Virgilije Nevjestić- hommage umjetniku

Napisao/la Administrator
nevjestic01  
                Virgilije Nevjestić (1935. -  2009.)            
Krenuo je iz one svoje mitske doline „...gdje brazde grle pejzaže i proljeće dođe iznenada, a cvrkut ptica ispuni nebo do sunca...“, koja mu je u gradu na Seni kamo ga je njegova zvijezda odvela, bila inspiracija za najljepše pjesme, slike i grafike s kojima je osvojio cijeli svijet. "...Rođen kao osmo dijete u hercegovačkoj obitelji, u Zagrebu je završio Likovnu akademiju pa odlazi u Pariz.  U Francuskoj su ga smatrali jednim od svojih najvećih grafičara 20. stoljeća, a on je sebe nazivao skitnicom. Osebujan, težak, ponekad i konfliktan, Virgilije Nevjestić grafičar, slikar i pjesnik, za sobom je ostavio veliki opus..." Slijedi mali izbor pjesama iz Virgilijeve zbirke Ibi, ljubavi moja, nekoliko slika i grafika, kao i, možda, najbolji osvrt o njegovu cjelokupnom djelu - pjesništvu i slikarstvu od strane pariškog prijatelja, neka budu budu hommage velikom umjetniku.

Iz predgovora spomenutoj zbirci kojeg je napisao Piere Seghers, Virgilijev pariški susjed i prijatelj. „...Na granici tišine, kao otisnute na najfinijem kineskom papiru, kao zapisane na odrazima, na preljevima, na oblacima, protječu pjesme Virgilija Nevjestića kao savršeno zacrtani tragovi, kao let ptica koji se upisuje u vrijeme. Nevjerojatna je prozračnost, kao dah i šapat, riječi srca – valjalo bi rehabilitirati srce, zar ne? – Virgilijeve su pjesme, pjesme duboka osluškivanja, pritajena žara koji nastava čovjeka u njegovoj stijeni i on ih u njima opipava. I živi.

Teške riječi kojima se trag jedva nazire, toliko je bez težine, riječi u kojima ljubav, smrt, život, bijeg i izvori postaju „nečujna rastvaranja“, napola riječi, panično sudjelovanje u Stvaranju, zanos, stid i suzdržanost, s onim elementarnim kojemu smo tek iskre, tek trenuci. Poezija dalekog porijekla, sokova i korjena. Čovjeka koji prolazi svoj život glasom svojih i nužnošću da se izrazi, iskaže. Izbjeglica s Bala zanesenjaka, sa svojim ranama, svojim patnjama, svojom ljubavlju. U oporoj zemljei Ivana Gorana Kovačića, u Pariz prenesenoj, istinski čovjek, svakog dana ranjen, svakog dana uspravan. U prozirnosti njegova života, onoga što piše, slika, gravira, filigranski se očituje nježnost, hrabrost, hrabrost, suzdržanost...“


Iz zbirke: Ibi, ljubavi moja

Ibi2


U prozoru nebo
U prozoru nebo
U duši prostranstvo
            polja
            miriše
Brazde grle pejzaže
Zelene vode
           teku
           u pregršti
Ja znam jednu dolinu
gdje proljeće dođe iznenada
          cvrkut
          ptica
Ispuni nebo do sunca.

Pet jablanova
Jednog je zasadio djed
kad je majka rodila oca

Dva je zasadio stric
kad je djed oženio sina

Dva je zasadio otac
kad je majka rodila petog sina

Otac je imao pet sinova
Sad ima sina i pet jablanova.

Htjednete li potražiti
Htjednete li potražiti
Moju riječ,
Okrenite se suncu

Htjednete li znati
Gdje se nalazim
Pogledajte zemlju

Htjednete li čuti moj glas
Široko otvorite oči
I promatrajte krošnje lipa
Sve dok drhtanje srca vašega
Ne bude pjesma

Poželite li biti sa mnom
Sjednite na kamen i šutite.

Iz kamena će rasti
Iz kamena će rasti
Nebo
Kao što sad
Raste tišina
          Biti ćemo
          U zagrljaju mjesečine
          Kad prolaznici
          Sjednu na kamen
I kažu
Tko smo
Zapravo mi...

