Marakeška deklaracija

Kategorija: Iz medija Objavljeno: Utorak, 03 Srpanj 2018 Napisao/la Administrator
Čini se da Europa pada kao što je palo Rimsko carstvo? - piše naš ugledni znansvenik prof. M. Marušić analizirajući smisao Marakeške deklaracije koju poistovjećuje s Istanbulskom konvencijom. Najveći događaji, kako je govorio Nietzsche, dolaze na golubljim nogama. Današnji zagovornici revolucija ne odlaze u šumu. To nije samo prenaporan, prljav i nezahvalan posao, već se pokazao i izlišnim. Za revolucije se danas najbolje bori iz fotelje u ugodnoj sobi, navodi B. Ristić. Na sličan i poprilično zabrinjavajući način o našoj stvarnosti pišu istaknuti kolumnisti A. Dijanović, D. Pešorda, I. Šola, a u dva teksta novijeg datuma B. Karakaša i N. Raspudića iz Večernjeg lista možete dobiti najpotpuniji uvid u smisao, svrhu i značenje Marrakeškog sporazuma.

Znate li što je Marakeška politička deklaracija koju su potpisale sve relevantne zemlje osim Mađarske!?

Prof. dr. sc. Matko Marušić: Marakeška politička deklaracija je Istanbulska konvencija, a obje su pobjednički komunizam s novim licem

Što god mi mislili, govorili i pisali, stvari na međunarodnoj razini idu prema pobjedi komunizma. Tko god mi tu rečenicu zamjerio, ili je podcijenio, neka mi oprosti, ali molim da je se sjeti kad i njemu postane jasno: komunizam.

1. Zašto i kako komunizam?

Tisuće knjiga su napisane o komunizmu, a o novom komunizmu, s licem umivenom od krvi, ali ne i od mržnje, nema ni jedne. Tu i tamo poneki članak. Teror se preselio u medije i u znanost i kulturu i teško je objaviti otvorenu analizu. Cenzura je jača nego klasična komunistička, jer više na Zapadu nema ni jedna država u kojoj postoji sloboda mišljenja (govora i pisanja). Zasad žive portali, koje nazivaju „desničarskima“, ali ni oni ne će dugo, da sad o tome ne pripovijedam, ali i sami znate da se brišu nepoželjni članci i izjave.

Kad su sami od sebe pali svi komunistički režimi, a nasilje zvano „revolucija“ i „diktatura proletarijata“ postalo politički neprihvatljivo u sve demokratskijem svijetu, komunizam je umio svoje lice: radničku klasu i njezinu potrebu za revolucionarnim preuzimanjem vlasti radi pravednije raspodjele rezultata rada, razmijenio je za spolno nastrane (danas LGBTQIAPK), koji služe za supresiju znanosti; žene, koje služe za „omekšanje“ fronta prema tradiciji; okoliš, koji služi za manipuliranje industrijskom moći; kućne ljubimce, koji služe da se čovjek svrsta među životinje a ne u Božju djecu; i, najnovije, za migrante, koji služe za sukobe religija.

A komunistički cilj je ostao isti: uništenje nacionalnih država i svih religija.

Stvar je došla dotle da se zbog spolno nastranih mijenja biomedicinska znanost, da se žene na silu gura u politiku, iako im je to zapravo poniženje („pozitivna diskriminacija“), s kućnim ljubimcima se može sklopiti i partnerstvo (bivši brak), a migranti su sila koja će obaviti posao na terenu – promjenom vjere, kulture, uništenjem nacionalnog identiteta i babilonizacijom jezika.

Strategiju i planove novoga komunizma ne pišu revolucionari niti itko od običnih i vidljivih vojnika novoga komunizma; kao i u prvom obliku komunizma, te planove pišu novi Marxi i Engelsi, sada dobro zakrinkani u skromnost, samozatajnost, institucije i metajezik, te zaklonjeni bukačima koji i ne znaju što rade.

2. Zašto novi komunizam pobjeđuje?

Novi komunizam pobjeđuje zbog više razloga, a glavni je da ga zastupaju i kreiraju vrlo obrazovani i pametni ljudi. To su najobrazovaniji i najpametniji ljudi na svijetu, a zajedničko im je to da su antiteisti. Vjere su se oni odrekli, i mrze je, kao i Sotona – jer misle da su bolji od Boga i da mogu zavladati svijetom i svemirom. Zato je jezično najprimjerenije, a i filozofski utemeljeno da se tu radi o borbi Dobra i Zla, Boga i Sotone, jer ta dva pojma imaju i pojmovnu i iskustvenu utemeljenost u povijesti čovječanstva. Iz povijesti bezbožništva potekli su kao ateizam, a iz povijesti vjere kao ideja o palom anđelu. U oba slučaja pojava antiteizma odgovara iskustvu ljudske vrste.

Sotonski mudraci se pozivaju na „borbu za slabe i slabije“: prije dvjesto godina za sirotinju, prije sto za eksploatirane radnike, a danas za „diskriminirane“ manjine i migrante. Tome se teško suprotstaviti, jer onda čovjek ispada bezosjećajan, pa mu se mogu nadijevati grozna imena poput „fašista“ (u Hrvatskoj „ustaša“), „desničara“ (u Hrvatskoj opet omiljeni „ustaša“), „konzervativca“ (u Hrvatskoj „katolibana“), „fundamentalista“ (to je za sve one koji izražavaju svoju vjeru), itd.

Učeni neprijatelji Boga i čovjeka lako ulaze u organizacije u kojima se odlučuje, lako se u njima pretvaraju i lako preuzimaju vlast, napose zato što to ne ističu. Njihove ideje na kraju formalno izglasavaju drugi, koji i ne znaju da su pijuni u rukama velikih šahista.

Revolucija je zamijenjena politikom „korak po korak“, jer za Sotonu nema žurbe; on ne želi ponovno pasti i učvršćuje uže na sigurnosnom svakom čavlu kojim se penje na Božju planinu.

Pao je cijeli Zapad. Istok (islam) je usmjeren na milenijski obračun s kršćanstvom, a ne vidi da je sljedeći. Druge religije i kulture pale su već ranije.

3. Migranti i kako ih steći

S dolaskom Istanbulske konvencije novi komunizam je odnio veliku pobjedu, ali ona mu nije dovoljna. Ona je više teoretska nego praktična, a netko ipak posao treba obaviti na terenu. Za to je odabran udar s pomoću migranata.
Nesporno je da ljude kojima su ugroženi životi treba primiti u zaštitu, državnu ili drugu. No, tu se pojavljuju barem tri problema:

a) Smije li se, i kada se smije, reći „dosta“ (žica ili zid na granicu) – kad se radi o prevelikom broju tražitelja azila? Odnosno – kad je migranata „previše“? Je li ikad?

b) Kako razlikovati životnu ugroženost od želje za boljim životom, da ne spominjemo moguće osvajanje prostora, udar na tradiciju i kulturu i mogući terorizam? Kako primiti jedne, a odbiti druge, kad svi tvrde da su jednako ugroženi, a ni o kome ne znamo ništa bitno?

c) Kako se tehnički zaštititi od prevelika priljeva migranata ako dođe do te situacije? Kako naći opravdanje da jedne jesmo, a druge nismo primili? Uzmimo najnoviji primjer Španjolske: kad je Italija odbila primiti brod a migrantima, ponosno ga je primila Španjolska; znači li to da će odsad svi brodovi s migrantima ići u Španjolsku, i da Španjolska, s lijevom vladom, nikad ne će reći „dosta je“?

Na ta pitanja ne želim odgovarati, jer na njih ni Europa nije odgovorila. Primjer je gđa A. Merkel, koja je najprije širom otvorila vrata migrantima, a sada ih zatvara, ali na – tuđim granicama. Znam da joj nije lako jasno odgovoriti, ali jasno mi je da nije odgovorila.

No, odgovor, čini mi se, dolazi s druge strane!

4. Marakeška politička deklaracija

Dana 2. svibnja 2018. donesena je Marakeška politička deklaracija (Marrakesh Political Declaration). Nju su potpisale sve relevantne zemlje, uključivši i Hrvatsku, a nije ju potpisala samo Mađarska (ali jesu ostale zemlje Višegradske skupine). Relevantne zemlje, znači afričke zemlje iz kojih migranti dolaze i europske u koje dolaze.

Marakešku deklaracija mi se čini istom kao Istanbulska deklaracija: po metajeziku, stilu, politici „korak po korak“ i ciljevima. Čak ističe pojam roda, na isti način kao Istanbulska konvencija.

Citiram predviđenje akcije, bez truda da ih doslovno prevedem. Muka mi je od metajezika koji omogućava laganje da nije mišljeno onako kako je napisano, da to tamo „ne piše“. Toga smo se naslušali pri ratifikaciji Istanbulske konvencije u Hrvatskom saboru. Zato s citiranog engleskog, prenosim samo bitnu poruku.

1. A human rights – based approach: the implemented actions will contribute to fully respecting the human rights and dignity of refugeesand migrants, irrespective of their migration status;

U punoj se mjeri moraju poštovati ljudska prava, bez obzira na status migranata.

2. Particular attention will be paid to the issues of gender and the protection of migrants in vulnerable situations including, inparticular, women and children;

Traži se (naređuje se, nakon potpisivanja!) posebna pozornost prema – rodnim temama! Treba li više objašnjavati?!

3. Increase dattention to the fight against xenophobia, racism and discrimination: the partners will under take efforts to combat the sephenomena, and to promote a balanced narrative on migration and diasporas, based on facts and highlighting their positive contribution to the development of societies incountries oforigin, transit and destination;

Borba protiv ksenofobije, rasizma i diskriminacije – zar to već nismo negdje čuli i to mnogo puta?! Držim da je tu ksenofobija sve što nije neupitni prihvat. Mora se pozitivno govoriti o migracijama, uključivši i njihovo pozitivno djelovanje u zemlji useljenja.

4. A regional approach: the identification, formulati on and execution of actions will take into accountlocal and regional specificities.

U ovoj nejasnoj rečenici postoji prilika da se migranti za stalno prihvate u Hrvatsku pod uvjetom da prime i hrvatsku nacionalnost. No, nisam u to siguran – neokomunisti nastupaju s nejasnim rečenicama, a kad dobiju, one postanu jasne imperativne (v. događaje oko Istanbulske konvencije).

5. An inclusive and multi-stake holder approach: in their interventions, the partner swill seek to involve all the actors under the coordination of the national authorities (regional organisations, local authorities, traditiona land customary authorities, representatives of civil society and migrant and refuge ecommunities, social partners, the private sector, the media.

Moraju se uključiti civilne udruge i mediji. Što oni dalje rade vidjeli smo na primjeru hrvatske ratifikacije Istanbulske konvencije.

Potpisivanje Marakeške deklaracije znači da je strateško pitanje migranata riješeno i da ga više nikakvo djelovanje ne može promijeniti. I za Hrvatsku. Kao što je za Hrvatsku pitanje rodne ideologije bilo riješeno i deset godina prije ratifikacije Istanbulske konvencije u Hrvatskom saboru. Hrvatska je pod Milanovićem sve bitno bila potpisala još ranije. Sada je to učinio Plenković u Marakešu.

5. Bi li Hrvatska ipak nešto mogla učiniti?

Čini mi se da Europa pada kao što je palo Rimsko carstvo. Ono nije palo u jednoj bitci, ili ratu, nego je padalo nekoliko stotina godina i onda nestalo „bez ispaljenog hitca“. U nas je ta fraza još bolja; kaže se „šaptom pala“. Tu Hrvatska, takva kakva je, ne može biti iznimka. Pitanje je samo hoćemo li pasti šaptom ili opirući se kao u Gvozdanskom.

Sjetite se da smo se lijepo oprli rodnoj ideologiji! Pobijedili smo u dva referenduma (tu računam i ovaj koji se ne će održati, a skupljeno je dovoljno potpisa, usprkos SDP-u i HDZ-u i njihovim medijima), napisali bezbroj divnih argumenata, usrdno molili i svejedno pali. Ali lijep je osjećaj. Gvozdansko. Samo nas ovi osvajači ne će časno pokopati, jer oni za čast ne znaju.

U Hrvatskoj sada možemo raditi dvije stvari.

Prva je da se opiremo kao Mađarska. Pazite, samo ona! Jer u Marakešu su se predale Poljska, Češka i Slovačka! Ograditi se, ne dati, opirati se sve dok ne dođe vlast koja će izdati. U slučaju rodne ideologije u Poljskoj su to bili komunisti, a u nas HDZ.

To znači da putem „opiranja do konačnog poraza“ ne ćemo ići.

Drugi je način da i mi budemo pametni. A to nas dovodi do migrantskih prava, i tu je toj ideji Marakeška deklaracija VEĆ dala smrtni udarac: migrantska prava su u njoj definirana kao – ljudska prava. Točno onako kao prava žena da se proglase muškarcima i prava muškaraca da se proglase ženama.

Naime, kao što sam već pisao (Veliki prilog: Kako spriječiti demografsku katastrofu?; Veliki prilog: Prijeti li Hrvatskoj demografska katastrofa?), primitak migranata se ne će moći izbjeći. Zato bi se trebalo boriti da, kad ih jednom primimo, oni ne postanu sam državljani Republike Hrvatske, nego i – Hrvati. Mi smo dobri ljudi i imamo dobru vjeru, blagu i tolerantnu, i ne tražimo da mijenjaju svoju genetiku ili svoju vjeru, ali ako žele doći i živjeti u Hrvatskoj, morali bi postati Hrvati! Inače se radio o najobičnijem osvajanju tuđega teritorija i kulture – „bez ispaljenog hitca“. Toliko, pak, glupi nismo.

