Zločini na području bivše Jugoslavije

Kategorija: Iz medija Objavljeno: Nedjelja, 30 Rujan 2018 Napisao/la Administrator

Izvještaji vrhunskih svjetskih demografa verificirani od Demografskog ureda Tužiteljstva MKSJ u Den Haagu kao institucije UN (iz 2010. godine) potvrđuju kako je u Bosni i Hercegovini (od 1992. do 1995.) smrtno stradalo ukupno 104.732 osobe (42.106 civila i 62.626 vojnika), od čega 68.101 Musliman, 22.779 Srba, 8858 Hrvata i 4995 osoba drugih narodnosti. Dodaju li se tom broju žrtve rata u Republici Hrvatskoj, u razdoblju 1991-95. (15.970 na hrvatskoj strani i 6.760 na srpskoj te na Kosovu, gdje prema podacima Fonda za humanitarno pravo iz Beograda (od 2008. godine – uz kasniju ne značajnu korekciju), od siječnja 1998. do prosinca 2000. godine ukupan broj žrtava iznosi 13.421 (od čega su 10.533 ili 78% Albanci a 2.238 ili 17 % Srbi; 126 ili 1 % Romi, 100 ili 1 % Bošnjaci, te 424 ili 0,42% ostali ), dolazi se do podatka da je u Bosni i Hercegovini, Republici Hrvatskoj i pokrajini Kosovo ukupan broj žrtava u navedenim razdobljima bio 140.883.

Srbi su u ratovima na području bivše SFRJ uzrokovali gotovo 80% žrtava!

Bivši predsjednik Narodne skupštine Srbije, Oliver Dulić, izjavio je kao službeni predstavnik Republike Srbije (u proljeće 2008. godine) na jednom okruglom stolu u Nizozemskoj da su Srbi u ratovima 90-ih godina na prostoru bivše SFRJ uzrokovali najviše žrtava i počinili najveći broj zločina.

Na njega se, dakako, u Srbiji i “Republici Srpskoj” digla kuka i motika. Proglašen je “izdajicom”, “ustašom”, “lažovom” i sl., što je kod njih uobičajen tretman u odnosu na svakoga tko o takvim temama progovori istinu. Nakon što su ispitali obiteljsko stablo i utvrdili da mu je otac Hrvat (odnosno, Bunjevac), kampanja je postala još žešća i pretvorila se u pravu hajku. Uzalud je nesretni čovjek dokazivao kako se izjašnjava kao “Jugoslaven”. Nisu ga ostavljali na miru. Smijenjen je ubrzo s dužnosti predsjednika Narodne Skupštine (na kojoj je proveo nešto više od godinu dana) i trajno obilježen kao “izdajnik” (kasnije i osuđen na 3 i pol godine zatvora zbog “tehničkih propusta” u radu – u vrijeme kad je u vladi Mirka Cvetkovića obnašao dužnost ministra životne sredine i prostornog uređenja).

No, ostavimo sad Dulića i njegovu osobnu sudbinu i pokušajmo provjeriti spomenuti iskaz. Je li on stvarno samo “klevetao” vlastitu zemlju i srpski narod ili je govorio istinu?

Činjenice

Dodaju li se tom broju žrtve rata u Republici Hrvatskoj, u razdoblju 1991-95. (15.970 na hrvatskoj strani i 6.760 na srpskoj – prema podacima dr sc Dražena Živića iz Instituta za društvene znanosti ‘Ivo Pilar’ u Zagrebu koji je u nedostatku vjerodostojnih izvora za srpske žrtve morao prihvatiti podatke srpske strane), te na Kosovu, gdje prema podacima Fonda za humanitarno pravo iz Beograda (od 2008. godine – uz kasniju ne značajnu korekciju), od siječnja 1998. do prosinca 2000. godine ukupan broj žrtava iznosi 13.421 (od čega su 10.533 ili 78% Albanci a 2.238 ili 17 % Srbi; 126 ili 1 % Romi, 100 ili 1 % Bošnjaci, te 424 ili 0,42% ostali ), dolazi se do podatka da je u Bosni i Hercegovini, Republici Hrvatskoj i pokrajini Kosovo ukupan broj žrtava u navedenim razdobljima bio 140.883.

U ukupnom broju žrtava na cijelom ratom zahvaćenom području bivše SFRJ, Srbi sudjeluju s 31.777, ili 22,55%, dok su preostalih 77,45% pripadnici drugih naroda.

Izuzme li se iz ove analize Kosovo (kao formalno u to vrijeme “unutarnji sukob” u Srbiji) i promatra samo podatke za Republiku Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu (koje su prema svim međunarodnim normama bile izložene agresiji), ukupan broj žrtava je 127.462, od čega 29.539 srpskih. U ovom slučaju, kako je vidljivo, postotak srpskih žrtava u ukupnom broju jeste 23,17%, a nesrpskih 76,83%

Nema podataka koji ove činjenice mogu argumentirano pobiti, niti dokaza uz pomoć kojih bi se ovdje navedene tvrdnje opovrgnule.

