I ovo i ono, i druge stvari

Kategorija: Uncategorised Objavljeno: Utorak, 03 Prosinac 2019 Napisao/la Administrator
 Sturba Brdar o
                        Rijeka Sturba, foto S. Brdar
 
Ovdje možete naći zanimljive priloge iz fb i drugih ogranaka velike mreže s najrazličitijim porukama  i zanimljivim fotkama, sve uzeto posve nasumce, neselektivno. Ponešto će vam se možda svidjeti, nešto zasigurno i neće, s nekima ćete se složiti s drugima baš i ne, ali ništa za to, tako je to uvijek u životu. Iz košarice materijala koji nije našao mjesta pod drugim naslovima jednostavno pogledajte ono što vam se svidi ili što vam se učini zanimljivim. I poslušajmo domoljuba koji nam poručuje: "Vrijeme je svima kojima je Hrvatska na srcu, političarima, povjesničarima, novinarima, svećenicima, akademicima i domoljubima svih staleža, zastati i zapitati se – Hoćemo li stvarno dozvoliti da lijenost, nemar, sebičnost, sluganstvo, laž, kukavičluk, nezahvalnost i nesloga ostanu vladati našim redovima, jer narod koji ne cijeni svoje mrtve, teško će u budućnosti, kada se Hrvatska ponovo nađe u smrtnoj opasnosti, pronaći sinove spremne braniti krvavo stečenu nezavisnost"(D. Dedić). A za početak neka nas malo zazvedri naš pjesnik Zvonimir Balog pjesmicom Hajde da se dogovorimo. Zar nam to danas u ovoj Lijepoj Našoj nije najpotrebnije? 

 

 Balog

Pas čuvar
Čuvar (s fb.str. Tomislavgrad kroz fotografiju)
 
 
Konji Teica
                            Slobodni i sretni, Foto:Teica
 
 
Za dušu...
 
Ki Iva
Piano duo Kosjenka Turkulin & Iva Ljubičić Lukic: Mozart Sonata in C major, KV 521, Mov I
https://youtu.be/0R37mgSfdWY
 

Sreća

 

 

IvanaPetrović

 

                      Mi Hrvati

1. Prvi spomen hrvatskog imena: 1250. prije Krista, na Darijevoj ploči u Perziji (Iran)
2. Broj hrvatskih (poznatih) nezavisnih država kroz povijest: 8 (osam)
3. Broj hrvatskih narodnih vladara, kraljeva, kraljica, kneževa i banova: 669
4. Najveći opseg Hrvatske: 158 662 km2 za vrijeme Trpimirovića (8. najveća država Europe)
6.Broj hrvatskih pobjeda nad Turcima od 1450. do 1880: 169 pobjeda (više nego svi ostali europski narodi skupa)
7. Međunarodno priznanje Hrvatske: 7. lipanj 869. (prva zemlja u Europi službeno priznata od Svete Stolice)
8. Broj hrvatskih svetaca i blaženika: 49 (najviše na svijetu po broju stanovnika)
9. Broj zaštićene hrvatske nematerijalne kulturne baštine: 14 (najviše u Europi i treći na svijetu)
10. Broj hrvatskih nobelovaca: 3
11. Broj Hrvata pobijenih u Drugom Svjetskom Ratu i nakon njega: 1.084 000
12. Broj Hrvata koji su branili Siget od 180 000 Turaka: 850
13. Broj Hrvata koji su branili Gvozdansko od 70 000 Turaka i poturica: 421
14. Broj Hrvata koji su branili Odžak od preko 40 000 do zuba naoružanih partizana: 1172
15. Broj hrvatskih Branitelja Vukovara od najmanje 58 000 četnika i JNA: 1816
16. Broj poginulih hrvatskih ratnika, vitezova, plemića, graničara, hajduka uskoka, sokola, domobrana, Ustaša i Branitelja dragovoljaca čije kosti
nemaju vječni spokoj: -između 4.000 000 i 5.000 000
17. Broj hrvatskih invazija na tuđu zemlju, tlo, narod: 0 (nula!!!)
 
Više u:  Pričaj mi o Lijepoj Našoj

 

Hrvatska među 132 zemlje na visokom 13. mjestu po toleranciji! Zašto se to prešućuje?

U Hrvatskoj je potpuno prešućena vijest o istraživanju što ga je nedavno objavio Institut Othering&Belonging (Sveučilište Berkeleyu, California, SAD), a tiče se pozicioniranja Republike Hrvatske vezano za stupanj tolerantnosti u društvu. Istraživanje je obuhvatilo 132 zemlje svijeta i naša je Hrvatska među njima u samome vrhu…

Dok se naši susjedi (Srbija koja na toj ljestvici zauzima 40. mjesto i BiH koja je na 45. mjestu) hvale, smatrajući kako je to potvrda njihovog napretka u poštivanju ljudskih prava i izgradnji tolerantnog društva, mi koji smo na 13. mjestu, kao da se sramimo!

Ili nekomu odgovara da Lijepa naša u svijetu dobije imidž zemlje u kojoj su “ksenofobija”, “rasizam” i “fašizam” ono što određuje društvenu zbilju – a što nameću brojne stranke, društvene skupine, udruge civilnog društva i golema većina mainstream medija....

www.braniteljski-portal.com

                  
       I ovo smo mi

Domovina

 

"Pozdrav" iz daleke Australije

... Neću pisati o tome što sam radio sve svoje godine emigracije, niti ću pisati o ubijenima prije rata i u Domovinskom ratu, nego ću navesti samo jedan primjer čovjeka kojega sam ranije poznavao.

Nikad se nije ženio niti je imamo bilo kakve rodbine, nikada u 20 godina koliko sam ga poznavao, nisam čuo da ga zanima bilo koja tema osim Hrvatske. Imao je nešto ušteđevine koja mu je trebala doteći do smrti i kuću koju je stekao i u kojoj je živio do Domovinskog rata.

Kada je nastupio Domovinski rat i stigli zahtijevi za pomoć za obranu Hrvatske, podigao je svu svoju ušteđevinu, prodao svoju kuću i sav novac poslao kao pomoć Hrvatskoj. Čuo sam kasnije da je bio smješten u starački dom gdje je umro i da su ga kao beskućnika zakopali u kartonskoj kutiji.

Učinio je to kako bi Hrvatska postala samostalna i napredna i kako bi Hrvati dobili pravo živjeti u demokraciji i na izborima pravo birati svoje predsjednike.

A znam u naprijed, bez da čekam službene statistike, pola Hrvata s pravom glasa a možda i više, uopće nije zanteresirano izaći na izbore.

E moj Žara, a možda si ti sretno prošao, jer si živio kao idealist i umro a da nisi vidio koliko Hrvati drže do tvoje žrtve, kad ni na izbore nisu zainteresirani izaći, uživati ta prava, za koja si ti vjerovao da su im toliko potrebna da ti nije bilo žao dati sve što si imao.

Bila su to vremena, kada je, da prafraziram Churchila, toliko malo Hrvata, učinilo tako puno za njih toliko mnogo.

A toliko mnogo njih danas ne mari ni tajno glasovati a kamo li javno nešto učiniti za Hrvatsku.

Sram vas bilo!

Dinko Dedić, https://projektvelebit.com 23. prosinca 2019. 


 Predizborna prispodoba

Ako još niste shvatili čemu služe predizborni skupovi, pročitajte⬇
"Političar smrtno nastrada u prometnoj nesreći. Duša mu krene put neba i sretne se sa Svetim Petrom.
– Dobro došao na nebesa, – reče Sveti Petar.
– Vidjet ćemo hoćeš li otići u Raj ili Pakao.
– Samo ti mene pusti u Raj, neće biti problema.
– Pustio bih te, ali moram da se pridržavam procedure. Propis je takav da moraš proživiti jedan dan u Paklu, jedan dan u Raju. Poslije toga ćeš sam odlučiti.
– Dobro. – reče političar.
Sveti Petar ga otprati do lifta koji se spuštao dolje, dolje, dolje, sve do Pakla. Vrata lifta se otvore i poslanik se nađe usred pažljivo njegovanog terena za golf. U blizini su bile klupske prostorije, a ispred njih veliki broj njegovih prijatelja i političara sa kojima je često surađivao. Svi su bili razdragani i sretni, obučeni u lijepa večernja odijela. Prilazili su da ga pozdrave, oživljavajući uspomene na vremena kada su se zajedno družili na račun poreskih obveznika. Poslije su uživali u jastogu i kavijaru i ispijanju šampanjca. No, dan je završio i svi su došli da ga isprate. Mahali su mu dok se lift polako penjao, penjao, i penjao naviše gdje ga je čekao Sveti Petar i poslao u Raj.
Iduća 24 sata bio je u društvu veselih duša, premještajući se sa oblaka na oblak, svirajući harfu i pjevajući. I ovo vrijeme je brzo prošlo tako da se ponovo našao pred Svetim Petrom.
– Dobro, proveo si jedan dan u Paklu i jedan dan u Raju. Sada izaberi svoju vječnost.
Političar malo razmisli pa odgovori:
– Raj nije loš, ali mislim da će mi bolje biti u Paklu.
Sveti Petar ga bez riječi otprati do lifta i pošalje dolje, dolje i dolje, sve do Pakla. Vrata lifta se otvore i on se nađe usred zapuštene poljane prepune raznih otpadaka i smeća. U toj prljavštini vidio je svoje prijatelje kako sakupljaju otpad u crne vreće i čekaju da nešto siđe odozgo.
– Ne razumijem – zajeca on.
– Prekjučer sam bio ovdje, tu je bilo igralište za golf i klupske prostorije gdje smo se gostili jastogom i kavijarom, pili šampanjac, igrali i bogovski zabavljali. Sada je tu pustinja prepuna otpadaka i prljavštine, a moji prijatelji izgledaju tako jadno. Što se to dogodilo?
Vrag mu stavi ruku na rame, nasmiješi se i pogleda ga ispod obrva, pa kaže:
– Sinoć i preksinoć smo imali predizborne skupove … A danas … danas si glasao."


 Hvala Bogu 

 Kuharić o patnji i zlu

KuharićPatnja

Kako uništiti civilizaciju?

Kineski zid

 Majka Terezija 
Vjera, utorak, 20. kolovoz 2019.

Dok je Majka Terezija bila u posjetu Bijeloj kući, prva dama Hillary Clinton, tada ju je upitala zašto Amerika do sada nije imala ženu predsjednicu? Majka Terezija joj je na to odgovorila: “Zato što je vjerojatno abortirana.”

Podsjetimo, u Americi je od ozakonjenja abortusa ubijeno više od 50 milijuna djece, pa je sasvim moguće da su ubili i svoju predsjednicu.

‘Ne smijemo se iznenaditi kada slušamo o ubojstvima, ratovima, mržnji. Ako majka može ubiti svoje vlastito dijete, što nam je ostalo nego da jedni druge poubijamo? Mi smo postali imuni na ta ubojstva. Ono se nalazi u knjigama, časopisima, videoigricama i filmovima. Kada se posljednji put bili duboko pogođeni viješću o “još jednom” ubojstvu čovjeka?

Mi moramo promijeniti svoj pogled na abortus, planiranje roditeljstva i jedni na druge. Abortus je legalan već 40 godina. Nije vrijeme da ga se učini ilegalnim. Vrijeme je da ga se učini nezamislivim. Žene zaslužuju bolje od toga da osjećaju da im je to jedini izbor. Žene trebaju znati svoje potencijale i treba ih ohrabriti: mi smo bolje od toga, mi smo snažnije od toga i već je vrijeme da se izborimo za sebe i jedne za druge. Muškarci, i vas trebamo! Ovo nije samo “ženska stvar” ili pak, religiozna stvar, ovo je pitanje ljudskih prava!’ – govorila je ova svetica.

 

Vlak života:

Život je kao vožnja vlakom, sa svim stanicama, obilascima i nesrećama. Ulazimo u vlak, upoznajemo svoje roditelje i mislimo da će zauvijek s nama putovati, ali oni će na nekoj stanici izaći, a mi moramo nastaviti putovanje bez njih. U vlak će ući mnogi putnici, naši braća i sestre, bratići i sestrične, prijatelji, pa čak i ljubav našeg života. Mnogi će izaći iz vlaka i za sobom ostaviti veliku prazninu. Za neke nećemo ni primijetiti da su izašli. To je putovanje puno radosti, tuge, pozdrava na sastanku i na rastanku.
Uspjeh se sastoji u tome da sa svakime uspostavimo dobar odnos.
Velika zagonetka je: Ne znamo na kojoj stanici moramo izaći.
Stoga moramo živjeti, voljeti, opraštati i uvijek davati najbolje od sebe! Jer kada dođe taj trenutak kada moramo sići s vlaka i naše mjesto ostane prazno, iza nas trebaju ostati samo lijepa sjećanja na nas, koja će zauvijek nastaviti putovati u vlaku života!!!
Želim ti, da tvoje putovanje svakim danom bude sve ljepše i da u prtljazi uvijek imaš ljubavi, zdravlja, uspjeha i novaca.
Hvala svim putnicima u vlaku mog života!!! Snažni ljudi znaju kako svoj život držati u redu. Čak i sa suzama u očima mogu sa smiješkom reći: Dobro sam.  Šaljem ti ovo kako bih ti jednostavno rekla: lijepo je što postojiš.

    Nikola Tesla

Tesla

 

DuškoRadovićFB
  Duško Radović
 

Tin Ujević

Tin Ujević


Rumunjska tužjpg

 Kad se jednog dana kod nas pojavi ovakva osoba...

 

Pljačka Hr

                                 https://youtu.be/p3zR9J90epI

  Krešimir Mišak - KORPORATIZAM iliti TOTALITARIZAM

misak

                         Video:  https://youtu.be/QrUuGYP36FQ 

ISTINA NA HRT-U: Mišak u manje od minutu ‘sasuo ljudima sve u facu’! (VIDEO)

Emisija novinara Krešimira Mišaka – Na rubu znanosti emitira se na HRT-u već 14 godina. U tom razdoblju hrvatskoj javnosti rečene su mnoge stvarnosti i istine koje nismo mogli čuti nigdje drugdje. Međutim, video koji vam donosimo u manje od minutu raskrinkava sve ono što čovjek današnjice zapravo ne zna ili odbija znati, iako je to srž mreže u kojoj živimo i protiv koje se nažalost uopće ne borimo. A trebali bi, itekako…


Mirovinu manju od 2000 kuna prima 323.000 građana
Glas Slavonije 12. srpnja, 2016.

