Dr. sc. Ivan Bagarić - Posljednji pozdrav prijatelju

Napisao/la Administrator

ivan bagaric

Kao i svima koji smo ga poznavali teško mi je povjerovati da ga više nema. Da je otišao zauvijek. Činilo se da je on posljednji koga bi ta neumoljiva Franjina „sestrica“ smrt mogla potražiti. Još prije koji dan smo se dogovarali da ćemo se naći i u miru razgovarati o toliko toga. Ali eto, i to smo zauvijek propustili. Kao i toliko drugih stvari i prilika.

Ivana sam upoznao kada je kao mladi liječnik došao raditi u DZ Tomislavgrad (tada Duvno). Kao da je jučer bilo. Igrom sudbine baš je meni pripala prilika da budem onaj koji će ga primiti (bio sam ravnatelj) i da mu na neki način budem prvi mentor i učitelj. Sijećam se simpatičnog mladića, skromnog, ali ponosnog, koji se vrlo brzo uklopio u kolektiv. Pošteno se trudio da opravdao ukazano mu povjerenje i bio na dobrom putu da se razvije u vrsnog liječnika kliničara. Onda su nam se životni putevi razišli. Ja sam otišao u hrvatsku metropolu, a njega su turbulentna zbivanja koja su ubrzo uslijedila odvela u svijet politike. A kada je zaratilo on je obukao vojničku odoru i stao u obranu svoga naroda. 

O Ivanovu doprinosu u obrani od agresora tih ratnih godina, osobito u organizaciji saniteta HVO i u spašavanju ranjenka, i naših i neprijateljskih, najbolje govore njegovi suborci i prijatelji. Bilo je to dostojno svake hvale i divljenja. S jednakom se strašću nastavio zalagati za svoj narod i u Hrvatskom saboru, da bi se na kraju vratio tamo gdje smo obojica započeli svoju karijeru – u Dom zdravlja Tomislavgrad. Tko bi pomislio da i to može biti „bojišnica“, i to kobna! 

Svemu ovome što sam spomenuo, a što bi nama običnim smrtnicima bilo previše i za više života, ja bih u ovom tužnom trenutku opraštanja od prijatelja dodao i istaknuo na prvo mjesto Ivanov odnos prema stricu i strini. Bio je to odnos pun ljubavi i poštovanja sve do kraja njihova života. Kao izraz duboke zahvalnosti za sve ono što su oni učinili nakon prerane smrti oca. Uz hrabru i plemenitu majku Lucu i uz strica i strinu, malom Ivanu i bratu Željku nije nedostajalo ništa. Sudbina je htjela da je i Ivanu pripala ista uloga nakon pogibije brata Željka od zločinačke granate. Tu svoju ulogu prema bratovoj obitelji on je zajedno sa svojom Verom odradio na jednako plemenit način kao i stric.

Na kraju, kao što je to lijepo sažeo Ante Damjanović, Ivanom ratni sudrug i prijatelj: „ Živio je i radio baš kao da ima sto srca, ne znajući da troši jedno – jedino".

Dragi prijatelju Ivane, vjerujem da si sada u boljem svijetu nego što je ovaj koji si napustio. I da u društvu anđela bdiješ nad svojim anđelima ovdje koje si ostavio da tuguju za tobom. Neka je pokoj duši tvojoj i neka ti je laka hrvatska gruda.

Ante Ljubičić

 

Baš nevjerojatno! Baš neprihvatljivo! Baš neshvatljivo.
Ante Damjanovic

Ivana Bagarića sam upoznao 1993., na putu za Mostar. Bio je to dan kad je umro Dražen Petrović. Doznali smo to slušajući vijesti oko desetak sati. Nakon toga smo šutjeli zajedno sa dr Markom Radošem gotovo do Mostara. Nikad Ivana Bagarića nisam više vidio toliko šutjeti.

Onda odjednom - ode Ivan. Baš nevjerojatno. Baš neprihvatljivo. Baš neshvatljivo. Neke smrti su baš drukčije. Neočekivanije. Neki kao da manje imaju pravo mrijeti. Na neke kao da i smrt ima manje prava. Di ćeš brate mili na njega, vidiš da je čvrst i postojan ko stijena duvanjska!

