O socijalizmu s "ljudskim" licem
"(...)Jedino mjerilo veličine ljubavi za narod jeste danas dubina mržnje prema neprijatelju.(...) Mrzjeti okupatore, mrzjeti njihove sluge, tu nakaznu izraslinu na divnom tijelu naroda, mrzjeti ih iz dna duše, svakom mišlju svojom, svakom kapi krvi svoje - to znači biti zadojen plemenitim i velikim osjećanjem osvetnika naroda, to znači ostati vjeran svome narodu, njegovoj istoriji i njegovoj budućnosti. (...) Mržnja bez milosti prema njima, to je tvoj program i tvoja zakletva, to je plemeniti žar ideala za koji se boriš..." Otkrijte ovdje tko je autor ovih riječi, ove prave ode mržnji koja kao da izlazi iz samog pakla. Zašto se onda čudimo kad i danas, nakon toliko godina, čujemo te iste riječi- "da je posao slabo odrađen", da se valjda nije dovoljno mrzilo.(ur.)
Kratki kurs jugokomunističke mitologizirane povijesti u deset točaka
Drugovi i drugarice, ljubitelji "Mirka i Slavka“, apologeti i glorifikatori Jugoslavije, ponosni polaznici kratkih kurseva jugoslavensko-komunističkog pranja mozga, udarnici radnih akcija Brčko-Banovići, profesionalni "antifašisti“!
S obzirom na ideološke prijepore koji ovih dana pune novinske stupce, a svoj izvor imaju u vremenu Drugoga svjetskog rata i Jugoslavije, umjesto stripa "Mirko i Slavko“ svima Vam besplatno poklanjam kratki tečaj jugoslavensko-komunističke povijesti, za početnike. S (naivnom?) nadom da je moguće uključiti zdrav razum, čak i kod ljudi prokomunističke orijentacije.
Tito je bio ordinarni zločinac
1. Tito nije bio "veliki državnik kojemu su svjetski državnici došli na sprovod“, nego ordinarni zločinac (koji je potamanio i na stotine samih komunista prije nego se dograbio vlasti) koji se spletom okolnosti našao na čelu države koja je kao tampon zona između NATO pakta i Varšavskog pakta u geopolitičkom smislu odgovarala zapadnim zemljama. Da je poživio i dočekao pad Berlinskog zida Tito bi vjerojatno završio kao i Moamer Gadafi koji je nakon godina "prijateljevanja“ sa zapadnim političarima postao smetnja nakon čega je i eliminiran. Hrvatska je devedesetih godina bila neželjeno čedo međunarodne zajednice ("preuranjeno priznanje“) pa je jasno da se na Tuđmanovu sprovodu nije okupila svita kao na sprovodu Tita. Upravo je izostanak većine tadašnjih državnika na Tuđmanovu sprovodu najbolje priznanje njegova državništva, integriteta i neovisnosti.
ZAVNOH nije temelj Hrvatske
2. ZAVNOH nije temelj Hrvatske, nego je temelj pobjeda u Domovinskom ratu. Na trećem zasjedanju ZAVNOH-a u Topuskom (8. – 9. svibnja 1944.) donesena je odluka o pristupanju Hrvatske komunističkoj Jugoslaviji. Jugoslavija je bila protuhrvatska (Hrvatsku su dvije Jugoslavije unazadile na političkom, ekonomskom, pravnom, demografskom, kulturnom i moralnom planu) i protudemokratska tvorevina. Smatrati ZAVNOH koji je Hrvatsku isporučio protuhrvatskoj i nedemokratskoj komunističkoj Jugoslaviji temeljem demokratske Hrvatske može jedino čovjek koji ima velikih problema sa zdravim razumom.
Ustav iz 1974. bio je nebitan kod hrvatskog osamostaljenja
3. Tito ustavom iz 1974. nije omogućio hrvatsku samostalnost (da sad ne citiramo što je Tito govorio o toku Save i hrvatskom osamostaljenju). Milošević je dolaskom na vlast doslovce obrisao stražnjicu tim ustavom. Hrvatsku samostalnost omogućili su hrvatski branitelji. Prema kazivanju Branka Mamule i Latinke Perović Tito zapravo nikada nije ni potpisao taj ustav. Da uopće nije postojao ustav iz 1974. Hrvatska bi se svejedno osamostalila kao što se osamostalila i, primjerice, Litva od SSSR-a ili kasnije Kosovo od Srbije. U razgovoru za "Novi list“ sam je predsjednik Arbitražne komisije Robert Badinter 2003. izjavio: "U prvome redu oslanjali smo se na temeljne principe međunarodnog prava, što smo jedino i mogli u situaciji u kojoj je bilo očito da je država Jugoslavija, koja je dotad postojala, bila u stanju raspada. S druge strane, vrlo važan element je bio i hrvatski Ustav... Taj je dokument bio napravljen na način da je zadovoljavao temeljne principe poštivanja vladavine prava i zaštite ljudskih prava. Što se tiče jugoslavenskog ustava iz 1974., njega nismo toliko uzimali u obzir, jer se radilo o ustavu zemlje koja se u tom trenutku nalazila u stanju disolucije“.