Prosječna mirovina u Hrvatskoj iznosi samo 2245 kuna i čini svega 39,7 posto prosječne plaće, po čemu je Hrvatska pri samom europskom dnu. Koliki su razmjeri umirovljeničkog siromaštva još bolje ilustrira podatak Matice umirovljenika Hrvatske koja je izračunala na temelju službenih podataka da je u travnju 2016. čak 868.830 umirovljenika, odnosno njih 76,3 posto primilo prosječnu mirovinu u iznosu od samo 1682 kune, a gotovo polovina umirovljenika, njih oko 550.000 primilo je prosječnu mirovinu od 1233 kune.

Podaci Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje govore da je u travnju ove godine mirovinu manju od 500 kuna dobilo 67.515 umirovljenika. Njih 55.254 primilo je između 500 i 1000 kuna, a 74.409 ima mjesečna primanja između 1000 i 1500 kuna. Nadalje, 125.782 umirovljenika preživljava s 1500 do 2000 kuna mjesečno, 219.891 umirovljenik mjesečno na ime mirovine primi između 2000 i 3000 kuna. Predsjednica Sindikata umirovljenika Hrvatske Jasna A. Petrović pak upozorava da su novi podaci Eurostata pokazali da je životni standard Hrvata pao na razinu Rumunja i Turaka.
Ekonomski zaostali

- Kupovna moć građana Hrvatske lani je pala na 58 posto od prosjeka EU-a, izjednačivši se s onom u Rumunjskoj i Turskoj. Očito, Hrvatska u posljednjih četvrt stoljeća dramatično ekonomski zaostaje, jer su je u međuvremenu gospodarski dostigle i prestigle gotovo sve usporedive države koje su joj nekoć gledale u leđa. Riječ je o svim bivšim komunističkim državama, danas članicama EU-a, osim Bugarske. I tako, dok Hrvatska tone na dno Europe, političari više ne mogu tješiti građane kako su naše plaće i mirovine, preračunate u eure, ostale najveće među svim bivšim komunističkim državama, osim Slovenije. Točno je jedino to da Hrvati za svoje plaće i mirovine u dućanima mogu kupiti manje od Slovenaca, Čeha, Mađara, Poljaka, Slovaka, Estonaca, Letonaca i Litavaca. Mogu kupiti isto koliko i Rumunji, te samo malo više od Bugara - razbija famu o većim primanjima u Hrvatskoj predsjednica SUH-a.

U Poljskoj, Bugarskoj i Rumunjskoj cijene hrane su oko 40 posto niže od prosjeka EU-a. Slovenija je među tranzicijskim državama najskuplja kad je riječ o hrani, s cijenama gotovo na razini prosjeka EU-a. No, slovenske su plaće bar 50 posto veće od hrvatskih. A ako je teško prosječnom hrvatskom građaninu, kako li je tek hrvatskom umirovljeniku?
Četvrti od dna

- Stvarna vrijednost naših mirovina najniža je u regiji, a četvrta od dna u Europskoj uniji. Prosječna plaća u Sloveniji iznosi 1054 eura, a u Hrvatskoj 753 eura, prosječna slovenska mirovina 613 eura, a kod nas samo 297 eura. No, kad se gleda tzv. relativna vrijednost mirovine, tj. njezin udjel u prosječnoj plaći, stvar je za Hrvatsku još mnogo gora, jer taj udjel iznosi samo 38,22 posto, dok je u Sloveniji 58,44 posto, u Crnoj Gori 57,8 posto, u Srbiji 47 posto, u Makedoniji 60 posto, u Federaciji Bosne i Hercegovine 43,8 posto. Zanimljivi su i cjenovni vrijednosni sustavi pa tako u Hrvatskoj hrana košta prosječno 91 posto od prosjeka EU-a, dok su cigarete tek 56 posto europske cijene. U susjednoj Srbiji hrana je 69 posto EU prosjeka, u Makedoniji niskih 58 posto, a Sloveniji 96 posto. I Crna Gora je skupa sa 78 posto, a BiH sa 70 posto. Kad se cijena hrane ugradi u relativnu vrijednost mirovine, hrvatski su umirovljenici doista nevoljeno dijete svoje domovine - ističe Jasna A. Petrović.
Eduard SOUDIL

http://www.glas-slavonije.hr/306883/1/Mirovinu-manju-od-2000-kuna-prima-323000-gradjana

 

Čak milijun hrvatskih građana živi u riziku od siromaštva: samo 24.530 obitelji vrlo lako podmiruje svoje obveze, dok se zimi smrzava 314.760 ljudi   Sanja Stapić, Slobodna Dalmacija

Više od milijun ljudi u Hrvatskoj živjelo je lani u riziku od siromaštva i socijalne isključenosti, njih točno 1,01 milijun ili samo 308 tisuća manje nego prije devet godina.

Čak 1,75 milijuna ljudi ili gotovo 43 posto živi u obiteljima koje teško i vrlo teško spajaju kraj s krajem mjeseca, a 40 posto ili njih 1,6 milijuna žive u kućanstvima s malim teškoćama spoje kraj s krajem.

Samo 24.530 obitelji vrlo lako podmiruje svoje obveze. Zimi se u svojim domovima smrzava 314.760 ljudi jer 7,7 posto građana ne može platiti grijanje, dok ih još više, svaki deseti stanovnik, ne može kupiti ribu, meso ili vegetarijansku zamjenu svaki drugi dan.

Osobna je to iskaznica na kojoj se nižu pokazatelji rizika siromaštva, a kad se tom riziku doda onaj od socijalne isključenosti, u Hrvatskoj tako živi milijun ljudi ili njih 24,8 posto.

Procjena je Eurostata da smo od 2010. do kraja prošle godine, znači u devet godina, broj ljudi u “opsegu” ova dva rizika smanjili za njih 308 tisuća. Zanimljivo je da Austrija ima stanovnika kao dvije Hrvatske i malo više ljudi u riziku od siromaštva i socijalne isključenosti, njih milijun i pol.

U riziku od siromaštva i socijalne isključivosti živi 997 tisuća Danaca, 894 tisuće Finaca, 860 tisuća Norvežana, oko 850 tisuća Slovaka, a sve su to zemlje koje imaju od 5,3 milijuna do šest milijuna stanovnika. Bugari, primjerice, imaju mnogo više ljudi u ovakvoj nezavidnoj situaciji, njih 2,3 milijuna, ali su u devet godina njihov broj spustili za čak 1,4 milijuna ljudi.

Danas je 6,7 milijuna Poljaka u ovim rizicima, a prije devet godina bilo ih je 3,4 milijuna više, Rumunja je u riziku od siromaštva i socijalne isključenosti krajem prošle godine bilo 6,3 milijuna, dva milijuna manje nego u 2010. Rumunjska i Bugarska inače imaju veću stopu rizika od siromaštva od Hrvatske, jednako kao što je imaju Litva i Letonija, ali su te četiri zemlje proteklih devet godina znatno više smanjivale siromaštvo.

Hrvatska je, kako je to ovih dana objavio Državni zavod za statistiku, sa stopom rizika od siromaštva od 19,3 posto na 21. mjestu u Europskoj uniji.

Sedam je zemalja lošije, a najvišu stopu od 23,5 posto siromašnog stanovništva ima Rumunjska, no kad se ti podaci usporede s europskom statistikom, jasno je da neke zemlje brže mijenjaju stvari unutar svojih granica i smanjuju razliku s “konkurencijom”.

Gotovo petina svih građana u Hrvatskoj živi u riziku od siromaštva, odnosno, njih 19,3 posto ili 788.940 ljudi. Prije devet godina, u 2010. godini, u takvom je riziku bilo 20,6 posto stanovništva.

Rizik od siromaštva obuhvaća one koji imaju manje novca od praga rizika od siromaštva koji je lani iznosio 29.820 kuna za samačka kućanstva i 62.622 kune za obitelji s dvoje odraslih i dvoje djece. Mjesečni prag rizika od siromaštva za jednočlano je kućanstvo 2485 kuna, a za četveročlanu obitelj 5218,50 kuna.

Najgore sa siromaštvom je samcima starijim od 65 godina, samohranim roditeljima i mnogočlanim obiteljima i nezaposlenima.

S nezaposlenošću ide ruku pod ruku opasnost od siromaštva, a u toj je nezavidnoj situaciji 54,3 posto nezaposlenih muškaraca i 41,7 posto žena. Stopa rizika od siromaštva samaca starijih od 65 godina iznosi 48 posto, za kućanstva samohranih roditelja 36,7 posto, a u kućanstvima s dvije odrasle osobe s troje i više djece, stopa rizika od siromaštva iznosi 31,1 posto

Znatno više ljudi u Hrvatskoj, svaki četvrti građanin živi u riziku od siromaštva i socijalne isključenosti što znači da imaju manje novca od praga siromaštva ili su u teškoj deprivaciji, odnosno, oskudici ili žive u kućanstvima s niskim intenzitetom rada, a to znači da u tim obiteljima nitko ne radi ili radno sposobni članovi rade samo do 2,4 mjeseca u godini. Malo i nimalo radi se u 11,2 posto obitelji, dok u teškoj materijalnoj oskudici ili deprivaciji živi 8,6 posto stanovništva ili 351.550 ljudi.

U “običnoj” oskudici živi 23,3 posto ljudi u zemlji ili njih 952.500, a to znači da zbog nedostatka kuna ne mogu sebi priuštiti tri od devet stavki s liste kojom se važe stupanj oskudice, dok oni koji su u teškoj oskudici ne mogu imati četiri stavke koje obuhvaćaju, hranu, grijanje, posjedovanje televizora, perilice rublja, automobila... Ljudima u Hrvatskoj najteže pada kada moraju podmiriti iznenadni financijski izdatak – to ne može vlastitim novcem učiniti 52,9 posto građana, nije im lako ni s plaćanjem svojih obaveza - 17,5 posto kasne s plaćanjem računa za režije...

Vaganje oskudice
- 7,7 posto kućanstava ne može platiti grijanje u najhladnijim mjesecima
- 51,3 posto kućanstava nemaju za tjedan dana godišnjeg odmora izvan kuće
- 10,1 posto kućanstava nemaju obrok koji sadržava meso, piletinu, ribu (ili vegetarijanski ekvivalent) svaki drugi dan
- 52,9 posto kućanstava ne mogu podmiriti neočekivani financijski izdatak iz vlastitih sredstava
- 17,5 posto kućanstava zbog financijskih teškoća kasni s plaćanjem računa za režije

https://www.slobodnadalmacija.hr , http://trecadob.com

 

    Eh, te mirovine

 Mirovine

Sve je u redu

Smrt nije ništa posebno - samo sam otišao u drugu sobu. Ja sam ja i vi ste vi - što smo si bili, još smo si uvijek. Zovite me mojim starim imenom, razgovarajte sa mnom obično kao i uvijek. Neka ne bude promjene u vašem glasu, neka ne bude usiljen, svečan i žalostan. Smijte se, kao što smo se uvijek smijali našim veselim šalama. Zabavljajte se, smijte se, mislite na mene, molite za mene. Neka ne budem zaboravljen samo zato što me se ne vidi. Ta čekam vas, negdje blizu, tu iza ugla.
Sve je u redu.

Henry Scott Holland

 

Ciceron

 


 trajk1

 trajk

Glas roditelja

Poštovani predsjedniče vlade Republike Hrvatske,

Već tjednima traje štrajk učitelja i profesora u našoj zemlji.
Više od 25 godina traje kriza u ovoj zemlji. Cijelo to vrijeme su učitelji bili po strani i čekali kada će doći bolji dani kako bi konačno mogli živjeti od svog rada.
Potplaćenost učitelja je dovela do toga da škole više ne mogu pronaći učitelje i profesore matematike, biologije, kemije, fizike, a o informatici da ne govorimo. Nisu šutili godinama već desetljećima.
Iz godine u godinu nam odlaze liječnici i medicinske sestre, bolnice nam pucaju po šavovima i Vas to ne brine. Zato što Vaše dijete neće ostati bez liječnika, dok moje hoće.
Sada pomalo gubimo i učitelje. Vas ni to ne brine, jer će Vaše dijete ići u privatnu školu, dok moje neće.
Plaće učiteljima ne isplaćujete Vi, niti Vaša vlada, isplaćujem je ja i svi drugi roditelji koji svakodnevno rade kako bi zaradili novac od kojih će učitelji biti plaćeni.
Moje dijete kao i sva ostala djeca u ovoj zemlji imaju pravo na obrazovanje, a trenutno im Vi to pravo onemogućujete jer ne želite udovoljiti zahtjevima učitelja i profesora.
Ne zanima me od kuda ćete stvoriti novac za njihove plaće. Vi nudite povećanje plaće od 6,11% svim državnim i javnim službenicima iako to nisu niti tražili, a učitelju mog djeteta ne želite udovoljiti i ispuniti zahtjev. Novaca za sve imate ali samo za učitelje nemate!?
Ovim putem ZAHTJEVAM da odmah ispunite sve zahtjeve sindikata kako bi se nastava nastavila normalnim tijekom.
Zapamtite…ne zarađujete Vi moju plaću, već ja Vašu.Srdačan pozdrav,
Jasna Baraba,   https://www.rijekadanas.com/

Igor Peternel
fb. 16. studenoga

Zašto su sindikati u pravu?

-Zato sto netto sat rada nastavnika iznosi cca 30 kn, a automehaničara cca 150 kn
-Zato sto plaću nastavnika čine osnovica i dodaci. Ako je osnovica 4500, a dodaci 2000 onda povećanje 6% na osnovicu nije povećanje place za 6% već za 3.5%
- zato sto (kreditno zaduženi) nastavnik koji se razboli i ode na bolovanje dodatno oboli kad shvati da prima bolovanje kao 70% osnovice, a ne svoje place
- zato sto povećanje place svima znaci povećanje place Plenkovicu za cca 900 kn, a nastavnika za 250 kn.
- zato sto srednjoškolski nastavnik u istom zvanju u istom sustavu ako se zaposli na veleučilištu ili fakultetu kao asistent zarađuje i do 20% vise obzirom da je politiku koeficijenta očigledno slagala potpuno neuračunljiva osoba
- zato sto ih premijer ponižava slanjem u pregovore ministra koji je totalni politički anonimac, početnik, nezanimljiv čak ni indexu

Zbog svega im želim da ustraju i natjeraju bahatog da prizna grešku!

Koeficij

 

https://youtu.be/X3qncniuTjI

https://www.dnevno.hr/

https://www.facebook.com/profile.p

 

Nino Raspudić: Ima li života poslije ‘škole za život’?

