A. Gramsci: Kada se osvoji civilno društvo...

• 

 Civilno društvo je bojno polje gdje se šire i bore međusobno razne ideologije, ili bolje, različiti svjetonazori, napisao je svojedobno Antonio Gramsci i objasnio da će kada se osvoji civilno društvo, biti dobiveno i političko društvo. Važnost i točnost njegova djela danas se vidi na svakom koraku, čega su itekako svjesni ljudi poput Georgea Sorosa, ali nažalost u puno manjem obimu i naši političari na nacionalnom krilu.Ovdje prenosimo predavanje o Antoniu Gramsciju koje je o. Antonio Sáenz održao u Hrvatskom Domu u Buenos Airesu prije desetak godina, a u hrvatskom prijevodu objavio portal Hrvati AMAC. Dobro je da se svaki naš čitatelj može upoznati s idejama A. Gramscija koje je on razvio između dva svjetska rata, kako bi se bolje razumjelo što se danas događa sa svjetskim odnosno s hrvatskim društvom.

Antonio Gramsci: Kada se osvoji civilno društvo, bit će dobiveno i političko

Najprije nekoliko osnovnih teza Antonia Gramscia kako osvojiti civilno društvo a time i političko koje će vas sigurno zainteresirati ako ne i šokirati, a potom slijedi cjelovit tekst.

Ukratko izdvajamo što je po Gramsciju civilno društvo: "Civilno društvo je skup organizama nazvanih privatnima, kojima pripada predvodnički posao, što ga vladajuća skupina vrši nad cijelim društvom”. Civilno društvo je skup "privatnih organizama" koji posjeduju doktrinarnu ili intelektualnu nadmoć nad podređenim staležima, nižim staležima. Civilno društvo je bojno polje gdje se šire i bore međusobno razne ideologije, ili bolje, različiti svjetonazori, u kojima se miješaju počevši od najjednostavnijih izraza zdravog razuma jednostavnih ljudi do najoštroumnijih ili najrazumnijih razrada. Pobjedničke organizacije u toj ideološkoj borbi u društvu, one kojima uspijeva domoći se intelektualne uprave - tj. onoga što se misli - i moralne uprave - tj. onoga što se vrednuje - društva sačinjavaju dio nadgrađe i privlače k upravljačkoj skupini privrženost podređenih staleža. Upravljačka skupina domogavši se ideološkog ustrojstva, nameće svoj način gledanja na stvari stvarajući i šireći s pomoću organizama koji ih tvore određeno poimanje svijeta u narodu, u društvu. Takvi su organizmi škola, Crkva, tzv. sredstva društvenog obavještavanja, itd.

Antonio Gramsci se rodio 1891. godine na Sardinji, kao potomak malograđanske obitelji. Obitelj Gramsci, to jest otac, majka i šestero braće, živjela je u neimaštini, što je ostavilo trajan pečat na Antoniju. Antonio GramsciMada fizički slab, od malena je bio veoma bistar, a u svojoj mladosti oštrouman, što će dokazati njegov književni opus, na kojeg ćemo se kasnije osvrnuti. Nakon gimnazije, koju je završio na Sardinji, siromašnom otoku, upisao se na sveučilište u Turinu. Tamo upoznaje Palmira Togliattia, koji će kasnije, poslije Drugog svjetskog rata, postati velikim vođom talijanske komunističke partije. Za vrijeme dok protjeće njegov život na sveučilištu, oblikuje se revolucionarni mentalitet. Malo po malo, Italija se industrijalizirala. Milano se pretvarao u veliko industrijsko središte i počevši od 1899. funkcionirala je u Turinu tvornica Fiat, pa je rečeni grad postao središte organiziranog proletarijata u nastanku, t.j. talijanskog proletarijata.

Godine 1914. kada je započeo Prvi svjetski rat, Gramsci se upisuje u Socijalističku partiju, te je tada počeo njegov novinarski rad. Dvije ili tri godine piše razne članke. Međutim, osjeća se neudobno u socijalističkoj partiji. U ono doba talijanski politički život razvijao se oko dvije velike partije, jedna liberala, a druga povijesnih socijalista, kako su ih zvali, ali ove dvije partije bile su istrošene i oronule. Upravo 1919. pojavile su se dvije nove partije mladenačkije i poletnije. Prva je bila ona Don Luigi Sturza, Talijanska pučka stranka, buduća Kršćanska demokracija gdje su prvi put nakon ujedinjenja Italije brojni katolici - dakako ne svi - ušli u politički život zemlje. Gramsci nikada neće izgubiti iz vida ovo što će nazvati političko katoličanstvo. Drugi pokret koji se pojavio i pomladio talijanski politički život bio je Fašizam, jer je Mussolini također 1919. stvorio prve borbene fasce s namjerom da uspostavi u zemlji to što je on zvao “novi poredak”.

Uzevši u obzir dvije stare istrošene partije - liberala i socijalista - i dvije nove stranke - pučka stranka i fašizam, Gramsci je počeo gubiti povjerenje u povijesni socijalizam i tako je potkraj 1920. potpisao manifest koji obuhvaća ideje otpadničke frakcije socijalističke partije - komunističke frakcije. I na taj način se rađa talijanska komunistička partija, dana 21. siječnja 1921., pri čemu je Gramsci bio član Centralnog komiteta i istodobno ravnatelj njegova lista “Novi poredak” (L'ordine nuovo) koji se od tada pretvorio u dnevnik.

Godine 1922. Gramsci je izabran za talijanskog delegata za treći kongres Kominterna održan u Moskvi. Tamo mu se pruža prilika da upozna vrlo prisno Lenjina komu su tada bile 54 godine, iako je u tome času Lenjin već bio teško bolestan, poslije prvog napada paralize. Upravo uslijed ove Lenjinove bolesti Gramsci je nazočio i političkom usponu Staljina na vlast, imenovanog 1922.. Družio se također sa Trockim, pobjedničkim vođom Crvene armije. Tako je imao vezu s velikim vođama komunizma.

Gramsci se osjeća ugodno u Rusiji, ondje živi godinama. U tome razdoblju upoznaje 1922. Juliju Schucht, koncertistkinju njemačkoga podrijetla, s kojom se ženi. Postaje čovjek povjerenja URSS-a za oblikovanje komunističke strategije u Italiji.

S namjerom rada na toj komunističkoj internacionali, koja se učvršćuje godine 1923., Gramsci se seli u Beč koji je bio važno središte.

Godine 1924. vraća se u Italiju jer su ondje bili opći izbori, na kojima je fašizam dobio većinu, dok je on bio izabran sabornikom talijanske komunističke partije. U to doba bile su mu 33 godine. U predstavničkom domu pokazuje se kao pametan čovjek, održava rasprave posebno s fašistima, uključivši i Mussolinija, koji je katkada prisustvovao na sastancima predstavničkog doma, i komu se nikada nije prestao diviti zbog njegovih vrlina kao vlastodršca i zbog njegove političke strategije. Malo po malo Gramsci je počeo shvaćati da njegova situacija u fašističkoj Italiji postaje sve ugroženija, i tada je otpravio ženu u Rusiju, dok je sam bio spreman suočiti se s posljedicama svojih revolucionarnih djelatnosti.

Godine 1926. Gramsci je uhićen optužen da izaziva mržnju među staležima, da potiče na građanski rat i druge krivice. Dvije godine kasnije osuđen je na dvadeset godina zatvora. Zatvoren u ćeliji, 1929. počinje pisati u školskim bilježnicama razna razmatranja o talijanskom građanskom životu i političkoj strategiji koju bi trebalo primijeniti u danim prilikama.

Poslije četiri godine tamnovanja njegovo zdravlje, uvijek slabo, znatno se pogoršalo. Nakon simptoma tuberkuloze i daljnih posljedica, umro je u jednoj klinici u Rimu 27. travnja 1937., i dalje u svojstvu zatvorenika dana.

Pedesetogodišnjicu njegove smrti obilježile su komunističke partije Europe i Argentine, kao i razne skupine ljevičara, spasivši ga malo od zaborava u koji je bio pao.

Gramscijeva žena Julija i dva njegova sina - imala je dva sina rođena u Rusiji zvana Delio i Giulijano - živjeli su do nedavno u Sovjetskoj Rusiji. Delio je bio časnik sovjetske mornarice, a Giulijano violinist u orkestru klasične glazbe.

Dakle, Gramsci ima dva književna djela: “Zatvorske bilježnice" i “Pisma iz zatvora”Kažu da se jedan od sinova Giulijana, unuk Gramscijev, zove se kao djed, Antonio Gramsci. Gramsciev grob nalazi se u Rimu, na protestatskom ili agnostičkom groblju, blizu vratiju Svetoga Pavla.

Središnji dokument za misao i političku strategiju

Reći ćemo nešto sada o njegovu pismenom djelu, prije nego što počnemo iznositi samu njegovu misao.

Gramsci nikada nije izdao nikakvu knjigu. U tom smislu ne može ga se smatrati sistematskim piscem. Od 1914. do 1926. njegovi pismeni radovi svode se na članke i suradnju u časopisima i smotrama. Između 1929. i 1937., nalazeći se u zatvoru, tražio je, kako smo već rekli, dozvolu od tamničara da može imati bilježnice. U njima - bilo ih je više od pedeset - pisao je na temelju glasila koje su mu njegovi čuvari dopustili da čita. Preglede talijanske sadasnjošti (na katoličkom polju čitao je redovito "La civilitta catolica") pisao je kratka razmatranja od po jedne, dvije stranice, niz bilješki i komentara. To je poslije njegove smrti objavljeno pod imenom “Zatvorske bilježnice”. Bilješke su o vrlo različitim temama, potpuno nezavisnim među sobom, sabrane jedino po temeljnoj liniji njegova mišljenja, to jest, uloga intelektualaca u društvu. Ovo je bila njegova velika tema, ili “kulturna revolucija”: mjesto intelektualca u društvenoj zajednici i koji su elementi važni za osvajanje političke moći. Također je pisao iz zatvora mnogo pisama svojoj ženi, svojim prijateljima, uključivši svoje sinčiće, gdje ih uči primjericu načinu kako treba studirati literaturu, povijest, itd. To su pisma vrlo dirljiva, u nekima se pokazuje slomljen bolesću zbog dugog tamnovanja, u drugima se izražava zaneseno. On je vrlo temperamentna osoba. Ova su pisma objavljena kao "Pisma iz zatvora". Dakle, Gramsci ima dva književna djela: “Zatvorske bilježnice" i “Pisma iz zatvora”.

Njegovo najvažnije djelo nalazi se u “Bilježnicama”, koje su postale središnji dokument za misao i političku strategije talijanske komunističke partije.

Poslije Drugog svijetskog rata jedna skupina talijanskih komunista pod vodstvom Togliattija, tajnika partije, dala se na tematsku sistematizaciju pedeset bilježnica, odnosno sredila je materijal po raznim temama: obitelj, vlasništvo, vjera, itd., u šest svezaka objavljenih 1948. i 1951. sa srane izdavačkog poduzeća “Einaudi”. Zatim je tiskano novo izdanje 1975., priređeno od Gamesianskog instituta koji se naslanja na komunističku partiju. Ovaj zadnju put slijeđen je kronološki poredak, a ne tematski.

Prva izdanja na španjolskom objavljena su u Argentini, ne u Španjolskoj ni u bilo kojoj drugoj zemlji španjolskog govora, nego između nas. Zahvaljujući izdavačkom poduzeću “Lautaro” iz Buenos Airesa, poduzeću komunističke orijentacije. Godine 1950. pojavila su se “Pisma iz zatvora”, 1952. “Literatura i život naroda”, odnosno pod raznim imenima bili su skupljeni razni članci iz “Zatvorskih biljeznica”. Gramscijevo djelo privlači teoretski interes, kada ga proučavamo kao djelo jednog filozofa u povijesti filozofije. Neovisno što nema jednog izrađenog sustava ili političkog recepta, koje ćemo uzalud tražiti po njegovim zapisima, Gramsci nudi oštroumno razmatranje o mogućnostima sadržanima u marksizmu, ali i unutar latinskog, europskog, i zapadnog društva.

Za talijanski komunizam njegovo djelo predstavlja način kako uvesti povijesni materijalizam u život zemlje obilježene dubokom kulturnom tradicijom. I u tom smislu neki smatraju Gramscija prevoditeljem na talijanski Lenjina, teoretičarom kulturne revolucije na Zapadu. To je možda jedini marksistički pokušaj postavljanja globalno, odnosno kako ja mislim, velikom inteligencijom razmatraju se pitanja prelaza na socijalizam društva zapadnog oblikovanja. Stvarno, pojava “eurokomunizma” o kojemu se počelo govoriti sredinom sedamdesetih, tipični je Gramscijanski proizvod. Gramsci je izmislio ideju italo-komunizma, strategiju za osvajanje moći od srane partije u latinskim zemljama, gdje je bilo apsolutno nemoguće primijeniti slovo ili tekstove Marxa ili lenjinističku strategiju.

Poslije ovog kratkog sažetka života Gramscija i osvrta na njegove pismene radove, uđimo sada u njegovu misao.

