Dva dana na Velebitu
...Bog je malo gdje na tako neznatnim udaljenostima rasuo toliko bogatstva kao u Velebitu. Čini se kadkad da je svemoćna ruka Božja u stvaralačkom zanosu, prosula nad ovim prostorima sve svoje bogatstvo i ljepotu: sve oblike boja, sve obilje biljnih i životinjskih vrsta, svu neopisivost krajolika. U Velebitu sve je blizu, sve je povezano prijateljskim nitima: jela i vuk, kamen i medvjed, rosa i zrak, more i planina, nebo i zemlja, sve je jedno, sve je sklad.....(iz letka ŽU Krasno) Galerija: Sj.Velebit - Zavižan, Sv. Ante, Premužićeva staza, Botanički vrt
Nije nas trebalo dugo nagovarati da se pridružimo Širinićima za vikend na Velebitu. I sami smo već dugo imali u planu skoknuti do te naše najveće i kako svi tvrde najljepše planine, ali uvijek bi se našao neki razlog za odgodu. Jednom bi to bila temperatura djeteta, drugi put nešto u vezi s radnim obvezama, katkad neusklađenost s planovima i željama moje Jedine, koje nipošto nisam htio ignorirati i sl. I ovog smo se puta kolebali jer je plan polaska pao na 13. lipnja. A to je naš posebno važan dan: blagdan Sv. Ante koji se u našoj obitelji posebno štuje, a uz to još jedan rođendan i jedan imendan. Ipak, kad su nam rekli da je odlazak baš planiran u svrhu otvaranja i blagoslova kapelice na Velebitu u čast svetca nije bilo više razloga da to ne prihvatimo.
Dogovoreno – ućinjeno. Dan uoči Sv. Ante samo dva sata vožnje od Zagreba i već smo u Krasnom, malom, krasnom mjestancu s ličke strane sjevernog dijela te velebne hrvatske planine, od kojega se otvaraju putevi prema nacionalnom parku Sjeverni Velebit. Pero i Branka su krenuli ranije, a ja i moja Jedina tek pred smiraj dana, nakon što sam ja odradio svoju šihtu i dva zanimljiva sastanka. Seletkovići Zvonko i Ksenija se nisu mogli pridružiti, jer jedna svadba u Andrijevcima nikako nije mogla bez njih.
Još se dobro vidjelo kad smo kod Otočca ostavili autocestu i ne žureći nastavili vožnju dobrom starom vijugavom cestom kroz prekrasne ličke pejzaže prema Velebitu, toj mitskoj planini, sada savim blizoj, koja nas tako dugo i strpljivo čeka. Prvi put prolazimo ovim krajem, ali imam osjećaj kao da idem doma. Ništa od nelagode i napetosti koja se osjeti kad se ide kroz nepoznato, osobito kroz planinski kraj, i još noću.
Kod Majhena
U Krasnom zatječemo Peru i Branku i poveće veselo društvo – obitelj i prijatelje gospodina Majhena. Mladi vani u sportskim aktivnostima, ostali kojima se mi priklanjamo, u restoranu za punim stolovima. Slijedi dobrodošlica domaćina, upoznavanje, pa okrepa odličnim zagrebačkim specijalitetima pripremljenim, očigledno, pod nadzorom vrijedne gospođe Majhen. Svi su vrlo ugodni i ljubazni prema nama, što pripisujem Perinim i Brankinim zaslugama. Kasnije otkrivam da je to njima uobičajeno, zadržano iz vremena kad je takav način ophođenja bilo nešto normalno, gotovo zadano, što se stječe samo odgojem i pripadnošću određenoj obitelji, sredini, mjestu.
Tek sada doznajemo koji je bio povod i cilj dolaska ovog povelikog društva ovdje na Velebit i zašto je izabran baš taj trinaesti lipanj. Perin prijatelj, građevinski poduzetnik Mladen Majhen obilježava desetu obljetnicu izgradnje kapelice posvećene Sv. Anti i palim braniteljima u Domovinskom ratu, ispod samoga vrha Zavižana. Izgradio ju je sam i financirao zajedno sa dvojicom prijatelja, legendarnim gospodarom tog najpoznatijeg vrha planine, meteorologom Antom Vukušićem i još jednim ljubiteljem gorja, kojemu se ne sjećam imena.