...Reforma školstva se sve više pokazuje kao pokus radi pokusa i zadovoljavanja nečijih karijerističkih ambicija, pri čemu je netko iz svega toga očito i materijalno profitirao. Djeca vole stalnost, sigurnost, uhodan ritam, jasna pravila i granice, koja će u jednom trenutku i iskušavati, možda i prelaziti, ali upravo to omogućava razvoj samosvijesti, sazrijevanje i odrastanje...

Traljavost i nekompetentnost te manična potreba za permanentnom reformom svega i svačega u spoju uvijek dovode do debakla. primjer je i konfuzija oko državnih blagdana. Nakon što su im od škole općeniti napravili sprdnju, uskoro će petašima trebati reći i da su se opet promijenili državni blagdani koje su lani naučili

Povlačim sve svoje kritike izrečene na račun tzv. “škole za život” i priznajem da sam bio u krivu jer se iz dana u dan sve jasnije pokazuje kako reforma školstva pod palicom HNS-a doista priprema djecu za život pod ovakvom vlašću.

Počinje školska godina, u razredima koje obuhvaća famozna reforma nema udžbenika. Prvi tjedan prošao, knjiga nema. Drugi tjedan, nastavnici se sami moraju dovijati radeći s improviziranim listovima, jer knjige nisu stigle.

Treći tjedan, nešto knjiga je došlo, ali većine i dalje nema, primjerice knjige iz matematike. Četvrti tjedan, za neke predmete udžbenici još uvijek kasne. Peti tjedan – štrajk prosvjetara, čije, inače potpuno opravdane zahtjeve, HNS cinično podržava, pri čemu udžbenika iz tri predmeta i pribora iz tehničkog nema ni na vidiku.

Kako petašici u takvoj situaciji objasniti da je škola nešto ozbiljno, važno, trajno, što treba poštivati? Još će ispasti da je od pohađanja reformirane škole suvislije petkom štrajkati za spas klime pod vodstvom bijesne švedske srednjoškolke, koja ne ide u školu već mjesecima pa im je time još veći uzor.

Što reći gimnazijalki čiji je razred lani zahvatio Divjakičin pokus, pa su joj kao vrhunac hightecha poturili jeftin tablet, kojeg prvo dugo nije bilo, a kad je stigao ustanovilo se da nema kameru pa ne može skenirati kod preko kojeg se “pokupi” udžbenik, piše Nino Raspudić / Večernji list

Pa je čekajući na rješenje jedna učenica iz razreda kupila papirnati udžbenik iz engleskog, koji se pokazao izvrsnim te su ga na kraju svi kupili i zadovoljno rade sa starinskom knjigom.

U međuvremenu su se netom pristigli tableti već počeli kvariti. Umjesto da se, nakon svih tih problema s lanjskim pokusnim kunićima, stvar privremeno zaustavi, analiziraju problemi, predlože rješenja, ove školske godine krenula je reforma za sve prve i pete razrede, dakle, i problemi za sve.

Reforma školstva se sve više pokazuje kao pokus radi pokusa i zadovoljavanja nečijih karijerističkih ambicija, pri čemu je netko iz svega toga očito i materijalno profitirao. Djeca vole stalnost, sigurnost, uhodan ritam, jasna pravila i granice, koja će u jednom trenutku i iskušavati, možda i prelaziti, ali upravo to omogućava razvoj samosvijesti, sazrijevanje i odrastanje.

Danas im se, nasuprot tome, nudi u svemu nestalan svijet, u kojem se pomamno “reformiraju”, a u stvarnosti degradiraju, sve institucije. Sve se neprestano mijenja pa nemaju više nikakve čvrste točke ni orijentira, nikakve granice, nikakvog stalnog pravila, ni za poštovati ni za prekršiti. Uvjerava ih se da su svi već rođenjem genijalni, što godi i svakom roditeljskom uhu, u smislu – pametan mi je mali, ali ne voli učiti, jer ga je starinska škola demotivirala da pokaže genijalnost, ali će se istovremeno sve te genijalce i kreativce, s roditeljima i nastavnicima tretirati kao maloumne.

O tome je na zanimljiv način javno progovorila prof. Tamara Šoić iz Rijeke, naglašavajući kako je važan motiv za štrajk dublje nezadovoljstvo nastavnika, a ne samo povećanje plaće od nekoliko postotaka: “Ukratko, sve što ta reforma nudi, hrpa je novih obveza i omalovažavanje našeg znanja. Uvođenje novogovora, šifriranih ishoda i “novootkrivenih” aktivnosti učenika, samo su dio plana radnog naziva: Kako nastavnika uvjeriti u njegovu nemoć i neznanje. Prestrašen nastavnik, dobar je nastavnik!”.

Priča o “ishodima”, o kojima govori riječka nastavnica zakačila je i sveučilište, o čemu mogu osobno posvjedočiti. Potrebno je sročiti ishode učenja za svaku nastavnu jedinicu, pri čemu novogovor nalaže glagole koji se smiju i one koji se ne smiju koristiti. Pa se neće napisati “učenik će naučiti”, kao da je on isključivao pasivan, već “učenik će moći” to i to. Ukratko, od europskih fondova financirano presipanje iz šupljeg u prazno i dokono retoričko cjepidlačenje. U usporedbi s tom mutnom metafizikom nastavnih ishoda srednjovjekovna skolastička rasprava o tome koliko anđela stane na vrh igle djeluje kao vrlo egzaktna i suvisla djelatnost.

Ponižavanju nastavnika tu nije kraj. Prof. Šoić ističe i sljedeće: “Posjeti mlađahnih savjetnika koji nastavnicima s 20 i više godina staža tumače kako “po novom” moraju raditi i što je sve u njihovu radu krenulo po zlu – nije ništa drugo do pljuska našem znanju i iskustvu.” Novi komesari “škole za život” pristupaju školstvu klasično ideološki, oni imaju “ideje” kako bi trebalo činiti pa se to onda želi nametati u praksi, koja je u pravilu puno složenija i otpornija na tu vrstu modeliranja pa nastaju problemi.

Pri tome novi komesari pokazuju nehaj, ako ne i prezir, za iskustvo i sve ono što je bilo prije njih. Kako će djeca ozbiljno shvatiti školu gdje im s jedne strane prvo najavljuju kako su sretni jer će raditi po novom, cool, naprednom programu, a potom to nešto nikako da dođe jer nema ni knjiga ni najavljenih tableta, koji, nota bene, lanjskim zamorcima i kad su ih dočekali nisu radili kako treba?

Traljavost i nekompetentnost s jedne i manična potreba za permanentnom reformom svega i svačega s druge strane u spoju uvijek dovode do debakla. Dobar primjer sličnog obrasca djelovanja je konfuzija oko državnih blagdana u Hrvatskoj. Kako će i djeca i odrasli naučiti i naviknuti se na blagdane i praznike, kad se stalno mijenjaju?

Snaga blagdana i jeste u tradiciji, navici, ustaljenosti. Dan državnosti 30. svibnja se bio lijepo “primio”, u to doba godine dan je dug, vrijeme lijepo, pogodno za proslave i boravak na otvorenom. A onda ga nova vlast 2001. ukida i uvodi nove blagdane.

Čini se da ih nakon toga nitko nije pokušao ozbiljno ni memorirati, a kamoli proslavljati, jer kad jednom mijenjaš takve stvari one gube “auru”, ostaje svijest da se mogu lako promijeniti i ovi, a sad izgleda i da hoće. Vršiti takvo pretumbavanje u mladoj državi u kojoj se institucije i tradicije tek uhodavaju, bio je simbolični zločin, koji će sada biti teško do kraja ispraviti.

Nakon što su im od škole općeniti napravili sprdnju, uskoro će petašima trebati reći i da su se opet promijenili državni blagdani koje su lani naučili u školi. Za nekoliko godina će im valjati objasniti da se promijenila i valuta pa nije više kuna nego euro. No to je još minimalna konfuzija u maloj glavi, koju sve više uvjeravaju da je danas moguće i da preko noći tata postane mama, a mama, primjerice, tata.

Vjerni gledatelji večernjeg dnevnika na javnoj televiziji, među kojima je najviše penzionera, već su preživjeli približnu traumu promjenom termina omiljene informativne emisije. To što je više od 40 godina Dnevnik počinjao u 19.30 sati valjda je bio dovoljan razloga da ga se pomakne u 19 sati. Osuđivati takve promjene znači riskirati etiketu zatucane konzerve. Zato je progresivno smatrati kako se, primjerice, pravopis nipošto ne smije ustaliti, ni za trajanja jedne generacije.

Kad se promjena radi promjene na tuđi račun spoji s drugim, odranije nataloženim problemima, dolazi do opravdanog nezadovoljstva koje je u školama jučer kulminiralo štrajkom. Međutim, jedno zlo nikada ne dolazi samo i prosvjetari su se, odmah po početku obustave, rada suočili s novom, neslućenom nevoljom.

Na njihov potpuno opravdan štrajk sada su uzjahali vampiri iz HNS-a. Oni sada tobože ucjenjuju Plenkovića ostankom u vladi povećanjem plaća prosvjetarima od 6%. Ako do toga dođe, Vrdoljak&co će trubiti da je to njihova zasluga i nadat će se da će time dobiti ponešto simpatije javnosti i preko jednog postotka na kojem odavno tavore.

A ako do traženog povećanja ne dođe i štrajk utrne, nikom ništa, ostat će u Vladi kao i do sada, ta neće im to narušiti vjerodostojnost. To je prednost kad izgubiš svaki ugled, pa možeš svašta obećati jer nemaš više što izgubiti, kao što se jedinac lako zaklinje u bratov ili sestrin život i onda kada najočitije laže.

Nino Raspudić / Večernji list

https://www.vecernji.hr/premium/ima-li-zivota-poslije-skole-za-zivot-1351377

 


Indexov Matija Babić napao vjeručitelja koji je govorio na prosvjedu na Trgu
25. studenoga 2019.

U ponedjeljak je u Zagrebu, na Trgu bana Josipa Jelačića održan veliki prosvjed zaposlenih u prosvjeti iz cijele Hrvatske pod geslom “Hrvatska mora bolje” sa zahtjevom da se zaposlenima u obrazovanju povećaju koeficijenti složenosti poslova za 6,11 posto.

Na prosvjedu je zapaženi govor imao i vjeroučitelj riječki Marin Miletić kojega je putem Facebooka napao te izvrijeđao Matija Babić, vlasnik portala Index.hr.

Babić je naime ustvrdio kako Miletić nije učitelj te da djeci ispire mozgove “grozomornim idiotarijama”, a njegovu objavu prenosimo u cijelost:

“Mi učitelji smo Liga prvaka, na nama stoji ovo društvo, u nas trebate ulagati, nama trebate pomagati, nad nama trebate skrbiti!, rekao je vjeroučitelj Miletić uz pljesak cijelog trga.

Miletiću, nope, ti nisi učitelj. Ti djeci ispireš mozgove s idejom da je žena-rebro pojela jabuku na nagovor govoreće zmije iz gorućeg grma zbog čega sad svi zaslužujemo smrt, ali se srećom spustio židovski zombi koji je sam svoj otac kako bi nas spasio, i to od samog sebe jer će nas kazniti doživotnim mučenjem ako na slijepo ne vjerujemo da postoji. Ne zvuči kao znanje s kojim će itko postati naročito dobar čovjek. A djeca koja ne dopuštaju da ih silujete grozomornim idiotarijama prisiljena su ponižena čekati u hodnicima.

Ako ste vi učitelji, onda je Osama bin Laden profesor emeritus”, ustvrdio je Babić.

https://narod.hr/hrvatska/

Govor mržnjeGovor mržnje?

 

Kroz Hodakova (Sokratova) tri sita

...danas su u Hrvatskoj za naše novopečene ljevičare i antife ustaše svi “vjernici, heteroseksualci koji se zalažu za brak i protiv su abortusa, ognjištari, desni krkani, lički bukvani, hercegovački šverceri duhana, dalmatinski Vlaji, suverenisti, populisti, antikomunisti, protivnici Jelene Veljače, Anke partizanke, Radničke fronte, poštovatelji Tuđmana, branitelji, oni koji primaju braniteljske imovine (izuzetak su penzići iz NOB-a koji su rođeni prije 5. kolovoza 1995. godine.), oni koji javno i bez imalo srama traže ukidanje nevladinih udruga, oni koji su protiv brzopletog uvođenja eura, oni zatucani koji žive u srednjem vijeku tvrdeći da za ulazak u Hrvatsku treba posjedovati nefalsificiranu putovnicu ili vizu, oni koji u svom fanatizmu misle da bi dan državnosti trebao biti 30. svibnja, oni koji se zgražaju kad pročitaju da se u Nizozemskoj raspravlja o priznavanju tzv. grupnog braka koji bi uključivao tri ili više osoba, oni koji su protiv prava homića da usvajaju djecu, oni koji ne vjeruju da su fratri sa Širokog brijega – bacajući kamenje sa zidina samostana – tri dana držali “u šahu“ tri herojske partizanske divizije, oni koji zlobno kolutaju očima kad netko kaže kako je naš Stipe Mesić izgubio čekove koje je dobio od naše “ustaške“ dijaspore u Australiji, oni koji traže sankcije za Nenu Stazića zbog izjave “da su pobjednici 1945. loše i traljavo obavili svoj posao“, oni koji su se okomili na Acu Stankovića jer je u svoju slobodarsku emisiju ”Nedjeljom u 2” pozvao istinskog rokera Gorana Baru koji je s narkomanskom bejzbol palicom udarao po vjernicima, Isusu, a Bibliju proglasio “tupavom knjigom“, oni koji se tobože čude kad slobodarska austrijska policiji bleji u komunističku jugo zastavu k’o tele u šarena vrata, oni koji kompliment austrijskog vicekancelara Heinz – Christian Strachea kako su Hrvati obično ”sranje” dovode u vezu s činjenicom da mu je žena Srpkinja, oni koji su zgroženi radosnom viješću kako je država Washington prva na svijetu legalizirala ”kompostiranje” ljudi što u prijevodu znači da će se nakon naše smrti ljudi polako i znanstveno ”korektno” pretvarati u spasonosno gnojivo, i da ne nabrajam do kraja godine...

Više na: https://direktno.hr/ 

 
S Bogom je sve moguće
Guverner Teksasa izvrsno odgovorio provokatoru koji mu je poručio: ‘Zbog Boga si u invalidskim kolicima’
 
Guverner Teksasa Greg Abbott često otvoreno govori o svojoj vjeri, a posljednji primjer njegova očitovanja pouzdanja u Božju milost bila je vrijedna lekcija za sve koji se suočavaju s velikim životnim izazovima.

