Škola za život

Kategorija: Iz medija Objavljeno: Petak, 05 Listopad 2018 Napisao/la Administrator
 
(...) Iza infantilnih promidžbenih poruka o 30 posto lakšim torbama, školi u kojoj se ne „buba“, uči iz e-udžbenika, uz pomoć darovanih tableta, a digitalna i informatička pismenost stječe korištenjem BBC-ovih robotića, krije se veliki biznis od 307.000.000 kuna izdvojenih za 74 pokusne škole i planirani iznos od 3.000.000.000 kuna za kupnju informatičke i digitalne opreme za sve hrvatske škole. Maleni dio toga novca namijenjen je boljem „vrednovanju“ učitelja da se ukrcaju na digitalni kruzer zvan „Škola za život“ (Ovako na eksperimentalni projekt školske reforme gleda Dr. Slaven Letica; detalnije u nastavku u kojemu se, također,  možete upoznati i s viđenjima još nekoliko drugih autora.

 
Izmišljena i pogubna "Škola za život"
dr. Slaven Letica, Hrvatski tjednik, 4. rujna 2018.

(...) Naziv – parola – slogan „Škola za život“ u javnoj se raspravi o reformi školstva pojavio nenadano početkom ove (2018.) godine, kao veliko iznenađenje za sve dionike hrvatskoga odgoja i obrazovanja: djecu, učitelje, ravnatelje, roditelje, pa i koalicijske ortake Hrvatske narodne stranke koja je na svoja nejaka leđa preuzela „preteški teret“ školske reforme. 

HNS

Ključni pojmovi i sintagme kojima se posljednjih godina najavljivalo u školstvu (nakon „zemlje znanja“ i „ bolonjskog procesa“) bile su: „cjelovita kurikularna reforma“, „e-škola:stvaranje digitalno zrelih škola za 21 stoljeće“, „STEM revolucija“ i „digitalna revolucija“. Prva najava eksperimentalnog projekta „Škola za život“ pojavila se u kratkome dokumentu „Škola za život – odgovori na česta pitanja“ 19. veljače 2018. U osmostraničnom službenom dokumentu Ministarstva znanosti i obrazovanja objavljenome na mrežnoj stranici toga ministarstva pod nazivom

„Eksperimentalni program „Škola za život“ ovako je objašnjen smisao novoga reformskog pokusa: Škola za za život prvi je korak prema ostvarenju cilja Cjelovite kurikularne reforme, a to je uspostavljanje usklađenoga i učinkovitoga sustava odgoja i obrazovanja koji odgovara zahtjevima modernog i za život potrebnog obrazovanja.

Ta polupismena, besmislena i glupa tvrdnj ne otkriva baš ništa o tome koji je smisao i svrha iznenadnoga novogovora o Školi za život. Ništa nam ne otkriva ni opis navodnoga CILJA toga eksperimentalnog projekta. 

„Cilj eksperimentalnog program je provjera primjenjivosti novih kurikuluma i oblika metoda rada te novih nastavnih sredstava s obzirom na sljedeće ciljeve: a) povećanje kompetencije učenika u rješavanju problema, b) povećanje zadovoljstva učenika u školi te c) motivacija njihovih učitelja i nastavnika“.

Iz citirane se rečenice može nazrijeti da se pokusno/eksperimentalno uvode novi kurikuli (nastavni programi), novi oblici rada i nova nastavna sredstva. Iz bezbrojnih javnih ukazanja ministrice dr. Blaženke Divjak Smješke doznali smo da se „revolucionarna“ promjena nastavnoga programa svela na uvođenje informatike, „hibridnu“ uporabu tiskanih i e – udžbenika, smanjenje težine učeničke torbe za 30 posto te državnu donaciju tableta i BBC-ovih micro-bitova (sićušnih elektroničkih uređaja koje je u suradnji s velikim tehnološkim tvrtkama i obrazovnim stručnjacima osmislio BBC; službeni priručnik za korištenje toga uređaja koji je napisao Gareth Halfacree prevedn je i objavljen na hrvatskom jeziku i prodaje se za 234 kune školama i učenicima (...)

(...) Temeljni problemi s kojima se susreće mistrica dr. Blaženka Divjak i njezin politički skrbnik Ivan Vrdoljak višak je samosvijesti koji je tipičan za ljude čije je opće obrazovanje ograničeno, a političke ambicije neograničene. Naime, dok najučeniji i najmudriji svjetski poznavatelji nacionalnih školskih sustava, najpoznatiji teoretičari učenja i podučavanja, pa i najbolji poznavatelji ljudskoga i dječjega mozga, uma, psihe i psihologije, preda se postavljaju najteža pitanja o obrazovanju budućnosti, naši školski „reformatori“ vjeruju da imaju odgovore na sva pitanja o sadašnjosti i budućnosti školovanja i učenja, ali i ekonomskoga i tehnološkoga razvoja. 