Komunizam je u ideji i praksi zločinački sustav
4. Netočna da je tvrdnja da je komunizam idejno dobar i da je bila loša samo njegova provedba. U samome Manifestu komunističke partije vrlo se jasno poziva na nasilje, a činjenica da se komunizam baš svagdje na svakoj stopi zemaljske kugle manifestirao kao sustav zločina, nasilja i neslobode, ta činjenica dovoljno govori o tome koliko su istinite tvrdnje da je komunizam u ideji dobra ideologija.
Nije se bolje živjelo u Jugoslaviji
5. Nije se bolje živjelo u Jugoslaviji. Unatoč konfabulacijama jugonostalgičara (ljubitelja par-nepar vožnje, bonova za hranu i sl. čudesnih izuma socijalističkog samoupravljanja), egazaktni podatci pokazuju i dokazuju da standard nije bio nikada veći nego danas. Činjenica jest da se ljudi iseljavaju iz Hrvatske (kao da se iz Jugoslavije nisu iseljavali), no činjenica je i ta da je više od 50 % iseljenih prethodno imalo posao u Hrvatskoj (što ukazuje da razlozi iseljavanja nisu isključivo ekonomske prirode, nego su uvjetovani erozijom svih vrijednosti u društvu) i da Hrvatsku nisu uništili fantomski hrvatski „nacionalisti“, nego baš komunističke i udbaške elite koje su svoje pozicije moći i utjecaja zbog neprovedene lustracije transferirale i u samostalnu Hrvatsku. Jugoslavija je svoj ekonomski opstanak zahvaljivala enormnom zaduživanju (dug Jugoslavije je od 1961. do 1980. eksponencijalno rastao za u prosjeku 17, 6 % godišnje), doznakama iseljenika "s privremenim radom u inozemstvu“, njemačkim ratnim reparacijama i bespovratnim kreditima zapada. Današnji nakaradni ekonomski sustav u Hrvatskoj dobrim je dijelom relikt iz vremena socijalizma.
Budalaši i prva puška u porobljenoj Europi
6. U Jugoslaviji nije, kako tvrde neki budalaši, pukla nikakva "prva puška u ime slobode u porobljenoj Europi“. Sramotno je i neistinito tvrditi da je u Jugoslaviji najprije pokrenut "antifašistički“ ustanak ako se dobro znade (to bi trebali znati svi koji su završili osnovnu školu) da je Poljska još u rujnu 1939. pružala otpor vojsci Trećeg Reicha. U isto to vrijeme, kad Poljska krvari u borbi protiv Trećeg Reicha, jedan od vodećih jugoslavenskih komunističkih intelektualaca, književnik August Cesarec, javno pozdravlja sporazum Ribbentrop-Molotov, a nakon napada Njemačke na Poljsku, sluteći da postoji njemačko-sovjetski sporazum o diobi te zemlje, u dnevniku ističe kako "treba željeti“ poraz Poljske, jer će to u daljnjem slijedu događaja pripomoći "prodiranju revolucije u Evropu“. Petnaestak dana kasnije, nakon sovjetskog napada na Poljsku, Cesarec hvali genijalnu politiku Sovjetske Unije te poručuje da Poljaci ne smiju diobu svoje zemlje shvatiti kao okupaciju, nego kao oslobođenje, jer "... ako Sovjetska Unija i uzme nenarodni svoj teritorij, teritorij drugih naroda, koji se još ne nalaze u njenoj vezi, ona to ne čini kao osvajač, nego kao oslobodilac...“.