I. Marksizam u procesu suvremenosti

Prvi aspekt na kojemu ću se zadržati, po mome je sudu vrlo zanimljiv, i pokazuje mjesto marksizma u procesu "suvremenosti", izraz, koji on rabi. Jer Gramsci misli da marksizam nije neke vrste aerolit koji je pao s neba i koji nenadano posreduje u povijesti, već vrhunac dugog i stoljetnog procesa, FilozofiPosebno se Gramsci poziva na svjedočanstvo Hegela, prianjajući nadasve za onu ulančanost koju filozof iz Berlina ustanovljuje između teoretskih i praktičkih djelatnosti. Kao što znate, Hegel je otkrio vezu između duha Francuske revolucije i filozofije Kanta, Fichtea i Schellinga ili, kako to naziva Gramsci, klasične njemačke filozofije, ukazavši na to da samo dva naroda, Nijemci i Francuzi, ma koliko bili među sobom suprotni, ili upravo zato što su suprotni, što je tema draga Hegelu i njegovoj dijalektici, jesu oni koji su odlučno sudjelovali u uspostavi velikog Modernog doba modernog duha - izraz, obilježe kojim se Gramsci često služi - započeto krajem XVIII. i početkom XIX. stoljećadugog povijesnog i filozofskog puta.

Tako čitamo u jednome od njegovih pismenih sastavaka: "Filozofija praxe - ime, kojim on uvijek spominje marksizam - pretpostavlja svu tu kulturnu prošlost, renesansu, reformu, njemačku filozofiju, Francusku revoluciju, kalvinizam i klasičnu englesku ekonomiju, laički liberalizam i historicizam koji se nalazi u osnovici svakog modernog poimanja života". Ili, ništa manje nego, od Renesanse do danas dugi stoljetni proces, koji nudi ovo voće, recimo tako - marksizam.

Posebno se Gramsci poziva na svjedočanstvo Hegela, prianjajući nadasve za onu ulančanost koju filozof iz Berlina ustanovljuje između teoretskih i praktičkih djelatnosti. Kao što znate, Hegel je otkrio vezu između duha Francuske revolucije i filozofije Kanta, Fichtea i Schellinga ili, kako to naziva Gramsci, klasične njemačke filozofije, ukazavši na to da samo dva naroda, Nijemci i Francuzi, ma koliko bili među sobom suprotni, ili upravo zato što su suprotni, što je tema draga Hegelu i njegovoj dijalektici, jesu oni koji su odlučno sudjelovali u uspostavi velikog Modernog doba modernog duha - izraz, obilježe kojim se Gramsci često služi - započeto krajem XVIII. i početkom XIX. stoljeća.

Novi princip, moderni princip probio se u Njemačku - piše Gramsci - kao duh i pojam, dok se u Francuskoj raširio kao djelatna stvarnost. Nijemac je doprinio ideju, Francuz političko djelovanje. Ima, dakle, nadopuna ovih dviju djelatnosti, francuska politička djelatnost i njemačka filozofska djelatnost, koju su - veli Gramsci - preuzeli teoretičari filozofije praxe.

Što mora biti potpuno jasno je to da je filozofija praxe rođena od ovih roditelja. Ali, ako bismo htjeli biti potpuniji i obuhvatiti čitavu gramscijevsku misao, glede rodoslovlja marksizma, mogli bismo reći da je roditelja troje, jer, osim Njemačke i Francuske moramo dodati Englesku s njezinim novim poimanjem ekonomije. Filozofija praxe, prema Gramsciju, rodila se od kulture predstavljene klasičnom njemačkom filozofijom, od francuske književnosti i ostvarenja i engleske liberalne ekonomije.

Dakle, izvora su tri: liberalna engleska ekonomija, idealistička njemačka filozofija i francuska politika i književnost. U vrelu filozofije praxe nalaze se, prema tome, tri kulturna pokreta. Nije da Gramsci tvrdi kako je svaki od rečenih pokreta doprinio izradi, na svoj način, ekonomiji, filozofiji i politici filozofije praxe, već je filozofiji praxe uspjelo sistematski upiti u sebe sva tri pokreta, reći će, čitavu kulturu prve polovice XIX. vijeka do te mjere da se u novoj sintezi (spoju) u svakoj sastavnici koju se ispituje, u sastavnici ekonomskoj, u sastavnici teoretskoj ili sastavnici političkoj, nalazi kao pripremna sastavnica jedan od ta tri pokreta.

Gramsci misli da može identificirati jedinstvenu sintetsku sastavnicu u novom pojmu "imanencija" (urođenost, udomaćenost), što je po mojemu ključna riječ gramscijanskog poimanja marksizma. Kao što znate, imanencija (udomaćenost) je suprotnost transcendenciji (nadmisaonosti, nečemu što je iznad ljudskog znanja) čovjeka koji je na prolazu na zemlji put zagrobnog života, put neke nove zemlje, neba, itd.; imanencija je stav čovjeka koji je odlučio nastaniti se ovdje ("in-manere" = "ostati-u"), čovjeka za kojega je raj na zemlji, kako bi rekao Marx.

Sinteza (spoj) engleske ekonomije, njemačke filozofije i francuske politike za Gramscija je imanencija. Takav je zajednički nazivnik: polazeći od spoznajnog oblika što ga nudi klasična njemačka filozofija, pretvorio se u historicistički oblik s pomoću engleske liberalne ekonomije i francuske politike. Oštroumno ističe kako čak ni nova pravila što ih je uvela engleska ekonomska nauka nemaju samo vrijednost kao oruđe nego i značenje kao filozofska inovacija: "homo oeconomicus" što ga je izmislila Engleska imanentni je čovjek, čovjek za zelmlju, taj "homo oeconomicus" posjeduje također gnoseološku (spoznajnu) vrijednost, uključuje novo poimanje svijeta. Bit će stoga potrebno istražiti kako je filozofija praxe uspjela stvoriti na uvjerljiv način na osnovi onih triju struja ideju imanencije očišćenu od svih ostataka transcendenije i teologije.

Tvrdnje su liberalizma - piše Gramsci - ideje-granice koje se, kad su priznate kao razumno potrebne, pretvaraju u ideje-sile, i one su se ostvarile u Buržujskoj (građanskoj) državi, poslužile su da potaknu suprostavljanje toj Državi kod proletarijata, a zatim mu se potrošile. Univerzalne (Sveobuhvatne) za buržoaziju, nisu dovoljne za proletarijat. Za buržoaziju su bile ideje-granice, za proletarijat ideje-minimum.

I doista cijeli liberalni program pretovorio se u program-minimum Socijalističke partije."Buržuja (Građanina) francuske revolucije nasljeđuje proleter marksizma."

II. Filozofske pretpostavke

Pređimo sada na iznošenje ponešto opširnije filozofskih aspekata Gramscijeva mišljenja. Poći ćemo otud napređujući postupno prema praktici, zatim prema strategiji, koja će biti posljednje što ćemo obraditi, ali mora biti jasno koje su filozofske ideje, ako ih tako možemo zvati, kojima se kreće Gramsci, jer su to one koje će biti u izvorištu cijele njegove strategije.

Kada se čita Gramscija, čovjek ima utisak, ili može biti sklon mišljenju da je suočen s nepravovjernim marksistom zbog novine njegovih tvrdnji. Međutim, tome nikako nije tako. Gramsci je iskreni marksist, čvrsti učenik Marxov, iako prigodice istiće neke pojedinosti, koje Marx nije smatrao zgodnim isticati. Nikada ne izlazi iz okvira marskističke pravovjernosti. Najviše što bi se moglo kazati jest to da se radi o historicističkom isticanju marksizma, upravo zato da mu se dadne potpuna djelotvornost na polju političkog rada. 

1. Materijalizam

Prvi aspekt koji Gramsci naglašava u svojoj filozofiji praxe je materijalizam. Već znamo da je to jedno od temeljnih počela Marxove misli. Međutim, odmah moramo reći da Gramsci pokazuje stanovitu odbojnost prema izrazu “materijalist”. Premda to izgleda čudno, a nekima bi moglo mirisati na nepravovjernost, činjenica je da mu je odbojna ta riječ. No, zašto mu je odbojna? Jer je ustanovio da je za mnoge marksiste materija svoje vrsti idol, neke vrste božanstvo, nešto što se nalazi izvan mene, nešto čvrsto, vremenski prije čovjeka, više od čovjeka a što čovjek ne može preoblikovati što čovjek ne može nikako promijeniti i zato Gramsci više voli značenje tog izraza s kulturnom prevagom, sa širim smislom, gdje se pod materijalizmom razumije to što se suprostavlja vjerskoj duhovnosti, reći će, odbacivanje vjerskog svjetonazora postojanja. To će za njega načelo biti materijalizam. Materijalist je dakle za Gramscija onaj koji želi naći smisao života na ovoj zemlji a ne drugdje, onaj koji izrijekom odbacuje zagrobni svijet.

Na temelju takva tumačenja Gramsci se ne koleba da napadne tradicionalni materijalizam koji je, da se bori protiv najraširenije ideologije među pučkim masama kao što je vjerski transcendentalizam (nadspoznajnost), mislio da je dovoljno dignuti zastavu sirovog, običnog i grubog materijalizma. Ne samo to. U kršćanstvu, u kršćanskom svjetonazoru - jako umno piše Gramsci - ima više materijalizma nego se obično misli, budući da u kršćanstvu materija čuva nimalo prijezira vrijednu zadaću, kako se može primijetiti u istoj dogmi Riječi, koja se utjelovljuje u sakramentima, itd. Kršćanin govori mnogo o materiji; prema tome, nemojmo misliti da idemo protiv kršćanstva zbog same činjenice da istićemo materiju; to što moramo propagirati jest materijalizam, da, ali u smislu protuduhovnosti. To je ono što valja utvrditi.

Materija je, prema Gramsciju, istoznačnica stvarnosti, i ne samo ono na čemu prave pokuse prirodne znanosti, ili nešto poput prvog donjeg sloja, ili nešto izvanduševno, pa se stoga povezuje s ljudskom djelatnosti. Materija ne smije biti smatrana kao takva već kao nešto socijalno i povijesno organizirano proizvodnjom. Materija je ljudska zahvaljujući procesu preobrazbe što je čovjek vrši nad prirodom. Usporediva je s elektrikom koja je postojala prije nego je bila otkrivena kao produktivna sila, ali nije djelovala u povijesti, bila je povijesno ništavilo, jer nitko nije za nju znao.

Takvo je bilo njegovo prvo isticanje, materijalizam, prvi aspekt onoga što bismo mogli zvati njegovom filozofijom. 

2. Historicizam

Rasčlamba materije dovela nas je do pojma historije (povijesti), koja će biti drugi aspekt njegove filozofije koji želim istaknuti. Za Gramscija koji u tome zavisi od filozofske tradicije Njemačke preko Marxa i Crocea, povijest je kruta stvarnost, pokret, proces ostvarivanja stvarnosti. U povijesnom zbivanju čovjek se stvara. Pod riječi čovjek ne smije se razumjeti riječ osoba, činioca povijesti, koji čini povijest; čovjek je goli pojedinac, recimo to tako, u činu povezivanja sa socijalnom cjelinom. Na pozadinskom zastoru materijalističkog sklopa, u odnosu čovjek-priroda, čovjek očovjećuje prirodu, a priroda prirađa čovjeka. Praveći svijet, čovjek se preobražava u obrtnika samoga sebe, čovjek se “izrađuje” u neprekidnom međusobnom mijenanjem s prirodom.

Ova sveza što je Gramsci utvrđuje između materije i povijesti dopušta mu da izbjegne svaki tvrdi i grubi materijalizam. Materija je u stanovitom smislu nešto što postoji, što se nameće čovjeku, da, ali istodobno je rezultat prethodne praxe i polazna točka nove praxe, ona je očovjećena narav radom, preobražena, povijesno organizirana produktivnim snagama čovjeka. Točno to je povijest. I tako Gramsci može izbjeći izraz “materijalizam” zbog njegova pogrdnog drugog značenja, kako bi ga nadomijestio drugim, privlačnijim izrazom “historicizam”, to jest, čovjek koji postaje svjestan samoga sebe i svoje stvarnosti.

Kako se može vidjeti, u Gramscijevu poimanju ima prilična količina “voluntarizma” (učenje po kojemu je volja pokretač svih zbivanja). Gramsci se ne plaši - recimo to tako - staviti volju u povijest. Nasuprot onima koji podržavaju mehanički i neizbježni napredak povijesti, on veli da ljudska volja ima u njoj nenadomjestivu ulogu. Gramsci se ne zača ukazati na to kako u povijesti posreduju volja i ljudska djelatnost. Jednako tako poistovjećuje povijest s filozofijom i filozofiju s politikom. Ovakvo je miješanje smišljeno zato da pokrene političko osvajanje moći sa strane proletarijata: povijest se pretvara u filozofiju, filozofija se pretvara u politiku, u praxu. Stoga je filozofija praxe postići preobrazbu stvarnosti.

Određenost cilja prema kojemu vodi povijesno zbivanje je ono na čemu Gramsci temelji uvjerenost. Njegova filozofija ne može biti pogrešna, jer je filozofija povijesnog procesa na djelu, a marksizam je jedini koji posjeduje ključ rečenog procesa. Budući da je ova revolucija najbolja, jer stavlja na vrh proletarijat, već se ne može očekivati daljnja revolucija, niti postoji mogućnost da se pojavi neki drugi stalež koji bi mogao težiti za vodstvom. Pobjeda marksizma će zaključiti povijesni proces. Pitanje mogućnosti nekog post-komunizma besmisleno je. Isto je s Marxom. 

3. Imanentizam

Kada u izrazu “povijesni materijalizam” Gramsci jače istiće pridjev nego imenicu, to je, kako smo vidjeli, zato da ne zapadne u filozofsku lakovjernost običnog materijalizma, koji on naziva metafizički (natprirodni) materijalizam.

