Slavica Butković Mandić: Za svoju dušu

Napisao/la Administrator
Konji
...poeziju počinje pisati već kao osnovnoškolka, prve pjesme objavljuje u listovima Glas mladih i Novi vidici, a na X. Susretima u Karlovcu, 1976. godine za „Pjesmu o djedu“ osvaja prvu nagradu. Slijedi duga pauza, piše samo za „svoju dušu“, a onda na poticaj prijatelja čita svoje pjesme i dopušta da se u svoj svojoj raskoši i senzibilitetu u prvoj zbirci pjesama koja je pred objavljivanjem, pokaže istinska pjesnička duša...

 
SAVA
 
Drveni most
poljubac prvi ukrao.
 
Tanane snove
vjetar nasipom rasuo.
U šumi hrastovoj
moji su konji ostali.
 
Snjegovi rani
bećare kući poslali.
 
Pjesmu mobe
odavno  poljem ne čujem,
Jesenja studen
širokim šorom putuje.
 
Samo me Sava,
k'o brižna mati,
kroz život
strpljivo prati.

KONJI
 
Dok gleda kako joj bijelu
grivu vjetar
livadom mrsi,
do neba  se propinje,
i kasom zemlju trese.
 
Ona se
ko vila zanjiše,
zaljulja vrbike
i  kolo povede.
 
On vrat isprući,
nozdrve raširi,
pa joj mirise upije.
 
Galopom
žitišta gaze.
 
Repovima
zvijezde šibaju.
 
Crnicu  oru,
pa se u nju,
ko korjenje,
u ljubavnoj igri
ukapaju.
 
Vrisci konjski
rijekom plutaju.
 

BADNJA VEČER
 
Misli me  vode
u noć
kad  majka
peče božićni  kruh.
 
Na  siniju ga stavlja,
pa tužna
što oca nema,
Boga
za zdravlje moli,
i pićem žutim,
od prženog šećera,
spravljenim,
nama nazdravlja.
 
Nas četvoro,
jedno za drugim, „živjela“,
važno kažemo,
i u majku, ko u Božića gledamo.
 
Borovina i slama
u toploj sobi mirišu.
 
Dok vjerovanje moli,
grančicom jele,
svetom nas vodicom
škropi
i  blagoslovi.
 
Badnja večer je.
I moja se djeca,
malom Bogu vesele,
i da njih nije,
majci bih
noćas,
po blagoslov s grančice jele.

    
ČEKANJE
Kradem ti korake mislima.
 
Tvoj put svome okrećem.
 
U trenucima čekanja
upijam te u vene
 i tobom opijena
prolijevam vrijeme
 po trgovima.
 
Ime ti dozivam.
 
Plan opaki smišljam.
 
Kad te otmem od dana,
učahurit' ću se u tebe
i ostati u tvojoj nutrini
dok se u  leptira
ne pretvorim.

 
ISTINA
 
Bio si noćas
moja vjera...
 
Prospi
moje riječi
po
svojim pašnjacima.
 
Prodaj život
za dah vjetra,
i divlju dušu
za cjelov moj.
 
I pazi
da nam prasak svjetla,
zorom
snove
ne razbije.

GODIŠNJICA
 
Samo živjeti,
ili čuvati nježnost
prvih godina?
 
Ne govori ništa.
Bol, jednom rođena
ne prolazi lako...
 
I danas
tražim mir
u mirisu ruža,
u brezi
pred kućom
što se zove dom.
 
Misao na tebe,
ipak oči nasmiješi…                                   

 
Slavica
Slavica ( Butković) Mandić, rođena  16.04.1961.g. na lijevoj obali Save,u Gunji,najvećem selu Cvelferije, u županjskoj posavini. Osnovnu školu pohađa u Gunji, opću gimnaziju u Brčkom. Godine 1980. radi školovanja dolazi u Zagreb, gdje završava Pravni fakultet, Studij socijalnog rada. Profesionalni dio života posvećuje starim, nemoćnim i invalidnim osobama.  Poeziju počinje pisati kao osnovnoškolka, u literarno-novinarskoj sekciji „Dragutin Tadijanović“, pod vodstvom prof. Josipa Krunića. Pjesme objavljuje u njihovom listu „Glas mladih“, zbirkama dječje poezije te u srednjoškolskom listu Novi vidici. Uspješno  sudjeluje na republičkim susretima članova literarnih, novinarskih, lutkarskih i dramsko-recitatorskih grupa. U Karlovcu, na X susretima, 1976.g. za „Pjesmu o djedu...“ osvaja prvu nagradu.  Bila je to filmska kamera, koju i danas ljubomorno čuva.  Članica je Udruge umjetnika „August Šenoa“. Zadnjih dvadesetak godina ne objavljuje pjesme. Piše isključivo za svoju dušu. Na poticaj članova Udruge “August Šenoa“ čita nekoliko pjesama i shvaća da ih treba podijeliti s drugima. Nakon uspješnog pohađanja „Minervine škole pisanja“ , priprema izdavanje svoju prve zbirke pjesama  Na rijeci
 
 
Slavica Butković Mandić, rođena je 16. travnja 1961.g. u Gunji. Godine 1980. g. iz Gunje, radi školovanja dolazi u Zagreb, gdje na Pravnom fakultetu, završava Studij socijalnog rada. Profesionalni dio života posvećuje starim, nemoćni i invalidnim osobama, gdje u domu za starije osobe vodi literarno-novinarsku i recitatorsku grupu, organizira međudomske pjesničke susrete Vesna Parun, pjesničke i književne tribine i sl.
Poeziju počinje pisati kao osnovnoškolka,u literano-novinarskoj sekciji „Dragutin Tadijanović“, pod vodstvom prof. Josipa Krunića.
Pjesme je objavljivala u listu Glas mladih, zbirkama dječje poezije, srednjoškolskom listu Novi vidici, te u studentskim listovima.Uspješno je sudjelovala na republičkim susretima članova literarnih, novinarskih, lutkarskih i dramsko-recitatorskih grupa, gdje je u Karlovcu, na X. susretima, 1976. g. za Pjesmu o djedu... osvojila prvu nagradu. Objavljivala nekoliko pjesama u zbornicima i zajedničkim zbirkama poezije u izdanju Kulture snova i Udruge umjetnika August Šenoa .Uspješno je pohađala i završila Minervinu školu pisanja.U izdanju Udruge umjetnika „August Šenoa“, 2011. g. objavila je svoju prvu samostalnu zbirku pjesama Na rijeci. Na natječaju Udruge LANTERNA-Providenca, za najbolju neobjavljenu zbirku poezije, osvojila je prvu nagradu; pravo na tiskanje druge zbirke pjesama Obrisi na vodi i od tada je član Udruge LANTERNA – Providenca, Biograd na Moru.
 

 
Divlji  Konji
Oni su plemenita, prekrasna božja stvorenja, koja unatoč najsurovijim životnim uvjetima uspijevaju pronaći šačicu trave i lokvu vode, i preživjeti. Oni jesu divlji, ali slobodni. A koliko smo mi slobodni? I čega se sve odričemo za ono malo komfora? Nemojte ovo propustiti.
http://mojsvijet.hr/images/docs/Divlji_konji.pps