"Antifašizam“ – instrument rehabilitacije komunizma i jugoslavenstva
7. Antifašizam koji se danas u Hrvatskoj promiče nema nikakve veze s borbom protiv stvarnog fašizma (to je nešto što zastupa svaki razuman čovjek), nego predstavlja tek instrument za rehabilitaciju komunizma i jugoslavenstva. Domaći "antifašisti“ prešućuju da su Treći Reich i SSSR od 23. kolovoza 1939. do 22. 6. 1941. bili saveznici (i da je jedna od prvih žrtava tog saveza bila upravo Poljska). Jugoslavija je napadnuta 6. travnja 1941. i borbe su se vodile do sedamnaestog istog mjeseca. Zašto komunisti – "antifašisti“ nisu tada podigli ustanak protiv okupatora? Odgovor je jasan: jer su čekali "direktive“ iz Moskve koja je još uvijek, do 22. 6., bila u savezištvu s Berlinom.
Ne postoji nikakvo jamstvo da bi jugoslavenski komunisti ikada podigli ustanak protiv okupatora da Treći Reich nije napao SSSR, nakon čega je Moskva pozvala sve komuniste da se uključe u borbu protiv Njemačke. Službeni Pregled istorije Saveza komunista Jugoslavije i sam priznaje: „Pakt o nenapadanju između Nemačke i SSSR doveo je do značajnih pomeranja u politici Kominterne. Ona je u osnovi napustila antifašističku platformu koju je formulisao njen VII kongres i prestala je da poziva u borbu protiv fašizma i fašističkih agresora. To je izazvalo pravu pometnju u komunističkim partijama zapadne Evrope i među antifašistima uopšte“ (ur. R. Čolaković, 1963., str. 261.)
Jugoslavenski komunisti do te su se mjere držali sporazuma Ribbentrop-Molotov da su Englesku i Francusku držali čak i većim krivcima za rat nego Njemačku. U Političkom izvještaju radnog naroda Hrvatske iz prve polovice 1940. tako čitamo: "Ratu su krivi jednako engleski i francuski kao i njemački imperijalisti. No nakon obračuna s Poljskom Njemačka je zatražila mir. Engleski i francuski imperijalisti ne pristaju na tu ponudu, jer žele rat za svoje imperijalističke ciljeve sprovesti do kraja. Time su oni postali glavni huškači na daljnje vodjenje i proširenje rata. Glavno žarište rata preselilo se iz Berlina u London“.
Titov biograf i član KPJ Vladimir Dedijer ovako opisuje odnos jugoslavenskih komunista prema sovjetsko-njemačkom paktu: "Rat je bio na pragu. Došlo je do zaključenja sovjetsko-njemačkog pakta. Članovi KPJ primili su taj pakt kao disciplinovani komunisti, smatrajući da je on potreban radi zaštite bezbednosti Sovjetskog Saveza, u to vreme jedine socijalističke države na svetu“. Ako je Hitler upao u Jugoslaviju, a s "Rusima“ ima pakt o nenapadanju - pita se nakon napada na Jugoslaviju mladi "antifašist“, a kasniji notorni koljač Simo Dubajić - "kakva je sad uloga nas komunista? Da još branimo taj sporazum ili svoju napadnutu zemlju?“. Komunisti – "antifašisti“ su izabrali prvo, a protiv okupatora su se pobunili tek dok je to naredila Moskva. Jer, kao što u knjizi "Sjećanja 1.“ reče istaknuti komunist Ivan Šibl, kasniji disident: "Borili smo se za Sovjetski Savez, prvu zemlju socijalizma, i za pobjedu međunarodnog proletarijata. To je bio naš credo. Ti su nas ciljevi pokretali“.
Ono što dodatno razgolićuje jugoslavenski "antifašizam“ je i činjenica da su partizani prilikom ulaska ("oslobođenja“) u Dubrovnik likvidirali - pored svih ostalih - i osam osoba koje su u dokumentima talijanskih fašista slovile kao opasni i dokazani antifašisti. Takvih je primjera komunističkih likvidacija osoba koje su se borile protiv fašizma, ali nisu bile komunisti, pregršt. Primjerice, komunisti su likvidirali bl. Miroslava Bulešića iako je isti sudjelovao u priključivanju Istre tadašnjoj Jugoslaviji. Da, upravo je katoličko svećenstvo, a ne Tito, odigralo ključnu ulogu u priključenje Istre Jugoslavije (tome je doprinijela i želja Saveznika za kažnjavanjem Italije). Tito se s druge strane pobrinuo da Hrvatska ostane bez Bosne i Hercegovine, istočnog Srijema i Boke Kotorske. Dakako, i Neuma, pa predlažem da se Pelješki most nazove Most druga Tita. Upravo je on nakon rata legalizirao presjecanje Hrvatske na dva dijela (kod Sutorine, dakako, vrijedila su druga pravila "bratstva i jedinstva“).
