Voodoo
Jugo-voodoo reprezentacija se u Hrvatskoj uobičajeno razigra kada se osjeti neko novo buđenje hrvatskog pozitivnog zajedništva, onog osjećaja „mi to možemo“. A ova nogometna reprezentacija, od koje je izbornik Dalić napravio istinsku hrvatsku državnu momčad, definitivno pokazuje da oni mogu, da sadržajno jesu svjetska klasa, a da ih kao momčad povezuje duboko usađeni hrvatski identitet. Oni ne moraju glumiti kad svira hrvatska himna.
Ta eksplozija nacionalnog identiteta i pozitivnog zajedništva, koje nogomet može stvoriti i prenijeti na društvo mnogo uspješnije negoli jednako vrhunska istraživanja u biokemijskom laboratoriju, uvijek je zvono za uzbunu jugo- voodoo borcima i vračevima, ugrađenim u sve sfere hrvatske države i društva. Jer jugo-voodoo borci su ugroženi i ranjivi izvan jugoslavenskog okvira. To je njihovo neprežaljeno državno utočište, u kojem su bili odabrani da budu mjera prema kojoj će se ravnati društvo, da proglašavaju što je uspjeh, a što ne, što je umjetnost, a što ne, što je humor, a što ne, što je gol, a što ne.
Da budu gospodari svih državnih blagajni, da budu budni nadzornici nacionalnih identiteta i drugih neprijateljskih pojava… I još se uvijek sjećaju kako je izgledalo kada su početkom devedesetih godina prošlog stoljeća na nekoliko godina izgubili svoja državna i društvena lena, kad su osjetili da gube kontrolu nad sustavom i narodom. I sjećaju se koliko se to bujanje nacionalnog identiteta i zajedništva, taj raspad jugoslavenskog sustava, najprije i najjasnije vidio na - nogometu.
Jugo-voodoo reprezentacija - sastavljena od polupismenih i nepismenih pisaca i drugih umjetnika s partijskim certifikatom izvrsnosti, sociologa iz komunističke škole, povjesničara koji preziru činjenice, tvoraca javnog mnijenja s partijskim atestom, komesara prerušenih u NGO zaštitnike ljudskih prava, novostasalih politbiroovaca u svim hrvatskim strankama i partijama, certificiranih od struktura stare komunističke duboke države - već više od dva desetljeća je ulagala iznimne napore kako bi zagadila i ogadila onaj polet iz devedesetih i spriječila novo nacionalno buđenje, novi polet, novo „mi to možemo“. Koristili su pritom sve naučene metode crvene voodoo magije, bockajući iz tame potencijalne i stvarne protivnike, eliminirajući ih s javne pozornice, zatvarajući prostor svima koji ne pripadaju njihovoj klijentelističkoj hobotnici, tjerajući izvrsne da potraže šansu izvan Hrvatske, kako pozicije polupismene samoproglašene elite ne bi bile ugrožene.
I jugo-voodoo borci su uspijevali: početak višestranačja i demokracije proglasiti mračnim devedesetima, oslobodilački rat upakirati u zločinački pothvat, HDZ kao simbol hrvatskog višestranačja upakirati u košulju zločinačke organizacije i naposljetku proglasiti hrvatsku državu promašenim projektom. Najnovije iz jugo-voodoo laboratorija: Hrvatska država može opstati jedino ako se uveze nekoliko desetaka tisuća Sirijaca i vrati nekoliko desetaka tisuća Srba... Podrazumijeva se da pritom valja zadržati na svim važnim pozicijama jugo-voodoo hobotnicu.
Čavoglave
A onda im se dogodila Dalićeva nogometna reprezentacija. Dečki koji su profesionalno stasali u najboljim europskim klubovima, čiju milijunsku tržišnu vrijednost određuju svjetske nogometne burze a ne mišljenja jugo-voodoo sociologa, koji su čak potpuno imuni na te partijske prosudbe, vratili su se kao emocijama nabildana hrvatska momčad. Koja pokazuje – mi to možemo. Uz to, koje li drskosti, svoj natjecateljski elan ne dižu fućkanjem Chopinovih etida, kao svi drugi nogometaši, a niti poticajnim antifašističkim koračnicama poput „Po šumama i gorama“ ili „ Spremte se spremte četnici“, već na užas jugo- voodoo boraca – oni se bodre pjevajući „Čavoglave“.
Baš čudno, zna li se da je polovica ove hrvatske reprezentacije u ranoj dječjoj dobi morala bježati od kuće (Modrić, Lovren, Vrsaljsko, Subašić) ili bila ugrožena u kući (Mandžukić, Vida) upravo ovim antifašističkim koračnicama. Nije da nisu naši voodoo borci pokušali zaustaviti taj nogometni populizam, tu pošast: crtanjem svastika, aranžiranjem huligansko-fašističkih ispada koje policija nikada nije uspjela riješiti.