Zašto ne bismo imali Hrvate druge boje i vjere koji bi navijali za hrvatsku nacionalnu vrstu (to je zasad vrlo ugodno!), znali hrvatsku povijest i bili na nju ponosni, postajali hrvatski vojnici i pravnici i vlasnici OPG-ova? Ja sam za! Ali nisam za to da ljudi dođu i budu sve ono što su bili kod svoje kuće, pa nam s vremenom počnu zapovijedati da i ovdje sve mora biti kao kod njihove kuće (koja je i dalje siromašna i opasna i koju su sami napustili). Već smo vidjeli nogometnu vrstu jedne ugledne europske države čiji su igrači, neki od onih podrijetlom iz jedne druge zemlje, odbijali pjevati nacionalnu himnu države u kojoj su se naselili, čak i rodili, i koja ih je školovala do razine majstorstva da igraju za njezinu nacionalnu vrstu!

Ako naši migranti žele da sada Hrvatska bude njihov dom, onda trebaju postati Hrvati. Jer hrvatska je država nacionalna država, država hrvatskoga naroda, koji se za nju izborio krvlju, znojem i suzama u tijeku 888 godina i nema namjeru, ni potrebu, niti silu, kojom bi je onda dao nekome drugome, tako da više ne bude njegova.

Ovdje ne smijemo progutati jeftini štos „da bi ona ostala i naša“! I moram napomenuti da se to pravilo ne bi odnosilo na naše sadašnje manjine. Jer one imaju povijesnu utemeljenost. A nove nemaju. Nove i nama nešto moraju dati. Sebe. Jer mi njima dajemo svoj dom, toleranciju, razumijevanje i ljubav. I nacionalnu nogometnu vrstu! Želite li doživjeti da za Hrvatsku na svjetskom prvenstvu igraju igrači koji pred cijelim svijetom odbijaju pjevati „Lijepu našu“?

6. Što će se dogoditi?

Ono što sam već rekao – izgubit ćemo. Izgubit ćemo i državu i domovinu, vjerojatno i vjeru.

Jer nismo dovoljno pametni, učeni, odani i domoljubni.

Ima li nade?

Ima. Ostat će oni malobrojni, oni koji se budu intenzivno posvetili opstanku svojih porodica. Kažem porodica, jer se radi o obiteljima u mnogo generacija. Trebat će izdržati kroz mnogo generacija, a to će moći samo oni najbolji i oni koji budu imali vjeru. Svoju vjeru, vjeru svojih pradjedova. Ne zato što je ona bolja od drugih vjera, nego zato što čovjek ne može biti ono što nije. Jer kad to postane, onda više nije.

Rimsko carstvo je propalo, ali preživjele su stare rimske patricijske obitelji. Pa je preživjela i njihova kultura, a tisuću godina i jezik. I vjera.

Samo pravi ratnici dobivaju ratove i kad ih izgube. Sve je rat; i mir, i ljubav i nogomet. I za sve treba pamet, poštenje, trud i vjera. I treba pobijediti i kad se izgubi.

Prof. dr. sc. Matko Marušić   

https://kamenjar.com/


migranti

Borislav Ristić: Nije vic da ovo s migrantima prelazi sve granice

Ne kaže se samo u vicu da ovo s migrantima prelazi sve granice. Migrantska kriza koja nam ponovno stoji pred vratima predstavlja puno više od pitanja ilegalnog prelaska granica.

Radi se o tome da prisustvujemo kulturnoj i političkoj plimi koja će promijeniti lice nama poznatog svijeta. Neki promatrači smatraju da možemo reći da se Europa danas nalazi u pravom revolucionarnom previranju.

Ta nova revolucionarna ideologija zove se multikulturalizam, a nova revolucionarna snaga su migranti iz Afrike i Azije. Živimo u vremenu kada se uobičajeno povezivanje revolucije s nekom velikom krvavijom i bučnim događajem pokazuje pogrešnim i naivnim poimanjem.

Najveći događaji, kako je govorio Nietzsche, dolaze na golubljim nogama. Današnji zagovornici revolucija ne odlaze u šumu. To nije samo prenaporan, prljav i nezahvalan posao, već se pokazao i izlišnim. Za revolucije se danas najbolje bori iz fotelje u ugodnoj sobi, piše Borislav Ristić / Večernji list

Revolucionar više nije idealist i čovjek od posebnog materijala, koji ide protiv ustaljenog poretka stvari i riskira svoj život kako bi ostvario svoje ideale. Njegova uniforma su kućni ogrtač i papuče, a oružje smartphone i gadgeti. On je konformist i hedonist, koji se za svoj bolji svijet bori savijanjem kičme i prilagođavanjem postojećim odnosima moći.

Ali, zbog toga ga ne treba podcjenjivati.
Jedan od najčešćih argumenata naših revolucionara u raspravi “za” i “protiv” masovne migracije jest kako nitko neće imati raditi za naše mirovine ako ne dopustimo masovnu migraciju u Europu.

Revolucija je, dakle, potrebna kako bismo sačuvali život u komforu socijalne države. Radna snaga koja jedva čeka da nađe posao i uplaćuje u naš mirovinski sustav trenutno logoruje u Velikoj Kladuši i vreba priliku kako bi noću prešla granicu prema Europskoj uniji.

Stoga, iskoristimo priliku!
 “Agrokomerc” je, nekadašnji simbol uspjeha socijalističkog samoupravljanja, slavno i tragično propao, ali za novi proletarijat svjetske revolucije tu su sada džamije i džemati.

O nadi kako će taj novi proletarijat pridonijeti punjenju proračuna za održavanje našeg propalog mirovinskog sustava i ostalih blagodati socijalne države, možda najbolje govori primjer Njemačke, koja je u zadnjih trideset godina utrostručila broj migranata, dok je broj stranih radnika ostao na istoj razini.

Ako se, dakle, ne radi samo o pukoj naivnosti ili o lošoj ekonomskoj računici, čini se da je ovdje po srijedi nešto drugo.

Revolucija uvijek za cilj ima rušenje postojećeg poretka. Revolucije na Zapadu su bile pokušaji da su uništi naslijeđe zapadne civilizacije i uspostavi trajni novi poredak stvari, po mogućnosti dijametralno suprotan u odnosu na onaj stari. Marx i komunisti su vjerovali kako je radnička klasa taj agens revolucije, koji će iznutra srušiti stari poredak.

Međutim, kako se pokazalo, radnici nisu bili previše zainteresirani za stvaranje nove civilizacije – oni su “izdali revoluciju”. No, revolucionarni sljedbenici boljševika se, u svom nihilističkom preziru prema zapadnoj civilizaciji, nisu odrekli svojih ciljeva. Samo su zamijenili sredstva.

Odsada to više nisu proleteri sa Zapada, već sada “materijalna snaga revolucije” dolazi iz zemalja Trećega svijeta. Masovna imigracija je glavno oruđe te revolucije. Ona mijenja ljude i njihovu svijest izvana – zamjenom stanovništva.

I što su njihove vrijednosti manje uklopive u postave zapadne kulture, tim bolje za revoluciju – tim su veće garancije da neće skrenuti s revolucionarne staze.

Ekonomski razlozi i analiza vrlo lako ustupaju mjesto kulturnim nesumjerljivostima i civilizacijskim rovovima. Jedini način da se dođe kraju Zapadu jest da se njegovo kulturno nasljeđe iz korijena promijeni.

Jedini način da se razori zapadna civilizacija jest da se zapadni svijet naseli ljudima koji ne dijele iste civilizacijske vrijednosti. Tada će revolucija sama pasti u krilo, kao kakav zreo plod.
 Nihilistička mudrost naše liberalne civilizacije zna da generacijama koje dolaze nećemo ostaviti bolji svijet.

Zbog toga je ona za svoju ideologiju usvojila imperativ trenutka, a za svoje moralno načelo konformizam i hedonizam. U izvedbi tog revolucionarnog prevrata nema velikih misli i herojskih pothvata. Stihija i evolucija ka nemoći i raspadanju njezino su najubojitije oružje. Ubijanje nade njen najveći blagoslov.

Civilizacije ne nestaju u žaru borbe i tragičnim junačkim djelima. Revolucije nisu plod nade. Uništenje jedne civilizacije dolazi kada njezin duh više ne nalazi uporište u samome sebi.

Možda je vrijeme da konačno probudimo nadu i otrgnemo se revolucionarnoj stihiji konformizma koja nas nezaustavljivo melje?

Borislav Ristić / Večernji list 


Davor Dijanović:  Novi migrantski val, osim terorističkom opasnošću, prijeti i stvaranjem paralelnih društava koja ruše kršćanske temelje Europe

Dolazak velikog broja bliskoistočnih i afričkih migranata u Europu, a posebno u zapadnoeuropske države, nije novost od jučer. Prve velike valove useljavanja imali smo još šezdesetih i sedamdesetih godina 20. st., a mahom se radilo o pridošlicama iz postkolonijalnih zemalja koji su na Starom Kontinentu došli potražiti posao i bolju budućnost. Na žalost, europske države nisu tada imale jasno definiranu strategiju uključivanja migranata u europska društva. Migrante se često nije dovoljno nastojalo socijalno i kulturno integrirati, nego ih se tretiralo kao privremene migrante koji će nakon određenog razdoblja napustiti zemlju primateljicu. Dio migranata i sam je odbijao integraciju i održavao snažne veze sa zemljom porijekla uz želju da se jednom tamo i vrate. No dio njih nije se nikada vratio odakle je došao.

Nekoherentna politika prema migrantima kroz nekoliko je desetljeća dovela do brojnih problema vezanih uz (ne)integraciju doseljenika. Klasičan primjer imamo u Njemačkoj gdje se dio turske populacije odbija integrirati u njemačko društvo, formirajući tako socijalni geto. Stvaranje pak paralelnih društava najbolji je način njihova udaljavanja i nerazumijevanja što stvara plodno tlo za moguće konflikte. 

Surova realnost mnogih europskih gradova o kojoj se šuti

Zapadne zemlje na povećani broj migranata (primjerice, svaka peta osoba u Njemačkoj je stranog porijekla, a veliki broj doseljenika imamo i u Francuskoj i Engleskoj, gdje je i gradonačelnik glavnoga grada porijeklom Pakistanac) reagirale su inzistiranjem na politici tzv. multikulturalizma. Politika multikulturalizma u praksi se, međutim, pokazala kao sredstvo sprječavanja pune kulturne, jezične i socijalne integracije migranata u europska društva. Njemačka kancelarka Merkel i bivši britanski premijer David Cameron svojedobno su konstatirali da je multikulturalizam propao, a istaknuti francuski filozof Alain Filkienkraut pred nekoliko je godina upozorio na to da nove pridošlice u Francuskoj sve više odbijaju kulturnu integraciju i da se mnogi muslimani u Europi reislamiziraju.

Iako politički korektni ljevičarski i liberalni mediji vole pisati o toleranciji, otvorenosti i multikulturalizmu, predgrađa mnogih europskih gradova ne daju ni približno takvu sliku. Visoka stopa kriminala i relativno česti fizički napadi migranata na domicilno stanovništvo, uključujući i pojave silovanja žena (posebno u getima), surova su realnost mnogih europskih gradova i dokaz da je dosadašnji odnos prema doseljenicima bio pogrješan, jer ih nije integrirao u europsko društvo. O tome mediji uglavnom šute, ali su zato vrlo agilni kad je potrebno, prema Godwinovu zakonu, napasti pojedince koji upozoravaju na ove probleme i proglasiti ih hitlerovcima, rasistima, nacistima, fašistima i sl. Dio migranata uspješno se integrirao u ekonomije država primateljica, no dio njih doslovce parazitira na socijalnim mrežama bogatih europskih država. I o tome ne možemo mnogo čitati u tzv. mainstream medijima. Guranje problema pod tepih konstanta je europskog mainstreama.

Europu očekuju novi valovi migracija, a Hrvatska ima velikih razloga za oprez

Migrantska problematika posebno je došla u fokus europske javnosti posljednjih nekoliko godina nakon izbjegličkog i migrantskog udara 2014. i 2015. Taj je udar bio uzrokovan ratom u Siriji, no nema nikakve sumnje da ga je snažno pojačala "politika otvorenih vrata" koju je proklamirala Angela Merkel, a zbog kojih joj se ovih dana trese i premijerska stolica (sukobi CDU-CSU). U Europu tada nisu dolazili samo Sirijci ili Iračani, nego i ljudi iz drugih krajeva Bliskog istoka i sjeverne Afrike kao tzv. ekonomski migranti. Eksplozija broja izbjeglica i migranata zaprijetila je implozijom Europske unije, s obzirom na to da su u vrlo kratkom roku došle u pitanje temeljne vrijednosti Europske unije, a među njima posebno sloboda kretanja i otvorene granice. Sporazumom s Turskom EU je tada spriječila daljnju eskalaciju krize, no jasno je kako je riječ o palijativnom rješenju i da Europu u budućnosti očekuje suočavanje s novim valovima migracija.

Novi valovi migracija iz sigurnosnih bi razloga posebno trebali zabrinuti Hrvatsku, koja je i tijekom povijesti uvijek bila među prvima na udaru s istoka. Nakon što je Mađarska podignula ogradu na granici sa Srbijom i Hrvatskom, bilo je jasno da će migranti tražiti nove načine kako ući u Europi. To je posljedično doveo do formiranja tzv. balkanske rute koja iz Bliskog istoka i sjeverne Afrike, preko Grčke, Albanije, Crne Gore i Srbije vodi u Bosnu i Hercegovinu. Daljnji pravac migranata je Velika Kladuša na granici s Hrvatskom. Posljedica toga su sve učestaliji pokušaji ilegalnog prijelaza hrvatske granice. Stanovnici Velike Kladuše izjasnili su se protiv centra za migrante u svom mjestu, a lokalno stanovništvo izražava zabrinutost za svoju sigurnost. Ministar sigurnosti Dragan Mektić najavio je i moguću intervenciju oružanih snaga oko pitanja rješavanja problema s migrantima. Broj trenutnih migranata u BiH nije poznat, no u nekim se procjenama govori o gotovo pedesetak tisuća ljudi.

