Bleiburg - simbol najveće hrvatske tragedije

Napisao/la Administrator
Bl5
Foto: A.Lj.
 
“Prema mojim procjenama 100 do 200 tisuća Hrvata pogubljeno je u Sloveniji. Postoje masovna prikrivena grobišta koja su u Hrvatskoj, Sloveniji i Srbiji. Samo ta grobišta pokazuju koliko je zločin rasprostranjen. Do 2000. godine hrvatska državna komisija ustvrdila je 850 prikrivenih grobišta u Hrvatskoj, u Sloveniji 600, a u Srbiji je 200 takvih grobišta. Govorimo o ukupno 1750 evidentiranih masovnih grobišta. Prema procjenama britanskih vojnika, pola milijuna hrvatskih civila i 200 tisuća hrvatskih vojnika povlačili su se prema Austriji, a pogubljenja su se i kasnije nastavila” -  povjesničar prof. dr. Josip Jurčević.

 


Jurčević: ‘Bleiburg jedna od najvećih tajni, istina o njemu uništila bi mit o Jugoslaviji!’
Četvrtak, 11. svibanj 2017.

Smatra da tema Bleiburga "još uvijek nije doživjela status kakav bi trebala doživjeti u objektivnom smislu, nije se dogodilo suočavanje s osnovnom činjenicom da se radi o daleko najvećoj tragediji u hrvatskoj povijesti"

U emisiji “Iza zavjese” Tihomira Dujmovića na HRT-u gostovao je povjesničar Josip Jurčević koji se osvrnuo na teme iz hrvatske prošlosti, od Bleiburga i komunističkog nasljeđa, do prijedloga zakona o otvaranju arhiva i kanonizacije Alojzija Stepinca.

Prof. Jurčević je rekao da su austrijske vlasti prilično kasno ove godine odobrile okupljanje na Bleiburgu. Objasnio je da razlog tome nije bila najava Thompsonova koncerta već sigurnosni razlozi – odnosno prijetnje nekih Srba koji žive i rade u Austriji.

O Bleiburgu

Istaknuo je da je Bleiburg jedna od najvećih tajni u vrijeme jugoslavensko-komunističkog režima.

“Bleiburg je jedna od najvećih tajni jugoslavenskog komunističkog režima koji je poduzimao sve vrste akcija i operacija da se ta tema potpuno makne s javne scene, odnosno da se o njoj ništa ne zna i ne govori, te da se ne obilježava. Istina o bleiburškoj tragediji bi teško kompromitirala taj sustav, kako unutar Jugoslavije, tako i u međunarodnim okolnostima”, rekao je Jurčević.

O broju žrtava

“Još uvijek i nakon 25 godina postojanja hrvatske države, neovisno o strankama koje su bile na vlasti, one nisu pokazale spremnost tu temu riješiti imenima i prezimenima”, kazao je Jurčević. “Hrvatske institucije još uvijek ne žele riješiti to pitanje, a razlog zašto ne rješavaju jest da bi se moglo s time manipulirati”, dodao je.

“Naime kod pripreme popisa pučanstva u Hrvatskoj 2001. i naročito 2011., kad smo već bili blizu ulasku u EU, stručnjaci, uključujući mene, su predlagali da se pored popisa pučanstva postave još dva pitanja: ‘Je li Vam netko stradao tijekom Drugog svjetskog rata ili poraća?’, i drugo pitanje – jer ni to nije riješeno – ‘Je li Vam netko stradao tijekom srbijanske oružane agresije odnosno hrvatskog Domovinskog rata? (…) Taj prijedlog je rađen u okviru MUP-a kad ga je vodio gospodin Karamarko, a zaustavila ga je tadašnja premijerka’”, rekao je.

“Prema mojim procjenama 100 do 200 tisuća Hrvata pogubljeno je u Sloveniji. Postoje masovna prikrivena grobišta koja su u Hrvatskoj, Sloveniji i Srbiji. Samo ta grobišta pokazuju koliko je zločin rasprostranjen. Do 2000. godine hrvatska državna komisija ustvrdila je 850 prikrivenih grobišta u Hrvatskoj, u Sloveniji 600, a u Srbiji je 200 takvih grobišta. Govorimo o ukupno 1750 evidentiranih masovnih grobišta. Prema procjenama britanskih vojnika, pola milijuna hrvatskih civila i 200 tisuća hrvatskih vojnika povlačili su se prema Austriji, a pogubljenja su se i kasnije nastavila”, ustvrdio je nadalje.

Demografske posljedice Bleiburga

“Tada je pobijeno toliko ljudi da i danas izumiremo fizički, demografski”, ustanovio je Jurčević. “A to je jedan od razloga”.

Po dostupnim podacima, nastavio je, “vidi se da su 90 posto ubijenih muškarci i da 90 posto od njih nije imalo djece. Tada je napravljena ta golema demografska rupa koja se multiplicirala i umnožavala svakih dvadesetak godina, kako dolaze novi naraštaji”.

“To je jedan od glavnih razloga – pored ostalih čimbenika – zašto Hrvatska danas izumire”, rekao je. “Tada je doista pogubljena cijela pretkomunistička hrvatska baština, u institucijskom, vrijednosnom i svakom drugom smislu. Cijela paradigma, svjetonazor, vrijednosni sustav komunizma je nametan gotovo 45 godina, i u tranzicijskom procesu u kojem se Hrvatska s time još uvijek nije suočila”.

Povjerenstvo za suočavanje s prošlošću

“Osnovano je Povjerenstvo za suočavanje sa prošlošću koje je nestručno, i postavljeno po nekom institucijskom kriteriju, umjesto da su u njemu povjesničari, politolozi, pravnici, komisiju predvodi liječnik koji je čelna osoba Akademije”, rekao je Jurčević.

“Povjerenstvo je osnovano izvan standarda uobičajenih u svijetu. Inače ih osnivaju civilne udruge kojima se najviše vjeruje. Vjerujem da je Povjerenstvo osnovano rutinski da bi se riješili trenutni problemi”, naglasio je.

O zakonskim prijedlozima otvaranja arhiva

“Što se tiče pitanja zakona o arhivu vrlo je važan Mostov prijedlog, a kojeg su sve stranke prihvatile. Važno je to da da se građa do 22. prosinca 1990. može koristiti bez ograničenja za istraživanje, što je u skladu s europskim standardima”, rekao je Jurčević.

“GLavni problem je međutim što glavnina kompromitantne građe više nije nije u državnim ustanovama; ona je sustavno uništavana već od 1980-ih godina”, dodao je. “Ta građa je uništavana i nakon ’90. godine, o čemu postoje svjedočanstva, i ta su pitanja još pred nama”.

Kanonizacija Alojzija Stepinca

“S unutarcrkvenoga motrišta to predstavlja presedan, budući da procedura svake Crkve, pa tako i rimokatoličke, je dosad bila takva da Crkva sama određuje tko će biti blaženik i tko će biti svetac. Taj proces je dovršen i još se čeka samo potpis”, kazao je Jurčević.

“Ono što nas treba najviše zabrinjavati, s obzirom na identitetsko-nacionalno, a ne samo vjersko značenje blaženog Alojzija Stepinca, jest simbioza poltiike i Srpske pravoslavne crkve, koja je i u prošlim stoljećima i u ovom stoljeću bila u službi politike”, nastavio je. “Rekao bih da je to problem s kojim se još nismo suočili”.

Izvor: HRT/narod 

https://www.dnevno.hr/vijesti/hrvatska/jurcevic-bleiburg-jedna-od-najvecih-tajni-istina-o-njemu-unistila-bi-mit-o-jugoslaviji-1024365/


 Bleiburg i križni put -Iz knjige Sudbonosci, Josipa Jovića

Zgb oslob

...Za Vinka Nikolića je to najveća tragedija naroda u cijeloj njegovoj povijesti, tragedija koja je potresla milijun ljudi, razorila na tisuće obitelji, uništila jednu mladu državu, osudila nekoliko generacija na doživotno progonstvo,  na nestanak u tuđim zemljama bez traga... (Iz knjige Sudbonosci, Josipa Jovića, Verbum, Split 2000).

(...) Kolona vojske i civila koja se povlačila bila je duga blizu 60 km. Pavelić se izdvojio u Rogaškoj Slatini da bi krenuo prema Salzburgu, u američkoj zoni, dok je kolona nastavila svoj put prema Dravogradu i Bleiburgu, gdje ju je zaustavila britanska vojska i predala partizanima. Vojska je izvjesila bijele za­stave i bacila oružje.

General Ivo Herenčić i Danijel Crljen 15. svibnja u bleiburškom dvorcu (prema zapisima samoga Crljena) pokušavaju uvjeriti britanskog generala Patrika Scotta da britanska vojska prihvati predaju, da se tu ne radi o vojsci nego o narodu koji bježi pred boljševizmom i koji ima pravo na zaštitu kakvu imaju svi politički emigranti koji se ne želi predati onome od koga bježe. Hladni Englez samo je uzvratio da je on vojnik koji izvršava zapovijedi, a ne političar te da se narod nema čega bojati, budući da partizani priznaju i poštuju međunarodne zakone i još da nije imalo smisla propagandom tjerati narod na strahovit put.

O svemu tome Nikolaj Tolstoj, britanski povjesničar, unuk slavnog ruskog pisca istog imena i prezimena, piše: "Zapovjednik Scott je mješavinom obmane i sile spriječio panični bijeg velikog dijela hrvatskog stanovništva u Bleiburgu. Gotovo četvrt mil­ijuna Hrvata vraćeno je preko Drave i prepušteno Titu na milost i nemilost. Komunističke su se trupe i njiho­vo politička policija pripremile da počine pokolje užasnije od svih grozota što su se zbile za četiri godine rata i okupacije."

U samom Bleiburškom polju, kod Dravograda, Maribora (u proljeće 1999. otkopan je tenkovski rov dug nekoliko kilometara i povađeni natrpani kosturi radi trase nove ceste koja tu prolazi), partizanske su jedinice odmah izvršile masovni pokolj. Preživjeli su upućeni na tzv. križni put prema Jugoslaviji. Iznemogli su ljudi danima pješačili od logora do logora. Iznemogli i oni koji su pokušali pobjeći ubijani su na licu mjesta. Ukupno je, dakle, nakon rata od strane partizana i preobučenih četnika u nekoliko dana mučki pobijeno preko pedeset tisuća Hrvata, većinom nevinih civila. Točan se broj nikada neće saznati, a procjene idu i do dvjesta tisuća.

Bleiburg je jedno malo austrijsko mjesto, početak stradanja, ali je on tijekom vremena postao simbol grobnice za, prema Vinku Nikoliću, dvjesta tisuća Hrvata, "kod Bleiburga je pao cvijet hrvatskog naroda, nikad pobijeđena hrvatska vojska, najljepša hrvatska mladost, najelitnija hrvatska inteligencija". Za Nikolića je to najveća tragedija naroda u cijeloj njeg povijesti, tragedija koja je potresla milijun ljudi, razorila na tisuće obitelji, uništila jednu mladu državu, osudila nekoliko generacija na doživotno progonstvo, na nestanak u tuđim zemljama bez traga. Ako me se, poručio je Nikolić, ikada bude itko sjećao, neka me se sjeća kao čovjeka koji je čitav život plakao za izgubljenom domovinom.

No, Vinko Nikolić, pisac iz doba NDH koji se i sam našao u emigraciji poslije rata, provevši u Italiji, Argentini, Francuskoj, Belgiji, Engleskoj, Austriji, Njemačkoj, Švicarskoj i Španjolskoj 4 godina života, predano radeći na okupljanju svih političkih, kulturnih i književnih potencijala hrvatskog iseljeništva, te izdajući "Hrvatsku reviju" od 1951., bio je jedan od rijetkih koji je imao tu sreću da se 1991., vrati u domovinu, u novu Hrvatsku i da u njoj nastavi izdavati "Hrvatsku reviju" te da umre kao zastupnik Hrvatskog državnog sabora. Još je u Barceloni 1985, zapisao: "Narod nastavlja živjeti, narod nastavlja sanjati o svojoj slobodi, što zato što taj divan san ne ćemo i mi dosanjati." On ga je dosanjao, ali nije umro sasvim sretan. No to je priča iz poglavlja o Tuđmanu.

Samo rasulo jedne mlade države, onakva katastrofa hrvatskoga naroda kao i onakvo uništenje i poniženje hrvatske vojske, u ratu nepobijeđene, nešto je što ni najbujnija mašta ne može dočarati. Tko to nije doživio, neće moći ni približno stvoriti viziju o veličini i grozoti tragedije iz svibnja 1945. Tako se Nikolić 1984. prisjeća tragedije o kojoj nikada nije prestao misliti i kojoj je bio izravnim svjedokom. Hrvatskoj tragediji kumovali su HSS-ovci u Londonu, Krnjević i Subašić koji su čitavo vrijeme rata radili na obnovi Jugoslavije i koji u trenutku tragedije nisu uzeli u zaštitu vlastiti narod, hrvatski partizani koji također nisu pokušali zaštititi nedužni narod, Englezi koji su predali goloruke ljude partizanima kao ovce za klanje i koji su moralni sukrivci. Ali iznad svega, zaključuje Nikolić, hrvatsku vojsku porazila je hrvatska vlada na čelu s državnim poglavarom dr. Antom Pavelićem. Nju nisu porazili ni četnici ni partizani, vojska je ostala bez vojničkog i političkog vodstva, a previše naviknuta na stegu uzalud je čekala na zapovijed i nastalo je rasulo. Tijekom četiri se godine junački borila i nije bila potučena, da bi u Bleiburgu doživjela samouništenje.

