Čista srijeda - Pepelnica
Izvor: https://kamenjar.com/
Nije to vrijeme nekakve prinude ili patnje ili žalosti. To je vrijeme ozbiljne pripreme za Uskrs, da u nama stari čovjek kojega želimo zbaciti, ali ne uspijevamo, ne živi više, već da prepusti mjesto novome čovjeku koji daje mjesto Kristu, te svojim neprestanim obraćanjem Krista prihvaća.
Zato je za vrijeme ovoga svetoga vremena važnije misliti što Bog traži od mene, nego ono što bih ja mogao učiniti za njega. Ako budem mislio i tražio što on želi od mene, onda ću zacijelo ispuniti i onu drugu stranu i ja za njega puno toga učiniti preko brata čovjeka, živeći s njime moj kršćanski život.
Korizma je svakako četrdeset dana milosti kao što ih je Mojsije imao na brdu Sinaju kada se spremao sa Gospodinom sklopiti Novi Savez – primiti Deset Zapovijedi, to je prilika za milost kao što ju je Izrael imao za četrdeset godina u pustinji pripremajući se ući u Obećanu zemlju, ili četrdeset dana milosti što ih je imao prorok Ilija idući u susret Gospodinu na brdo Horeb – trebalo se pripremiti za susret s Gospodinom.
Na koncu to je jednako vrijeme milosti kao što ga je i sam Isus imao četrdeset dana u pustinji prije nego će započeti svoju mesijansko-otkupiteljsku zadaću.
Prije svakoga velikoga putovanja ili čina mora biti i priprema. To je radio Mojsije, Ilija i sam Isus.
To se jednako traži i od nas da se pripremimo za veliki dan Uskrsa i uskrsnuća. Ne smijemo dopustiti da nam ovo sveto i veliko vrijeme olako mimo nas prođe.
Zato nam Sveta Crkva danas stavlja ovaj dan pepela da bude kao jedan ulaz u Korizmu koji će nas pozvati da na poseban način molitvom, postom i pokorom započnemo ovo sveto vrijeme.
Pepeo nije novi pojam ni u Crkvi ni u Bibliji. On je veoma star, poznat i popularan. Sam će Abraham u svojoj poniznosti reći da je on samo prah i pepeo i ništa više. Tako ćemo već u Starom Zavjetu susresti grješnike kako okajavaju svoje grijehe posipajući se pepelom. To nam svjedoče Jona, Joel i drugi proroci.
Tako je i u našoj crkvi duga višestoljetna tradicija da se danas vrši obred pepeljanja – posipanja pepelom i pozivom na obraćenje. Ovo pozivanje na neprestano obraćenje će imati u Velikoj Suboti svoju ljepotu da iz pepela prelazimo vatri, vodi i svijetlu. Preko odricanja i pokore idući za križem dolazimo do života koji nam označuju vatra, voda i svijetlo.
Uskrs je život. Poniznošću i pokorom na što nas podsjeća pepeo kročimo prema Uskrsu, prema novom čovjeku. Bez pepela i Korizme nema uskrsnuća. Golgota je put. Tvoja i moja Golgota je put tvome i mome uskrsnuću.
Gospodin Schafer donosi jednu povijesnu zgodicu u kojoj kaže: “Aleksandar Makedonski je uobičavao u svojim osvajačkim pohodima pred gradovima koje je kanio osvojiti zapaliti velike vatre. Te vatre su gorjele nekoliko dana i noći. Stanovnicima gradova bi poručio da imaju toliko dugo vremena za razmišljanje koliko budu gorjele njihove vatre. Iza toga slijedi razaranje i pustošenje grada, ako se ne predomisle.
Kako bi rekao tako bi i učinio. Pošto se ugasila vatra, nestalo je svake nade za stanovnike toga grada. Na kraljevu zapovijed vojske bi navalile na grad, sve poubijale koji su se odupirali i tako bi opustošili njihov grad i zemlju”. Vrijeme milosti za njih bi tako isteklo.
To je lijepa zgodica i nama za ovo sveto i veliko vrijeme da pazimo na našu vatru i na naše vrijeme, je ne znamo hoćemo li imati neko drugo vrijeme ili neku drugu priliku. Prihvatimo sada ovu i iskoristimo sada ovu.
Prorok Joel četiri stoljeća prije Krista poziva svoj narod na pokoru i obraćenje. Iz čitanja se vidi da je svakome dosta njegove muke osobne, ali i veliko zlo sve ih pritišće zajedno. Duga suša je zadala tolike smrtne udarce i u onako polupustinjskoj zemlji. I ono malo roda što je urodilo pripalo je skakavcima koji su sve opustošili.
Prorok poziva sve da se okupe i poziva sve – baš sve: stare i djecu, svećenike i ostale staleže da svi zajedno zatraže oproštenje od Boga. Prorok zna da je uzrok svemu ovomu jadu to što su se svi oni udaljili od Boga i odbacili izvršavanje Saveza sklopljenim sa njime na brdu Sinaju.