Uz sve nedostatke ovih istraživanja – za koje je prije svega odgovorna agresorska strana koja ne želi objelodaniti točan broj žrtava na svojoj strani, prije svega poginule iz Srbije (iz sastava „JNA“, “teritorijalne odbrane”, policije, paravojnih, dobrovoljačkih, četničkih i specijalnih postrojbi) – očiti je nesrazmjer između srpskih i ostalih žrtava rata, pa se i iz toga mogu izvući zaključci kako su Dulić i ostali čije se tvrdnje svode na to da je srpska strana uzrokovala daleko najveći broj žrtava i zločina potpuno točne, a one o masovnim pokoljima Srba najobičnije izmišljotine kojima se želi prikriti krivnja i relativizirati pogubne učinke velikosrpske agresije.
Hebrangovi argumenti i papirić Žarka Puhovskog

Kad je u pitanju Hrvatska, struktura žrtava u kojoj većinu predstavljaju civili i osobe starije od 60 godina (što je detaljno obradio dr. Andrija Hebrang u svojoj knjizi Zločini nad civilima u srpsko-crnogorskoj agresiji), dokazuje kako je agresija imala za cilj genocid i etničko čišćenje.

Udruga liječnika-dragovoljaca Domovinskog rata, mukotrpnim je dugogodišnjim radom prikupila relevantne podatke o žrtvama na hrvatskoj strani. Svaki je slučaj dokumentiran (sukladno međunarodnim normama), uz točne osobne podatke, opis pogibije, navedeno mjesto smrti i popratnu dokumentaciju – uključujući i patološki nalaz, pa je svaka manipulacija isključena.

U spomenutoj knjizi ratni načelnik Glavnog stožera saniteta RH, dr Andrija Hebrang iznosi broj od 7.263 ubijena civila (u gradovima i naseljima) i 6.891 poginulog vojnika (na bojišnici).

Gotovo polovica ubijenih civila starija je od 60 godina, a od ukupnog broja 3.182 žrtve su bile žene (uz to je ranjeno još 3.560 žena), ubijeno je 345 djece (još 108 ih je ranjeno i ostalo trajnim invalidima), među zatočenicima srpskih logora bilo je 219 djece (15 ih se još uvijek vode kao “nestali”), 4.285 djece ostalo je bez jednog roditelja, a bez oba njih 54. Od ukupnog broja ranjenih u agresiji, 1.184 su djeca, odnosno, 12%! Razarano je više od 500 naselja i gradova u Hrvatskoj, a samo tijekom 1991/92. godine bilo je više od 30.000 topničkih i zračnih napada na najgušće naseljena područja.

Izvršeni su zvjerski masakri nad 1.936 civila.

Izravne materijalne ratne štete prelazile su (tadašnjih) 65 milijardi njemačkih maraka, a indirektne iznosile 300 milijardi (prema izračunu Državne revizije). (Vidi: http://www.matica.hr/hr/428/rat-u-kojem-je-bilo-mnogo-vise-civilnih-nego-vojnih-zrtava-23767/; također: http://www.dnevno.hr/kolumne/tihomir-dujmovic/105685-prvi-primjerak-knjige-zlocini-nad-civilima-u-srpsko-crnogorskoj-agresiji-na-republiku-hrvatsku-treba-poslati-vesni-pusic-prije-nego-povuce-tuzbu-za-genocid.html)

HMDCDR (Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata) u svojim dokumentima navodi kako je u velikosrpskoj agresiji samo u prvoj ratnoj godini (1991.) “stradalo 590 naselja u 57 općina od kojih je 35 do temelja uništeno, dok su 34 pretrpjela teška oštećenja (među njima su veći gradovi kao Vukovar, Vinkovci, Osijek, Pakrac, Gospić, Dubrovnik, Karlovac i dr), a da je počinjena šteta te godine procijenjena na oko 3,2 milijarde američkih dolara. Od općina koje nisu okupirane najviše stanova je stradalo u općinama Osijek (20.500 ili oko 34 posto stambenog fonda), Vinkovci (12.980 ili oko 41 posto), Pakrac (8100 ili oko 76 posto), Slavonski Brod (7475 ili oko 21 posto), Karlovac (6633 ili oko 22 posto), Nova Gradiška (6624 ili oko 33 posto), Valpovo (5775 ili oko 49 posto) i Novska (2984 ili oko 35 posto).” (Vidi: https://dnevnik.hr/vijesti/hrvatska/ovdje-procitajte-sve-podatke-o-agresiji-na-hrvatsku-na-jednom-mjestu.html; istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 14.8.2016. )

To je ukratko bila cijena samostalnosti naše Hrvatske.

Specijalist opće prakse Žarko Puhovski koji zadnjih 25 godina putem naše “javne” tzv. Hrvatske televizije gotovo svakodnevno docira našoj javnosti i “podučava” je “istini”, “slobodi”, “demokraciji”, “ljudskim pravima” i tomu što se događalo 90-ih (kao da smo svi mi doživjeli kolektivnu amneziju pa ne znamo) i na jedan paušalni i tragikomičan način pokušava opovrgnuti podatke što ih u svojoj knjizi iznosi dr Hebrang.