Materijalizam, rekli smo, historicizam, a sada imanentizam. Kako smo već istaknuli, imanentizam je za Gramscija pozadinski zastor ili temelj svake marksističke zgrade. On ima za to zaista oštre riječi, koje ne mogu a da ih ne navedem. Marksizam je “apsolutan (potpun, cjelovit) historicizam”, apsolutno svjetovnjaštvo i tuzemaljštvo misli, apsolutni humanizam u povijesti.” Nastojanje na oznaci “apsolutan” nije slučajno već namjerno. Obilazujući svaku od tih imenica historicizam, svjetovnjastvo i humanizam na taj naćin, to što on želi jest izraziti potpuno i konačno odbijanje bilo kakve transcendencije.

Apsolutni historicizam znači da se ne može priznati ništa vječno, ništa izvanpovijesno, ništa nad-povijesno, reći će, sve je unutar povijesti. Gramsci čini povijest apsolutnom smatrajući da davanje bilo kakve transcendentalne stvarnosti povijesti otkriva lakovjerno, primitivno, nekritično mišljenje. Apsolutno svjetovnjaštvo i tuzemaljstvo koje je drugi izraz što ga rabi, znači da ne postoji zagrobni svijet, da je sve ovdje, sve je ovaj svijet do te mjere da tvrdnja kako ima “drugi svijet” ili “nove zemlje” nije nego utopija, izbjegavanja i to opasno izbjegavanje, jer sprječava bavljenje s time što je jedino stvarno. Apsolutni humanizam znači da valja odbaciti bilo kakvo poimanje čovjeka koji ne smatra humano (čovjećno) kao najviše i kao konačno. Stoga, ponavljam, apsolutni historicizam, apsolutno svjetovnjašštvo i tuzemaljstvo, apsolutni humanizam povijesti.

Toliko silna Gramscijeva formula mogla bi se sažeti kao “apsolutni imanentizam”, čime se vraćamo na temeljni predmet, reći će, potpuno i svjesno odbacivanje transcendencije.

Kada Gramsci spominje filozofiju imanencije, on vrlo dobro zna kako je rečeno filozofija, koja na neki način započinje s Descartesom, s cartesianskim “cogito” (Prva riječ Descartesove rečenice: “Cogito, ergo sum” = “Mislim, dakle postojim”, op. prevoditelja), gdje se po prvi put uzdiže prvenstvo spoznaje nad izvanduhovnim bivstvom, a ono se nastavlja kod Kanta i Hegela koji teže tome, u raznim oblicima, da ustanove odnos između stvarnosti i ljudske svijesti o stvarnosti. Marx ne bi učinio drugo već materijalizirao rečeni klasični imanentizam. Jer iskušenje imanentista - tvrdi Gramsci - bilo je samoposebistvo i pretjerani subjektivizam, individualni atomizam. Nije slučajno da je i politički liberalizam nastao od ove imanentističke filozofske jezgre, premda pod likom empirizma (iskustvenosti). Unutar idealističke struje Hegel je bio taj koji je kušao ispraviti taj pretjerani individualizam i subjektivizam, učinivši od stvarnosti povijest promljenljivosti duha. Marx će preuzeti od Hegela ovo shvaćanje nadomjestivsi duh dijalektičkim odnosima između prirode i čovjeka.

Kako se moze opaziti, izrazi apsolutnog historicizma, humanizma i imanentizma mogu se spojiti u jasan protutranscendentski stav. Odlučivši se za imanenciju, Gramsci misli da je izbjegao jalovost pogibli bilo kakva djetinjastog i prostog materijalizma. 

III. Civilno društvo i političko društvo

Jedna od Gramscijevih osebujnosti je jasna razlika koju uspostavlja između toga što on naziva civilno društvo i što zove političko društvo, oba se izraza odnose na superstrukturu (nadgradnju).

Kako znate, za Marxa snage i odnosi proizvodnje, reći će, zamršena organizacija materijalnih uvjeta postojanja, tvore u društvu temelj, ustrojstvo, koje uvjetuje sve ostalo, politiku, pravo, moral (čudoređe), obitelj, vjeru, itd. Prvo je ustrojstvo, ostalo je nadgradnja. Takav je klasični položaj Marxa. Tako u “18. Brumariju Luisa Bonapartea” (tj. “9. studenog 1799. Luisa Bonapartea” = To je nadnevak kada je Napoleon Bonaparte izvršio državni udar ukinuvši Direktorij i uspostavivši čast Konzula -op. prevodioca) piše: “Nad razne oblike vlasništva, nad socijalne uvjete postojanja uzdiže se čitava nadgradnja osjećaja, iluzija, načina mišljenja i osobitih filozofskih poimanja. Čitavi (društveni) stalež stvara i sastavlja ove sastavne dijelove na temelju materijalnih uvjeta i odgovarajućih socijalnih odnosa.” Reći će, postoji osnovno ustrojstvo, ekonomski odnosi koji stvaraju takvu vjeru, takav moral, takvu državu, takvo društvo, takvu obitelj. Sva ta nadgradnja izum je, recimo, čovjeka, a ne nešto što izvire iz ljudske prirode već tvorba čovjeka počevši od osnove ustrojstva.

Da bi ustvrdio ovo, Marx se temelji na prvotnoj spoznaji, koju izražava stara uzrečica: “Primum vivere deinde philosophari” (prvo zivjeti, a potom mudrovati). Nijedan pojedinac, nijedna zajednica ne postoji bez ekonomije. Ovaj toliko obični zaključak, toliko očit sam po sebi, omogućuje Marxu da napravi skok, izvod. Potom, sve ostalo zavisi od toga.

Taj izvod je toliko nestalan, toliko malo očit sam po sebi, da njegova snaga zavisi od toga da bude prihvaćen kao dogmatski priznata postavka poput kakve bajke ili krilatice.

Gramsci početno slijedi Marxa u poimanju infrastrukture (podgradja), on je razumije kao skup društvenih odnosa unutar kojih se ljudi rađaju, razvijaju se i rastu. Međutim, odmah je primoran postaviti se na stanovitu udaljenost od učitelja da ne padne u opasnost “ekonomizma” ili “ekonomicizma” (ne znam dobro kako valja reći), ili od stava koji tvrdi da između podgrađa i nadgrađa postoji potreban uzročni odnos te je drugo jednostavno posljedak prvoga. Iskustvo uči Gramscija kako nije baš, da svaka promjena ekonomskih odnosa neminovno određjuje političku ili ideološku promjenu. I tako je on, koji je bio pažljiv promatrač povijesti, nijekao uzročni odnos između osnovice i nadgrađa priznavši ovome originalnu važnost, i to glavnu.

Da bolje razjasni svoj položaj, uveo je ovu novu sastavnicu, na koju sam se osvrnuo ranije i to je razlika između civilnog (građanskog) i političkog društva, jedna od centralnih tema njegova razmišljanja.

Što je civilno društvo? Civilno društvo je skup organizama nazvanih privatnima - kaže - kojima pripada predvodnički posao, što ga vladajuća skupina vrši nad cijelim društvom. Civilno društvo bilo bi dakle skup privatnih organizama koji posjeduju doktrinarnu ili intelektualnu nadmoć nad podređenim staležima, nižim staležima. Civilno društvo je bojno polje gdje se šire i bore međusobne razne ideologije, ili bolje, različiti svjetonazori, u kojima se miješaju počevši od najjednostavnijih izraza zdravog razuma jednostavnih ljudi do najoštroumnijih ili najrazumnijih razrada. Pobjedničke organizacije u toj ideološkoj borbi u društvu, one kojima uspijeva domoći se intelektualne uprave - tj. onoga što se misli - i moralne uprave - tj. onoga što se vrednuje - društva sačinjavaju dio nadgrađe i privlače k upravljačkoj skupini privrženost podređenih staleža. Upravljačka skupina domaže se ideološkog ustrojstva, nameće svoj način gledanja na stvari stvarajući i šireći uz pomoć organizama koji ih tvore određeno poimanje svijeta u narodu, u društvu. Takvi su organizmi škola, Crkva, tzv. sredstva društvenog obavještavanja, itd.

Prema tome, sazevši: civilno društvo bilo bi skup organizama, koji stvaraju način mišljenja puka, koji, prema tome, posjeduju intelektualnu nadmoć nad društvom, stvaraju zdrav razum, opće osjećanje ljudi. To bi bilo civilno društvo koje, prema Gramsciju, pripada krugu nadgradnje.

A političko društvo - što je to? Političko društvo je skup organizama, također od nadgrađa, koji vrši službu prisile i izravnu vlast na području prava (građanskog i kaznenog), politike i vojske. To je, nadasve Država, kojoj je dužnost “nadzor nad javnim redom i poštivanjem zakona”. Takvo bi bilo političko društvo, vladajuće društvo, da tako kažemo. Razlikujemo dakle nadmoć (hegemoniju) od vlasti (dominacije). Nadmoć (prevlađe) je osebujnost civilnog društva, vlast je osebina političkog društva, koje ima oružje, redarstvo, sudove, sve što predstavlja prisilu. Predvlađe i vlast dvije su ruke koje nadziru određeno društvo.

Civilno društvo i političko društvo redovito su sporazumni. Država koja ne može računati na privrženost civilnog društva teško se može održati. Vladajuća skupina to dobro zna; stoga uvijek nastoji postići za svoje pravne, političke i vojničke ustanove privrženost osnovice, njezinu etičku privrženost posredstvom civilnog društva.

Teškoća nastaje kada se civilno društvo udaljuje od političkog društva, kada političko društvo raskine slogu s civilnim društvom, kada se prevlađe i vlast sučeljuju, kada se vojska sukobljuje s idejama što prevladavaju u društvu. To je čas kada nastupa društveni kaos.

Poimanje civilnog društva i političkog društva od najveće su važnosti za razumijevanje Gramscijeva mišljenja. Kao što se može vidjeti, Gramsci mijenja klasično marksističko poimanje nadgradnje. Za našega autora nadgradnja je uzajamna međjusobna ovisnost civilnog društva i političkog društva. Tako u krugu nadgradnje djeluju vjerske organizacije, pravosudne uredbe, umjetnički oblici, znanstvene organizacije, književnost, folklor, izrazi zdravog razuma, to što se vidi u kinima, to što se čita u tisku, itd.

Intelektualni i moralni poredak, tvrdi Gramsci - reći će, stvari koje valja znati i koje valja raditi - to je okvir u kojemu se kreće civilno društvo. Političko društvo namiče oružje za obranu toga, služi se prisilom, prisilom protiv skupina koje se opiru učenju hegemonijskog (nadvladavajućeg) društva.

Gramsci je uvjeren da nema trajne revolucije bez prethodnog osvješćenja, a ovo nastaje i razvija se u krugu nadgradnje. Stoga, za razliku od Marxa, nadgradnji pripisuje važnost. Ne ćemo praviti revoluciju tako da promijenimon ekonomske odnose, nego promijenivši nadgradnju, reći će, stvorivši prije svega novu hegemoniju (prevlast) koja će preobraziti društvo; zatim će doći osvajanje Države, ali ova će morati proći kroz preobrazbu civilnog društva na koje se Država oslanja.

Stoga ga nadasve brinu “intelektualni uvjeti revolucije”. O tome ćemo govoriti opširno kasnije, no već možemo nešto kazati unaprijed. Gramsci je istaknuo revolucionarni rad ideologije. Vi znate da je “ideologija” riječ koja je dobila tisuće značenja, zbog čega ju je vrlo teško sažeto protumačiti. U književnom krugu marksizma također je pretrpjela više mijena. Marx joj je, gotovo bez iznimke, dao pogrdno značenje; ideologija je za njega bila prijezira vrijedna stvar. Lenjin ju je, medjutim, oslobodio toga smisla i rabio je izraz “revolucionarna ideologija” za obilježavanja marksizma, svoga marksizma.

I Gramsci se isto tako njome služi bez poteškoća: “Ideologija je poimanje svijeta koje se očituje u umjetnosti, u pravu, u ekonomskoj djelatnosti, u svim očitovanjima zivota pojedinaca i zajednica.” To je što treba stvoriti, dakle novu ideologiju. Prevladavajuća ideologija daje sama sebi niz sredstava za njezino širenje, za vršenje svoga utjecaja: ona je “ideološko ustrojstvo” koje nastoji podržavati i razvijati frontu doktrinalne teorije. Ovo “ ideološko ustrojstvo” sačinjavaju tisak, organizirana vjera u Crkvi, škola, knjižnice, uključivši -veli- arhitekturu, jer arhitektura uključuje čitav jedan nauk, i ima pravo, jer već sam raspored ulica i čak njihova imena, sve ovo stvarno određuje način mišljenja ljudi. To je ono što valja preobraziti, to je promjena koju valja izvršiti ako se zaista želi postići preobrazba načina mišljenja ljudi.

Ovakva je originalnost Gramscija na polju marksizma. Posredstvom projekta koji iznosi, političko društvo jednoga će dana biti usisane od civilnog društva stavljeno pod novu hegemoniju, pod marksističku hegemoniju, onu pravu. Doći će čas prevlasti proletarijata, “diktatura proletarijata”, sa sljedstvenim intelektualnim i moralnim vodstvom društva (Prisjetimo se: nazivaju se poretkom istine i tvrdnje, a moralom to što se vrednuje, pravila ponašanja). I tako će biti sve dok se potpuno ne sliju u jedno ustrojstvo i nadgradnja, dok civilno društvo ne proguta političko društvo: dok cijela kultura -počevši od filozofije intelektualaca do filozofije “maloga čovjeka” -ne prihvati na naravan način materijalističko poimanje svijeta, imanentno i moderno poimanje svijeta. Tada Država kao “oklopljena hegemonija prisile” -sjajno Gramscijevo tumačenje : hegemonija je svojina civilnog društva; Država ga oklopljuje prisilom- više nema razloga postojanja, te će nestati. Postojat će bez-staleško društvo, gdje će se probitci društvenog tijela konačno poistovjetiti s probitcima proletarijata.