Dosta je više onih lažnih suza ili nekoga lakoga zavaravajućega posta, odjeće koja označuje znak žalosti ili pokoje kapi krvi janjeta ili jareta. Ovo novo obraćenje mora biti iz srca i duše da čovjek čitav pripada Bogu i da se Bogu vrati. Mora gledati Božju volju i nju izvršavati svim svojim srcem. Samo će tako moći izbjeći daljna zla i srdžbu Božju koja ih kažnjava za neposluh i udaljavanja od njega i njegovih zapovijedi.
On je Božji čovjek i poznaje Boga. Zato ih i poziva da mu se vrate. Nije on onaj koji znade samo kazniti. On je Bog milosrđa i on ga poznaje kao takvoga. Zato poziva svoj narod da mu se ovako približe i uvjere u njegovo milosrđe jer je “On sama milost i milosrđe, spor na srdžbu i bogat dobrotom” i ne zna drugačije nego praštati.
U Ramakrišni stoji da je jedan mladi monah molio i meditirao na obalama Gangesa. Kada je nakon nekoga vremena otvorio, oči ugleda škorpiona kako se duši u vodi. U strahu za njega da se ne utopi, monah siđe do vode i izvadi škorpiona. Dok ga je vadio on ga bolno ugrize. Monah se opet predao meditaciji.
Kada je ponovno otvorio oči, opet ugleda škorpiona u vodi. On mirno siđe u rijeku i spasi mu život. Škorpion ga jednako bolno ujede da je redovnik kriknuo od bola. Vidjevši kako i treći put škorpionu spašava život, a on ga svaki put bolno ujeda, seljak koji je sve to promatrao, zaključi monahu: – Zašto pomažeš toj životinji, kad ti pri tom svaki put nanosi bol!?
Monah mirno odgovori: – Nas dva samo slijedimo svoju narav. U naravi škorpiona je da ujeda, a u mojoj naravi je da se učim opraštanju.
Ovo je poziv i nama danas u naše jednako nestabilno vrijeme i vrijeme bremenito velikim problemima poraća i zveckanja i prijetnji novim ratovima i oružjem. Ali ostaje i jednak lijek i nama kao i slušateljima proroka Joela da i mi jednako se vratimo Gospodinu i srcem i dušom prionemo njemu, a ne samo izvanjskim znakovima.
Bog nam je poslao Isusa i on nas poziva da iskoristimo “ovo vrijeme milosti i spasenja” i iskažemo mu vjeru potvrđenu našom nutrinom i svagdanjim životom, kako nam i priliči. Oprostimo drugima i znadnimo zatražiti oproštenje biti ćemo veliki Isusovi sljedbenici.
“1945. je oslobođen veliki konc-logor Dachau. Logoraši su predvođeni svojim stražarima i mučiteljima, nosili natpis na prsima: optužnicu protiv svojih stražara i mučitelja na kojoj je valjalo dopisati imena onih stražara i mučitelja koji su zatvorenike proganjali, mučili i ubijali.
Poljski svećenici su istupili naprijed i prošli mimo svojih mučitelja, a da nisu optužili ni jednoga, nego su klekli pred svakim od njih. Tako su sebi omogućili novi početak u kojemu nije moglo biti mržnje” (Kratke priče Bosnar-Vnučec, II.124).
Na sve ovo rečeno dolazi današnji ulomak iz Evanđelja po Mateju koji je uzet iz Govora na gori. Isus svojim učenicima, apostolima i nama kazuje kako jedan njegov sljedbenik treba slijediti ovaj put u tri pravca: prema Bogu ide molitvom, prema bližnjemu milostinjom a prema samome sebi postom.
Nije dovoljno samo naoko činiti ovo i reći da si izvršio ili izvršavaš što se od tebe traži. Bog nas poznaje i u duši i srcu, njemu se ne možemo pretvarati i vanjskim znakovima ga zavaravati; njemu moramo unutarnjim prihvaćanjem i vanjskom potvrdom toga reći da smo njegovi. To on jasno govori danas, ne može jasnije kada kaže za milostinju – kada daješ drugome ne sviraj u sve trube da svi vide i da ti plješću.
Ako ti se to dogodi gotovo je propala je milostinja, možeš je tražiti nazad jer nije postigla svoj učinak kod Boga. Ide dotle jasno da kaže da ruka od ruke sakrije kada se udjeljuje milostinja drugome da se ne bi uzoholila i pohvalila drugoj ruci kako je dobro učinila. To će samo Bog nagraditi i takav dar primiti. Isusu je bilo dosta onih farizeja na trgovima koji su ubacivali milostinju samo onda kada je bilo puno svijeta da ih vide koliko i kako ubacuju oni, pravi vjernici.