On koji je doživio javnu blamažu pred MKSJ u Den Haagu, kad se pojavio kao svjedok optužbe protiv naših generala (Gotovine, Markača, Čermaka), pri čemu je kao “dokazni materijal” sudskom vijeću (vezano za “srpske žrtve u Oluji”) predočio papirić s ispisanim brojem navodnih “ukupnih srpskih žrtava” – bez ikakvih materijala koji bi bilo što dokazivali. Naravno, to je od MKSJ odbačeno kao nevjerodostojno.

Pitanje ratnih žrtava i zločina suviše je ozbiljna tematika da bi se njome bavili šarlatani i politikanti poput Žarka Puhovskog, Save Štrbca ili Milorada Pupovca.

Križevi Vu

Memorijalno groblje u Vukovaru

Srpska strana krije i krivotvori podatke

Svaki ozbiljan pristup ovoj problematici morao bi podrazumijevati detaljnu raščlambu žrtava, pa i u odnosu na to na kojoj su strani i od čijih snaga usmrćene, potom utvrđivanje stvarnog broja “nestalih” na svim stranama (za koje je danas poslije više od 22 godine od svršetka rata sasvim izvjesno da nisu među živima), ali i one usmrćene u operacijama srpskog agresora kao “kolateralne” žrtve (primjerice, u višemjesečnim topničkim napadima i granatiranjima Sarajeva, Vukovara, Vinkovaca, Borova Naselja, Osijeka itd. – a pripadale su srpskom nacionalnom korpusu). Isto tako, trebalo bi konačno utvrditi i koliko je muslimana-bošnjaka ubijeno u međusobnim sukobima između “Armije BiH” i Abdićeve vojske “Republike Zapadna Bosna” kako se te žrtve ne bi pripisivale drugim stranama u sukobu.

Neovisno o svim spomenutim nedostacima i manjkavostima popisa žrtava i podataka (te očito pristranim evidencijama ‘Veritasa’ i manipulatora Save Štrpca vezano za srpske žrtve u Hrvatskoj – čega se na kraju morao odreći čak i njegov stari suradnik Žarko Puhovski poslije sramote što ju je doživio pred Vijećem MKSJ u Den Haagu) i građa kojom raspolažemo, dovoljno govori o nepobitnim činjenicama vezano za uzroke rata, njegov karakter i posljedice.

Srpske oružane snage i paravojne postrojbe i skupine okupirale su i etnički očistile oko 30% kopnenog područja Republike Hrvatske i preko 70% Bosne i Hercegovine, na Kosovu su također počinile brojne dokazane masovne zločine etničkog čišćenja i to je samo još jedan u nizu pokazatelja tko je glavni krivac za ratove i tko je uzrokovao najviše zla i žrtava, a njihovom zaslugom, s prostora koje su okupirali izbjeglo je ili protjerano i oko 4 milijuna ljudi, dok su stotine tisuća ostali invalidima ili su doživjeli teške traume koje su im obilježile život.

Pri svemu tomu, jedno od najvažnijih pitanja jeste: koliki je (među ukupnim srpskim žrtvama) broj poginulih autohtonih Srba (dakle, onih koji su prije rata živjeli na područjima Republike Hrvatske, Bosne i Hercegovine), a koliki onih koji su tamo stigli iz Srbije i Crne Gore?

Upravo te podatke Srbija skriva već više od 20 godina – jer oni predstavljaju ključ za razumijevanje svega što se događalo na području SFRJ, pogotovu uzroka i tijeka agresije.

Popisi žrtava, demografski pokazatelji, arhivska građa i faktografija samih događaja, u današnjim uvjetima, i zahvaljujući suvremenoj tehnologiji i znanstvenim metodama istraživanja, na sreću, onemogućavaju da se istina o prošlosti tek tako krivotvori – kako se to činilo prije 60, 70, ili više godina.

Zločin je pitanje svih pitanja

Redovita profesorica Odeljenja za istoriju Filozofskog fakulteta u Beogradu, povjesničarka dr. Dubravka Stojanović, u Predgovoru knjizi Srđe Popovića, One gorke suze posle (Beograd, 2010., str. 8.; dostupno na: https://pescanik.net/wp-content/PDF/srdja_popovic-one_gorke_suze_posle.pdf), piše:

“Srđa Popović u knjizi ‘One gorke suze posle’ opisuje Srbiju u deceniji posle počinjenih zločina. Za svoje dijagnoze on najčešće koristi medicinske termine: psihotično je društvo koje menja stvarnost prema svojim verovanjima i zatim pokušava da se uskladi sa tom konstruisanom stvarnošću; patološko je društvo koje je srušilo moralni poredak; bolesno je društvo koje je ostalo bez ljudskih svojstava; autistično je društvo koje ima tako krupnu laž u glavi da može misliti samo na nju; razbijeno je društvo koje nije sposobno da se leči; paranoidno je društvo bez identiteta, jer ‘stara predstava o sebi, pre zločina, nije moguća, a sa novom se ne suočavamo. Zbog toga je društvo izgubilo smisao za orijentaciju i osećaj ravnoteže, zato nema odgovor ni na jedno pitanje’, zaključuje autor.”