Nije da i dalje intenzivno ne pokušavaju, pravosudnim vježbama na Modriću i Lovrenu baš uoči Mundijala…. No premreženosti unatoč, voodoo-borci gube prvo poluvrijeme. Utakmicu bi mogli izgubiti ako hrvatska reprezentacija uspije potaknuti buđenje samosvijesti nacije. Ako i drugi povjeruju: pa mi stvarno možemo poslati u ropotarnicu povijesti tu anakronu razarajuću jugo-voodoo hobotnicu. I drugi put osloboditi državu.
Izvor: Slobodna Dalmacija
Silvana Oruč Ivoš: Vatreni su pokazali da se za Hrvatsku isplati boriti!
Hrvatskom narodu vraćen je ponos! I sve lijepo što se događalo posljednjih mjesec i pol dana pokazalo je nekoliko stvari. Prvo, da ona tiha i domoljubna Hrvatska, neki bi je nazvali i marginalnom, i te kako postoji. Da još uvijek postoje ljudi satkani od istog materijala kao i svi oni ljudi koji su devedesetih ostavili sve i otišli braniti Domovinu.
No, ipak ima negativnih reakcija? Doduše, Pupovac se još uvijek nije oglasio, no nema sumnje, brzo će nastaviti svoju standardnu kuknjavu. Pogotovo jer se bliži Oluja. Pa ćemo ubrzo opet slušati o fašizaciji, ustaštvu u Hrvatskoj. Točno onako kako je zacrtano po projektu SANU 2. Nema iznenađenja.
No, dok čekamo na Pupovca, oglasili su se neki drugi koji trabunjaju o tome kako je doček reprezentacije zapravo trebao poslužiti za „meki ustaški državni udar na Hrvatsku, koji nije uspio“.
Ključno je pitanje, međutim, što je to zasmetalo dežurnim mrziteljima Hrvatske ali i onima koji se ne mogu identificirati s tolikim izljevom domoljublja da su se tako aktivirali. I odgovor je jednostavan.
Hrvatski reprezentativci nisu bili djeca koja su odrasla sa zlatnom žlicom u ruci. Potječu iz obitelji koje su ih naučile da se do uspjeha dolazi mukotrpnim trudom i radom, odanošću i poštenjem. Netom prije finalne utakmice objavljena kratka snimka petogodišnjeg Luke Modrića, koji u prevelikoj jakni, na velebitskom kršu i buri tjera koze ne obazirući se na vukove koji ga zlokobno gledaju, govori više nego cijeli ispisani roman. Jer govori o čvrstoći tog mladog čovjeka i jakim korijenima zbog kojih je takav. A takvi su i drugi reprezentativci. I upravo su zbog toga uzor cijeloj Hrvatskoj, a pogotovo mladima.
Na svjetskom prvenstvu oni su, zajedno s velikim čovjekom i izbornikom Dalićem, prezentirali brojne vrline. U najvećim pobjedama pokazivali su skromnost, poniznost i jednostavnost, ali i upornost, borbenost, zajedništvo, te ljubav prema Domovini, Bogu, obitelji. I prema hrvatskim braniteljima kojima su posvećivali pobjede. Ti mladi ljudi javno su iskazivali ljubav prema svojim suprugama i djevojkama, nakon utakmica na travnjak su utrčavala njihova bosonoga dječica. Sve su to vrijednosti s kojima se identificira ona tiha, ali ipak dominantna većina hrvatskog naroda. To su vrijednosti koje svi razumijemo unatoč tome što glasna i mizerna šačica stalno na silu nameće nešto drugo. Ma koliko god netko o tome šutio i pravio se da takva Hrvatska više ne postoji, doček naših Vatrenih pokazao je pravu istinu. Ljudi okupljeni na hrvatskim trgovima dijele te vrijednosti, a oni koji to ne vide ili ne žele vidjeti imaju (ili će imati) ozbiljan problem.