Abbott je već 35 godina u invalidskim kolicima. Godine 1984. na njega je palo drvo dok je trčao, zbog čega je ostao paraliziran od struka naniže. No ta ga nesreća nije spriječila da se u potpunosti ostvari u svom životnom pozivu kao političar.

Želeći inspirirati i druge ljude koji se nalaze pred preprekama koje se čine nepremostivima, Abbott je na svom profilu na Twitteru objavio video s mladićem u invalidskim kolicima kako se penje po umjetnoj stijeni uz komentar: “Nikad ne prestaj. Nikad ne odustaj. Prevladaj svaki izazov.”

Never quit
Never give up
Overcome any challenge

Kao što se to često događa na društvenim mrežama, jedan korisnik Twittera je komentirao video morbidnom porukom: “Izvrsno za vidjeti, ali ako ikada završim u invalidskim kolicima, okončat ću si život.”

Abbott je primijetio taj komentar i odgovorio u kršćanskom duhu: “To sam i ja mislio prije nego što sam završio u invalidskim kolicima”, napisao je. “Učinio sam više NAKON nesreće zbog koje sam ostao paraliziran nego prije nesreće. S Bogom je sve moguće.”

Međutim, u raspravu se uključio još jedan provokator koji je, osvrćući se na guvernerovu posljednju rečenicu, napisao: “Zbog Boga si sada u invalidskim kolicima, Greg.”

Abbott se nije dao pokolebati, i pred svojim pratiteljima na Twitteru poručio:

“Bog nije izazvao nesreću zbog koje sam ostao paraliziran, ali mi je pomogao ustrajati u tom golemom izazovu”, napisao je. “Ja sam živi svjedok da je Božja slava otkrivena u prelomljenim leđima mladića koji se uspio uzdići do teksaškog guvernera. S Bogom je sve moguće.”

God didn’t cause the accident that left me paralyzed, but He did help me persevere over that enormous challenge.
I’m a testament that the glory of God is revealed by a young man’s back being broken in half and still rising up to be Governor of Texas.
With God all is possible     https://twitter.com/GregAbbott_

Nadamo se da će i naši političari u primjeru čovjeka koji upravlja saveznom američkom državom s drugim najvećim BDP-om uspjeti pronaći hrabrost za svjedočenje vjere.  Ivo Džeba  Bitno.net 

 

Benjamin Franklin: Vjera je iskovala identitet i sudbinu ove velike nacije… i nikakva zemaljska sila nam to ne može oduzeti 

Molitva mijenja srca, oblikuje živote. Podiže duše, nadahnjuje akciju, ujedinjuje nas… Mi znamo da u rješavanju mnogih, mnogih velikih problema vjera je moćnija od vlade, a ništa nije moćnije od Boga… Od Deklaracije o Neovisnosti prije 241 godinu, Amerika je uvijek potvrđivala slobodu koja dolazi od našeg Stvoritelja. 

Naša prava su od Boga. I nikakva zemaljska sila nam ne može oduzeti ta prava.

Naša religijska prava su zajamčena u Prvom Amandmanu Povelje prava.
Utemeljitelji Amerike spomenuli su četiri puta našeg Stvoritelja u Deklaracciji o neovisnosti.

Benjamin Franklin podsjetio je svoje kolege na Ustavotvornoj konvenciji da započnu, pognutih glava u molitvi.
Vjera je iskovala identitet i sudbinu ove velike nacije koju svi toliko volimo.
Naš narod će biti obnovljen marljivim radom, jakom mudrošću i molitvom.

Mi ne želimo gledati da Boga izbacuju iz našeg javnog života, protjeruju ga iz naših javnih škola i guraju iz građanstva…

Želimo da sva djeca imaju priliku upoznati Božji blagoslov…
Molitva mijenja srca, oblikuje živote. Podiže duše, nadahnjuje akciju, ujedinjuje nas…
Zahvaljujemo Bogu za vjeru našeg naroda, molimo Boga za blagoslov slobode.

I je smo li crni, smeđi ili bijeli, čuli ste me kako sam rekao, mi lijemo istu crvenu krv…
…mi pozdravljamo istu, veliku američku zastavu, sve radimo po istom Svemogućem Bogu.
Molimo ga da zauvijek blagoslovi ovu veličanstvenu zemlju, koju svi mi toliko volimo.

Hvala, Bog vas blagoslovio i neka Bog blagoslovi Sjedinjene države.

https://croative.net/ 

Ateizam?

 Vjerovanje da nekada nije postojalo apsolutno ništa.

I tome se NIŠTA ništa nije dogodilo sve dok to NIŠTA nije,
na magičan način, eksplodiralo (bez razloga).

I tako je NIŠTA stvorilo SVE I SVUGDJE.

I onda se masa tih eksplodiranih SVEGA i SVAČEGA,
nekim čudom, sama od sebe preuredila
(naravno bez ikakvog razloga)u samo – replicirajuće komadiće.

Koji su se onda pretvorili u dinosauruse.

I onda se oni izruguju vašoj vjeri.
 
Anonimus
 

Apostolsko vjerovanje

 Apostoli


Boris Beck razgolitio neznanje Indexovog urednika za znanost
Večernji list, 6. studenoga 2019.

Svakakve gluposti čovjek otrpi u medijima, ali sam onda pročitao naslov “Učenike se masovno indoktrinira nacijom i vjerom, ne samo na vjeronauku”. Patetični vapaj da se “djeca od prvih dana u klupama indoktriniraju konzervativno-klerikalnom i nacionalističkom ideologijom” bio je ilustriran zadatkom iz školske čitanke: “Kamo bi ti odveo Isusa? Nabroji sva mjesta koja bi mu ti pokazao/pokazala jer ih smatraš važnima i Pozovi Isusa neka dođe u posjet tvojoj obitelji. Što će vidjeti? Napiši sastavak od 150 riječi”, piše Boris Beck za Večernji list.

Novinar i komentator Nenad Jarić Dauenhauer zgrožen je jer taj “školski zadatak više nalikuje na čitanku za Vjeronauk nego na materijale za Hrvatski”. Kolega Jarić Dauenhauer ne spominje o kojem se književnom predlošku radi, ali to može biti samo pjesma “Kuda bih vodio Isusa” hrvatskog pjesnika iz Bosne Nikole Šopa. Na svoj djetinje dirljiv način on bi Isusa vodio krojaču, postolaru ili šeširdžiji da ih sveti blagi lik vidi kako i noću naporno rade, pa je dakle pjesma više socijalna nego religiozna. Šop je 1934. izdao poetsku zbirku “Isus i moja sjena”, i za nju bio nagrađen, u kojoj je Isus prikazan kao običan čovjek, čak čita i novine, a aureola mu se nakrivi na glavi kad zaspi, poput šešira. Zbog manjka božanske dimenzije Isusa Šop je u to doba trpio i kritike, pa je Isidora Sekulić bila napisala da “pjesnik to maleno kršćanstvo nosi umjesto sata u malom džepu svog malog kaputića” – pa zar nije ironija da je i to minijaturno kršćanstvo preveliko za Nenada Jarića Dauenhauera?

Ne želim niti pomisliti što bi bilo da je Nenad Jarić Dauenhauer u čitanki našao Tina Ujevića s njegovom “Molitvom iz tamnice” i “Svakidašnjom jadikovkom”, A. B. Šimića s “Nađenim Bogom”, Krležu s “Jeruzalemskim dijalogom” i Pupačića s pjesmom “Moj križ svejedno gori”. Konzervativno-klerikalna indoktrinacija, zajauknuo bi. A što bi tek rekao da zna da je Marulić napisao čak dva epa o biblijskim likovima Davida i Judite, da je Gundulić evanđeosku parabolu pretvorio u poemu “Suze sina razmetnoga”, a da je Mažuranić napisao apoteozu onima koji pogibaju “za krst časni i slobodu zlatnu”? Jariću Dauenhaueru, napredna javnost očekuje od vas odlučan zahtjev da se prekine s tom konzervativno-klerikalnom i nacionalističkom ideologijom! Želimo prazne čitanke!

Jeste li vi uopće svjesni kakvoj su tek indoktrinaciji naša djeca izložena u povijesti umjetnosti?

Pa najveći od najvećih glazbenika, neusporedivi Jochann Sebastian Bach, svakom notom slavi Stvoritelja i Spasitelja! Mozarta još možete očistiti od njegovih misa pa da dovoljno ostane, ali Bach mora cijeli van, smije ostati samo ona kantata posvećena kavi. Morate se hitno riješiti i Palestrine, Lassa i Byrda od starih, a od živućih mora nestati Arvo Pärt, estonski genij religioznih skladbi, najizvođeniji suvremeni kompozitor na svijetu. Od slikara i kipara obvezno morate djeci zabraniti da saznaju za Giotta, Rafaela, Michelangela, Tiziana i Rembrandta. Klerikalna indoktrinacija! No ni apstraktna umjetnost nije nedužna: recimo, Piet Mondrian je u svojim kompozicijama vertikalnim linijama pridavao mistične teozofske vrijednosti.

Uopće je najbolje da zabranite sve prije Marine Abramović i njenog magarca i tako učenike privedete zdravom znanstvenom razmišljanju. Ali, jao, morat ćete iz nastave fizike, kemije i biologije izbaciti Rogera Bacona koji je izmislio znanstvenu metodu, Nikolu Kopernika koji je postavio heliocentričnu teoriju, Andrewa Gordona koji je konstruirao prvi elektromotor, oca kristalografije Renéa Justa Haüyja, začetnika moderne genetike Gregora Mendela i astronoma koji je postavio teoriju o Velikom prasku Georgesa Lemaîtrea. O, užasa, bili su svećenici, pa spadaju u vjeronauk.

Ali – kako kažu u televizijskoj prodaji – to nije sve. Možda se niste nikada pitali kako to da se moderna znanost rodila baš u Europi, i to baš u okrilju srednjeg vijeka, kada se konstruiraju prvi strojevi, kada se začinje moderna slika svijeta? Pa baš zato što se u kršćanskoj vjeri svijet izuzetno cijeni jer je odraz Stvoritelja. Svijet nije obmana kao u hinduizmu i budizmu, nego upoznavanje prirodnih tajni vodi do spoznaje Svevišnjeg. S tim je usko povezana vjera u napredak, također proizašla iz judeokršćanske slike svijeta. Dok druge velike civilizacije imaju cikličnu sliku svijeta, koji raste i propada u krugovima, Biblija daje jasnu linearnu perspektivu, s početkom i krajem svemira, i s idejom da se napreduje – i da se treba napredovati. Moderna znanost preuzela je te ideje, ali sada se srami njihovih izvora, i prikazuje ih kao samorazumljive, što ipak nisu. Moderni se humanizam također srami svojeg biblijskog izvora iako je ideja o božanskom dostojanstvu čovjeka začeta u Evanđeljima.

Odatle je potekla ideja da nema više robova i gospodara, muškaraca i žena, Židova i Grka, ali se Deset zapovijedi pretvorilo u međuvremenu u svoje sekularne verzije raznih deklaracija o pravima ljudi i građana. Tko bi rekao: izbacivanje vjere iz udžbenika sliči piljenju grane na kojoj stojimo. Znanstveno-talibanski svjetonazor jednostavan je: sve se ljudsko sastoji od slučajno nagomilanih molekula. Budući da je nazor jednostavan, on je i radikalan pa se svaki pogled sa strane proglašava indoktrinacijom. Znanstveni talibani ne vide da ljudska stvarnost nije samo fizička nego je i simbolička i da se iz nje ne mogu isključiti umjetnost, san, smijeh, čežnja, vjera, nada i ljubav. U težim slučajevima fobije znanstveni talibani, kao Nenad Jarić Dauenhauer, histerično reagiraju na svaki spomen religijskog fenomena, poput one domaćice iz crtića što skače na stolac kad god vidi mišića Jerryja.

Znanstveni talibani uspjeli su se obrazovati tako da su ostali sasvim neuki. Prezirući humanističko obrazovanje postali su nehumani. Nenad Jarić Dauenhauer život bi dao za prava Afroamerikanaca, ali da zna da je autorica “Čiča Tomine kolibe” sestra Henryja Warda Beechera, pastora i pionira abolicionizma, knjigu bi zabranio bez grižnje savjesti. Nenad Jarić Dauenhauer zaklinje se u znanost, ali da sazna da je Ruđer Bošković bio isusovac, odmah bi noću otišao do ulice nazvane po njemu i skinuo ploču; uopće ne znam kako može slušati vremensku prognozu jer se u svakoj spominje ime Blaisea Pascala, kao mjerne jedinice za njutn po metru kvadratnom. A Pascal je bio indoktrinirani katolik koji već četiri stoljeća indoktrinira mnoge naraštaje svojim “Mislima”, pa tako i mene.
“Ah”, s olakšanjem će Nenad Jarić Dauenhauer, “rekli ste ‘misli’? S tim vam ja nemam veze”, zaključuje Boris Beck za Večernji list.

 https://www.vecernji.hr/premium/zelimo-prazne-citanke-1354924 


Izrugivanje  vjeri i vjernicima

Abraham zamoli Gospodina da poštedi 50 pravednika. Na tu Abrahamovu zamolbu Bog odgovori: "Ako u Sodomi pronađem 50 pravednika, poštedjet ću cijeli grad" (Knjiga Postanka, 18,16-33).

Film "CORPUS CHRISTI" navodno će biti spreman za prikazivanje u razdoblju od lipnja do kolovoza. To je gnjusan film, u kojemu se Isusa i njegove učenike prikazuje kao homoseksualce. Ta se strahota, kao kazališni, komad već neko vrijeme prikazuje u kazalištu. Naslov "Corpus Christi" znači "Tijelo Kristovo". To je strahotno izrugivanje našega Gospodina. Ali mi možemo nešto učiniti.

Upravo vam zato šaljem ovu poruku. Ako ju proslijedite svojim poznanicima i prijateljima, možda ćemo moći spriječiti prikazivanje ovoga filma (u Americi i u drugim zemljama). Dignimo glas za ono u što vjerujemo i zaustavimo izrugivanje našega Spasitelja Isusa Krista. Gdje smo, kao kršćani? Uz rizik da doživim i neku neugodnost, prosljeđujem ovu poruku svim ljudima za koje
mislim da će i njima mnogo značiti. Molim vas, pomozite da spriječimo takvo vrijeđanje Gospodina. Nismo pripremili potpisivanje peticije, nema vremenskog ograničenja, nema minimalnog broja ljudi kojima ovu poruku trebate proslijediti. Odvojite samo dvije minute vremena!