Već u prvoj rečenici svoga Predgovora ona ističe: “Zločin je pitanje svih pitanja” (aludirajući na to da je odnos prema zločinu i zločincima ono što nas određuje kao razumna i humana ljudska bića) i nastavlja:

“…Ta rečenica je suštinski, najprecizniji i najsažetiji zaključak knjige Srđe Popovića ‘One gorke suze posle’. Zločin je bio i uzrok i posledica događaja koji su potresali Srbiju poslednjih dvadeset godina. Zločin je bio i izvor i ishodište vladajućih političkih ideja. Zločin je bio i sredstvo i cilj vladajućih krugova. Zločin je kontinuitet koji spaja naoko različite režime, on je spona između vlasti i opozicije, vlasti i građana. Dubrovnik, Vukovar, Sarajevo, Omarska, Srebrenica, Račak, Drenica, Kukeš. Vuk Drašković, Slavko Ćuruvija, Ivan Stambolić, Zoran Đinđić. Zločini koji proizlaze jedan iz drugog.”

Dakle, izvan je svake sumnje da su zločin genocida i etničkog čišćenja bili sastavnim dijelom državnog projekta Srbije i Crne Gore, odnosno “SRJ” te da se on provodio uz masovnu potporu srpskog i crnogorskog naroda. Bilo komu drago ili ne, to je tako. Pred tom neumitnom i lako dokazivom činjenicom možemo slobodno zatvarati oči, ali to ne mijenja činjenično stanje.

Pravna zastupnica hrvatske tužbe protiv Srbije za genocid pred ICJ, odvjetnica Helen Low, iz obilja dokumentacije, iznijela je i slučajeve nekoliko pojedinačnih masakra čija okrutnost nadmašuje i najbujniju maštu.

Tako je opisala neke od zvjerstava koja su se dogodila u jesen 1991. godine, prigodom napada na istočnu Slavoniju i njezine okupacije, poput razapinjanja hrvatskog civila na drvo ispred katoličke crkve u mjestu Bogdanovci (nakon što su vojno-četničke agresorske snage ušle u ovo mjesto), slučaj spaljivanja žive žene od strane pripadnika “JNA” u Lovasu, mučenje zarobljenog Hrvata koji je vezan za ruke i obješen o cijev tenka u Sotinu itd.

Sudskom vijeću su također prezentirani dokazi o postojanju službenog dokumenta “JNA” iz listopada 1991. godine, u kojemu se priznaje da Arkanovi vojnici vrše nekontrolirana djela genocida i terorističke akcije na vukovarskom području.

Ne treba smetnuti s uma, da u isto vrijeme, “JNA” (u operacijama napada na vukovarsko-borovsko područje) ima zajednički ratni štab s vođama četnika i srpskih “dobrovoljaca” (među kojima su i Vojislav Šešelj i Željko Ražnatović Arkan) s kojima planira i provodi zajedničke akcije uništavanja grada i masakra nad stanovništvom. Od ukupnih žrtava u istočnoj Slavoniji koje iznose preko 7.000 ubijenih (računajući i nestale, jer, poslije toliko godina, nažalost, nema nade da je bilo tko od njih živ), 27% su žene, a 40% osobe koje su starije od 60 godina, što također govori o genocidnom karakteru rata.

Iz brojnih raspoloživih izvora dolazimo do saznanja o sličnim surovostima kojih je bilo i na mnogim drugim mjestima: slučaj sadističkog mučenja jednoga pripadnika ZNG (Zbora Narodne Garde), koji se slučajno zatekao u Voćinu u vrijeme masakra nad hrvatskim civilima i kojega su mučitelji živoga izrezali motornom pilom; razapinjanje Hrvata na željezničke vagone, nakon čega ih se ciljalo ručnim bacačima tako da su im tijela bila potpuno raznesena, što se događalo u Vukovaru prilikom zauzimanja grada; monstruozno iživljavanje nad jednim od pripadnika 125. domobranske pukovnije HV u vrijeme trajanja operacije ‘Bljesak’ (1-2 svibnja 1995. godine), kojemu su na lokalitetu Jasenovca živome oderali dio kože s tijela i tako unakažen leš ostavili obješen o drvo (žrtva je identificirana tek nakon što su nedaleko od mjesta pogubljenja nađeni njezini osobni dokumenti), slučaj odsijecanja ruke hrvatskom civilu Stjepanu Komesu u Petrinji – u krugu tvornice Gavrilović (zato što se rukovao s predsjednikom Tuđmanom nedugo prije toga) poslije čega je žrtva ostavljena da iskrvari, što je učinio srpski zločinac Jugoslav Vidić.

Kad se govori o žrtvama, ne smije se zaboraviti da su one pored surovih likvidacija, ne rijetko mučene i uništavane kako fizički, tako i psihički, pri čemu su silovanja tisuća žena i djevojčica bili posebno surovi metodi etničkog čišćenja.