IV. Zdravi razum

Vidjeli smo kako često Gramsci rabi izraz “zdravi razum”. No dakako ne u klasičnom značenju što ga dajemo onome osjećaju koji proizlazi iz urođenog poznavanja prvih načela metafizički usađenih u čovjeku, nego kao obični način mišljenja, obično osjećanje ljudi, koje je po predaji pretežno među članovima društva. On ga opisuje približno ovako: “Zdravi razum - kaže - ili pučko tradicionalno poimanje svijeta, stvar koja se naprosto zove “instinkt” (nagon), a nije drugo nego isto tako predajna tekovina, samo što je primitivna i elementarna.” Naziva se naprosto “instinkt” kao da je nešto što izvire iz unutrašnjosti čovjeka, iako zapravo nije drugo već nešto povijesno, nešto stvoreno.

Kako se pojavljuje zdravi razum, zašto ljudi misle kako misli Zapad, na primjer u Italiji, u Argentini? Znamo da se sadržaj zdravog razuma uglavnom izražava svakodnevnim jezikom. Vidjet ćemo sada kako se u svezi s jezikom može otkriti tko je taj što stvara zdravi razum. Gramsci rasčlanjava s tom svrhom neka saznanja o ruskom jeziku, koji je dobro naučio, budući da je, kako je sam rekao, bio nekoliko godina u Rusiji. Ondje su riječi “Dios” (Bog) i “ricos” (bogati) srodne: “Dios” se veli “Bog”, a “ricos” se veli “bogati”. Bog je bogataš, bogatstvo; bogataši i Bog su bliski rođaci. Kao u latinskom, dodaje Gramsci, “Deus”, “dives”, “divites”, “divitae” ili Bog, bogat, bogati, bogatstvo prividno su značenjski istoga korijena. Zapadni svijet dakle (uključivši slavenski svijet zbog utjecaja kršćanstva) za razliku od azijskog (Indija, na primjer) povezuje poimanje Boga s poimanjem “vlasništva” i “vlasnika”, tako da je, jednako kao što je težište i korijen čitavog zapadnog i kršćanskog pravnog sustava, ono također težište i korijen azijskog građanskog i duhovnog ustrojstva. Čak i poimanje teologije, primjećuje Gramsci,

često je skovano po ovome obrascu: Bog je prikazan kao vlasnik svijeta; tako se u Vjerovanju zove Stvoriteljem i Gospodinom (Dominus (gospodar) je onaj koji dominira (gospodari), vlasnik, gazda) neba i zemlje. Na taj način jezik se uklapa u zdravi razum. No jezik je proizvod ljudi, svjesne hegemonijske volje, koja želi stvoriti zajednički način mišljenja toga društva nad kojim vrši hegemoniju (prevlast).

Gramsci pokušava odrediti pojam: “Zdravi razum je filozofija ne-filozofa, reći će, poimanje svijeta poprimljena nekritički od raznih društvenih i kulturnih krugova u kojima se razvija čudoredna posebnost prosječnog čovjeka.”

Zdravi razum bio bi prema tome načelno prihvaćanje poimanje svijeta, “Weltanschauung” (“svjetonazor”), da upotrijebimo njemačku riječ, izrađeno od mozgova hegemonijskih (prevladavajućih) staleža: Crkve, sveučilišta, škola, svih koji posjeduju ideološku moć, a pod zaštitom vlasti koja raspolaže silom. Stoga se ne može kazati da je tijekom svih stoljeća postojao samo jedan zdravi razum već ih je bilo nekoliko: ili bolje rečeno, zdravi razum nije nešto što izvire samo po sebi iz šovjeka, već nešto što se razvija s poviješću, nešto što izvire iz nekakve svijesti, iz moći iz neke hegemonijske volje, ovisno od staleža koji vrši hegemoniju, što opet, veli Gramsci, dopušta opaziti ostatke složene jedan nad drugi uzastopnih poimanja svijeta, već preživjelih, ideja koje su preostale od starih svjetonazora i koje se miješaju s kasnijima.

Gramsci, dakako, hvali filozofiju i razlikuje ju od običnog zdravog razuma. “Filozofija je -piše- intelektualni red, stvar koja ne može biti ni vjera niti zdravi razum. Filozofija je kritika i nadmašenje vjere i zdravog razuma.” Kako se vidi, smatra da je filozofija na drugoj razini, međutim dok tvrdi da je filozofija visoko nad zdravim razumom, ne žaća se reći da je običan čovjek filozof, jasno u proširenom smislu. “Valja razbiti izvanredno raširenu predrasudu da je filozofija nešto vrlo teško.” Nekakva filozofija uvijek postoji u puku, jer “svi su ljudi filozofi.” Iz kojega su razloga filozofi? Zbog zdravog razuma, jer taj zdravi razum uključuje čitavo viđenje života. Zdravi razum se pokazuje tako kao poimanje prvobitnog svijeta, nekritičko, nesustavno, ali koje sadrži ideje, i to ideje koje pokreću. Gramsci podcrtava ovaj aspekt koji sadrži ne samo teoretske ideje već i ideje koje pokreću, ideje koje potiću na određeno djelovanje, na to da stvaraju povijest, da preobrazuju povijest, i s toga gledišta zdravi razum dodiruje stvarnost mijenjajući je. To što zdravom razumu nedostaje na kritičkoj snazi i strogosti načina, ima u rasprostranjenosti, jer “sav svijet” tako misli. Zdravi razum može prema tome biti smatran kao filozofija, kultura širokih slojeva pučanstva, većine društva.

Za Gramscija je ovo bila zanosna tema, a meni se čini da ona to zaista jest, proučavanje u stvarnosti kulturne organizacije, koja održava na snazi ideološki svijet određene zemlje i istrađivanje njezino, praktičko djelovanje, reći će, kako je uspjela stvoriti i održati takav zdravi razum rečenog društva. Prema njemu, Crkva i školstvo dvije su najveće kulturne organizacije svake zemlje makar već i zato što zaokupljaju najveći broj osoblja. No mediji ove kovače zdravog razuma valja uključiti također novine, časopise, izdavačku djelatnost, pa i određena zvanja, koja uključuju u svoje posebne djelatnosti nimalo prijezira vrijedan kulturni doprinos kao na primjer liječnici, vojnici i suci.

Od svih tih izvora zdravog razuma, vjera je za Gramscija glavni, prevladavajuća vjera. Razne uvjerenosti zdravog razuma bitno proizlaze iz vjere, a na Zapadu iz kršćanstva, jer vjera, premda ne posjeduje pokazni ili dokazni značaj, ipak je u stvari najviše ukorijenjena i rasprostranjena ideologija. Istina je da se za Gramscija vjerovanje kreće u pred-razumnom, djetinjem stanju, svojstvenom zaostalim društvima, ne-odraslima. Polazeći od pretpostavke ili predrasude nastale u XVIII. stoljeću, smatra da je svaki napredak u razumnoj spoznaji jednak dokazu ispraznosti transcendentnom poimanju svijeta, nemoći vjere, reći će, da svaki napredak na području znanosti povlaći sa sobom nazadak vjere. Kreće se ova u krugu tajanstvenosti; ali kako znanost napreduje, ostaje sve manje prostora za tajanstvenost. No u međuvremenu, dok se ne dođe do potpunog skidanja vela tajanstvenosti što će ga izvrsiti razum i znanost, vjera stvarno posjeduje golem povijesni utjecaj na puk. “Među masama kao takvima -veli- filozofiju se ne može doživljavati drukčije kao nekakvo vjerovanje. Zamislite, uostalom, intelektualni položaj jednog čovjeka iz naroda, ovaj čojek stvorio je sebi mnijenja, uvjerenja, mjerilo rasuđivanja i pravila ponašanja. Svaki branitelj gledišta suprotnog od njegova, ukoliko je intelektualno nadmoćan, potkrijepit će svoje razloge boje od njega i “dati mu sah.” No da li je to dovoljno da čovjek iz naroda mora promijeniti svoja uvjerenja? Na kakvim se dakle načelima zasniva njegova filozofija, posebice njegova filozofija u obliku koji je za nj najvažniji, u obliku pravila ponašanja? Najvažnije načelo bez sumnje je razumnog značaja, vjerovanja. No, u čemu? Posebice u društvenoj skupini kojoj on pripada, u mjeri u kojoj cijela skupina misli točno kao on; čovjek iz naroda misli da se svi koliko ih zajedno ima ne mogu varati kako ga želi uvjeriti protivnik svojim obrazloženjima. Ne pamti točno dokazne razloge i ne umije ih ponoviti, ali zna da oni postoje, jer je čuo kada su ih iznosili i ti su ga razlozi uvjerili.”

I tu Gramsci iznosi zapažanje koje je jako zanimljivo. Vjera ili određena Crkva, veli, čuva svoju vjerničku zajednicu u mjeri u kojoj podržava vlastito vjerovanje na čvrst i postojan naćin ponavljajući neumorno jedno te isto učenje (doktrinu). Gramsci misli da je djelotvornost što ju je pokazala Crkva uspjevši stvoriti zdrav razum kod ljudi ima zahvaliti tomu da je neumorno ponavljala jedno te isto učenje, iste razloge svoje apologetike (obrane svoga nauka), boreći se u svako doba sličnim razlozima i čuvajući poglavarstvo sastavljeno od intelektualaca, koje daje vjerovanju makar nekakav “privid” doktrinarnog dostojanstva.

Drugi od razloga kojim Gramsci pripisuje snagu vjera, nadasve kršćanstva, je okolnost, a to je također vrlo zanimljivo, da je za razliku od suvremenih idealističkih filozofija, itd. koje nisu uspjele “upaliti” kod naroda, vjera umjela ujediniti u istoj vjeroispovijesti intelektualce i vjerni puk. Ono isto što vjeruje intelektualac Sveti Tomo, vjeruje i nepismena starica premda s razlicitom dubinom spoznaje.

Crkva je uspjela ujediniti u istoj vjeroispovijesti te dvije, recimo, krajnosti. Navodimo njegove riječi: “Snaga vjere i posebno Katoličke crkve sastojala se i sastoji se u tome da energično osjeća potrebu doktrinarnog jedinstva čitave vjerske mase, i trudi se da se intelektualno viši slojevi ne odijele od nižih. Rimska Crkva uvijek je bila najupornija u toj borbi da spriječi “službeno” stvaranje dviju vjera, vjere “intelektualaca” i vjere “jednostavnih duša”. Naprotiv -dodaje- jedna od najvećih slabosti imanentističkih filozofija općenito sastoji se upravo u tome da nisu uspjele stvoriti ideološko jedinstvo između “jednostavnih” i “intelektualnih”. Stoga, kako ćemo vidjeti kasnije, Gramsci je pripisivao golemu važnost razornoj sposobnosti modernističkog krivovjerja početka ovog (XX.) stoljeća, koja da je pobijedila bila bi stvorila dvije Crkve, Crkvu razboritih intelektualaca, i narodnu Crkvu, koja bi išla svojim putom i nastavila bi s vjerovanjem otaca, svojih otaca.

Za Gramscija ovo jedinstvo intelektualaca i jednostavnog naroda sačinjava jedan od ključeva čudnog preživljenja i utjecaja katolištva, koje on dakako nije mogao tumačiti s nadnaravnog gledišta, koje nije posjedovao. Bilo je to stvarno, nešto činjenićno. Kako je Crkva trajala toliko vremena? Za njega nema drugog razjašnjenja osim ovoga: Monolitno doktrinarno jedinstvo između najvišega i najnižega. Premda Crkva u svojim njedrima ima učenu elitu i primitivnu masu, uvijek je odbijala da ih razdijeli, pazeći da temeljna načela, tj. učenje (doktrina) i čudoređe (moral) ili, to u sto se vjeruje i to kako se živi bude jednako za sve. Crkva nikada nije prestala biti pučka, nadasve posredstvom naučavanja župnika koji su praktički od svake župe napravili neke vrste vjerskog “komiteta”, ako nam je dopušteno izraziti se tako.

Crkva je radila ovako: svake nedjelje u svakoj stambenoj četvrti okuplja velik broj vjernika koji slušaju isto učenje (doktrinu) i učce isto čudoređe (moral). To se posebno događa na selu, primjećuje Gramsci: seoski župnici su glavni odgovorni za stvaranje tradicionalnog zdravog razuma koji prevladava u Evropi. Katekizam je doktrina teologa, ali je usitnjena da bi je svi razumjeli. Zato je Gramsci držao da je u Italiji Crkva glavna hraniteljica kršćanskog zdravog razuma koji će, kako ćemo vidjeti, valjati iskorijeniti, isćupati s korijenom, da bi mogao uspijevati novi materijalističko-imanentistički zdravi razum.

Najzad, što objašnjava postojanje i tvrdokornost zdravog razuma pretežno je uloga intelektualaca, članova vodećih staleža, koji su postigli suglasnost njima podređenih staleža, i stvorili zajednički svjetonazor. Vodeći staleži posredstvom raznih odgojnih ustanova stvaraju jednoobrazni način mišljenja, zadržavši za sebe intelektualno i moralno upravljanje civilnog društva, stvar daleko važnija od toga što može postići prosta prisila organa političkog društva kao vojska, redarstvo i sudovi.

***

Uloga intelektualaca

Predmet o zdravom razumu uveo nas je u razmatranje uloge intelektualaca u svezi s ostvarenjem, razaranjem i ponovnim stvaranjem zdravog razuma.

