Friedrich Nietzsche – životni put tragičnog proroka ‘Božje smrti’

"Još jednom — pjeva Nietzsche — još jednom prije no što odem — i pogled bacim unaprijed — u samoći dižem ruke — gore k tebi, kome se utječem — kome u najdubljim dubinama srca — posvetih oltar — kako bi me vazda — onamo zvao Tvoj glas. Ja sam tvoj... Ich will dich kennen, selbst dir dienen!" Iz opsežnog članka p. Mije Škvorca, jednog od vodećih hrvatskih isusovaca prošlog stoljeća (propovjednika, erudita, literata...),  koji nam otvara put za shvaćanje uma i srca filozofa Nietzsche-a, vjerojatno najutjecajnijeg ateista u povijesti svijeta.

Opširnije:Friedrich Nietzsche – životni put tragičnog proroka ‘Božje smrti’

Nadbiskup Dražen Kutleša: Veliki intervju

"...Smatram da u našem društvu premalo cijenimo ono što imamo. Kada bismo nekom strancu rekli da postoji nadbiskupija u kojoj su u 20. stoljeću, u doba nacizma, fašizma i komunizma, besprijekorno djelovala dvojica nadbiskupa koji su sada na putu proglašenja svetima – jedan da je blaženik a drugi kandidat za kanonski postupak – ne treba sumnjati da bi se divio takvoj Crkvi. To svakomu tko imalo poznaje prilike u svijetu nedvojbeno znači da je riječ o junacima koji ne samo da su na plećima imali svoje živote nego na neki način i odgovornost za živote stotina tisuća povjerenih im vjernika..." Iz razgovora sa zagrebačkim nadbiskupom Draženom Kutlešom kojega je uoči svetkovine Uznesenja Blažene Djevice Marije vodio novinar Večernjeg lista Darko Pavičić.

Opširnije:Nadbiskup Dražen Kutleša: Veliki intervju

V. Starešina: Kad ludilo preuzme institucije...

"... Nakon ‘buđenja‘ i ‘otkazivanja‘ povijesti, umjetnosti i kulture, nakon prezira prema nacionalnom identitetu i relativizacije biološkog spola – relativizacija matematike, koja je uznapredovala u Ontariju, kao dio većeg projekta napad je na jedan od posljednjih temelja zapadne civilizacije kakvu smo dosad poznavali, u kojoj je uvijek 2 + 2 = 4...Zapravo, događa se ono što se uvijek događa kada dopustite ludilu da bez otpora preuzima institucije – jer ste mislili da je smiješno, da je nevažno, da je daleko, da je preludo da bi postalo moguće… A uopće nije smiješno. Tako počinju totalitarni poredci: kad ludilo preuzme institucije, a pamet ušuti..."

Opširnije:V. Starešina: Kad ludilo preuzme institucije...

T. Petrović: Glazbenim naukom do uspješnosti

"...Mnogo je razloga radi kojih djecu i mlade potičemo na učenje glazbe i podržavamo njihovu želju za tim...Mnogi visokoobrazovani te oni s magistarskom ili doktorskom titulom svih struka – moglo bi se reći intelektualna i znanstvenička elita – imaju i glazbeno obrazovanje. Uzimajući u obzir i sve ono što zahvaljujući pedesetogodišnjem učiteljskom iskustvu, znam o svojim nekadašnjim učenicima, usuđujem se ustvrditi: Glazbeni je nauk jedan od sigurni(ji)h putova prema uspješnosti..." Riječi su to prof. Tihomira Petrovića istaknutog glazbenika i skladatelja, učitelja teorijskih glazbenih predmeta i osnivača Hrvatskoga društva glazbenih teoretičara. Izuzetno zanimljiv tekst kojeg je šteta propustiti.

Mnogo je razloga radi kojih djecu i mlade potičemo na učenje glazbe i podržavamo njihovu želju za tim. O onom: Učiti glazbu radi nje same, radi neodoljiva i katkada teško razjašnjiva unutarnjeg poriva neću pisati. Taj će razlog roditelji, ako ga dijete ili mlada osoba uspije izraziti, lako shvatiti i prema mogućnostima, vlastitoj prosudbi i odnosu prema umjetnosti tu odluku podržati ili osobu pokušati "prizemljiti" u znanost ili neku drugu djelatnost. Razlog o kojem želim pisati jest ovaj: Učiti se glazbu mora zato da bi se steklo i razvilo karakterne i druge osobine nužne za uspjeh na bilo kojemu polju, tj. da bi se prije spomenuto "prizemljenje" u znanost ili neku drugu djelatnost ostvarilo na djelotvorniji način. Taj zaključak iznosim potaknut spoznajom da mnogi visokoobrazovani te oni s magistarskom ili doktorskom titulom svih struka – moglo bi se reći intelektualna i znanstvenička elita – imaju i glazbeno obrazovanje. Uzimajući u obzir i sve ono što zahvaljujući pedesetogodišnjem učiteljskom iskustvu, znam o svojim nekadašnjim učenicima, usuđujem se ustvrditi: Glazbeni je nauk jedan od sigurni(ji)h putova prema uspješnosti. Evo zašto:

