Poezija na dar

Kategorija: Uncategorised Objavljeno: Utorak, 19 Veljača 2019 Napisao/la Administrator

Poezija

Prebirući po obiteljskoj knjižnici naišao sam na tri knjge poezije, koje su, posve zaboravljene i niodkoga uznemiravane, godinama mirovale među ostalim debelim knjižurinama. Bile su to zbirke pjesama, i vjerojatno prvijenci pjesnikinja Katice Mustapić – Šantić „Pjesma o životu“, Ljube Đikić „Tajna“ i Anđelke Zrno „Iza osmijeha“.  


Ne mogu se pohvaliti da sam ih dočitao iako su mi bile darovane; bilo je to vrijeme koje baš nije pogodovalo poeziji, vrijeme izgaranja u poslu, stalne trke i hrvanja sa životnim problemima i brigama. Kad sam otvorio prvu, oduševila me ljepotom sadržaja -  o ljubavi, strasti, mladenačkim idealima, djevojačkim čežnjama, snovima. Stihovi ispeglani, izbrušeni poput kristala, podsjetiše me na Šimića, na Tina, Pupačića. Isto je bilo i sa druge dvije. Nisam provjeravao jesu li dostupne u javnosti, niti što je dalje bilo sa stvaralaštvom pjesnikinja, a kako bih se iskupio što sam to pravo biserje poezije pustio tolike godine da čami zanemareno, evo sada podastirem pred vas, dragi moji,  najkraći izbor iz sve tri zbirke.

Ante Lj.


 Katica Mustapić Šantić: Pjesma životu
„...Čitajući (njene pjesme) primjetit ćete kao da vam krade misli, kao da ste to negdje i sami doživjeli, a onda je to Ona  evo sad za vas kazala. Pjesme su ozbiljne, s njima se i teško i lako rastala, darovala ih je i zadržala za sebe. One su Pjesme životu. A tu je u zbirci, uistinu, dobrih stihova. I misli. Tu imamo uz ljubav i sveg onog što ona, ta ljubav podrazumijeva. Tu su i patnje, i susreti, tu je i otac, i majka, i muž i djeca, i rat Rat koji je sve to stavio pod upitnik da bi sve to mukom istegao u uskličnik i dao pravu vrijednost...“ (Fra Ante Marić) Hrvatski dom Hercega Stjepana Kosače, Mostar, 1996.

U vihoru ratnom
Njihova mladost usnula
na uzglavlju vječnosti
na putu u sutra.
U vihoru slobode.
I krv.
Vrela, crvena i plava.
Plava od dječjeg zanosa,
Neostvarenih ljubavi
Dok sklapaju umorne oči.
I nisu se bojali kraja.
Za njih kraj ne postoji.
Vrijeme teče,
a oni su u vremenu vječni,
nedostižni, nedorečeni.
Oni su zvijezde
što pokazuju put nama
smrtnicima,
putnicima,
dok čekamo kraj.
Za njih kraj ne postoji.
Oni su vječni.

Uspomene
Ako te sretnem jednom
na putovima vječnosti
u traženju slobode,
javi se samo nama znanim vapajem
skrivene čežnje.
Čak i ako te ne prepoznam
javi se na putu uspomena
uokvirenih u tvoje lice,
jer vrijeme je prošlo
k o skrivena tuga
u očima našim.
Odlazi vrijeme u sutra
s pogledom na jučer,
dok dopiru do nas mirisi
jedine nam i najljepše
mladosti.

Odrastanje
Govorili smo da nema kraja,
Da se nebo spustilo na zemlju
I anđeli plešu u ritmu
Samo nama znane glazbe.
Nošeni nekim čudnim fluidom proljeća
Govorili smo da je sve
u znaku broja trinaest.
Prepušteni
besmislu odrastanja,
jedne noći glazba utihnu,
i spoznasmo
da je nebo visoko,
visoko.

Koraci
Koračam,
Zastajkujem,
Nešto osluškujem.
To cvrčci pjevaju
u sumraku žege.
Jedna gušterica
na kamen legla
i drijema.
Podne je.
Koračam.
Stajem.
Više ne osluškujem.
Gledam.
Jer, dovoljne su
samo oči
za spoznati lažni sjaj
na mjesečini.
Ponoć je.