Sagorjevati
       Sagorijevati
       kad se zlato njiše
       u krošnjama
Jesen prska zrelim danom
ljubav lastavica,
tuga nestaje
drhti...
       Sagorijevati
       na ponjavama
       lišća
       i nestajati u žaru
       vrelih boja...

Sutra,
Kad me više tu ne bude,
Tko će otvoriti ovaj notes
I pročitati riječi
Koje je moja ljubav pisala...

Ljubav nam je dala
Sve.
I bez nje smo ništa.
Sutra kada uđeš

U moje linije,
Nepoznati putniče,
Sjeti se,
Da sunce,
Koje te grije,
I prije je grijalo sve one
Koji su prije tebe bili
U svim prostorima.

Poklonit ću ti cvijet
Poklonit ću ti cvijet
školjku modru

Ptica u nebu
oglasit će ljubav.

Na kraju igre
zavitlat ću te u krvotoku
kraj potoka.

Kad se rastanemo
školjka će biti bljesak
ljubavi naše...

Da se rastanemo pod ovim suncem
Da se rastanemo pod ovim suncem
dok smo nevini
i svatko krene svojim putem,
čuješ li me sunce
prebirem svjetlost tvoju...

Lišće umire
Lišće umire
Vjetar piše imena prolaznika
U krošnje kestenja
          Beskonačnost
          Radosti, tuge
          Zatvara krug ljubavi.

Rukama smo oduzeli nježnost
Rukama smo oduzeli
nježnost
očima ljepotu lica
glasu ime

Prostranstva smo
osvojili bjegovima
što nam preostaje
Dragana
u ovom usamljivanju

Svjetlost izbrazdana
na pozadini neba
malo tumbaranja
u ponoćjima
što smo ih
zapisali
u sljepilu mladosti

Razapeti u dvije samoće
Razapeti u dvije samoće
Stršimo
U maštama vlastitosti

Udvaramo jedni drugima
I krećemo
U ništa

Vjetar crta kišu
Vjetar crta kišu
prebire sjene
između tebe
i mene

U grlu slutnje
pale riječi
ciče...

U srcu
nedorečene igre
sahranjuju nježnost
u prstima

Između tebe
mene
tone svijet
žudnji razapetih
u sapete vjetrove mladosti...

Ibi2


 Mini galerija   http://virgil-nevjestic.com/ 

Virgilije 1

 

 

 VirgilMojeSelo

                    V. Nevjestić: Bilo jednom moje selo

 

Trois arbre
                 "Trois arbres" - Pariz, grafika, bakropis
 
 
 

Mon arbre Pariz 1987 grafika bakropis i akvatinta u boji
    Mon arbre Pariz 1987 grafika bakropis i akvatinta u boji

 

 

Virg44AM

 

 

 

 Ibi2

 

 

 

Virgil5


O umjetniku   ( http://virgil-nevjestic.com/)

nevjestic01
                Virgilije Nevjestić (1935. -  2009.)

Virgilije Nevjestić rođen je 22. studenog 1935. godine u Kolu, pored Tomislavgrada. Diplomirao na Akademiji likovne umjetnosti u Zagrebu 1963. godine. Završio je specijalni odjel za grafiku 1966. godine. Od 1968. godine do svoje smrti živio je u Parizu. Godine 1987. osnovao u Parizu L'académie Virgile gdje je predavao specijalni tečaj grafike. Predavao je i na Francuskom institutu za restauraciju umjetničkih djela.

U njegovoj grafici prevladava narativna i nadrealna komponenta; umnažanjem figuralnih pojedinosti, u sprezi s poetskom projekcijom djetinjstva i zavičaja, postiže oniričko-fantastičnu i nostalgičnu atmosferu. U lirskoj viziji i životnim sadržajima njegovih grafika javlja se snažna dramatska napetost, poetskom destrukcijom zbilje prosvjeduje protiv otuđenja suvremene civilizacije.

Linija mu je melodiozna i minuciozna, kompozicija najčešće sastavljena od niza odijeljenih prizora, ispovjednog i simboličnog karaktera. U novijim djelima linearni način ustupa mjesto tonskom oblikovanju predmeta, uz bogate svjetlosne i kromatske efekte.