Stjecanje radnih navika i vježbanje koncentracije
Svirati koje glazbalo traži dugotrajnu vježbu. Do rezultata se dolazi isključivo postupnim radom i svakodnevnom vježbom. Tako se stječe tehnika sviranja glazbala, ali i mnogo više od toga: vježba se svakodnevno bavljenje predmetom od interesa i/ili izvršavanja preuzete obveze te stječe iskustvo o tome kako se malim koracima, ali učestalo, stiže daleko. Dakle, glazbeni je nauk jedan od odličnih načina stjecanja radnih navika.

Početak izvođenja skladbe – bez obzira na to je li riječ o vježbanju ili nastupu pred publikom utihnulom u očekivanju glazbe – posebno je zahtjevan trenutak i traži snažnu koncentraciju radi usklađivanja velika broja čimbenika. Valja započeti određenom brzinom i jačinom, valja pratiti notni tekst i sve oznake iz retka u red, uskladiti lijevu i desnu ruku, katkada i rad nogu na pedalima, disanje... Nije lako ni nabrojiti sve ono što sudjeluje u oživotvorenju glazbe pa bila riječ i najkraćoj skladbi. Dakle, svako vježbanje i izvođenje glazbe bitno pridonosi povećanju brzine i kvalitete koncentracije.

Od kontrole napetosti do otpornosti na stres
Glazbena se umjetnost temelji dobrim dijelom na napetosti, koja se uspostavlja na mnogo različitih razina: suodnosom tonova u melodiji, pojavama iz područja harmonije i kontrapunkta, odabirom položina i registara, glazbala, postupcima oblikovanja tj. suodnosom dijelova skladbe i sl. Napetost se stvara, iznosi i raste, da bi se prema svršetku djela smirila i nestala. Tek će tada, primjerice, klavirist podignuti ruke s tipki, uz istu onu koncentraciju s kojom ih je i spustio.
Glazba postoji u vremenu i iznova nastaje svakim novim izvođenjem. Izvoditelj je, dakle, onaj koji će tu napetost stvoriti i opustiti. Tako je on i kontrolor te napetosti prema kojoj se ravnaju puls i osjećaji slušatelja. Izvoditelj također reagira, ali se ne prepušta. On stvara, potiče i nameće, ali i smiruje svaku stvorenu tenziju. On u potpunosti vlada sobom i zadržava apsolutnu kontrolu, da bi slušateljima u trenutku oživotvorio ono što su Bach ili Beethoven mislili i osjećali, i htjeli da netko drugi misli i osjeća. U tom smislu svirač čitav svoj svirači vijek uz glazbalo vježba i uspostavu kontrole nad samim sobom.
Uživanje glazbe i njezino izvođenje, u opisanome smislu stvaranja i opuštanja napetosti, ima još jednu iznimno vrijednu posljedicu. Glazbenici znaju i sigurni su da će se svaka napetost riješiti. Ta oni su ti koji sudjeluju u njezinu stvaranju i rješavanju! – I tako uvijek – od najmanje glazbene periode do sonatnog stavka i koje cikličke forme. Time glazbenici, tijekom glazbenog obrazovanja, stječu svojevrsnu otpornost na stres. U tom se smislu glazbom odgajaju mirnija i odgojljivija djeca i mladi.

Senzibilnost i samosvijest, organizacija vremena...
Bavljenje glazbom podiže senzibilnost ne samo na glazbene nego i na mnoge druge pojave. Glazbenici, poput glumaca, izvježbavaju i uče izražavati osjećaje, pri čemu moraju svladati podražaj i kontrolu sebe samih da bi ono što žele glazbom iznijeti bilo vjerno. No glazbenici uče i “osjećati” druge, što je prijeko potrebno pri svakome skupnom muziciranju. Da bi se, primjerice, uskladili početak i svršetak izvođenja glazbenoga djela, mora se naučiti osjetiti i prepoznati pogled susvirača, njegov izgled, napetosti mišića. Mora se naučiti sudjelovati svim osjetilima i prepoznavati sve znakove, da dvoje ili više djeluju kao jedan, što postaje vrijedna škola za život u glazbi, ali, još i više, izvan nje.