Ako vas ova poruka ne zanima ili ako nemate te dvije minute, molim vas, ne žalite se kada Bog ne bude imao vremena za Vas, jer On je ima daleko više posla nego mi. Ovo je vrijedno našega truda!
Ima zemalja u Europi koje su već zabranile prikazivanje toga filma. Trebamo samo mnogo moliti i poslati mnogo e-mail poruka.

MARIO ZOVKO: U današnjem svijetu je teško biti kršćaninom
05.06.2019

U mojoj duši postoji samo jedan gazda – Bog. No kako bi opstali u današnjem svijetu prisiljeni smo imati i one druge, mnogo nepravednije, pogane, koristoljubive faraone. Vlasnike većine današnjih umova. Ali oni su prolazni i kratkotrajni. Dugo godina razmišljam o ovozemaljskom životu, kako je to samo složeno i teško putovanje do konačnog odredišta koje sami kroz život biramo. Pravedna presuda snažna je poruka potencijalnim počiniteljima budućih nedjela. (citat iz autorske knjige)

Svjestan ropstva i težine okova oko vlastitih ruku, nogu i vrata, iz svoje autorske knjige: „Bog i ja: 1 na 1“  (https://drive.google.com), izvući ću citat: „Ropstvo je zabranjeno a ja sam rob. Tko krši zakon, moj gazda ili ja?“ U mojoj duši postoji samo jedan gazda – Bog. No kako bi opstali u današnjem svijetu prisiljeni smo imati i one druge, mnogo nepravednije, pogane, koristoljubive faraone. Vlasnike većine današnjih umova. Ali oni su prolazni i kratkotrajni. Pravda i sud im ništa ne mogu, no samo na ovom tlu koje se trese i propada. Doći će oni pred lice Njegovo, pred jedini pravedni Sud gdje nema porote, nema tog novca i jamčevine, gdje se vječna sloboda neće moći kupiti. Presudit će se doživotna sudbina.

Svjestan toga, baš zato sam odlučio iskoristiti svu svoju energiju i ljubav, da budem dobar, moralan i savjestan mali čovjek. Ne moram se uklopiti u zlo koje danas vlada, pa makar bio i mučenik. Skupilo se mnogo toga u meni i bez stida i straha napisao već spomenutu knjigu koju uopće ne prodajem, nego poklanjam svima koji žele da pročitaju onu moju verziju istine.

Ono što je zajedničko kod nevjernika i vjernika jeste – strah. Kod prvih dominira strah od smrti, a kod drugih strah od života. (citat iz autorske knjige)

Kršćanin sam i ponosan sam na to. Nije me stid priznati bez obzira što smo danas proganjani i etiketirani kao kasta manje vrijednosti i intelekta. Nedavno sam čitao knjigu Otkrivenja i duboko uronio u razmišljanje. Nečastivi, Antikrist, pa to nije, niti će biti jedan čovjek. Mnogo puta naglašavam da je pogrešno tumačiti Bibliju na doslovan način. On nije čovjek, to je sistem. Sistem koji je već zavladao velikim dijelom svijeta. Sistem što vlada medijima koji nas svakodnevno bombardiraju člancima o tome kako je nemoral dobar, kako je potrebno preventivno djelovati svakodnevnim psovkama, bludom i varanjem partnera, i time se kao rješavamo stresa i štetnih psihičkih tegoba. Sistem koji nas kontrolira i nameće svoju izopačenost. Sistem koji nas čini tjelesno čistim robovima u kravatama i lijepim frizurama, koristeći banke kao sredstvo bez kojega se ne može. I da, zaista se ne može bez njih, ali zato što su životni apetiti porasli, isto nečijom idejom. Sistem koji izbacuje istinske kršćanske vrijednosti, na razne i učinkovite načine.

Dok god udišemo ovaj divni zrak, šećemo se i kročimo po tlu koje se stalno pomjera, znamo da smo živi. A kasnije, kada naše srce napravi posljednji otkucaj bit ćemo još i življi, ako sami odaberemo takav put. (citat iz autorske knjige)

E, to je moje mišljenje, Nečastivi je već zavladao. Teret svijesti nosim na leđima, ali molim našeg Oca da mi dadne snage da izdržim do kraja mučnih dana ovoga svijeta.

Nije toliko teško biti kršćaninom, koliko je teško to priznati. Ljudi su se počeli bojati kamenovanja kao što je bilo s prvim kršćanima. Samo kamen nije „kamen“, to je društvo oko nas. „Tako mi pomogao Bog…“, riječi su današnjih gazda kada se zaklinju na svoje funkcije. Nije li to licemjerstvo?

Isus nas uči da budemo ponizni i da volimo sve, bez obzira što neki ne vole nas. Evo tu sam, ponizan, volim i opraštam. Ali očekujem reciprocitet. Zar to nije ispravno razmišljanje? Pitam se…

https://hkm.hr/

https://drive.google.com


 
61757051 donald trump
 
Donald Trump: "Uz Božju pomoć, srušit ćemo globalizam
Autor: Vjera ,08. listopad 2019. 
 
Nevjerojatne riječi globalistima koje su u velikoj mjeri u svijetu prešućene!
– Budućnost ne pripada globalistima. Budućnost pripada rodoljubima. Budućnost pripada suverenim i neovisnim narodima koji štite svoje građane, poštuju svoje susjede i poštuju razlike zbog kojih je svaka država posebna i jedinstvena”, riječi su kojima je Donald Trump zaključio svoj vizionarski govor u UN-u kojeg su mainstream mediji su posve izignorirali, jer ono što je rekao nikako ne odgovara tim istim globalistima kao i slici koju žele stvoriti o njemu.

Trump je artikulirao viziju onih koji su ga izabrali, govoreći o nacionalizmu, globalizmu i socijalizmu, pobačaju, vjerskim progonima, a mi vam donosimo dijelove tog veličanstvenog govora.
“Danas imam poruku za aktiviste otvorenih granica koji se sakrivaju iza retorike o socijalnoj pravdi: Vaše politike nisu pravedne, vaše su politike okrutne i zle … Osnažujete kriminalne organizacije koje uzimaju za taoce nevine muškarce, žene i djecu. Svoj lažni osjećaj vrline stavljate pred živote i dobrobit bezbrojnih nevinih ljudi. Kada potkopavate sigurnost na granici, potkopavate ljudska prava i ljudsko dostojanstvo.
Tekst se nastavlja:
“Jedan od najozbiljnijih izazova s kojim su naše zemlje suočene je socijalizam. To je uništavač nacija i razarač društava. Događaji u Venezueli sve nas podsjećaju da socijalizam i komunizam nisu za pravdu. Ne radi se o jednakosti. Ne radi se o pomaganju siromašnima. I sigurno se ne radi o dobrobiti nacije. Socijalizam i komunizam samo su jedno, moć za vladajuću klasu.
Danas ponavljam poruku svijetu koju sam već prenio kod kuće. Amerika nikada neće biti socijalistička zemlja. U prošlom stoljeću socijalizam i komunizam ubili su 100 milijuna ljudi. Na žalost, kako vidimo u Venezueli, broj mrtvih i dalje raste.

U Sjedinjenim Državama moja je administracija jasno dala do znanja društvenim mrežama da ćemo zaštititi slobodu govora. Slobodno društvo ne može dopustiti divovima društvenih medija da utišaju glasove ljudi, a slobodni ljudi nikada ne smiju biti natjerani na šutnju, trpjeti prisilu, zanemarivanje, ili biti ucijenjeni da svoje susjede stavljaju na crnu listu.

U našim društvima uzdižemo ulogu žena. Nacije koje osnažuju žene mnogo su bogatije, sigurnije i mnogo stabilnije. Stoga je od vitalnog značaja ne samo za boljitak nacije, već je od vitalne važnosti i za njenu nacionalnu sigurnost, da podrže ekonomski razvoj žena.

Jučer sam također imao zadovoljstvo biti domaćinom rasprave o čeličnom američkom opredjeljenju: zaštiti vjerskih sloboda i vjerskih vođa. Širom svijeta ovo je temeljno pravo pod prijetnjom. Teško je povjerovati, ali 80 posto svjetske populacije živi u zemljama gdje su vjerske slobode u značajnoj opasnosti ili su potpuno zabranjene. Mi Amerikanci se nikada nećemo umoriti u svom nastojanju da branimo i promoviramo slobodu vjeroispovijesti i religije. Želimo i podržavamo vjersku slobodu za sve.

Amerikanci se također nikada neće umoriti u obrani nevinog života. Svjesni smo da su mnogi projekti Ujedinjenih naroda pokušali uspostaviti globalno pravo na pobačaj financiran od strane poreznih obveznika, na zahtjev, sve do trenutka poroda. To uopće nije posao globalnih birokrata, napadati suverenitet nacija koje žele zaštititi nevine živote. Poput mnogih današnjih naroda, i mi u Americi vjerujemo da je svako dijete – rođeno i nerođeno – Božji sveti dar.

Temeljna prava i vrijednosti koje Amerika danas brani upisana su u osnivačke dokumente Amerike. Osnivači naše države razumjeli su da će uvijek postojati oni koji vjeruju da imaju pravo na moć i kontrolu nad drugima. Tiranija napreduje pod mnogim imenima i mnogim teorijama, ali uvijek se svodi na želju za dominacijom. Štiti ne interese mnogih, već privilegiju nekolicine.

Naši Osnivači dali su nam sustav dizajniran da obuzda taj opasni impuls. Odlučili su povjeriti američku vlast onima koji najviše ulažu u sudbinu naše nacije: ponosnom i žestoko neovisnom narodu.

Istinsko dobro jednog naroda mogu slijediti samo oni koji ga vole: građani koji su ukorijenjeni u njegovoj povijesti, koji su odnjegovani na njegovoj kulturi, privrženi vrijednostima, privrženi svom narodu i koji znaju da je na njima graditi ili izgubiti budućnost. Patrioti naciju i njenu sudbinu vide na način na koji nitko drugi ne može.”

Ljubav prema svom narodu čini svijet boljim za sve narode. Dakle, svim prisutnim vođama poručujem, danas nam se pridružite u najpotpunijoj misiji koju bi jedna osoba mogla imati. Najveći doprinos koji bilo tko može učiniti – uzdignuti svoj narod, njegovati kulturu, poštovati svoju povijest, cijenite svoje građane. Učinite svoje zemlje jakim, prosperitetnim i pravednim. Poštujte dostojanstvo svog naroda i ništa neće biti izvan vašeg dosega.
Uz Božju pomoć, zajedno ćemo srušiti neprijatelje slobode i nadvladati ugnjetače dostojanstva. Postavljat ćemo nove životne standarde i dostići nove visine ljudskih dostignuća. Otkrivat ćemo stare istine, razotkriti stare misterije i napraviti uzbudljive nove iskorake. I pronaći ljepše prijateljstvo i više sklada među narodima.


“Tito je iz Varaždina dirigirao pokoljem čak 560.000 ljudi!”
Regionalni Tjednik -14.8.2016.

– Nijedan komunistički sustav, uključujući i SSSR, nije osudio i pogubio toliko ljudi koliko Titov režim. U Jugoslaviji je pogubljeno 644 svećenika, časnih sestara i sjemeništaraca, 45 puta više nego u Slovačkoj. Blaženi Stepinac je samo jedan od 100.000 osuđenih na 30.000 montiranih procesa – rekao je prof. dr. Josip Jurčević na vrlo posjećenoj, dvoipolsatnoj tribini koju je u palači Herzer u ponedjeljak, 1. kolovoza, organiziralo Hrvatsko žrtvoslovno društvo, a vodio ju je Josip Kocijan.

– Tito je upravo iz Varaždina, i to poslije rata a ne u ratnom kaosu, dirigirao pokoljem u kojem je, prema Rankoviću, likvidirano više od 560.000 ljudi, a 3 milijuna ih je provedeno kroz logore. Dosad je otkriveno 1.700 masovnih grobnica. Ako ne vjerujete da je Tito zločinac, dođite u Hudu jamu, gdje je živo zazidano 3.000 ljudi. Takav komunizam proizveo je velikosrpsku politiku, a u Srbiji su na vlasti Nikolić, Vučić i Dačić, sljedbenici Miloševića i Šešelja. Iskrivljava se prošlost i izdaje se hrvatski nacionalni interes, zbog čega smo kao članovi Hrvatskoga nacionalnoga etičkog sudišta osudili Tita, ali i Mesića, Josipovića, Pusićevu, Pupovca i druge koji to čine – rekao je prof. dr. Zdravko Tomac, nekoć istaknuti sudionik komunističkog sustava, ali potom i „samolustrirani“ obraćenik.

U istočnoj Europi samo u Hrvatskoj i BIH nije provedena lustracija!

Stoga je lustracija nužna, iako je prilika za to propuštena još 90-ih, istaknula su obojica profesora. Sve postkomunističke zemlje provele su neku vrstu lustracije, barem u vidu administrativnih zabrana obnašanja javnih dužnosti, osim Hrvatske i BIH. Ne radi se samo o Titu, „desetome najvećemu masovnom ubojici 20. stoljeća“, nego i o „ubojicama za pisaćim stolom“ (kako je Hannah Arendt nazvala intelektualce i činovnike u nacizmu). Nastala je biološka, demografska rupa i duhovna pustoš potpuno poremećenih vrijednosti i simbola. U obrazovnom, kulturnom i medijskom sustavu „ni vjetrić demokracije nije zapuhao“, veli Jurčević. Neshvatljivo je, istaknuto je, kako je u većinski katoličkoj zemlji za predsjednika mogao biti izabran Josipović, čovjek koji se kao deklarirani agnostik izjašnjava protiv vjere kao humanističke vrijednosti. No, „ne treba se čuditi zločincima, nego onima koji glasaju za neokomuniste, stoga provedimo lustraciju ili samolustraciju, jer oni ne smiju naprijed“. Lustracija nije osveta, nije zlostavljanje, nego prosvjetljenje, pročišćenje. Možemo se i sami lustrirati, što možemo učiniti tako, ističe Jurčević, „da ne glasamo za one koji rade štetu Hrvatskoj i njezinim građanima“.

https://regionalni.com/ 

Zočinac

Čemu trud i televizijski serijal o Titu? To uopće, za utvrđivanje istine, nije potrebno. Sve se o Titu može reći u par faktografskih rečenica.