Izdao je mape grafika, te oslikao književna izdanja pjesama A. B. Šimića, D. Tadijanovića, S. Čuića, Mile Pešorde i C. Baudelairea.Samostalno je izlagao u Zagrebu, Sarajevu, Beogradu, Milanu, Parizu, Bostonu, Tokiju, Firenci, Londonu, Rimu, Hagu, Bruxellesu, Vancouveru i New Yorku. Pisao je i pjesme koje je ilustrirao vlastitim crtežima. Pisao je i pjesme koje je ilustrirao vlastitim crtežima. Virgilije Nevjestić umro je 25. kolovoza 2009. godine u Parizu.


Pjesnik u duši
Virgilije je pisao pjesme od rane mladosti te ih je povremeno od 1953. godine objavljivao u "Novinama mladih", "Poletu", "Književnim novinama" , "Forumu", "Odjeku" i "Les letres francaises", a redovito je pisao i svoj dnevnik. Mnoga poznata hrvatska književna djela preveo je na francuski jezik. Jedna zanimljiva činjenica iz Virgilijevog školovanja je da je radije odlazio na "Književnu tribinu petkom" i govorio da je tamo više naučio nego li na predavanju. Pjesnički uzori bili su mu Dante, Villon i La Fonraine, a neki od prijatelja Ezra Pound, Pablo Neruda, Samuel Becket, Antun Gustav Matoš, Tin Ujević, Dragutin Tadijanović i mnogi drugi.
"revija I. izbori su srećno prošli, novi ljudi su nam došli; ja sam već posijedio! A Hrvatu siromaku još je veći mrak u mraku. Otkada je pobijedio Matoš!" " internacionalna smeća govore u ime stvaraoca o krizi morala"

Virgilije Nevjestić rođen u Kolu kraj Tomislavgrada 22. studenog a1935., Nevjestić je diplomirao na Akademiji likovne umjetnosti u Zagrebu 1963. godine, a tri godine poslije završio je specijalni odjel za grafiku. Od 1968. živi u Parizu, gdje je izgradio respektabilnu karijeru. Nevjestić je, nažalost, malo izlagao u Hrvatskoj. njegovu posljednju veću izložbu organizirala je 2004. godine Hrvatska matica iseljenika u Muzeju »Mimara« pod naslvom »Hommage a Danielle«. Taj prvak modernog bakropisa i mezzotinte – kako ga je nazvala povjesničarka umjetnosti Biserka Rauter Plančić – izložio je tom prilikom četrdesetak grafičkih listova koji su ga prikazali u njegovom najboljem izričaju. Izložba je bila posvećena umjetnikovoj preminuloj supruzi Danielle koja se koncem šezdesetih godina, unatoč protivljenju svojih roditelja, imućnih lionskih buržuja, udala za mladog i siromašnog grafičara iz hercegovačkog sela Kolo kraj Tomislavgrada.

Nevjestića je na odlazak u Pariz potakla povjesničarka umjetnosti Mladenka Šolman. U umjetničku metropolu stigao 1967. godine kao tridesettrogodišnjak, s nešto malo pribora i grafičkih radova te vizom za mjesec dana boravka u Francuskoj. »Kao i Kristu bila mi je to užasna godina« – kazao je jednom prilikom Nevjestić sjećajući se pariških početaka. Susret s mladom odgajateljicom Danielle Brikar i zajednički život koji je uslijedio preokrenuo je tu burnu i bremenitu godinu u korist umjetnika.

Nevjestićev uspon na pariškoj umjetničkoj sceni počeo je otkupima njegovih grafika u francuskoj Nacionalnoj biblioteci i osvajanjem srebrne medalje na Bijenalu mladih. Iako je brzo privukao pozornost publike i kritike, taj samotnjak i izraziti individualac nije mijenjao životne navike. »Živim vrlo jednostavno. Volim ispitivati samoću i zato sam često sam. Ne može se u isto vrijeme biti paradni konj i onaj koji ore« – kazao je opisujući svoj život.

