Demokracija
Indeks Članka
Demokracija je politički poredak u kojem vlada većina, uz osiguranje prava manjine, te individualnih prava svakoga građanina i time je protivna onim oblicima vladavine u kojima narod nema vrhovnu vlast, nego njime upravlja neki pojedinac ili skupina (monarhija, tiranija, despocija, aristokracija, oligarhija).To je vladavina naroda u kojoj sudjeluju svi članovi zajednice (narod), izravnim odlučivanjem ili posredno putem izabranih predstavnika (Iz Hrv. enciklopedije, HLZ). Htio sam napisati nešto o demokraciji na hrvatski način i o referendumskim inicijativama kao odgovoru na sve nevolje koje nas pritišću i pokušaju da im se jednom stane na kraj, ali sam odustao, jer uz briljantne tekstove autora koje možete naći na ovoj adresi (Selak, Raspudić, Pešorda, Ristić, Miklenić i dr.), to doista nije potrebno niti ima smisla. Umjesto toga evo još jednog zgodnog članka na iste teme kojega potpisuje Saša Ceci, a onima koji žele malo više i dublje tu je Enciklopedija Zavoda M. Krleža. I da se ne bismo pokolebali u vezi sa svojim potpisom - malo Ustava RH (Ur.)
Izvor: https://www.jutarnji.hr/arhiva/sto-ne-valja-s-demokracijom/3123887/
Demokracija (grč. δημοϰρατία: vladavina naroda), politička ideja o vladavini u kojoj sudjeluju svi članovi zajednice (narod), izravnim odlučivanjem ili posredno putem izabranih predstavnika. Demokracija je politički poredak u kojem vlada većina, uz osiguranje prava manjine, te individualnih prava svakoga građanina i time je protivna onim oblicima vladavine u kojima narod nema vrhovnu vlast, nego njime upravlja neki pojedinac ili skupina (monarhija, tiranija, despocija, aristokracija, oligarhija).
Pojam demokracije mijenjao je tijekom povijesti značenje. Kao političku ideju i poredak demokraciju su uveli antički Grci. Izraz se prvi put javlja u Herodotovoj Povijesti i odnosi se na male zajednice (polis, grad-zajednicu), koje su odluke donosile kolektivno sastajući se kao skupština svih građana (isključeni su bili robovi, stranci i žene). Vrhunac antička demokracija doseže u Ateni u V. st. pr. Kr. (Periklovo doba). Demokracija je bila politički poredak izravne vladavine naroda, koji počiva na pretpostavljenoj jednakosti građana u političkoj vrlini i sposobnosti, a u kojem naizmjence vladaju svi koji posjeduju status građanina, ždrijebom se biraju javni službenici, nitko ne može više puta obavljati dužnosti, osim vojničkih, službe su kratkotrajne i plaćene. Narodna skupština, koju sačinjavaju svi građani, raspravlja o svim pitanjima od općeg interesa, donosi zakone, porezne obveze, a često i sudske presude.
Aristotel je u Politici, nastavljajući dugu antidemokratsku tradiciju (Protagora, Sokrat, Platon), demokraciju svrstao u izopačeni oblik vladavine neobrazovane siromašne većine, koja prirodno prelazi u demagogiju, u kojoj se narod uzdiže u monarha i postavlja na mjesto zakona. S propašću grčkog polisa demokracija, kao tip političkog poretka, nestala je iz europske povijesti za više od dva tisućljeća, a zamijenila ju je ideja i poredak republike, kojoj je uzorni oblik bila Rimska Republika s mješovitim sustavom senata, konzula i pučkih tribuna (Mletačka i Dubrovačka Republika).
Pojam republike izražava ideju da bi javni službenici trebali djelovati prema općem interesu ili zajedničkom dobru. Ciceron ističe da je res publica res populi, odnosno da je opće dobro stvar naroda (puka). Uvođenjem republikanskog uređenja nakon pada monarhije potkraj VI. st. pr. Kr., politički život Rima ispunjavale su borbe patricija i plebejaca, koji zahtijevaju sudjelovanje u upravi. Rimsko je građanstvo u toj borbi steklo pravo glasa (ius suffragii), ali ne i stvarno sudjelovanje u vlasti: česta je bila praksa prodavanja glasova boljem ponuditelju.