Uz podsjećanje kako je došlo do ideje o gradnji kapelice, o teškoćama koje je trebalo svladati i uz obveznu političku raspravu o našem današnjem trenutku, večer je protekla kao tren. Razišli smo se kada smo sve dobro pretresli. Ja i moj kolega koji je bio prvi kirurg u najvećoj dječjoj bolnici u metropoli, razmotrili smo stanje naše struke, poziciju liječnika i općenito zdravstva.
„Kad odeš u mirovinu nikome više nisi zanimljiv. Kao da nisi ni postojao. Je li to pošteno!?“ .
Pokušavam ga uvjeriti da nije u pravu, da se mora čuvati od osjećaja rezignacije i odbačenosti. Ako društvo ne vidi i ne cijeni ono što smo u životu dobro učinili, vidi Onaj gore. A to je valjda najvažnije. Bitno je časno odraditi svoju životnu ulogu. Neće proći ni desetak godina kad će i meni iste misli i osjećaji postati puno bliži i razumljiviji. Ali zar to u ovom našem društvu koje ne prepoznaje prave vrijednosti nije sudbina svih?
Noćenje u Šumarskoj kući, soba uredna, krevet udoban. Ipak, valjda pod dojmom uzbudljivog dana, dugo nisam mogao zaspati, pa sam se zabavio prigodnom literaturom o Krasnom i o Velebitu. I tako čitam kako se, Krasno prvi put spominje početkom trinaestog stoljeća, a na hrvatskom jeziku koncem petnaestog. Dolaskom Turaka cijelo ovo područje južno od Senja je opustjelo i tek nakon njihova potiskivanja koncem sedamnaestog i početkom osamnaestog stoljeća, ove puste prostore naseljavaju, jeste li to znali?- Bunjevci.
Bunjevci pod Velebitom
Bunjevci, hrvatska etnička skupina, čije je matično područje bilo na prostoru zapadne Hercegovine i zapadne Bosne, nakon prodora Turaka, već su se u trinaestom stoljeću počeli iseljavati prema Dalmaciji, a odatle u prvoj polovici sedamnaestog stoljeća i dalje prema Lici i Hrvatskom primorju. Jedna grana pod vodstvom svoga svećenika odlazi prema Podunavlju. Tako u područje istočno i južno od Senja, oko Sv. Jurja dolaze pridošlice iz Knina, Obrovca i Jasenica i otuda ovdje poznata prezimena: Anići, Babići, Devčići, Ažići, Dujmešići, Glavaši, Ivetići, Katalinići, Lemići, Margete, Miškulini, Modrići, Nekići, Panjanovići, Rogići, Rončevići, Samaržije, Vukelići, Tomaići, Žarkovići. Neka su od ovih prezimena s vremenom nestala, ali su se zadržala u mjesnom nazivlju.
I eto odkud sličnosti i dan danas u običajima, u govoru, pa i mentalitetu i svjetonazoru na tim prostorima. Zanimljiva je i uzbudljiva povjest ovog kraja, ništa manje od ostalih prostora Lijepe Naše, pa ako vas posebno zanima, potražite monografiju o župi Krasno izdatu u povodu proslave njene 200. obljetnice, u kojoj je izvrsno i svestrano prikazana.
Osvanula je subota uoči Sv. Ante, dan vedar sunčan. Peru gnjavi alergija na ovaj čisti zrak i nevidljive čestice iz pokošene trave, pa kiše li kiše, onako junački. Ispred naše kuće postavljena je izvrsna kompozicija: starinska zaprežna kola s jarmom i teljuzima natovarena jednim jedinim, ali „junačkim“, fino obrađenim deblom, monumentalnih dimenzija. To je jela, objašnjava stručnjak Pero koja bi mogla je imati preko dvjestopedeset godina starosti. Kako je uspjela, koliko je samo sokova morala povući iz te krševite planine bez ijednog izvora da bi postigla takvu veličinu. To je tajna Like i Ličana. Velebitska tajna.