Ništa nije bilo pripremljeno, ništa predviđeno, ništa organizirano. Tragedija je neodgovorno bila povećana jer je na fatalni bijeg bilo usmjereno veliko mnoštvo civila. "Glas o partizanskom teroru stršio je kao crna avet nad čitavom Hrvatskom, i to je zlokobno iskoristi­la i sama vlast, ono izbezumljeno mnoštvo trebalo je služiti kao neki žalosni plebiscit, a ujedno u mnoštvu se lako izgube krivci. Krivicom tog fatalnog raspoloženja bježali su i mnogi koji nisu ništa imali sa režimom, a mnogi su mlađi po prvi put oblačili ustaške uniforme, jer idu u šumu, odlaze za samo kraće vrijeme. I tako su ih zatekli partizanski krvnici, pa je sama ova uniforma proglašena zločinom, koji se plaćivao smrću, bez ikakva ispitivanja, bez ikakva suđenja." Nacionalna je država živjela četiri godine i dva­deset četiri dana i bez obzira na njezin tragičan završetak živjela je u svijesti mlađih naraštaja, piše Vinko Nikolić, kao volja da se ponovno uspostavi demokratska i nacionalna država Hrvatska, ona je ostala kao veliki moralno-politički kapital, kao baština jedne generacije, za buduće generacije.

Dio ustaške vlade uspio se dočepati Zapada, dio izručen Jugoslaviji (Mandić, Alajbegović, Makanec, Canki, Kuvedžić, Steinfil) kao i bivši ministar Mile Budak, koji je napustio vladu u jesen 1943. kao minista vanjskih poslova zbog neslaganja s Pavelićevom vanjskom politikom. Svi su obješeni. Pogubljen je Slavko Kvaternik, čovjek koji je proglasio NDH. Pavelić se prebacio u Italiju i već 1946. u Rimu osniva Hrvatski državni odbor. Uskoro mu je u Argentini utočište pružio Juan Peron, gdje je među emigrantima razvio intenzivnu političku aktivnost, držeći se i dalje kao neosporni vođa, kao da se ništa nije dogodilo. On nije priznavao svoju ulogu u propasti države, i kako kaže Vinko Nikolić, "čim je osjetio stanovitu si­gurnost, ponovno se nametnuo na vodstvo onih nesretnih brodolomaca", iako je 1945. bio politički mrtavi iako mu je Krunoslav Draganović u Napulju u listopadu 1948. savjetovao da se ostavi politike, jer je on zapreka za hrvatsku narodnu borbu, jer je ona nadalje moguća samo uz pomoć zapadnih saveznika, a oni njega neće. Pavelić se s tim čak tada složio ("ja sam svoje završio“), ali samo na riječima i samo privremeno.

(...) Duga ruka jugoslavenske tajne policije stigla je najistaknutije preživjele ličnosti ustaškog pokreta. Ubijeni su u Argentini 1962. Dido Kvaternik, u Španjolskoj 1969. Vjekoslav Maks Luburić, a sam Poglavnik umro je 1959. u Madridu nakon višekratnih atentata i pokušaja uboj­stva. Andriju Artukovića je SAD izručio Jugoslaviji tek osamdesetih godina gdje je osuđen na smrt. Ubijeni su, međutim, i mnogi mlađi hrvatski politički emigraanti, ukupno više od šezdeset, koji nisu bili ustaše, često samo zbog svojih političkih ideja, kao Bruno Bušić (...)

Kada je počelo?

...Još 7. svibnja zapovjednikom je ustaške vojske bio general Aleksander Lohr, koji taj dan navečer predaje zapovjedništvo natrag Paveliću, a on pak imenuje generala Vjekoslava Luburića zapovjednikom vojske i povlačenja. To je bila posljednja zapovijed. Zadnja dvadeset četiri sata u Hrvatskoj, u koji nikada više neće nogom stupiti, proveo je u dvorcu bana Jelačića...

Uzroci?

...Pavelić se postupno rješavao svojih najodanijih i najbližih sljedbenika (Mile Budaka, Mladena i Eugena Kvaternika, Mladena Lorkovića, Ante Vokića, potom Jure Francetića i Mije Singera)...Nije podnosio ljude s karakterom, stavom i kritičkim mišljenjem, uglavnom se oslanjao na špijunske tipove, sive eminencije, a po mnogima važnu ulogu u njegovim odlukama imala je i njegova supruga Mara.

Eugen Kvaternik stanje u NDH nakon blistavog uzleta 10. travnja opisuje kao anarhičnu i izdajničku despociju koja se rukovodila načelom „poslije mene potop“. Ljudi koji su deset i više godina tiranije surađivali, kazuje Kvaternik, povlačili se po zatvorima, izgubili mladost i pretrpjeli progone i nasilja, koje je vezalo osobno prijateljstvo očeličeno u zajedničkoj borbi za iste ideale, preko noći su postali osobni neprijatelji, a da sami nisu znali zašto. Pavelić je intrigama i balkanskim podvalama uspio zavaditi ljude pojavljujući se kao politički arebitar. Svojim je ministrima osobno dijelio u omotnicama svaki mjesec tri tisuće franaka, vežući ih tako uzase kao što gospodar veže uzase psa.

Razloge poraza NDH Kvaternik izravno veže uz kršenje osnovnih etičkih zasada, koje je postalo sistemom vladavine i koje je oduzelo narodu moć zdrave prosudbe. U ime hrvatstva, napisat će Kvaternik 1961., odbačene su sve moralne, pravne, političke, kulturne i religijske tradicije. Idolom je postao duševno neuravnoteženi Balkanac koji je borbenu revolucionarnost pretvorio u balkansko divljaštvo, u kaos, anarhiju i katastrofu, koji je u najodlučnijem času najsvetije narodne interese podredio u svoje osobne. Sabotažama, korupcijom, orgijama, divljaštvom, najogavnijim spletkama, borbama za položaje, vlast i bogatstvo, upropaštena je zlatna prilika.

Hrvatska nije propala na srpskom pitanju, već zato što je hrvatski narod tolerirao jedan tipično orijentalni despotski režim koji je počinio sramotnu izdaju. Pavelića osobno s dozom subjektivizma i osobnih frustracija Kvaternik opisuje kao sredovječnog despota nepristupačnog bilo kakvim argumentima i idealističkim porivima, koji je budućnost naroda podredio svojim svakidašnjim sićušnim interesima, kojemu je manjkao svaki dar političke diferencijacije i nijansiranja, koji nije shvatio temeljni aksiom politike da narod i vodstvo vrijede onoliko koliko su jaki, da on vrijedi koliko vrijedi Hrvatska, a ne koliko bude u milosti Mussolinija i Hitlera. Napose su mu, zaključuje Kvaternik, nedostajali moralna odvažnost i rodoljublje da stvori situaciju u kojoj bi netko drugi mogao preuzeti državno vodstvo...

... Dva dana nakon memoranduma (posljednjeg pokušaja da se NDH stavi u savezničko okrilje i prihvati arbitražu Britanije i SAD-a) Pavelić, vlada, ustaške i domobranske jedinice napuštaju Zagreb, povlačeći se prema austrijskoj granici. Vlada je tražila od Pavelića organiziranje otpora, za što su bili raspoloženi vojska i vojni zapovjednici. Poglavnik je to spremno odbio. Čak štoviše, on je povlačenje planirao pola godine ranije, kada je cijelu obitelj sklonio u Austriju, a u vojnom vrhu proveo čistku, smijenivši sve prokušane i sposobne zapovjednike i dovevši sebi odane poslušnike... 

Bleiburg i križni put -Iz knjige Sudbonosci, Josipa Jovića, Verbum, Split 2000.


 
6. svibnja 1945. Memento uoči Bleiburga – Titov genocid nad nacionalnim manjinama u Jugoslaviji
Petar Horvatić, Narod.hr

Brojne zločine koje su počinili partizani vjerojatno nikada nećemo doznati točan broj. Gdje god su prošle vojne postrojbe partizana, sijale su smrt među ljudima: civilima, ženama, djecom, starcima, zarobljenicima…malo poznata činjenica ovih pokolja je genocid nad nacionalnim manjinama u Jugoslaviji: kompletno zatiranje njemačke nacionalne manjine, zatiranje talijanske nacionalne manjine i masovna ubojstva mađarske nacionalne manjine s jasnim elemnetima genocida.

Genocid nad Nijemcima – Titovi partizani ubili 6 000 djece mlađe od 14 godina

Od 195 000 Nijemaca/folksdojčera, koji su od njih 500.000 ostali u prijašnjoj Jugoslaviji ostali živjeti, od kraja 1944. do početka 1948. u logore je internirano približno njih 170 000. Od toga je, od posljedica dizenterije, gladi, hladnoće, tifusa i zlostavljanja, umrlo približno 60 000. Među stradalima znatan je broj djece, od 5600 do 6000 mlađe od 14 godina.

Kada je riječ o 10 000 do 20 000 hrvatskih folksdojčera (od 100 000 prijeratnih), koji su ostali u zavičaju nakon zatvaranja austrijske granice, oni su u ljeto 1945. internirani u logore, u kojima je smrtno stradala četvrtina.

A prema popisu stanovništva iz 1931. na području bivše Jugoslavije živjelo je 497.000 Nijemaca, najveći dio u Vojvodini i Slavoniji. Sljedeći popis koji je obavljen 1948. popisao je svega 55.000 Nijemaca. Od 100.000 Nijemaca u Hrvatskoj, na posljednjem prijeratnom popisu 1991. živjelo je samo 2.600 Nijemaca. Ovi podaci svjedoče da je komunistička diktatura na čelu sa Josipom Brozom Titom počinila genocid nad Nijemcima. To je bila i službena odluka AVNOJ-a iz 1944, što potvrđuje rasistički i ksenofobni karakter jugoslavenske države.

Odlukom Predsjedništva AVNOJ-a od 21. studenoga 1944. svi se Nijemci stavljaju van zakona i proglašavaju državnim neprijateljima kojima se oduzimaju sva građanska prava, oduzima im se sva pokretna i nepokretna imovina te ih se protjeruje iz države, a do protjerivanja se zatvaraju u radne logore. Tom je odlukom AVNOJ-a nad ovom zaslužnom narodnom grupom i najvećom nacionalnom manjinom u Jugoslaviji, a ponajviše nad civilima, ženama i djecom, počinio genocid za kojega nitko nije odgovarao.

Prema njemačkim službenim izvorima u Titovim konc-logorima umrlo je od gladi i bolesti i maltretiranja od 1944. do 1948. između 50.000 do 80.000 podunavskih Nijemaca, velika brojka za koju nitko još nije pozvan na odgovornost – niti od političara u današnjoj Srbiji niti u Hrvatskoj. Pretežno su to bila djeca i žene, budući da su partizani za zarobljene podunavske njemačke muškarce (civile ili vojnike), u dobi od 16 do 60 godine, imali specijalni tretman.

Genocid nad Nijemcima proveden je i u drugim komunističkim zemljama, dok su neke kao Rumunjska zaštitile svoje građane njemačke nacionalnosti od brutalnih ubijanja koja su dolazila od nalogodavaca iz Moskve.

U nepunih godinu dana Nijemci su gotovo istrijebljeni: protjerani, ili usmrćeni glađu i mučenjima u brojnim partizanskim koncentracijskim logorima: Valpovo, Osijek, Krndija (kod Đakova), Velika Kikinda, Gakovo, Sremska Mitrovica, Kruševlje, Molin, okolica Karlovca, Maribor, Celje gdje su deportirane i ubijane čitave obitelji.

Što je najtragičnije, temelj ovih rasističkih odredbi pronađen je u srbijanskom “Memorandumu” koji je Titovoj komunističkoj vlasti listopada mjeseca 1944., odmah po ulasku partizanskih i sovjetskih trupa u Beograd, uputio srpski akademik i ekstremist nacionalist dr. Vaso Čubrilović, autor rasističko-šovinističkog projekta iz 1937. naslovljenog „Iseljavanje Arnauta (Albanaca)“. Njegov prijedlog sastojao se u tome da se nesrpske manjine s područja Kosova, Vojvodine, Crne Gore i Makedonije protjeraju iz tih krajeva ili pozatvaraju u koncentracione logore, a to se i dogodilo.

Taj isti Vaso Čubrilović, srpski akdemik i jedan od vodećih četničkih ideologa je, gle čuda, ostao živjeti kao slobodan čovjek u Titovoj Jugoslaviji i umro 1990. godine u Beogradu. I ne samo to, 1945. godine postao je ministar poljoprivrede Jugoslavije. Čubrilović, kao poznati četnički ideolog i jedan od intelektualnih vođa četničke ideje u prijeratnoj Jugoslaviji, postao je i dekan Filozofskog fakulteta u Beogradu.

Nije li i to jedan od dokaza da je velikosrpska ideja u svojim temeljnim odrednicama ne samo preživjela u “novoj” komunističkoj Jugoslaviji, nego i nastavila ostvarivati svoje političke ciljeve?