Otužno je bilo ovih dana slušati frustrirane pojedince – koji su zbog tih slika razdraganih reprezentativaca, hrvatskih ljudi, a onda i hrvatske predsjednice koja je svojim ponašanjem osvojila cijeli svijet – sipali jal i bijes. Na primjer stanoviti Sandi Blagonić koji je čak zaposlen u HAZU-u o trošku državnog proračuna, a koji je na društvenim mrežama uz najgnusnije prostačke izraze vrijeđao hrvatsku predsjednicu. A onda mu to nije bilo dosta pa je u francuskim novinama, uz pomoć svoje stranačke drugarice SDP-ovke Marije Lugarić, napisao falsifikat protiv Hrvatske. A što treba očekivati od lika koji se hvali kako gleda utakmice u kojima igra hrvatska reprezentacija samo zato kako bi navijao protiv. Pa neka mali frustrirani Sandi navija protiv, kao da je to nekog uopće briga. No, možda bi se trebalo postaviti pitanje etičnosti ( i zakonistosti) s obzirom na to da mu plaću isplaćuju porezni obveznici čiju državu blati po svijetu. Riječju, nek’ Sandi sam zaradi nešto, a onda može pisati što god ga volja.
Ili Krešo Beljak, predsjednik HSS-a, koji je prestao navijati za reprezentaciju jer se Thompson vozio u autobusu s našim nogometašima?! Inače, Beljak je poznata „moralna vertikala“ i šteta što Sandi o njemu nije napisao riječ-dvije kada je već blatio Hrvatsku. Barem bi napisao nešto istinito. Jer Beljak je valjda svjetski raritet, provaljivao je u automobile, a sada kao saborski zastupnik, moralizira. Najbolji odgovor nakon njegove sramotne objave dale su društvene mreže pa ću citirati: Zamislite da se Beljak umjesto Thompsona vozio s Vatrenima – ostali bi bez medalja?!
Kad smo već kod Thompsona, zanimljivo je kako su se raznorazni blagonići i njima slični tipovi, brže bolje potrudili cijelom svijetu prikazati kako je na dočeku hrvatske reprezentacije bio – radikal, desničar, ustaša. Retorika ispala iz velikosrpske torbe. No, mene zanima koja je to pjesma kojom Thompson veliča ustaše ili nacionalizam? Čavoglave i uzvik: Za dom spremni?! Mrzitelji bi trebali znati da je ta pjesma nastala spontano, između granata kojima su četnici ubijali i rušili Hrvatsku i da je kao takva služila za dizanje morala i nacionalnog ponosa. I bez obzira na uzvik koji na početku ima, treba ju se staviti u kontekst i vrijeme u kojem je nastala. Čavoglave nemaju veze s ustaštvom, a ako nam taj uzvik nije smetao u Domovinskom ratu, ne treba ni sada. Druge Thompsonove pjesme mogu ne nekome sviđati ili ne, mogu ga slušati ili ne, no činjenica je da u njima nema ništa osim domoljublja, ljubavi prema vrijednostima hrvatske kulture i naroda, ljubavi prema Bogu i obitelji. I to je jedini razlog zbog kojeg se Thompson proganja.
Uostalom, kao i na dočeku Vatrenih. Unatoč jasno izraženoj želji izbornika i igrača da nastupe Thompson i Grdović, organizator je napravio sve da to zaobiđe. Reprezentacija nam je dala toliko sretnih trenutaka posljednjih mjesec dana, a organizatori nisu htjeli ispuniti tu želju. Stigla je zapovijed: Nema hrvatovanja! Thompson je, na inzistiranje Vatrenih, pjevao preko podloge Klape Sv. Juraj, a kad je počeo pjevati drugu pjesmu, mikrofon mu je naprasno isključen, a doček zaključen. Pa neće valjda narod okupljen na trgu slušati ono što hoće kad su tu drugovi koji će odrediti što se može, a što ne može slušati.
No, nije važno. Te zabrane ne će poništiti činjenicu da će marginalci s hrvatskih trgova slijediti vrijednosti koje su tako lijepo prezentirali naši Vatreni. Jedna od njih je da se za našu Hrvatsku isplati boriti. Jer, zaslužili smo bolje! Puno, puno bolje!
Izvor: https://narod.hr/hrvatska/silvana-oruc-ivos-vatreni-pokazali-da-se-hrvatsku-isplati-boriti
Tihomir Dujmović: Budućnost ovoj državi i naciji je zagarantirana!
Hrvatska je eksplodirala od nacionalnog zanosa kakvog moderna povijest ne pamti. Ovo se još nikada nije dogodilo!
Ali, znate ne radi se ovdje samo o nogometu, najvažnija sporedna stvar na svijetu je tek povod za ovu poravu renesansu hrvatstva koje je nacija doživjela, piše Tihomir Dujmović.
Svega tu ima najviše iskrene, ali upornim političkim djelovanjima zatomljene, nepatvorene nacionalne emocije, ali i prkosa i otpora, nagomilanih frustracija koje traju od 3 sijecnja 2000 godine, do današnjeg dana!
