D. Dijanović: Istanbulska konvencija

Kategorija: Iz medija Objavljeno: Ponedjeljak, 06 Studeni 2017 Napisao/la Administrator

Posljedice kulturmarksističke ideologije već su danas jasno vidljive svima kojima potpuni relativizam i pomodarsko prilagođavanje društvenim trendovima nisu inficirali zdrav razum. Propast Zapada proces je koji nezaustavljivo napreduje. Crne demografske slike europskih zemalja, doslovno izumiranje europskih naroda, najvidljivi je otrovni plod kulturmarksizma koji je prožeo politički i intelektualni mainstream Zapada te pod krinkom „ljudskih prava“ nezaustavljivo vodi europske narode u propast.

Istanbulska konvencija je dijete kulturmarksizma kojemu je cilj uništenje tradicionalne obitelji

Opće je poznata činjenica kako se je marksistička/komunistička ideja u svojoj praksi, na svakome dijelu zemaljske kugle gdje se pokušala provesti, manifestirala isključivo kao sustav nasilja, zločina i neslobode. Ne postoji niti jedan primjer koji bi dokazao suprotno. No, unatoč tome apologeti navedene ideje – posebno u tzv. lijevim intelektualnim krugovima – i danas ističu kako je sama marksistička/komunistička ideja dobra i plemenita, ali je, eto, „zakazala“ u svojoj praksi.

Pritom se navodi kako je fašistička i nacionalsocijalistička ideologija zločin u svojoj ideji i praksi (što je točno), ali je komunistička ideja motivirana dobrim ciljevima i namjerama. Nasilje prema tome ne bi bilo imanentno komunističkoj ideologiji, nego je tek posljedica loše primjene. Riječ je, naravno, o najobičnijoj budalaštini. U samome „Manifestu komunističke partije“, čiji su autori očevi komunizma Marx i Engels, izrijekom stoji da komunisti „izjavljuju otvoreno da se njihovi ciljevi mogu postići samo nasilnim rušenjem čitavog dosadašnjeg društvenog poretka“. Nasilje, dakle, čini bit komunističke ideje.

U okviru nasilnoga rušenja „čitavog dosadašnjeg društvenog poretka“ – uz Engelsovo zalaganje da reakcionarne klase, dinastije i narodi (među njima i hrvatski narod – riječima Marxa „šljam hrvatski“) „nestanu s lica zemlje“ - posebno mjesto zauzima ukidanje obitelji. U „Manifestu“ tako čitamo: „Ukidanje obitelji! Čak i krajnji radikali zgražaju se zbog ove sramne namjere komunista“. Ukidanje obitelji ipak nije uspjelo komunističkim glavešinama u komunističkim/boljševičkim totalitarnim sustavima uspostavljenima u nizu država svijeta. Obitelj kao temeljna stanica društva nešto je što je sveto većini ljudi, tako da je otpor bio prejak. No, marksistički teoretičari ne odustaju od ideje ukidanja odnosno uništenja tradicionalne obitelji, nego mijenjaju tek taktiku ostvarenja tog cilja.

Frankfurtska škola i obitelj kao fašistička kreacija koja treba nestati

O čemu se radi? Nakon što se radništvo („proletarijat“) pokazalo kao neprikladan instrument provedbe ideje uništenja obitelji odnosno provedbe „revolucije“ marksisti okupljeni oko tzv. Frankfurtske škole mijenjaju sredstvo provedbe revolucije. Jedan od istaknutih članova ove marksističke škole tako kao novi instrument revolucije umjesto radništva navodi „studente, manjine i nove društvene marginalne skupine“. Drugi član iste škole Erich Fromm kao pobjedničke revolucije 20 st. proklamira žensku, dječju i seksualnu revoluciju: „Kako je politička revolucija XX. stoljeća, ruska revolucija, propala (...), pobjedničke revolucije našeg stoljeća su, iako se još nalaze u početnim stadijima, ženska dječja i seksualna revolucija. Njihove principe je već prihvatila svijest velike većine pojedinaca, a stare ideologije svakim danom postaju sve smješnije“ – piše Fromm u poznatom djelu „Imati ili biti“. Treći „frankfurter“ Wilchelm Reich izrijekom se zalaže za uništenje obitelji pomoću „agresivne seksualne izobrazbe u najranijoj dobi“, a Theodor Adorno obitelj smatra fašizmom „jer joj je izvorište u tradicionalnoj kulturi“.

Navedeni marksistički teoretičari inspirirali su tzv. šezdesetosmašku revoluciju (čiji akteri i „učenici“ do danas „drmaju“ europskom političkom i intelektualnom scenom), ali i komplementarnu žensku, dječju i seksualnu revoluciju koje inauguriraju sustav posvemašnjega moralnog i etičkog permisivizma i relativizma, posebno na planu spolnosti (legalizacija homoseksualnosti i abortusa, posvemašnja „seksizacija“ društva hiperinflacijom seksualnih sadržaja u medijima, cvjetanje pornografije, kinseyevski pedofilski „eksperimenti“ s djecom, uvođenje rodne teorije i sl.). Protivno mišljenjima kako su navedene revolucije, iza kojih idejno stoji Frankfurtska škola, bile neuspješne, sam Marcuse je priznao kako „nije bilo riječ o porazu 1968., nego o pobjedi, dugoročnom trijumfu, jer su ideje iz 1968. duboko prožele društveni korupus, do samoga establishmenta“. A te ideje, koje su – pod krinkom „ljudskih prava“ - prožele društveni korpus „do samoga establishmenta“ i postale mainstream ideje današnjeg Zapada („duh vremena“) u korijenu imaju za cilj uništenje tradicionalne obitelji i općenito tradicionalnih autoriteta, institucija i vrijednosti.