Ponovni susret s istim društvom na terasi gostionice Kod Jure i razbuđivanje uz kavicu i uz konverzaciju koja je puno škrtija nego što je bila sinoć. Saznajemo da su naši prijatelji ostali do pet sati ujutro. Ja ne mogu skinuti pogled s Velebita, koji je sada tu, gotovo na dohvat ruke i jedva čekam da krenemo gore. Pero pronalazi lijek protiv kihanja i odmah mu se vraća ono pravo raspoloženje i volja da zdušno vatrom uništava duhanske svijutke. Najviše za to jer, kako piše na njima, ubijaju život i što je još gore, ono što muškarca čini muškarcem.
Razbuđeni velebitskim zrakom i prvom jutarnom kavom, dobro okrijepljeni doručkom kod Jure, krećemo prema šumi. Ovoga puta zajedno, u jednom autu. Put makadmski, ali dobar. Desetak minuta lagane vožnje i već smo na ulazu u Nacionalni park. Cilj: Premužićeva staza i Botanički vrt. Dolazimo na veliki prostor za parkiranje od kojega dalje mogu samo službena vozila. Moje društvo zapovjeda: vozi dalje, i meni ne preostaje ništa drugo nego slušati. Pero je vođa. Kao šumar već je ovdje bio bezbroj puta i Velebit poznaje ga kao svoj džep. Zaustavlja nas rampa. Pero pokušava nešto, ali bezuspješno.
U srcu Velebita
Taman smo se parkirali kad se u terencu odjednom pojavi stroga rendžerica u uniformi.
„Zar vi ne znate čitati znakove? Zar niste vidjeli zabranu?“- obraća se meni kao vozaču ozbiljnim tonom. Ja zamuckujem:
„Ovo je šef, on mi je naredio“- i pokazujem na Peru. Nekako se ispetljamo i stvar završava tako da se ja lijepo vratim nazad na regularno parkiralište, a društvo će me čekati u hladovini. Rendžerica, vidjevši da ja ipak nisam pravi krivac, nego samo izvršitelj, ponudi mi prijevoz natrag do mog društva, što sam naravno prihvatio. Uz ispriku i obećanje da se današnji prekršaj neće ponoviti. Kad sam se vratio, hvalio sam profesionalnost i ljubaznost rendžerice, ali moji to nisu prihvatili.
“Bila je prestroga, mogla bi imati malo razumijevanja prema ovakvima kakvi smo mi“. Mislili su: planinari svake prijestupne godine, olovnih nogu.
Ikonačno smo u srcu Velebita, u Nacionalnom parku. Dan sunčan, ugodan, u zraku mirisi planinskih trava i cvijeća, nebo vedro, s rijetkim oblačcima, a oko nasu, uz planinarsku stazu široki travnati proplanci prošarani različitim cvijećem i rijetkim žbunjem, okruženi visokom i gustom crnogoricom. Prelijepo, prekrasno. Neopisivo. Nema boljih riječi. Užitak za sva osjetila.
Ipak možda najsnažniji, najvažniji bio je onaj osjećaj blizine - Nebu, Onome koji je svu ovu raskoš stvorio. Kao i nas. I kud se god okreneš nova slika, sve ljepša od ljepše. Sve isto, a ipak malo drugačije. Trčim na sve strane, biram kadrove i snimam, snimam... Pokušavam kamerom uhvatiti više, ali već unaprijed znam: nemoguće je zarobiti tu Božju ljepotu. To treba vidjeti, osjetiti, doživjeti, tu treba doći.
Pade mi napamet razmišljanje jednog našeg, kažu, vrhunskog intelektualca, (I.Mandića), koji za prirodu reče: „ Ne volim prirodu niti idem u nju. Priroda je glupa, dosadna. Što tu ima zanimljivo?.“ Što reći na tu mudrost? Oprosti mu Bože...
