A. Augustin: Ispovjesti
...Kažu da je veliki papa Benedikt XVI , kad su ga pitali što bi najrađe ponio sa sobom iz Vatikana, kad bi se kojim slučajem dogodilo da ovaj gori, bez razmišljanja odgovorio: "Bibliju i Ispovjest sv. Augustina".Družio sam se malo s tim monumentalnim djelom netom prošloga ljeta i čini mi se shvatio papin izbor. Ako i vi to učinite sigurno vam neće biti žao.Otkrit ćete ljepotu riječi i dubinu misli u jednostavnosti izraza, svojstvenog samo istinskom geniju, kroz kojega se očituje snaga koja ne proizlazi iz naučenog, nego iz onih tajanstvenih prostora Duha koji su , kako on kaže u nama, koji su dio nas, za koje smo najčešće zatvoreni i slijepi. Pročitajte...(Ur.)
Prije stvaranja svijeta Bog nije radio ništa
...Evo odgovora onome koji pita: „ Što je radio Bog prije nego što je stvorio nebo i zemlju?“ Ne odgovaram onako kako se priča da je netko šaljivo izmičući teškom pitanju odgovorio: „Spremao je pakao onima koji istražuju tako visoke stvari!“ Drugo je vidjeti, a drugo zbijati šalu. Zato ja ne odgovaram tako. Radije bih odgovorio:„Ne znam“ kad nešto ne znam, nego tako da bude ismijan onaj koji je postavio visoka pitanja, a pohvaljen onaj koji je lažno odgovorio.
Nego kažem da si ti, Bože naš, Stvoritelju svega stvorenja, pa ako se pod imenom neba i zemlje razumijeva sve stvorenje, smiono kažem: „Prije nego je Bog stvorio nebo i zemlju, nije radio ništa. Ako je naime nešto radio, što je to bilo ako ne stvorenje? I kamo sreće da znam tako sve što god želim znati na svoju korist, kao što znam da nije bilo nijednog stvorenja prije nego je bilo ikakva stvorenja...
Što je vrijeme?
...Tko bi to mogao lako i ukratko razjasniti? Tko bi to mogao i samo mišlju shvatio pa da to onda riječju izrazi? A je li nama išta običnije i poznatije što u govoru spominjemo nego vrijeme?. I razumijemo sasvim dobro kad o njemu govorimo, razumijemo i kad čujemo gdje drugi o njemu govore.
Što je dakle vrijeme? Ako me nitko ne pita, znam, ali ako bih htio nekome na pitanje to razjasniti, ne znam; ipak sa sigurnošću mogu reći da znam, kad ne bi ništa prolazilo, da ne bi bilo prošlog vremena, i kad ne bi ništa dolazilo, da ne bi bilo budućeg vremena, i kad ne bi ništa postojalo, da ne bi bilo sadašnjeg vremena.
A kako onda dva vremena, prošlo i buduće, postoje, kad prošlo više ne postoji, a buduće još ne postoji. A sadašnje vrijeme, kad bi uvijek bilo sadašnje i kad ne bi prolazilo u prošlost, ne bi više bilo vrijeme, nego vječnost. Ako dakle sadašnjost, da bi bilo vrijeme, mora prijeći u prošlost, kako možemo tvrditi da i ona postoji, kad joj je uzrok postojanja to što više neće postojati? Tako dakako možemo ispravno kazati da je ona vrijeme samo zato što ide k tome da ne postoji.
Blaženstvo i sjećanje
...Kako dakle da tražim tebe Gospodine? Kad naime tražim tebe, Boga svog, tražim blaženi život. Tražit ću te da živi duša moja. Moje tijelo živi naime po mojoj duši, a moja duša živi po tebi. Kako dakle da tražim blaženi život? Jer nema ga dok ne kažem: „Dosta je, tu je!“ Ovdje treba da kažem kako ga tražim, da li po sjećanju, kao da sam ga zaboravio ali sam još svjestan da sam ga zaboravio, ili po želji da ga upoznam kao nešto nepoznato, i to kao nešto što nisam nikada znao ili kao nešto što sam tako zaboravio da se i ne sjećam da sam ga zaboravio.
