Vjera i nevjera

Kategorija: U potrazi Objavljeno: Petak, 16 Veljača 2018 Napisao/la Administrator

M.Bistrica

Majci Božjoj Bistričkoj

(...) Vjerovanje u Boga postaje „misaoni tabu suvremene dominantne liberalne filozofije te materijalističkih desno i lijevo orijentiranih ideologija, u vremenu diktature relativizma i indiferentizma (ravnodušja). Povjest nas uči kako su svršavali svi koji su se javno protivili ili kršili taj nametnuti tabu. Kod jakobinaca za Francuske revolucije pod giljotinom, za fašizma i nacizma pod Hitlerom u konclogorima, kod komunista u sibirskim gulazima ili Golom otoku. (9). Stoljeće ratova, stotine milijuna ubijenih, koncentracijski logori, holokaust, bolesti, glad,  patnja biblijskih razmjera plodovi su bezboštva i ustoličenja čovjeka umjesto Boga (...)

Pred dosta godina tijekom jedne od  „filozofskih“ rasprava sa svojim juniorom, tada maturantom, malo sam nestrpljivije reagirao kad mi je pokazao knjigu nekog indijskog gurua koja ga je oduševila svojim sadržajem i porukama. I ne pogledavši je dobro rekao sam mu da mi se takva literatura baš i ne dopada i da je  bolje držati se onoga što je na tragu naše zapadnjačke tradicije i naših vrijednosti. Bilo je to vrijeme kad su takve ponude istočnjačke i new age filozofije bile dosta popularne. Pokušavao sam ga uvjeriti da takvi izvori mogu djelovati zbunjujuće osobito na mlade i biti prvi korak prema stranputici u njihovu životu te da ih se stoga treba kloniti. Nisam baš siguran da sam u tome uspio, barem u tom momentu, pa je i to jedan u nizu razloga poput sve agresivnijeg nametanja različitih bezbožnih ideologije i novog ateizma, što se upuštam u ovakve teme. Pokušaj je to, makar s malo dužom zadrškom i da se pronađe odgovor na takva i slična pitanja. 

U vezi s činjenicom da u svijetu postoje različite civilizacije, kulture i religije za koje svi vjeruju da je upravo njihova ona prava i najbolja, i uz pretpostavku da po tome neka distinkcija među njima na razumskoj osnovi nije realna, mislio sam i pokušavao svoga „filozofa“ uvjeriti da je u tom slučaju najbolje i jedino logično držati se svoje baštine. Zašto bismo se odricali svoga a tražili tuđe i nepoznato? Zašto se odricati nečega što smo naslijedili od svojih predaka, što je naše? Nečega što su oni davno primili i sačuvali kroz tolika stoljeća unatoč ugrozama koje su ih stalno pratile. Naša kršćanska vjera već je odavno postala bitno obilježje našeg identiteta, naše kulture, i pomogla da opstanemo na ovoj grudi na razmeđi različitih kultura i suprotstavljenih interesa. Kroz nju smo usvojili poimanje naših vrijednosti za koje su mnogi umirali s molitvom na usnama i krunicom oko vrata - ljudskog dostojanstva, čovječnosti, časti, morala, domoljublja, solidarnosti, suosjećajnosti sa slabijima i nemoćnima itd. Po tome što upućuje na dobro, što daje smisao životu i nadu u vječnost, po zapovjedi ljubavi prema bližnjemu, pa i neprijatelju, po svom Dekalogu, kao i svemu ostalom što naučava i zapovijeda ona – ta naša kršćanska vjera odavno je ušla u temelje zapadne civilizacije koji se još uvijek drže iako ih mnogi potkopavaju.

Bilo bi malo preuzetno kad bih se upuštao u neko dublje razmatranje o ovim stvarima, neka se time bave oni koji to bolje znaju - teolozi i filozofi. Uostalom o tome je, valjda, već sve rečeno i napisano. Ja bih samo u najkraćim crtama pokušao iznijeti svoje viđenje i ono što je mene privuklo, i to za cijeli život. To su one dobre, stare i lijepe poruke i zapovjedi iz "vjetra" Biblije: Ljubi bližnjega kao samoga sebe. Ne čini drugome ono što tebi nije drago da ti se čini. Ljubi i neprijatelja i opraštaj mu. Ovo posljednje , doduše, nije lako razumjeti, osobito provoditi u praksi, ali moramo se truditi. Pa deset Božjih zapovijedi - kad bismo ih se samo mogli pridržavati i živjeti po njima, nikakvih nam drugih zakona ne bi trebalo. Pa onaj slavni Govor na gori i Blaženstva! - već  sada bi i ovdje na zemlji imali sliku raja. Spomenut ću samo neke općenito poznate činjenice o ovim pitanjim, u najkraćim crtama navesti najčeća suprotstavljena stajališta i uputiti na izvore iz kojih se mogu dobiti potpunija saznanja o svemu tomu.

Svoju vjeru naslijedio sam u obitelji; gotovo kao da sam je dobio s majčinim mlijekom. Smatram se "normalnim", praktičnim vjernikom, mada se ne bih usudio tvrditi i dobrim. Nikad nisam imao ozbilljnijih sumnji niti kriza o kakvima su za sebe svjedočili neki koje smatram boljima od sebe.  Bilo je, možda, malo traženja samoga sebe i preispitivanja tijekom odrastanja i školovanja, vjerojatno  zbog sustavne indoktrinacije ateističkom ideologijom u bivšem sustavu, ali unatoč svemu i takva kakva je, ta je moja vjera ostala postojana i kada to nije bilo poželjno otvoreno pokazivati. Ipak, kad se ponekad upitam kako bih prošao na pravim kušnjama kakve su imali biblijski Abraham i  Job, te naš blaženik Alojzije i toliki drugi, ili kad bih se našao u prilici da dokazujem svoju "vjeru"onom žongleru na žici iznad slapova Nijagare i da mu se prepustim na visini, bojim se da ne bih prošao.

Hitovi: 696