Jedan od rijetkih procesa u kojem je koliko-toliko zadovoljena pravda, jeste osuda vođe terorističke pobune u Hrvatskoj i ratnog zločinca Milana Martića kojemu je od strane MKSJ izrečena kazna od 35 godina zatvora za zločine počinjene na okupiranom području Republike Hrvatske i raketiranje Zagreba 2. svibnja 1995. godine. Zločin raketiranja hrvatskog glavnog grada počinjen je zabranjenim raketama s kasetnim punjenjem (poginulo je sedmero građana, a 205 ih je ranjeno – 39 teško i 136 lakše). Ovaj je zločin Martić priznao pred kamerama. (Vidi:

)

Dana 5. ožujka 2014. godine, hrvatski pravni tim je nakon prezentacije činjenica o zločinima, pred sudskim Vijećem ICJ iznio tvrdnju kako svi do tada izneseni dokazi u potpunosti dokazuju genocid (posebno događaji masovnih likvidacija civila na vukovarsko-borovskom području (Velepromet, Ovčara), te u Škabrnji i Saborskom, naglašavajući da je istočna Slavonija bila ključna točka za uspostavu “Velike Srbije” na teritoriju Republike Hrvatske. Zločini su bili planirani i provođeni radi uspostave etnički homogenog područja, što pokazuje i statistika: na prostoru istočne Slavonije zahvaćenom ratom je prije početka sukoba bilo 70% Hrvata, dok je 1992. godine tamo živjelo 97% Srba.

Katarza je nužnost i bez nje nema mira

Svako civilizirano društvo se u ime svoga opstanka i očuvanja nekih temeljnih vrijednosti, među ostalim, mora suočavati i s prošlošću i apsorbirati je tako da pored onoga što je pozitivno i u stanovitoj mjeri predstavlja nacionalni ponos, prihvati i vlastite „tamne mrlje“, odnosno, promašaje, zablude, pogrješke i zastranjenja, kako bi se u budućnosti izbjegle zamke prošlosti.

Srbija je, neovisno o tomu što je ICJ odbio tužbe Hrvatske i BiH protiv nje za genocid, postala prva zemlja u Europi kojoj je nakon Drugoga svjetskog rata presudom ovog međunarodnog suda izrečena krivnja za zločine protiv čovječnosti i osuda za nepoduzimanje mjera u sprječavanju zločina genocida koji su snage bosanskih Srba počinile u Srebrenici srpnja 1995. godine.

Koliko god se današnji srbijanski diplomati i političari trudili to relativizirati, prešućivati – ili čak negirati– istina da je uz izvođenje svih potrebnih dokaza, sudsko tijelo UN-a donijelo presude u kojima je barem deklaratorno i djelomično postignuta stanovita pravednost i žrtvama i njihovim potomcima pružena kakva-takva moralna zadovoljština.

Krvave tragove koji su ostali iza posljednjih ratnih sukoba u jugoistočnoj Europi nemoguće je sakriti. Zločin je nužno priznati, a zločince imenovati, kazniti i od njih se distancirati, jer samo tako svaki narod otklanja mogućnost kolektivne stigme za ono što se činilo u njegovo ime. To vrijedi podjednako za sve – Hrvate, Bošnjake, Albance, pa i za Srbe.

Tu ne pomažu nikakve bizantske smicalice, pa ni manevri Aleksandra Vučića, Milorada Pupovca, Aleksandra Vulina, Ivice Dačića i sličnih likova, koji pri svakom pokušaju bilo kakvog raščišćavanja onoga što se događalo 90-ih, dohvate Drugoga svjetskog rata, mita o Jasenovcu, lažnih tvrdnji o “stotinama hiljada pobijenih Srba”, “dječjim logorima” o “20 hiljada pobijene dece u NDH” i sličnih nebuloza.

Toj bratiji treba poručiti samo jedno: ti lažni mitovi uz pomoć kojih je hrvatskome narodu nametnuta kolektivna krivnja i na temelju čega je on desetljećima stigmatiziran kao “genocidan” i “zločinački” su već na izdisaju – jer podaci iz samog Vojnog arhiva u Beogradu govore nešto sasvim drugo – i nije daleko dan kad će se urušiti, jednako kako se urušio mit o “antifašističkom ustanku” u Srbu.

Ne postoje rasno superiorni i rasno inferiorni narodi, niti oni kojima je unaprijed dopušteno činiti ono što drugima nije, ma koliko držali do svoga „nacionalnog cilja“ i koliko god bili uvjereni u svoju “posebnost” i „misiju“ za koju su „predodređeni“.

Istina, istina i samo istina! Drugoga puta nema.

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

D. Tolić: Nad Hrvatima srednje Bosne i Hercegovine počinjeni najteži zločini nakon Srebrenice

Grabovica

Spomenik pobijenim Hrvatima u Grabovici

Stravični razmjeri razaranja, ubojstava, pljačke, silovanja ...

Na trokutu između Viteza, Travnika i Zenice, te južno od Sarajeva, pa sve do Mostara, Armija Armija BiHBiH počinila je na desetke masovnih zločina o kojima je autentične zabilješke, uz ostale, prikupio i publicirao general Slobodan Praljak koji je pokvario završni čin ovoga povijesnog falsifikata da se žrtvu nazive agresorom. Najmanje 50 masovnih zločina s više od 20 ubijenih civila ili zarobljenih vojnika na svakome od tih slučaja počinila je Armija BiH u istome razdoblju na području za koje su šestorica hrvatskih dužnosnika Herceg Bosne dobili 111 godina zatvora. Kada se čak usporede brojevi žrtava, daleko veći broj Hrvata smaknut je od strane mudžahedina, pripadnika raznih postrojba Armije BiH. Ako se izuzmu žrtve u logorima Armije BiH, a bilo ih je preko 300 kroz koje je prošlo 14.444 Hrvata, u jednogodišnjemu ratu ubijeno je 1.147 Hrvata i civila. Za dio tih zločina, selektivno izabranih i prikazanih, pred Haaškim su tribunalom jedino izrečene kazne zatvora za nekadašnjega zapovjednika II. Korpusa tzv. Armije BiH Envera Hadžihasanovića i zapovjednika zloglasne 7. muslimanske brigade Amira Kuburu, koji je bio i zapovjednikom zloglasnim stranim ratnicima koji su se na prostoru BiH vježbali za ono što je kasnije izraslo u Al Qaedu i ISIL.
Braći ubili sestru, majku, oca