U medjuvremnu smo zajedno prošli tisuće i tisuće kilometara. Zajedno pojeli puno soli. Narazgovarali se do sita, iako bi uvijek ostala ona njegova završna, pa makar na izlasku iz auta – samo još ovo da ti kažem. Važno je, naravno.

Podjelili smo mnoge snove o obitelji, narodu, državi, ratu... Nakon toliko zajedničke soli imali smo pravo na to. Došlo je vrijeme da Ivana nazovem Muflonom. Nije se bunio samo zato što se svima odreda svidio nadimak. I samo zato što je Marko Radoš u medjuvremenu postao Mučni Padre.

U medjuvremenu sam se naslušao o stotinu bolesti od kojih će vjerojatno umrijeti. Puštao sam ga da o tim boleštinama priča taman toliko koliko mi je trebalo da prikupim dovoljno materijala za nemilosrdno sprdanje. Onda bismo se obojica razuzdano smijali.

Jedino o srcu nikad nije govorio ništa. Ono je vjerojatno i bilo zdravo. Samo ga je neobuzdani, divlji Muflon nemilice mamuzao i trošio. Jer živio je i radio baš kao da ima sto srca, ne znajući da troši jedno – jedino.

Kao liječnik možda i nije bio najbolji liječnik na svijetu. Ali je bio najdostupniji i najrazgovorniji. Mnogoj babi je bilo najvažnije da je "uštipne" za upale obraze i da joj zvonko, da cila ulica čuje, kaže – ma, nu, uvik ko cura.

Kaže legenda kako je postojao jedan broj starih žena koje su uobičajile dolaziti u uredovno vrijeme Bagrićevo, u ambulantu. Svakoj bi našao lijeka – najčešće razgovorom i slušanjem. Jedna stara žena je u dva navrata "izostala" a da nije ispričala svoj izostanak. Pa dobro Mande, di si ti brate mili, da se nije štogod dogodilo – pitao je povišenim glasom Ivan? A ja ti jadna, moj Ivane, imala sam ništa prišnjeg posla pa ti nisam mogla doći. A, onda je opravdano, ali isto drugi put pazi da ne izostaješ, rekao je miroljubivo Bagarić.

Moj kum Muflon je bio sjajan čovjek. Pravi brđanin – grlen, pun snage, zdrav, uvijek spreman za "partiju lopte", gorljiv i razgovorljiv. A ako već nije mogao govoriti znao je i slušati. Uvijek na dispoziciji svima, i znanim i neznanim, u bezazlenim ali i sudbonosnim situacijama. I vrlo bogubojazan.

Onako grlen, gorljiv i razgovorljiv, robustan, bio je naprosto nezaustavljiv. Nije bilo točke koju nije mogao dosegnuti. Nije bilo bilo razgovora kojeg nije mogao zapodjenuti, niti je bilo osobe pred kojom je pokorno morao glavu sagnuti. Svi su ga znali i sve je znao. Tako nam je i mogao svuda otvarati vrata. Ivan Bagrić, Ivan Šarac i Ivo Lučić su u tim mučnim i teškim vremenima bili naši i kišobrani i gromobrani. Tako je i bio moguć i Bijeli put i mnogi drugi, manje ili više znani projekti.

Ivan Bagarić bio izvrstan vozač koji bi s uživanjem izvlačio najbolje iz automobila. Ponekad je izgledalo da mu fali samo zerku da poleti. I na tu prvu vijest o Ivanovoj smrti, učinilo mi se da to samo znači da je prije kraja piste napokon uzletio. Teško mi je prihvatiti da je uzletio i da se amo vraćat više neće.

Zbogom dobri, divlji, gorljivi, przničavi i nadasve plemeniti čovječe. Imali smo još puno toga reći. Još i sad su mi mnoge psine i podvale na pameti. Još smo tko zna koliko puta mogli smijeh natjerati na suze.

I pozdravi svakako sve naše najmilije. Pozdravi našeg dragog Ivana Šarca i premudrog Slobodana Langa. Ali opet, iako znadem na kakav si put krenuo teško mi je vjerovati da nećeš naći načina da svratiš na kavu.

Fotografija Ante Damjanovica.