Glazbenici stalno iznova stvaraju umjetnine i njihovo iskustvo u tome s vremenom postaje ogromno. To stalno, svakodnevno i mnogokratno stvaranje podiže osjećaj samosvijesti i vlastite vrijednosti, naročito važan djeci i mladima tijekom odrastanja. I kada nešto drugo zapne ili ne ide kako bi se htjelo, glazba i sviranje postaje utočište i izvor snage pa se i teškoće odrastanja kao i sve one druge, životne, strpljivije podnose i lakše rješavaju.

Posebna je vrijednost sudjelovanje u kakvu ansamblu ili orkestru. Prvo, takav se ansambl obično sastaje uvečer pa sudjelovanje u njemu učenicima daje osjećaj večernjega izlaska, zabave (što svako skupno muziciranje uvijek i jest ili bi trebalo biti) i druženja s vršnjacima, čega im nikad nije dosta. Uz to, spoznaja da se i bez „zadnje violine“ zapravo ne može povisit će samopouzdanje i postati melem za pomanjkanje sigurnosti u sebe i svoje vrijednosti, naročito kad se s vremenom primiču dirigentu, tj. postaju značajniji u ansamblu, jer dolaze mlađi i manje vješti svirači, koji se priključuju u zadnje redove. Tako se zorno uči vlastita nezamjenjivost i neponovljivost te se spoznaje sebe samog. Gotovo bezbolno i uz zabavu uči se da uvijek ima boljih i lošijih. Uči se prihvatiti tuđu (u tome slučaju dirigentovu) procjenu vlastitih sposobnosti te uvidjeti kako se nju može utjecati (u ovom slučaju, više truda i vježbanja te dulja praksa osiguravaju bolju poziciju u orkestru). I slično.
Učenici glazbenih škola imaju mnogo više obveza negoli njihovi vršnjaci koji ne prakticiraju takve aktivnosti. Glazbenici stoga moraju naučiti organizirati svoje vrijeme, jer su im obveze ne samo opsežnije nego i raznorodnije (nastava, vježbanje, pisanje zadaća, skupno muziciranje), a katkada ovise i o satu te kućnome i obiteljskome redu.

Zaključak
Poznatu Platonovu misao „Što je u državi bolja glazba, bolja je i država“ moglo bi se preoblikovati ovako: „Pokažite mi kakav je u državi odnos prema glazbenoj umjetnosti i kakva je skrb o glazbenom nauku, pa ću vam reći u kojemu se smjeru ta država razvija“. Jer, da se vratim na početak i spomenut poticaj za razmišljanje o vezi između glazbenog obrazovanja i elitizma: Glazbena škola uistinu je elitna škola, ali ne zato jer ju pohađaju djeca iz elitnih obitelji, nego zato jer se u njoj odgaja i djelomice stvara buduća elita jednoga mjesta, grada ili države.

*******
Mnogi će mi prigovoriti da "vučem vodu na svoj mlin" i odmahivati rukom, tj. da – budući da sam iz glazbene branše – izmišljam i maksimalno potenciram vrijednost glazbenoga odgoja i obrazovanja ne bih li privukao više učenika. Drugim riječima: A o čemu će zubar, nego o potrebi za njegovim pripravkom za zdravije i bjelje zube... Osim vlastita roditeljskoga iskustva potvrdu iznesenoga našao sam prije nekoliko godina listajući časopis qLife. Znanost i umjetnost liderstva (No. 1 / Vol. V / Proljeće 2013., ISSN 1846-9590, Izdavač: Novem izdavaštvo d.o.o., Rožmanići 18, Kostrena) pa ću kratko citirati dijelove članaka koji su izazvali moje ushićenje.

Marko Lučić: Umjetnost i liderstvo.
"Kada smo krajem 2008. godine pokretali qLife, mnogi su nas pitali o tome zašto smo za slogan odabrali složenicu 'znanost i umjetnost liderstva'. Prvi dio je bio jasan. Očito je naime da se liderstvo, kao neka 'mekša, naprednija i duhovnija' varijanta menadžmenta čvrsto oslanja na rigidnu ekonomsku znanost, matematičko-statističke modele i sofi sticirane analitičke alate pomoću kojih racionalno upravljamo 'strojem' koji se naziva poduzeće. Drugi dio slogana činio se posve nepotreban i neprimjeren zbog nejasne povezanosti vodstva i umjetnosti. 