Jednako kao i za milostinju vrijedi i za molitvu. On je sit dugih resa i kimanja glavom na javnim mjestima i trgovima. To je molitva što je odmah primala plaću od ljudi koji su se divili jedni drugima kako lijepo i dugo mole, a jednako tako i nagrađivali hvalama jedni druge za svoju ispravnu molitvu. Njegova je zapovijed ići na molitvu koja će tvoje srce uputiti Bogu, a drugi to ne mora vidjeti, niti nagraditi, niti pohvaliti. To Gospod vidi i to Gospod prima.
Post je u isto tako jednakom tretmanu. Ako postiš da te drugi vidi izgladnjela i ispaćena, odnosno smrknuta lica i da se tobom divi ili da te sažaljeva, priča je završila. Nagradu si dobio. Naprotiv ozari svoje lice i svečano namaži glavu uljem (gelom) da se sjaji kao i tvoje radosno lice, jer ti postiš i to Gospod znade i on će to nagraditi.
Ne bismo olako smjeli proći preko ovih riječi upozorenja svima nama, ne samo danas na početku Korizme i u Korizmu, već cijeloga života. Oholost i sotona od nas traže da se mi hvalimo i dičimo kako ispravno živimo bolje od drugih naš kršćanski život, ali rekosmo sotona to traži, pa ako tako radimo onda smo zaboravili tko smo i što smo. Zato urežimo sebi poniznost srca koje je vezano s Bogom cijelim bićem i neprestanim ojačavanjem ove veze. To je ona metanoja i neprestano obraćenje na koje nas Pavao stalno zove i upozorava.
Prorokov poziv na obraćenje i Isusove upute su danas naš poziv i naš put. Imamo mi i danas naše suše i skakavce koji nam uništiše sve i pokradoše odnoseći u svoje moderne bunkere moru ili brdima, ali imamo i Boga koji je jednako bogat dobrotom i milosrđem kao i u Joelovo vrijeme. On nas poziva da mu se vratimo i pogledamo našu slabost koja ne može bez njega. Traži da zavirimo u naša srca i izbacimo iz njih sve što nam ne priliči i da ostavimo mjesto za njega.
To jednako važi za svakoga koji se zove njegovim imenom i koji ispovijeda da ga slijedi, pa bio om u politici, gospodarstvu, vojsci, njivi, oltaru ili na bilo kojem drugom mjestu – u njemu smo svi jedno i tome nam je težiti. Joel je pozvao i kralja i pismoznanca i svećenika i starca i dijete na duboku i iskrenu pokoru i dao je nadu u Milosrdnoga Boga svome narodu. I mi danas s Njime možemo pobijediti i naše skakavce makar nam se činilo da su puno veći od njihovim. Neka naša molitva, post i pokora, kao i milostinja – briga za druge budu veće pa će skakavci biti svaki dan manji i sitniji.
U ovom smislu nas čeka obraćenje i prihvaćanje novoga čovjeka u nama koji će biti Kristov i Krista primiti u svoj stan. U pet crkvenih zapovijedi stoji stara i lijepa zapovijed da se svake godine najmanje jednom ispovjedimo, a o Uskrsu pričestimo. Ispovjediti se i pričestiti za Uskrs ima svoje pravo i puno značenje. Korizmom se pripremimo i to je najbolji način da dočekamo Uskrs sjedinjeni s Kristom, da postanemo jedno s njime, odnosno da smo dio Njega.
Slijedimo ova tri načina, tri puta prema Bogu, bližnjemu i sebi kako nas On uči, onda će naše uskrsno zajedništvo uistinu biti zajedništvo. Moja ljubav prema drugome u milostinji ili drugom vidu poštovanja mora biti bez osobnoga interesa i priznanja, utemeljena na evanđelju. Prema Bogu ne smije moja molitva ići samo riječima koje će se odbrojiti i gotovo. To mora biti molitva srca i uma, mora biti molitva moga bića koje će je potvrditi životom. Post je svojevrstan test moje duše i načina da vidim koliko sam kadar sebi zapovjediti i to izvršiti. Koliko sam jak duhovno da mogu vladati uistinu sobom i na ovom planu.
Kada bismo mogli uistinu ovo činiti u vlastitom uvjerenju otvarajući dušu i srce Bogu i bližnjemu, a pomalo zatvarajući svoju bravu sebičnosti u nama, onda bi to bilo uistinu veliki i značilo da smo na putu prema Uskrsu, ali ne opet da nam to drugi kažu i potvrde, jer bismo opet tako svratili svoju farizejsku pozornost na sebe i tako vratili se na početak. Tada bismo se opet otvorili sebi a zatvorili Bogu i bližnjemu.
Sve ovo kaže jedno. Treba nam truda i muke. To ne možemo sami. Njegovo je milosrđe veliko i veće od našega grijeha.
Izvor: https://kamenjar.com/cista-srijeda-pepelnica-pocetak-korizme-3/
Hitovi: 1848