1. Povezivački intelektualac

Mada je Gramscijevo razmišljanje prožeto Marxovom naukom, činjenica da je bio svjedok toga kako se Oktobarska revolucija nije odvila prema predviđanjima Marxovih obrazlagaća, jer se revolucija dogodila ondje gdje se nije smjela dogoditi i kako nije bilo predviđeno da se dogodi, potaknula je Gramscija da dadne posebnu važnost čovjećnoj pripremi revolucije ondje gdje se još nije dogodila, posredstvom “intelektualne i moralne reforme”, pridajući veću vrijednost nadgradnji nego ekonomskoj osnovici ustrojstva (strukture).

Istina, takvih je slučajeva već ranije bilo među “ocima” komunizma. Tako su Marx i Engels priznali da je “umijeće stvaranja riječju oruđe u službi Revolucije. Staljin je pak tvrdio da su “riječi tanata”, a “pisci su inženjeri duša...” Međutim, općenito je naglasak otaca komunizma ležalo više na ekonomskoj strani. Gramsci naprotiv nastojat će više na kulturi. Zahvaljujući takvu isticanju on se drži daleko od pretjerane određenosti ostavljajući povijest otvorenijom, žitkijom. Otud proizlazi da ne pridaje isključivo važnost ekonomskoj osnovici, a dodjeluje istaknutiju ulogu kulturi, poimanju svijeta, ideologiji, prema tome njihovim glavnim djelatnicima, intelektualcima.

Gramsci se opire tomu da smatra povijest jednostavno kao povijest borbe staleža. Prema njegovu posebnom tumačenju marksizma, vladavina upravljajućeg staleža, mada je ekonomska, nadasve i prije svega je ideološkog značaja.

To ne znači da se marksizam odrekao nasilja. Nasilje se zagovara kao doktrinarno načelo na koncu (komunističkog) Manifesta i u potpunosti je prihvaćeno od Lenjina kada piše da je terorizam jedan od oblika vojničkog djelovanja i može se savršeno primijeniti, a čak je i neophodan u danome času borbe, u određenom stanju snaga i u određenim okolnostima.

No to što se postiže uvjerenjem mnogo je djelotvornije. Postupak Julijana Apostate koji je kušao “pridobiti” kršćane pokazao se u tom pogledu neizmjerno prikladniji od postupaka jednogDioklecijana, kako pravo piše Augusto Del Noce.

Povijesno iskustvo to dokazuje. Tradicionalno društvo, kršćansko društvo umjelo je doprijeti do masa više nego posredstvom nasilja, posredstvom prozimanja, polaganog, strpljivog, kulturnog i intelektualnog. Dobro zna Gramasci da su bili intelektualci, a ne drugi “nadahnivatelji” vodeće skupine, koji su Evanđeljem proželi srednjevjekovno društvo. I tako su intelektualci uspjeli stvoriti to što Gramsci naziva “povijesni blok”. Rabi ovaj izraz da opiše položaj u kojemu je nastala prevlast jednoga staleža nad sklopom društva. Vodeći stalež se ozakonjuje, opravdava se posredstvom nametanja svojeg vlastitog poimanja svijeta; a čini to pomoću ideološkog ustrojstva. Podređeni staleži, tj. čitavi ostatak društvenog tijela, osim vladajućeg sloja, osjećaju se predstvavljeni od njega te mu daju svoju suglasnost. Izražajnost naziva “blok”, ideološki blok, povijesni blok, počiva na tome što misleno predstavlja nešto čvrsto, zbijeno, bez pukotina, cjelovito. Eto dakle, stvar toga bloka, te povijesne zgrade nije drugo već ideologija. Povijesni blok je ideološki blok i jedino u mjeri u kojoj je jedinstven, društvo ne će doživljavati tjeskoba, ili, drugim riječima, postojat će mirna i prihvaćena prevlast.

A budući da je blok ideološki, spojni njegovi dijelovi su pojedinci koji rade s idejama - intelektualci. Otud važnost ove “elite” intelektualaca uklopljenih u vladajućem staležu, koje Gramsci naziva “organski intelektualci”. Oni nisu samo oružje borbe staleža; oni sami su borba staleža unutar inteligencije, unutar kulture.

2. Intelektualac i mase (mnoštva)

Slična stvarnost prema tome traži inicijativu intelektualaca za postignuće socijalističke preobrazbe društva. Jednako tako kako Gramsci nikada nije prihvatio da su već same ekonomske preobrazbe dovoljne da same po sebi izvrše socijalnu promjenu, na sličan se način opirao vjerovanju da će iste pučke mase odozdo gotovo instinktivno napraviti pobunu protiv važećeg intelektualnog bloka. Potreban je, mislio je Gramsci, poticaj odozgo, poticaj inteligencije i odgovarajući plan da bi se razgranato proširili rezultati ove intelektualne djelatnosti. Gramsci se nije uzdao u “spontanost (samoniklost) masa”. Prvo, jer mnoštvo ne uključuje uvijek pojedince dovoljno svjesne, sposobne da osiguraju stalešku svijest; drugo i najglavnije, jer samonikli pokreti pobune mogu postati protuučinkoviti i biti u prilog vladajućem staležu i opravdavati vojnički ili državni udar. Gramsci vrednuje samoniklost pučke osnovice, zdravog razuma, ali samo do mjere u kojoj je prihvaćena, protumaćena i prerađena od intelektualaca Partije.

Ideje i mišljenja - kaže - ne “rađaju se” sama od sebe u mozgu svakog pojedinca: imaju središte gdje su se oblikovala, središte isijavanja, širenja, uvjeravanja, skupinu ljudi ili čak jednu osobu koja ih je razradila i predstavila u političkom obliku današnjice.

Nemoguće je, prema tome, da spoznaja i kultura niču odozdo, iz mnoštva. Kritička samosvijest tumači se jedino povijesno i politički pojavom “elite” (izabranih) intelektualaca: ljudska se masa nikada ne “odlikuje”, nikada se ne osamostaljuje “sama od sebe”, ne organizirajući se makar u široku smislu, i nema organizacije bez intelektualaca, tj. bez organizatora i rukovodilaca; potrebno je da se teoretski izgled teoretsko-praktične veze konkretno odredi u skupu “specijaliziranih” osoba u pojmovnoj i filozofskoj obradi. Radi se o upravljanju čitave mase i to ne po starom obrascu nego inovirajući, a inovacija, barem u svojim početnim stanjima, ne može biti nešto što je smislila masa, izazvala masa, već mora proći kroz posredstvo “elite” (izabranih), koja je presutno poimanje u masi u stanovitoj mjeri stvorila kao i stvarnu svijest, suvislu i sustavnu, istodobno s određenom i čvrstom voljom. Radi se dakle o postignuću “kulturnog prodiranja”; to je prvi i stalni stupanj revolucionarnog osvajanja civilnog društva. Bez rečenog prodiranja, proletarijat “ne će nikada postati svjestan svoje povijesne zadaće”. Proleterska revolucija ne može biti analfabetska. Još i više: kulturni analfabetizam čini nemogućom revoluciju. Gramsci je uvijek pridavao prvobitnu važnost ideologiji, polaganom ali djelotvornom radu ideja rasprostranjenih u masi.

Istina je, na što se tu cilja jest prevlast proletarijata. Ali, pokušaj takve prevlasti mora biti proveden proleterskom revolucijom, vrednujući zadaću ideologije i intelektualaca. Proletarijat počinje bivati prevlastan, kada postane svijestan sebe, kao stalež koji nadvlađuje, no da bi to postigao, treba mu poimanje svijeta koje prožima civilno i političko društvo. Zajednička volja ove vrste mora biti pripravljena, kako smo kazali ranije, “intelektualnom i moralnom (čudorednom) reformom, a to je zadaća svojstvena intelektualcu, kako bi postigao da marksistička ideologija dopre do zadnjeg stupnja zdravog razuma. Budući da je sadasnji zdravi razum prožet tradicionalnim vrijednostima i toliko nesklon marksističkom poimanju, osjeća se potreba da materijalistički svjetonazor napreduje malo pomalo prema zadnjemu kutku pučkog osjećanja. Zadaća takva obujma ne može se improvizirati. Isto tako ne će je samu od sebe riješiti mase. Bit će potrebno da je pripreme i provedu “radnici ideja”, kako govore marksisti, reći će, intelektualci. Bez njih ne će biti moguće revolucionirati civilno društvo, što je, kako smo vidjeli, jedini način osvojenja političkog društva.

Tako postaje jasna osoba intelektualaca. Doktrinalno rukovodstvo društva koje se ostvaruje posredstvom odgoja u širokom smislu riječi, i koji uključuje stvaranje i podupiranje poimanje čovjeka, svijeta, povijesti, kao i njegovo neprekidno prenošenje novim naraštajima, neophodna je potreba za ustanovljenje i za podržavanja određenog društvenog oblika. U to također ulazi rušenje i zamjena oblika koji se želi nadomjestiti. To, a ne nešto drugo je revolucija. Revolucija, koja je, kako se vidi, prije svega kulturna.

Gramscijev recept je jasan: osvojiti “svijet ideja” da bi one postale “ideje svijeta”.

3. Intelektualac praxe

Izgleda stvarno čudno čuti od marksista poput Gramscija da pučke mase nisu u stanju same odbaciti ideje vladajućih staleža, već da je za to potrebna odgojna zadaća marksističkih intelektualaca. Ovakvo poimanje kao da prikriva paternalistički (pokroviteljski) i elitistički (odabranički) ton. Da se obrani od takva prigovora, Gramsci pribjegava jednoj staroj ideji Marxa: odgojitelj mora biti odgojen. Intelektualac rasčlanjuje, tumaći i daje oblik tome što već postoji u narodu; no, dok to čini, i on se oblikuje i odgaja. Tako se vrši, govori Gramsci, izmjena između intelektualaca koji se “ponarođuju” i pučkih masa, koje pristupaju kritičkom poimanju svijeta, marksističkome.

Već smo istaknuli, do koje je granice Gramsci nepovjerljiv glede bilo kakve “samosvjesnosti” masa. Isto je tako nepovjerljiv prema svakoj “akademskoj” teoriji, čisto razmatračkoj, bez veze s društvom. To je ono s čime se suočuje liberalna kultura. “Suvremena kultura -piše- koja je idealistička ne uspijeva izraditi pučku kulturu, ne uspijeva dati čudoredni i znanstveni sadržaj svojim školskim programima, koji ostaju u nestvarnim i teoretskim šablonama; ona ostaje i dalje kultura malobrojne duhovne aristokracije”.

Gramsci je upravo sklon “filozofiji praxe”. Sastavljanje nije lako. S jedne strane zna kako je provedba u djelo bez teorije slijepa, rastvara se u atome. S druge pak strane, tvrdeći da je na intelektualnoj eliti da “razradi” poimanje svijeta i ostvariti ga posredstvom njegova poistovjećenja s “povijesnim procesom na djelu”, mora biti na oprezu da ne uzdiže odviše teoriju, da ne upadne u to što je za marksista najveća zabluda: prvenstveno bića, prvenstveno istine, priznanje ovoga prvenstva, ove istine razmatrane u metafizičkoj (natprorodnoj) biti stvari, istina koja tumači stvarnost i nadilazi je. Kako uskladiti ove dvije utvrđene činjenice? Prvo, utvrdivši ponovo materijalistički svjetonazor: duh nije drugo već drugo ime materije; drugo, učiniti da se teorija podudara s praxom intelektualnog rada koji provodi u djelo ovu istu teoriju. Ne radi se, prema tome, o oblikovanju akademskih intelektualaca niti intelektualaca koji su jedino reformistički već takvih koji su doista revolucionarni.

Stoga je Gramsci nazvao svoje tumačenje marksizma -stavljanje jednog uz drugo spoj historicizma i materijalizma -filozofijom Praxe.

Ovaj naziv izražava ideju historičkog materijalizma, s jedne strane, a s druge pokazuje teoriju u bojnom poretku. Filozofija Praxe: teorija u bitci, koplje “na sprem!”, ideje na djelu spremne da ubrzaju postupak postignuća prevlasti proletarijata. Filozof je onaj, koji posjeduje poimanje svijeta, ali bit će potpun istom kada stvori pravilo života, volju za preobrazbom svijeta, tvrdi Gramsci na osnovi XI. Marxove teze o Feuerbachu: “Može se kazati da se povijesna vrijednost filozofije može računati po stvarnoj djelotvornosti koju je ta filozofija osvojila”.

Filozof Praxe ne će zaslužiti to ime, ako ostane samo pri izlaganju, ako ne kuša preobraziti zdravi razum, ako ne ucijepi masama ovu novu filozofiju koja prati i daje sustav revolucionarnom djelovanju. Filozof ulazi u Praxi da bi prožeo mase revolucionarnom inteligencijom.