Patološka mržnja i trijebljenje "fašista“ (i vlasnika vila)
8. Apologeti komunističkih zločina tvrde da su ubojstva nakon Drugoga svjetskog rata bila normalna u tadašnjoj Europi, pa kao primjer navode Francusku. Dakako, apologeti zločina(ca) pritom prešućuju da je u Francuskoj (koja je imala nekoliko puta više stanovnika od Jugoslavije) nakon rata ubijeno oko 10.000 ljudi (što uključuje i tzv. divlje čistke), što je neusporedivo manje nego u Jugoslaviji. U Hrvatskoj je za vrijeme i nakon rata od strane komunista pobijeno više od 600 svećenika, bogoslova i časnih sestara. U po broju stanovnika usporedivoj Slovačkoj ubijeno je 14 crkvenih osoba.
Komuniste je pritom vodila patološka mržnja koja se sustavno stimulirala na "časovima moralno-političkog vaspitanja“. Milovan Đilas tako je u članku o "plemenitoj mržnji“ rekao: "Jedino mjerilo veličine ljubavi za narod jeste danas dubina mržnje prema neprijatelju. (...) Mrzjeti okupatore, mrzjeti njihove sluge, tu nakaznu izraslinu na divnom tijelu naroda, mrzjeti ih iz dna duše, svakom mišlju svojom, svakom kapi krvi svoje - to znači biti zadojen plemenitim i velikim osjećanjem osvetnika naroda, to znači ostati vjeran svome narodu, njegovoj istoriji i njegovoj budućnosti. (...) Mržnja bez milosti prema njima, to je tvoj program i tvoja zakletva, to je plemeniti žar ideala za koji se boriš. To jača svakog prijatelja naroda, to oruža svakog borca najjačim oružjem, oružjem pobjede, to čeliči ubojne redove. Sjetite se da je veliki vođ naprednog čovečanstva drug Staljin rekao: neprijatelj se ne može pobjediti dok se ne nauči - mrzjeti ga...“.
Đilas je u Borbi još u veljači 1943., u članku Njihovi planovi će propasti, dao vrlo precizne naputke koji će se vjerno izvršavati diljem bleiburške topografije smrti: "Ne prevaspitavajte ih, ne trošite uzalud vrijeme, ne nadmudrujte se s njima! Oni znaju šta čine. Ubijajte ih kao pse, kako su i zaslužili, osvetite nevine žrtve, u zgarišta pretvorena sela i gradove! Neka svaki od njih zna da će za zločine biti kažnjen. Budite bez milosti prema rulji kojoj je jedini cilj ubijanje i pljačka tuđeg, mukog stečenog dobra! Nijesu oni samo saučesnici, oni su zločinci, nema među njima nijednog koji ne bi bio poprskan nevinom krvlju, koji se ne bi sladio nad požarima i vriskom majki i djece, koji nije žderao hljeba koji su s mukom izorali naši ratari iz brazda natopljenih krvlju naših boraca. Napadajte ih što žešće munjevitim iznenadnim naletima, istrebljujte ih bez milosti, neka im se ledi krv u žilama od smjelog, iznenadnog partizanskog udara!“.
Komunisti su zaista trijebili bez milosti. Tzv. fašiste, pri čemu je "fašistom“ mogao biti proglašen baš svatko tko nije bio komunist. Ili je, recimo, imao vilu u elitnom dijelu Zagreba koja se svidjela nekome šumskom primitivcu.
Socijalizam sa zločinačkim licem
9. U Jugoslaviji nije postojao nikakav "socijalizam s ljudskim licem“. Idiotski je govoriti o ljudskome licu u sustavu u kojemu je postojao Goli otok. Novka Vuksanović je bila zatvorena u nekoliko logora, a među njima i u Aushwitzu, ali je izjavila da je "sve to bio raj“ u odnosu na Goli otok (Barbara MATEJČIĆ, "Zanemareno žensko sjećanje“, Vjesnik, Zagreb, 3. studenoga 2008., str. 41.). Pripadnik Mlade Bosne, dr. Nikola Nikolić, koji je još u doba Austro-Ugarske bio u ruskom zarobljeništvu, a u doba Drugoga svjetskog završio u logoru Jasenovac, u razgovoru sa srpskim književnikom, akademikom Dragoslavom Mihailovićem kazao je sljedeće: "U tome mislim da je Jasenovac, kako bi' rek'o, bio mnogo lakši negoli Goli. Jer na Golome si im'o i fizički (pritisak) i fizičko iznuravanje, fizički teror, i, plus, glad. Glad i, plus, kako bi' rek'o, ono prevaspitavanje, nasilno, razumiješ; pranje mozga“ (D. Mihailović, „Goli otok“, str. 229. – 230.). Đuro Bilić je zabilježio svjedočenje svoga skojevskog kolege Ivice Goleba: "Goli mu je drugi logor - prošao je on i kalvariju Jasenovca. Već i ovo malo što je doživio u žici, dostatno mu je da kaže kako je gore nego u Jasenovcu“ (Đ. Bilić, "Goli otok i Dabravine“, str. 183.). Jesu li i Nikolić i Bilić "ustaške zmije“ koje "ustašoidno bulazne“?