Po zakonu spojenih posuda, s obzirom na zemljopisnu međuovisnost (1000 km granice), sigurnosni problem koji se stvara u BiH mogao bi se vrlo lako preliti i na Hrvatsku ako se ne će voditi pametna i razborita politika. A to bi za Hrvatsku moglo biti vrlo pogubno. Bilo kakav veći incident mogao bi se preko noći obrušiti na hrvatski turizam, o kojemu hrvatska ekonomija nenormalno ovisi. 

U izvanrednim situacijama svatko gleda svoje interese

Kad je BiH u pitanju, onda posebno zabrinjavaju špekulacije o mogućim lokacijama za razmještaj migranata. Naime, iako bi zbog vjerske pripadnosti bilo prirodnije da se migranti razmjeste po većinski bošnjačkim mjestima, vlasti u BiH čini se da bi, prema pisanju nekih medija, ciljano mogle za lokacije birati hrvatska mjesta. A nije se teško domisliti što se time želi postići i kakva je to poruka i onako sve manjem hrvatskom korpusu u susjednoj državi.

Na razini EU govori se o mogućim smještajnim logorima koji bi bili u nekoj od zemalja koje nisu članice EU (spominjao se, primjerice, Tunis). U tim bi se zemljama novcem EU plaćao njihov smještaj. Kako bilo, pred bruxelleskom birokracijom težak je zadatak formuliranja smislene migrantske politike. Suvereno je pravo svake države da odlučuje kome je dopušteno ući i boraviti na njezinu području, no prema Konvenciji o izbjeglicama (1951) i dodatnom Protokolu (1967) države moraju pružiti zaštitu (azil) osobama proganjanima u vlastitim državama. Zbog nedorečenosti rješenja iz Dublina nerijetko dolazi do problema jer se izbjeglice koje ne dobiju azil deportiraju u prvu zemlju EU u koju su došli. Unatoč toliko proklamiranoj Europi bez granica, migrantska kriza jasno pokazuje da u izvanrednim situacijama svatko gleda svoje interese i da "svaka ptica svome jatu leti".
Očekuju nas još veći valovi migracija u Europu

U sljedećim godinama i desetljećima možemo očekivati još veće valove migracija u Europu, što zbog ratova na području Bliskog istoka (kraj rata protiv Daeša u Siriji tek bi mogao otvoriti nove frontove), a što zbog klimatskih promjena. Tomu treba dodati i činjenicu da europske nacije, oboljele od maligne bolesti "kulture smrti", stare i izumiru (demografska tranzicija je činjenica, no činjenica je i antiživotni stav na Zapadu kao posljedica neomarksističke revolucije nakon 1968.), što stvara potrebu za radnom snagom iz demografski vitalnijih područja svijeta. Samo Njemačkoj kao ekonomskome motoru EU svake godine nedostaje gotovo milijun radnika, što se ne može kompenzirati isključivo radnicima iz srednjoistočne Europe koja se ubrzano prazni posljednjih godina.

Prema nekim se procjenama gotovo pedeset milijuna ljudi želi dugoročno doseliti u EU, što bi moglo stvoriti velike probleme za obavještajno-sigurnosne sustave europskih država. Većina migranata, naravno, nisu teroristi i kriminalci, nego ljudi koji, često opijeni fantazmagorijama o zapadnoeuropskome standardu, u Europi žele ostvariti bolji život. No, i naivan čovjek trebao bi biti svjestan da su masovne migracije najbolja prigoda da se teroristi infiltriraju diljem Europe i tamo stvore ćelije svojih spavača.

U jeku migrantske krize 2015. mogli smo čuti infantilne izjave da teroristi ne dolaze u Europu pješice, nego zrakoplovima. Teroristički napad u Parizu vrlo je brzo spustio na zemlju diletante i bezglave smušenjake koji su davali takve izjave. Neki od aktera terorističkog napada na putu do Francuske prošli su upravo kroz Hrvatsku. Tome treba dodati da u terorističkim napadima često sudjeluju i teroristi rođeni u Europi, što je dodatno slika uspješnosti politike tzv. multikulturalizma.
Zazivanje ukidanja demokracije

Tijekom povijesti migranti su obogatili brojne kulture i civilizacije. Migracije su konstanta svjetske povijesti. No, pristup migracijama kakav smo u Europi gledali posljednjih godina izvan je svakog razuma, nekontroliran, neusklađen s tržištem rada, a posebno neusklađen sa zahtjevima sigurnosti. Taj pristup posve zanemaruje kulturne i civilizacijske razlike doseljenika i domicilnog stanovništva. Naime, kao što je poznato, većina doseljenika su muslimanske vjerske pripadnosti i, za razliku od Europljana s vrlo mlakim kršćanskim identitetom, oni imaju vrlo snažan i jasno definiran religijski identitet. A taj identitet u mnogim je aspektima dijametralno suprotan europskim vrijednostima i demokraciji kao političkome sustavu koji je dominantan u Europi.

O sposobnosti da se islam prilagodi demokraciji pisali su brojni istaknuti politolozi, sociolozi, islamolozi i religiolozi. Zaključak svih značajnijih stručnjaka, ako tu ne računamo politički korektne pseudostručnjake koji djeluju kao glasnogovornici multikulti ideologije, taj je da se islam vrlo teško može prilagoditi demokratskim standardima. Muslimansko stanovništvo može privremeno u Europi prividno prihvatiti život po pravilima demokracije (tu mislimo na neeuropske muslimane), no islam kao vjera nekompatibilan je s demokracijom, što svakome muslimanu dugoročno nameće dužnost da u novoj sredini nametne svoje običaje i svoje vrijednosti (tamo gdje se muslimanski migranti u potpunosti integriraju, tamo u pravilu napuštaju i bitne temelje svoje vjere). U konačnici, u Europi je do sada održan veliki broj prosvjeda (o čemu mediji također vrlo malo pišu) na kojima se otvoreno zazivalo ukidanje demokracije i njezina zamjena islamom. Dakako, i među muslimanskim vjernicima postoje razlike. Postoje umjereniji i radikalniji vjernici. No, kao što piše istaknuti islamolog Samir Khalil Samir, nasilni reci u Kur'anu prevladavaju nad nenasilnim. Toga danas nisu ili ne žele biti svjesni politički korektni ljevičari i liberali koji migrante pozivaju da nekontrolirano dolaze u Europu, no mogli bi vrlo skoro postati nevjerojatno svjesni ako teroristički napad iz pariške noći postane svakodnevica europskih gradova.
Multikulturalnost divno zvuči kad se o njoj propovijeda iz udobnosti salonske fotelje

Dodajmo napisanome još jednu politički nekorektnu misao: Europljani, premda svi kršćani i bijelci, slične kulture i običaja, stoljećima su međusobno ratovali i međusobno se ubijali (ako netko misli da je to prošlost, neka se prisjeti što se događalo pred dvadeset i sedam godina "na ovim prostorima"). Što bi tek moglo biti u odnosima između ljudi posve različitih običaja, različite kulture i civilizacije? U ljudskoj je prirodi strah od Drugoga i često projiciranje odgovornosti za vlastite neuspjehe na Drugoga. Na žalost, ali to je tako. Empirijski je to dokazano kroz povijest svijeta. I ako smo toga svjesni, zašto onda namjerno potencirati nekontrolirane migracije i stvarati plodno tlo za mržnju i moguće sukobe? Migracije se, naravno, ne mogu spriječiti, one su, rekosmo, konstanta i neumitnost svjetske povijesti, no mogu se i moraju kontrolirati jer u protivnom mogu dovesti do tektonskih poremećaja u sigurnosti Europe. Paradoksalno, još bi mnogi tzv. progresivci mogli plakati za mrskim "katolibanima" ako dopuste nekontrolirani priljev muslimanskog stanovništva u Europu... Muslimani, i to je vrijedno respekta, ne srame se svoje vjere, za razliku od europskih elita koje se natječu u dezavuiranju i izrugivanju kršćanskog naslijeđa.

Uz progresivce, ljevičare, globaliste, mondijaliste itd. kojima migranti u pravilu služe kao biračka baza, tu su i interesi multinacionalnih korporacija kojima ne bi bilo mrsko da pod krinkom "slobodnog tržišta" (koje pisac ovih redaka podupire, ali ne i pod cijenu sigurnosti) od Europe, Bliskog istoka i sjeverne Afrike stvore jednu geopolitičku i geoekonomsku cjelinu. Naravno, progresivci nisu naročito zainteresirani za sigurnosna i identitetska pitanja, a vrlo su slabo progresivni kad moraju djelima dokazati svoju progresivnost, pa je paradigmatski znakovito da je IDS svojedobno odbio smještanje migranata u napuštene vojne objekte u otvorenoj, tolerantnoj i multikulturalnoj Istri. Multikulturalnost divno zvuči kad se o njoj propovijeda iz udobnosti salonske fotelje, no malo je onih koji ju žele posvjedočiti djelima. Iskrenu humanost prema ljudima u potrebi (a takvih ljudi zasigurno ima kad su u pitanju izbjeglice iz Bliskog istoka, posebno žene i djeca) europski mainstream, koji je u pravilu podupirao promašenu politiku intervencionizma koja je rasturila Bliski istok, supstituira licemjernim i već olinjalim frazama o multikulturalizmu i ljudskim pravima.
Tamo gdje nema života nastupa smrt

Zaključno, migracijski problem zasigurno će biti jedan od najvećih sigurnosnih izazova 21. st. Tzv. politička korektnost kao eufemizam za (samo)cenzuru kad tad morat će zamijeniti ozbiljna javna rasprava o ovoj problematici, lišena trećerazrednog etiketiranja i pseudohumanističkih napjeva. Hoće li se Hrvatska glede migracija svrstati uz zemlje Višegradske skupine (gdje nema terorističkih napada) ili uz njemačko-soroševsku politiku „otvorenih vrata“ – to je pitanje na hrvatskim političkim elitama da na njega odgovore. A Europa, nikada materijalno bogatija, a nikad duhom siromašnija, možda bi se mogla prisjetiti i toga da ju je upravo kršćanstvo i iz njega proizišla kultura svojedobno učinilo centrom svijeta. Mogli bi stanovnici Europe postati svjesni i činjenice da što je manje bila kršćanska, Europa je bila i manje značajan faktor globalne politike. Europa danas, Europa s nikada manje kršćanskog sadržaja, nema ni približnu važnost kakvu je imala još do pred sto godina.

Antiživotni stav kakav vlada na demografski prestarome kontinentu (u Njemačkoj se već smatra čudacima par koji ima dvoje djece), praćen izostankom spremnosti za bilo kakvu žrtvu i neograničenim stimuliranjem hedonizma, dugoročno može donijeti jedino smrt.

Tamo gdje nema života nastupa smrt. Dva i dva su (još uvijek) četiri. 

Snrt Europe


Ivica Šola: Islamizacija Europe ili europeizacija islama?

Ove riječi nisu moje. Izrečene su davno prije masovnih migracija koje zapravo treba nazvati pravom riječju – invazija! Nije ih izrekla ni Marine Le Pen ni Geert Wilders. Izgovorio ih je još 1990. godine jedan od najvećih svjetskih islamologa i arabista Bernard Lewis na predavanjima na Oxfordu.

Tada još nije pao Berlinski zid, Gorbačov je bio u punoj snazi, napadi na njujorške blizance nisu bili nikome ni u maglovitoj primisli, Fukuyama je pisao o kraju povijesti, a Lewis, na sveopću zbunjenost publike, govorio je o Zapadu i njegovom demografskom i identitetskom kolapsu, samomržnji, nasuprot islamu koji je već tada i demografski i identitetski bujao, rastao.

Lewis, koji je umro u svibnju ove godine u 101. godini, rekao je proročanske riječi koje gledamo svih ovih godina: “Treća islamska invazija imat će mnogo veći uspjeh nego prva i druga.” Da, Lewis kod aktualne navale ljudi iz islamskog svijeta kojih 80 posto ne dolazi iz zone ugroženih ratom, ne naziva migracijama, nego (trećom) islamskom invazijom na Europu.

Ovo su njegove riječi: “U prve dvije invazije islam je išao nasilno, oružjem. U prvoj invaziji islam je osvojio Španjolsku i južnu Italiju, no vraćen je nazad. U drugoj invaziji islam je osvojio Anatoliju, današnju Tursku, koja je bila kršćanska, pa preko jugoistočne Europe došao sve do Beča. I tu su vraćeni nazad, poraženi.

Prve dvije invazije, dakle, nisu uspjele. Treća invazija ima velike šanse da uspije, jer se ne radi o invaziji oružjem, nego o pacifističkoj, nenasilnoj”.

Problem je u Europi

Lewis u kontekstu treće pacifističke invazije kojoj smo svjedoci, a nazivaju je migracijama, ne vidi problem u islamu, nego u Europi, i to dvije stvari: to je politika multikulturalizma i princip političke korektnosti, koje smatra Molotovljevim koktelom za autodestrukciju Europe.

Lewis je jasan što se tiče aktualne treće invazije: “Muslimani su u prednosti. Imaju žar i čvrsta uvjerenja kako su zapadne zemlje slabe i manjkave. Uvjereni su u istinitost vlastite vjere i kauze, dočim Zapadnjaci troše većinu vremena da bi se samoocrnjivali i autodegradirali.

Za razliku od Zapadnjaka, muslimani su vjerni svojoj tradiciji i disciplinirani su u tome, a najvažnije je što su demografski superiorni i uskoro će postati većina u svim važnim gradovima Europe.” Opet je Lewis, kao vrhunski znanstvenik, a nikakav islamofob, ili da mu se još prišiju slični orvelovski neologizmi u svrhu (auto)cenzure i gušenja slobode govora i istraživanja, bio prorok.