                                 Dr Ivan Bagarić

Izvor: hwww.facebook.Ante Damjanović

 

Umro dr. Ivan Bagarić
HR svijet

Nekadašnji načelnik Ratnog saniteta HVO-a i dugogodišnji zastupnik u Hrvatskom saboru, dr. Ivan Bagarić, koji je posljednjih godina obnašao dužnost ravnatelja Doma zdravlja u Tomislavgradu umro je iznenada u četvrtak, javlja tomislavcity.com.

Prema neslužbenim informacijama, koje navodi isti izvor, dr. Bagarić preminuo je uslijed srčanoga udara.

Ivan Bagarić (Mesihovina, Tomislavgrad, 11. studenog 1961. – Tomislavgrad, 9. svibnja 2019.), bio je hrvatski političar i liječnik. Član HDZ-a RH i HDZ-a BiH. Na prvim slobodnim izborima održanim 1990. u BiH izabran je za zastupnika u Parlament BiH (Vijeće općina). Dragovoljac je Domovinskog rata, član GSS RH i načelnik Ratnog saniteta HVO-a. Od 2003. do 2011. bio zastupnik u Hrvatskom saboru. Trenutno je obnašao dužnost ravnatelja Doma zdravlja u Tomislavgradu.

Bagarić je rođen u Mesihovini kod Tomislavgrada, gdje je završio osnovnu školu i gimnaziju. Medicinu je završio na Medicinskom fakultetu u Sarajevu. Magistrirao je na temu “Medicinska služba Hrvatkog vijeća obrane kao model organizacije ratnog zdravstva” na Medicinskom fakultetu u Zagrebu. Doktorirao je na temu “Kvaliteta zdravstvene skrbi nakon primarne artroplastike kuka” na Medicinskom fakultetu u Splitu.

Bagarić se politički aktivirao u samom početku demokratskih promjena (ranije nije bio politički angažiran) te je bio sudionik prvog sabora HDZ-a (Zagrebu, Lisinski 1990.). Iste godine je na prvim slobodnim višestranačkim izborima izabran za zastupnika u Parlament BiH (Vijeće općina), a kasnije 1995. i u Parlament ustavotvorne skupštine BiH. Za vrijeme Domovinskog rata obnašao je dužnost zapovjednika ratnog zdravstva (načelnik Glavnog sanitetskog stožera HVO-a) u Mostaru. Osobito se s kolegama dr. Ivanom Šarcem, dr. Radoslavom Juriljem, dr. Tonijem Kolakom, dr. Jadrankom Barišićem, dr. Tugomirom Gverićem, dr. Markom Radošem i drugima istaknuo u organizaciji ratnih bolnica diljem BiH te humanitarnom radu kada je s prof. dr. Slobodanom Langom, Antom Damjanovićem i Brankom Čulom pokrenuo humanitarnu pomoć za Srednju Bosnu, kada je dopremljena pomoć enklavi i narodu u Lašvanskoj dolini (poznatijom pod nazivom “Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrnu”).

Bagarić je pokrenuo gradnju bolnice u Novoj Biloj na način da je pokojnom predsjedniku Franji Tuđmanu predložio da bude pokrovitelj izgradnje, što je Tuđman prihvatio. Također, s Ivanom Šarcem, Slobodanom Langom, Andrijom Hebrangom, Jurajem Njavrom, Ivicom Kostovićem i drugima pokrenuo je i osnivanje Medicinskog fakulteta u Mostaru i kasnije bio jedan od matičara fakulteta.

Godine 2003. izabran je u Hrvatski sabor (11. izborna jedinica) gdje je obnašao dužnost zastupnika u dva mandata (2003.-2011.). Njegovim zaslugama Vlada Republike Hrvatske je u vrijeme Ive Sanadera, izdvojila sredstva za dovršetak izgradnje Kliničke bolnice u Mostaru te sredstva (300 milijuna kuna) za izgradnju Sveučilišnog kampusa u Mostaru.

Posljednjih godina dr. Ivan Bagarić, svojim se prilozima povremeno javljao i preko portala HRsvijet.net. Stoga, ovim putem upućujemo iskrene riječi sućuti njegovoj obitelji i prijateljima.

https://hrsvijet.net/index.php/vijesti/24-herceg-bosna/53821-umro-dr-ivan-bagaric

https://osmrtnicama.ba/ivan-bagaric/

In memoriam: Dr. Ivan Bagarić
Zora Stanić/Tomislavcity

10. svibnja 2019.