Dodajmo i to da je prema izvješću Amnesty Internationala Jugoslavija sredinom osamdesetih godina imala razmjerno broju stanovnika najveći broj političkih zatvorenika u čitavoj komunističkoj Europi, a da su u vrijeme održavanja prvih demokratskih izbora u Hrvatskoj, nakon pada Berlinskog zida i sloma Ceaucescuova režima, u hrvatskim zatvorima još uvijek čamili brojni politički zatvorenici osuđeni u komunističkoj Jugoslaviji. Čak i nakon smrti Tita, piše Rajko Danilović u svojoj knjizi Upotreba neprijatelja. Politička suđenja u Jugoslaviji 1945. - 1991., godišnje je u Jugoslaviji bilo više od 500 slučajeva sudskog progona političkih neistomišljenika.
Kažete: socijalizam s ljudskim licem?
Da, ako su svi protivnici komunizma fašisti koje treba pobiti ili ušutkati. Samo u tom slučaju radilo se o socijalizmu s ljudskim licem.
Komunistička svijest i (ne)zdravi razum
10. Iako je bilo zločina, jugoslavenski "antifašisti“ pobijedili su fašizam – kažu "antifašisti“. Da, jesu, no donijeli su drugi zločinački sustav. Malo logike: ako su i čovjek A i čovjek B zločinci, pa čovjek A ubije čovjeka B je li on time postao dobar čovjek? Naravno da nije. No, komunistička svijest očito je jača od zdravorazumskog prosuđivanja.
"U vrijeme dok ljudi gladuju, a mladi se iseljavaju iz Hrvatske, ovaj Dijanović piše o partizanima i ustašama“ – reći će nakon čitanja ove kolumne neke mudre glave nevješto se praveći kao da te teme nisu stalno prisutne na medijskoj sceni i da ih ne potenciraju upravo sljednici jugoslavensko-komunističke paradigme, visokoprofitna megakorporacija "Antifašizam d. o. .“.
Da, pišem o tim temama jer su one neraščišćene, jer kontaminiraju hrvatsku sadašnjost i određuju hrvatsku budućnost. Misli li netko da bi trebalo pisati jedino o ekonomskim i političkim temama, a da bi trebalo zabraniti tekstove povijesne tematike? Siguran sam da ima i takvih "demokrata“, ali se bojim da je tu onda riječ o "demokraciji“ sljedbenika mašinbravara iz Kumrovca. Takvi bi najradije zabranili sva istraživanja, a povjesničare – mrske "revizioniste“ poslali na Goli otok ili bacili u kakvu jamu onkraj puta. Da smo ih 1945. više pobili ne bi oni sada propitivali, revizionirali...
Hoću li nakon ove kolumne postati fašistički dinosaurus ili "ustaška zmija“? Ili će "antifašisti“ smisliti nešto treće?! Željno očekujem to saznanje!
Izvor::
Ognjištarci iz ‘Slobodanke’ uvijek ostaju ognjištarci!
Zvonimir Hodak - 9. listopada 2017.