U srcu Europske unije, Bruxellesu, najčešće ime novorođene djece je Muhamed, u europskim gradovima zone u kojoj policija ni matične institucije nemaju pristupa niču kao gljive poslije kiše, gdje vlada šerijat, paralelno društvo, što je ponukalo europske čelnike na priznanje o propasti projekta multikulturalizma. Zašto? Zato što se značajan dio novopridošlih muslimana ne želi integrirati, a oni koji bi htjeli imaju strah od vlastitih koji to ne žele.
Invazija

Nisu problem ljudi koji bježe od rata, niti je problem humani i humanitarni aspekt fenomena, Lewis upozorava samo da se radi o invaziji, argumentirajući da o “migrantskoj krizi” ne govore ni same stožerne političke islamske institucije i pokreti, poput Muslimanske braće, koji otvoreno govore o “soft osvajanju” Europe.

No Lewisu nisu problem Muslimanska braća, ili Erdogan, koji svaki trenutak može poslati na Europu milijune “migranata” i koji su njegovo glavno oružje. Njemu je glavni problem identitetski i kulturološki pogubljena, relativistička samomrzeća Europa, inkarnirana u dvije ključne osobe.

To je Angela Merkel i George Soros kojeg su Kinezi nazvali “financijskim teroristom”, a koji uz pomoć svojih tzv. nevladinih udruga i njihovih brodova provodi plansko miješanje rasa, rastakanje jakih (zapadnih) identiteta, kršćanstva, dakle religije i duha Zapada te nacija.

Drama oko broda Aquarius kojeg Italija, koja je podnijela najveći teret, skrhana ekonomski i zagušena islamskom invazijom, ne želi primiti, tipičan je primjer emocionalne i moralne ucjene gdje se medijski prikazuju stradala djeca i žene, dočim većinu čine muškarci u punoj snazi. Laže se također da su Soroseve udruge i brodovi skupljali te ljude po moru, ne, oni ih prevoze izravno iz libijskih luka.

Salvini, novi ministar unutarnjih poslova i lider Sjeverne lige, umah je od “Merkelica” nazvan fašistom i ksenofobom, a Macronovi ljudi rekli da im se “povraća na ovakav stav Italije”.

Ako je Salvini ksenofob i fašist na kojeg se treba ispovraćati, onda je to i profesor Lewis koji je zaljubljen u arapsku kulturu, ali kao znanstvenik stvari mora nazvati pravim imenom – invazija! Islamizacija Europe, ili europeizacija islama? Ovo prvo.

Ivica Šola / Glas Slavonije


D. Pešorda: Križ na meti

Protukršćanski rat u Europi traje još od početka moderne epohe i Francuske revolucije, aktiviranje islama u tom ratu samo je jedan od aspekata toga rata. Plan je, vjerojatno, da na kraju nestanu i kršćanstvo i islam kao vjera u Boga. Bog je, čini se, onaj protiv kojega se ratuje. Od Nietzscheova pokliča ''Bog je mrtav'' do suvremenog koncepta ''demokratizacije Boga'', to jest ljudskog preuzimanja Božjih prinadležnosti, radi se o istom, pobuni protiv Boga, pa i Naravi ako baš hoćete.  

U posljednje vrijeme moglo se u tisku pročitati nekoliko znakovitih vijesti na temu brisanja križa iz javnosti. Primjerice: ''Lidl je, naime, na pakiranju Eridanovog grčkog jogurta, i još nekoliko proizvoda, stavio sliku crkve Anastasis u Santoriniju u Grčkoj, ali je s vrha kupole uklonjen križ koji se ondje inače nalazi''.

Ili: ''Tako Nestlé ubrzo nakon Lidla uklanja križ s grčkog pakiranja jogurta, bez obzira što je križ bio toliko malen da je bio gotovo jedva vidljiv.'' Ili: ''Francuski vrhovni upravni sud u srijedu je naredio gradu u Bretanji da ukloni križ s 7,5 metara visokog spomenika bivšem papi Ivanu Pavlu II. koji stoji na gradskom trgu.'' Nisu to bile udarne vijesti, ali se iz njih jasno mogao iščitati trend. Zapravo, završna faza jednog trenda.

Objašnjenje tog brisanja križa uglavnom se svodi na fraze o političkoj korektnosti. Paradigmatsko je u tom smislu obrazloženje Lidla: “Nastojimo izbjeći uporabu vjerskih simbola jer ne želimo isključiti ničija vjerska uvjerenja. Mi smo tvrtka koja poštuje raznolikost i zato su naši proizvodi tako dizajnirani.” Takvo objašnjenje, međutim, vrijeđa zdrav razum. Prvo, ne bi smjela ni jedno vjersko uvjerenje smetati stvarnost kao takva. Ako je na slici neka džamija svaki kršćanin očekuje da je i minaret na njoj, a isto tako svaki musliman zna da je na crkvi križ, i normalni ljudi s tim nemaju problema. Drugo, ako u Lidlu ne žele križeve na svojim proizvodima, nitko im ne smeta uzeti neki drugi prepoznatljiv grčki motiv bez križa. Treće, brišući križeve s crkava oni čine upravo ono što tvrde da žele izbjeći: isključuju nečija vjerska uvjerenja. Kršćanska!

U svjetlu imigrantske invazije na Europu i islamskog terorizma, mnogi Europljani će pomisliti da je i ovo brisanje križa jedno od onih neshvatljivih i pomalo mazohističkih popuštanje dekadentne Europe potentnom islamu. Međutim, ne mislim da se radi o tomu. Naprotiv, brisanje križa prethodi tim pojavama kao što su imigrantska najezda i islamski radikalizam, to jest brisanje je križa uzrok a ne posljedica.

Protukršćanski rat u Europi traje još od početka moderne epohe i Francuske revolucije, aktiviranje islama u tom ratu samo je jedan od aspekata toga rata. Plan je, vjerojatno, da na kraju nestanu i kršćanstvo i islam kao vjera u Boga. Bog je, čini se, onaj protiv kojega se ratuje. Od Nietzscheova pokliča ''Bog je mrtav'' do suvremenog koncepta ''demokratizacije Boga'', to jest ljudskog preuzimanja Božjih prinadležnosti, radi se o istom, pobuni protiv Boga, pa i Naravi ako baš hoćete.

U Evanđelju po Mateju na farizejsko pitanje koja je najveća zapovijed Božja, Isus odgovara: »'Ljubi Gospodina Boga svoga svim srcem svojim, svom dušom svojom i svom pameti svojom.' To je najveća i prva zapovijed. Druga je toj jednaka: 'Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe!'« Upravo po tom dostojanstvu i važnosti kojega daje čovjeku u toj relaciji 'čovjek – Bog' kršćanstvo se izdvaja među velikim monoteističkim religijama, to je ona sastavnica kršćanstva koja je omogućila da se u okrilju kršćanske kulture razvije suvremena demokracija i sveobuhvatan sustav ljudskih prava. Međutim, prevaga druge od gornjih zapovijedi, bojim se, dovela je do kaotičnog i nezdravog stanja u suvremenoj zapadnoj civilizaciji izrasloj na kršćanstvu.

Odbacivanje Boga i divinizacija čovjeka doveli su do pomutnje kakvoj sada svjedočimo. Krajnji rezultat te prevelike ljubavi prema čovjeku vrlo je dvojben. U brzorastućoj šumi novoizmišljenih ljudskih prava sve više stradavaju konkretni ljudi, zgnječeni i neprimijećeni. Nemaju su komu obratiti za pomoć niti se imaju komu moliti. Križ potisnut s naših građevina i trgova, križ protjeran iz javnog života vratio se u čovjeka, u nutrinu. Raspinje čovjeka iznutra, razmiče rebra, širi ruke, pridržava klonulu glavu. Sve više je takvih križeva oko nas, a kad-tad i u nama počne bubriti jedan... Tko zna, možda kršćanske istine ponovo osvijestimo upravo preko tog križa u nama, a ne preko križeva oko nas. Križeva koji sada polako nestaju, a njihovu smo simboliku i prisutnost predugo smatrali samorazumljivom. Međutim, ništa nije samorazumljivo, za sve što nas okružuje netko se morao izboriti.

Brisanje križeva s poznatih panorama tek prethodi fizičkom skidanju križeva s crkava, a i ono će se, kako stvari sada stoje, jednom dogoditi. Ali varaju se oni koji misle na taj način poraziti križ: u jednoj točki progoni će kršćanstvo početi osnaživati, a ne više slabiti. Kreatori novog svjetskog poretka nalik su suvremenim graditeljima Babilonskog tornja. Kad pomisle da su dohvatili nebo, njihovo će se zdanje raspasti.

Damir Pešorda, Hrvatski tjednik


Migranti ponovno u fokusu summita čelnika EU

EU summit Čelnici EU

Dvodnevni redoviti sastanak na vrhu 28 zemalja članica Europske unije na kojem će migracije ponovno biti jedna od glavnih tema počinje u četvrtak u Bruxellesu.

Čelnici zemalja Europske unije bit će pod velikim pritiskom da pokažu napredak u dugotrajnoj raspravi u Europi o problemu migracija nakon što su političke promjene u Italiji i Njemačkoj to pitanje ponovno pogurale na vrh dnevnog reda, ocjenjuju svjetske agencije.

Summit bi se mogao pokazati presudnim za blok jer bi nastavak sporenja oko migracija mogao ukopati duboko podijeljene članice i zaprijetiti jedinstvu Europske unije u vrijeme sve većeg pritiska ne samo iz Rusije nego i SAD-a, ocjenjuje njemačka novnska agencia dpa.

“Ulozi su vrlo visoki a vrijeme kratko”, upozorio je čelnike zemalja članica u pismu predsjednik Europskog vijeća Donald Tusk poručujući da su bez rješenja za problem migranata suočeni s izgledima da ih potisnu radikalne i antieuropske, antiliberalne i autokratske snage u Europi.

Predložio je da se čelnici usuglase oko tri inicijative: uspostave regionalnih platformi za prihvat migranata izvan EU-a, uspostave ciljanog proračuna za borbu protiv ilegalne migracije i pojačavanja suradnje sa zemljama iz kojih migranti potječu kao i sa zemljama njihova tranzita.

Summit se odvija uoči roka kojega je njemačkoj kancelarki Angeli Merkel dao za postizanje dogovora o migrantima u EU njezin koalicijski partner ministar unutarnjih poslova Horst Seehofer koji je najavio da će početkom srpnja zatvoriti njemačke granice za migrante ukoliko ne bude europskog rješenja otvarajući time put i za pad njemačke vlade.

I nova vlada u Italiji pojačala je politički pritisak u Europi nakon što je počela odbijati prihvatiti brodove s migrantima koji uglavnom dolaze preko Libije do talijanskih obala pozivajući na radikalnu promjenu europske migrantske politike.

Na summitu će se razgovarati i o trgovinskim pitanjima nakon američkog uvođenja carina na europski čelik i aluminij i europskog odgovora na to uvođenjem carina na niz američkih proizvoda.

Čelnici će imati prigodu po prvi put razgovarati o prijedlogu dugogodišnjeg proračuna Europske unije za razdoblje od 2021. do 2027.

Raspravljat će se i o obrambenoj suradnji, pitanjima sigurnosti i suradnji s NATO-om, Brexitu, a očekuje se i odluka o produljenju sankcija Rusiji.

Premijer Andrej Plenković sudjeluje na summitu EU-a kao i na sastanku na vrhu Europske pučke stranke koji mu prethodi u četvrtak.

(Hina)  https://kamenjar.com/


16 spornih točaka iz ‘Marrakecha’ – traže se odgovori

Bernard Karakaš, Večernji list

Sporazum iz Marrakecha, odnosno UN-ov Globalni sporazum o migracijama ne izaziva kontroverze samo u Hrvatskoj, već i u Njemačkoj koja je najčešća “željena destinacija” ilegalnih imigranata koji raznim rutama dolaze u Europsku uniju. Upravo zbog sporazuma vodila se jučer velika politička bitka u njemačkom Bundestagu i prilično je neizvjesno hoće li Njemačka potpisati ovaj nedorečen i nejasan dokument. Izdvajamo šesnaest točaka po kojima je njemački Bild tražio objašnjenje vlade, šesnaest točaka koje su i za Hrvatsku podjednako bitne, piše Bernard Karakaš/VečernjiList

1. Migracije su uvijek bile “izvor bogatstva, inovacija i održivog razvoja”, stoji u sporazumu. No na temelju čega je izveden taj zaključak?
Ova tvrdnja o dobrobitima imigranata i migracija jedan je od temelja sporazuma, no nigdje nije navedeno odakle su izvučeni ti podaci niti su priloženi bilo kakvi pokazatelji. Naravno, migracije mogu biti dobre za razvoj društva, no to nije uvijek slučaj niti je to zajamčeno.

2. Prema tekstu sporazuma, države potpisnice trebaju “zaštititi pravo na slobodu govora”, ali i “rasističkim medijima uskratiti financiranje”. Tko o tome odlučuje?
Znači li ovaj dio sporazuma da bi države trebale uvesti svojevrsnu cenzuru te gdje je granica do koje je dopušteno govoriti ili pisati protiv migracija. Znači li to da bi se manjak entuzijazma i potpore migracijama i imigrantima mogao odmah proglašavati rasizmom?

3. Liječnici i granični službenici trebali bi se ponašati prema imigrantima uzimajući u obzir njihov spol, ali i njihovo kulturno nasljeđe. Kako to objasniti i provesti?
Znači li to da muški liječnici ne bi smjeli liječiti imigrantice. Ujedno, znači li to da granični službenici ne bi smjeli zahtijevati od imigrantica da skinu veo kojim prekrivaju lice kako bi usporedili njihovo lice s fotografijom u putovnici?

4. Kako bi se izbjegla pojava ljudi bez državljanstva, djeci rođenoj na teritoriju druge države treba automatski dodijeliti državljanstvo zemlje u koju roditelji planiraju ići ili zemlje u kojoj je dijete rođeno. Krše li se time ustavi i zakoni zemalja EU?
Ovo rješenje podsjeća na zakonsko rješenje kakvo u ovome trenutku postoji u SAD-u, no nije u skladu sa zakonodavstvom zemalja članica Europske unije. I njemački i zakoni Republike Hrvatske kršili bi se kad bi se djeci rođenoj na njemačkom, odnosno hrvatskom teritoriju, u tranzitu, automatski dodjeljivalo državljanstvo, putovnica i domovnica.