Kod Majke Božje od Krasna
Bog je malo gdje na tako neznatnim udaljenostima rasuo toliko bogatstva kao u Velebitu. Čini se kadkad da je svemoćna ruka Božja u stvaralačkom zanosu, prosula nad ovim prostorima sve svoje bogatstvo i ljepotu: sve oblike boja, sve obilje biljnih i životinjskih vrsta, svu neopisivost krajolika. U Velebitu sve je blizu, sve je povezano prijateljskim nitima: jela i vuk, kamen i medvjed, rosa i zrak, more i planina, nebo i zemlja, sve je jedno, sve je sklad. Tu u Velebitu, njegovim vrletima, u tišini svetišta Majke Božje od Krasna, kao da se vraćamo u djetinjstvo, kao da nalazimo sve što smo izgubili i što nam nedostaje. Odatle se vraćamo osnaženi fizički i psihički, pomireni sa sobom, sa svim bićima i s Bogom, iskonskim prapočelom svega. Susresti se s iskonskim ljepotama Velebita, znači susresti se s izvorom svake ljepote, znači barem za trenutak naći mir našem nezadovoljnom lutalačkom srcu...(iz letka ŽU Krasno)
Prošli smo polagano dijelom legendarne Premužićeve staze uživajući u pogledu na svaki grm, svaku stijenu, svaki cvijet, obišli botanički vrt, sreli više skupina planinara, dobro se oznojili i na koncu, umorni, ali sretni, bili dionici bogatog ručka kod našeg domaćina Mladena, u istoj onoj gostionici gdje smo jutros doručkovali, Kod Jure. Menu tipično lički uz piće tipično sjevernjačko: mlada janjetina i vino od mješavine nekoliko biranih sorti grožđa. I jedno i drugo za najvišu ocjenu. Nakon ručka jedva čekamo da obiđemo naše sobe u Šumaskoj kući: tuš i krevet. Meni opet za san treba literatura, koju dijelim s vama.
Velebit iz kuta znanstvenika
„Kako nam kazuju geografski i drugi izvori, brdski masiv Velebita, jedan od najznatnijih u užem dinarskom području, proteže se, u dužinu otprilike 145 km, od Vratnika nad Senjom na sjeverozapadu do okuke Zrmanje na jugoistoku. Od obalnog pojasa do kopnenog podnožja u Lici, u prosjeku je širok 14 km, ali od mjesta do mjesta širina varira, od najviše 30 km u sjevernom do najmanje 10 km u njegovom južnom dijelu. Na površini približno 2 270 km2 razasut je splet bezbrojnih krševitih grebena i ponikva, kukova, gorskih hrptova, dolina i pretplaninskih vrhova, od kojih njih 130 u prosjeku premašuje nadmorsku visinu 1370 m. Oni u sjevernom dijelu Velebita dosežu visinu gotovo 1700 m (Mali Rajinac 1699 m), u srednjem dijelu više od 1600 m (Šatorina 1624 m, Ograđenik 1604 m, Ograđenica 1614 m), a u južnom i najvišem dijelu od 1700 do 1758 m (Babin vrh 1723 m, Vaganski vrh 1757 m, Segestin 1715 m, Malovan 1709 m, Sveto brdo 1751 m).
Za vedra vremena Velebit se iz zraka, s visine 8 000m, vidi cijeli. Doima se kao glomazan, malo razveden, ali naboran bedem koji se u luku izbočio u more. Padine su mu strme, a hrbat širok. Primorska padina, kojom se spušta do mora, mnogo je viša od kopnene padine. Visinska razlika primorske padine od mora do najnižeg prijevoja iznosi oko 700 m, a do najvišeg vrha čak 1757 m. S kopnene strane Velebit se samo 150 do 1150 m uzdiže iznad ličke visoravni, jer ona već leži na nadmorskoj visini oko 500 do 600 m. Obje se padine međusobno bitno razlikuju i izgledom. Primorska je padina vrlo krševita i gola, mjestimično poput Mjesečeva krajolika, sive ili žućkastosive boje, prošarana sitnim zelenilom. Kopnena padina, iako strma, doima se pitomija, gotovo je sva obrasla šumom, pa je tamnozelene boje.