4. Partija kao intelektualac

U tome odgojnom radu Komunističkoj partiji pripada nenadomjestiv položaj. Za Gramsija rečena Partija je sila koja čini provedivim nepovratni prijelaz od starinskog pogleda na život usmjerenog na trascendentalnu svrhu povijesnog bivstva, prema suvremenom svjetonazoru imanentističkom i svjetovnom. Veliki nacrt gramscijanskog marksizma jest uspostava duha imanencije, uspostava suvremenosti, prenošenje starinskog čovjeka koji ne živi u duhu suvremenog svijeta, svijeta idealista, u okruženju suvremenosti, imanencije. Ove dvije riječi, suvremenost i imanencija, shvaćene kao apsolutno isključenje vjerske transcendencije, za Gramscija vrijede više od tradicionalnih marksističkih ideja “staleža” ili “proletarijata”. Važno je suvremeno poimanje života. U redu dakle: Partija, pozvana da izvrši rečenu uspostavu, za Gramscija je nosilac istine, kovač “zdravog razuma” novog društva. Zato zaprema u svijetu “mjesto božanstva”, kako je rekao jedan Gramscijev komentarist. Partija će morati vršiti intelektualnu nadmoć na način sličan načinu kako je to činila Crkva u Srednjem vijeku. Svaki čin morat će biti ocijenjen kao koristan ili štetan, krjepostan ili poročan, pri čemu će točka ravnanja biti suvremeni Princ (riječ je o “Princu” iz političkih spisa talijanskog povijesničara i političara N. Machiavellija. Op. prevoditelja), koji u savjestima zaprema mjesto božanstva ili besprigovornog zakona.

Da bi Partija mogla ostvariti ovaj odgojni posao, treba, tvrdi Gramsci, kao temeljni zahtjev, strogo ideološko jedinstvo monolitnih svojstava, postignuće savršene istorodnosti rukovodilaca i vođenih, između glavara i masa. Gramscijev govor tu poprima vojnički prizvuk. “Glavari” (časnici), tvrdi on, moraju se oslanjati na “kaplare”, srednji sloj, koji povezuje prvi sa zadnjim slojem -s “vojnicima”. Jezik posve vojnički: časnici, kaplari, vojnici. Posljednji sloj, vojnici, “skup su” -veli- “običnih ljudi, čije je sudjelovanje zajamčeno stegom i vjernošću, a ne stvaralačkim i visoko organizatorskim duhom”. Očito je da bez tih vojnika Partija ne bi mogla učiniti ništa; međutim, ne valja im davati rukovodeću dužnost, jer im nedostaje u nekom smislu sila starješinske povezanosti, koju tvore kaplari i časnici; bez njih bi se razvodnila i ponovno postala bezoblična i nemoćna. Gramsci utvrđuje tako strogu razliku između komunističke “elite” i komunističke mase. On to doduše ublažuje govoreći kako elita preuzima zahtjeve masa da ih pretvori u teoriju, da smisli strategiju i rukovodi osnovicu prikladnim odgojem.

Jednako kako stranke u građanskoj državi izražavaju i organiziraju obranu probitaka jednog ili većeg broja društvenih staleža, pri čemu te različite stranke u biti stvaraju samo jednu “ideološku” stranku u obrani i promicanju ideja vodećih staleža, tako je revolucionarna stranka, Komunistička partija bitno stvaratelj, organizator i širitelj novog poimanja svijeta -marskisitičkog. Kao stvaratelj, organizator i širitelj nove ideologije, Komunistička partija začinja prevlasnu svijest proletarijata, čime postaje sposobna privući sebi podređene staleže posredstvom osvojenja ideološkog ustroja civilnog društva.

***

Strategija za pobjedu

Već smo opazili nekoliko razlika između Gramscija i Marxa na polju doktrine. To se također primjećuje kada se radi o strategiji koju valja primijeniti. Prema Marxu moguće je poznavati s točnošću dijalektički proces povijesti, odakle je izvodio da je povijest prava znanost. Gramsci utvrđuje kako nije moguće “u pomisli predvidjeti budućnost društva. Može se znanstveno jedino predvidjeti borba, a ne njezine stvarne zgode, koje ne mogu biti drugo nego posljedak sukobljenih sila u stalnom pokretu, nikad svedivih na određene količine, jer se u njima količina neprekidno pretvara u kakvoću.” 

1. Kulturna ofenziva

Gramsci, još kao mlad, razmišljajući o tome što se zbilo u Rusiji - naime nasilni zahvat političke vlasti - prvo je pomislio kako bi trebalo organizirati nešto slično: “tvornički svijet” koji bi bili zametak buduće diktature proletarijata, osnovne čelije revolucije. No kada je propao taj pokušaj, razumio je da revolucija u Italiji ne može biti jednaka onoj u Rusiji.

Ako je za Lenjina, još vjernog marksističkom poimanju, prvi cilj osnovanje Države, za Gramscija, naprotiv, osvojenje civilnog

društva, shvaćeno u smislu idealnom i kulturnom. Lenjin je tvrdio da revolucija mora početi zahvatom Države kako bi se završila preobrazba društva. Gramsci obrće pojmove: mora se započeti s društvom da bi se završilo zahvatom vlasti Države.

Suglasno s Gramscijem, potreban je “molekularni napad”, kako on veli, na civilno društvo. Kako smo već vidjeli, za njega je društvo složen sustav kulturnih odnosa, sredina gdje se središnji boj odvija na polju vjerskih, filozofskih, znanstvenih i umjetničkih ideja. Tako dalje, veli, sve su ovo tvrđave, koje treba osvajati malo pomalo, podzemni bunkeri koje valja zaposjesti. Kako se vidi, jako mu se sviđa vojnički govor: tvrđave, bunkeri, rovovi.

Takav je svakodnevni, neposredni izgled djelotvorne proleterske revolucije. Revolucija je sama po sebi sveobuhvatna, dakako, revolucija je sama po sebi, potpuna, ali priprema za nju mora biti potanka i po odsjecima. Stoga će biti potrebno, nastavlja Gramsci, proučiti koji dijelovi civilnog društva odgovaraju obrambenom sustavu u pozicionom ratu. Jer u tom slučaju nije pitanje pokretnog rata, rata na otvorenom, poljskoj bitci; radi se o rovovskome ratu, ratu položaja. Između Države i masa ima mnoštvo rovova. No radi se o zauzimanju Zimskog dvorca, tj. sjedište Cara već bunkerima kulture koji dijele Državu od puka.

Suglasan je u tome s posljednjom Lenjinovom koji je govorio: “Valja nadomjestiti napad opsadom.”

Gramsci tako nije ciljao na sredstva proizvodnje poput Marxa, ni na sredstva političke moći poput Lenjina već na sredstva obavještavanja i odgoja smatrajući ove osnovnom metom za osvojenje moći. Za to je od životne važnosti nadzor nad središtima širenja ideja, nad sveučilištima, školama, tiskom, radijom, itd. To što valja istaknuti je bitno: osvajanje nadmoći je važnije od zahvaćanja političke moći. Politička moć koja nema civilnog društva koje ju ideološki slijedi, vrti se u praznini. Ako se postigne da većina prihvati imanentističku ideologiju, socijalističku ideologiju, zahvat političke moći bit će kao ubiranje zrelih plodova.

Radi se, kako se može vidjeti, o strategiji bez vremena, koja će nekoga zbuniti potpuno neočekivanim savezništvima koje će sklopiti marksizam koji radi u rovovskome ratu. Savezništva se mogu mijenjati, ali mete su nepromjenjive: zamijeniti vrijednosti na kojima počiva društvo. Ova se strategija prožeta machiavellističkim crtama. Nije bez uzroka da za Gramscija suvremeni Princ koji je Komunistička partija ne će smjeti samo tako prezreti mudre savjete Machiavellija. U kojem smislu je Partija novi Princ? Prije svega po svome krajnom realizmu koji potiće da se koristi svim prilikama da bi postigla svoje ciljeve. Suvremeni Princ, piše, “odlikuje se najvećom odlučnošću, energijom, rješenošću i ovisi o fanatičkom vjerovanju u čudotvornu krepost svojih ideja.” Machiavellijev Princ kretao se, dakako, u posebnoj sredini renesansne povijesti, među dvorskim spletkama i u malenome svijetu za koji se prepiralo više desetaka “condottiera” (“condottiere” = vođa plaćeničkih vojnika u doba Renesanse u Italiji -op. prevoditelja). Partija kao suvremeni Princ djelatnik je cijele povijesti, nadomjestak jedne prevlasti drugom. Ne će biti dogmatski već podatni Princ, lukav, koji nikada ne će zaboraviti da učini pažljiv račun, zbrajanja i oduzimanja probitaka i ideja koje su u igri, kako bi se potom umio okoristiti tuđim slabostima i pripremiti “izdaju staleža”, o kojoj ćemo govoriti u nastavku. 

2. Razgradnja i gradnja

Upravo smo vidjeli kako je Lenjinova pogreška, barem prema Gramscijevu mišljenju, možda bila zahvaćanje političke moći dok je rusko društvo i nadalje bilo prožeto tradicionalnim idejama i vjerovanjima. No, to je društvo bilo nalik na hladetinu, veli Gramsci, i to donekle raznjašnjava Lenjinov postupak. Nije takvo zapadno društvo temeljeno na prilično određenom svjetonazoru.

Po Gramscijevu sudu, proletarska prevlast postiže se u potpunosti samo kada se uspijeva uništiti svjetonazor koji je prethodno postojao u stanovitome društvu i kada se uspješno ljudima usadi nova svijest potpune imanencije. Valjat će djelovati na državno ustrojstvo, na sredstva izražavanja javnog mišljenja, na sveučilišta, na škole, na župe. Kao Mao dugi mars, ali ne preko planina već kroz državne ustanove. Revoluciju će trebati pripremati vremenom, sa strpljenjem i računicom alkemista, razgradjujući dio po dio civilno društvo, uvlačeći se u njegovo ustrojstvo, mijenjajući duh večine. Nisu dakle dovoljne gospodarske promjene, kao što nije dostatan zahvat državne vlasti. Sve bi to bilo nedovoljno i nestalno, budući da bi buržujska vlast i dalje mogla računati na suglasnost podređenih staleža, te bi buržoazija uskoro povratila političku moć s izlikom da spašava “narušeni red”, možda posredstvom kakva vođe poput Cezara, Napoleona ili Mussolinija. Pod svaku cijenu valja izbjeći kaos, jer u kaosu svi gubimo: kaos može ponovo pozvati nazad snage starog svjetonazora.

Sazevši, Gramsci rasuđuje ovako: Suvremeni svijet je svijet imanencije, a izmedju imanencije i trascendencije nije moguće posredovanje. Jedino uvođenjem imanencije do njezina krajnog oblika moći će se uspostaviti “novi red”. Uvođenje rečene prevlasti uključivat će dva razdjela. Prije svega, odlučni razdio koji se sastoji od podrivanja i razaranja prethodno postojećeg svjetonazora; to je intelektualna borba, kojoj je cilj ukljanjanje temeljnih načela koja tvore duhovni ustroj društva. Drugi je izgrađen, a cilj mu je uvođenje novog svjetonazora na način da prožme duhove društva. Postigavši ove ciljeve, bit će postignuta željena prevlast.

Zadržimo se malko na ova dva velika razdjela Gramscijeve strategije: prvo razoriti, da bi se potom gradilo. 

2a. Razorni razdio

Točno ukazuje Gramsci na to da je svakoj ozbiljnoj revoluciji prethodio snažan red kritike, kulturnog prodiranja i prožimanja ideja. Zadnji veliki povijesni primjer, nama najbliži i stoga najmanje različit od našeg, primjer je Francuske revolucije. Kulturno razdoblje prije Revolucije, zvano Prosvjetiteljsko, nije bilo, veli Gramsci, kakvim ga prikazuju površni teoretski kritičari, komešanje brbljavaca, plitkih akademskih i enciklopedijskih inteligenata, koju su se sastajali u aristokratskim salonima da raspravljaju o svemu i svačemu, nije bilo prosta pojava sitnićavoga i ispraznog intelektualizma oko nove Biblije, “Velike enciklopedije D’Alamberta i Diderota, “Bila je to veličanstvena revolucija, zahvaljujući kojoj se diljem cijele Evrope oblikovala kao neka jedinstvena svijest, neka buržujska duhovna internacionala, osjetljiva na svim svojim dijelovima na boli i opće nedaće, i koja je bila najbolja priprema za krvavu pobunu, koja je zatim uslijedila u Francuskoj”.

I tako se dogodilo da se u Italiji, u Francuskoj i u Njemačkoj raspravljalo o istim stvarima, istim ustanovama, istim načelima. Svaka nova Voltaireova komedija, svaki novi “letak” bio je iskra, koja je prolazila nitima razapetima izmedju Države i Države, između oblasti i oblasti, a koja je nailazila na istu suglasnost i na isto suprostavljanje istodobno svuda. Na taj način, kada su bajunete Napoleonove vojske došle u zaposjednuta mjesta, naišle su na utabane putove nevidljive vojske knjiga, rasprava, letaka prosutih od Pariza počevši od XVIII. stoljeća, a koji su bili pripremili ljude za revoluciju. “Kasnije, kada su događaji u Francuskoj nanovo učvrstili svijest, dovoljan je bio pučki pokret u Parizu da izazove jednake pokrete u Milanu, Beču, čak i u najmanjim selima.

Sve ovo izgleda naravno za površne ljude, ali u stvari bi bilo nerazumljivo kada se ne bi poznavali kulturni čimbenici koji su doprinijeli stvaranju raspoloženja duha spremnog da eksplodira za stvar koju smatra zajedničkom.”

Pa eto, povodeći se za strategijom koju je primijenila Francuska revolucija, veli Gramsci, marksizam, koji je zakonito dijete Revolucije, prvo će morati razgrađivati. Morat će izvršiti taj “volterijanski” rad, rad letka, komedije, izrugivanja stare države. Ne će uvijek biti lako, ali valja ga obaviti. Valjat će polako rastakati povijesni sklop, vladajući ideološki sklop, valjat će se uvlačiti u pukotine, ma koliko malene bile, kako bi se vršlilo drobljenje, valjat će nastojati da zakaže postojeći ustroj civilnog društva.