Nije li blaženi život ono što svi žele i gdje uopće nema nikoga koji to ne bi želio? Gdje su ga upoznali da ga tako žele? Gdje su ga vidjeli da ga tako ljube? Nema sumnje, mi ga na neki način posjedujemo. Ima i neki drugi način po kojemu je čovjek blažen tada kad ga posjeduje, a ima ih koji su blaženi jer se nadaju. Ovi ga imaju u manjoj mjeri nego oni koji su već uistinu blaženi, ali su ipak u boljem položaju nego oni koji nisu blaženi ni u zbilji ni u nadi. Ali ni ti ne bi tako željeli biti blaženi kad već ne bi na neki način posjedovali blaženi život: a sasvim je sigurno da oni to žele. Oni su ga nekako upoznali i zato ga posjeduju u nekom poimanju.
Eto, o njemu bih htio znati da li je u pamćenju. Jer ako je ondje, već smo jednom bili blaženi, da li svi pojedinačno ili svi u onome čovjeku koji je prvi sagriješio, u kojemu smo svi umrli i od kojega smo svi rođeni – to sada ne pitam, nego pitam da li je blažen život u pamćenju. Ne bismo ga naime ljubili kad ga ne bismo poznavali.Čujemo to ime i odmah priznajemo da svi težimo za samom stvari. Ne privlači nas slast same riječi, jer kad to čuje Grk latinski, ne veseli se, jer ne zna što je rečeno; a mi se veselimo, kao i on ako je to čuo grčki, jer sama stvar nije ni grčka ni latinska, a za njom neodoljivo teže Grci, Latini i ljudi ostalih jezika. Poznata je dakle svima. Kad bismo mogli jednim glasom pitati da li žele biti blaženi, svi bi bez ikakva oklijevanja odgovorili da žele. A to se ne bi moglo dogoditi kad sama stvar kojoj je takvo ime ne bi bila u njihovu pamćenju...
U posjedovanju istine je blaženstvo
...Vidio sam mnogo ljudi koji hoće prevariti drugoga, ali nikoga koji bi htio biti prevaren. Gdje su dakle upoznali ovaj blaženi život ako ne ondje gdje su upoznali istinu? Ljube naime i nju, jer ne žele biti prevareni, a kad ljube i blaženi život, što nije ništa drugo nego radost zbog istine, svakako ljube istinu, a ne bi je ljubili kad ne bi bilo nekog znanja o njoj u njihovu pamćenju.
Zašto se dakle ne vesele zbog nje? Zašto nisu blaženi? Zato jer se više brinu za druge stvari koje ih prije čine bijednima nego ono drugo blaženima čega se slabo sijećaju. Još je slabo svjetlo među ljudima: neka se žure, neka se žure, da ih ne obuzmu tmine (Iv 12, 35)
Zašto pak „istina rađa mržnju“? Zašto smatraju neprijateljem tvoga čovjeka koji propovijeda istinu, kad ljube blaženi život, koji nije drugo nego radost zbog istine? Samo zato što se istina tako ljubi da svi koji ljube nešto drugo žele da je istina ono što ljube, i kako ne žele biti prevareni, ne žele ni da im se dokaže da su na krivom putu. Stoga mrze istinu zbog one stvari koju ljube kao istinu. Ljube istinu kad im svijetli, a mrze je kad ih osuđuje. Budući da ne žele biti varani a varati hoće, ljube je kad sebe otkriva, a mrze je kad njih otkriva. Zato će im ona naplatiti tako da će one koji ne žele da ih prokaže prokazati i protiv njihove volje, a njima će samima ostati skrivena.
Takvo je, da, takvo, upravo takvo ljudsko srce, tako zasljepljeno i tromo, sramotno i nedostojno, pa hoće da ostane skriveno, ali ne želi da njemu išta ostane skriveno. No upravo mu se obratno događa: ne ostaje skriveno istini, a njemu istina ostaje skrivena. Ali ipak i tako, dok je bijedno, voli se više radovati istini nego laži. Bit će dakle blaženo ako se bez ikakve smetnje bude radovalo jedinoj Istini po kojoj je istinito sve ostalo.