Prema navodima tužitelja, a što je, na žalost, prihvatilo i Sudsko vijeće Haaškoga tribunala, Hrvatska je s BiH Hrvatima nastojala u BiH ostvariti entitet po granicama Banovine Hrvatske iz 1939. godine, iako zločini koji su Haagpočinjeni u središnjoj Bosni i u Hercegovini doslovce to negiraju iz temelja. Naime, granica Hercegovine na tome UbojstvaPokolj u selu Doljanima 28. srpnja 1993. izveli su pripadnici Armije BiH pojačani mudžahedinima. Ubili su 42 Hrvata. Pred užasnom spoznajom da vojnici Armije BiH ubijaju sve Hrvate, ljudi su bježali na sve strane. Bježao je i župnik fra Vlado Koštroman u automobilu, koji je pogođen sa šest metaka, jedan je okrznuo župnika, a drugi je ranio jednu osobu na stražnjemu sjedalu. Očevidci su zatekli 17 masakriranih vojnika, na kojima su se vojnici Armije BiH iživljavali, većina lubanja bila je razmrskana tupim predmetom, vađene su im oči, rezane genitalije, sječeni udovi, a neka su tijela bila nagorjela. Osim toga, leševi su bili minirani kako bi nastradali oni koji ih budu kupili. Među leševima civila jednoj je ženi rasparan trbuh, jedan muškarac je zaklan, a drugome napola odsječena glava.zamišljenom zemljovidu Banovine završava na Bradini iznad Konjica. No od Konjica do Mostara, prostoru od oko 70 kilometara nema sela, zaseoka ili općine u kojoj nije počinjen najmanje jedan masakr, a sve u sklopu široko rasprostranjene kampanje etničkoga čišćenja, ubojstava, zatvaranja, protjerivanja.

Zoran i Goran Zadro imali su 11, odnosno 13 godina kada se dogodio jedan od najmostruoznijih zločina na području Mostara u rujnu 1993. godine. Selo Grabovica bilo je pod okupacijom bošnjačke Armije puna tri mjeseca prije nego što se dogodio pokolj. Samo zato što su pobjegli u šumu u trenutku kada je počela sumanuta pucnjava, ostali su živi. U selu su ubijena njihova majka Ljubica, otac Mladen i četverogodišnja sestra u koju su zlikovci pucali dok je bila u majčinu naručju.

Dok su se braća skrivala, otkrio ih je jedan vojnik i samo zahvaljujući zapovjedniku Zulfikaru Ališpagi Zuki ostali su živi. Pa ipak proveli su zatočeni u logoru u Jablanici sa zarobljenim stricem još šest mjeseci. Do danas polovica od 32 ubijena Hrvata, uglavnom staraca, žena i djece nisu pronađena. Prema obdukcijskome nalazu na Patološkome odjelu KBC Firule u Splitu, iskazima svjedoka i naknadnoj rekonstrukciji događaja, zaključeno je kako je većina žrtava ubijena na vrlo okrutan način. Starac Jozo Brekalo bio je razapet na križ, nakon čega mu je glava otkinuta i nabijena na kolac. Luca Brekalo dugo je mučena, da bi na kraju bila živa zapaljena. Starac Pero Marić zaklan je. Ivan Šarić ubijen je pred suprugom Ljubicom, koja je zatim višestruko silovana. Nakon dugog zatočeništva razmijenjena je, a kad je došla u Mostar, izvršila je samoubojstvo jer, očito, nije mogla izdržati preživljene torture. U Mostaru je ukupno ubijeno 45 civila i zatočenih vojnika. Dana 14. rujna 1993. godine u Uzdolu, u ramskoj općini, ubijen je 41 civil i zarobljeni vojnik. Brojni su masakrirani tupim predmetima, noževima, Hrvatima su odsijecani dijelovi tijela. Troje članove obitelji Zelić, desetogodišnjega Stjepana, dvanaestogodišnju Mariju i majku Ružu usmrtili su pripadnici zločinačke Armije BiH dok su pokušali pobjeći. Malenoga dječaka presreli su petstotinjak Crnometara od kuće, dok je bježao, skoro gol, s mamom i sestrom na prometnici Zelenike – Bobari. Još prije rata Stjepan je ostao bez tate Joze, koji iznenada umire, a u ratu mu je stradao i brat Ivan 24. siječnja 1993. Obiteljsku kuću i gospodarske zgrade obitelji Zelić muslimani su spalili. Pokopani su u zajedničku grobnicu na prozorskome groblju, a 2002. godine u Memorijalnome centru na Uzdolu. U ramskoj općini ubijeno je ukupno 65 Hrvata, od čega je 20-ak zarobljenih vojnika.