Od tada pa do danas mnogo se toga promijenilo. Sveobuhvatna svjetska gospodarska, moralna i duhovna kriza pomogla nam je konačno shvatiti kako nas je sveprisutna "znanost" ostavila na cjedilu, bez odgovora na ključne probleme. U nestrukturiranom i kompleksnom okruženju koje ne ostavlja vremena za pomno planiranje i analizu, shvatili smo da nam racionalnost, sama po sebi, malo kad koristi. Stoga su se ljudi, u potrazi za nadogradnjom i novim rješenjima, okrenuli umjetnosti.

Da je tome tako pokazuju nam recentna kretanja na globalnoj gospodarskoj sceni koja, svjesna činjenice kako se jedino improvizacijom, intuicijom, inovacijama i strastvenom kreativnošću ostvaruje tržišni uspjeh, sve snažnije koketira s umjetnošću i umjetnicima.

Primjerice, ugledni pjesnik David Whyte već godinama surađuje s Boeingom, Intel je na radno mjesto direktora za inovacije imenovao glazbenika i producenta Williama Jamesa Adamsa, a komorni orkestar Orpheus koji o liderstvu educira čelnike vodećih svjetskih tvrtki bukiran je dvije godine unaprijed."

Eto razloga mojega glazbeničkoga veselja: čini se da prestajem biti "zubar" koji nastoji "prodati svoj pripravak za još zdravije i bjelje zube", nego sam, kao glazbeni učitelj, pozvan da sudjelujem u stvaranju elitnih lidera, bez kojih nema napretka na zemaljskoj kugli. Jer, čini se da elitnih lidera nema bez glazbenoga obrazovanja. Uostalom, usudio bih se i dodati: nismo li baš mi zemlja i nacija koja to, zapravo, najbolje dokazuje? Taj je broj časopisa qLife beskrajno zanimljiv, i vuče ne samo vodu (potok... Bach? :-)) na naš mlin, nego cijelo more:

Nancy J. Adler: Umjetnost i liderstvo.
U tekstu se istražuje zašto sve više kompanija uključuje umjetnike i umjetničke procese u strateško i svakodnevno liderstvo.
Edgar M. Schein: Uloga umjetnosti i umjetnika.
Autor nudi odgovore na pitanja o tome zašto je umjetnost, osim samim umjetnicima, važna i drugima u društvenoj zajednici te zašto bi lideri i menadžeri trebali više znati o umjetnosti i umjetnicima?

Frank J. Barrett: Liderstvo i improvizacija: pouke jazza.
Jeste li ikada pomislili da postoje određene sličnosti u životu i radu menadžera i jazz muzičara? Obzirom da se i jedni i drugi često susreću s nestrukturiranim situacijama, stručnjaci su počeli proučavati muzičare kako bi o improvizaciji educirali menadžere.

Ian Sutherland: Svijet u predivnim bojama.
Prevladavajuća gospodarska i duhovna kriza zahtjeva novu vrstu liderstva sposobnog osjetiti različite nijanse harmonije i disonance estetskih i emotivnih komponenti organizacijskog života.

Marko Lučić: Umjetnost u službi liderstva – Intervju s Danicom Purg.
Posljednja dva desetljeća jedinstveni pristup IEDC – Poslovne škole Bled koji integrira umjetnost u obrazovne programe priskrbio je mnoga priznanja stručne javnosti prometnuvši školu u svjetski vrh edukacije lidera i menadžera.

J. Brian Woodward, Colin Funk: Kako stvoriti lidere umjetnike?
U pokušaju da odgovore na kompleksne uvjete poslovanja, organizacijske znanosti sve se više zanimaju za estetiku.

Tim Leberecht: Ponašanje i razmišljanje umjetnika: pouke inovatorima. Nakon što smo konačno shvatili kako sveprisutna "znanost" ne uspijeva odgovoriti na ključne izazove liderstva i menadžmenta, "umjetnost" postaje sve važnija u toj značajnoj domeni.

Alf Westelius: Klasična glazba i biznis.
Autor na interesantan način uspoređuje timski rad u simfonijskom orkestru, gudačkom kvartetu i poslovnoj organizaciji.

Danica Purg, Ian Sutherland: Umjetnost kao temelj razvoja liderskih vještina.
Na koji su način liderstvo i umjetnost povezani? Umjetnost se odnosi na stvaranje novih, čudnovatih i inspirativnih sadržaja koji djeluju na čovjekova osjetila i emocije. Koliko bi pogriješili kada bi u prethodnoj rečenici "umjetnost" zamijenili "liderstvom"? 

Tihomir Petrović, prof., učitelj teorijskih glazbenih predmeta
osnivač Hrvatskoga društva glazbenih teoretičara
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.
www.hdgt.hr