Genocid nad Talijanima – bacanje ljudi u fojbe i protjerivanje 200.000 Talijana

U Bassovizi je pronađeno 500 četvornih metara napunjenih ljudskim tijelima, oko 2000 ubijenih Talijana od strane Titovih partizana kada su nadirali prema Trstu.

Potrebno je naglasiti da je jedan dio Talijana bio naseljen u Istru dolaskom Mussolinija na vlast, što nikako ne može opravdati jezovit ubilački odnos komunista prema njima. Vladimir Žerjavić piše da je protjerano čak 191.426 Talijana, dok talijanski povjesničari daju i veće brojke.

Sigurno je jedno: radi se o još jednom velikom zločinu Tita i partizana s elemntima genocida. Titovi zločini, što znači i zločini partizana, bili su najmasovnija sustavna ubijanja na našim prostorima. Zbog toga se i danas nalaze žrtve tih ubijanja na svakom koraku.

Tko su bile žrtve fojbi, čiju je komemoraciju predsjednik EP-a zlorabio za slanje iredentističkih poruka?

Nakon što je 1943. godine donijet proglas o sjedinjenju prvotno samo Istre s Hrvatskom i Jugoslavijom započelo se s ubijanjem Talijana. Prvotni revolucionarni “zanos” pojedinačnih ubijanja (većinom iz osvete za fašistička ubojstva) je nakon dolaska Jugoslavenske armije na ova područja zamijenilo plansko istrebljenje i progon Talijana samo zato jer su bili Talijani. To nije bilo moguće niti ostvarivo bez naredbe s najvišeg partijskog vrha i Josipa Broza Tita.

Oni koji su se opirali napuštanju završili su u fojbama (kraškim jamama). To je bio redoviti partizanski način ubijanja – bacanje živih ili mrtvih ljudi, žena, djece i staraca u jame.

Egzodus Talijana je osmislila i izvela Titova komunistička partija, a u tome su joj poslu pomagali i talijanski komunisti. Talijane iz Istre i Dalmacije proglasili su sve fašistima koji su bježali iz Jugoslavije u strahu od komunizma, što je bilo dovoljno za odmazdu.

U okolici Trsta pronađene su ogromne jame (fojbe), ali i u dijelovima Istre i Slovenije. U Bassovizi je pronađeno 500 četvornih metara napunjenih ljudskim tijelima, oko 2000 ubijenih Talijana od strane Titovih partizana kada su nadirali prema Trstu.

Genocid nad Mađarima – cilj ubijanja i protjerivanja je stvaranje srpske većine u Vojvodini

Jedan od razloga ubijanja i protjerivanja Nijemaca, Mađara i Hrvata u Vojvodini bilo je i stvaranje srpske većine koje nikada u Vojvodini nije bilo. Cilj ostvarivanja te većine bilo je i naseljavanje etničkih Srba u kuće protjeranih ljudi.

Tako je od 37% Srba u Vojvodini prije II. svjetskog rata, njihov postotak narastao na 51% nakon rata. A apsolutna brojka, dobivena prvenstveno kolonizacijom Srba u Vojvodinu, porasla je sa prijeratnih 613.000 na čak 850.000 poslijeratnih Srba. Prije Domovisnkog rata u Vojvodini je živjelo 57% Srba, a nakon protjerivanja i etničkog nasilja prema Hrvatima i drugim narodima Vojvodine, broj Srba je narastao na 66%, te je u nepunih 100 godina Vojvodina postala dominantno etnički srpska pokrajina.

Donosimo riječi vrhovnoga zapovjednika partizanskih odreda Josipa Broza Tita koje je izgovorio krajem studenoga 1945. na konferenciji za novinare u Osijeku, a objavljene su i u novosadskom glasilu »Magyar szo« od 22. studenoga 1944. Iz njih se može zaključiti da je etničko čišćenje manjina u Jugoslaviji provedeno ne samo uz njegovu suglasnost i znanje, nego i izravnu uključenost: „Najstrožije nastupili smo prema Nijemcima. Njih smatramo glavnim krivcima, oni su počinili strašne zločine u Jugoslaviji. Nasuprot njima, s mađarskom manjinom postupili smo blago i prema njima smo pokazali velikodušnost.“

O kakvoj je velikodušnosti riječ govore tek djelomice dostupni povijesni podatci, koji se kreću u doista širokom rasponu zbog objektivnih poteškoća poput dugogodišnjih zabrana istraživanja od strane vlasti, opstrukcije nekih nadležnih ustanova, vremenskoga odmaka, namjerno uništenih dokumenata i slično: „Procjene o mađarskim žrtvama na području bivše Jugoslavije u prevelikom su rasponu od 4000 do 40 000 osoba.“

Najčešće se spominje brojka od oko 20 000 žrtava. Npr. upravo je ondašnji šef Ozne Svetozar Kostić-Ćapo iznio broj od 20 000 pogubljenih Mađara u Vojvodini. Mađarski kardinal Jozsef Minszenty u pismu ministru vanjskih poslova Janosu Gyongyosiju procijenio je temeljem dobivenih podataka s terena da je riječ o 40 000 do 50 000 ubijenih Mađara od strane Titovih partizana.

Mađarski znanstvenik Tibor Cseres popisao je i objavio podrobne podatke o 31 491 ubijenom Mađaru od Titovih partizana.

Član Mađarske akademije znanosti i umjetnosti dr. Karoly Kocsis u svojoj knjizi iznosi podatke o 16 800 ubijenih Mađara u Bačkoj i 20 000 u Vojvodini, a nekadašnji predsjednik akademije dr. Jozsef Palinkas spominje 40 000 pogubljenih Mađara u Jugoslaviji. I neki su drugi ugledni mađarski znanstvenici: Jozsef Botlik, Sandor Meszaros, Gyorgy Juhasz, Sandor Papp, Marton Matuska i drugi, među kojima i dvojica katoličkih svećenika u Bačkoj Marton Szusc i Jozsef Kovacs, iznijeli podatke u rasponu od 20 000 do 40 000 mađarskih žrtava.

Pojedini su domaći Srbi pokušali spasiti nevine susjede, ali bez uspjeha. Nakon masovnih likvidacija potkraj 1944. i početkom 1945. osnovani su logori u Bačkoj: Novom Sadu, Somboru, Bačkoj Palanci, Apatinu, Odžacima, Bačkom Gračacu, Vrbasu, Crvenki, Kuli, Veprovcu, Lovćencu i u Subotici, zatim u Banatu u Kikindi te u Srijemu u Srijemskoj Mitrovici.

Do sada je, prema istraživanju Martona Matuske, u Vojvodini otkriveno 56 masovnih grobnica u kojima počivaju pogubljeni Mađari.

Izvor: narod.hr


D. Dijanović: Bleiburg i marševi smrti - Titov potpis

"...O tome da su zločini na Bleiburgu predstavljali zločine s Titovim potpisom nitko ozbiljan  danas ne dvoji. Ta krivnja proizlazi iz tadašnje Titove pozicije u komunističkome i partizanskom pokretu, ali i iz izjava samih partizana i komunista. Pravnik Dominik Vuletić ovako detektira Titovu odgovornost: „Govoreći o odgovornosti samog Josipa Broza treba spomenuti da je on u vrijeme bleiburških događaja te marševa smrti koji su uslijedili bio predsjednik Vlade (DFJ), ministar obrane u toj Vladi, generalni sekretar partije (KPJ) te vrhovni zapovjednik svih jugoslavenskih oružanih snaga (prvo NOVJ, a poslije Jugoslavenske armije), dakle de facto i de iure imao je kontrolu nad svim snagama te je bio najodgovornija osoba u zemlji. Jugoslavenske snage koje su sudjelovale u bleiburškim događajima postupale su po Titovim naređenjima i bile su pod njegovom kontrolom. One su bile dio ukupne jugoslavenske sile koja je sudjelovala u završnim ratnim operacijama, vojnoj akciji kojom je rukovodio Josip Broz. O postojanju te kontrole svjedoči i stalna komunikacija između Josipa Broza i zapovjednika III. jugoslavenske armije Koste Nađa“. (D. Vuletić, „Kaznenopravni i povijesni aspekti bleiburškog zločina“).....

Više na:  https://tockanai.net/index.php/pricaj-mi-o-lijepoj-nasoj?start=17 


GROZDA BUDAK - KRVAVI SIMBOL U MEMORIJI "OSLOBOĐENOG" ZAGREBA

Grozda

Grozda Budak rođena je 1924. u Zagrebu kao treće dijete u obitelji književnika Mile Budaka i njegove supruge Ivke. Bila je izvrsna učenica Gimnazije Sestara milosrdnica u Zagrebu, gdje je i maturirala.

Ulaskom Titovih jedinica u Zagreb, skupa s nekoliko drugih djevojaka i mladih žena, silovanja je, mučena i ubijena od pripadnika jedinice, koja je služila isključivo za teroriziranje i ubijanje stanovništva, a koji su ostali upamćeni pod nazivom "Lajbek milicioneri". Njezino točno brojno stanje nije utvrđeno, no sigurno je brojila preko 300 ljudi.

Bila je sastavljena od dragovoljaca za ubijanje "narodnih neprijatelja" unovačenih uglavnom od "partizana i njihovih simpatizera" iz podsljemenskih sela. Jedinica je utemeljena po naređenju polupismenog bravara, "narodnog heroja" i ministra policije, odnosno unutrašnjih poslova NRH, poznatog krvoloka Ivana Krajačića zvanog Stevo i načelnika OZNE za grad Zagreb, "narodnog heroja" i psihopatskog ubojice Marijana Cvetkovića. Jedinica "lajbek milicionara" bila je "operativno pridodana" dragovoljačkom egzekucijskom odredu VI ličke divizije.

Grozda je skončala na posebno brutalan način. O tome je tvrdio tadašnji načelnik Vojnog suda II. Armije Gabrijel Divjanović, uz hvalu kako su svaki taj zahvat snimali i imaju fotografije. I još je istaknuo kako su te slike o "zahvatima" pokazali njenom ocu dr. Mili Budaku koji je uskoro također mučki ubijen.

Ovo je samo jedan od više tisuća slučajeva, a opisi kojih su brutalniji od najperverznijih scenarija filmova strave i užasa, budući da je cijeli Zagreb ispunjen mučionicama (kućama i podrumima), a dvorišta i trgovi su grobišta mučenih i isakaćenih.

Treba li spomenuti da za ove zločine nikada nitko nije odgovarao. Mnogi od nalogodavaca i izvršitelja ovih monstruoznosti već odavno primaju plaću za svoja nedjela na drugome svijetu. Međutim, jedino NHR pokazuje političku volju da se nasljedstvo krvnika hrvatskoga naroda ne naziva obmanjujućim eufemizmom - antifašizmom, nego pravim imenom - genocidom nad hrvatskim narodom.


Pismo nerođenom djetetu koje razotkriva monstruoznost Hude Jame!
Autor: Z. K. 10. veljača 2017.

Slikovni rezultat za huda jama

Oh zbogom, Majko od Žalosti, Mati moja. Ti znaš da umirem nevina, kao što je umirao tvoj Sin.

Ubijena trudna žena, Slovenka Ivanka Novak Škrabec, prije nego što je bila bačena u Hudu jamu, od strane partizana, napisala je potresno pismo svom nerođenom djetetu. Do pisma je došla njezina sestra koja je s njome bila u koloni, ali se uspjela spasiti. Krvavo pismo u tajnosti čuvala je godinama, do pisma je došao slovenski publicist Roman Leljak, poznat po svom obračunavanju s UDBA-om i razotkrivanju njihovih zločina. Također, Leljak u svojoj knjizi Huda Jama spominje ovo pismo kao okidač njegova obraćenja – od obavještajca JNA do čovjeka koji je život posvetio raskrinkavanju UDBA-e….

”Još nekoliko sati i doći će kraj mojem životu…

Oh zbogom, Majko od Žalosti, Mati moja. Ti znaš da umirem nevina, kao što je umirao tvoj Sin.

O dijete moje, nježni anđele moj, kako bih voljela vidjeti crte tvoga nasmijana lica, koje bi me razveselilo. O dijete moje, nježni, bijeli moj cvijete.

Nikada neću vidjeti tvoje bijele ručice; nikada mi nećeš uzvratiti sladak zagrljaj. Nikada te neću moći stisnuti na svoje srce; iako si tako blizu, nikada, dijete moje. Negdje u zagrljaju šume naš će biti dom, krasit će ga proljetno cvijeće.

Moja usta nikad ti ne će pjevati pjesme u kolijevci, sama ću biti tvoja postelja, iako hladna i tako tvrda. Grane iznad nas pjevat će ti voljenu uspavanku. Oh, samo mirno spavaj, dijete moje, blizu si moga srca, koje te silno voli; na žalost, iako te ljubi, iz ruku smrti koja i tebe čeka, ne može te spasiti.

Samo mirno spavaj. Ti ne možeš naslutiti što te čeka. Sa mnom ćeš umirati – ja u mislima s tobom. I tada će biti kraj stradanja i muke, naše borbe, skupa ćemo k Bogu.

Kada sam te prvi put oćutjela, osjetila sam tvoj nemir. I počela sam sanjati kako ću te prvi put donijeti u Božju blizinu, da te poškropi krsna voda; na žalost, oblit će te moja krv, krvlju majke pune ljubavi bit ćeš kršteno.