5. Prema nacrtu sporazuma, “sankcije protiv ilegalnih imigranata trebale bi biti ponovno razmotrene i ukinute, bez obzira na to je li i sada riječ o proporcionalnim, nediskriminirajućim i balansiranim mjerama. Znači li to bezakonje?
Vrlo kontroverzan dio sporazuma budući da ono što nije kažnjivo u praktičnom je smislu dozvoljeno. U tom kontekstu ilegalni prelasci granica postali bi legalni. Ujedno, tko odlučuje jesu li mjere i politike pojedinih zemalja diskriminatorne ili ne?

6. U budućem sporazumu spoji kako je “pravo svih ljudi da posjeduju dokumente” te kako zemlje u koje migranti putuju trebaju izdati svoje dokumente. No je li to moguće u svim slučajevima?
Pitanje je odnosi li se ovakvo pravilo na sve slučajeve, odnosno što se događa s ilegalnim imigrantima koji tijekom svog putovanja jednostavno bace u smeće putovnicu svoje domicilne države i ustvrde kako putuju u Njemačku, Italiju, Francusku ili Hrvatsku. Treba li im ta zemlja odmah izdati dokumente?

7. Zabranjuju se “zločini iz mržnje” prema imigrantima. Što su “zločini iz mržnje”?
Njemačko, kao ni zakonodavstvo cijelog niza članica EU ne poznaje kategoriju “zločina iz mržnje”. Tko je taj tko će procjenjivati je li neki zločin počinjen iz mržnje ili ne. Uostalom, zločini su zločini, bez obzira na koga se odnosili i koga pogađali, i kazne su uvijek iste za sve počinitelje. Ne čini li se ovdje diskriminacija prema mogućim žrtvama zločina u njihovim domicilnim zemljama?

8. Slobodno kretanje imigranata i liberalizacija viznog režima su zajamčeni. No je li to uvijek ispravno?
Liberalizacijom viznog režima bilo bi olakšano kretanje radnika, no među njima i cijelog niza socijalnih slučajeva koji mogu narušiti sustave drugih država. Unutar Europske unije dosta je negodovanja zbog liberalizacije kretanja Bugara i Rumunja jer upravo iz ovih dviju zemalja dolazi veliki broj nezaposlenih primatelja socijalne pomoći u zapadnim državama EU. Zbog toga čak i dio zemalja članica traži da se uvedu svojevrsne liste država na koje se liberalizacija kretanja ljudi ne bi odnosila, bar ne u ovolikoj mjeri kakva je danas. Pitanje je kako bi pravilo liberalizacije kretanja ljudi koristili imigranti iz zemalja Bliskog istoka, središnje Azije ili Afrike.

9. Prema nacrtu, “koordinirana kontrola granica” trebala bi osigurati “siguran prelazak granica”. Što to znači?
I u ovome trenutku kontrola granica između dviju država koordinira se između njihovih graničnih službi. Je li ovdje riječ o nečemu što do sada nije navedeno ili je možda u pitanju normalizacija procedura koje se sada provode samo u iznimnim slučajevima?

10. “Ciljani programi potpore” kojima se potiču “trgovinski i poduzetnički pothvati imigranata” trebaju biti financirani. Tko to plaća i postavlja li to poduzetnike zemalja primateljica u neravnopravan položaj?
Iz državnog proračuna potrebno bi, dakle, bilo sufinancirati pokretanje tvrtki i poslova imigranata, pri čemu stanovnici zemlje primateljice, bila to Njemačka, Hrvatska ili neka treća zemlja, na takve potpore ne bi mogli računati. Ovime se ruši načelo tržišnog natjecanja, ravnopravnosti, ali se i uvodi i svojevrsna diskriminacija domaćih tvrtki koje pune državne proračune iz kojih bi se financirala njihova konkurencija koju osnivaju imigranti.

11. Marakeški sporazum predlaže i “međusobno priznavanje stranih kvalifikacija, kao i neformalnog obrazovanja”. Je li razina obrazovanja doista ista?
Vrlo je veliko pitanje stvarne vrijednosti kvalifikacija jer je teško uspoređivati visokoškolske ustanove u zapadnom svijetu i zemljama Trećeg svijeta. Prema njemačkim standardima, razina znanja inženjera iz Sudana sada ne udovoljava toj tituli, odnosno nije moguća nostrifikacija. Slična je stvar i s cijelim nizom ostalih fakulteta. I što učiniti s liječnicima koji su diplome stekli u Addis Abebi ili Kinshasi. Treba li im bez ikakvih nostrifikacija omogućiti, na primjer, izvođenje operacija u europskim bolnicama?

12. Radnici migranti svih razina obrazovanja trebaju primiti socijalnu zaštitu. Do koje razine?
Naravno, socijalnu zaštitu zaslužuju svi ljudi, bez obzira na njihovo porijeklo ili zemlju rođenja. No tko će definirati do koje se razine uvode socijalna prava imigranata te hoće li ona biti manja, veća ili jednaka pravima domicilnog stanovništva u zemljama primateljicama?

13. Prema navodima iz sporazuma, vlade zemalja trebaju “izbjeći polarizaciju i ojačati povjerenje javnosti u migracijsku politiku”. Kako to ostvariti?
Već je sada javnost europskih zemalja dobrim dijelom skeptična prema migrantima i procesima ilegalnog useljenja. Ne samo u Mađarskoj, Italiji ili Austriji već i u Njemačkoj, pa i u Hrvatskoj. Kako se ijedna zemlja može obavezati da će djelovati na javno mnijenje i što ako u tome ne uspije.

14. Nacrt Sporazuma iz Marrakecha poziva se na “pozitivne učinke” i “pozitivne doprinose” imigracija. No gdje je druga strana priče?
U cijelom se sporazumu na više mjesta ističu pozitivni učinci migracija i doprinosi koje one daju društvu. No problem je u tome što se prikazuje samo jedna strana priče te se nigdje ne spominju i negativni učinci migracijskih procesa koji neosporno postoje pa se stječe dojam da je sporazum neobjektivno pripremljen.

15. Sporazum nalaže i ponovno ujedinjenje obitelji imigranata. Kako to izvesti i do koje razine?
U nacrtu sporazuma ne definira se tko plaća ponovno ujedinjenje obitelji imigranata, odnosno tko plaća trošak njihova smještaja i boravka u zemlji primateljici, ali ni što znači pojam obitelji. Je li riječ samo o supružnicima i djeci ili i o široj obitelji.

16. Možda najbitnije pitanje: zašto se u sporazumu na 45 mjesta navodi da se države potpisnice obvezuju?
Iako se Sporazum iz Marrakecha predstavlja kao “skup preporuka”, na čak 45 mjesta u dokumentu navodi se da se potpisnice na nešto obavezuju. Istovremeno u preambuli piše – Globalni pakt jača suvereno pravo država da sami određuju vlastitu migracijsku politiku.

Vecernji.hr


Svi putevi vode u Marrākeš
Nino Raspudić, Večernji list

Nakon što je u kolovozu hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović “sa zadovoljstvom” prihvatila poziv glavnog tajnika UN-a da 10. i 11. prosinca sudjeluje na konferenciji u Marrākešu, gdje će se usvojiti dokument Globalni dogovor za sigurnu, urednu i propisnu migraciju, ovoga tjedna se ipak predomislila i došla u izravan sukob s premijerom Plenkovićem.

Profiliraju se tako do kraja različite vanjskopolitičke orijentacije, predsjedničina američka, premijerova briselska, a nakon Putinovog odlikovanja Bandiću, uz odranije s ruskom energetikom povezane kružoke, i treća, moskovska struja. Nakon Trumpove pobjede SAD definitivno izlazi iz globalističke mreže, čiji sada najveći podržavatelj ostaje EU, točnije Njemačka.

Svjedočimo globalnom sukobu u kojem s jedne strane stoje suverenisti, koji smatraju kako je nacionalna država najbolji okvir za razvoj demokracije, ostvarenje blagostanja, sigurnosti i zaštite ljudskih prava te kako polugama vlasti trebaju upravljati ljudi koji su izabrani od građana.

S druge strane su globalisti, koji podržavaju proces prenošenja težišta moći i odlučivanja na birokratske nadnacionalne strukture bez demokratskog legitimiteta, od UN-a, EU, silnih agencija, globalnih NGO-a isprepletenih s multinacionalnim kompanijama i njihovim interesima, pri čemu je sve veći upliv neizabranih birokrata koji ne odgovaraju nikome.

Pored, često i iznad, nacionalnih zakonodavstava množe se konvencije, deklaracije, kompakti, agende, regule, protokoli, međunarodni forumi. SAD-e je danas najjača država koja se protivi globalističkoj agendi. Sudeći po rezultatima midterma, Trumpu je gotovo izvjesna pobjeda za dvije godine. Sada ima i novu izliku ako do kraja mandata nešto od obećanja i ne provede – onemogućili su ga demokrati u Kongresu, piše Nino Raspudić / Večernji list

Predsjednica je odustala od puta u Marrākeš jer je SAD-e protiv “kompakta”. Pridružile su se Mađarska, Austrija, a sada naznake odbijanja globalnog sporazuma o migracijama dolaze i iz Slovenije, Češke, Poljske, Italije.

Što stoji u famoznom “kompaktu” i otkud to protivljenje nekoliko ozbiljnih zemalja? Zavidim svakome tko nije pročitao taj dokument. Nije preopširan, obuhvaća trideset stranica, ali je napisan na drvenom, pojednostavljenom engleskom birokratskog globalnog novogovora.

Čitatelj se mora probijati kroz šumu ispraznih frazetina dok ne dođe do par grmova u kojima možda leži zec. Kao što se i u samom tekstu navodi, taj dokument je pravno neobvezujuću. Pa čemu onda tolika pompa, globalno okupljanje u Maroku i svečano potpisivanje?

Drugo, tekst neprestano upućuje na prethodne dokumente, Njujoršku deklaraciju o izbjeglicama i migrantima, Agendu 2030 za održivi razvoj te Akcijsku agendu iz Adis Abebe, čime se stvara interpretativni labirint, jer i oni upućuju na buduće.

U vodećim načelima autori dokumenta ističu: “Migracija je bila dio ljudskog iskustva kroz povijest i prepoznajemo da je to izvor prosperiteta, inovativnosti i održivog razvoja u globaliziranom svijetu” (prijevod je moj). Zauzimaju dakle, apriorni i isključivo pozitivan stav prema tom fenomenu. Argumente za to u mnogim slučajevima nije teško naći, ali jednako tako postoje i brojni drugi konteksti u kojima migracija, pogotovo ilegalna, nije izvor prosperiteta, inovativnosti, a pogotovo famoznog “održivog razvoja”.

Uz pojednostavljenu, isključivo pozitivnu sliku učinaka migracije, drugi temeljni problem dokumenta je pretpostavka da sve zemlje svijeta imaju po tom pitanju jednaku odgovornosti i istu korist: “Presudno je da nas izazovi i prilike međunarodne migracije sjedinjuju, umjesto da nas dijele.

Ovaj Globalni sporazum utvrđuje naše zajedničko razumijevanje, dijeljenje odgovornosti i jedinstvo svrhe vezano uz migracije, što čini posao za sve.” Nisu isti interesi i odgovornosti različitih država. Nije ista odgovornost Francuske i Engleske ili Hrvatske i Slovačke.

Ako Njemačka treba, primjerice, tri milijuna manualnih radnika u sljedećih pet godina, to možda ne vrijedi i za neke druge zemlje. Potpisnice dokumenta se de facto obvezuju na propagandu po tom pitanju: “Mi također moramo omogućiti svim našim građanima pristup objektivnim, na dokazima utemeljenim, jasnim informacijama o prednostima i izazovima migracije, s ciljem raspršivanja zavaravajućih pripovijesti koje stvaraju negativne percepcije migranata.” Antipod “prednostima” nisu “mane” ili “nedostaci” ili “negativnosti”, već “izazovi”.

Gdje je obveza istinitog i objektivnog izvještavanja? Je li teoretski moguće u nekim kontekstima da “objektivne, dokazima utemeljene informacije” mogu stvoriti i negativnu percepciju migranata?

Jednostrana, propagandna tendencija višestruko je potvrđena u tom dokumentu koji, među ostalim, nalaže kako treba “prikupiti, analizirati i koristiti podatke o učincima i koristima migracije, kao i doprinosu migranata i dijaspora održivom razvoju”. Treba napomenuti da ovaj “dogovor” ne govori o izbjeglicama, na koje se odnose drugi dokumenti, već o migrantima, pri čemu zamagljuje granicu između legalnih i nelegalnih.

“Primjenom Globalnog sporazuma osiguravamo učinkovito poštivanje, zaštitu i ispunjavanje ljudskih prava svih migranata, bez obzira na njihov migrantski status, u svim fazama migracijskog ciklusa.”

U nastavku dokument na istom tragu nalaže: “obvezujemo se primijeniti politike upravljanja granicama koje poštuju nacionalnu suverenost, vladavinu zakona, obveze prema međunarodnom pravu, ljudska prava svih migranata, bez obzira na migrantski status” te dodaje kako treba “uspostaviti sveobuhvatne politike i razvijati partnerstva koja će opskrbiti migrante u situaciji ranjivosti, bez obzira na njihov status migracije”.

Sporazum nalaže da se migrantima osigura “pristup javnoj ili dostupnoj neovisnoj pravnoj pomoći, kako bi se osiguralo da su svi migranti posvuda priznati kao osobe pred zakonom”. Dobra vijest za ministra zdravstva je da u sporazumu stoji i kako treba “ugraditi zdravstvene potrebe migranata u nacionalne i lokalne zdravstvene politike i planove”.