Višak samosvijesti i manjak znanja ministrica Divjak i HNS pretvorili su u agresivni reformski marketing koji slijedi logiku promidžbenih poruka za biljni afrodizijak Afrička šljiva koja navodno „nikada ne pada“. Iza infantilnih promidžbenih poruka o 30 posto lakšim torbama, školi u kojoj se ne „buba“, uči iz e-udžbenika, uz pomoć darovanih tableta, a digitalna i informatička pismenost stječe korištenjem BBC-ovih robotića, krije se veliki biznis od 307.000.000 kuna izdvojenih za 74 pokusne škole i planirani iznos od 3.000.000.000 kuna za kupnju informatičke i digitalne opreme za sve hrvatske škole. Maleni dio toga novca namijenjen je boljem „vrednovanju“ učitelja da se ukrcaju na digitalni kruzer zvan „Škola za život“(...)

Divjak je „ukrala“ ideju filozofu Alainu de Bottonu
Škola za život nije originalna zamisao ministrice Blaženke Divjak. Ona je samo strani alternativni projekt filozofa Alaina Bottona kojim se obrazuje radnika i ljubavnika pretvorila u hrvatski nacionalni projekt. Zasluge za to pripadaju Ivici Mudriniću zvanom „Patent“ koji je prije pet godina 2013. pozvao Alaina Bottona da pred više od 800 „uzvanika“ održi glavno „motivacijsko“ predavanje. Na našu današnju nesreću, na predavanju je bila i Blaženka Divjak (...)

(...) Po ministrici Divjak i HNS-u, u školama se ni za živu glavu ne smije „bubati“ i „štrebati (čitaj: učiti), ne smije se ni učiti kako učiti i kako svladati vještinu ili umijeće pamćenja, a treba „kreativno misliti“ i „razvijati kompetencije“.

(...) Za izmišljenu reformu zvanu „Škola za život“, neuka i hiperambiciozna resorna ministrica dr. Blaženka Divjak i njezini reformatori nemaju što izgubiti. Dobit će političku moć, publicitet, pa i veliki novac. Jer u igri je doista veliki novac, ali, na žalost, i obrazovna odgojna, pa i egzistencijalna sudbina stotina tisuća djece (...)

(...) Činjenica da je neupitni mandat za sve poslove oko „Škole za život“ dobila stranka koju podržava samo oko 1.9 posto građana, dovodi nas do zaključka da se ta reforma ne može provesti „milom“ (pozitivnom motivacijom dionika odgoja i obrazovanja) nego grubom SILOM. Narodna nas, pak, mudrost uči da je „Svaka sila za vremena“, tj. da je svaka sila prolazna, pa i „divja“ sila resorne ministrice i HNS-a, pa i šefa vlade koji stoji iza svega.

*        *        *

Trebalo bi dobro išibati bahate i neuke hrvatske školske reformatore
S.Letica, Totalinfo.HR:

Može li se, doista, kao što je cvrkutao (twittao) Ivan Vrdoljak, na reformi obrazovanja „lomiti“, a to može značiti i „prelomiti“, pa i „slomiti“ budućnost Hrvatske i „naše djece“? – pita se Slaven Letica, naš poznati sociolog i sveučilišni profesor, koji daje i neke odgovore.

Poveznica: TotalINFO.HR


Mladi sve manje čitaju i gube sposobnost razumijevanja ideja i kritičkog razmišljanja
Lea Maričić, mag. psih., Služba za mentalno zdravlje i prevenciju ovisnosti

Ako se teško prisjećate kada ste zadnji put vidjeli tinejdžera kako čita knjigu, novine ili časopis, niste jedini.

U posljednjih nekoliko godina, manje od 20% američkih tinejdžera izvještava kako su čitali knjigu, časopis ili novine na dnevnoj razini u svrhu razonode, dok više od 80% navodi da svakodnevno koriste društvene medije i mreže, navodi istraživanje Američke psihološke asocijacije (APA). Podaci na hrvatskoj populaciji ne odskaču mnogo, zapažanja iz knjižnične prakse pokazuju malu zainteresiranost mladih i djece za čitanje i knjige uopće te sve prisutniji trend prepuštanja „lakoj“ zabavi u vidu konzumacije masovnih medija.

Istraživači su analizirali podatke iz, i dalje aktualne, studije koja godišnje obrađuje reprezentativni uzorak od približno 50.000 učenika osmog, drugog i četvrtog razreda srednje škole u SAD-u. Pregledali su rezultate istraživanja od 1976. do 2016. godine, što predstavlja više od milijun tinejdžera. 

Korištenje digitalnih medija znatno se povećalo od 2006. do 2016. Među četvrtim razredima, korištenje interneta tijekom slobodnog vremena udvostručilo se od jednog do dva sata dnevno u tom razdoblju. Također se povećalo 75% za učenike drugog razreda srednje i 68% za učenike osmog razreda. Stope povećanja korištenja bile su prilično jednake po spolu, rasnoj / etničkoj pripadnosti i socioekonomskom statusu.

Pad u čitanju tiskanih medija bio je osobito strm. Početkom 90-ih godina 33% ispitanika iz drugog razreda srednje škole izjavilo je da gotovo svakodnevno čita novine. Do 2016. taj je broj bio samo 2%. Krajem 70-ih godina prošlog stoljeća, 60% učenika četvrtog razreda srednje škole izjavilo je da gotovo svakodnevno čitaju knjigu ili časopis; do 2016. godine ta brojka pada na samo 16%. 