1. Rođen u Kumrovcu, ni sam ne zna kada, jer je na više mjesta pisao različite datume. Falsifikat njegova života je već tada počeo. Bajka o njemu je nastavljena kroz život.
2. Djelovao kao špijun i suradnik raznih tajnih službi u inozemstvu. Mijenjao oko 70 puta svoj identitet. Djelovao pod lažnim imenima i svoje suradnike predavao u smrt puno prije Drugoga svjetskoga rata. Uz njega su mogli biti samo istomišljenici, a oni koji su mislili svojom glavom, ostali su bez glave.
3. Bio vođa partizansko-komunističkoga pokreta pod sponzorstvom zločinca Staljina i svjetskih satelita.
4. Nije priznavao ljudska prava i njegova Jugoslavija nije potpisala ni jednu konvenciju o ljudskim pravima, kao ni onu glavnu konvenciju Ujedinjenih naroda iz 1948.
5. U strahu za vlast i čast ubijao i uklanjao svoju konkurenciju i bliske suradnike tjerao u zatvore.
6. Pod njegovim režimom, njegovim znanjem i odobrenjem ubijeno više stotina tisuća ljudi u Jugoslaviji, a najviše Hrvata. Što nije ubijeno u montiranim procesima i logorima/zatvorima je mučeno.
7. Pravio o sebi mit i kult ličnosti. Organizirao slavlja vlastitome rođendanu koji mu je i samome bio datumski nepoznat. U njegovu čast se podizali spomenici, imenovale ulice, imenovali gradovi, nosale štafete, sadile sadnice. Freud bi zaključio: Narcisoidni bolesnik prve klase.
8. Gušio slobodu medija, misli i govora. Naređivao izravna ubojstva emigranata, gušio slobodu vjere, naređivao ubojstva i zatvaranja biskupa, svećenika i istaknutih vjernika.
9. Živio kao zločinac, umro kao zločinac, pamtit ćemo ga kao zločinca. U svim ozbiljnim dokumentima svjetske historiografije naveden je u top listi 10 najvećih zločinaca svijeta.
10. Na pokopu mu plakala zaluđena masa ideologijom i opijumom navezanosti na vođu. Taj opijum je stvaran medijskom propagandom o najvećem sinu naroda i narodnosti. Ta činjenica suza najbolje govori u kakvom državnome jednoumnome zatvoru je živjela sva svjetina!
11. Oni koji danas govore o Titu, po principu, bilo je i pozitivnih stvari kod njega podsjeća na ono kad je zločinac Ratko Mladić djeci u Srebrenici udijelio čokoladice, pa nekoliko sati kasnije dobiše metak u potiljak. Zgrozili bi se ističući pozitivu tih čokoladica. Zar ne?
12. Tom „velikom“ sinu, a zapravo po međunarodnim istraživanjima i tvrdnjama stručnjaka „velikome“ zločincu na pokop su također dolazili diktatori i zločinci, koje su kasnije njihov vlastiti narod i svjetske sile smaknuli: egipatski diktator Mubarak, rumunjski diktator Nicolae Ceauşescu, irački diktator Saddam Hussein, libijski diktatort Moamer Gadafi itd. Nostalgičari samo ističu kako je bilo puno delegacija na pokopu. Eto kakvo je to društvo „nevinih“ delegacija bilo.
13. Dakle, kad je u pitanju lik i djelo Tita, ne trebaju ni povjesničari, ni dokumentaristi, ni arhivi ni svjedoci. Tita se po djelu prepoznaje. Zato je stvar oko Tita jasna: ZLOČINAC!

dr.sc.fra Mario Knezović,fratar.net

Zločini


 Ilija Trifunovic 696x435

18. srpnja 1942. Četnički vojvoda Ilija Trifunović Birčanin sa sjedištem u Splitu – što je privuklo Hrvate-Jugoslavene u ovaj zločinački pokret?  Petar Horvatić, 18. srpnja 2019. Narod.hr

Ljudi moji, pa zar je to moguće? I Hrvati u četnicima? Da.

U Splitu je bio stožer četničkog pokreta iz više razloga: veličine grada, suradnje četnika s Talijanima koji su okupirali grad i podupirali četnički pokret, razvijenog prijeratnog integralnog jugonacionalizma i Orjune među dijelom Hrvata, te što je vrlo važno – ključnog strateškog mjesta za ostvarenje planova izlaska četnika na more od Dubrovnika do Karlobaga.

Vrlo je važno naglasiti da je četništvo snažno i vrlo lukavo njegovalo jugoslavensku ideju, kao proširenja srpstva. Četnici su imali status službene vojske jugoslavenske Vlade u Londonu (službeno ime Jugoslavenska vojska u otadžbini JVO) u kojoj je Draža Mihailović bio ministar obrane i zapovjednik vojske. To je i privuklo veliki broj Hrvata u četnike, prvenstveno ideja odanosti jugoslavenstvu.

I još vrijedi znati ovo: dok Hrvati često imaju, poprilično naivno, samo jednu soluciju u svojoj borbi za državu, ‘ravnogorci’ velikosrbi ne prezaju od ničega radi ostvarenja svojih ideja (laka i prilagodljiva promjena ideologija, promjena savezništva, sjedenja na više stolica, strpljivo čekanje okolnosti, promjena uniformi od četnika u partizane, mimikrija, lukavost, laž, falsificiranje povijesti, jugoslavenstvo kao paravan za velikosrpstvo, JNA, komunizam – sve su to velikim dijelom bile i prikrivene četničke ideje velikosrpstva).

Četništvo i velikosrpstvo je lukav i pokvaren pokret koji nikada nije prestao živjeti do danas, već lukavo se prilagođuje vremenima i nastoji ostvariti svoje ciljeve u svim političkim i drugim okolonstima. Četništvo je u modificiranim i prilagođenim obilcima, za razliku od ustaštva, živjelo i u komunističkoj Jugoslaviji, a kao zmaj iz pepela danas 2019. godine ponovno podiže glavu kao prijetnja svim okolnim narodima, napose nama Hrvatima.

Povezanost četnika i Orjune

S osloncem na članstvo Orjune četnički vojvoda Ilija Trifunović Birčanain osniva stožer, u tada od Talijana, okupiranom Splitu. On osniva više četničkih postrojbi sastavljenih u dobrom dijelu od etničkih Hrvata; u Splitu osniva u veljači 1942. godine Srpski nacionalni komitet, a u srpnju 1942. osniva Komitet crnogorskih nacionalista.

Hrvat Milan Bilić žrtvovao život ‘samominiranjem’ da bi spasio popa Đujića i Dinarsku diviziju u bijegu!

Malo kome je poznata činjenica da je u četničkim redovima u Drugom svjetskom ratu bilo i veliki broj Hrvata-dobrovoljaca ( dragovoljaca). U svojoj knjizi sjećanja vojvoda pop Momčilo Đujić piše “Po prelasku svih naših jedinica (bijeg iz NDH. op.), most na Soči trebalo je dići u vazduh, što nije bilo ni lako ni jednostavno. Tog zadatka prihvatio se jedan odvažan mladić – Milan Bilić, po narodnosti Hrvat, koji se protiv Pavelićeve zločinačke vojske borio zajedno sa Srbima. On je uspio porušiti veliki most, ali je nažalost, zajedno sa razorenim mostom otišao u dubine rijeke Soče i ostao kao heroj kod svih preživjelih boraca.” (Momčilo Đujić, Spomenica Dinarske četničke divizije, 1941 – 1945, stranica 492, Cleveland, 1995), piše poskok.info.

Prema relevantnim četničkim izvorima spomenuti Hrvat Milan Bilić bio je najprije pripadnik Ljotićeve omladine iz Dalmacije, a 1942. godine se kao dobrovoljac priključio četnicima Dinarske divizije. Kada su se četnici te Dinarske divizije povlačili kroz Sloveniju prema Austriji, sukobili su se sa jakim partizanskim jedinicama kod Gorice, na rijeci Soči. Mnogo je četnika, ali i partizana izgubilo glave prilikom prelaska Soče, koju je ipak većina četnika uspjela preći. Međutim, partizani su im bili za petama, a četnici su doznali da su se partizanima uskoro trebala priključiti značajna pojačanje. Zato su četnici pokušali minirati most na Soči, te tako spriječiti partizane da pređu rijeku i krenu za njima u potjere. No, prvo miniranje čeličnog mosta bilo je potpuno neuspješno. Most se dobro zatresao, ali je ostao čitav. Tada je Hrvat – četnik Milan Bilić izvršio takozvano dobrovoljno „samominiranje”. Spustivši se pomoću konopa, postavio je eksploziv na nosive točke mosta i detonirao eksploziv, ne želeći se ponovo popeti i spasiti. Tako se zahvaljujući pravom herojskom aktu jednog Hrvata, a u stvarnosti uvjerenog četnika, spasila većina njegove četničke subraće iz Dinarske divizije.

U četnicima je bilo tisuće Hrvata

Većina hrvatskih četnika ili četnika Hrvata bila je s područja Dalmacije, ali bilo ih je i u drugim krajevima, osobito otocima Hrvatskog primorja. Broj Hrvata dobrovoljaca u četnicima bio je minimalno 2.000 ljudi, ali oni koji su se bavili tim područjem, još uvijek tabu-temom hrvatske historiografije, tvrde da je taj broj bio i daleko veći.

Hrvati iz Dalmacije koji su bili pristalice jugoslavenstva, vjerni kralju i jugoslavenskoj ideji, osnivaju četničke vojne postrojbe: Kaštelanski četnički odred, Splitsko-šibenički bataljon i Odred vojvode Birčanina, koji djeluju u sklopu Dinarskog četničkog korpusa na čelu s pravoslavnim popom Momčilom Đujićem. Osim u Splitu, Trogiru, Šibeniku i Makarskoj, četništvo ima odjeka i na hrvatskim otocima poput Korčule i Krka (mjesto Punat koje je u prvoj Jugoslaviji prozvano Aleksandrovo po srpskom kralju). (Zbornik dokumenata Vojnoistorijskog institute: tom XIV, Dokumenti četničkog pokreta Draže Mihailovića).

Prema istim arhivskim izvorima, nakon kapitulacije Italije Mladen Žujović, koji je na poziciji naslijedio umrlog vojvodu Iliju Trifunovića – Birčanina koji je umro 1943., počinje formiranje četničkih odreda po nizu dalmatinskih gradova, Splitu, Šibeniku, Trogiru, Kaštelima, Makarskoj, itd. Prema dokumentima iz Vojnoistorijskog instituta u Beogradu već 1941. godine vojvoda Momčilo Đujić pismom obavještava tada još pukovnika Dražu Mihailovića da se Dinarskoj diviziji pridružilo 510 Hrvata, koji su tako postali četnici.

Govoreći o svojoj knjizi „Fukara” Ivan Aralica se u intervjuu Andriji Tunjiću dotakao modernog hrvatskog antihrvatstva i hrvatskog četništva, kazavši – “Primjerice, u Dalmaciji su 1918. godine svi autonomaši i talijanaši postali jerezovci, jugonacionalisti, i dotjerali svoje antihrvatstvo sve do četničkih formacija u Drugom svjetskom ratu, koje su bile stacionirane u Unešiću, a potom u Zablaću (iako im iz toga mjesta nitko nikada nije bio pripadnikom). I danas je riječ o istome transferu, samo što je teže vidljiv, jer transferirani ne nose ni europske šajkače, niti europske kokarde. Kao što su ih nosili ti Hrvati-četnici!” (Andrija Tunjić, Likove za Fukaru nisam birao, oni su se sami izabrali, Vijesnik, 13. oktobra-listopada, 2002).

Četnika – Hrvata je bilo i na komandnim položajima u Dinarskoj četničkoj diviziji. Posebno se isticao Ivo Jankov, četnički poručnik. Jedan od poznatijih Hrvata – četnika bio je i kapetan Krešimir Vranić, zapovjednik Drugog četničkog odreda jačine oko 2.500 ljudi, uglavnom Hrvata. S njim su u tom odredu oficiri bili poručnik Anton Šuster iz Sušaka i potporučnik Niko Lazarić s otoka Krka (Dinko Šuljak, Tražio sam Radićevu Hrvatsku, Knjižnica Hrvatske Revije, Barcelona, 1988, strana 163-167).

Ilija Trifunović Birčanin – četnički vojvoda sa sjedištem u Splitu

U listopadu 1941. iz Srbije je stigao u Split četnički vojvoda Ilija Trifunović Birčanin, s uputama iz stožera Draže Mihailovića. Pod njegovim vodstvom u Splitu je ustrojen “Četnički centar za Dalmaciju, Liku, Kordun i zapadnu Bosnu i Hercegovinu”. Taj je Centar u pojedine dijelove Hrvatske, gdje je bilo četničkih grupa, slao instruktore regrutirane iz redova oficira bivše jugoslavenske vojske.

Ilija Trifunović Birčanin bio je poznati četnički vojvoda koji se istaknuo još u Balkanskim ratovima, pa kasnije u I. svjetskom ratu. Rođen je u Topoli u Srbiji, a svoj stožer napravio je u Splitu odakle je nastojao povezati i koordinirati četnički pokret u Dalmaciji, Lici, dijelovima zapadne Bosne i Hercegovine.

Bio je među prevratnicima koji su izveli državni udar 27. ožujka 1941. godine, te izazvali krvavi rat na području Jugoslavije, a osobito na teritoriju novonastale NDH gdje su poginule stotine tisuća ljudi.

Nakon kapitulacije Jugoslavije u travnju 1941. godine sklanja se u selo Lipovo pokraj Kolašina (Crna Gora), gdje se u to vrijeme kretao i Stevan Moljević, Dobroslav Jevđević, Pavle Đurišić i drugi istaknuti četnički vojvode i ideolozi. U rujnu 1941. dolazi u godine u Split, gdje zajedno s Dobroslavom Jevđevićem uspostavlja četničko zapovjedništvo u suradnji s talijanskim okupacijskim vlastima. Osloncem na članstvo ORJUNE osniva više četničkih postrojbi sastavljenih u velikom dijelu od etničkih Hrvata; u Splitu osniva u veljači 1942. godine Srpski nacionalni komitet, a u srpnju iste godine Komitet crnogorskih nacionalista. Birčanin održava veze i s Englezima, koji mu podmornicom “Thorn” u siječnju 1942. godine šalju radio stanicu (i dovode dva časnika za vezu koje je poslala izbjeglička vlada u Londonu)

Zašto je Split odabran kao središte četničkog stožera?

Nije badava Split odabran kao četničko središte: to je bio najveći grad na hrvatskoj obali (Rijeka i Zadar bili su od I. svjetskog rata pod Talijanima), i njemu je u bio snažan centar Jugoslavenske nacionalističke omladine (Orjuna), najjači u Hrvatskoj.

U Dalmaciji je djelovalo čak 50 ogranaka Orjune, no valja znati da je Orjuna imala svoje pristalice i ogranke i u Zagrebu i ostatku Hrvatske. Ipak, najjači pokret Orjune bio je u Splitu. Njezino članstvo čine “jugoslavenski nacionalisti hrvatskog plemena”. U Splitu izlazi i orjunaški list Pobeda. Danas izgledaju nevjerojatno fotografije iz tadašnjih novina koje prikazuju masovne orjunaške skupove na prepunoj splitskoj rivi.