Gledala sam te i vidjela kako se Krist u hostiji prvi put priklanja k tebi. Na žalost, moje će tijelo ubrzo biti ciborij, a ti, moje dijete, hostija u njemu.

Iz mojeg ciborija uzet će te ruka puna ljubavi, položit će te u svoje božansko srce… Tada, dijete moje, prvi put ću te vidjeti, o moj nježni anđele; ondje ću vidjeti tvoje lice, i ti ćeš ondje prvi put vidjeti svoju majku i prvi put izgovoriti riječi: ‘O mama’.

 


Svjedočanstvo partizana o ubijanju desetina tisuća ljudi na Kočevskom Rogu i pored Ljubljane
05/05/2019
>
Komandant brigade Ivan Guvo predaje raport generalu Petru Drapšinu.

Partizan Ivo Gugić – svjedočanstvo o bestijalnim zločinima “antifašista s petokrakom”

„U ožujku 1945. bio sam priključen XI. dalmatinskoj brigadi kod Gospića nakon pada tog grada“, govori partizan Ivo Gugić. On je svjedok monstruoznih zločina partizana počinjenih pod zvijezdom petokrakom, zločina koji po bestijalnosti i patologiji nadilaze čak i nacistička ubijanja.

Ivo Gugić je bio svjedok ubijanja desetina tisuća ljudi na Kočevskom Rogu i pored Ljubljane. Ti zločini izvršeni su nad Hrvatima kao oblik genocida i istrebljenja jednog naroda, te ako se bilo što zabranjuje u državi Hrvatskoj, zločinački simbol petokrake mora biti na vrhu popisa.

Komunistička petokraka je uz, nacističku svastiku, najozloglašeniji zločinački simbol suvremene povijesti pod kojim su učinjeni genocidi, democidi, ideološka smaknuća, etnička čišćena i progoni čitavih naroda. Poptuno su gušene i zatirane ljudske i građanske slobode, te sprovođen neviđeni nadzor nad ljudima kakav nije postojao niti u Hitlerovoj Njemačkoj.

„Prošlost hrvatskoga naroda, krije mnoge tajne, ali i priče u koje nikada nitko nije dovoljno zagrebao. O povijesti pa i zločinima stoga bi se trebalo progovarati kako oni ne bi pali u zaborav, jer za njih nikada nitko nije odgovarao. O zločinima partizana progovarali su i oni sami. Da je tome tako svjedoči ispovijest Ivana Gugića, partizana 26. Dalmatinske divizije u kojem se progovara o pokolju hrvatskih zarobljenika kod Ljubljane i Kočevskog Roga.

Krvoloci s petokrakom – zar ovi zločini nisu dostojni zabrane komunističkog znakovlja?
Svakako je istina, da su iz vagona iznosili onesviještene i gdje kada lude ljude, a drugi su od slabosti i žege posrtali i padali putem. Te su onda pratioci tukli. Ubijanje je vršeno ispred jame i to uglavnom metkom u zatiljak, a neki su i živi skakali u jamu, duboku bar 50 metara. Mnogi nisu bili još izdahnuli, nego su strašno jaukali u jami, nakon čega su partizani od vremena do vremena bacali bombe u jamu. Od stanice do kasarne išli su pješice i još odjeveni, svjesni, da idu u smrt. Neki od zarobljenika su glasno protestirali i govorili ubojicama, da će doći dan pravedne osvete. Drugi su opet plakali.

Rođen sam u Veloj Luci 1925. godine. Za vrijeme rata boravio sam kod kuće, kod svojih roditelja, sve dok me partizani nisu prisilno mobilizirali 10. rujna 1943. Bio sam u 26. dalmatinskoj partizanskoj diviziji, te sam bio određen na rad u engleskoj bolnici na Visu jer sam bio malodoban. U ožujku 1945. bio sam priključen XI. dalmatinskoj brigadi kod Gospića nakon pada tog grada. Odatle sam pošao u borbe kod Trsta, te nakon pada Trsta dalje uz Sočansku dolinu sve do sela Kranjske Gore, gdje smo stigli 15. ili 16. svibnja 1945. Ostao sam sa svojom jedinicom jedan dan, dok se nisu predale neke njemačke čete (Vlasovci u njemačkim uniformama). U Koruškoj sam ostao 6 dana, bio sam u Klagenfurtu i okolici. Tu sam bio prisutan, kad su engleske čete predavale hrvatske vojnike sa njihovim obiteljima ženom i djecom, koji su im se u vjeri bili predali te ih razoružane izručivali Titovim snagama. Nakon toga poslani smo vlakom u Jugoslaviju, kroz tunel u Jesenice, jer nam saveznici nisu više dozvoljavali ostati u Koruškoj. Nakon jednog dana prebacili smo se pješke u Kranj (oko 24. ili 25. svibnja). U Kranju, i to točnije u Primskovu, ostali smo opet jedan dan.

Ubijali su najpovjerljiviji drugovi i komunisti – zar je onda komunizam zaista u biti antifašizam?

Tada je stiglo naređenje od štaba 26. divizije štabu XI. dalmatinske brigade, da se izaberu iz cijele brigade, koja je imala 4 bataljuna, najpouzdaniji komunisti, kako časnici tako i vojnici, za neki povjerljivi zadatak. Od njih su stvorili posebnu četu. Odmah mi je tada povjerljivo saopćio moj mještanin D. J., potporučnik, da su ljudi izabrani za ubijanje zarobljene hrvatske, slovenske i njemačke vojske i civila.

Moja treća četa (i ja osobno) bili smo određeni za pratnju i osiguranje ove novoformirane jedinice, koja je brojala sedamdesetak ljudi. Zapovijedao im je kapetan Nikola Maršić iz okolice Makarske, nekad zamjenik komandanta 2. bataljuna, a komesar čete bio je Ivan Bokež, Crnogorac. Glavni komandant bio je major Simo Dubajić iz Kistanja kraj Šibenika, načelnik štaba IV. Armije, operativni odsjek.

Sutradan, 25. ili 26.svibnja 1945. krenula je ova ubilačka četa praćena od 3. čete 3. bataljuna u Ljubljanu, gdje smo se iskrcali iz kamiona u logoru pred Ljubljanom s drvenim barakama. Tamo je bila masa zarobljenika – vojnika i civila, dapače i žena i cijelih obitelji. Doznao sam, da se logor zove Št.Vid: tamo je bila biskupska gimnazija, a ograđen je bio žicom.

Nama nisu dali pristupiti među logoraše, ali je ona izabrana četa ubojica ulazila u logor i pljačkala satove, nalivpera, prstenje, zlatninu itd. Mi smo znali da ih vode na ubijanje. Našu treću četu povezla su dva kamiona oko 10 sati istog dana za skupljanje i otpremu odjeće poubijanih zarobljenika. Vozili su nas 4-5 km u pravcu Tržaške ceste, koja ide prema Trstu. Išli smo najprije natrag prema Ljubljani 1.5 km, a potom smo skrenuli desno i nastavili širim poljskim putom oko 3 km. Tu smo došli do seljačke kuće u voćnjaku, iza koje je bila šumica i njiva, te neka jama oko 100 m daleko od kuće. Došavši na mjesto vidio sam grupu zarobljenika, oko 50 ljudi, gdje ih skidaju i vežu žicom za ruke dva po dva za mišice; te parove su opet povezali između sebe žicom. One, koji su padali od iznemoglosti ili straha, natovarili bi između dvojice jačih da ih nose do jame. Tukli su ih. Zapovijedali su im, da pjevaju: “Sjeno-slama, kuća-jama”. Zarobljenike su skidali i vezali oni isti, koji su ih i ubijali.

Prevozili su ljude kamionima u pratnji slovenske kurirske jedinice pod komandom nekog visokog plavokosog kapetana, Slovenca, borca od 1941. sa spomenicom. Kamionima je stizala svaki sat otprilike jedna tura i to cijeli dan, svega oko 40 kamiona te su se navečer hvalili, da su ubili 800-1000 ljudi. Da se slabije čuje pucanje, stavljali su na engleske ručne strojnice od 20 metaka tzv. “glušnik” na cijevi.

Siroti ljudi živi skakali u jame duboke 50 metara – zar takve stvari rade istinski antifašisti?
Ubijanje je vršeno ispred jame i to uglavnom metkom u zatiljak, a neki su i živi skakali u jamu, duboku bar 50 metara. Mnogi nisu bili još izdahnuli, nego su strašno jaukali u jami, nakon čega su partizani od vremena do vremena bacali bombe u jamu. Te žrtve su bili Hrvati i Slovenci. Ja sam se oko 11 sati dovukao do jame i pogledao u nju, ali se nije ništa vidjelo. Zbog toga su mi Bokež i Maršić udarili po šamar i ja sam pao okrvavljen u nesvijest. Našoj pratećoj četi nije bilo dozvoljeno to gledati. Tu smo ostali do večeri i pakirali robu ubijenih. Vratili smo se oko 8 sati navečer u logor Št.Vid. Te večeri stiglo je naređenje majora Sime Dubajića, da se ubijanje više ne vrši kraj grada, jer tako narod može saznati tajnu. Govorilo se, da će jamu minirati zajedno s mrtvacima, da se tako pokopa tajna. Inače, za vrijeme ubijanja posipali su živim vapnom krv oko jame, da se muhe ne kupe i krv ne zaudara. Kreč je donio neki seljak.

Sutradan smo pošli vlakom u Kočevje, koje je bilo jako razrušeno. Mi smo se naselili u neku polurazrušenu kasarnu oko 800 m izvan grada, gdje su nekad bile njemačke čete. Ubilačka četa bila je stigla prije nas, ali ih nismo više vidjeli. Oni su po pripovijedanju drugova bili otišli u šumu, daleko dva-tri sata hoda, ali ja to točno ne znam. Znam samo, da su tamo bili partizanski logori za vrijeme rata.

Ta šuma se zvala Kočevski Rog.

U Kočevje dolazilo dnevno 10-20 vlakova punih ljudi – zar su antifašisti masovne ubojice?
Zadatak moje čete je bio, da najprije u kasarnu primimo one, koje su dopratili slovenski kurirski odredi, koji su ujedno u sobama s njih skidali robu, tražili oružje i zlato – bilo je nakupljeno 5-6 kg zlata, a za dragocjenosti je bio odgovoran komesar 3. čete Ljubo Barbarić, Hvaranin. Mi smo slagali robu u bale i vozili na željezničku stanicu kamionom. Rekli su nam, da će se roba prerađivati u vojnička odijela. Naš zadatak je bio također čuvati zarobljenike do dolaska kamiona i tovariti ih na kamione. Zapovjednik čete bio je Pelješčanin Ivo Franković.

Ostali smo punih osam dana u Kočevju.

Stizalo je dnevno po 10 i više vlakova, s plombiranim (zatvorenim) vagonima, uvijek najmanje 10, a gdjekad i po 20. Te su ljude dovozili iz Ljubljane, a možda i iz drugih krajeva. Većina su bili muškarci, ali manji dio žena, koje su silovali kod jame prije strijeljanja. Bilo je nešto i nedoraslih mladića od 15 do 16 godina. Od onih, koji su prošli kroz moje ruke, bilo je više Hrvata nego Slovenaca. Ne znam, koje su čete tu bile ubijane. Svih ubijenih, u dvije jame – bilo je 30 do 40 tisuća u 8 dana. Ubojice su u nedjelju polazile na Bled na odmor nakon osam dana ubijanja, pa je uoči toga, u subotu, bio priređen neki ples za njih. Na plesu su se hvalili, da su likvidirali 30, 40 tisuća neprijatelja u 8 dana.
Prema odijelima, koja smo spremali u Kočevju, bilo je preko 30.000 ubijenih. Mi smo poslali iz Kočevja preko 20 vagona robe; dnevno smo slali 2 do 3 vagona robe.

Silovanja žena prije ubijanja – zar su antifašisti silovatelji i ubojice?
Glede žena mogu izjaviti, njih nisu skidali kod naše kasarne nego, su ih do gubilišta vodili odjevene; silovali su ih kod jama i kasnije se tim djelom hvalili, napose neki Hvaranin Kačić Božo, po činu zastavnik. Žene su posebno jadno izgledale i neprestano su plakale. Bile su rastavljene od svojih muževa, koji su bili hrvatski vojnici i kod Kočevja ubijeni. Žene su bile odjevene u građanska odijela. Nama uopće nisu dali doći blizu žena, jer su očito ubojice imali s njima svoje namjere. Osim žena vidio sam možda do 200 dječaka od 14-16 godina, njih su potukli sve, svi su govorili, da su nevini i da nisu ništa učinili, a mnogi su i plakali.

Vagoni sa zarobljenicima izgledali su strašno: pošto im nisu dali ići izvan vagona radi tjelesnih potreba, to su vagoni bili zagađeni i puni smrada. Nadalje nisu dobivali ni hrane ni vode na cijelom putovanju, a ne znam ni kako su ih hranili u logoru. Svakako je istina, da su iz vagona iznosili onesviještene i gdje kada lude ljude, a drugi su od slabosti i žege posrtali i padali putem. Te su onda pratioci tukli ili eventualno natovarili na leđa zdravijih i jačih zarobljenika. Od stanice do kasarne išli su pješice i još odjeveni, svjesni, da idu u smrt. Neki od zarobljenika su glasno protestirali i govorili ubojicama, da će doći dan pravedne osvete. Drugi su opet plakali, spominjući ženu, djecu, majku.. Neki su govorili, da su činili dobro i spašavali čak i partizane te molili, da ih poštede, ali nitko nije dobio milosti. Ispitivanja među zarobljenicima ili suđenja nije bilo: svi dovedeni u Kočevje imali su umrijeti.