Pokolj u selu Doljanima 28. srpnja 1993. izveli su pripadnici Armije BiH pojačani mudžahedinima. Ubili su 42 Hrvata. Pred užasnom spoznajom da vojnici Armije BiH ubijaju sve Hrvate, ljudi su bježali na sve strane. Bježao je i župnik fra Vlado Koštroman u automobilu, koji je pogođen sa šest metaka, jedan je okrznuo župnika, a drugi je ranio jednu osobu na stražnjemu sjedalu. Očevidci su zatekli 17 masakriranih vojnika, na kojima su se vojnici Armije BiH iživljavali, većina lubanja bila je razmrskana tupim predmetom, vađene su im oči, rezane genitalije, sječeni udovi, a neka su tijela bila nagorjela. Osim toga, leševi su bili minirani kako bi nastradali oni koji ih budu kupili. Među leševima civila jednoj je ženi rasparan trbuh, jedan muškarac je zaklan, a drugome napola odsječena glava.
Mudžahedinski odredi smrti

U selu Trusini u konjičkoj općini teški zločin dogodio se istoga dana kada su pripadnici HVO-a ubili 116 bošnjačkih civila i vojnika. Prije napada na selo Trusina, kod Konjica, Nihad Bojadžić izdao je zapovijed da "ni kokoš" ne smije ostati živa u tome selu. Potvrdila je to Rasema Handanović, zvana Zolja, bivša pripadnica Specijalnog odreda za posebne namjene pri Stožeru Vrhovnoga zapovjedništva Armije BiH nad kojom je nadzor imao predsjednik Alija Izetbegović. Prilikom napada na selo Trusina u travnju 1993. godine, ubijeno je 19 civila hrvatske nacionalnosti i tri pripadnika HVO-a, koja su se ranije predala. U Središnjoj Bosni još veći horor, masovna smaknuća pa gotovo Armija BiHblasfemično zvuči objašnjenje Haaškoga tribunala kako su vlasti Herceg Bosne, HVO-a i HDZ-a prisiljavala Hrvate na preseljenje u zonu zamišljene Banovine. Anica Jurić iz Kaknja u jednome je danu u lipnju 1993. godine ostala bez supruga i trojice sinova. Njih su na kućnome pragu smaknuli pripadnici Armije BiH. Identičan slučaj sa Serafinom Lauš iz travničkoga sela Čukle. Armija BiH zauvijek joj je otela trojicu sinova i muža. U Križančevu Selu počinjen je najteži masakr nad hrvatskim civilima i zarobljenim vojnicima. Ubijeno ih je 74, a jednoga od onih koji su bili razapeti na križevima ubio je njegov brat koji nije mogao gledati kako se muči. U Buhinim Kućama kod Viteza likvidirano je 26 Hrvata. Maljine, zaseok Bikoše, jedna je od rijetkih točaka za koje je procesuiran bošnjački trojac Hadžihasanović – Kubura – Delić i koji je uz zločine nad Srbima ukupno u Haagu osuđen na 8,5 godina.

Berislav Marijanović jedan je od rijetkih koji su preživjeli strijeljanje. Svjedočio je u Haagu kako su pripadnici Armije BiH nakon osvajanja sela Maljine pored Travnika, stanovnike sela poveli prema obližnjemu selu Mehurići, gdje je inače bio smješten kamp za obuku terorista - mudžahedina. Na putu ih je zaustavila skupina mudžahedina: "Nosio sam sina od četiri i pol mjeseca, mudžahedini su nam prišli i počeli izdvajati ljude. Jedan mi je trgnuo dijete iz naručja i dao ga mojoj ženi", kazao je svjedok kojega su tada, s drugim izdvojenim muškarcima, tri maskirana vojnika povela drugim putem, prema Bikošama. Pripadnici Armije BiH nisu se suprotstavili izdvajanju i odvođenju muškaraca.

"Osuli su rafale po nama... Pao sam na cestu i osjetio da mi noga trne", svjedočio je Marjanović koji je bio pogođen MonstrumDokle je stigla haaška pravda, svjedoči i činjenica da je na izricanju presude u haaškoj sudnici bio i nekadašnji zapovjednik zloglasne muslimanske brigade Šerif Patković. Prema iskazu Željke Rajić izrečenome u Haaškome sudu, Patković se sam hvalio kako je ubio njezina supruga Zvonka Rajića, prvoga zapovjednika zeničkoga HVO-a, te mu izvadio srce.u potkoljenicu. Sa zemlje je gledao kako jedan dječak pokušava preskočiti ogradu i kako je potom, pokošen rafalom, ostao na njoj visjeti. Potom su pojedinačnim hitcima u glavu ubijali one koji su se micali. "Ja sam mislio da će i mene, ali me zaobišlo." Kad je vidio da su napadači otišli, Marjanović i još četvorica preživjelih ranjenika pobjegli su. Iz Travnika i Bugojna prognano je najviše Hrvata, ali i počinjeno ritualnih masakara. Prvi takav dogodio se u selu Čuklama koje bi se moglo nazvati vježbalištem za kampanje odsijecanja glava.