Živimo li, dakle, ili umiremo – Gospodinovi smo. Ta Krist zato umrije i oživje da Gospodar bude i mrtvima i živima.

U ovim retcima sasvim sigurno neće biti ni blizu dovoljno rečeno sve ono što bi bilo potrebno reći o dr. Ivanu Bagariću čija nas je iznenadna smrt vrlo potresla. Nije mi to ni cilj, a ni u pokušaju ne bih uspjela. Zapravo, ne mislim ni da bi i Ivanu do toga bilo stalo i ne činim ovo iz bilo kakvih razloga osim onih ljudskih i iskrenih, onih u kojem te srca „goni“ da negdje pa i na ovaj način – sjedi i piši izneseš ono što ti je na tomu istom srcu.

Bili smo poznanici. Povremeno bi se Ivan javio elektroničkom poštom i odaslao svoje razmišljanje ili sugestiju na određenu temu; (npr. kako možemo pomoći da se izgradi parkralište DZ Tomislavgrad); reakciju na neku objavu (naplata premija zdravstvenoga osiguranja) ili uputio ovakvu sličnu riječ u povodu smrti kolega koji su svojim životom i djelom učinili više za čovjeka i širu zajednicu (dr. Slobodan Lang, prof. dr. Šimun Križanac…).

Nikada nije bio nametljiv. Naprotiv, vrlo učtivo bi se ophodio prema „predstavnicima medija“ jer i sam je bio „novinar“. Radeći javni posao redovito je bio izložen sudu javnosti, a ono što bi me osobno uvijek ugodno iznenadilo jest činjenica što u njegovim reakcijama na informacije, ali i one koje to nisu bile, nije bilo prostora za ružne riječi, “prijetnje” isl. Čak ni u neslužbenim.

Bog te pomoga – čini mi se da je bila njegova česta uzrečica, ali i pomalo smiješna “zamjenica” kad bi želio burnije reagirati, jer ni tada to nije bilo očitovanje „bijesa“. Takav njegov pristup i ophođenje prema drugomu, u ovim me trenutcima podsjeti na naše stare duvanjske majke i očeve koji bi znali reći ne proklinjite već blagoslivljajte. Na gotovo svaku izgovorenu psovku u njegovoj blizini, reagirao bi.

U svojim javnim nastupima malo tko je mogao neprimjetiti vještinu njegova govorništva. Satima bi mogao zboriti i zadržati pažnju slušatelja. Nesumnjivo, bio je intelektualac, liječnik, domoljub, (general HV-a i ratni načelnik Glavnoga stožera ratnoga saniteta HVO-a) političar, ali i čovjek kojega je resila humanost od Duvna do Afrike. Znaju to, između ostalih, u Centru Otac Vjeko.

Imao je i smisla za humor, ovaj naš duvanjski i znao ga lijepo prezentirati. Tako na nedavnoj promociji jedne knjige u Tomislavgradu parafrazira svoga zemljaka koji mu je rekao da spomenik gastarbajteru u Tomislavgradu, kojega su obgrlile ruke žene i djece, ne pokazuje pravo stanje, jer nisu Duvnjaci plakali kad bi otac odlazio u tuđinu – “plakali su kad bi mu pobjegao autobus.”

Po našim mjerilima, “Ivanov autobus“ je prerano naišao, ali se nadamo da je putnik ipak bio spreman. Stoga mi koji smo kršćani nećemo plakati, vjerujemo da se on samo preselio u „krilo Abrahamovo“ i da već sada odmara od svih ovozemnih briga i tegoba.

I da. Tako je. O mrtvima se govori sve najbolje. (De mortuis nihil nisi bene). Za sve nas žive i dalje vrijede riječi sv. Augustina: “Ja sam čovjek, ništa što je ljudsko strano meni nije.” (Homo sum, humani nihil a me alienum puto“.

I Ivan je bio čovjek. I mi smo još živi.

https://www.tomislavcity.com/in-memoriam-dr-ivan-bagaric/

Večeras je u Tomislavgradu iznenada preminuo dr. Ivan Bagarić, ravnatelj Doma zdravlja Tomislavgrad.