Čuo sam, da je više ljudi pobjeglo ispred same jame, kada su već vidjeli, da će za koji čas poginuti, te su onda riskirali život. Neki su se i spasili, ali su druge ubili partizani pucajući za njima.

Ivo Grgić spasio nekoliko života – zar to nije primjer antifašizma?
Ja sam spasio nekoliko života i to u dva slučaja. Pred kasarnom u Kočevju opazio sam jedno poznato lice. Nisam znao u prvi čas, tko je pa sam ga zapitao: Otkud si ti? – On se sav tresao i nije mi odmah odgovorio. Pitao sam ga ponovno i ohrabrio ga, da bi on odgovorio: Ja sam Dalmatinac, s Korčule, iz Vele Luke. Kad sam ga pitao da li me poznaje, jer ja sam ga poznao, odgovorio je da me ne poznaje. Kad sam mu se predstavio, onda me prepoznao i poljubio, zaklinjući me, da ga spasim. Ja sam potom otišao kapetanu Bokežu i garantirao svojom glavom za njega, govoreći da su ga Nijemci na silu odvukli sa sobom prigodom napuštanja Korčule i dali u hrvatsku vojsku (imao je tada 15 godina). Kapetan mi veli: dobro, ali ako doznamo, da je on pomagao Nijemcima ili ustašama, onda ni tebi nema više glave.

M.S. je stalno išao sa mnom u mojoj četi. Petnaestog dana stigao je povoljan odgovor u Tetovo, gdje mi je tada četa bila premještena. Tu je mali oslobođen, ali je ostao u četi još dvije godine na odsluženju vojnog roka.

Drugi je slučaj ovaj: Isti M. S. me molio, da pomognem njegovom satniku I. G. iz Slavonskog Broda, koji je bio u vagonu s drugim vojnicima i strašno trpio žeđ. Ja sam zagrabio vode iz gustijerne u kantu i odnio do vagona, koji mi je pokazao moj mještanin M. S. Kako sam poznavao pratioce, pustili su me da priđem. Otvorio sam vagon i dao im piti. Kad se stražar odmakao dalje, ja sam pustio I. G. i druga četiri vojnika, koje je on izabrao, i oni su pobjegli preko željezničke pruge i neke livade u šumu prema jugu. Bila je već polutama, prvi suton i nisu ih primijetili. Prije bijega, u znak zahvalnosti, dao mi je neki zlatni lančić s vrata, srdačno mi zahvalio… Ja sam kasnije dobio petnaestak paketa iz Slavonskog Broda sa šunkama, brašnom, mašću, kobasicama…, a i mi smo njima poslali nešto ulja i smokava. Mogao mi je slati pakete, jer mu je M. S. poslao u Slavonski Brod moju kućnu adresu pa su paketi stizali najprije na oca, a kasnije na mene, kad sam poslije četiri godine došao kući 1949.(jer sam također odležao 6 mjeseci u vojnom zatvoru na Novoj vesi u Zagrebu).

Zapovjednici partizana ubijaju i kradu zlato s mrtvih – zar su to djela antifašista?
Nakon 8 dana prestalo je ubijanje. Čuo sam, da su neki ljudi u civilu došli, koji su trebali minirati pećine i prekriti masovne grobove, a nakon toga su preko toga strašnog mjesta položili i zelene grane. U subotu, zadnjeg dana ubijanja, došla je neka komisija viših oficira u uniformi, koju sam osobno vidio (bilo je 5-6 ljudi među kojima i pukovnik Dule Korać, Srbin s Korduna, te ostali potpukovnici i majori), a uz njih je bilo i 2-3 civila u dobrim odijelima. Kod nas u kasarni zaustavili su se jedva pola sata, a primio ih je Simo Dubajić i komesar Ivan Bokež. Oni su gledali, kako mi pakiramo odijela te su posebnu brigu posvetili skupljenom zlatu i na kraju ga ponijeli sa sobom. Predao im ga je Bokež, a da nama nisu ostavili niti jedno pero za pisanje. Bokež nije kasnije imao neprilike radi predanog zlata, što znači, da je predao zlato u ruke ovlaštenim ljudima.

Nagrađivani za ubijanja – zar antifašisti dobivaju povlastice za zločine i genocide?
Nakon toga otišli su u šumu, kod jama – masovnih grobova. Pri dolasku komisije sam doznao, da im je zadaća utvrditi kako je obavljen posao masovnog ubijanja i jesu li dobro uklonjeni svi vidljivi tragovi masovnog ubijanja ljudi. Komisija nije dolazila natrag u Kočevje. Čule su se samo eksplozije iz šume (nekoliko njih uzastopce) te smo bili uvjereni, da se tim pokrivaju jame s tisućama mrtvih tijela.

Ubilačka četa otišla je u nedjelju ujutro vlakom na Bled preko Ljubljane (oko 7 sati). To sam kasnije doznao, kad su se ubojice vratile svojim četama u Makedoniju. Pričali su, da su bili dobro nagrađeni, da su dobili odmor na Bledu u nekom hotelu 10 ili 12 dana, da su bili vrlo dobro hranjeni i da su se sjajno zabavljali, jer su se kupali i imali čamce na raspolaganju, a svaku večer davana je za njih predstava. Svi su bili visoko odlikovani i svaki od njih je imao 2-3 odlikovanja, a imali su također i zlatne satove, fotografske aparate i slično. Medu tim najviše odlikovanim ubojicama bio je neki Čepić Ante iz Makarske, kurir štaba brigade, omladinski rukovodilac, star 21-22 godine. Poslije toga događaja mnoge od tih ubojica hvatali su živčani napadaji – takozvana partizanska bolest.

Moja 3. četa ostala je do nedjelje navečer u Kočevju, te je potom vlakom bila prebačena u Kranj, gdje smo ostali desetak dana i bili poslani dalje u Tetovo, u Makedoniju, kamo smo stigli 7. srpnja 1945. godine.

Odgovor na gornja pitanja – tko su pravi antifašisti?
I sada odgovor na pitanja iz gornjih podnaslova: ne, ovo nisu bili istinski antifašisti, već zaslijepljene ubilačke horde ideološki zadojenih komunista koji su bez milosti počinili ovaj i mnoge druge zločine.

Istinski antifašist štiti život čovjeka, štiti pravo na čovjekovu slobodu, cijeni ljudski život (pa i neprijateljev život), branio slabe, nemoćne i zarobljene, ne otvara konc logore i masovna stratišta, ne mrzi, zalaže se za općeprihvatljive humane vrednote, zgraža se nad zločinima, ma tko god ih činio i u ime bilo čega ili bilo koga.

Pravi antifašisti sigurno nisu ljudi s petokrakom na kapi s Kočevskog roga i tisuća drugih masovnih stratišta.

Pravi antifašist sigurno nije Josip Broz Tito koji je naredio i nadzirao ove zločine.

Ne, ovo su nisu pravi antifašisti po definiciji antifašizma kao humanizma, ovo strašne ubojice strašnije od samih talijanskih fašista, rodonačelnika fašizma. Ovo su samo komunisti, oni koji po istovjetnim djelima mržnje i nasovnih ubijanja stoje uz bok nacistima – koji sigurno nisu antifašisti.

Izvor: narod.hr

https://kamenjar.com/svjedocanstvo-partizana-o-ubijanju-desetina-tisuca-ljudi-na-kocevskom-rogu/


Crna knjiga komunizma,kao temelj Rezolucije Vijeća EU 1481/2006 o međunarodnoj osudi zločina totalitarnih komunističkih režima
4. svibnja 2019.

To je knjiga  na osnovu koje je EU Parlament izglasao Rezoluciju Vijeća Europe 1481 (2006) o potrebi međunarodne osude zločina totalitarnih komunističkih režima , napisala je grupa autora ; Stephane Courtois, Nicolas Werth, Jean-Louis Panne, Andrzej Paczkovski , Karel Bartošek i Jean- Louis Margolin

Crna knjiga komunizma-zločini,teror, represija

Komunizam, predstavlja jedan od nasilovitijih velikih katastrofa čovječanstva, pored dva svjetska rata, Hitlerova nacizma i Mussolinijeva fašizma, uzrokovao je najveća stradanja ljudskog roda.

Komunizam kao ideologija, kao politička filozofija postojao je odavno. Utopijska zamisao idealne zajednice u kojoj bi vladala klasna jednakost, mudrost, razum i pravda. Sa svim tim atributima, naravno da je privlačio široke obespravljene mase širom svijeta, međutim bila je to neostvarljiva, utopijska ideologija, neprovediva u život društvene zajednice.

Komunizam koji je u konkretnom vremenu nastajao u Rusiji, kada su se “boljševici” prozvali komunistima, da bi učvrstio svoju vlast počeo je” jesti vlastitu djecu”, počeo je sa represijom, terorom i zločinima. Nadilazeći razinu pojedinačnih zločina , pokolja na pojedinim mjestima i u pojedinim okolnostima, komunistički su režimi, kako bi učvrstili svoju vlast, masovni zločin uzdigli u sustav vladavine. Sa vremenom od nekoliko desetljeća teror je izgubio na snazi, ali je ostalo ” kolektivno sjećanje na teror”, odnosno strah, metode represije, putem cenzure svih sredstava komuniciranja, nadziranja granice, represivnih tajnih službi i progona disidenata.

Zločini komunizma dugo nisu bili podvrgnuti legitimnom i normalnom vrednovanju ni sa povijesnog, ni sa moralnog gledišta. Pogotovo ako se uzme u obzir da je većina tih zločina prešutno na neki način i legalizirana kroz institucije postojećih režima priznatih i na međunarodnoj razini, kada su se vođe tih režima prihvatile u međunarodnoj zajednici. Hrvati imaju primjer J B Tita, kojeg je međunarodna zajednica prihvatila unatoč poznatih brojnih poratnih zločina.

Arhivi i brojni otkriveni dokumenti i svjedočanstva pokazuju da je teror bio jedna od temeljnih odrednica komunizma. Komunizam je počinio nebrojeno mnogo zločina,; ne samo fizičkog terora protiv slobode čovjeka ( logori. gulazi..), nego i zločine protiv duha čovjeka- preodgoj, ispiranje mozga komunističkom ideologijom, zločine protiv svjetske kulture i nacionalnih kultura. Staljin je dao srušiti stotine crkava, Causescu je uništio povijesnu jezgru Bukurešta da bi izgradio megalomanske socijalističke građevine, Crvene garde su u Kini za vrijeme kulturne revolucije srušile i spalile neprocjenjivo umjetničko blago. Ipak najstravičnije su ljudske žrtve, pregled koji izgleda ovako;

Kina: 65 milijuna (Mao Zedong)
Sovjetski Savez: 20 milijuna ( Lenjin, Staljin)
Afrika: 1.7 milijuna
Afganistan: 1,5 milijuna
Sjeverna Koreja: 2 milijuna ( Kim Il Sung)
Kambodža: 2 milijuna (Pol Pot)
Istočna Europa: milijun ( Tito, Caesescu,
Vijetnam: milijun ( Ha Chi Min)
Latinska Amerika: 150.000 ( Castro, Guevara…)
Međunarodni pokreti i komunističke partije koje nisu bile na vlasti, desetak tisuća

Zbroj doseže stotinjak milijuna žrtava

U nabrutalnijim i najtežim zločinima masovnog ubijanja ljudi, staraca, žena i djece, nijedna kategorija nije bila pošteđena. Pitanje masovnih zločina sa pravnog gledišta prvi puta je postavljeno 1945. godine osnivanjem Nurnberškog suda, kojeg su Saveznici osnovali za suđenje nacističkim zločinima. Priroda tih zločina tada je definirana člankom 6. Statuta Suda, koju utvrđuje tri najveća zločina; zločin protiv mira, ratni zločin i zločin protiv čovječanstva. Pogledom na zločine komunističkih režima, u njima prepoznajemo sve tri spomenute kategorije.

1. Zločini protiv mira po članku 6a, obuhvaćaju,”rukovođenje, pripremanje, otpočinjanje ili nastavljanje agresorskog rata ili rata koji krši međunarodne sporazume, jamstva ili ugovore, odnosno sudjelovanje u usaglašenom planu ili zavjeri radi izvršenja bilo kojeg pojedinačnog čina od navedenih”

U ovoj definiciji prepoznajem agresorski rat koji su Srbija i JNA vodile protiv Hrvatske i zato Srbi i hrvatski Yugokomunisti i Yugofili tvrde da je bio građanski rat, da ih se ne optuži za zločine protiv mira.