U ‘Slobodnoj Dalmaciji’, našoj popularnoj Slobodanki, znali su se očešati o moju malenkost Ante Tomić i Jurica Pavičić dajući mi do znanja i ravnanja kako bi bilo primjerenije da branim džepare i ognjištare na sudu nego što uludo trošim vrijeme i papir pišući slabo čitane kolumne. Moram priznati da sam pomalo u sebi osjećao neku mješavinu ponosa i gadljivosti zbog činjenice da su me zamijetili takovi giganti “jugoslovenske sinteze“. Na kraju bi ipak prevladala gadljivost. Što ćeš? Ognjištar uvijek ostaje ognjištar… Kad sam bio klinac, mislio sam da se pacijenti nalaze samo u bolnicama. Mladenačke zablude. Naime, nedavno je Slobodna “poklonila“ jednu cijelu stranicu poznatom ”jugoslovenskom” režiseru Anti Jelaski da obriše pod sa mnom i mojim kolumnama. I Ante je uzeo svoj SKOJ-evski blajvajz da u ime KP i partizanskog pokreta demaskira još jednog klasnog neprijatelja. Naravno, da mi nije ni na kraj pameti baviti se u ovom tekstu sa jugo-musakom našeg Ante. Meni Dnevno hr. ne poklanja stranicu da podučavam nepismene desničare o novijoj hrvatskoj povijesti. Piše Jelaska: “Veliki salto mortale napravio je Hodak. Kao odvjetnik branio je jednako dobre i zle. A sada se bavi strastveno samo zlima. Pobjednicima iz Drugog svjetskog rata. Koji su bili hit čitavom svijetu. Bez kojih ne bi bilo današnje nam “moderne Hrvatske.“
Ajmo malo pročešljati nepročešljane misli jugo-Ante. Pobjednici iz Drugog svjetskog rata su oni koji su dobili bitku kod Staljingrada i na kraju zauzeli Berlin i oni koji su se na zapadu iskrcali u Normandiji, a 25. travnja 1945.g. blizu Torgaua susreli se na Elbi. SSSR i SAD. Veliki pobjednici Drugog svjetskog rata bili su na primjer Mađari, Talijani i Finci. Hitlerovi saveznici. Zato jer nitko od njih nije imao kod sebe 11.Dalmatinsku brigadu da ih nakon 8. svibnja 1945.g. tamani k’o zečeve i to… razoružane.
U Norveškoj je strijeljan Vidkun Quisling i par drugih članova njegove vlade. Bez Hude jame, bez njihovih marševa smrti, bez stotine tisuća strijeljanih i zakopanih po norveškim rudnicima. To su stvarni pobjednici Drugog svjetskog rata. A ne oni koji su čitav rat bježali povlačeći se pred “nadmoćnim neprijateljem“, koje je “krenulo“ tek pojavom Rusa na Srijemskom frontu i koji su se prikrpali pobjednicima i tako zakrpani i prikrpani postali “hit“ u čitavom svijetu…!? Dementni režiser misli da ja lažem, mažem, mutim, palamudim, uzgajam floskule. Tipično komunjarski. Ako se činjenice ne slažu s njihovim neistinama – to gore po činjenice.
Da se vratim na “hit čitavog svijeta“, partizane i Savu Kovačevića. Naš Ante misli i piše da bez njih ne bi bilo “moderne Hrvatske“. Skojevački adolescent. Nije se zapitao zašto se u Domovinskom ratu Tuđman, Šušak i Gotovina nisu pozvali na “hit čitavog svijeta“ i proglasili pobjedu nad crvenom zvijezdom, srpom i čekićem te četničkom kokardom koja i danas živi u podsvijesti ponekih u Dalmaciji. Dragi crveni Ante! Zašto su se uopće formirale pobjedničke brigade Tigrovi, Pume, Vukovi… 4.Splitska kad je država stvorena u ZAVNOH-u od strane partizanskih hit-majstora.
Kako to da ni jedna brigada, ni jedna postrojba u Domovinskom ratu koji je trajao 4 godine nije ni pomislila da uzme ime, simbol ili običan znak od onih koji su bili “hit u čitavom svijetu“. U tom ratu su se, uz hrvatske domoljube, borili i Francuzi, Englezi, Australci, oko 10.000 Srba, ali bez ijednog jedinog dalmatinskog orijunaša. Oni žive kao i Jelaska u lažnoj prošlosti. Jelaska me nadalje podučava: “Bez ikakve patetike! Split je bio grad heroj. Dani NOB u Splitu najslavniji su dani njegova dva milenija duge povijesti, a troipol godišnja patnja njegovih stanovnika, jednaka je epidemijama kuge u minulim stoljećima.“ I još nas upozorava: “Bez ikakve patetike…“ Ja bih rekao bez ikakvog srama.