Prema neslužbenim informacijama, koje smo dobili u Domu zdravlja Tomislavgrad, pretpostavlja se da je dr. Bagarić preminuo uslijed srčanoga udara.

Obitelji dr. Ivana Bagarića, njegovim kolegama, prijateljima i svima koje je zadužio svojim radom, humanošću i velikom ljubavlju prema rodnoj grudi upućujemo najiskreniju sućut.

Pokoj vječni daruj mu Gospodine i svijetlost vječna neka mu svijetli!

Iz životopisa dr. Ivana Bagarića:

Ivan Bagarić (Mesihovina, Tomislavgrad, 11. studenog 1961. – Tomislavgrad, 9. svibnja 2019.), bio je hrvatski političar i liječnik. Član HDZ-a RH i HDZ-a BiH. Na prvim slobodnim izborima održanim 1990. u BiH izabran je za zastupnika u Parlament BiH (Vijeće općina). Dragovoljac je Domovinskog rata, član GSS RH i načelnik Ratnog saniteta HVO-a. Od 2003. do 2011. bio zastupnik u Hrvatskom saboru. Trenutno je obnašao dužnost ravnatelja Doma zdravlja u Tomislavgradu.

Bagarić je rođen u Mesihovini kod Tomislavgrada, gdje je završio osnovnu školu i gimnaziju. Medicinu je završio na Medicinskom fakultetu u Sarajevu. Magistrirao je na temu “Medicinska služba Hrvatkog vijeća obrane kao model organizacije ratnog zdravstva” na Medicinskom fakultetu u Zagrebu. Doktorirao je na temu “Kvaliteta zdravstvene skrbi nakon primarne artroplastike kuka” na Medicinskom fakultetu u Splitu.

Bagarić se politički aktivirao u samom početku demokratskih promjena (ranije nije bio politički angažiran) te je bio sudionik prvog sabora HDZ-a (Zagrebu, Lisinski 1990.). Iste godine je na prvim slobodnim višestranačkim izborima izabran za zastupnika u Parlament BiH (Vijeće općina), a kasnije 1995. i u Parlament ustavotvorne skupštine BiH. Za vrijeme Domovinskog rata obnašao je dužnost zapovjednika ratnog zdravstva (načelnik Glavnog sanitetskog stožera HVO-a) u Mostaru. Osobito se s kolegama dr. Ivanom Šarcem, dr. Radoslavom Juriljem, dr. Tonijem Kolakom, dr. Jadrankom Barišićem, dr. Tugomirom Gverićem, dr. Markom Radošem i drugima istaknuo u organizaciji ratnih bolnica diljem BiH te humanitarnom radu kada je s prof. dr. Slobodanom Langom, Antom Damjanovićem i Brankom Čulom pokrenuo humanitarnu pomoć za Srednju Bosnu, kada je dopremljena pomoć enklavi i narodu u Lašvanskoj dolini (poznatijom pod nazivom “Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrnu”).

Bagarić je pokrenuo gradnju bolnice u Novoj Biloj na način da je pokojnom predsjedniku Franji Tuđmanu predložio da bude pokrovitelj izgradnje, što je Tuđman prihvatio. Također, s Ivanom Šarcem, Slobodanom Langom, Andrijom Hebrangom, Jurajem Njavrom, Ivicom Kostovićem i drugima pokrenuo je i osnivanje Medicinskog fakulteta u Mostaru i kasnije bio jedan od matičara fakulteta.

Godine 2003. izabran je u Hrvatski sabor (11. izborna jedinica) gdje je obnašao dužnost zastupnika u dva mandata (2003.-2011.). Njegovim zaslugama Vlada Republike Hrvatske je u vrijeme Ive Sanadera, izdvojila sredstva za dovršetak izgradnje Kliničke bolnice u Mostaru te sredstva (300 milijuna kuna) za izgradnju Sveučilišnog kampusa u Mostaru.