2. Ratni zločini po članku 6b definirani su kao ” kršenje ratnih zakona i običaja. To kršenje uključuje ubijanje, zlostavljanje ili deportiranje na prisilni rad civilnog stanovništva, ubijanje ili zlostavljanje ratnih zarobljenika, egzekuciju talaca, pljačku javne ili privatne imovine, razaranje gradova i sela ili pustošenje koje nema vojnu svrhu. Ratni zakoni i običaji zapisani su u mnogim konvencijama, ali je najpoznatija Četvrta Haška iz 1907 godine” Za vrijeme rata, stanovništvo i sudionici ratovanja i dalje podliježu načelima međunarodnog prirodnog prava, takvima koja proizlaze iz uzusa među civiliziranim nacijama ”

Sve što definira ratni zločin viđeno je u agresiji Srbije i JNA na Hrvatsku i BIH. Međunarodna zajednica preko Haškog suda optužila je 161 osobu , 149 postupaka je zaključeno, 80 osuđenih 5 petorica bosanskih Srba dobila su doživotnu robiju,
18 oslobođenih osoba , 13 predmeta proslijeđeno je nacionalnim sudovima
36 optužnica povučeno ili su optuženi umrli, dok će se Stanišiću i Simatoviću ponoviti suđenje pred Mehanizmom. Politika je utjecala na selekciju koga će se procesuirati i u kojim razmjerima. Prema američkoj procjeni o odgovornosti za ratove, procesuirano je 70 posto Srba, 20 posto Hrvata i deset posto Bošnjaka.

Haški sud nije ispunio svoju zadaću, podlijegao je političkim pritiscima i imao mnogo kritika na svoj rad.

Bivša glasnogovornica suda Florence Hartmann kritizira da je sud dozvolio Srbiji zaštitili dokumente od ‘vitalnih nacionalnih interesa’. Zbog objavljivanja povjerljivih odluka tog suda, kojima se potvrđuje odobravanje zaštitnih mjera za ratne dokumente koji ukazuju na direktnu umiješanost Srbije u genocidu osuđena je na kaznu od 7.000 €.
Bivši suradnik Attila Hoare ICTY-a tvrdi da je istražni tim radio na optužnici zbog “udruženog zločinačkog poduhvata” Veljku Kadijeviću, Blagoju Adžiću, Borisavu Joviću, Branku Kostiću, Momiru Bulatoviću i drugih. Međutim, nakon intervencije Carle del Ponte nacrt je odbijen, a optužnica ograničena samo na Miloševića a kao rezultat toga je da vrh JNA i većina od tih pojedinaca nikada nisu optuženi
Na Haškom sudu nasilno je uvedena jezična konstrukcija “BHS-jezik” (bosansko-hrvatsko-srpski) unatoč tomu što je u znanstvenoj literaturi strana slavistika već odavno prihvatila da su hrvatski i srpski dva posebna književna jezika. Haški sud one koji hrvatski i srpski jezik vrednuju kao dva književna jezika obilježava “nacionalistima”

Protiv takvog nepriznavanja različitosti jezika i prisiljavanja optuženika da se služe jezičnim bastardom javno je prosvjedovao Vojislav Šešelj, a zahtjev mu je 2004. odbijen s obrazloženjem, koje je 23. studenoga 2004. u ime tužiteljstva potpisao Hildegard Uertz Retzlaff:

„[…] inzistiranje optuženoga na postojanju srpskoga kao posebnoga jezika nema realnu podlogu. U jezikoslovnome smíslu srpskohrvatski jezik ne može se razdvojiti na dva ili više jezika. Iako nacionalisti kao što je optuženi mogu inzistirati na uporabi „srpskoga“ ili „hrvatskoga“ ili „bosanskoga“ jezika, to su samo različite oznake koje se daju istomu članu južnoslavenskog ogranka indoeuropske porodice jezika. Razlike u pisanju, sintaksi i izgovoru nisu dovoljno značajne da bi se “srpski”, “hrvatski” i “bosanski” tretirali kao odvojeni jezici. Svaka eventualna autonomija koja zaista postoji između tih takozvanih “različitih jezika”, potječe od ideoloških i političkih vrijednosti koje su sa znanstvenoga, jezikoslovnog stajališta, bezvrjedne” ”

To je još jedna velika nepravda i nakaradna odluka Haškog suda , jer se negacijom jezika, negira postojanje naroda kojemu je jezik glavna oznaka identiteta. Svaki narod voli svoj jezik, brižno ga njeguje i čuva, kao dio svog identiteta i svoje samobitnosti. A haški suci sakupljeni zbrda, zdola ustvrdili su da su ” vrijednosti koje su sa znanstvenoga, jezikoslovnog stajališta, bezvrjedne” ??? Kao da su oni stručnjaci filolozi??? Doista ponižavajuće i nedostojno za jednu međunarodnu instituciju.

3. Zločini protiv čovječnosti, složen je i pokriva precizno imenovane zločine. Jedan od njih je genocid. Kako bi se precizirao članak 6c, Nurnberškog suda, Konvencijom UN od 9.prosinca 1948.godine, pod genocid se podrazumijeva” jedno ili bilo koje navedenih djela počinjenih sa namjerom da se u cijelosti ili djelomično uništi nacionalna, etnička, rasna ili vjerska skupina kao takva; a) umorstva pripadnika skupine, b namjerno podvrgavanje skupine uvjetima života koje dovode do cjelokupnog ili djelomičnog njenog uništenja, c) teški nasrtaji na tjelesni i duševni integritet pripadnika skupine, d) mjere usmjerene na sprečavanje rađanja unutar skupine, e) prisilno premještanje djece iz skupine u skupinu”

Mnogo je bilo genocida, nije bio to monopol nacista, Srebrenica i Ruanda novijeg su doba. Za Srebrenicu osuđeni su Srbi;

Pravičnu kaznu dobio je Haagu pravomoćno osuđen Radovan Karadžić: za zločine protiv čovječnosti i genocid u Srebrenici na doživotnu robiju. Osudio ga je Mehanizam. Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju, u nas poznatiji kao Haaški sud, to nije stigao učiniti.

“Ozbiljno lice Radovana Karadžića dok mu je Mehanizam izricao kaznu doživotne robije bio je jedan od rijetkih trenutaka uvjerljivosti i zadovoljštine. Ali bio je to tek trenutak koji ne može nadomjestiti cjelokupnu promašenost Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju, i drugih ad hoc međunarodnih sudova za ratne zločine koji su posljednjih godina počeli nicati u Haagu kao gljive poslije kiše.

Ono što se događalo od vremena zločina koje su srpske vojne i civilne strukture pod političkim vodstvom Radovana Karadžića činile nad Hrvatima i Bošnjacima u BiH, do trenutka izricanja kazne doživotnog zatvora zapravo je paradigma odnosa svjetske politike prema zločinu i kazni, odnosa u kojem je pravda prigodna floskula, a međunarodni sudovi politička igračka najmoćnijih ili najzainteresiranijih država.” napisala je Višnja Starešina.
Rezolucija Sjedinjenih Država br. 199 o genocidu u Srebrenici

Predstavnički dom Sjedinjenih Američkih Država je 27. lipnja 2005. usvojio rezoluciju (H. Res 199, koju su sponzorirali kongresmeni Christopher Smith i Benjamin Cardin ) i tako obilježila 10. godišnjicu genocida u Srebrenici. Rezolucija je usvojena apsolutnom većinom od 370 glasova za, jednim glasom protiv, dok je 62 glasača bilo odsutno.

Rezolucija je višestranačka mjera kojom se obilježava deseta godišnjica genocida u Srebrenici u kojoj je više od 8.000 muškaraca i dječaka bilo detaljno i metodički odvojeno od svojih kćeri, majki, sestara i muževa, a zatim su ih ubile srpske snage, zakopane u masovne grobnice i potom ukopane sekundarne grobnice za sakrivanje zločina. Srebrenica je pala nakon napada srpskih snaga 11. srpnja 1995., iako je u to vrijeme bila sigurnosna zona UN-a i pod zaštitom međunarodne zajednice. Pokolj u Srebrenici bio je najgori zločin genocida u Europi od Drugog svjetskog rata.

U rezoluciji se navodi sljedeće:

… Politika agresije i etničkog čišćenja koju provode srpske snage u Bosni i Hercegovini od 1992. do 1995. uz izravnu pomoć srpskog režima Slobodana Miloševića i njegovih saveznika, što je uzrokovalo raseljavanje više od 2.000.000 stanovnika i procijenilo 200.000 žrtava, desetaka tisuće silovanih ili na drugi način mučenih i zlostavljanih osoba, dok su nevini civili iz Sarajeva i drugih gradskih naselja stalno bili izloženi granatiranju i snajperskim napadima; definirani su kao kazneno djelo genocida po definiciji iz članka 2. Konvencije o sprječavanju i kažnjavanju genocida, potpisane u Parizu 9. prosinca 1948. i stavljene u punu snagu 12. siječnja 1951.

Presudom nizozemskog civilnog apelacijskog suda od 16. srpnja 2104. Nizozemska je optužena za deportaciju i ubojstvo 300 muškaraca Bošnjaka koji su odvedeni i pogubljeni nakon zauzimanja Srebrenice 13. srpnja 1995. godine od strane Vojske RS . Optužnicu je podnijela Udruga Majka Srebrenice i navodi se da nizozemski vojnici u Potočarima nisu učinili ništa kako bi spriječili deportaciju i ubojstva muškaraca Bošnjaka. Presudu je donijela sudac Larissa Elwin. Tada je pala i nizozemska Vlada.

11.srpnja 2005.godine, na 10-tu obljetnicu genocida u Srebrenici, prisutni su bili i francuski, nizozemski i britanski ministri, kao i bivši američki predstavnik za Balkan Richard Holbrook . Britanski ministar vanjskih poslova Jack Straw ispričao se u ime međunarodne zajednice govoreći:

… Sramota je međunarodne zajednice da se takvo zlo dogodilo pred našim nosom, a mi nismo ništa učinili …

I opet se međunarodna zajednica ne pridržava konvencija i rezolucija koje donosi , već dopušta masovne zločine i genocid pred svojim vratima. To je samo podstrek onima koji imaju takve namjere da mogu nekažnjeno činiti zločine.

Upravo zbog toga može se dogoditi nijekanje zločina ili manipulacija počinitelja u svrhu umanjivanja ili brisanja krivice. Veliku ulogu ima i klasično i konstantno htijenje krvnika da izbrišu tragove svojih zločina i opravdanju onih što nisu mogli sakriti.

Memorandum SANU 2 to potvrđuje;

-Umanjiti odgovornost Srbije za počinjene zločine i razaranja, i optužnicama, potjernicama i montiranim sudskim procesima protiv državljana BiH, Hrvatske i Kosova staviti je u ravnopravan položaj sa državama u okruženju;
-Odvratiti pažnju regionalnih i međunarodnih medija sa završnih procesa bivšim pripadnicima srbijanskog političkog, obavještajnog i vojnog vrha i političkog vrha Republike Srpske kojem se sudi u Haškom tribunalu;
-Susjedne države BiH, Hrvatsku i Kosovo dovesti u položaj da odustanu od tužbi najavljenih pred međunarodnim sudovima;
-Pokajničkim akcijama dovesti Srbiju u jednak položaj sa stradalim i oštećenim državama iz okruženja;
-Insistirati na zatvaranju Haškog tribunala i na suđenju generalu Ratko Mladić pred domaćim pravosuđem;
-Destabilizirati vlade susjednih država, provocirati unutarnje nezadovoljstvo i nemire i slabiti oštricu optužbi protiv Srbije;

Vojislav Šešelj je u Hrtkovcima 4. svibnja ove godine djelio bedževe sa tekstom ” Genocida u Srebrenici nije bilo”

Poglavlje koji se odnosi na Jugoslaviju

Komunistički teror bio je organiziran u najstrožoj tajnosti i strahom obavijen velom šutnje.Rijetko se u povijesti događalo da uspostavi nove vlasti prethodi takvo krvoproliće kao u Jugoslaviji ( oko milijun žrtava ). Višestruki građanski, etnički, ideološki i vjerski rat odnio je više života nego rat protiv okupatora. Glavne žrtve bili su civili, većinom žene djeca i starci. Taj rat, i poračje sa genocidnim crtama, eliminirao je većinu protivnika komunista i njihovog vođe Tita, koji se i sam angažirao na njihovom što bržem eliminiranju. Usput je pomogao i Albaniji da se riješi političkih protivnika.

Tito se ponašao onako kako se svi komunisti ponašaju, promicajući revoluciju putem masovnih likvidacija potencijalnih protivnika, putem rušenja svake neovisne institucije, i putem dovođenja svake moći pod Partijsku kontrolu. Odobrio je ubojstvo desetaka tisuća ljudi, mnoge bez sudskog procesa, druge s namještenim sudskim procesima – vojnike, regrutirane pripadnike Domobrana, nepolitičke civile, Katoličke svećenike, fratre i redovnice, liječnike, medicinske sestre, učitelje, novinare, poslovne ljude, žene i djecu. Masovne se grobnice u koje su živi ljudi bacani tako da ih polako uguši težina onih bačenih iza njih, još uvijek se postepeno iskopavaju.

Držao se ruske doktrine “I kod nas mogu postojati druge partije. No po ovome se mi razlikujemo od Zapada-kod nas vlada jedna Partija, a sve ostale su u zatvoru ”

>>Dokument CIA-e: U Jasenovcu je 1951 bilo zatočeno 3000 protivnika jugoslavenskog komunističkog režima

Prema izvještaju CIA-e br. 00-B- 34987 od 20. lipnja 1951, država: Jugoslavija, predmet: koncetracijski logori/lokacije/broj kažnjenika situacija je posve drugačija nego nas uvjeravaju Goldsteinovi.

