Dr. Ante Ljubičić: Moje skitnje i tlapnje
U ovoj knjizi, čitatelju moj dobri, mogao bi doznati ponešto o putovanjima male skupine prijatelja Lijepom Našom i njenim ljepotama, i traumatičnim fragmentima naše povjesti te o pustim tlapnjama autora, kojima je svrha ništa drugo doli podsjećanje da smo jednom bili i postojali...
Autor
...Knjiga je zanimljiva i lijepo pisana; zgodno je komponirana i lako se čita. Pa iako se s nekim stajalištima iznesenim u njoj i ne bih mogao složiti, svakako zavrjeđuje objavu...
Stipo Manđeralo, prof. hrv. jezika
... U Ljubičićevim putopisima ljepota hrvatskih krajolika i njihova neizravna liričnost stapa se s epskim i povijesnim događajima pa kao takva čini jedinstvenu cjelinu, cjelinu koja potiče na snažnu ljubav prema različitim hrvatskim krajevima, ali i onomu koji nam je te krajeve darovao, a mi ih učinismo svojom jedinom domovinom. Svojom vedrinom, lepršavim i bogatim jezikom te stilski oblikovanim putničarskim hodogramima, a posebno iskrenom i nepatvorenom ljubavi kojom odišu, putopisi dr. Ante Ljubičića na putu su onih vrijednosti što nam u stoljetnom kontinuitetu daruje nacionalna književnost...
Mate Kovačević, književni kritičar i publicist
... Kad sam se napokon dohvatio kreveta, kao i obično nakon uzbudljivog dana, dugo nisam mogao zaspati. Moja Jedina spavala je snom anđela. Preko zvučnika jasno se čulo pjesme i molitve iz crkve. Najprije na hrvatskom, a onda na više stranih jezika. Lijepo, kao da si na misi. Pokušao sam pratiti, ali nije išlo. Još nisam bio spreman za duhovne sadržaje. - Sutra ću biti bolji - obećam sebi i nakon dužeg okretanja i prevrtanja u krevetu napokon sam utonuo u san...
Iz knjige: detalj o dolasku u Međugorje
Knjiga u PDF-u dostupna dodirom poveznice:
Dr. Ante Ljubičić, Moje skitnje i tlapnje
...U prizemlju „Internacionala“ za koji još nismo sigurni da je naš pitamo mladu djevojku je li to ono što smo dogovorili sa Stankelom i ona potvrđuje. Ali ne zna ništa za rezervaciju. Molimo je da nam pomogne i ona odlazi provjeriti. Dok čekamo razabiremo da smo u prostoru s nizom malih trgovina s ponudama tipičnim za hodočasnička mjesta. Bezbroj križeva i križića, velikih i malih raspela, Gospinih slika i kipića, svetih knjiga, sjajnog nakita i kojekakvih drangulija.
Čekanje se oteglo, ali nakon povratka djevojke i potvrde da su nam sobe rezervirane - veliko olakšanje. Iskrcavamo nabrzinu stvari, ostavljamo naše dame i Zvonimira u hotelu, a Pero i ja ponovo u prometnu gužvu. Uključujemo se u rijeku vozila koja mile puževom brzinom, ali nas to više ne pogađa. Nikud nam se ne žuri. Sve ulice i prostor oko crkve puni su svijeta. Svih boja i jezika od kojih se najviše čuje talijanski. Preko zvučnika do nas dopiru pjesme i molitve iz crkve i razabiremo da je u tijeku velika proslava 28. obljetnice Gospinih ukazanja. Prema nekim procjenama na misi je nazočno oko 80.000 katoličkih vjernika iz tridesetak zemalja sa svih kontinenata. Zbog mnoštva vjernika misa se simultano prevodi na dvadesetak svjetskih jezika. Na kraju svake mise čita se najnovija Gospina poruka, koju 25. lipnja svake godine preko vidjelaca Gospa upućuje župljanima Međugorja i svim ljudima dobre volje u svijetu. Neke procjene govore da je dosad u Međugorju bilo oko 45 milijuna vjernika iz svih krajeva
Već se malo bolje osjećam i pokušavam potpuno opustiti. Ipak, još sam pod pritiskom i izvan utjecaja ambijenta koji tako magično privlači milijune hodočasnika. Nekako uspjevamo pronaći parking, ali dobrano izvan mjesta, skoro u polju, u vinogradu. Tek se sada može odahnuti. Ni blaga ljetna kiša ništa nam ne smeta. S kišobranom nad glavom, jer ne prestaje padati, sustižem Peru koji se također naoružao istim rekvizitom šarenih boja što ga je tek kupio u prvoj trgovini.
Prolazimo pored restorana Orbis u koji ja moji obično navraćamo kad dolazimo u Međugorje.
- Ajmo mi sada na jedno pivce kad smo sve ovako lijepo sredili – predložim Peri što on rado prihvaća. Zovemo i Zvonka i on je ubrzo s nama. Malo se naljutio jer je pokisnuo. Mislio je da ga zovemo iz kafića uz naš hotel pa je pošao bez kišobrana. Ali uz dva – tri zaista dobra Hercegovačka piva nestaje ljutnje i raspoloženje se u svih brzo popravlja. Pretresamo sve probleme kojih smo se sjetili i sva politička pitanja, posebno o stanju sveučilišta, zdravstvenog sustava, naših šuma, odnosa u društvu i koječega ostalog.
Malo prije pola noći, nakon što smo preparkirali aute i prošetali se pored crkve gdje je bila u tijeku noćna misa, Pero i ja se vraćamo u hotel. Odjednom evo neočekivanog problema: zaboravili koje su naše sobe. Možda i zbog piva. I što sad? Pero pokuca na prva vrata za koja je pretpostavio da su njegova, a iz sobe se javi ženski glas koji nije Brankin: - Si. Pero ustukne uz - Excuse me. U drugom pokušaju uspjeva: Branka otvara vrata i on se spašava. Kod mene ide malo teže. Uspjevam tek u trećem pokušaju: nakon kucanja na otključana vrata. Mudri profesor Zvonko, koji nikada ništa ne prepušta slučaju, nije imao sličnih problema, uspio je iz prvog pokušaja. Sljedećih dana bilo je dosta peckanja na račun našeg noćnog kucanja na tuđa vrata i na ono „Si, si“.
Kad sam se napokon dohvatio kreveta kao i obično nakon uzbudljivog dana dugo nisam mogao zaspati. Moja Jedina spavala je snom anđela. Preko zvučnika jasno se čulo pjesme i molitve iz crkve. Najprije na hrvatskom, a onda na više stranih jezika. Lijepo, kao da si na misi. Pokušao sam pratiti, ali nije išlo. Još nisam bio spreman za duhovne sadržaje.
- Sutra ću biti bolji - obećam sebi i nakon dužeg okretanja i prevrtanja u krevetu napokon sam utonuo u san...
Iz knjige Dr. Ante Ljubičić: Moje skitnje i tlapnje
Hitovi: 2350