U ovome radu razgradnje, na što valja prije svega ciljati, očito je prevlasni stalež, intelektualni stalež, stalež koji vodi i vlada, jer on drži koliko prevlast toliko i političku moć; potrebno je da stane gubiti prevlast i da postane samo vladajući. Reći će, da više nema nadzor nad idejama već da se obrne samo o vladajući stalež, stalež čiste prisile, isključivo redarstvene i pravosudne. Na Zapadu vodeći je stalež prevlastan, primjećuje Gramsci, zahvaljujući tijesnoj, nezavisnoj povezanosti političkog i civilnog društva.

Što mora učiniti revolucija jest razbiti prevlast koju drži civilno društvo, nastojati da vodeši stalež izgubi suglasnost, reći će, da ne bude više upravljajući već samo “vladajući” koji vrši vlast čistom prisilom. “Za ovo treba lišiti njegova duhovnog ugleda, oduzeti tajanstvenost njegovu svjetonazoru posredstvom neprestane rušilačke kritike. Ta kritika mora sijati dvojbu, nevjericu i rušenje ugleda onih koji vode. Mora razarati njihova vjerovanja i ustanove, mora kvariti njihovo čudoređe.”

To bi bio početni cilj strategije razaranja: postići gubitak ugleda prevlasnog staleža, Crkve, vojske, intelektualaca, profesora, itd. Trebat će upotrijebiti čak i iste ideje vodećih staleža služeći se primjerice njihovim načinom govora. Trebat će dignuti zastave građanskih sloboda, demokracije za proboj u civilno društvo. Trebat će se makiavelistički predstaviti kao branitelji tih demokratskih sloboda, ali znajući vrlo dobro da ih se smatra samo oruđem za opću marksistizaciju zdravog razuma puka.

Cijepanje građanskog svijeta bio je za Gramscija jedan od znakova koji mu je davao najviše nade na pobjedu. Društvo se raspada, na povijesnom sklopu se pojavljuju pukotine kada počinju zakazivati ustroji civilnog društva. Taj lom je velikim dijelom djelo intelektualaca koji počinju izdavati. Gramsci smatra da je dobivena velika pobjeda kada se postigne da otpadne jedan intelektualac, kada se pridobije jednog teologa, izdajnika, vojnika, izdajnika, profesora, izdajnika, izdajnika svoga svjetonazora. Ništa nije djelotvornije nego ovo: izazvati izdajstvo nekoličine intelektualaca tradicionalnog svjetonazora s posljedstvenim zbliženjem s novom prevlasti koja se pojavljuje na obzoru. Ne će biti potrebno da se ovi “obraćenici” izjave marksistima; važno je da više nisu neprijatelji, oni su prihvatljivi za novi svjetonazor. Stoga je važno dobiti tradicionalne intelektualce koji, prividno stavljeni iznad politike, odlučno utjeću u promicanju ideja, jer svaki intelektualac (profesor, novinar ili svećenik) povlaći sa sobom znatan broj obraćenika. Sklop se počinje raspucavati kada stanovit broj tradicionalnih intelektualaca izda predstavnike postojeće prevlasti.

Ovo je vrlo važna meta Gramscijeve strategije: postići pad ugleda staleža koji ima prevlast. A još i to: postići da oni koji se opiru ili se kušaju oprijeti novome poretku, posebno oni koji odaju njegovu strategiju da budu ušutkani. To se postiže lako posredstvom glasila koja šire kulturu: treba ocrnjivati i ismijavati one koji se bore protiv novog svjetonazora kao da sa radi o nazadnjacima, pećinskim ljudima itd. koji nisu na visini današnjice. To je bio način koji bi po Gramsciju trebao biti najomiljeniji talijanskom komunizmu, način žigosanja protivnika .

Zahvaljujući utjecaju takovzanih “oblikovalaca mnijenja”, dandanas više nisu potrebni koncentracijski logori za protivnike marksizma. Više neće biti potrebno primjenivati tvorni teror protiv intelektualnih otpadnika od novoga svjetonazora, nove prevlasti. Bit će dovoljno da ih se “marginalizira” (odgurne na rub) u čudorednom smislu. Dobro veli Del Noce: “takozvani demokratski razvoj komunizma sastoji se u prijelazu od tvornog terora na čudorednu marginalizaciju.”

Ali ne će samo biti potrebno ograničiti se na rušenje ugleda prevlasnom staležu. Valjat će se također obratiti masama. Mada je Gramsci ponešto elitist (tj. od odabranih), mogli smo opaziti da ipak ne zaboravlja mase. Intelektualci proletarijata, kako on govori, i Partija kao “skupni intelektualac” morat će strogo voditi računa o tome što ima pozitivno u načinu mišljenja puka, “zdrava jezgra” zdravog razuma i, otud širiti materijalističko poimanje života.

Već smo vidjeli kako Gramsci, pametniji od mnogih “materijalista”, izvrsno zna da se u kršćanstvu nemalo vrednuje materija, kako je posebno vidljivo na području sakramenata. Valjat će poći od tog “materijalizma” kršćana da bi “materijalizirali” smisao njihova života, da bi “imanentizirali” smisao njihova života, raznjašnjavajući sve materijalizmom uključivši najobičnije stvari, najosnovija razmatranja jednostavnih ljudi. Gramsci ne podcjenjuje preobrazbenu moć koju mogu predstavljati pučki staleži. “Prvobitnost” njihovih ideja, samotnost kojom se odlikuju, kaktad ih je učinila neprodornima za ideje vodećih staleža, i tada, ako se uspije uvesti u način života puka i njihove neposredne koristi marksističko poimanje života, uspješno se cijepa postojeće civilno društvo.

2b. Izgradni razdio

Dotud zadaća razgradnje. No, zatim treba nastaviti uvođenjem novog svjetonazora, najzad izgradnje. Potkapanje ustanova koje sačinjavaju civilno društvo priprema praznjenje ideja, ali oprez, veli Gramsci, ne smije se ostaviti društvo bez ideja da se ne bi pojavio kakav “diktator”; prazninu će odmah valjati popuniti ljudima novog vjerovanja, vjerovanja u tajanstvenost revolucije. “Dok se svuda kritizira “konfesionalizam” (vjeroispovjednost), komunisti pripremaju bezbožni konfesionalizam, prvo uzdižući na stupanj svetinje dolazak demokracije čije su oni pučki nadahnitelji. Sve u svemu, novo izdanje zasade “vox populi, vox Dei” (glas naroda, glas Boga) s vjerovanjem prepuštenim dvosmislenosti, da privlaće one koji iz različitih razloga već ispovijedaju dvosmisleno vjerovanje”. Tako se izražava jedan komentarist našeg autora.

Gramsci podsjeća s time u svezi onaj stari način Crkve, način kojemu se toliko divi, tj. njezina upornost da propovijeda uvijek isto, ne odstupajući ni najmanje od svoje nauke, ponavljajući nepokolebljivo svoju obranu, boreći se uvijek i u svako doba sličnim razlozima, i držeći u spremnosti zbor svojih intelektualaca. Mi, marksisti moramo mnogo toga naučiti od takva načina. Nikada se ne smijemo zasititi toga da se služimo jednakim razlozima, no smijemo im dati različite oblike.

“Ponavljanje” je najpoučnije sredstvo za utjecanje na pučki duh, dok istodobno ne prestaje napor da se ideološki pridignu pučki slojevi, reći će, da se stvore intelektualne skupine, koje će zatim biti u stanju prosvijetiti ostale.

3. Nadmašenje kršćanstva

U Gramscijevoj strategiji zauzima vrlo važno mjesto predmet kršćanstva. Izgleda neobično da premda i Marx i Gramsci smatraju kršćanstvo nećim što je završilo, ostatkom iz proslosti, mrtvim tijelom, no ipak ne propuštaju priliku da ga spominju i čak ga drže za najgoreg neprijatelja. Gramsci je, piše Del Noce, “mislilac najstrože protuvjerski, barem kao kritičar vjere u Boga transcendentnog (nadsaznajnog) i Stvoritelja. Njegova je briga kao filozofa dosegnuti toliko strogi imanentizam (urođenost) koji ne će ostaviti mjesta ni za pomisao o vjerskom preporodu.” To je veliki neprijatelj. Gramsci misli da dok katoličanstvo bude utjecalo na zdravi razum, nema izgleda za marksizam, on veli izrijekom: nema izgleda. Otud proizlazi da unutar velikih taktičkih smjernica, on ukazuje na posebnu strategiju o kojoj valja voditi racuna u protu-vjerskoj borbi.

Nije da Gramsci ne pozna ostvarenja kršćanstva, njegov povijesni razvoj, stalan rad Crkve usmjeren na oblikovanje osoblja, njezinu neprestanu brigu za pučke slojeve, brižni nadzor nad svojim voditeljima, koliko na ideološkom toliko i na praktičnom polju. Gramsciju je dalek slijepi stav fanatičkog marksista, materijalističkog idolatra, koji hotice tvrdoglavo ništa od tog ne priznaje onesposobljujući se tako za to da istinskom djelotvornošću radi na iskorjenjenju vjere.

Kršćanstvo je, sviđalo se kome ili ne sviđalo, povijesna stvarnost, tvrdi Gramsci, ne može ga se nijekati, jer je posve stvarno, ne valja ga ismijavati, jer nema ništa što bi bilo smiješno, naprotiv, predstavlja uspješno povijesno djelo. Valja dati do znanja kršćanima da sve ono za što su se borili i u što su vjerovali, nije drugo nego nestvaran svijet i privid stvarnih potreba, dobiti i težnja. Filozofija Praxe preuzet će te potrebe, dobiti i težnje, ali će ih korjenito preobraziti. Preuzet će ih “imanentiziravši” ih.

Vi tražite raj? Imat ćete ga, ali ne za grobom već na zemlji; raj, da, ali na zemlji. Saćuvat će se čak i bogoslovni jezik davši mu drugi sadržaj, sadržaj imanentistički. Ovo je važna strana za razumijevanje Gramscijeve protu-vjerske borbe. Za Gramscija vjera je najgolemija opsjena koja se ikad pojavila na zemlji, najveličanstveniji pokušaj izmiriti, u obliku bajke, stvarna protuslovlja povijesnog života. Vjera se očituje kao da cijeni čovjeka, kao da traži njegovo dobro, no s obzirom na “drugi svijet”, u oblasti nestvarnosti. Svakako treba istaknuti važnost koja se pripisuje čovjeku, ali ne valja je povezivati s nekom ispraznom “transcendencijom” (nadspoznajom) već s istom poviješću čovjeka, koju je napravio čovjek i to za čovjeka, a pomoću koje čovjek stvara sam sebe.

To je dakle posao intelektualan i istodobno praktičan: teoretski pobiti kršćanstvo, oduzivši mu glavne dijelove njegova sustava, ponudivši kršćanima mete prave koristi, dodirljive mete, osjetne i zemaljske, koje olakšavaju prijelaz od transcendentnog na imanentno poimanje, a koje je jedino stvarno. Ne valja, prema tome, ostaviti katoličke mase bez poimanja svijeta već treba postupno nadomjestiti transcendentno poimanje, koje su naučili, imanentim poimanjem, u kojemu se poistovjećuju filozofija, politika i zdravi razum. To je posvjetovljenje, kojega je krajna točka posvjetovljenje (sekularizacija) čak i vjere. Tvrdnja da je Partija novi Princ koji u savjestima zaprema mjesto božanstva ili besprigovornu vlast, ukazuje na to da je marksizam doslovno “svjetovna vjera”. Komunizam je za Gramscija suvremena istovrijednost Katoličke crkve, istovrijednost potpuno oprečna u načelima, jer jedina stvarnost o kojoj se ne samo moze već se i mora govoriti jest stvarnost ovoga svijeta.

Također u tijeku protu-vjerske borbe, rasuđuje Gramsci, potrebna su dva razdjela - razdio razgradnje i razdio gradnje. Ako se osvrnemo na prvi od ta dva razdjela, ne možemo a da ne opazimo velike nade koje je uložio u rastakanje crkvenog sklopa, u cijepanju Crkve, prateći razne unutarnje sukobe svećeničkog staleža. Kako smo kazali u početku, za vrijeme godina provedenih u zatvoru upoznao je časopis “Civilta Cattolica” koji je neizostavno čitao: iz tog lista doznao je o stvarnim teškoćama s kojima se morala nositi onih godina Crkva. Posebno ga je zanimala pojava suvremenosti koja je bila krivovjerje početka ovoga (XX., op. prev.) stoljeća, osuđena od Svetog Pija X., a koja je bila silno raširena unutar same Crkve, do te mjere da su u katoličkim tiskovinama, u župama, na seminarima, itd., obilovala imena novinara, profesora pa čak i biskupa modernista. Sa ciljem da izlijeći tu tešku bolest, Sveti Pio X. bio je prisiljen izvršiti bolan kirurški zahvat u razderanom tijelu Crkve. I eto, Gramscija je taj predmet jako zanimao. Sigurno je u modernizmu vidio smrtnu pogibelj za Crkvu, pogibelj da se pojavi kabinetsko kršćanstvo odabranih intelektualaca, s kojima se puk ne će poistovijetiti, no koje će imati snage da razbija ustroj crkvenih ustanova. Kako smo već prije kazali, katoličko svećenstvo smatralo je jednako vjernima prosvjećenog bogoslova i skromnu ženu, koja puna vjere moli pred likom Presvete Djevice. Modernizam - u svome nastojanju pojednostavnjenja - postići će da će doći do raskola između svećenstva i osnovice, ostavivši ovu u velikoj mjeri izloženu naučavanju drugih intelektualaca, marksista.