Ovu erupciju hrvatstva gdje god je mogla zatomljivala je najprije Račanova vlast. Sanader se hvalio ni manje ni više negoli u sred Londona da je smanjio hrvatski nacionalizam. Nešto slično je govorio i Plenković. Josipović kao i Mesić nikad nisu zakoračili na nogometnj stadion jer se njima to sve skupa gadi!
Milanović je tvrdio da je Hrvatska slučajna država a danas jedan Beljak vulgarnim riječima prati želju nogometaša da im pjeva Thompson! Biti protiv Thompsona znači biti protiv pola milijuna Hrvata koji su pripremili neviđeni spektakl!
I još more drugih poniženja, od haških do Pupovčevih, sve se to slilo u jedan veliki balon frustracija koje su zajedno sa najvećim mogućim oduševljenjem koje nacija ovih dana proživljava, doslovno eksplodirale! Ta glad za iskrenim nacionalnim osjećajima koje politika kroti gdje god može, to je zajedno sa sjajnim vatrenima dovelo pola milijuna Hrvata na ovaj povijesni doček!
Ovo je dakle bilo više od nogometa, Hrvatska je pokazala svoje istinsko nacionalno lice, to more mladosti koje grca u suzama pjevajući Domovini, to je spokojan signal da je budućnost ovoj državi i ovoj naciji zagarantirana.
: Evo zašto mislim da je ovog puta admiral Domazet Lošo ‘fulao cijeli fudbal’! Bog je rekao….! Nikad ne smijemo zaboraviti...
Za naš portal admiral Domazat Lošo, čovjek kojeg vrlo cijenimo zbog toga što uvijek kaže istinu onakva kakva ona je i ovog je puta progovorio o euforiji koja je nastala u Hrvatskoj. U tom tekstu Domazet Lošo tvrdi da su Hrvati izmanipulirani s euforijom, da je sve to masonski i uglavnom cijeli tekst se sveo na veliku dozu negative koja je naravno izazvala mnoštvo reakcija budući da su Hrvati bili u zanosu radosti.
No, iako je Domazet Lošo možda i rekao istinu (jer da Fifa jest masonska, politika nam jest masonska, svijet jest masonski) i u smislu da je vrlo moguće da će se euforija iskoristiti za još veći pad Hrvata, ovoga puta, naš cijenjeni sugovornik, po mom mišljenju propustio je poslušati Boga!
Jer Bog je rekao:
“Tražite dobro, a ne zlo, da biste živjeli, i da Jahve,
Bog nad vojskama doista s vama bude, kao što velite da jest.!
Zašto je to Bog rekao, odnosno naglasio? Zato da ne bismo nikad zaboravili da je Bog uistinu živ, kolika god tama se spustila na zemlju, na našu domovinu, na naše ljude, mi ne smijemo prestati vidjeti Božja djela koja su posvuda oko nas. Zato da ne bismo dopustili da nas tama tako zarobi (jer to joj je jedini cilj) da se zaboravimo radovati, da zaboravimo da smo oslobođeni!
Mnogi su mrzitelji Hrvatske propustili biti dio radosti poradi vlastitih frustracija i jer su zarobljeni tamom samo zato jer ne žele vidjeti ono dobro, ne žele vidjeti Boga u ovom što se Hrvatima dogodilo!
A uspjeh Hrvatske i radost hrvatskog naroda nije ništa drugo nego svjedočanstvo Boga cijelome svijetu! Da, cijelome svijetu! Jer On je taj koji je od male i uvijek ponižavane Hrvatske učinio velika djela. On je taj koji je malenima ponizio oholice, On je taj koji je želio da ga svijet upozna u Hrvatima, mučeničkom narodu koje je postavio na prijestolje i darovao nam radost koja nas je iako na trenutak učinila boljim ljudima, za svoje obitelj, za dom, za domovinu!
I da, najvjerojatnije će opet tama i izvršitelji tame učiniti sve da se Hrvatska nakon ovog ponovno ‘ubije’. No, i s tom spoznajom, ne smijemo ponovno podcijeniti svijetlo, ne smijemo podcijeniti dobro koje uvijek tako čudesno ispliva u nama, malenima. Pa, upravo nam je pokazao da je moguće iz najveće tame izaći na svijetlo! Iz bijede u radost! Ovaj uspjeh nam je ustinu darovan da se podsjetimo tko smo i čiji smo narod, i da su nas izmanipulirali, potpuno su nebitni, naspram snage u ljubavi koju je ovaj narod svjedočio!
Zbog toga sam mišljenja da dragi naš Lošo ovog puta, iako je rekao istinu, nije zagrebao u dubinu, jer da je oslijepio bi od radosti, od istine!