Potiče se legaliziranje ilegalnih migranata: “Razviti dostupne i prikladne postupke koji olakšavaju prijelaz iz jednog statusa u drugi i informiraju migranta o njihovim pravima i obvezama kako bi spriječili migrante da zapadnu u neregularan status u odredišnoj zemlji”, te još jasnije: “nadograditi postojeće prakse kako bi se migrantima u neregularnom statusu omogućio pristup pojedinačnoj procjeni koja bi mogla dovesti do redovitog statusa, od slučaja do slučaja i uz jasne i transparentne kriterije”.

Osim što je zamagljena granica između legalnih migranata i ilegalnih koji provaljuju silom, nejasno je što sve potpada pod ljudska prava? Ide se na sprječavanje kolektivnog protjerivanja: “Razviti postupke i sporazume o traženju i spašavanju migranata s primarnim ciljem zaštite prava migranata na život, koji podržavaju zabranu kolektivnog protjerivanja, jamči pravodobni postupak i pojedinačne procjene”. Koliko vremena i osoblja treba, primjerice, u Bihaću da pojedinačno procjeni deset tisuća ljudi?

Dvije su glavne sive zone koje otvara ovaj sporazum, a koje obvezuju zemlje da ilegalne migrante prihvate kao legalne. Jedna se odnosi na djecu bez pratnje roditelja kao prvi, a potom spajanje obitelji kao drugi korak, a druga na migrante koji su kao žrtve krijumčara ljudi ilegalno uvedeni u zemlju, a koje bi onda, iz nekog razloga, trebalo “legalizirati”.

“Zaštitite i poštujte prava i najbolje interese djeteta u svakom trenutku, bez obzira na njihov status migracije”. Ova odredba može potaknuti ilegalno ubacivanje djece, za kojima bi onda principom spajanja obitelji imigrirali i odrasli. Kod bespomoćne, male djece, sva skrb je nesporna no koliko je takvih?

Boris Havel s FPZ-a nedavno je iznio podatak iz Švedske u koju je 2015. uselilo 153.000 ljudi, mahom s Bliskog istoga i Afrike. Od toga se njih više od 33.000 tisuće prijavilo kao malodobna djeca bez pratnje roditelja. Kada su se, kod nekih sumnjivih slučajeva, napravila medicinska istraživanja te “djece”, ispostavilo se da je 83% testiranih ima više od 18 godina.

“Nadalje, obvezujemo se da migranti ne budu odgovorni za kazneni progon zbog činjenice da su bili predmet krijumčarenja, bez obzira na potencijalni progon za druga kršenja nacionalnog prava.

Također se obvezujemo identificirati krijumčarene migrante kako bismo zaštitili njihova ljudska prava”. U nastavku i: “Primijenite mjere koje se odnose na posebne ranjivosti žena, muškaraca, djevojaka i dječaka, bez obzira na njihov status migracije, koji su postali ili su u opasnosti da postanu žrtve trgovine ljudima i druge oblike eksploatacije olakšavajući pristup pravdi i sigurno izvještavanje bez strahu od pritvora, deportacije ili kazne.”

Štoviše, treba “osigurati migrantima koji su postali žrtvom trgovanja ljudima zaštitu i pomoć, kao što su mjere za fizičko, psihološko i socijalno oporavak, kao i mjere koje im omogućuju da u odgovarajućim slučajevima ostanu u privremenoj zemlji, privremeno ili trajno”.

Orvelovski dio vreba pri kraju dokumenta i nalaže: “promicati neovisno, objektivno i kvalitetno izvješćivanje medijskih kuća, uključujući internetske informacije, uz senzibiliziranje i edukaciju medijskih djelatnika o pitanjima i terminologiji vezanim za migracije, ulaganje u etičke standarde izvješćivanja i oglašavanje te zaustavljanje dodjele javnih sredstava ili materijalne potpore medijima koji sustavno promiču netrpeljivost, ksenofobiju, rasizam i druge oblike diskriminaciju prema migrantima, uz puno poštivanje slobode medija”.

Dakle, uz puno poštivanje slobode medija kontrolirat ćemo i gušiti po tom pitanju nepoćudne medije. Baš me zanima tko će na koncu otići u Marrākeš potpisati ovu podvalu.

Večernj list / Kamenjar


 MAREK JUREK, ZASTUPNIK U EUROPSKOM PARLAMENTU
Vodeći poljski katolički političar i povjesničar: Marakeški sporazum treba odbaciti jer je prijetnja našoj sigurnosti

Sporazum je sporan iz dva razloga – zbog teze da je migracija ljudsko pravo, što termin ilegalne imigracije čini navodnom kontradiktornošću i zbog ideje da nacionalna sigurnost svake pojedine države po pitanju migracija treba biti regulirana na globalnoj razini

(...)  Na međunarodnom političkom polju sve je očitije djelovanje usmjereno protiv obitelji i prava na život, djelovanje koje želi potpuno deformirati pojam ljudskih prava. Ljudska su prava u svom izvornom obliku trebala biti u funkciji političkih sloboda u slobodnome društvu, a sada su instrumentalizirana u svrhu društvene revolucije, promjena temeljnih odrednica institucija društva.

Pravo na život, obitelj, pravo roditelja da odgajaju svoju djecu – to su institucije koje nisu pitanje preferencije ili tradicije, pa da se onda slijedom te pogrešne logike koriste neispravni termini kao „tradicionalna obitelj“ jer obitelj je obitelj u svom naravnom smislu, nego su te institucije one koje služe društvu i njegovu životu. Bez obitelji nema prenošenja s naraštaja na naraštaj društvenih vrednota, poput odgovornosti, solidarnosti, požrtvovnosti ili prijenosa kulturnog ili nacionalnog identiteta. Ako institucija obitelji loše funkcionira, onda i cijelo društvo funkcionira loše. Upravo su zato komunisti pokušavajući stvoriti društvenu revoluciju udarali upravo u obitelj.

Imamo, dakle, posla s revolucijom koja se događa na međunarodnom planu, a njezin najvažniji politički oslonac dosad je Istanbulska konvencija. Njezina bit nije, kako su to nastojale prikazati propagandističke konstrukcije, borba protiv obiteljskog nasilja, jer nema civilizirane države koja tolerira obiteljsko nasilje, nego je svrha konvencije prikazati svako nasilje i patologiju u obitelji kao posljedicu naravnog ustroja obitelji ili sredstvo njegova održavanja. Zato ta Konvencija u članku 12. jasno govori kako je potrebno iskorijeniti svaku tradiciju povezanu sa „stereotipnim ulogama žene i muškarca“. Riječ je dakle o udaru na samu čovjekovu prirodu, ne samo na kršćansku civilizaciju nego i na njene antičke korijene. Bacamo na ropotarnicu povijesti cijelu našu kulturu i poimanje čovjekove naravi i društvenog života.

– Koje su to snage koje po vama stoje iza te revolucije?

To su snage povezane s društvenom revolucijom koju je ekstremna ljevica vodila u šezdesetim godinama prošloga stoljeća. Revolucijom kojoj je filozofski okvir bio marksizam, a pokretale su je razne marksističke grupacije, od radikalnih komunista antisovjetskog, trockističkog usmjerenja do zagovornika kulturne revolucije u Kini. Ta je revolucija šezdesetih stupnjevito stvorila kulturu koju su prvo prihvatile lijeve političke snage europskog socijalizma, potom liberalne stranke, a naposljetku je počela formirati i glavnu struju stranaka desnog centra. U određenom smislu riječ je o ideji kako je cijela zapadna civilizacija utemeljena na „diskriminaciji“, pa tako za novu ljevicu taj termin ima onu snagu kakvu je za staru ljevicu imala riječ eksploatacija. U oba slučaja, međutim, govorimo o stavu kako postojeći društveni poredak i kultura generiraju nepravednost, diskriminaciju i zato moraju biti uništeni putem revolucije.

Imamo posla s društvenom revolucijom koja se događa na međunarodnom planu, a njezin najvažniji politički oslonac dosad je Istanbulska konvencija. (...) Klasična revolucija kroz društveni bunt sada nije potrebna jer promjena ide od gore prema dolje. I u tom revolucionarnom procesu veliku ulogu imaju međunarodne institucije, pa je jedan od posljedica te institucionalizacije revolucije i Istanbulska konvencije.

– U ovom trenutku u Hrvatskoj se raspravlja o Marakeškom sporazumu, globalnom sporazumu koji treba regulirati pitanje migracija…

Mi smo našoj vladi predložili odbacivanje toga sporazuma.

– Zašto?

Iz dva razloga.

Kao prvo, zbog teze da je migracija ljudsko pravo, što termin ilegalne imigracije čini navodnom kontradiktornošću. To je teza koju ste do prije nekoliko godina mogli čuti samo u raznim nevladinim udrugama lijeve provenijencije tijekom rasprava u Europskom parlamentu. Danas, Marakeški sporazum uvodi upravo takav koncept slobodnih migracija i slobodnih ulazaka na teritorij kao i onaj brisanja granica i ograničavanja prava države na obranu granice. To su koncepti koje ovaj sporazum teži uvesti na globalnoj razini i stvoriti međunarodna pravila.

Drugo, sama ideja da nacionalna sigurnost svake pojedine države po pitanju migracija treba biti regulirana na globalnoj razini jest prijetnja za tu državu i njezinu sigurnost.

Zbog toga smo pozvali poljsku vladu da odbaci Marakeški sporazum. Imajući u vidu kako su i SAD među državama koje su taj sporazum odbile, takav potez nikako ne vodi u nekakvu međunarodnu izolaciju.

– Kako kao katolici i kršćani trebamo reagirati na migrantsku krizu? Tu postoje razne, prije svega, etičke dvojbe…

Kriza kojoj svjedočimo u presudnoj mjeri je izazvana potezima Angele Merkel i europskih institucija.

Ta kriza, kao prvo, otežava provođenje racionalne politike prema migrantima i azilantima. Otežava, nadalje, integraciju onih migranata koji su već s nama i izaziva ozračje nemira u društvu. Naravno, etičke, ali i pravne norme nalažu svakom civiliziranom društvu skrb i brigu za osobe koje žive s nama, pa makar i privremeno. Ali, kako tu sprovesti racionalnu integraciju pridošlica u uvjetima u kojima se govori o neprestanom priljevu novih migranata?

Govorimo li s etičkog gledišta, jasno je koje su to norme koje nas obvezuju i koje su jasno izložene i u Katekizmu Katoličke Crkvu. Etička obveza otvorenosti neke države prema migracijama ograničena je bogatstvom i ekonomskim stanjem te države. Države iz koje ljudi emigriraju zbog siromaštva ne mogu istodobno biti države koje primaju migrante. Kao drugo, migracija mora biti povezana s integracijom. Poštovanje ljudi koji s nama žive povezano je i s poštovanjem ljudi koji dolaze prema kulturi u koju dolaze. Nije tu riječ ni o kakvom asimilacijskom pritisku, jer svaki čovjek ima pravo na svoj identitet, nego o poštovanju. Hrvat ili Poljak katolik koji će emigrirati u Veliku Britaniju neće prosvjedovati jer se krunidba događa u anglikanskoj katedrali. Ta država ima povijest kakvu ima i to treba poštovati. Tako imamo i pravo da tražimo poštovanje za našu kulturu. Međusobno poštovanje, to je preduvjet uspješne integracije. Mi, također, imamo pravo pa i obvezu braniti našu kulturu jer je prvi nalog naše vjere, prvi nalog ideje općeg dobra prenijeti ono dobro što smo primili.

Treći važni etički princip jest kako je migracijska politika u nadležnosti suverene države i mora biti vođena racionalnom politikom. Neka izvanjska instanca koja se miješa i diktira tu politiku jest u potpunoj suprotnosti s tim etičkim principom.

U raspravama o migraciji koje se trenutačno vode migracija zapravo označava islamizaciju. I tu je glavni problem. Ne to što se ljudi preseljavaju, iako i to može imati ekonomske konzekvence, nego što je riječ o islamizaciji koja može ugroziti nacionalnu sigurnost i našu kulturu.

Ne zaboravimo još jednu stvar koja je povezana s današnjom migracijskom krizom, a koju ću ilustrirati primjerom Poljske. Moja država se danas nalazi u onoj istoj situaciji u kojoj je bila Francuska prije šezdesetak godina. Tada je u tu zemlju došao veliki vali migranata iz drugih europskih država poput Portugala, Italije i Poljske. Danas u Poljskoj, a tome praktično nitko ne govori, živi oko dva milijuna Ukrajinaca koji su pobjegli ili od rata na istoku te države ili od neimaštine. U raspravama o migraciji koje se trenutačno vode na zapadu migracija zapravo označava islamizaciju. I tu je glavni problem. Ne to što se ljudi preseljavaju, iako i to može imati ekonomske konzekvence, nego što je riječ o islamizaciji i sve one vrijednosti o kojima sam govorio, od nacionalne sigurnosti do ugroženosti kulture – jesu u opasnosti.

Dodatni problem jest što je zapad u krizi koja mu onemogućuje uspješno integrirati migrante. Jer kako možemo graditi zajedničko društvo ako nismo svjesni svojih kulturnih vrijednosti koje grade naše društvo i kulturu? Kako možemo očekivati od bilo koga da primi ili poštuje naše vrijednosti ako ih ne promoviramo? U tome smislu, mislim da države zapadne Europe gledaju s nadom na države Srednje Europe. Imam puno prijatelja na zapadu koji vide kako su u našim zemljama preživjele vrijednosti klasične politike kao općeg dobra naroda, poštivanja kršćanske civilizacije i želje za životom u njoj. Stranačka politika u državama Srednje Europe, međutim, često je drugačija jer je vođena očekivanjima međunarodnih institucija, a ne očekivanjima demokratske volje građana. I zbog toga taj veliki politički kapital koji postoji u toj volji naroda moramo pretvoriti u konkretan politički izraz (...)