Kao što je u jednoj od posljednjih kolumni podsjetio dr. sc. Ivica Šola, u vrijeme seksualne revolucije homoseksualci okupljeni oko pokreta „Stonewall“, tijekom svojih su parada otvoreno govorili kako je smisao seksualne revolucije ukidanje svih društvenih institucija, pri čemu se prvenstveno misli na „najodvratniju od svih“, a za njih to je obitelj.

Kulturmarksizam je ostvario vrlo zapažene rezultate u uništavanju tradicionalne obitelji

„Revolucionari“ su u svojim namjerama osvarili vrlo zapažene rezultate, o čemu ponajbolje svjedoči sve veći broj razvoda brakova, ali i pojava do sada u povijesti neviđenog broja seksualnih zastranjenja i seksualnih psihopata. Cilj, međutim, nije u potpunosti ostvaren, pa „revolucionari“ ponovno mijenjaju taktiku te se sada zalažu da u definiciju braka i obitelji uđu i zajednice istih onih koji su se do jučer borili protiv ovih institucija i smatrali ih izvorištem fašizma. Kojeg li paradoksa! Taktika je promijenjena, no cilj ostaje isti: uništenje tradicionalne obitelji. Jer: ako je sve obitelj, onda ništa nije obitelj.

Mnogi se ljudi čude kad na različitim vrstama parada vide komunističku ikonografiju, iako su ti isti komunisti u prvoj polovici 20. st. ubijali homoseksualce. No, taj paradoks je jasan ako imamo na umu ono što smo prethodno naveli, naime činjenicu da sve te pojave dolaze iz istoga misaonog inkubatora marksizma. Kao što primjećuje talijanski filozof Augusto del Noce, komunizam se 1990. raspao na Istoku, zato što su se njegovi ciljevi – među kojima uništavanje obitelji ima ključnu ulogu – djelotvornije ostvarili na kapitalističkom Zapadu. Ideologija „kulturmarksizma“ – koja nastoji redefinirati tradicionalne društve obrasce i vrijednosti – pokazala se u svojoj perfidnosti mnogo djelotvornijom od „pušaka, bajuneta i topova“, o kojima su pisali Marx i Engels. Na otvoreno nasilje uvijek slijedi reakcija ljudi većeg ili manjeg intenziteta, dok je postupno nagrizanje tradicionalnih vrijednosti, korak po korak, pod krinkom „ljudskih prava“ i „širenja prostora slobode“ mnogo manje vidljivo. Međutim, ako pogledamo u retrospektivi, u posljednjih pedeset godina, počeviši od „mitske“ 1968., potpuno su izmijenjeni tradicionalni društveni obrasci i kriteriji normalnosti do razine potpune inverzije.

Tzv. Istanbulska konvencija osnažit će „sudsko suzbijanje dobra“

„Revolucionari“ se, međutim, ne zadovoljavaju izmijenjenim kriterijima normalnosti, nego u svojem ideološkom jurišu žele potpuno ušutkati zagovornike tradicionalnih vrijednosti, koje su stoljećima bile zaglavni kamen uljuđene kršćanske Europe. U knjizi „Diktatura relativizma“ talijanski publicist Roberto de Mattei tako piše: „Prva je etapa nijekanje postojanja objektivnog zakona ili istine, s posljedicom izjednačenja dobra i zla, poroka i krjeposti. Druga je etapa institucionalizacija moralnoga zastranjenja, tj. pretvaranje osobnoga poroka u javnu krjepost. Treća je etapa društvena cenzura i sudsko suzbijanje dobra. Do te smo točke stigli. Danas živimo u svijetu koji se temelji na protudekalogu po kojemu je sve dopušteno, osim javno ispovijedati vjernost načelima naravnoga i kršćanskoga poretka“.

Sudskome suzbijanju dobra svjedočimo već godinama u nizu europskih zemalja, a nema nikakve sumnje kako će implementacija tzv. Istanbulske konvencije, zakonitog čeda kulturmarksističke ideologije, dodatno ojačati i stvoriti pretpostavke za sudske progone svih onih koji se ne će miriti s uvođenjem tzv. rodne ideologije, koja negira biološke i antropološke datosti čovjeka i promiče teze koja su protivne zdravom razumu.

Posljedice kulturmarksističke ideologije već su danas jasno vidljive svima kojima potpuni relativizam i pomodarsko prilagođavanje društvenim trendovima nisu inficirali zdrav razum. Propast Zapada proces je koji nezaustavljivo napreduje. Crne demografske slike europskih zemalja, doslovno izumiranje europskih naroda, najvidljivi je otrovni plod kulturmarksizma koji je prožeo politički i intelektualni mainstream Zapada te pod krinkom „ljudskih prava“ nezaustavljivo vodi europske narode u propast.