Francuska država dodijelila mu je atelje na omiljenom mu Montparnasseu 1971. godine, a sam je kupio tiskarsku prešu koja ga je koštala kao »mercedes«; otplaćivao ju je godinama, a koristio praktički do kraja života. Tijekom 40 godina gravirao je više od 11.000 ploča koje je uglavnom otiskivao u vrlo malom broju primjeraka. Najčešća naklada grafika izloženih 2004. u Muzeju »Mimara« bila je pet primjeraka ili samo autorov otisak. Godine njegova najvećeg uspona su sedamdesete kada nastaje njegov jedinstveni grafički mega-projekt pod nazivom »Le Journal du Vagabond«. Koliko godina ima dana toliko je, tijekom 1972. Nevjestić izradio velikih bakrenih ploča i grafika u boji.

Od siječnja do prosinca 1972. bilježio je dojmove, komentirao, slagao metafore, gravirao, otiskivao potaknut ljubavima, lektirom (Eluard, Holderlin, Valeri, Kierkegaard), bilježio je susrete, život u kavanama, na ulicama, putovanjima. »Le Journal du Vagabond« je – prema mišljenju stručnjaka – jedan od najvećih grafičkih pothvata suvremene umjetnosti. Čudesna brojka 365 + 4 (četiri ploče za četiri godišnja doba koja daju okvir ovom dnevniku) s razlogom su odredila nevjerojatan Nevjestićev uzlet – napisala je svojedobno kritičarka Liliana Domić.

Iako je početkom sedamdesetih izlagao u zagrebačkoj galeriji »Forum« te u Francuskom kulturnom institutu, pa 1974. bio nagrađen »Vjesnikovom« nagradom »Josip Račić«, tiskao mapu uz poeziju A. B. Šimića i zapaženu mapu »Vagabund au Paradis« (Skitnica u raju«), pa nakon toga mapu »Au Seuil de l' Oubli« (Na pragu zaborava) – bibliofilsko izdanje koje je 1976. proglašeno najljepšom francuskom knjigom, u domovini . Naime, kako bilježi monografija, sedamdesetih godina, hrvatska likovna kritika, nakon Vjesnikove nagrade i prvih uspjeha, Nevjestića ipak ne propušta u područje izabranih, ali to su godine njegova iznimno brzoga profesionalnoga potvrđivanja u Francuskoj. Zapošljava se u Francuskom institutu za restauraciju umjetničkih djela (IFROA). Danas, osim klase u Institutu, vodi i posebnu školu restauracije fresaka u Saint-Savin sur Gartempeu.

Nevjestićev je profesionalni put nevjerojatno bogat i, ako tražimo dostojnu usporedbu, mogli bi ga usporediti s Jurjem Klovićem koji je, osim iznimne ostavštine unutar univerzalnoga područja renesanse, pronio slavu hrvatskome imenu. No Virgilije Nevjestić je, uz prenošenje slave, početkom devedesetih nažalost imao prilike svjedočiti istinu o brutalnoj agresiji koju su pretrpjele Hrvatska i Bosna i Hercegovina. Govorio je istinu u emisijama francuskoga radija, i na stranicama Figaroa a na izložbi u Nacionalnoj i sveučilišnoj biblioteci u Parizu predstavio je četiri mape pod naslovom Praskozorje - U počast hrvatskome narodu. Ta lijepa posveta uz izložena remek-djela učinila je više za promicanje istine o hrvatskome narodu nego bilo kakva bučna ili sofisticirano krojena propaganda. 

Romina Peritz, Jutarnji list, 2014.
Tihi skitnica koji je postao najbolji francuski grafičar

Rođen kao osmo dijete u hercegovačkoj obitelji, u Zagrebu je završio Likovnu akademiju pa odlazi u Pariz.  U Francuskoj su ga smatrali jednim od svojih najvećih grafičara 20. stoljeća, a on je sebe nazivao skitnicom. Osebujan, težak, ponekad i konfliktan, Virgilije Nevjestić (1935. - 2009.), grafičar, slikar i pjesnik, za sobom je ostavio veliki opus...,

https://www.jutarnji.hr/kultura/art

Intervju s umjetnikovim nećakom Ivanom Nevjestićem:

https://www.wish.hr/ivan-nevjestic/