I po treći put spominjem Franu Tente. Maloljetnik, koji je 1947.g. na Marjanu skinuo jugo zastavu i umjesto nje razvio hrvatski barjak. Ne njemački, ustaški ili talijanski nego hrvatski barjak. U srcu Hrvatske, u Splitu. Drug sudija “hit pobjednika“ odrapio je tom maloljetniku 5 godina robije. I Frane se više nikada nije vratio u svoj Split. Barem ne živ. I sad bi možda naivcima palo na pamet pitanje: je li možda Antu Jelasku, starog jugokomunistu, ražalostila sudbina maloljetnog Frane? Ne budite naivni. Njega ni njegove “hitovce“ nije sram ni Hude jame u kojoj je zakopano 3.000 živih ljudi, ni depeša koju je izvršitelj poslao naredbodavcu u Beograd: ”Druže Maršale, zadatak je izvršen“.
Kad smo već kod Antinog Maršala, Ante se krsti od kuda meni podatak da je netko “ljubičicu bijelu“ proglasio jednim od najvećih zločinaca 20. stoljeća. To je starog hitovca razljutilo. “Bez imena, gospodine, nitko ste i ništa“. Engleski Daily Mail, a Englezi su nam stari “prijatelji“, stavio je Antinu trbušastu i pofarbanu ”ljubičicu bijelu” na 13. mjesto najgorih “masovnih ubojica 20. stoljeća”. Valjda samo zbog siće od 570.000 ubijenih političkih protivnika. Prvi je Mao Ce Tung. Drugi Josif Visarionovič Staljin, a treći Hitler čije brkove nosi Marko Skejo. I još slobodno šeće po rivi. Obrijao bi njega naš Ante da su tu “hitovci“ iz 11. Dalmatinske.
E’ to su bila vrimena! Recimo da isti list optužuje Benitta Mussolinija za smrt 250.000 ljudi. Evo, po tome proizlazi da Benitto nije do koljena našem Joži. Sad bi još trebao trošiti papir što je pisao o Titovim zločinima tjednik Ost Dienst… Možda bi mogao zapitati našeg skojevca zna li nešto o terorističkom savezničkom bombardiranju Splita nakon kapitulacije Italije u jesen 1943.g? Samo u prvih 6 mjeseci 1944.g. bilo je 640 uzbuna i 21 bombardiranja grada. 3. lipnja 1944.g. “saveznici“ su zasuli bombama Split od 10h do 15h s oko 800 bombi. Ubijeno 227 civila, žena i djece. Srušeno je 217 kuća. Dana 5. lipnja Radio London je izvijestio da je napad izvršen na zahtjev maršala Tita.Još jedna “epidemija kuge“ u prošlom stoljeću.
Možda bi nam stari skojevac mogao otkriti “slatku malu tajnu“: zašto Tito nikada nije želio stupiti ni jednom svojom nogom u Jasenovac? Možda Ante zna zašto Pavelić, pa makar i u odsustvu, nikada nije bio u Jugi osuđen za ratne zločine? A znalo se da živi u Madridu. A Jelaska me u svom pamfletiću optužuje što ja ne osuđujem Pavelića i ustaše. Valjda bih trebao biti veći “pop“ od Pape. No, dobro. Žao mi je što naš Ante o meni misli sve najgore. Vidite, s obzirom na njegovu biografiju, ja o njemu mislim sve najbolje. Ali, čini mi se da obojica nismo u pravu. Ako Slobodanka da novi impuls g. Jelaski da pokaže svoj raskošni polemičarski antitalenat, molim moje prijatelje iz Splita da mi ne javljaju “tužnu“ vijest. Želim mu svako dobro i atraktivan san. Recimo, san kako s drugarima iz Beograda radi hit predstavu “Lepo gori lepa njihova.“
Mislio sam da nikada neće doći dan da se ja probudim s pozitivnim prijateljskim osjećajima za naše antife, skojevce, partizane… i bio sam u pravu…
U Hrvatskoj gori i dalje iako je ljeto za nama. IDS-ovci šalju poruku: Non pasaran brkovima Marka Skeje. U ”apsanu” sa svakim tko se zatekne na Cedevitinoj tekmi s njenim dresom. Igra igrač KrUšlin. Cedevita je odmah reagirala promptno i progresivno. Igrač se sad zove Kr…šlin. Na fejsu po običaju izmišljaju da je Boris Miletić župan, sin oficira JNA Alberta Miletića, te da je tatica 1991.g. prijetio da će raketirati pulsku Arenu jer je čuo da u njoj nastupa Thompson. Po lex Miletić u ”ćuzu” bi svatko tko javno podsjeća na simbole ili geste fašizma, nacizma ili ustaškog režima.