Svatko na kraju žanje ono što je sijao, a ako će i Hrvatska prihvaćanjem Istanbulske konvencije postati dio „naprednog Zapada“, a sve pod izgovorom kako „ne smijemo biti nazadni“ (poštivanje zdravog razuma postalo je isuviše nazadno na Zapadu), onda ćemo kasnije i sami kušati kašu u čijem smo kuhanju sudjelovali. Svakome po zaslugama.

 

Rodna ideologija u Istanbulskoj konvenciji nije prihvatljiva za odgojno-obrazovni sustav, ocjenjuje se u izjavi Znanstvenog vijeća za obrazovanje i školstvo HAZU-a poslanoj medijima u srijedu navečer. 

Iako se slažemo s brigom da se zaštite žene i obitelj kao žrtve nasilja, i u tome smislu podupiremo takvu intenciju Istanbulske konvencije, ipak, s obzirom na to da bi ratificiranje Istanbulske konvencije – uključujući i elemente rodne ideologije u njoj – snagom međunarodnoga pravnoga dokumenta nametnulo i uvođenje rodne ideologije u obrazovne sadržaje u Hrvatskoj – osobito ako se uvedu međupredmetni sadržaji kako ih prijedlog kurikulne reforme predviđa, ustvrdilo je Znanstveno vijeće za obrazovanje i školstvo HAZU na sjednici održanoj 11. prosinca 2017., potaknuto i kontroverzama u javnosti, raspravljalo je o implikacijama mogućega ratificiranja Konvencije u Republici Hrvatskoj te je o tome odlučilo poslati ovu izjavu Predsjednici Republike Hrvatske, predsjedniku Hrvatskoga sabora i saborskim zastupnicima, predsjedniku Vlade Republike Hrvatske i cjelokupnoj hrvatskoj javnosti, navodi se u izjavi Znanstvenog vijeća.

Istanbulska je konvencija međunarodni pravni ugovor koji obvezuje države koje ga prihvate da ga i primjenjuju u cjelokupnoj državnoj regulativi pa i u odgojno-obrazovnome sustavu. Glavni je cilj toga dokumenta zaštita žena i obitelji od nasilja, što nikome dobronamjernome ne može biti sporno. No, isto je tako razvidno da se dijelovi Konvencije temelje na rodnoj ideologiji, što za odgojno-obrazovni sustav Republike Hrvatske smatramo neprihvatljivim jer u nj ne treba unositi zasade bilo kakve partikularne ideologije, pa ni rodne, upozorava se u izjavi.

Hrvatski se odgojno-obrazovni sustav temelji na hrvatskoj i srednjoeuropskoj obrazovnoj tradiciji, čime se čuva identitet hrvatskoga naroda, zemlje i kulture, te na prihvaćanju i primjeni znanstveno potvrđenih dosega znanosti. Ističemo važnost kontinuiranoga kritičkoga promišljanja i prihvaćanja novih spoznaja koje ulaze u sadržaje obrazovanja, a koji trebaju biti prihvatljivi za svih pola milijuna djece i mladih u obrazovnome sustavu te njihove roditelje koji imaju prirodno pravo odgajati djecu u vlastitom svjetonazoru, dodaju članovi Znanstvenog vijeća za obrazovanje i školstvo HAZU-a.

Istanbulskom konvencijom djeci i mladima nametnuo bi se „rodno neutralan“ odgoj, što je posve neprihvatljivo s gledišta slobode odgoja jer pojam roda u Istanbulskoj konvenciji definira se isključivo „ponašanjima, aktivnostima, ulogama“, a izostavlja se spol kao prirodna konstanta i ontološka datost. Nasilje se definira isključivo „rodno uvjetovanim“ s implikacijom da je isključivo muškarac nasilnik, a žena žrtva. Svaki odgojno-obrazovni djelatnik zna iz svakodnevnoga iskustva da to nije tako pa je očito da se u Istanbulskoj konvenciji žele plasirati znanstveno nedokazane teze o rodnom i spolnom ustroju čovjeka, piše među ostalim u izjavi. 

Na kraju teksta koji su redigirali akademik Mislav Ježić i prof. dr. sc. Ante Bežen traži se da se Istanbulska konvencija ne ratificira s ideološki spornim formulacijama, nego da se one izostave, ili da se Konvencija ne ratificira, nego da se hrvatskim zakonima zaštite sve žrtve nasilja, a osobito nasilja nad ženama i djecom.

 

Izvor: https://direktno.hr/kolumne/istanbulska-konvencija

Vezani članci:

Rodna-ideologija - Opći uvid i poveznice na izvorne tekstove o IK.

http://tockanai.net/iZ. Vukman- Još o rodnoj ideologiji

https://www.bitno.net: George-Orwell-i-rodna-ideologija

https://www.bitno.net: Tonči-Matulic-Istanbulska-konvencija/ mišljenje teologa/

 

Hitovi: 566