Cijeli članak potražite na:  Bitno.net: Vodeći poljski katolički političar Marek Jurek o marakeškom sporazumu


 Većina zagovornika ilegalnih migranata su ljevičari, a zajednički neprijatelj im je – kršćanstvo
Tomislav Bandov, Narod.hr, 21. studenoga 2018.

Nitko ne spori da izbjeglicama treba pomoći, no danas kada govorimo o migracijskim krizama, ne govorimo o izbjeglicama nego mladićima koji organizirano i ilegalno bez dokumenata dolaze u Europu iz muslimanskih zemalja u kojima nema rata, iz Nigerije, Bangladeša, Pakistana, Afganistana, Iraka, Irana, Tunisa, Maroka itd… Čak na stranu to što je civilizacija iz koje dolaze nekompatibilna s našom i što to po prirodi stvari dovodi do konflikta i ugrožava mir i sigurnost, ali činjenica je da dolaze ilegalno i da ih je nemoguće identificirati, kao i to, praksa je pokazala, da ne dolaze tražeći posao.
 
Zbog svega toga, apsolutno su legitimna pitanja koja se postavljaju u javnosti, bez da se one koji ih postavljaju etiketira i difamira. Tko organizira njihov skupi dolazak i put? Tko ga financira? Zašto dolaze samo mladići? Zašto dolaze bez dokumenata? Zašto ne migriraju prema daleko bogatijim muslimanskim zemljama? Što zapravo žele? Zašto ljevica podržava i potpomaže njihov dolazak, i mnoga druga pitanja kojom je javnost s pravom okupirana.
 
Vjerujem da smo svi siti te teme o migrantima, međutim pozvani smo i dužni propitivati svijet oko sebe, a posebno jer je konkretna tema zanimljiva sa sociološkog aspekta, jer korespondira s mnogim drugim društvenim i ideološkim temama i otkriva mnoge društvene fenomene i paradokse koji pokazuju u kakvom zapravo društvu živimo.
 
Tako sam zapazio sljedeće fenomene – većina ljevičara i radikalnih zagovornika ilegalnog dolaska muslimanskih mladića s istoka su:
a) ateisti i preziru vjernike, posebno kršćane, ali Islam im je drugačiji pogled na svijet na kojeg muslimani imaju pravo.
b) prvi kad Hrvate iz BiH treba poslat par stotina kilometara odakle su došli jer su im preveliki Hrvati i vjernici, ali migranti koji prelaze po pet tisuća kilometara i dolaze iz totalnog drugačije civilizacije i kulture, su im prihvatljivi.
c) oni koji bi kršćanima dokinuli pravo javnog ispovijedanja i prakticiranja svoje vjere, ali javno prakticiranje Islama im je ljudsko pravo.
d) protiv su mnogobrojnih kršćanskih obitelji, ali mnogobrojne muslimanske obitelji su njihova tradicija
e) za emancipaciju su žena, ali prekrivanje ženskog tijela i glave (što je posljedica radikalnog islamskog patrijarhata) je pravo žene na vlastito izražavanje.
f) oni koji ne vide ugrozu od dolaska civilizacijski nekompatibilnih muslimanskih mladića, ali ih strašno ugrožava katolički vjeronauk u školama.
Sve to upućuje na to da oni i migranti imaju zajedničkog neprijatelja – kršćanstvo.
Sapienti sat.

Izvor: Narod.hr


Davor Dijanović:  Migracije – kontrolirani kaos globalističkih jurišnika vode Europu u ratove i propast!

Razmjeri migracijskoga vala i geopolitika
Čovjek daleke budućnosti bit će mješanac. Današnje rase i kaste iščeznut će zbog nadilaženja vremena, prostora i predrasuda. Euroazijsko-negroidna rasa budućnosti, vanjštinom nalik staroegipatskoj, raznolikost će naroda zamijeniti raznolikošću pojedinaca. – Richard von Coudenhove Kalergi (1922.), istaknuti mason, utemeljitelj Paneuropskog pokreta i Europske parlamentarne unije, preteče Vijeća Europe

‘Izgleda da je Europa baš u ovome trenutku svoga najvećeg uspjeha iznutra postala prazna, u nekom smislu kriza joj je onesposobila krvotok, dovela u opasnost njezin život, prepustila, da tako kažemo, njezinu sudbinu presađenim organima koji će međutim nužno uništiti njezin identitet. Tomu nutarnjem odumiranju nosivih duhovnih sila odgovara činjenica da je Europa i po svome stanovništvu na putu nestajanja. Postoji neki čudan nedostatak volje za budućnošću. Na djecu, koja su budućnost, gleda se kao na prijetnju sadašnjosti; drži se da nam ona oduzimaju nešto od našega života. Ne doživljava ih se kao nadu, već kao ograničenje sadašnjosti. Nameće se usporedba s Rimskim Carstvom na zalazu: ono je još uvijek funkcioniralo kao velik povijesni okvir, ali u stvarnosti već je živjelo od onih koji su ga trebali dokrajčiti jer ono sâmo više nije imalo nikakve životne energije’ – papa emeritus Benedikt XVI., Europa. Njezini sadašnji i budući temelji, 2013.

Uz energetska pitanja, terorizam, organizirani kriminal, piratstvo, proliferaciju oružja za masovno uništenje, sigurnost okoliša i kibernetičku sigurnost, migracije danas predstavljaju jedno od ključnih pitanja međunarodne sigurnosti...

Za cijeli tekst dotaknite: Kamenjar.com Migracije-kontrolirani kaos


Douglas Murray: ‘Europa čini samoubojstvo’
2. prosinca 2018.

Kad kao Europljanin otvorite knjigu čija prva rečenica glasi: Europa čini samoubojstvo, razumljivo je da se zabrinete i za vlastitu sudbinu. Da je Europa u procesu ubijanja same sebe, tvrdi britanski novinar i politički komentator Douglas Murray, piše HRT.

Njegova je knjiga ‘Čudna smrt Europe’, kad se lani pojavila u knjižarama, proglašena najviše uznemirujućom knjigom koja se mogla pročitati te 2017. godine.

Na temelju brojnih istraživanja, razgovora s migrantima, i oboružan bogatom statistikom, autor upozorava kako će zatvaranje očiju pred nekontroliranim procesom migracije, dovesti do nestanka zapadne kulture. I to čini tako uvjerljivo da više ni slavni roman ‘Pokoravanje’ Michela Houellebecqa ne doživljavamo samo kao književnu distopiju.

Knjiga Douglasa Murrayja pojavljuje se sada i u hrvatskome prijevodu; rekli bismo – u pravome trenutku, uoči potpisivanja Marakeškog sporazuma. Je li Europa, kad je migrantska kriza posrijedi bezdušna ili jednostavno obezglavljena, u pijanoj vožnji bez smjera?

Douglas Murray tvrdi da se odluka o samoubojstvu Europe nazire 2015. godine, kada je njemačka kancelarka Angela Merkel izrekla optimističnu mantru ‘Mi to možemo’. Samo te godine u Njemačku su primili milijun migranata.

Murray je kao novinar svjedočio dolasku migranata u trošnim brodovima na Lampedusu i grčke otoke, bilježio bezbroj tužnih priča o teroru, silovanjima, neimaštini od koje se bježalo pod svaku cijenu. Uglavnom bez dokumenata, svi su se predstavljali kao Sirijci.

Tako je Murray iz prve ruke shvatio da i među migrantima postoji rasizam: Eritrejci i Somalci stajali su u brodovima u potpalublju i prvi pogibali. Tunižani i Sirijci, kao bogatiji sloj migranata, gledali su na njih s prijezirom, kaže Murray.

Razbuđujući učinak knjige čine i statistički podaci koje Murray podastire o današnjem izgledu Europe: navodi primjere Velike Britanije, Švedske ili Nizozemske, gdje multikulturalizam nije uspio.

Temeljito Murray popisuje sva teroristička djela diljem Europe, istražuje pozadinu šutnje o brojnim silovanjima u liberalnoj Europi, brojne apsurde poput onog da je glavni preživjeli osumnjičenik za napad u Parizu u studenome 2015. godine, Salah Abdeslam, nekoliko dana prije napada podigao naknadu za nezaposlene u iznosu od čak od 19 000 eura. Tako su europska društva postala jedna od prvih u povijesti koja plaćaju ljudima da ih napadnu, zaključio je Murray.

Posebna su priča europski intelektualci poput Salmana Rushdiea, Oriane Fallaci ili Michela Houellebecqa, koji su – kritizirajući islam – završili u situacijama opasnima po život, kao i bili sudski proganjani u današnjoj Europi.

Knjiga ‘Čudna smrt Europe’ postala je svjetski bestseller. Douglas Murray hrabro je iznio sve što misli, rušeći tabue, ne strepeći od kritika, ni od prijetnji za vlastiti život, ali kolone migranata se nastavljaju, i premda je Angela Merkel doživjela poraz, stvari su nepovratno promijenjene.

Na koncu, pomalo rezignirano Murray zaključuje: Biti na strani došljaka značilo je biti na strani anđela, a govoriti u ime ljudi Europe značilo je biti na strani vraga.

On sam nema problema biti na vražjoj strani, a političarima poručuje da bi im bilo bolje da su konzultantske usluge zatražili kod Aristotela, možda bi bolje shvatili svu složenost problema.  Izvor: Dnevno.hr


O. Thomas Smolich: Strah je postao dominantan odgovor na stvarnost izbjeglica diljem svijeta
Zagreb (IKA) 30.11.2018.

Biskup Smolich
                        O. Thomas Smolich

Izlaganje ravnatelja međunarodnog ureda Isusovačke službe za izbjeglice o. Thomasa H. Smolicha, DI, na konferenciji „Primiti, zaštititi, promicati, integrirati“ koja se 30. studenoga održava u Zagrebu.

Vrijeme je da svatko od nas, kao društvo i kao pojedinci, pretoči vjeru u praksu i uključi se u zadatak iskazivanja dobrodošlice, rekao je ravnatelj međunarodnog ureda Isusovačke službe za izbjeglice (JRS) o. Thomas H. Smolich, DI, govoreći na konferenciji Isusovačke službe za izbjeglice „Primiti, zaštititi, promicati, integrirati” koja se u petak 30. studenoga održava na Fakultetu filozofije i religijskih znanosti u Zagrebu (Jordanovac 110). Tema izlaganja o. Smolicha bila je „68 milijuna izbjeglica: odgovor katolika“.

Ovih 68 milijuna osoba čine zajednicu veću od populacije Velike Britanije ili Francuske, 16 puta veću od populacije Hrvatske. Oni predstavljaju najveći broj prisilno raseljenih osoba još od raseljavanja zbog posljedica II. svjetskog rata, primijetio je o. Smolich.
Kako vi i ja možemo početi gledati ovih 68 milijuna naših sestara i braće kao što ih Sveto Trojstvo vidi, zapitao se o. Smolich te odgovorio:

Moramo početi tamo gdje mnogi počinju: od straha.
Strah je ljudska stvarnost. Svi imamo svoje strahove, i iskreno, postoje stvari kojih se trebamo bojati. Svakako su teroristički napadi izazvali osjećaj straha u europskoj zajednici. Na žalost, strah je postao dominantan odgovor na stvarnost izbjeglica diljem svijeta. Bojimo se onoga što će nam „oni” učiniti. Neki se boje za „naš način života” kada zamišljaju muslimanske izbjeglice u svojim zemljama. Taj osjećaj straha može postati anksioznost, iracionalna i nerealna procjena opasnosti koja postaje toliko općenita da dominira našim životima.

Naravno, racionalna analiza razbija te strahove. Većinu terorističkih napada izveli su mještani, a ne imigranti. Štoviše, jezik izbjegličke „krize” u Europi jeste hiperbola. Libanon je zemlja od 4 milijuna ljudi s milijun sirijskih izbjeglica – svaka četvrta osoba tamo jest izbjeglica. Kako bi Europa postigla taj omjer, u nju bi moralo doći 145 milijuna izbjeglica. Libanon ima krizu; Europa ima iracionalan strah.

Političari žele iskoristiti taj strah. Njime se stvara dramatična situacija, a dotiče birače u njihovoj ranjivosti. Svi smo svjesni uspjeha populističkih, antimigrantskih stranaka u Europi. U mojoj zemlji, Donald Trump postao je predsjednik na temelju kampanje ksenofobije i straha.
Strah je stvaran. Ali strah je strašan duh ili perspektiva kada se iz njega donosi odluka, jer to je duh u kojemu postoji odsustvo slobode. Kada se netko boji ili uznemiri, teško je misliti na išta drugo osim na predmet tog straha. U isusovačkoj duhovnosti ova je „vezanost” nešto što nas sprječava u tome da vidimo stvarnost kakva ona jest. Vezanost nas sprečava u prihvaćanju Božje slobode, slobode da vidimo svijet kao što ga

Bog vidi.
Ti nas strahovi obično tjeraju da tražimo sigurnost; ali rješenja temeljena na strahu obično su bez perspektive i slobode tako da je željena sigurnost u osnovi iluzija. Zatvaranje granica Europe prema izbjeglicama i migrantima može se činiti poput rješenja koja donosi sigurnost. Ali koliko je realno zaustaviti pristanak brodica na Lampedusu i Lesbos? Koliko je iluzorno misliti da ratni uvjeti neće nastaviti prisiljavati ljude na potragu za boljim životom? Odluke temeljene na strahu nisu odgovor, istaknuo je u svome izlaganju o. Smolich.

Prva Ivanova poslanica, nastavio je, nudi nam odgovor. U 4. poglavlju, redak 18 Ivan piše: „U ljubavi nema straha, nego savršena ljubav izgoni strah.” Ovo se može činiti poput teškog zadatka jer, budimo iskreni, naša ljubav nikada neće biti savršena. Ali mislim da je poziv jasan: stav ljubavi, stav o otvorenosti prema drugima neće dopustiti da strah postane dominantan način odlučivanja, rekao je o. Smolich te se zapitao: Kako bi konkretno izgledala ljubav kao odgovor na 68 milijuna izbjeglica diljem svijeta?

