske enciklopedija (*)
Osnovni fizički pokazatelji razaranja i šteta utvrđuju da je tijekom agresije uništeno oko 30% gospodarskog potencijala Hrvatske, goleme štete nastale su i od okupacije nekih vitalnih prometnica; također oko 25% obradivih površina našlo se na okupiranom području, gdje je i 1067 naselja sa svojim gospodarskim potencijalom. Osim golemih šteta nastalih razaranjem zdravstvenih, kulturnih i prosvjetnih objekata, bolnica, crkava, škola, knjižnica, muzeja i drugih spomenika neprocjenjive vrijednosti, neposredno je razoreno, uništeno ili oštećeno 590 naselja, od kojih 35 do temelja. Samo na stambenom području oštećeno je ili uništeno oko 210 000 stambenih jedinica, što je oko 12% ukupnoga stambenog fonda. (Ur.)
Dobrica Ćosić, Deobe (*)
"U ovoj zemlji svaka laž na kraju postaje istina. Mi lažemo da bismo obmanuli sebe, da utešimo drugoga; lažemo iz samilosti, lažemo iz stida, da ohrabrimo, da sakrijemo svoju bedu, lažemo zbog poštenja. Lažemo zbog slobode. Laž je vid srpskog patriotizma i potvrda naše urođene inteligencije. Lažemo stvaralački, maštovito, inventivno.”
Govor predsjednika Srbije na obilježavanju Dana sjećanja na ubijene i prognane Srbe u "Oluji"
Bačka Palanka: Obilježen Dan sjećanja na ubijene i prognane Srbe u "Oluji"
Hitovi: 8202