U ove svibanjske dane kada se obilježava završetak Drugoga svjetskog rata, pobjeda nad fašizmom i Dan Europe (9. svibnja), Hrvati se sijećaju najveće tragedije u svojoj povjesti – Bleiburga i Križnih puteva. Kako u svojoj knjizi Sudbonosci piše Josip Jović, za Vinka Nikolića,koji je preživio te teške dane, to je tragedija koja je potresla milijun ljudi, razorila na tisuće obitelji, uništila jednu mladu državu, osudila nekoliko generacija na doživotno progonstvo, na nestanak u tuđim zemljama bez traga. Ovdje donosimo nekoliko dijelova poeme Smrt je čekala u Bleiburgu Mate Marčinka, još jednog preživjelog stradalnika sa Bleiburške Kalvarije, koji je tada imao dvadeset godina.
I.
A smrt je čekala u Bleiburgu
Zatvarahu se prozori nakon našega odlaska. Zasjede na izlaznim putovima. Posljednja naša noć u pregaženoj domovini. Selidba u nepoznato. Pune odhodne ceste vojnika i staraca, majki i žena i djece. Smrt nas je slijedila danima, na šajkači joj trorogoj zvijezda petokraka, na rukavu mrtvačka lubanja s ukriženim kostima. Iz crne kutije krugovalne glas pjevauži za ostavljenim domom, koji mu je napustiti napustiti i ne vratiti se. Bila je noć gluha i nijema, nakazni šumski noćuljci nagrnuvši odasvud plesali su oko nas i smijali se smijali iz preklana grla. Bježali smo od noža s kojega je škropila zemlju krv nevinih, a divlji urlik goniča razlijegao se zapaljenim selima i gradovima, sibirski vjetar zaleđivao je lisnate šume u kojima smo tražili spas od zrakoplova ubojica.
Ona zvijezda usudnica a da to nismo ni znali vodila nas je u hadski bezdan nabujale Drave, Kočevskoga roga, Maceljskoga gorja, jame Jazovke, Dubovca i bezbroj drugih jama jazovki širom porobljene Hrvatske. Nismo to tada znali. Prekasno smo spoznali da na zapadu ne izlazi sunce nego zapada, krvareći nebo i zemlju. I da za Hrvate nema slobode svim narodima obećane. Samo zator i pomor roda našega. Bila je olujna noć bez zakloništa.
Noć dječjega plača, krikova i molitava. Noć samoubojstava da se goničima ne padne u ruke. Noć slomljenih snova. Od smrti s Istoka bježali smo k bijelim anđelima Zapada, s pouzdanjem nevinih vjerujući džentlemenskoj riječi. Bježali smo od smrti, a smrt nas je čekala u Bleiburgu. U Dvorcu na brdu visoku. Obučena u englesku odoru, o vratu joj ogrlica viteškoga Reda podvezice. Honny soit qui mal y pense! Stid neka bude onoga tko nešto nepristojno je pomislio. Bila je noć, gavranolika bleiburška noć. Sijevanje noževa u mraku, Štektanje strojnica. Kao pokošeno snoplje na polju mrtvi redovi poklane vojske. Plaču majke za ubijenom djecom i djeca za ubijenim majkama. Glas one smrti iz bleiburškoga Dvorca, obučene u englesku odoru Albiona ohologa, odjekuje nad stratištem: Očistite palubu! Očistite palubu! Očistite palubu! Na mostu dravogradskomu zaori se urlik divljih goniča sa zvijezdom petokrakom na trorogoj šajkači i četničkim znakom smrti na rukavu i u srdcu: Padaj kišo, krv operi, kud prolaze proleteri! Bijaše to noć bez mjeseca i zvijezda u kojoj je smrt plesala svoj paklenski ples nad poklanim Hrvatima.
II:
Dravogradski mrtvograd
Kad digosmo bijele zastave, Englezi nam rekoše:
Vodimo vas u slobodu!
Čim počesmo prelaziti na drugu obalu, nožem
i metkom prebrojavahu šutljive zarobljenike.
Ubijene s mosta bacahu u Dravu,
da ih izjedu ribe i otplavi voda.
V.
Mariborska skretnica
Križnoputna postaja Maribor.
Izmoren vrućicom, skljokah se ko proštac
u kut logorski podno trošna zida,
izmučeno tijelo klonulo je posve.
Dobrotvorna nesvijest uljulja me u san,
umuknulo je režanje goniča.
Groznica me vrati u pakao zemni,
drhturim dok se ne rasplamti žar,
u klonulu što tinja mi tijelu.
Mutne oči polako se bistre,
opustio je prostor gdje zanoćih.
Smrt skretničarka moje sudrugove
skrenula je put stratišta šumskog,
preskočila me smatrajući me mrtvim.
VI.
Smrt me mimoišla
XIV.
Hrvat nema pravo na svoj grob
Svaki čovjek ima pravo na svoj grob,
samo Hrvat nema.
Ubijenima bleiburškim zarobljenicima
uskraćeno je pravo na grob
s njihovim
imenima i prezimenima.
Oni su bačeni u protutenkovske rovove,
jame bezdane u vučjim gorama,
rijeke i močvare.
Na njihovim bezbrojnim bezimenim grobovima
nema
ni imena
ni prezimena.
Do njih je izbrisan
svaki trag.
XV.