Ako savršena ljubav može odagnati strah, može li se nesavršena ljubav izraziti kroz dobrodošlicu i prihvat? Možemo li riskirati da nadiđemo strah tako da upoznamo izbjeglice, da poslušamo njenu ili njegovu priču, da vidimo ljudsku osobu iza oznake izbjeglica, iza nacionalnosti ili vjeroispovijesti? Mogu li prihvatiti mogućnost da otkrijem da imam više toga zajedničkog sa sirijskim ili somalijskim izbjeglicama, od onoga što nas očigledno može podijeliti?

Sveto pismo prepuno je prihvata koji je kompliciran, nesavršen i naposljetku pun Božjeg duha – od Josipa koji je s dobrodošlicom primio u Egipat braću koja su ga pokušavala ubiti, do priče o dobrom Samarijancu koji nas odmiče od straha spram stranca na cesti i vodi nas do otkrivanja stranca kao susjeda.

Kako bismo odgovorili na ovo, pozivam nas da zapamtimo riječi sv. Ignacija: ljubav se bolje očituje u djelima nego u riječima. Vrijeme je da svatko od nas, kao društvo i kao pojedinci, pretoči vjeru u praksu i uključi se u zadatak iskazivanja dobrodošlice, istaknuo je o. Smolich.
Podsjetivši na kraju na riječi pape Franje koje je uputio skupini izbjeglica u JRS-ovu centru „Centro Astalli” u Rimu: „Ti si doista dar … možeš biti most koji povezuje otuđene ljude … način da ponovno otkrijemo našu zajedničku ljudskost”, o. Smolich se zapitao: Možemo li vidjeti ovo kao dar? Možemo li vidjeti svijet kako ga Bog vidi, svatko od nas dragocjen u Božjim očima? Možemo li i vi i ja pronaći način da hodamo uz jednoga ili dvojicu od 68 milijuna osoba? Molimo da ta milost postane prisutnija u našem svijetu, zaključio je ravnatelj međunarodnog ureda JRS-a svoje izlaganje na međunarodnoj konferenciji „Primiti, zaštititi, promicati, integrirati“.

IKA


Marakeški sporazum ima nečasne ciljeve: srušiti vladavinu zakona pod krinkom ljudskih prava te uvesti šerijatski zakon o blasfemiji

...U dva tisućljeća postojanja kršćanstva zbog vjere ih je ubijeno sedamdeset milijuna, no od ukupnog broja ubijenih 45 milijuna (oko 65 posto) su mučenici dvadesetog stoljeća. Nakon Obamina zločina zvanog “Arapsko proljeće” taj broj je drastično skočio. Ako i ove do sada utvrđene brojke izgledaju nevjerojatno i zastrašujuće, možda su još dramatičnije one koje se odnose na kršćane u svijetu danas: trenutno oko 160 tisuća kršćana godišnje biva ubijeno zbog njihove vjere u Isusa Krista… 200 do 250 milijuna su svednevice progonjeni zbog vlastite vjere, dok ih 400 milijuna živi pod snažnim redukcijama i osporavanjima vjerskih sloboda....

Čitam na stranicama Ujedinjenih naroda, komisije za ljudska prava, sljedeću rečenicu i ne vjerujem svojim očima: “Zabrana nikaba u Francuskoj krši vjerska prava žena.” To je sentenca koja je donesena od UN-ova tijela nakon što su dvije muslimanke tužile istom tijelu u Ženevi “svoju” zemlju da im krši njihova vjerska, ljudska prava. Inače nikab je pokrivalo koji ženi ostavlja vidljive samo oči i, da smijurija bude veća, brane ga i mnoge islamske zemlje, uključujući Maroko i Alžir.

S druge strane, kada smo kod žena i njihovih ljudskih prava, od kojih je temeljno sloboda savjesti, pa onda i vjeroispovijesti, u Pakistanu je kršćanka Asia Bibi od 2009. godine do danas u zatvoru, osuđena na smrt, zato što je, radeći na polju, prije dvije muslimanke, žedna, popila vodu i tako je učinila nečistom. Kako je između Asie Bibi i muslimanke izbilo rječkanje, ove dvije su je prijavile i dodale kako je k tome učinila blasfemiju, vrijeđala proroka Muhameda.

Svi koji su ustali u obranu Asie Bibi, majke više djece, uključujući muslimane, pobijeni su. UN-ovo tijelo koje je osudilo kršenje “ljudskih prava” muslimanki u Europi i stalo iza njihova nošenja nikaba do dana današnjeg nije zucnulo ne samo o Asii Bibi nego o stotinama tisuća takvih slučajeva prema kršćankama i kršćanima u islamskom svijetu. Iako je nedavno sud u Pakistanu nakon gotovo deset godina truljenja u zatvoru Bibi odlučio osloboditi za blasfemiju i od smrtne kazne, ta odluka nije izvršena jer su izbile demonstracije, a sucima koji su to učinili razularena rulja prijeti smrću. UN i Europska unija, kada su ljudska prava u pitanju, imaju dvostruke kriterije, u ljudskim pravima muslimana u Europi reagiraju brzo i oštro, kada su bizarne stvari poput nikaba u pitanja, ali se o ljudskim pravima kršćana i drugih “nevjernika” u islamskim zemljama šuti, a radi se o temeljnom pravu – pravu na život, o slobodi ispovijesti da i ne govorim. To ne postoji.

U svojoj knjizi “Teološka bilježnica” u poglavlju o stanju kršćana u islamskom svijetu donio sam sljedeće brojke. U dva tisućljeća postojanja kršćanstva zbog vjere ih je ubijeno sedamdeset milijuna, no od ukupnog broja ubijenih 45 milijuna (oko 65 posto) su mučenici dvadesetog stoljeća. Nakon Obamina zločina zvanog “Arapsko proljeće” taj broj je drastično skočio. Ako i ove do sada utvrđene brojke izgledaju nevjerojatno i zastrašujuće, možda su još dramatičnije one koje se odnose na kršćane u svijetu danas: trenutno oko 160 tisuća kršćana godišnje biva ubijeno zbog njihove vjere u Isusa Krista… 200 do 250 milijuna su svednevice progonjeni zbog vlastite vjere, dok ih 400 milijuna živi pod snažnim redukcijama i osporavanjima vjerskih sloboda. Osim “običnih” vjernika, ovim činjenicama možemo pridodati i brojku od četrdesetak katoličkih svećenika misionara koji svake godine bivaju ubijani pri izvršavanju svoga poslanja.

Početkom dvadesetog stoljeća (Izvor: Antonio Socci: Novi progonjeni. Istraživanje o protukršćanskoj netoleranciji u novom stoljeću mučeništva) 32 posto turske populacije bili su kršćani, danas ih je tek 0,6 posto. “Kršćanska” Europa pa ni UN nikada se nisu sjetili snažnije prosvjedovati zbog ovog holokausta prije holokausta. U Egiptu je 1975. godine bilo 20 posto kršćana (Kopti), danas ih je manje od 10 posto. U Siriji je na početku 20 stoljeća broj kršćana iznosio 40 posto, danas ih je zanemariv broj, par postotaka. Slična je situacija drastičnog pada u gotovo svim islamskim zemljama uključujući Iran i Irak, pa i Pakistan, u kojem je paradigmatičan primjer Asia Bibi.

Kako su na granicama Hrvatske deseci tisuća migranata iz islamskog svijeta, među kojima većina iz spomenutih zemalja gdje kršćane i druge neislamske manjine tretiraju kao stoku za klanje, pa i sudržavljani Asie Bibi, Pakistanci, Marakeški sporazum smatram običnom licemjernom farsom, smišljenim planom, koji ima nečasne ciljeve: rušenje vladavine zakona (legalizacija ilegalnih migracija), koji uz pomoć i pod krinkom ljudskih prava vrši invaziju na Europu sa svrhom miješanja stanovništva, destrukcije europske kulture te sukladnim gušenjem među Europljanima njihova temeljnog ljudskog prava, a to je sloboda govora kada je islam u pitanju, te uvesti šerijatski zakon o blasfemiji, pa i kada govoriš istinu.

Pođimo od slobode govora. Kako kaže kanadski klinički psiholog svjetskoga glasa Jordan Peterson, sloboda govora zapravo se treba zvati sloboda govorenja istine, koje pak nema bez slobode govora. U islamskim kanonskim spisima (Ibn Ishak, Ibn Hisham, Hadisi) sami biografi proroka Muhameda kažu kako je Muhamed svojom zadnjom ženom Ajšom, kćerkom svog suborca Abu Bakra, njegova nasljednika i prvog kalifa, oženio kada je imala šest godina, a razdjevičio ju je kada je imala devet.

Ove je godine jedna kolegica u Austriji presuđena od Europskog suda za ljudska prava jer je to nazvala pedofilijom, kažnjena je s oko petsto eura jer vrijeđa vjerske osjećaje i remeti mir među vjerama. Nije lagala, već je, a to je zapravo šerijat na mala vrata, učinila kao Asia Bibi u Pakistanu, čin blasfemije. Citirati islamske spise i što oni kažu o Muhamedu je, eto, i u EU, kao i u Pakistanu, de facto blasfemija. Marakeški sporazum, koji zapravo potiče ljude da na legalan, pa i ilegalan način krenu prema EU, dovest će uskoro do ozbiljne medijske cenzure te onemogućiti bilo kakvu raspravu utemeljenu na činjenicama o islamu u Europi.

Kada kažem da je ovo smišljeni plan, invazija, pomno planirana i financirana, onda mislim na “filantropa” Georga Sorosa koji stoji iza svega toga. Dakako, ova bratija zajedno s mainstream medijima ovo će proglasiti “moralnom panikom” i, a što drugo, lažnom viješću, i time će vas slagati. Naime, ni Soros ne krije da stoji iza svega. Tako je prošle godine u Davosu, kako stoji na službenim stranicama Mastercarda, a ne AfD-a ili Orbánove Vlade (valjda vjerujete svojim očima ako ne meni: https://newsroom.mastercard.com/press-releases/mastercard-and-george-soros-to-explore-private-sector-solutions-to-societal-challenges/), potpisan sporazum između Sorosa i Mastercarda prema kojem ovaj filantrop daruje pola milijarde dolara za projekt Humanity Ventures kojim se želi financirati ranjive zajednice u cijelom svijetu (kršćane u islamskom ne), s naglaskom na, citiram, “izbjeglice i migrante”.

Glavni partner Sorosu u ovoj agendi bio je Barack Obama, koji je izazvao Arapsko proljeće i invaziju izbjeglica na Europu. Obama je tada 2014. godine, prije Marakeškog sporazuma, a koji je on u obliku Newyorške deklaracije o izbjeglicama i migrantima” inicirao pri UN-u 2016. godine, pokrenuo inicijativu za promjenu zakona koji će u SAD-u olakšati i ilegalne migracije, a koji je Soros i ekipa financirao s 300 milijuna dolara. (Opet, ako ne vjerujete meni, vjerujte New York Timesu: https://www.nytimes.com/2014/11/15/us/obama-immigration-policy-changes.html?_r=0)

U intervjuu pak za Forbes prošle godine (evo, ako mi ne vjerujete, vjerujte svojim očima: https://www.forbes.com/sites/toriutley/2017/08/30/how-mastercard-is-bringing-digital-innovation-to-refugees-around-the-globe/#1f7a90563ef7) vicedirektorica Mastercarda Tara Nathan jasno je rekla kako su kartice s parama distribuirali izbjeglicama u cijeloj Srbiji i Grčkoj, a nova ruta koja sada ide baš od Grčke preko Crne Gore te BiH do Hrvatske jest pomno planirana i financirana pa ovi migranti na našoj granici imaju te iste kartice i nemaju minus na bankomatu… To nisu lažne vijesti, kako pišu naši mediji, to govore Soros i partneri. Sve ima na službenim stranicama institucija i medija.

Rasprave o Marakeškom (ne)sporazumu posvuda u Europi i kod nas prepune su laži, dok se druge koji govore istinu osuđuje i optužuje za laž. Prva i fundamentalna laž vezana uz ovaj opasni dokument jest da on želi uvesti redi i kontrolu u neizbježne migracijske procese. Ne, to je laž, aktualni (ilegalni) migracijski procesi, točnije: islamska invazija na Europu, od početka su brižno kontrolirane, planirane i financirane u duetu Obama-Soros još od izbijanja Arapskog proljeća.

Sve ključne nevladine organizacije na Mediteranu koje dovoze migrante (Moas, Jugend Rettet, Stichting Bootvluchteling, Médecins sans frontières, Save the children, Proactiva Open Arms, Sea-Watch.org, Sea-Eye, Life boat…), s flotama brodova, vezama s krijumčarima s kojima su u kontaktu, financirane su već godinama od Sorosa i ekipe. Stoga ovaj dokument ne potiče red, nego nastavlja već uspostavljeni i kontrolirani migracijski nered.

A sve te laži umatane su u ljudska prava, kao u Marakeškoj deklaraciji, krilatica u ime koje je SAD uvijek išao u osvajačke ratove. Ali, nažalost, Asia Bibi kao simbol kršćana u islamskim zemljama takva ljudska prava i zaštitnike nema. Eto to je propadajući Zapad, jedan veliki Marakeški nesporazum: štitite ljudska prava onih koje ljudska prava – ne zanimaju!

Asia Bibi i još četiri milijuna kršćana samo u Pakistanu izloženi su svakodnevno kršenjima temeljnih ljudskih prava i torturama. Zato Marakeški sporazum s pravom inzistira da mi poštujemo ljudska prava njihovih zlostavljača, zlostavljača kršćana po cijelom svijetu. I dakako, tutnemo im Mastercard, onako da imaju usput…

Izvor: Jutarnji/Globus

 

Hitovi: 17654