Bog je u našem pamćenju
Eto, koliki sam prostor preletio u svojem pamćenju tražeći tebe, Gospodine, i nisam te našao izvan njega. Jer zaista nisam našao ništa od tebe čega se ne bih sijećao otkad sam te upoznao. Jer otkad sam te upoznao, nisam te zaboravio. Gje sam naime našao istinu, ondje sam našao Boga svog, samu istinu, koju nisam zaboravio otkad sam je upoznao. Stoga, otkad sam tebe upoznao, stalno si u mojem pamćenju, i ondje te nalazim kad se sjećam tebe i radujem se u tebi. To su svete radosti moje, kad si mi darovao kad si se u milosrđu svome obazreo na siromaštvo moje.
Ali gdje u pamćenju?
Ali gdje ti prebivaš u mojem pamćenju, Gospodine, gdje u njemu prebivaš? Kakvu si sobicu izgradio za sebe? Kakvo si svetište podigao sebi? Ti si mome pamćenju udijelio čast da prebivaš u njemu: ali u kojem njegovu dijelu prebivaš, o tome sada razmišljam. Kad sam se tebe sjećao, prešao sam preko onih dijelova svoga pamćenja koje imaju životinje, jer te nisam nalazio ondje među slikama tjelesnih stvari, i došao sam do onih njegovih dijelova gdje sam pohranio čuvstva svoje duše, ali ni tamo te ne nađoh. I ušao sam do sjedišta same duše svoje koje ona ima u mom pamćenju, jer se duša sjeća i same sebe, ali ni ondje nisi bio, jer kako nisi ni slika tijela, ni osjećaj živoga bića, kakav imamo kad se veselimo, žalostimo, želimo, bojimo se, sjećamo se, zaboravljamo i sve tome slično, tako nisi ni sama duša, jer ti si Gospodin Bog duše, i sve se to mijenja, a ti ostaješ nepromjenljiv iznad svega. I ti si se udostojao prebivati u mom pamćenju otkako sam te upoznao.
A što pitam na kojem mjestu u njemu prebivaš, kao da ondje ima nekih mjesta? Sigurno u njemu prebivaš, jer se tebe sjećam otkad sam te upoznao, i u njemu te nalazim kad god se sjećam tebe.
Kako nalazimo Boga?
Gdje sam te dakle našao da sam te upoznao? Nisi još bio u mom pamćenju prije nego sam te upoznao. Gdje sam te dakle našao da sam te upoznao, ako ne u tebi, iznad sebe? I nigdje nema prostora između nas:odstupali mi od tebe ili pristupali k tebi, nigdje prostora među nama. Istino, ti si svagdje blizu svima koji te za savjet pitaju i istovremeno odgovaraš svima na najrazličitija pitanja. Ti jasno odgovaraš, ali svi ne čuju jasno. Svi pitaju što hoće, ali ne čuju uvijek što hoće. Onaj je najbolji tvoj službenik koji ne gleda toliko na to da od tebe čuje ono što bi sam želio, nego više na to da želi ono što je od tebe čuo.
Kako nas zanosi božja ljepota
Kasno sam te uzljubio, ljepoto tako stara i tako nova, kasno sam te uzljubio! A eto, ti si bio u meni, a ja izvan sebe. Ondje sam te tražio nasrćući na ta lijepa bića koja si ti stvorio, ja rugoba. Ti si bio sa mnom, a ja nisam bio s tobom. Mene su daleko od tebe držale one stvari koje ne bi postojale kad ne bi bile u tebi. Zvao si me i vikao, probio si moju gluhoću, zabljesnuo si i rastjerao moju sljepoću, prosuo si miomiris, a ja sam ga upio pa uzdišem za tobom, okusio sam pa gladujem i žeđam, dotaknuo si me, i ja gorim za mirom tvojim....
Hitovi: 2066