Istraživači su bili iznenađeni naglim padom čitanja, osobito jer više nije potrebno otići u knjižnicu već se časopis ili knjiga mogu preuzeti i čitati na kompjuteru ili tabletu. Unatoč svim tim „pogodnostima“ čitanje je još uvijek u padu, te podaci govore kako jedan od tri tinejdžera nije pročitao knjigu u svrhu razonode i razbibrige unutar godine dana. Postavlja se pitanje i koliko se doista čitaju obavezni sadržaji poput lektire budući da na hrvatskom tržištu postoji pregršt internetskih stranica sa sažecima i napisanim lektirama. 

Ono što se smatra zabrinjavajućim i čini izazov s kojim se suočavaju i studenti i fakulteti jest činjenica da takvim generacijama čitanje, primjerice, 5 od 800 stranica udžbenika mora biti prilično teško kada su navikli provoditi veći dio vremena prebacujući se s jedne na drugu digitalnu aktivnost unutar sekunde.  Ne misli se kako je riječ o nedostatku ili padu inteligencije među mladim ljudima već manjku iskustva s usmjeravanjem pažnje tijekom duljeg razdoblja i čitanja dugog teksta. Biti sposoban čitati dugi tekst ključno je za razumijevanje složenijih ideja i razvijanja sposobnosti kritičkog razmišljanja. Problem jer što su on-line informacije postale standard i norma istine te se razne dostupne činjenice i informacije više ne razmatraju kritički.

Izvor: Večernji.hr


Uvodimo ono što Francuzi zabranjuju
Đurđica Ivanišević Lieb, Glas Koncila

Francuska je ove godine zakonom ukinula nošenje mobitela i tableta u školu. Oni su se toga zasitili, nije se pokazao nikakav napredak u razvijanju inteligencije ili obrazovanosti. Zabrana uključuje ne samo to da učenici mobitele ne smiju rabiti za vrijeme nastave, nego se ona odnosi na sve vrijeme provedeno u školskim ustanovama, uključujući i odmore, kao i vrijeme koje učenici provode na školskim igralištima, u menzama i u izvanškolskim aktivnostima.

Francuzi su tu zabranu prometnuli u zdravstveno pitanje, potkrjepljujući je činjenicom da 90 posto njihovih učenika ima  mobitele, nosi ih redovito u škole, a zbog te su se navike i vremena utrošenoga na mobitelima zaboravili igrati. Zato mobitele i tablete potpuno izbacuju iz škola! Ipak zabrana donesena u zakonu o školstvu koja osnovnoškolcima uz mobitele i tablete zabranjuje i donošenje u školu i laptopa ima iznimke, koje se odnose na dio sata kada se takvi uređaji u školama rabe u "pedagoške" svrhe. Kada i na kojem satu i u predmetu se mobiteli, tableti ili laptopi rabe prepušteno je školskim ustanovama i nastavnicima da sami definiraju vodeći računa o "pedagoškim mjerama".

U tom kontekstu svjetlo dobiva tzv. "škola za život", tj. eksperimentalna nastava koja je uvedena u neke škole u Hrvatskoj, a koja se propagandno predstavlja kao veliki napredak. Zar je moguće da tako kulturan narod kao što su Francuzi ne želi napredak svojih učenika da odbacuju nešto što bi zaista bilo dobro za učenike. Je li u Hrvatskoj možda takav pritisak na tu tzv. "naprednost" samo maska za nečije financijske privatne interese?


Prof. dr. Matko Marušić: Novi probni školski program - štetan i protuhrvatski

Je li moguće da je naš školski program koji se (prividno?) probno uvodi protuhrvatski? Upravo to tvrdi i argumentima potkrepljuje prof. dr. sci. Matko Marušić, naš istaknuti znanstvenik, koga bismo po egzaktnom i beskompromisnom pristupu rastvorbi problema i neustrašivosti (za razliku od mnogih drugih intelektualaca) mogli nazvati O izvrtanju hrvatske povijesti u Jokićevu programu pisano je opširno. Najbolji primjer je plan zatajivanja i izvrtanja istine od Domovinskom ratu. To je izričito objavljivao D. Jović, a provedeno je tako da u programu – nema Domovinskoga rata...

Došlo je vrijeme, a zapravo je već i prekasno, da se otvoreno kaže da je reformirani školski program protuhrvatski i da je takvim namjerno napravljen. Proučavao sam argumente i program, ali dugo nisam shvaćao o čemu se radi. Kritičari su išli u detalje, ili su pisali preduge, prestručne tekstove, vlast je lagala i varala na svakom koraku, mediji su bili potpuno pristrani, i nisam mogao razabrati o čemu se tu zapravo radi. Onda sam tek nedavno shvatio i usudim se reći da mi se čini da s novom školskom godinom, prividno probno, počinje protuhrvatski školski program (...)

Cijeli članak:      M. Marušić: Protuhrvatski školski program
Vezani članci:     Muke po cjelovitoj kurikulnoj reformi


Hitovi: 6908