Tako djeca uglednih splitskih, kaštelanskih i trogirskih orjunaša odlaze u četnike!

Što se tiče samog zempljopisnog položaja, Talijanima i četnicima je puno racionalnije bilo izabrati za središte četničkog pokreta Zadar ili Šibenik. Naime, ti gradovi su za razliku od Splita imali brojno pravolsavno zaleđe u okolici Obrovca, Benkovca i Knina, te brojnih značajnih četničkih uporišta kao Kistanje, Golubić, Strmica i druge. Splitsko zaleđe je imalo beznačajan broj Srba i bilo je bez četničkih uporišta.

Osim toga, Zadar i Šibenik su se nalazili daleko od linije razdvajanje država NDH i Italija, a Split je bio na samoj granici Italije i NDH, kao područje potencijalne nestabilnosti. Osim toga, u zaleđu Splita je živjela ogromna hrvatska nacionalna većina i to nacionalno svjesnih Hrvata.

A to je ono što je bilo ‘trn u oku’ četnicima i velikosrbima kojima je smetalo kompaktno i monolitno hrvatsko zaleđe Splita.

Naime, geostrateški položaj Splita je bio takav da je bio u središtu čisto hrvatsko nacionalno kompaktnog zaleđa od Vrlike preko Sinja i Vrgorca i Ljubuškog prema Neretvi. To područje je bilo meta četnika u Drugom svjetskom ratu jer je bila prepreka spajanja većinski pravoslavnih krajeva istočne Hercegovine od Trebinja prema Kninu i južnoj Lici, gdje je također bilo većinsko pravoslavno stanovništvo.

Hrvati širokog splitskog zaleđa od Vrlike pa Ljubuškog bili su ‘trn u oku’ četnicima, i zato je na tom području bio daleko najveći broj četničkih pokolja nad Hrvatima u Hrvatskoj.

Trebali su biti istrebljeni Hrvati i zato su u splitsko zaleđe upadali i kninski četnici popa Đujića, i hercegovački četnici istočno od Neretve, i četnici pomiješani s talijanskim, pa nakon toga i njemačkim postrojbama.

Najveći četnički zločini u Dalmaciji bili upravo na tom području: Omiš, Dugopolje, Vrlika, Bitelić, Imotski (Lovreć), Drniš, Kamešnica, Mosor, Vrgorac – cilj je bio strateški se pozicionirati na tom području radi ostvarenja ideje Velike Srbije i kontrole cijele jadranske obale od Karlobaga do Boke Kotorske

Jako četničko uporište bilo je organizirano u tradicionalno četnički raspoloženom Kninu i okolici, gdje su – po Birčaninovom ovlaštenju – na čelu četnika bili pop Momčilo Đujić i Pajo Popović. Lokalne četničke postrojbe su se uspostavljale uz pomoć oficira predratne jugoslavenske kraljevske vojske -instruktora, oni su formirali najprije seoske čete, a zatim i četničke pukove sastavljene po teritorijalnom principu. Prisegu su polagali kralju Petru II., jugoslavenskom kralju koji se nalazio u izbjeglištvu u Londonu. Pop Momčilo Đujić potpisao je potkraj listopada 1941. ugovor s talijanskim zapovjedništvom, prema kojemu Talijani priznaju četnicima pravo na formiranje svojih postrojbi.

Trifunović je početkom 1942. osnovao Dinarsku četničku diviziju.

Mihajlović i Birčanin održavaju komunikaciju s Jugoslavenskom izbjegličkom vladomu Londonu (u kojoj je bilo i Hrvata), koja im kod Saveznika nastoji dati legitimitet Jugoslavenske vojske u otadžbini, službene vojske propale države Jugoslavije, a sam Draža Mihajlović je od 1942. bio i ministar obrane u toj vladi (naslijedio je relativno umjerenog četničkog oficira Dušana Simovića, vođu puča u Beogradu u ožujku 1941. godine).

Osnovna parola četnika bila je: mir i suradnja s Talijanima (ako može i Nijemcima), te istrebljenje hrvatskog i muslimanskog stanovništva u NDH.

Slijedeći proglas Draže Mihajlovića, osnovana je u NDH u selu Crni Potoci 27. lipnja 1941. Dinarska četnička divizija pod zapovjedništvom pravoslavog svećenika, popa Momčila Đujića. U početku je Dinarska divizija bila autonomna s obzirom na Ravnogorski četnički pokret, i tek 1942. pristupaju pod komandu Draže Mihajlovića, s kojim održavaju stalnu radio-vezu.

Već u lipnju 1941. djeluju brojne četničke jedinice u zaleđu hrvatske obale

Pri svom formiranje Dinarski četnici bili su podijeljeni na sljedeće pukove:

• pukovnija kralja Petra II, smješten u Lapcu
• pukovnija Petra Mrkonjića, smješten u Plavnu
• pukovnija Gavrila Principa, smješten u Bosanskom Grahovu
• pukovnija kralja Aleksandra I, smješten u Bosanskom Petrovcu
• pukovnija Onisima Popovića, smješten u Kosovu kod Knina
• pukovnija vožda Karađorđevića, smješten u Gračacu

Prema smještaju odreda vidljivo je da je Dinarski četnički pokret djelovao na tromeđi Like, Dalmacije i Bosne. Ovi četnički odredi bili su pomagani od talijanskih vojnih snaga opremom, hranom te logistikom, te su djelovale kao gerilska sila protiv vojske NDH i partizanskih snaga koje su bile smještene na tromeđi.

Kao i Mihailovićevi četnici, Đujićevi četnici prihvaćaju radikalni velikosrpski politički program koji uključuje etničko čišćenje teritorija za koji smatraju da na njega Srbi polažu pravo. Prema elaboratu Dinarske četničke divizije iz ožujka 1942, glavni cilj programa tih četničkih skupina bio je “stvaranje jedne velike Srbije, koja bi obuhvatila: Srbiju, Vojvodinu, Bosnu, Hercegovinu, Crnu Goru, Dalmaciju (do Šibenika) i Liku. (…) U tako zamišljenoj srpskoj jedinici:”ima isključivo živeti pravoslavno stanovništvo.” U jesen 1944. nadaju se iskrcavanju zapadnih saveznika, koji bi im pomogli uspostaviti “zapadne granice velike Srbije”.

Dodajmo da je malo znano da je i jedan broj muslimana, pa i Slovenaca, pristupio četnicima. Ipak, veći dio muslimana naginjao je Hrvatima i podržavao osnivanje NDH kao hrvatske države , osobito nakon terora srpske vojske prilikom uspostave Jugoslavije i brojnih ubojstava ‘nepodobnih’.

Crtica: jeste li znali da su četnici 1943. okupirali Cres i Mali Lošinj?

Engleske vojne obavještajne službe i pripadnici engleske vojne misije pri štabu generala Draže Mihailovića dali su četnicima informaciju da se sprema kapitulacija Italije, te su im sugerirali da preduhitre partizane i dokopaju se svih talijanskih vojnih skladišta i kompletnog naoružanja. Štab Draže Mihailovića o tome je obavijestio četničkog zapovjednika u Lici, generalaštabnog majora Slavka Bjelajca čiji je štab bio u Opatiji. Ti četnici, među kojima je bio veoma veliki broj Hrvata, preuzeli su od razoružanih Talijana otoke Cres, Lošinj, Silbu, Olib i Sveti Petar.

Međutim, ni Nijemci nisu sjedili skrštenih ruku. Izvršili su pregrupiranje i krenuli u brzo osvajanje cijele Dalmacije i otoka, jer to je to područje bilo od golemog strateškog značaja kako za njih, tako i za Engleze, koji su stalno puštali “probne balone” odašiljući išarete da će izvršiti invaziju i iskrcati se zajedno s Amerikancima na području Dalmacije. Kasnije se uspostavilo da je to bio samo jedan plan koji je poslužio u propagandnom ratu savezničkih, bolje rečeno, engleskih i njemačkih vojno-obavještajnih službi.

Zbog te opasnosti od Nijemaca partizani i četnici su postigli dogovor o zajedničkoj odbrani spomenutih otoka. Partizani su stigli na Lošinj trabakulima sa Raba. Njihov zapovjednik je bio Oren Ružić, a on je odmah po iskrcavanju poručio je Hrvatima-četnicima da slobodno napuste lošinjsku tvrđavu, te da se pojave na dogovoru o zajedničkoj strategiji u odbrani Cresa i ostalih otoka od nastupajućih Nijemaca. Naivni kapetan Krešimir Vranić i ostali Hrvati-četnici su povjerovali partizanima na riječ i izašli iz utvrde, koju su inače lako mogli mjesecima braniti.

Međutim, to je bila partizanska prevara. Svi Hrvati – četnici, zajedno sa svojim zapovjednicima kapetanom Krešimirom Vranićem i poručnikom Antunom Šusterom, odmah su po izlasku povezani žicom u parove. Dana 27. septembra 1943. godine njih stotinu i četrdeset strpani su u štive, odnosno pod palubu parobroda „Makarska” i pobijeni.

Prava povijest četništva i njihovi lukavi ciljevi, te strašne metode genocida koji su počinili od Drine do Jadranskom mora tek trebaju doći u fokus povijesne znanosti i hrvartske javnosti. To je bilo skrivano u Jugoslaviji, ali i u slobodnoj Hrvatskoj, pa je i povjesničar Stjepan Lozo svjedočio kolike je nevolje i probleme imao u skupljanju materijala o četničkom idejnom i praktičnom djelovanju na teritoriju NDH.

Izvor: narod.hr/poskok.info

Četnici

https://narod.hr

Sanu2

Izvor: https://narod.hr/hrvatska/povjesnicar-mato-artukovic-kult-ugrozenog-srbina-traje-vec-130-godina-zahvaljujuci-hrvatskim-jugoslavenima

Vidi: Stoljeće srbijanskog terora:
 
https://tockanai.net/index.php/iz-medija/382-nenad-piskac-od-karadordevica-i-pribicevica-do-vucica-i-pupovca-2
 
https://tockanai.net/index.php/moj-blog/67-vukovaru-s-ljubavlju
 
 

 Tuđmanov proročki govor: Prije 23 godine shvatio je tko su ‘jugokomunistički ostaci’ i ‘diletanti’
21/11/2019

Po povratku s jedanaestodnevnoga posjeta SAD-u gdje mu je dijagnosticiran rak, dr. Franjo Tuđman je u Zračnoj luci Pleso odgovarao na pitanja novinara. Povod i njegovog govora je prosvjed 100.000 Zagrepčana koji su 21. studenoga, dok je izbivao iz zemlje, na Trgu bana Josipa Jelačića prosvjedovali protiv toga što Vijeće za telekomunikacije nije Radiju 101 dalo koncesiju..

Od brojnih govora prvog hrvatskog predsjednika, dr. Franje Tuđmana, teško je izdvojiti jedan koji bi kao malo koji oslikao situaciju koja je i danas u Hrvatskoj aktualna, međutim, moguće je iako baš taj govor neće mnogima ostati u sjećanju kao pozitivan, s obzirom da su ga mediji u ono vrijeme pokopali te je medijski godinama tretiran kao ‘buncanje’ čovjeka koji je ‘ishlapio’ i koji ne zna što govori.

Nažalost, rijetko kada je predsjednik Tuđman bio u pravu kao te 1996., u vrijeme vlastitog suočavanja s teškom bolešću.

Povod govora Franje Tuđmana u Zračnoj luci Pleso tog 23. studenoga 1996. godine možda je bio prosvjed u Zagrebu za takozvani spas Radija 101, međutim, stvarni uzroci nešto su dublje prirode, iako su Tuđmanove emocije izbile na površinu svakako saznanjem da mu je dijagnosticiran rak u Americi, odakle, se vratio u Hrvatsku, piše kamenjar.com

– Nećemo dopustiti ostacima jugokomunističkog sustava, niti jugosrpskog, stanje kakvo smo bili zatekli u Hrvatskoj uspostavom hrvatske slobode i demokracije. Nećemo dopustiti da nam sve to dovedu u pitanje.

Nećemo to dopustiti tim jugokomunističkim ostacima, ali ni onim političkim diletantima, bezglavim smušenjacima koji ne vide o čemu se zapravo radi danas u Hrvatskoj i u svijetu sa kojekakvim regionalnim planovima…

Nećemo dopustiti onima koji se vežu i sa crnim vragom protiv hrvatske slobode i hrvatske nezavisnosti, ne samo sa crnim, nego i zelenim i žutim vragovima…

Nećemo dopustiti onim koji se povezuju sa svima protivnicima hrvatske samostalnosti, ne samo povezuju nego im se nude, ne samo da im se nude nego im se prodaju za Judine škude, kao što se i sami hvale da dobivaju dotacije iz svih centara svijeta, a povezuju se od fundamentalističkih ekstremista, do kojekakvih lažnih propovjednika, pseudodemokratskih obmanjivača koji nam danas propovijedaju velike ideje o ljudskim pravima i slobodama medija.

Da! Mi smo stvarali svoju Hrvatsku za ljudska prava i za slobodu medija, ali za ljudska prava prije svega većine hrvatskoga naroda.

Ali ćemo, razumije se, mi sa tom hrvatskom slobodom i demokracijom osigurati i manjini ta ljudska prava i slobodu medija.

Ali nećemo dopustiti da nam ti sa strane rješavaju, odnosno nameću rješenja. Hrvatska neće biti ničija kolonija. Hrvatska je dosta bila i pod Mlečanima i pod Stambolom, i pod Bečom i pod Peštom, i pod Beogradom.

Hrvatska je izvojevala svoju slobodu, svoju samostalnost, svoje pravo da sama odlučuje o svojoj sudbini – rekao je prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman.

Da je Tuđman bio u pravu danas je jasnije no ikad.

Zamislite što bi Tuđmanu hrvatski novinari rekli i da li bi ga proglasili neuračunljivim da je 1996. godine rekao kako će u budućnosti, i to vrlo skoroj, jedan intendant HNK govoriti o Hrvatima kao o izmišljenoj naciji, Hrvatskoj kao fašističkoj državi i Jugoslaviji kao budućnosti?

Dakle, nema dvojbe, Franjo Tuđman je apsolutno bio u pravu s obzirom da je shvatio kamo Hrvatska ide i gdje bi mogla stići.