Također, Bagarić je zaslužan i za potpisivanje međudržavnog sporazuma između RH i BiH kojim je riješen status stradalnika (poginulih, ranjenih i zatočenih) HVO-a. Kasnije je za vrijeme vlade Jadranke Kosor, pokrenuo donošenje Strategije i Zakona o odnosima RH i Hrvata izvan RH te Deklaracije o potpori hrvatskom narodu u BiH i BiH na putu u EU. Kao posljedica spomenute strategije i zakona, organiziran je Državni ured za Hrvate izvan RH (kao operativno tijelo Vlade RH) i Savjet za Hrvate izvan RH (savjetodavno tijelo Vlade RH).

(Životopis: Izvor Wikipedija)

 

Matko Marušić: Moji prijatelji Ivan Reuben

https://tockanai.net/index.php/iz-medija/387-marusic-m

Dr. Ivan Bagarić, general saniteta Hrvatskoga vijeća obrane održao predavanje na Harvardu
Berislav Marušić, Med Vjesn 1998; 30(3-4): 255-256

https://hrcak.srce.hr/file/283822

Dr. Ivan Bagarić, bivši zapovjednik Stožera saniteta
Hrvatskoga vijeća obrane i član Skupštine Republike Bosne
i Hercegovine, održao je 4. travnja 1998. predavanje na
Sveučilištu Harvard (Cambridge, Massachussetts, SAD).
Predavanje je organiziralo Udruženje za jugoistočnu
Europu Sveučilišta. Dolazak dr. Bagarića na Harvard jedna
je u nizu njegovih radnih posjeta Sjevernoj Americi u
sklopu boravka na usavršavanju u Guelphu, Kanada.
Njegov boravak u Kanadi organiziralo je udruženje
IPPNW (Međunarodna udruga liječnika za prevenciju nuklearnog
rata), preko svoga predstavnika, dr. Edvvarda
Grispina, kod kojega dr. Bagarić ujedno i boravi. Pored posjete
Harvardu, dr. Bagarić će imati priliku obratiti se kongresu
liječnika kanadskog javnog zdravstva u Montrealu u
lipnju ove godine.

Dr. Bagarić je govorio o razvoju situacije u BiH 1992.-
1995. te opisao trenutno stanje u zemlji. Kao primjer kojim
je ilustrirao i pojasnio svoje zaključke upotrijebio je područje
javnoga zdravstva u okviru kojega je djelovao za vrijeme
rata i koje je njegova specijalistička struka. U svom govoru
dr. Bagarić je izrekao nekoliko važnih stvari koje su
slušateljstvu, pretežito sastavljenom od studenata sa svih
strana svijeta, pojasnili zbivanja u BiH. Nakon uvodnog
govora dr. E. Crispina, koji je predstavio dr. Bagarića i
objasnio okolnosti koje su omogućile njegov dolazak, dr.
Bagarić je govorio o danima prije rata kad su postavljene
osnove današnje Republike Bosne i Hercegovine. Kao član
Skupštine BiH, godine 1990. dr. Bagarić je, zajedno s
hrvatskim i muslimanskim zastupnicima, glasovao za nezavisnost
BiH. Time je potcrtao trud Hrvata u BiH u stvaranju
nezavisne države, naglasivši kako je to pokazatelj da
Hrvati nikad nisu željeli razbiti BiH, za što ih često optužuju
međunarodni mediji. Tu je činjenicu, međutim, muslimanska
strana uporno prešućivala, prikazujući se kao jedini
stvaralac BiH.

- No pritom su zaboravili da je Deklaracija o nezavisnosti
Bosne i Hercegovine donesena u Skupštini zajedno s
Hrvatima - rekao je Bagarić.
Kako su agresijom na BiH Srbi zauzeli dvije trećine teritorija,
mnogobrojne muslimanske izbjeglice su prebjegle u
Hrvatsku i slobodne dijelove BiH. Tako se dogodilo daje u
gradovima kao što su Mostar i Bugojno, u kojima su prije
rata narodi bili brojčano izjednačeni, muslimanska populacija
odjednom nadmašila hrvatsku u omjeru od barem dva
prema jedan. To je dovelo do konflikta između Hrvata i
Muslimana koji se tek donekle razriješio Washingtonskim
sporazumom.
Međutim, tek je sporazumom iz Daytona došlo do mira,
iako je Daytonski mir najveće dobitke donio - Srbima. Oni
su dobili 49% teritorija iako nisu brojčano toliko zastupljeni.
Analizirajući mogući politički rasplet, dr. Bagarić je
zaključio da su Hrvati zapravo najveći gubitnici u ratu jer su
izgubili plodnu Posavinu i jer, izmučeni ratom s Muslimanima
i Srbima, nisu uspjeli zadržati velike dijelove srednje
Bosne koja je bila većinski hrvatska.