Neretvi
Zbaci sa sebe dronjke stare.
Obuci noćas najljepšu haljinu bijelu,
I veo od čežnje satkan
na glavu stavi.
Budi zaručnica vesela i čedna
S granom breskvina behara
oko pasa.
Jasmin i zumbul  prospi po kosi,
u korpu od pruća vinove loze
svoj plavi šeboj stavi.
Niz ulicu kreni,
Zamamna i čista
nek ti se dive i oni što ne bi.
U njedra bujna noćas pusti
Radobolju svoju,
nek ti pjesmu pjeva
kao dijete majci.
I budi lijepa ko mladenka prava,
u nov život noćas krećeš, drga.
Jer, stiglo je tvoje proljeće novo
i jutro prvo suncem okupano.

Prijateljici
             kolovoz 1995.
Gledam te ženo,
umorna od dodira smrti utrobe ti,
i vidim samo tvoje ruke
što nebu se beživotno dižu.
Gledam te dalje
i  mislim da ne vidim dobro.
Protrljam oči i ponovo gledam
Vidim još manje.
Vidim samo velike krugove
što nekada bijahu tvoje oči.
Tupe,
prazne,
skamenjene.
Nešto vlažno sqamo ponekad iz njih poteče.
Je li to suza, pitam se,
il skupljn očaj u kapi rose?
Gledam te, umorna ženo,
i više ne vidim ništa.
Samo crno, beskrajno crno
i samo ponekad se miče.
Je li to kamen?
Čovjek ili žena?
Možda majka, što još samo ponekad
diše.
I vapaj, krik,
do Boga, do neba čujem: O sine!


Ljuba Đikić: Tajna
„...Ima u stihovima ove pjesnikinje neke muzikalne blagosti, sjete, jednostavnog, lijepog i životnog pripovijedanja i ispovijesti, koje zatrepere i oglase se osobnim finim strunama, kojima progovara jedno veoma senzibilno biće...“(Č. Kisić) DDK, Duvno (danas Tomislavgrad), 1985.

Tajna
Ima jedna zvijezda
koja noću ne sija
danju se ne vidi
meni uvijek svijetli.
Ona je moja tajna.

Duvnjaku
Tebi, na kamenu začetom,
na kamenu rođenomn
a kamenu gojenom.
Kamen ti bijaše kolijevka
i prva igračka.

Na kamenu si prvo slovo urezao,
na kamenu prvu pjesmu napisao,
na kamenu kamenu baladu napisao.

Na kamenu prvi put djevojkuz poljubio,
u usne vatrene, kamenim usnama.
Život ti bijaše hladan i težak,
kao kamen.
Kad te upaznah, zavoljeh svijet.

Tebi, na kamenu začetom,
na kamenu rođenom,
na kamenu gojenom,
pišem ovu pjesmu
jer znam:
na kamenu nećeš umrijeti,
nego na mojim rukama.

Biću iskra.
Zapaliću sve kameno što postoji u tebi.
Pretvoriću te u vatru, u vječni oganj.

Ljubav
Onaj tko ne ljubi,
Taj ne zna život što je.
Tko ne bi umro za ljubav,
Taj ne zna ljubav što je.

Dvoje
Uz rijeku sjediše njih dvoje
s pogledima punim radosti.
On čitaše prve pjesme svoje
o njihovoj mladosti.
Kao da rijeka više ne žubori,
pričaše tiho.
Kao da nitko više ne postoji
gledaše se milo.

Rekla sam u proljeće
Rekla sam u proljeće,
            a duvanjske zime su duge.
U proljeće ćemo sagraditi gnijezda
            za sve nebeske ptice.
Rekla sam u proljeće,
            ako nas vjetrovi ne raznesu.
U proljeće ćemo ljubiti
            sve  procvjetalo drveće.
U proljeće ćemo, ako naše dođe,
            imati ljubavi za sve neljuljbljene.