Za Gramscija opadanje vjere počinje kada vjerski intelektualci, a to su svećenici i bogoslovi, uzmu manje cijeniti transcendentno, pretjerano vrednovati imanentno i modernizam. U tome se slučaju stvari razvijaju povoljno. Ovi novi bogoslovi, već otpali od vjerovanja, djeluju tada por uzoru koji je rastumačio Gramsci kao intelektualci, koji su izdali svoj stalež. To su oni, kako veli naš autor, “koji se nalaze pred time da zapadnu u intelektualnu nedoumicu, koji se kolebaju između staroga i novoga, koji su izgubili vjeru u staro, ali se još nisu odlučili u korist novoga.” Na ovakve svećenike ne utjeću previše intelektualni razlozi njihove stare vjere; sada na tradicionalno gledaju sumnjičavo, ograđuju se od tradicije, pa ako i ne prigrle u potpunosti novo, počinju živjeti u dvojbi. Spojevi “kršćanin-marksist”, udruženja “kršćana za socijalizam”, itd. koje će se kasnije pojaviti sjajna su slika Gramscijevih rasčlambi. “Svećenici marksisti” upravo su izdajnici intelektualci, koji su se “obratili” na modernizam približavajući se novim voditeljima koji su na putu da se domognu kulture.

Svi pokušaji eurokomunizma, velikim dijelom proizvoda strateških misli Gramscijevih, krenuo je kako bi postigao ovo približavanje između marksizma i naprednjačkog krila Crkve, nasljednice onoga modernizma, koji Gramsci tako dobro poznaje. Željeni spoj bio je takav: duhovnik više ili manje sklon komunizmu govorio bi općenito o oslobađanju, dok bi komunistički vođa propovijedao revoluciju jezikom gotovo svetim. Za to je bilo važno da učestaju “političke” propovijedi, da se svećenici bave prekomjerno svjetovnim pitanjima, da mjesto i vrijeme ranije posvećeno duhovnosti sada bude upotrebljeno za svetovne i socijalne predmete, makar bilo pod nazivom “evangelizacije pravde.” Posto se podupre to da socijal-političko proguta vjersko, iskoristit će se postojeće veze kako bi takvi svećenici svakoga tjedna dolazili s “obnovljenom” porukom te vrste i obratili se širokim slojevima pučanstva.

Komunistička strategija posljednjih vremena, od jasno gramscijevske vrste, pošla je tim putem nastojeći uvesti svojevrsno “marksističko kršćanstvo” ili “kršćanski marksizam”. Rafael Gomez Perez u svojoj knjizi o Gramsciju opširno je razradio taj predmet posebno s obzirom na nedavni slučaj Španjolske i Italije. Sažet ćemo ovdje njegove primjedbe:

U Španjolskoj, u prvome redu Dolores Ibarruri, la Pasionaria i Santiago Carrillo, koji za vrijeme Druge republike nisu sakrivali svoj protuvjerski bijes, naučili su novi rječnik. Vođe španjolskih komunista izbacili su iz svoga rječnika zastarjeli antiklerikalizam te su u društvu gdje su se iz raznih razloga, stali javljati znaci praktičkog raz-kršćanjivanja; rabili oblikom “sveti govor”. Tako je primjerice Carrillo jednom rekao: “Vjerovanje u ideal može pomaknuti brda. A spoj našeg vjerovanja u pravednost naših ideala, s vjerovanjem kršćana namijenjen preobrazbi i socijalnom napretku može činiti čudesa.” U istom časopisu gdje je objavljena naprijed spomenuta izjava, čitamo i ovu, koju je dao isti Carrillo: “Španjolska komunistička partija jedina je komunistička partija koja ima svećenika u Centralnom komitetu.” Ova obavijest bit će bez osnove nekoliko mjeseci kasnije, kada je rečeni nedostojni svećenik postao svjetovnjak, no na gramscijevski način je poslužio svrsi neposrednog utjecaja na javno mnijenje.

U Italiji, politika domaće Komunističke partije bila je jako slična, ali mnogo inteligentnija nego politika njezine sestrinske partije Talijanske socijalističke partije. Talijanski socijalisti pokazali su svoju posebnost tjerajući do krajnosti jednu od dvije točke svog programa: antiklerikalizam. A postavili su kao pitanje broj jedan pitanje rastave, za koje su poveli nacionalnu kampaniju i tražili da se provede referendum. Komunistička partija učinila je sve da bi spriječila taj referendum, valjda je precjenjivala vjerske osjećaje zemlje i pretpostavljeni upliv svećenstva i državne vlasti u Italiji. Međutim, godine 1974. zaista je referendum proveden. Tek što je objavljen njegov ishod - samo 30% se izjasnilo protiv rastave - Komunistička partija je izjednačila rezultat ubrzavši svoju gramscijevsku strategiju. S katoličkim masama na taj način odriješenima od “službenog nauka” već je bilo moguće otvoreno postaviti pitanje prevlasti marksističkog načina mišljenja. Partija je napravila račun, iako je veliki dio demokršćanskog biračkog tijela i nadalje ostao antimarksistički nastrojen u općoj politici; partija je tražila javni mir, stoga je bila sklona nagodbi. S druge pak strane, Socijalistička partija pokazala se vješta u razaranju čime je pogodovala komunistima, ali je očito bila nesposobna da poveća broj svojih birača.

Onda je, god. 1975., Komunistička partija uključila po prvi puta kao kandidate na biračkim popisima nekoliko osoba podrijetlom iz “službenog katolištva”: negdašnje djelatnike Katoličke akcije, negdašnje ravnatelje katoličkog tiska, itd. Čak je imala potporu bivšeg opata samostana “Sv. Pavla izvan zidina” (San Pablo Extramuros). Zanimljivost u toj pojavi nije toliko birački manevar koliko točna primjena savjeta gramscijevske strategije. Niz “tradicionalnih” intelektualaca,

ranije povezanih pupčanom vezom sa starim svjetonazorom, pojavio se sada uz bok Partije, premda strogo uzevši nije bio dio nje. Oni se nisu predstavljali kao komunisti, ne! već kao “katolici”, čime se pokazalo da je Partija u stanju zadovoljiti željama i koristi katoličkog pučanstva.

Sučeljeno s toliko bučnim slučajem, Poglavarstvo je podsjetilo na to da je marksizam nespojiv s kršćanstvom, no s vrlo slabim uspjehom.

Crkva se našla u stavu obrane, nasuprot jasnog napadačkog stava marksizma. Jedna skupina intelektualaca nekomunista, da bolje pokažu svoju “nepristranost”, optužilo je Poglavarstvo da se “miješa” u politička pitanja. U ovom “pozicionom ratu” - prema gramscijevskom nazivlju - suvremeni Princ napao je prvi, daleko nadmasivši “neprijatelja”; prisilivši ga na manevar nalik na povlaćenje.

Partija je vidjela da su vremena zrela za ovu vrstu strategije. Katolički intelektualci koji su stali uz bok Partije bili su, dakako, manjina nikako reprezentativna, ali znakovita za prilično raširenu zbrku u katoličkim redovima. I tako su izbori u talijanskom glavnom gradu predali vlast komunistima. Nešto što Gramsci nikada ne bi sanjao. Trebalo je pokazati da ova činjenica nikako ne označava početak vjerskih progona i da će katolici Rima imati sva potrebna jamstva za mirno vršenje svojih vjerskih obveza. Komunistička partija nije se pokazivala kao jakobinska banda gotova paliti crkve već kao časna stranka od koje jedan čovjek upravlja Rimom i opći srdačno domaćim s crkvenim vlastima.

Pošto je pridobiven jedan dio “tradicionalnih intelektualaca buržoazije”, makar samo dio, sada je valjalo položiti most prema “katoličkim masama”, suglasno sa strogom gramscijevskom teorijom, prisilivši stranku koja je predstavljala kršćane, Socijal-demokraciju, na sporazum, na nagodbu- nazvali su to “compromesso storico” (povijesni sporazum)- koji će dopustiti opću suglasnost i s time i upravljivost (tj. mogućnost upravljanja) zemlje. Tako je Gramsci bio upotrebljen za novu strategiju povijesnog sporazuma. “Radi se o tome da kršćani ne-marksisti i marksisti rade zajedno -pisao je u to vrijeme jedan Gramscijev komentator - Kršćani i marskisti moraju se boriti rame uz rame za osvojenje budućnosti, a moraju to učiniti, jer su oni snage budućnosti. Ali, hoće li biti te budućnosti, ako se ne zapoćne sada i ovdje?” Prema Del Noceu, talijanska kršćanska demokracija mora priznati jednu pretešku pogrješku: da nije znala prepoznati i odrediti, nakon tolikih godina, tko je bio njezin stvarni protivnik. Nije potrebno obratiti se na nekog velikog teoretičara političkih znanosti, veli Del Noce, da shvatimo da odrednica političke stranke nije njezina platforma, koja je nužno nejasna, već stvarna bit protivnikova. I tako, talijanska kršćanka demokracija mislila je da ima pred sobom komunističku partiju Lenjinove vrste, dok je imala pred sobom komunističku partiju Gramscijeve vrste.

Zaključak

Glavne Gramscijeve postavke temelje se na osnovici dogmatskoga kova: njihova je neizbjezna značajka, premda nerazrađena, proleterska revolucija. Konačni je cilj isti kao Marxov, Engelsov, Lenjinov, Mao-ov: komunističko društvo, sa snažnom Partijom i željeznom organizacijom, koje kao Kolektivni intelektualac (taj je izraz iz Togliattija), nosi na jedinim svojim plećima stvarni život zemlje.

Posebni doprinos Gramscijev je isticanje uloge čovjeka u tome pothvatu. To je što Gramsci nasljeđuje od filozofa Crocea. On to treba da ne bi zapao u mehanicizam i determinizam prostoga materijalizma, treba to nadasve zato da mogne pružiti nekakvo tumačenje za to što se povijest nije stvarno podredila marksističkim predviđanima, nepobitnom zakonu gradnje koja stvara nadgradnju. Stoga on tvrdi kako zakoni povijesnog razvoja ne poništavaju volju čovjeka.

Razni su, dakle, putovi da se dođe do pobjede: put Lenjinov, put Mao-vov, put socijal-demokracije. Takva raznolikost izgleda kao da razbija marksistički sklop. Međutim, valja reći da se drugovi Internacionale ne uznemiruju odviše zbog pojave da se komunistički sklop cijepa. Više je oštećen povijesni sklop buržoazije. I ako ovaj, koji je već u vidljivom opadanju, ne dopušta više nego govoriti o “pluralizmu”, nema razloga zašto marskisti ne bi rabili isti govor.

Jednom, kada se osvoji civilno društvo, bit će dobiveno i političko društvo. Tada će nastupiti čas da se zaliječe sve rane što ih je pretrpjela Internacionala u pobjedničkoj bitci.

Valjanost Gramscijeva mišljenja ponovno dovodi na razmatranje predmet Kulturne borbe kao sredstvo za osvajanje političke moći. Rečeni predmet i pripadajuća strategija nazočni su, s potrebnim prilagodbama u današnjim pokušajima globalizacije u korist Novoga svjetskog poretka.

Suvremeno prevratništvo (subverzija), koje započinje u vrijeme Renesanse (Preporoda), a njegova je zadnja karika, barem dosad, projekt “globalnog sela”, ne može se svesti samo na područje oružanog sukoba, na način na koji ga nameće terorizam. Radi se o ratu koji se prilagođuje raznolikosti okolnosti, ali, povrh svega, radi se o totalnom ratu, koji je naposljetku teološki rat kako ga je izložio sv. Augustin u svojoj knjizi “De Civitate Dei” (O Gradu Božjem), rat između dva grada, grada Božjeg, koji uzdiže Boga nad čovjeka, i grad čovječji koji pravi boga od čovjeka na štetu Boga. To tvrdi i isti Gramsci: “Komunistička Partija u današje je doba jedina ustanova koja se može ozbiljno usporediti s vjerskim zajednicama prvobitnog kršćanstva, s ograničenjima unutar kojih Partija već postoji u međunarodnom razmjeru. Moguće je napraviti usporedbu i nabrojiti redom prosudbe između pobornika Grada Božjeg i pobornika Grada Čovjećjeg: komunist, dakako, nije niži od kršćanina iz katakomba. Roz Luxemburg i Karl Liebknecht veći su nego najveći sveci Kristovi”.

Alfredo Saenz
(preuzeto s portala amac.hrvati-amac.com)
Autor o. Alfredo Saenz

O. Alfredo Saenz zaredio se za svećenika dne 21 prosinca 1962. u Rimu, na Papinskom sveučilistu San Anselmo dobio je doktorat teologije sa specijalizacijom za Svetu liturgiju.

Predavač, propovijednik Duhovnih vježbi, profesor teologije, razvio je osim toga snažnu kjiževničku djelatnost. Svjedoče o njoj njegove kjnige: “Viteštvo”, “Sveta žrtva Mise”, “Sveti Mihail, Arhanđel Božji”, “Kako evangelizirati s katedre”, “In Persona Christi” (U osobi Krista), “Kardinal Pie”, “Od Rusa Vladimira do novog sovjetskog čovjeka”, “Ikona, sjaj svetosti”, “Kršćanstvo i njegov svjetonazor”, “Junaci i sveci”, “Novi svjetski poredak u zamisli Fukuyame”, “Kraj vremena i šest suvremenih autora”; “Suvremenik čovjek”, “Sedam zaboravljenih kreposti” i “Uzačašće i Mars” osim niza “Parabole Evanđelja i Crkveni otci” od kojega je već u tisku četvrti svezak.

Hitovi: 2005