Nakon te analize, dr. Bagarić se okrenuo zdravstvenom
aspektu rata i opisao na koji se način pružala medicinska
pomoć. HVO je osnovao mnogobrojne bolnice koje su stoga
formalno ostale pod vojnim zapovjedništvom, iako su
pružale pomoć i vojnicima i civilnom pučanstvu. Zapravo
su se u njima liječili ponajprije civili, i to svih nacionalnih
pripadnosti. S obzirom daje neposredno prije početka rata
ili za vrijeme rata pola medicinskog osoblja i liječnika pobjeglo
iz BiH - svi oni koji su ostali, Hrvati, Muslimani, Srbi
ili Židovi, radili su zajedno - rekao je dr. Bagarić. Pritom su
se liječnici koji nisu hrvatske nacionalnosti, ali koji su ipak
radili u bolnicama HVO-a, jako istakli. Na primjeru odlaska
tako velikog broja liječnika, dr. Bagarić je zaključio
koliko je velik ukupan broj ljudi napustio BiH te koliko je
velika društvena kriza koja se tek mora prebroditi.
U zaključnom dijelu govora, a napose u raspravi koja je
uslijedila, dr. Bagarić je istaknuo korake koji bi se mogli
poduzeti za rješavanje postojećih problema u BiH. Najveći
teret koji leži na državi jest visoka nezaposlenost, koja
dostiže čak 80%. U takvim je uvjetima teško postići potpuno
normalno stanje makar je mir zasad osiguran. Stoga je
dr. Bagarić sugerirao da bi države zapadnoga svijeta najprije
trebale investirati u gospodarstvo BiH, te pomoć dijeliti
ravnopravnije. Poticanjem produktivnosti cijeloga naroda,
ljudi će manje misliti na ono što je bilo i više će se orijentirati
na budućnost. Tek tada je moguće potpuno pomirenje.
U tom smislu on je pozvao nazočne studente da se organiziraju
i da s Harvarda pokrenu inicijativu koja bi pomogla
stvaranju klime u kojoj bi se ostvarila nova gospodarska
ulaganja. Dr. Bagarić je naglasio da se tu ne radi o humanitarnoj
pomoći nego o gospodarskim poduhvatima koji bi
donijeli dobitak i investitorima.

Pitanje čime bi se te investicije osigurale, dr. Bagarić je
označio kao pitanje koje svi postavljaju. Međutim, jedno
bogato društvo kao što je američko moglo bi preuzeti i nezBerislav
Marušić: Dr. Ivan Bagarić, general saniteta Hrvatskoga vijeća obrane održao predavanje na Harvardu

natno veći rizik kako bi pomoglo siromašnijem - izjavio je
dr. Bagarić. Naglasio je da investicije ne bi bile potpuno
neosigurane, jer je narod Bosne i Hercegovine spreman za
mir. Nikome više nije do rata, pa je opasnost njegova rasplamsavanja
razmjerno mala.
I pored jezičnih prepreka koje je predavač morao svladavati
tijekom govora, rasprava koja je slijedila bila je vrlo
živa i zanimljva, najviše zahvaljujući očitoj uvjerenosti,
osobnom angažmanu i duhovitosti dr. Bagarića. Opširno,
povoljno i lijepo izvješće o predavanju tiskano je u listu
Harvard Crimson, koji se čita u cijelome svijetu.

Berislav Marušić
1955 Harvard Yard Mail Center
Cambridge, MA, 02138-7509
USA
Elektronska pošta; Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 
IN MEMORIAM: Sjećanje na doc.dr.sc. Ivana Bagarića
Prim.dr.sc. Helena Šarac

http://mandino-selo.com/wp/84276-2/?fbclid=IwAR2glwI4_d-3XIvzQyrGHilck5lg4PuZvbGrKzT_TxdtUMoZMr_71sQKz1M