“Prema izvoru iz Beogradu u Jugoslaviji je aktivno 39 koncetracijskih logora pa se spominje “Nova Gradiška”: logor smješten na istome mjestu gdje su ustaše imale svoj logor i ubile 30000 ljudi. Sada je u logoru 5000 kažnjenika koji služe kazno od 20 godina do doživotne. Rade na melioraciji obližnjeg Lonskoga polja, a čuvaju ih teško naoružani čuvari. Norma po kažnjeniku je iskop od četiri kubika zemlje na dan i prijevoz iste u vagonetima 200 do 300 metara. Među njima ima dvadeset svećenika.

Logor “Gredjani” je koncetracijski logor s 6000 kažnjenika koji rade na raskrčavanju šuma udaljenih osam kilometara. Kažnjenici su buržujski trutovi, intelektualci, bivši industrijalci, komercijalisti… Većina su bosanski muslimani.

Logor “Bela Crkva” je rezerviran samo za političke zatovorenike. Dnevna porcija hrane je 150 grama kukuruznog kruha i 350 grama ukuhanog bilja. Koncetracijski logor “Botovo”, blizu mađarske granice rezerviran je za one kažnjenike koji su varali na državnom otkupu namirnica i nisu isporučili dodijeljenu im količinu. Logoraši rade na utvrđivanju granice prema Mađarskoj i iskapanju protutenkovskih rovova.

Logor na “jezeru Scutari” (Skadarsko jezero) ima 10000 logoraša uglavnom osuđene kao konformiste iz Crne Gore i južne Srbije. Svi rade na drenažama i žive pod šatorima nedovoljno odjeveni i stalno u vodi. Postotak umrlih je ogroman. Prošle je godine 65 logoraša ubijeno prilikom njihova pokušaja da pobjegnu u Albaniju.

U logoru “Jasenovac” je 3000 kažnjenika. U logoru “Mostar” je 2200 kažnjenika. U “Smederevskoj Palanci” je 3000 kažnjenika.

Uz spomenute veće koncetracijske logore još postoji 31 manji logor koji vode vlade jugoslavenskih republika. Procjenjuje se da je trenutno u koncetracijskim logorima 200.000 zatočenih osoba. Broj kažnjenika u zatvorima je 85000 dok je u koncetracijskim logorima zatočeno između 100 i 150 000 logoraša”.

Antifašizam kao drugo lice komunizma

1990. godine, kada su komunisti znali da je ispred njih obračunavanje s pravom demokracijom, Partija oživljava antifašizam. I tako, dok je Partija promijenila svoje ime od Saveza komunista Hrvatske (SKH) na manje prijeteće Stranka demokratskih promjena, i onda na Socijaldemokratska stranka Hrvatske, udruga komunističkih veterana SUBNOR (Savez udruženja boraca Narodnooslobodilačkog rata) se preimenovala u Savez antifašističkih boraca. Ukratko, antifašizam nikada nije postojao neovisno od komunističke partije, i iako su se milijuni pravih demokrata borili protiv fašizma ti borci za slobodu nisu imali ništa zajedničkog s ideološkom tvorevinom antifašizma, komunizmom. Oni su poslije rata nastavili izgrađivati demokraciju, a komunisti , totalirarnu , partijsku diktaturu.

Od straha kako se nebi ozlovoljilo utjecajne komunističke kadrove, koji su se 1991. godine pridružili antikomunistima u stvaranju mlade hrvatske države, mnogo se godina šutilo o ovim užasnim zločinima. Do nedavno, većina Partijskih arhiva te arhiva tajne policije ostale su također nedostupne. Lustracije članova Partije nije bilo. Unutar Hrvatske nije se održao niti jedan sudski proces protiv komunističkih dužnosnika: samo se to dogodilo u Minhenu, nakon što je Njemačka uspjela osigurati njihovo izručenje, i dvije su visoko pozicionirane u jugoslavenskoj tajnoj službi osobe dobile doživotnu kaznu za politički odobreno ubojstvo 1983. godine na njemačkom terenu.

Predsjednik nove države Hrvatske, dr. Franjo Tuđman, navodno se divio Titu; ali dr.Tuđman nikada nije ni sanjao da oponaša Titov kult ličnosti, čiji se učinci još uvijek trebaju uzimati u obzir kada se ocjenjuje Maršalova reputacija. Potrebna je mašta kako bi se listanjem kroz fotografije Titov gizdav, pohlepan, lagodan, rasipnički, besmislen politički život uzeo kao ozbiljna performansa. Jugoslavija ništa nije unutar sebe riješila. Ništa nije postigla izvana. Ali mitovi herojstva nametnuti kroz 35 godina stručnom kontrolom medija toliko su oprali mozgove stanovnika da ti isti i dan danas kažu”Tito je bio velika povijesna osoba” Samo je sustav u kojemu se izgubioo dodir s stvarnošću mogao službeno priopćiti u kamenu uklesanu frazu kao svoju lozinku za budućnost svoje zemlje: “Nakon Tita — Tito!”

Titova postignuća, onakva kakva su bila, uključujući i većina njegovih zločina, naveliko su zaboravljena; samo se njegovi antifašistički akreditivi još uvijek poliraju. Ipak, antifašizam, nas podsjeća i bez Tita, o tome što je bio komunizam, što su komunisti radili, i što bi njihovi nasljednici opet ponovili, kada bi im se za to pružila prilika!

I na kraju ZAŠTO?

Zašto se komunizam, koji se pojavio 1917. godine, gotovo odmah pretvorio u krvavu diktaturu, a potom u zločinački režim? Jesu li se njegovi ciljevi mogli ostvariti i bez krajnjeg nasilja? Kako objasniti da je komunistička vlast zločin prihvatila i primjenjivala kao svakodnevnu, normalnu i običnu mjeru desetljećima?

Činjenica da je taj obrazac od samog početka imao zločinačku dimenziju iznenađuje još više, jer proturječi razvitku socijalističke ideje o humanom društvu.

Teror je imao korijenje još iz Francuske revolucije i borbi između frakcija koje je vodio Robespierre. On je izjavio ” Kako bi se kaznili neprijatelji domovine, dovoljno je ustanoviti tko su oni. Ne radi se po tome da se oni kazne,nego da se unište” Ideju je preuzeo Lenjin još iz Internacionale i ona je ubrzo postala metoda stvaranja i jačanja vlasti i moći.

Kultura nasilja potječe od raslojavanja u ljudskoj povijesti. Robovlasništvo i feudalizam mogli su se održati samo nasiljem. Pobune robova i kmetova zaustavljale su se samo ubijanjem. Okrutnost pri samom ubijanju je osobito zapanjujuća. U čemu i gdje su korijeni ljudske okrutnosti? Da su ti činovi okrutnosti bili pojedinačni, onda bi se mogli tumačiti kao izopačenu psihologiju pojedinca, ali u svim totalitarnim režimima okrutnost je grupna. Možda je odgovor u 1.svjetskom ratu, izrazito brutalnom u rovovima, sa stotinama tisuća poginulih vojnika. Rat ozakonjuje nasilje, briše pojedinca i oživljava kulturu ropstva, rat je borba protiv neprijatelja!

Kako se definira neprijatelj? Uvijek je onaj protivnik neprijatelj. Neprijatelj je veliko opravdanje terora, totalitarna vlast ne može bez neprijatelja. Ponestane li ih, izmisle se novi, a čim se identificiraju novi, oni automatski prestaju zasluživati svaku milost…. Biti neprijatelj, neizlječiva je i sramotna bolest, neprijatelj se izopćuje iz društva.

Komunističke partije kao škart odbacuju neprijatelje, to su oni koji se ne uklapaju u sliku društva i države koju oni stvaraju, a potom ideologijom eliminiranja neprijatelja sa ciljem učvršćivanja vlasti, istrebljenjem svih nečistih elemenata iz društva logički dolazimo do zločina protiv čovječnosti!

Nije ta metoda obnašanja vlasti i moći karakteristična samo za komunizam, već za sve totalitarne režime. Svi totalitarni režimi temelje se na teroru, represiji i zločinu kao načinu učvršćivanja i očuvanja vlasti i moći.

braniteljski-forum.com


POPIS STRATIŠTA U ZAGREBU KAD SU PARTIZANI UŠLI U GRAD na čelu sa srpskim divizijama:

1. Bukovečka šuma – broj žrtava nepoznat – Obavljane masovne likvidacije;
2. Brestovec – 1945 (poraće) – Ranjenici iz bolnice Brestovec i uhićeni domobrani odvede su u šumu gdje su likvidirani. Broj žrtava je nešto preko 50;
3. Čučerje (selo Trstenik) – srpanj 1945 – likvidirano 7 domobrana koji su najprije sebi iskopali grobove. Grobište je u zaseoku Fabijanec kod Trstenika;
4. Galovići – 1945 – likvidirano 13 njemačkih vojnika koji su zakopani u dva grobišta – ubili ih partizani;
5. Gornji Mikulići – likvidiran nepoznat broj njemačkih vojnika koji su
6. Dotrščina (šuma) – svibanj 1945 – broj žrtava 7 000 i više – postoji više grobišta; – poubijali ih partizani
7. Gornje Vrapče – 1945 – broj žrtava 2 000 – 2 500. Likvidirani zarobljenici iz logora Senjak i bačeni u špilju zvanu Dragulinec na Horvatnici. Žrtve su uglavnom bili Zagrebčani te bolesnici iz psihijatrijske bolnice u Vrapču. – patizani i vlast FNRJ;
8. Gornje Vrapče (Kolarska Gora) – 1945 – izvršene masovne likvidacije na više od 70 osoba;
9. Gornje Vrapče (u blizini Kolarske Gore) – 1945 – ubijeno oko 180 osoba i bačeno i zatrpano na šest lokacija;
10. Gornje Vrapče (špilja ispod kote Brežan) – 1945 – ubijeno i pokopano oko 30 žrtava;
11. Gračanska cesta – travanj i svibanj 1945 – Nepoznat veliki broj civila doveden i ubijen. Prilikom dizanja zemlje na mjestu zvanom Tri humka, iskopan je jedan od posmrtnih ostataka te bačen u Savu. Ostali su u masovnoj grobnici na tom mjestu;
12. Lokacije:
I. Gračani (Stremec;
II. Ribnjak;
III. Matkov Brijeg;
IV. Golača;
V. Đurkov voćnjak;
VI. Lonjšćina;
VII. Šiftarov vrt;
VIII. Šiftarov vinograd;
IX. Bešđićev vrt; Trnčićevo dvorište;
X. Trnčićev brijeg;
XI. Sljeme-Stare Sjenokoše;
XII. Okrugljak;
XIII. Banićevo dvorište;
XIV. Zlodijev brijeg;
XV. Peščenka;
XVI. Zdenčec (prva lokacija);
XVII. Zdenčec (druga lokacija);
XVIII. Zdenčec (treća lokacija);
XIX. Bjelčenica;
XX. Obernjak – Brestovac;
XXI. Krivćev brijeg (prva lokacija);
XXII. Krivćev brijeg (druga likacija);
XXIII. Jelačićev brijeg (prva lokacija);
XXIV. Jelačićev brijeg (druga lokacija)