Kada su na području Travnika proveli ekshumaciju, među pronađenima bilo je i tijelo Pere Matkovića, ali bez odsječene glave, te tijelo šesnaestogodišnjeg Sreće Marijanovića čija je odrubljena glava, valjda uz velikodušnost zločinaca, bila pokopana s njegovim tijelom na njegovim prsima. Drugi zločin ritualnoga klanja dogodio se početkom jeseni 1993. godine u mudžahedinskome kampu u travničkome prognanom hrvatskom selu Orašac gdje su mudžahedini, ali i drugi pripadnici Armije BiH, zatočili i petoricu uglednih Travničana hrvatske nacionalnosti koji su i nakon najezde postrojbi Armije BiH i progona Hrvata ipak ostali u svojim domovima u svome Travniku. Jednoga od njih, Dragana Popovića, u Orašcu su ubili ritualnim odsijecanjem glave. Tadašnji UN-ov izvjestitelj za ljudska prava Tadeusz Mazowiecki te je informacije unio u svoje pismo Aliji Izetbegoviću, da bi mu skrenuo pozornost na navode o zločinima mudžahedina u srednjoj Bosni.
Monstrum koji je izvadio srce gledao Praljka u sudnici

Na izricanju presude u haaškoj sudnici bio je i nekadašnji zapovjednik zloglasne muslimanske brigade Šerif Patković koji je aktualni savjetnik ministra branitelja Salke Bukvarevića. Put u Haag platio im je bošnjački član BiH Predsjedništva Bakir Izetbegović. O kakvu profilu ubojice je riječ, kojemu je Haag odobrio svršavanje na galeriji za Mudjahedini BiH2posjetitelje, najbolje govori svjedočenje o događaju od 26. siječnja 1993. godine. U zeničkome selu Dusina kod Zenice, pripadnici tzv. Armije

BiH masakrirali su deset civila. Uz povike „Allahu ekber“, pripadnici El mudžahida i 7. muslimanske brigade tzv. Armije BiH zarobili su pripadnike HVO-a i 40 civila. U samome selu ubili su Draženka Kegelja, Mladena Kegelja, Niku Kegelja, Stipu Kegelja, Vinka Kegelja, Peru Ljubičića, Augustina Radoša, Franju Rajića, Zvonku Rajića i Voju Stanišića. Za masakr u Dusini Hrvati zeničkoga kraja smatraju odgovornim Šerifa Patkovića zvanoga Geler, zapovjednika 7. muslimanske tzv. Armije BiH, koji se prema iskazu Željke Rajić izrečenome u Haaškome sudu, sam hvalio kako je Zvonku Rajiću, njezinu suprugu i prvome zapovjedniku zeničkoga HVO-a izvadio srce. Šerif Patković za zločine nad Hrvatima Središnje Bosne nikada nije odgovarao, a nagrađen je priznanjem „Zlatni ljiljan“. Bugojno je za vrijeme rata bio doslovce grad logor za Hrvate. Selmo Cikotić, zapovjednik Armije BiH u Bugojnu sadašnji je savjetnik bošnjačkoga člana BiH Predsjedništva. Ondje je bez traga nestao 21 najviši hrvatski vojni i civilni predstavnik koji su po svemu sudeći predani mudžahedinima, a njihove kosti višestruko su lomljene i spaljivane.

Morbidno se postupalo i s civilom Ilijom Mostarcem. Njegov leš pronađen je s kolcima zabijenima u prsa, vrat i lijevo oko. Franjo Žulj ubijen je i izboden nožem na svojoj njivi. Niko Grabovac izveden je iz logora zgrade Koprivnica i ubijen u parku ispred BH banke. Josipa Visković imala je 17 godina, vođena je od jedne do druge muslimanske kuće i u jednome trenutku ubijena iz snajpera. Starac Ivo Visković (1906.) izgorio je u svojoj zapaljenoj kući. Vojnici Armije BiH na bugojanskome su području silovali više žena. Mara Lučić (1939.) silovana je i potom usmrćena. U bugojanskoj je općini minirano i zapaljeno 2550 hrvatskih objekata. Zenica, Maglaj, Žepče, Zavidovići, ubojstva dvaju franjevca u Fojnici. fra Leona Migića i Nikice Miličevića, gvardijana i župnika, čije je ubojice tadašnji bošnjački član Predsjedništva Alija Izetbegović u tri navrata pomilovao te stotine drugih znanih i neznanih i neispiričanih priča ostat će tek zabilježene u arhivima. Haaški tribunal vjerojatno je smatrao kako ta istina nije dovoljno dobra jer bi mogla poremetiti stereotipe o posljednjim ratovima. Da su se makar njihovi istražitelji, tužitelji, sudci potrudili okupiti ih u jedan spis, vidjeli bi da se radi o najtežim zločinima počinjenima nakon Srebrenice i Prijedora.

Domagoj Tolić
Hrvatski tjednik Zločini n ad Hrvatima u srednjo Bosni

Povezani članci:

CNAK: V. Starešina: Zločini nad Hrvatima u BH

Direktno.hr: Zločin bez kazne za pokolj Hrvata...

Kamenjar.com Krvavi zločinački pir u selu Uzdol

Hitovi: 3739