Dok razmišljam o sebi
Ne robuj srce,
           nikome dužnik nisi.
Ne tuguj, rijeko,
           dok voda žubori.
Ne plači, goro,
           slušaj pjesmu ptica.
Ne žali, majko,
          kćerka ti ljubi svijet.
Ne robuj, srce,
          gospodara nemaš.
Ti svoj si gospodar,
          a ja tvoj sam rob.

Tuđi cvijet
Ja volim jedan cvijet u tuđoj bašti.
I volim ga, svako jutro ga volim.
Voljela sam ga, pupoljak tek je bio.
Procvjetao je u tuđoj bašti jedan cvijet,
a meni drag.
Uvenuo je u tuđoj bašti
tuđi cvijet,
a meni drag.
U srcu mome grob mu je sad.

Danas
Vojnika više nema
ni noći,
ni čekanja.
Samoća.
Rat je završen
bez smrti,
krvi
i plača.
Vojnika više nema,
ni čekanja,
ni ljubavi,
ni življenja. 

Anđelka Zrno: Iza osmijeha 
„...Koliko je uzvišena pjesmopoja u tako malo riječi. Pjesmopoja u slavu uzvišene ljubavi. One čiste i časne ljubavi koja je danas nerijetko obezvrijeđena, pa i obeščašćena. I koliko u svemu tome pjesničke slikovitosti i pjesmopojne darovitosti! A takvih i tako uspjelih pjesama u ovom novoprocvalom pjesmotvorju nije malo, premda je razumljivo da sve nisu jednakoga pjesničkog dosega i jednake misaone dubine...“ (Jakov Bubalo) Naša ognjišta, Tomislavgrad, 1996.

Život
U kapi kiše
u letu ptice
u dašku vjetra
u ponoru rijeke
u strasti mladosti
u sjaju zvijezda
život traje

Nada
Baš, dok se gasla nada,
Došao si ti
I poveo me u svjetlost.

Sjećanje na djetinjstvo
U proljeće gore dodiruju nebo.
Cvatu divlje jabuke u docu (dede Mirka),
Janjci razdragano igraju na brdima.
Mi djeca pletemo vijence grlice.
Mi okrunjeni kraljevi carstva.
Mi u neponovljivim trenutcima života.

Mojoj ljubavi
Kad plačem za poljima žitnim,
i tad te volim.
Kad gledam dječaka u igri ispod loze,
i tad plačem.
Djevojčica sjedi u travi.
Jabuke joj padaju u krilo,
ja i tad plačem.
Oni su tvoji i njeni.
Ja plačem i beskrajno te volim.

Mom kraju
Najljepši su sutoni ljetni:
kad umorni kosci i kupelice zapjevaju,
kad krda i stada s brda silaze,
kad večera iz svake kuće miriše,
kad sretan domaćin zahvaljuje Bogu,
kad nema straha od oštrih zima.

Rijeka i ja
Iz modrih očiju jezera,
u ljubavnom zanosu
planine i strme litice,
rodila se rijeka moga djetinjstva.
Najprije teče brzacima,
pjenom ovjenčana,
pastrvama i rakovima praveći dom,
a onda lijena poljem,
podaje se ljudima,
za živoz svagdanji,
za pšenicu, za blago
i dalje teče do ponora.
I ja je gledam sve do smrti svoje
zaljubljena, zadivljena
u njenu vječnost
što se iznova rađa.

Samac
Magla grli cijelu ulicu.
Ponoć. Zadnjim busom
iz druge u ispranim haljetcima,
s mirisom dima i alkohola
prazna želudca u hladnu sobu
predgrađa, samac ide.

Moj brat
Moj mali brat sad je veliki čovjek.
Moj mali brat s velikim svijetlim očima
sad je hrvatski vojnik.
Moj mali brat me napušta,
a nikad me do sad nije napuštao.
Ide braniti Hrvatsku
jer ona je na moru, u ravnici, u našem kršu.
Moj mali brat je hrabar.
On ima tri anđela i njihovu mamu,
koju ostavlja saamu.
Moj mali brat radi velike stvari
i svi ga žele.
Kad dođe kući,
on je samo moj mali brat
moj mali brat što me zadirkuje.
Moj mali brat, iako je odrastao,
za me je samo moj mali brat
i prijatelj iz djetinjstva.

 

Hitovi: 54756