19.V.1945 – u svim ovim lokacijama ubijeno je i pokopano, što vojnika što civila do 2000;
13. Horvati – 1945 – u hrastovoj šumi, a cesti Zagreb Karlovac u krugu 500 m razbacano je preko 50 grobišta
14. Jarek – 8.V.1945 – žrtve su streljane, pretpostavlja se da su bili pripadnici domobranstva i ne zna se točan broj;
15. Jelenovac – svibanj 1945 – 12 osoba je streljano i zakopani su u potoku kod Čulumovićeve šume;
16. Kupinečki kraljevec (Hasan Breg) – uhapšeno 15 osoba, likvidirani i bačeni u jamu;
17. Lipnica (šuma Radovanec) – 1945 – uhvaćeno 10 njemačkih vojnika i streljano;
18. Ljubijska ulica – svibanj 1945 – likvidirano preko sto hrvatskih i njemačkih voj nika i civila. Bačeni u jamu;
19. Kanal (logor) – 1945 – u taj su logor sabirali zarobljene hrvatske vojnike, koje su noću ispražnjavali likvidiranjem. Broj osoba nepoznat;
20. Prečko (logor) – 1945 – likvidirani zarobljeni hrvatski vojnici;
21. Maksimirska šuma – svibanj i lipanj 1945 – broj žrtava nepoznat. Dovažani đaci i studenti iz zatvora u Petrinjskoj ulici i streljani u Maksimirskoj šumi – partizani i vlasti FNRJ;
22. Perivoj Maksimir – svibanj 1945 – Nepoznat broj hrvatskih zarobljenih vojnika mučen i streljan. Zakopani u ombrambene jarke u blizini zgrade Poljoprivrednog fakulteta;
23. Maksimir (ulica Gospočak) – svibanj 1945 – Prko 30-ak vojnika i civila vezanih žicom, bačene u jarak i rafalima pobijeni;
24. Markovo polje – 24/25. siječnja 1947 – dvije civilne osobe likvidirane i pokopane pokraj groblja;
25. Markuševac – svibanj 1945 – strijeljan veći broj osoba većinom civila;
26. Ulica Miholićev Put – 10. svibnja 1945 – streljano 108 hrvatskih vojnika;
27. Mirogoj (kraj krematorija) – 1945 – streljano mnoštvo osoba i zakopano podno krematorija;
28. Mlinovi – Nepoznat broj osoba zakopan nakon likvidacije;
29. Miroševac (kod potoka Trnava) – 1945 – streljano oko 40 osoba čiji su ostaci nađeni na istočnoj obali potoka;
30. Pedagoška akademija u Savskoj ulici – dovedeno oko 300 zarobljenika iz zatvora i streljano. Zakopani su u jamu u dvorištu Akademije. Jama je zatrpana i na njoj zasijano raslinje;
31. Šuma iznad Prečkog – svibanj 1945 – likvidirano 750 domobrana;
32. Pod Sljemenom – svibanj 1945 – sve su zatvorenike zatvora Nova Ves odveli i streljali i zakopali u jame pod Sljemenom;
33. Remete (šuma Bukovina) – 8. svibanj 1945 – zarobljeno i streljano 42 domobrana. Bačeni su u jarak između brijega Črešnjevec i Gospodiček;
34. Remete (šuma Hrupić) – svibanj 1945 – likvidirano oko 50 osoba i bačeno u grabe;
35. Remete (u blizini samostana) – dovezeno oko 30 domobrana, rukama vezanih žicom ubačeni u iskopane rovove i pobijeni rafalom. Više je lokacija grobišta;
36. Remete (iznad krematorija, Fučkov jarak) – svibanj 1945 – nepoznat broj doveženih vojnika i civila steljan i pokopan;
37. Sesvete (Kučane) – svibanj 1947 – U vinogradima u Kučanima streljano 6 osoba;
38. Sesvete (Selčinska šuma) – poraće – nepoznat broj osoba dovežen, ubijen i pokopan;
39. Šestine – svibanj 1945 – broj žrtava oko 5 000. masovno grobište likvidiranih hrvatskih i njemačkih vojnika. Tu su i prema Gračanima bili žrtve i bolesnici zagrebačke bolnice i ranjenici. Kamionima su dovažani i likvidirani i zakopani.
40. Između Šestina i Gračana – svibanj 1945 – iz zagrebačkih bolnica su dovažani bolesnici i ranjenici i tu su streljani i zakopani;
41. Šestine (kod Lagvića) – svibanj 1945 – između 250 i 300 zarobljenih domobrana likvidirano je na putu prema Lagviću (prema potoku na lijevoj strani brijega);
42. Šuma Gliboki jarek – svibanj i lipanj 1945 – Kroz to vrijeme OZN-a iz Sesveta je dovodila osobe, mučila ih i likvidirala;
43. Šuma Resničina (između Sesveta, Resnika i Ivanje Reke) – od 8. V. do kraja lipnja 1945 – partizani i vlasti FNRJ dovele i likvidirale nepoznat broj osoba;
44. Šume Zagrebačke gore – 8. svibnja 1945 – Partizani su hrvatske vojnike i bolesnike iz bolnice Brestovac dovezli i poubijali u blizini bolnice;
45. Tuškanec (Dubravkin put) – od 10-20. svibnja 1945 – kamionima su dovožene žrtve, streljane i zakopane. Broj žrtava nepoznat;
46. Rijeka Sava – lipanj 1945 – nepoznati broj žrtava je kamionima dovežen na Savski nasip i uz maltretiranje likvidirane i bačene u rijeku. Bilo je tu i 40-ak djece u odorama „Ustaške uzdanice“ i 20 – 30 ranjenika;

STRATIŠTA – ZAGREBAČKA ŽUPANIJA:
7. Jastrebarsko (šuma Gović) – ljeto 1945 – veliki broj civila dovedena iz grada i okolice dovezeni i streljani;
48. Zaprešić (kod postaje Sutla) – svibanj 1945 – partizani doveli 6 civila pa ih streljali;
49. Zaprešić (živica kod Malekovića) – 1945 – broj žrtava do 700. Vršene masovne likvidacije – partizani;
50. Sv. Ivan Zelina (Dubovec Bisački goblje) – svibanj 1945 – vlasti FNRJ u više navrata likvidirali nepoznate vojnike;
51. Samobor (ulica Milana Reizera) – svibanj 1945 – U dvorcu je bio sabirni logor s oko 1500 osoba. U logoru su vršena streljanja sudionika Križnog puta. Broj žrtava na ovoj lokacije je oko 200. Grobište je obilježeno drvenim križem i spomen-pločom;
52. Samobor (Giznik) – 1945 – nepoznat broj osoba streljan i pokopan. Mjesto stradanja obilježeno je spomen-križom;
53. Samobor (Jelenšćak) – 1945 – broj žrtava nepoznat. Mjesto obilježeno spomen-križom;
54. Samobor (Stražnik) – 1945 – broj žrtava nepoznat. Mjesto je obilježeno spomen-križom;
55. Samobor (kod Kerestinca) – broj žrtava nepoznat. Vršene masovne likvidacije;
56. Samobor – Bobovica (kod mjesta) – 1945 – broj žrtava nepoznat. Poznatoje da je tu pogubljen jedan vod zarobljenih domobranskih vojnika;
57. Samobor – Povučnjak (šuma) – 1945 – Masovna grobnica domobrana. Likvidirano oko 300 domobrana;
58. Samobor – Rakov Potok (kod mjesta) – Vlasti FNRJ likvidirali oko 650 hrvatskih vojnika. Postoji više lokacija;
59. Samobor – Rakov Potok (Stupnik) – broj žrtava je nepoznat. Likvidiranja su vršena noću, a žrtve su bacane u jarke locirane uz cestu;
60. Samobor – Smerovišće (Vilinske jame) – Likvidirano oko 350 osoba. 210 Hrvata, 110 Srba i 30 Slovenaca;
61. Samobor – Velika Rakovica (kod mjesta) – 1945 – broj žrtava nepoznat. Mjesto je obilježeno spomen križom;
62. Velika Gorica – Lijevi Štefanki – od 1943 do lipnja 1945 – broj žrtava je 660. Likvidirani su civili i hrvatski vojnici;
63. Velika Gorica (na putu za Kravarsko) – Streljano 60 djevojaka iz ženskog internata u Preradovićevoj;
64. Velika Gorica (Hrašće Turopoljsko) – Broj žrtava nepoznat. Tu su likvidirani doveženi zarobljenici iz zagrebačkih zatvora;
65. Velika Gorica – Buševec (šuma Brezik) – 1945 – broj žrtava nepoznat. Streljani hrvatski vojnici i civili;
66. Velika Gorica – Dubranec (kod mjesta) – broj žrtava nepoznat;
67. Velika Gorica – Gudci (potok Peščenjak) – 1945 i 1946 – broj žrtava nepoznat. Na desnoj obali potoka kopane su jame u koje su bacali streljane zarobljenike;
68. Velika Gorica – Vukovina (Vukomeričke gorice) – broj žrtava je do 3000. Žrtve su pripadnici hrvatskog domobranstva;
69. Brckovljani – Lupoglav (kod mjesta) – svibanj 1945 – broj žrtava je 15 osoba. Osobe su izdvajane iz kolona Križnog puta i likvidirani;
70. Brdovec (šuma zvana Janekovićevo) – svibanj 1945 – broj žrtava nepoznat. Masovna grobnica;
71. Brdovec (brdovečko groblje) – broj žrtava oko 700;
72. Brdovec (Ključanska Gmajna – broj žrtava nepoznat. Likvidirano više osoba i bačeno u streljački vod;
73. Brdovec (Hercegovo) – broj žrtava do 700. Grobnice se nalaze na putu prema selu Zdenci. Uz veliko grobište se nalazi niz manjih na drugoj strani puta;
74. Brdovec (kod Rasadnika) – broj žrtava do 700;
75. Brdovec – Javorje (graba iza) – broj žrtava nepoznat;
76. Brdovec – Ključ Brdovečki (kod utoka Sutle u Savu) – broj žrtava nepoznat;
77. Brdovec – Prudnice (prema Lovačkom domu) – likvidirano do 1000 osoba;
78. Brdovec – Šenkovec (Pancer graba) – svibanj 1945 – broj žrtava nepoznat. Likvidirano više osoba i bačeno u grabu;
79. Brdovec – Šnkovec (kod mjesta) – broj žrtava 3000. Grobište se nalazi u pravcu od zdenca prema Šenkovcu;
80. Klinča Sela (šuma Raščak) – svibanj 1945 – broj žrtava 19;
81. Klinča Sela – Repišće (Šumbar) – 1945 – Likvidirano je oko 300 osoba civila i hrvatskih vojnika. Među njima su bili logoraši iz logora Kanal i Kerestinac. Postavljen spomen-križ;
82. Klinča Sela (Ravnice, Sakomani, Rašćak i Pavučnjak) – poraće – Oko 250 logoraša (vojnici, civili i djeca) iz Jastrebarskog, Kanala i Kerestinca;
83. Klinča sela (Sakomani – Jarica) – svibanj 1945 – Likvidirani su sudionici Križnog puta, broj žrtava je nepoznat;
84. Kloštar Ivanić (voćnjak samostana karmelićanki) – 06.05.1945 – Likvidirano oko 40-ak hrvatskih vojnika i bačeni u jamu u voćnjaku;
85. Kloštar Ivanić – Bešlinec (groblje Svetog Trojstva) – svibanj 1945 – Na Križnom putu kroz selo Bešlinec u šumi Marča 8 osoba je likvidirano i zakopani su na istočnoj strani groblja;
86. Krašić (kod crkve sv. Ivana )- svibanj 1945 – do 300 žrtava – poubijali partizani;
87. Krašić (mjesno groblje uz crkvu sv. Ivana) – svibanj 1945 –
88. Krašić (mjesno groblje uz crkvu sv. Ivana) – svibanj 1945 – na ove dvije lokacije likvidirano je između 50 i 300 osoba;
89. Kravarsko (šuma između Kravarskog i Gornjeg Lukavca) – svibanj i lipanj 1945 – Likvidirano je oko 5000 osoba i zakopano u masovnu grobnicu;
90. Farkaševac – Donji Markovac (šuma Bolčanski Lug) – 1947 – ubijen 1 civil koji je u toku rata bio u hrvatskoj vojsci. Grob je označen križem;
91. Gradec – Haganj (šuma Novakuša) –svibanj 1945 – 16 pripadnika hrvatske vojske odvedeno u šumu i likvidirani;
92. Gradec – Haganj (šuma Doline) – 06.05.1945 – Zarobljeni hrvatski vojnici odvedeni u šumu Doline i likvidirani. Grobište se nalazi desno od ceste Haganj-Gradec. Podignut je drveni križ;
93. Pisarovina – Lučelnica (kod mjesta) – likvidirano 45 civila Hrvata;
94. Pokupsko – Cerje Pokupsko (u šumi kraj kapele sv. Petra) – Nepoznat veći broj osoba likvidiran i bačen u jame koje se nalaze na više lokacija;
95. Preseka – Šelovec (kod mjesta) – svibanj 1945 – Oko 20 zarobljenih njemaca je nakon mučenja likvidirano i bačeni na više lokacija;
96. Preseka – Šelovec (šuma Popovec – Bjelovarec) – 05.do 08. 1945 – oko 30 njemačkih vojnika i Hrvata dočekani u zasjedi i pobijeni;
97. Rakovec (kod groblja) – svibanj 1945 – oko 20 njemačkih vojnika koji su poginuli u bitci ili likvidirani;
98. Rakovec – Lipnica (šuma Kolenica) – svibanj 1945 – broj žrtava nepoznat su njemački vojnici pokopani u dvije lokacije;
99. Rakovec – Valetić (livada) – 4 njemačka vojnika i jedan civil iz sačekuše pobijeni. Zakopani su na vododerini livade;
100. Sveta Nedjelja (Pakovica u polju) – 1945 – broj žrtava nepoznat. Grobište je označeno križem;
101. Sveta Nedjelja – Kerestinec (kod mjesta) – 1945 (poraće) – oko 350 logoraša iz Kerestinca likvidirano. Postoji više grobišta;
102. Sveta Nedjelja (na putu od Svete Nedjelje do Jaske) – 1945 – broj žrtava 2000 – 3000. Likvidirana je kolona koja je išla s Križnog puta – poubijali partizani;
103. Žumberak (Sošice – Jazovka) – 1943 i 1945 – broj žrtava 447. Pripadnici hrvatske vojske likvidirani su odmah nakon bitke za Krašić 1943. godine. Između Sopte i Gornjeg Sela je prirodna provalija gdje su svaku noć, kroz 30-ak dana, vršene likvidacije. Likvidirano je 447 osoba, od toga 270 ranjenika zagrebačke bolnice Sveti Duh – poubijali ih partzani;
104. Žumberak (Kremenjak, Koriljak i Osovlje) – nepoznat broj likvidiranih Hrvata. Grobište se nalazi između Pećina i Kalja, u Žumberačkom gorju;
105. Žumberak (Pogana ili Zla jama) – poraće – u jami su zakopane brojne žrtve masovnih likvidacija;
106. Žumberak – Oštrc (kod mjesta) – 1945 – likvidirano oko 200 osoba. Jama se nalazi ispod mjesta

https://kamenjar.com/popis-stratista-u-zagrebu-kad-su-partizani-usli-u-grad/



Bl6

 

 

 Bl8

 

 

 Bl7

 Karavanke, Bleiburško polje - mjesto početka Kalvarije stotina tisuća Hrvata