Kad im netko spomene Rezoluciju Vijeća Europe 1481 iz 2006.g. o potrebi međunarodne osude zločina totalitarnih komunističkih režima onda se čude ‘k’o pura dreku’. To nam je prvi glas…! Ima jedna činjenica o Istri iz 1991. i 1992. godine. Radilo se o mobilizaciji i odlasku na front i drugim potrebama u obrani domovine. Od svih hrvatskih regija najveći je odaziv bio u Istri. Oko 86% Istrana se odazvalo. Među tih 86% vjerojatno je bilo jako malo ovih iz sadašnje projugoslavenske vladajuće nomenklature. Osim što bi u ”apsanu” sa svima koji vide ZDS čak i u snu, današnji vladajući u Istri bi se malo i odvojili.
Mudri i sugestivni ideolog Stazić misli da je Istra hrvatska Katalonija. To je isto k’o da N.K. Istru usporediš sa F.C. Barcelonom. Ako Istra postane, Božjom providnošću, Demokratska republika Istra onda bi Rade s familijom mogao postati politički komesar Briona. Cijena dana na Brionima stajala bi onda našeg Nenu 3,5 kuna umjesto sadašnjih ekstremno skupih 7 kuna. Sad se postavlja samo od sebe jedno zanimljivo pitanje: gdje je nestalo onih 86% koji su se devedesetih odazvali zovu domovine? Na to pitanje ne zna odgovoriti ni Peđa Grbin. Ali zna Damir Kajin. IDS-ovci se još nisu izjasnili, ako se slučajno odvoje, hoće li to biti od stola i postelje ili samo od postelje? Hoće li nesretni Skejo u buksu zbog svoga brka? Možda bi Staljinov brk lakše prošao nego Skejin. Nekako je više estetski i budi nježnije i rafiniranije osjećaje na Gulag, Goli otok…
Na kraju je i Predsjednica posijala sjeme zla. Na njen spomen Istarskog svećenstva prolomile su se salve zvižduka. I to spontano. Po dogovoru. Kao popovi su imali prste kod vraćanja Istre matici Jugoslaviji. Revizionizma nam je dosta! Mi smo svjedoci kako su naša herojska armija i dobrovoljci hipijevskog izgleda, dugačke brade i kose, s modernim opancima, borbom za svaki metar svete Istarske zemlje oslobađali istru od Talijana. Znakovito je što Damir Kajn šuti.
U Domovinskom ratu se Rade Šerbedžija bio povukao na rezervni položaj, pa mu je danas malo čudno što ga primamo s rezervom..
U Šibeniku, ni od koga pozvan, osvanuo je srpski ministar odbrane Aleksandar Aca Vulin. Lepo i uljudno nas je upozorio i postrojio da nam objasni što je to građanski rat. To je, misli Aca, kad građani jedne države na tenkovima obasuti “belim lalama“ krenu u drugu državu na tromesečni izlet. Pa se ne vrate četiri godine. Umjesto na tenkovima, vrate se na traktorima. I Vulin nam to, mirnim glasom bez imalo bijesa, reče, a patrijarh SPC Irinej nas blagoslovi i smiri riječima: “I u našem narodu mržnja nije prestala, osvete se pripremaju i nagovještavaju.“
Ono što je Beograd 1990.g. pokušao s balvanima, sad pokušava panjevima kao što su Vulin i Irinej. Srpski predsjednik Vučić, za razliku od KGK, smiruje uzavrele strasti i pomirljivo vuče paralelu između generala Ante Gotovine i majora Veselina Šljivančanina. Obojica su bili u Haagu. Šljivančanin je nepravedno osuđen, a Gotovina nepravedno oslobođen. I to je to. Vulin je spustio fudbalsku loptu na zemlju pa kaže: “Srbija nikada u svojoj povijesti nije bila agresor, nije pokušavala da zauzme tuđi teritorij…“ Samo je htjela vratiti svoju granicu koja ide do Virovitice, Zadra, Karlobaga i Karlovca. Na ustoličenju episkopa dalmatinskog Nikodima Kosovića bio je i biskup Barišić koji je rekao da smo dobili brata Nikodima. Malo je nezgodno što su braća bili i Kain i Abel. Kako je to završilo s braćom bolje je ni ne spominjati. I novi episkop pomirljivo poručuje da je Dalmacija mjesto susreta istoka i zapada. Očito zemljopis našem ”bratu” nije najjača strana. Granica istoka i zapada bila je i bit će rijeka Drina. Naravno, ako se Karlek Erjavec i slovenski arbitražni zbor s time složi....
Hitovi: 5133