Bilo je to vrijeme kada se u Hrvatskoj pojavio zloglasni George Soros, samozvani borac za demokraciju, mešetar i tajkun koji je svojim novcem upropastio hrvatsko novinarstvo, zapravo, koji je financirajući ekstremiste i ulične štemere stvorio medijsku rulju koja je uglavnom dobivala novce iz njegove sumnjive blagajne kako bi linčovali Tuđmana.

Dakle, to je činjenica koja je zapravo danas lako dokaziva, neki koji su bili Sorosevi plaćenici zapravo su notorni ratni profiteri.

Tuđman, naravno, kao državnik, kao povjesničar, nikada nije govorio o Jugoslaviji kao neposrednoj ponovnoj opasnosti, ali jeste o jugoslavenskom ekstremizmu kao o potencijalnoj opasnosti u budućnosti?

Međutim, danas, iz ove perspektive, Tuđman je bio vizionar. Budimir Lončar, koji je 1991. bio praktički veleizdajnik, s obzirom da je bio jedan od najzaslužnijih za nametanja embarga na oružje Hrvatskoj, a onda i za pad Vukovara, godinama je u neposrednoj blizini Tuđmanovih nasljednika, Stjepana Mesića i Ive Josipovića.

Što bi tek rekli na priču o Dejanu Joviću ili na tvrdnje nekih srpskih ekstremista u Hrvatskoj koji tvrde da je Oluja bila etničko čišćenje?

Ukratko, i ovako površno sve je jasno, uz dodatak, a to nažalost medijski ratni profiteri namjerno zaboravljaju, da Franjo Tuđman nikada hrvatski narod nije nazvao ‘stokom sitnog zuba’, on je isključivo govorio o onima koje je i spomenuo u svom govoru 1996. prije točno 23 godine, nikako i nikada o narodu.

https://kamenjar.com/tudmanov-najveci-prorocki-govor

vukovarokupacija 777x437

 Vukovar- hrvatski Alamo

SFRJ


Olga Carević: 'Srpkinja sam, ali sve ovo je van pameti! Ma kakav građanski rat, bila je to čista agresija!'

olga carevic

"Olujom je oslobođen teritorij koji su zauzeli Srbi jer im nije bila dovoljna Srbija pa su stvarali srpsku Krajinu i srpsku državu u BiH, Republiku Srpsku. Dakle, na teritoriju bivše Jugoslavije trebale su biti tri srpske države. Ja sam Srpkinja, ali to mi je izvan svake pameti", riječi su znanstvenice Olge Carević.
Olga Carević velika je intelektualka, znanstvenica, mirotvorka i ugledna članica hrvatskog društva koja je svu svoju energiju s početka Domovinskog rata usmjerila na otvaranje očiju srpskoj nacionalnoj manjini, kojoj i sama pripada, kako bi se othrvali huškačkoj politici Srbije. Hrvatska je, izjavljivala je neumorno Olga, njena domovina kao i domovina njenih sunarodnjaka, pa je prvi apel na zdrav razum Srbima uputila još 18.08.1990. moleći ih da svoje probleme riješe u Saboru. Rat se, unatoč Olginoj želji za mirnim rješenjem, razbuktao nesmiljenom žestinom, ali ona nije stala s apelima.

Ova poznata znanstvenica koja je kao medicinska biokemičarka radila na Institutu Ruđer Bošković, autorica je i mnogih knjiga kao što su "Moj srpski rod – moja hrvatska domovina", "Glas srca i razuma" te "Dodirnimo zvijezdu prijateljstva", samo su jedna u nizu dijela kojima je Olga pokušala primiriti strasti i objasniti što osjeća prema svojoj domovini. Te knjige, Olga Carević je i jednom prigodom poklonila bivšem predsjedniku Srbije Borisu Tadiću:

"Željela sam da Tadić pročita knjigu o ratu, o srpskoj agresiji... On me pozorno slušao kad sam o tome govorila“, kazala je svojedobno Olga koja ovih dana ima promociju najnovije knjige "Snaga prijateljstva". Na promociji će o Olginom djelovanju govoriti dr.sc. Ante Nazor, kao i urednica knjige Marija Slišković koja o ovoj velikoj ženi priča s velikim poštovanjem:

Nikad prežaljena smrt sina, hrvatskog branitelja

- Poznato je da se bavimo pitanjem žena u Domovinskom ratu, pa je bilo sasvim logično dati prostor jednoj ženi koja je vrlo intezivno radila na promicanju istine o Domovinskom ratu. Iz usta tako velike intelektualke, Srpkinje, čiji je sin Mislav umro po povratku s ratišta na kojem je bio kao pripadnik 100. brigade u Pokupskom, čuti tako snažne i istinite poruke, to je nešto što ima težinu. Za Olgu imam samo jednu prikladnu riječ. Ona je časna. I žao mi je što nije dobila pozivnicu niti jedne vladajuće garniture za svoje političko djelovanje. Dobili su je zato Stanimirović i Džakula koji se udostojio pojaviti na proslavi Dana zahvalnosti u Kninu. To je van pameti... Davati priliku Srbima mutne prošlosti, a ne prepoznati ovakvu časnu osobu čistih namjera, suludo je – objašnjava nam Marija Slišković, urednica nove knjige Olge Carević i autorica knjige sa svjedočanstvima silovanih Vukovarki "Sunčica".

Olga Carević uložila je velike napore kako bi, u svoje ime i ime svog preminulog sina, očistila "okaljan obraz" Hrvatske, presudama generalima Markaču i Gotovini. Tada je javno istupila riječima:

- Ako je Domovinski rat zločinački pothvat, kako nazvati razaranje Vukovara, Dubrovnika, Škabrnje i zločina na Ovčari? Sram me sada izići na ulicu kada pomislim da su ovu državu u kojoj živim i za koju se moj sin borio nazvali zločinačkom organizacijom. Ako je Gotovina dobio 24 godine, koliko će dobiti Mladić ako ga ikad uhvate? Barem 24 godine na kvadrat! Sve što se događalo tijekom Oluje svalilo se na Gotovinina leđa. To mi kao humanistici strašno smeta – zborila je tada Olga Carević, osoba koja se naziva "Srpkinjom koja voli domovinu Hrvatsku" i koja nikada nije prihvatila teoriju građanskog rata:

"Građanski rat? Nikako... Čista agresija!"

- Rat je počeo pod utjecajem davno stvorene ideje o Velikoj Srbiji koja je trebala uključivati dijelove Hrvatske. Razoren je Vukovar, ljudi su s vrećicama napuštali svoje domove, bježali su s djecom u naručju, tisuće su kuća spaljene, skrivali su se po podrumima... Pa ne možete nakon svega toga reći da se vodio građanski rat. To je bila agresija. To je bilo prestrašno!- kazivala je Carević, a o "postojanju udruženog zločinačkog pothvata kako bi se trajno protjerali Srbi iz Hrvatske" nakon presude generalima, izjavila je:

- Za mene je to apsolutno neprihvatljivo. Pa nije cijela Hrvatska vojska išla kako bi ubijala ljude! Ali ovakva presuda zapravo je medvjeđa usluga cijeloj našoj regiji. Sad će se ljudi opet početi prebrojavati. Ja ću prva početi s Mladićem i Hadžićem. Gdje su oni? Zašto nisu procesuirani Kadijević, Adžić, Rašeta? Olujom je oslobođen teritorij koji su zauzeli Srbi jer im nije bila dovoljna Srbija pa su stvarali srpsku Krajinu i srpsku državu u BiH, Republiku Srpsku. Dakle, na teritoriju bivše Jugoslavije trebale su biti tri srpske države. Ja sam Srpkinja, ali to mi je izvan svake pameti.

Baš kao što se u ratu 1991. otvoreno i javno angažirala pišući javna pisma u obranu Hrvatske, tako je u više navrata zagovarala i pristup Hrvatske Europskoj uniji. U hrvatskoj javnosti doživljava ju se kao moralnu i intelektualnu vertikalu.

Za promicanje demokratskih vrijednosti primila je 1994. nagradu "Europski krug" od Hrvatskog Vijeća Europskog pokreta u Zagrebu. Na Dan državnosti 1995. odlikovana je Redom Danice Hrvatske s likom Ruđera Boškovića za znanstveni rad. /Snježana Vučković/

http://www.portaloko.hr/clanak

 


Hrvatska baština
ŠOKANTNO OTKRIĆE: HRVATI – BAŠTINICI CIVILIZACIJE SARASWATI?
Croativ.net, prosinac 5, 2019
 
stari istok

Priča o glagoljici ili Risi Harahvati – Risi Sarasvati … Čudo svjetske civilizacije arheolozi su pronašli u predmetu od poludragog kamena – crnog ahata
Iskapanje je započelo na ljeto 2.000.g., u mjestu Anau, istočno od Kaspijskoga mora, u Turkmenstanu, te su sloju iz ‘brončanoga doba’ otkriveni dva metra visoki, solidno građeni zidovi zgrade stare preko 4.300 godina… i premda se svi slažu da se suvremeno pisanje znakovima i simbolima pojavljuje oko 5.000 g. unatrag (Sumer, Irak i stari Egipat), nitko nije mogao odgonetnuti značenje pisma na pečatu, te visoko razvijene i nepoznate civilizacije, o kojoj dr. Hiebert 10. listopada 2.000 g. objavljuje senzacionalnu vijest!  Zanimljivo!

https://croativ.net/sokantno-otkrice-hrvati-bastinici-civilizacije-saraswati-4517/?fbclid=IwAR28r2jURjOgAbN1_h-1tBd2UvoVuwTXtn07cQLCwz0g1AmaIt-9NolDOYw


Neka je vječna slava i hvala svim Hrvatima koji su s Hrvatskom na usnama umirali u svim ratovima i onima koji su poginuli u periodima između njih.

Autor: Dinko Dedić, 12. studenoga 2019. 

Baš danas, 11. studenog, vrijeme je svima kojima je Hrvatska na srcu, političarima, povjesničarima, novinarima, svećenicima, akademicima i domoljubima svih staleža, zastati i zapitati se – Hoćemo li stvarno dozvoliti da lijenost, nemar, sebičnost, sluganstvo, laž, kukavičluk, nezahvalnost i nesloga ostanu vladati našim redovima, jer narod koji ne cijeni svoje mrtve, teško će u budućnosti, kada se Hrvatska ponovo nađe u smrtnoj opasnosti, pronaći sinove spremne braniti krvavo stečenu nezavisnost.

Na današnji dan 11. 11. 1918. u 11 sati nastupilo je je primirje (Armistice) na Zapadnom frontu u Prvom svjetskom ratu i od tada se komemorira žrtve toga i svih ratova po svim zapadnim zemljama, uključujući i Australiju, koja se borila pod britanskom komandom na Zapadnom frontu.

Komemorira se svuda u prisustvu najviših državnih i vojnih predstavnika, osim u Hrvatskoj, gdje će tek manja udruženja ljudi posvećenih uspomenih Velikog rata, eventulano položiti vijence u Galiciji ili u Alpama gdje su ginuli naši djedovi, hrvatski vojnici u sastav u Austrougarske vojske.

Simbol te komemoracije su crveni makovi, koji su pokrivali polja Flandrije na Zapadnom frontu, ali ja sam siguran da su makovi pokrivali u i poljane Galicije, a eventualno runolist alpska područja gdje su hrvatski vojnici ginuli kao snoplje.

Nemamo mi, međutim, puno obzira prema našim mrtvima, jer smo kroz jugoslavernske godine kondicionirani stidjeti se svega što nije bilo na strani Srbije, bilo da se radi o prvom ili drugom ratu, pa polako i borci Domovnskog rata pod pritiskom jugofilske avantgarde u hrvatskim redovima, postaju predmet stidljivog spomena.

Gledam centralnu komemorativnu ceremoniju Ratnog muzeja Australije, koji su imali prilike posjetiti neki od pripadnika hrvatske oslobodilačke vojske iz Domovinskog rata, boraveći ovdje među Hrvatima, pa mi dođe teško kada vidim Australce kako žale za svojim mrtvima, dok današnji dan u Hrvatskoj prolazi praktično nezapažen, jer 11. studenog nije samo dan žalosti nad mrtvima Prvog svjetskog rata, nego dan žalosti za sve žrtve svih ratova, a tih nije bilo a da u njima Hrvati nisu ostavljali svoje živote na bojišnici.

Bitka na Galiciji od 23. rujna do 12. kolovoza 1914., gdje se borio hrvatski general Svetozar Borojević (von Bojna) sa desecima tisuća Hrvata.

Radeći sve što sam znao i mogao, od studentskih dana pa do osamostaljenja, sanjao sam slobodnu i samostalnu državu i pred svojim očima gledao prikaz kako će jednog dana Hrvati iz jugoslavenskog zaborava vratiti uspomene, barem na svoje mrtve i gorko sam se razočarao.

Gledam kako je ona emigrantska komemoracija na Bleiburškom polju ostala u emigraciji, na milost i nemilost austrijskih vlasti, dok se u Domovini organiziraju komemoracije i proslave onima kojima je bez obzira na njihovu ideologiju i nacionalnu pripadnost, glavni, osnovni i centralni motiv bilo ili rušenje uspostavljene hrvatske države ili borba da do njene uspostavne nikad ne dođe.

Tužna bilanca za mnoge koji su svoje živote utrošili da se konačno ostvari trajna hrvatska nezavisnost, a mnogi među njima u Domovinskom ratu a i prije njega, svoje su kosti ostavljali bilo na bojišnicama Domovine, bilo po pločnicima zapadnih gradova. Tužna bilanca gdje je sam pojam nezavisnosti postao ružna riječ, kao i hrvatski podrav spremnosti boriti se za dom i domovinu.

Zato je baš danas, 11. studenog, vrijeme svima kojima je Hrvatska na srcu, političarima, povjesničarima, novinarima, svećenicima, akademicima i domoljubima svih staleža, zastati i zapitati se – Hoćemo li stvarno dozvoliti da lijenost, nemar, sebičnost, sluganstvo, laž, kukavičluk, nezahvalnost i nesloga ostanu vladati našim redovima, jer narod koji ne cijeni svoje mrtve, teško će u budućnosti, kada se Hrvatska ponovo nađe u smrtnoj opasnosti, pronaći sinove spremne braniti krvavo stečenu nezavisnost.

Galicija

Foto: Austro-ugarska vojska na Galiciji 1914.

https://projektvelebit.com/11-11-u-11-sati/


Strogo povjerljivo - tajni računi hrv atske elite kod rba

Ovo ne otvarajte ako nemate dobar želudac i jake nerve

http://www.seebiz.eu/strogo-povjerljivo-tajni-racuni-hrvatske-elite

 

Hitovi: 47368