Za primorsku padinu karakteristične su dvije više ili manje izrazite, uzdužne terase (podgorska zaravan i uzdužna primorska terasa), koje se poput stepenica prostiru uzduž cijelog velebitskog masiva.“ Biljni svijet Velebita“ akademik S. Forenbacher
U nedjelju ujutro doručak kod Manjana, još jedne Krasnarske legende, gdje od njegove Anđe saznajemo kako je biti trudnica kad počnu trudovi a sve zameteno debelim snijegom, i snježne čistilice niodkud. Ipak, na moje pitanje je li se nekad dogodilo da je nešto prošlo loše zbog sniježnog nevremena, odgovara: nikada.
Pogled sa Zavižana
Nakon doručka pravac Zavižan. Sada vozimo već poznatim putem i čini nam se da je bolji nego jučer i da stižemo brže. Opet „ne vidimo“ znak zabrane prometa i nastavljamo do samog podnožja vrha, nešto ispod planinarskog doma. A kad se nađete tu, na vrhu, na Zavižanu, kao da ste na krovu svijeta. Pogled puca na sve strane. Kvarnerski zaljev kao na dlanu. Iz ove ptičje perspektive otoci izgledaju kao neka čudna, mitološka bića nasukana i okamenjena u morskom plavetnilu, koje se u laganoj podnevnoj tmini, tamo daleko na horizontu, spaja s nebeskim beskrajem. I moćni Velebit otkriva ovdje svoje drugo, najljepše lice: sve svoje sure grebene, duboke udoline i vrtače, svoje šumovite kose i prekrasne proplanke, po čijim cvjetnim stazama, u ovo nedjelno prijepodne mile grupice planinara.
Malo nam je ovaj ushit pomutila naša rendžerica, koja se opet odneku pojavila i strogim glasom obratila svima nama:
„Pa ne mogu vjerovati..., opet vi...“
Ne čekajući nastavak ja uzvraćam da smo to učinili zbog dijela skupine koja nije bila spremna za penjanje, da ću se ja odmah vratiti nazad autom, i da se to sigurno više neće ponoviti. Ona nevoljko prihvaća ispriku i ostavlja nas na miru.
Pero me upoznaje s Antom Vukušićem, gospodarom Velebita, bez kojega ne bismo iz dana u dan znali koliki je snijeg i kakav je vjetar na Zavižanu; koji ostaje tu u sve dane i noći života svoga, kad je lijepo kao današnjega dana i kad sniježne vijavice zametu sve na dugo zimsko razdoblje, kad se razbude i rasrde sve velebitske sile i duhovi. Treba biti posebnoga kova i imati odvažnosti za to. Želio je i sad ima kapelicu i svoga sv. Antu.
Sv. Ante u Velebitu
Naš je domaćin Mladen za svoju feštu okupio doista veliko društvo; u jednom momentu, kad je pristigla udruga branitelja i društvo glagoljaša, kojima je krajnji cilj bio Pakoštane, proslava sv. Ante i imendana našeg heroja Ante Gotovine, sigurno preko stotinjak ljudi.
Misno slavlje u maloj kapelici, u prekrasnom ambijentu u srcu Velebita, koje je predvodio biskup senjsko-gospićki, mons. Mile Bogović, uz pjevanje glagoljaša i podršku nevidljivog mješovitog i nebrojenog zbora velebitskih ptica i zrikavaca, i najljepšu moguću glazbenu pratnju koju daje vjetrić kroz krošnje jela i omorika, bilo je više nego dojmljivo. U planini, u prirodi, kao da smo prirodniji, kao da smo bolji i bliži jedni drugima, I sami sebi. Kao da smo bliži Nebu. I svome Stvoritelju. Morate doći ovdje i doživjeti svu tu raskoš i ljepotu. A vama dragi Širinići i dragi Majheni od srca hvala. Morat ću i ja vas ja jednom, kad – tad, (naravno sa svojom Jedinom) odvesti u svoje jednako lijepe krajeve koje i naš prvi kralj Tomislav izabra za svoju krunidbu.
Ante Bukovac