U srednjem vijeku demokratske ideje javljaju se kod pojedinih filozofa i teologa, koji, opravdavajući težnje svjetovnih vladara za neovisnošću od Crkve, podržavaju formulu: sva vlast od naroda (omnis potestas a populo) nasuprot do tada vladajućoj: sva vlast od Boga (omnis potestas a Deo). U XIV. st. neki crkveni pisci polemizirali su s crkvenim autoritetom izlažući demokratske zamisli. W. Occam drži da visoko svećenstvo i papa ne smiju vladati Crkvom, već da suverenitet nad njom pripada zajednici kršćana, dok još radikalniji Marsilije iz Padove, suprotstavljajući se crkvenoj dominaciji, zagovara laičku državu i oživljava koncepciju narodne suverenosti: podrijetlo vlasti prirodno je, a ne božansko, vlast je neotuđiva od naroda, izvršna je vlast (izborni monarh) podređena zakonodavnoj, a zakonita je samo vlast naroda.
Razvoj demokratske ideje od XVI. do XVIII. st. izražava se osobito u političkim stavovima mislilaca europskog političkog preporoda, kao što su N. Machiavelli, J. Locke, Ch. L. de Montesquieu. Machiavelli je afirmirao misao da je »bolja vladavina naroda nego vladavina knezova«. U sukobu s osnovnim političko-filozofskim načelima apsolutizma, liberalni mislioci formulirali su teoriju racionalnoga prirodnog prava i društvenog ugovora, koje su postale dio programa liberalnoga građanstva.
Ako država nastaje iz smisla za zajednicu urođenoga ljudima, na temelju slobodnog pristanka pojedinca na nju (pactum subiectionis: sporazum o podložnosti), onda politička vlast mora braniti prirodna prava građana. To su osnovne pretpostavke Lockeova političkog liberalizma (konstitucionalizam). Te postavke u Francuskoj je razvio Montesquieu u djelu Duh zakona (1748), u kojem smatra da jedino sustav podjele vlasti na zakonodavnu, izvršnu i sudsku osigurava slobodu građana.
Političke i opće društvene uvjete za razvoj demokracije pripremile su liberalnograđanske revolucije: ustanak protiv Španjolaca u Nizozemskoj u drugoj polovici XVI. st., engleske revolucije u XVII. st., američka borba za neovisnost u drugoj polovici XVIII. st., Francuska revolucija od 1789. Američka Deklaracija o nezavisnosti (1776) afirmira ideju slobodne republike koja se, po njezinim autorima i vođama pokreta za neovisnost Th. Jeffersonu i J. Adamsu, temelji na odvajanju Crkve i države, razdvajanju zakonodavne, izvršne i sudske vlasti, te izbornosti svih javnih službenika.
U Francuskoj su Deklaracija o pravima čovjeka i građanina (1789) i revolucionarni ustavi (1791. i 1793) donijeli cio katalog pravâ i slobodâ čovjeka: pravo na osobnu slobodu, pravo na izražavanje mišljenja, udruživanje, sastajanje, podnošenje peticija, pravo na slobodu stjecanja i raspolaganja vlasništvom itd. Međutim, politički vođe i mislioci XVII. i XVIII. st. nisu svoje mišljenje i djelovanje povezivali s demokracijom kao idejom i poretkom. Odbacivali su je s istom žestinom kao i apsolutizam protiv kojeg su se borili. Ideal liberalizma nije demokracija nego predstavnička republika ili konstitucionalna monarhija, gdje su svi ljudi pravno jednaki (jednakost pred zakonom), ali su politička prava ograničena na manjinu muških članova zajednice (spolni, dobni i imovinski cenzus).
Pojam demokracije imao je negativno značenje izravne vladavine cijeloga naroda (svih članova zajednice, neovisno o imovini, spolu i obrazovanju). Levelere i druge radikalne skupine toga doba optuživalo se da žele uvesti demokraciju, što je bilo posve strano njihovoj ideji dobre vladavine. Montesquieu je u Duhu zakona, aludirajući na sudbinu levelerske političke ambicije, pisao o »nemoćnim naporima Engleza da u svojoj zemlji uspostave demokraciju«. J.-J. Rousseau je u Društvenom ugovoru (1762) držao da »istinska demokracija nije nikad postojala, niti će ikada postojati«, jer zahtijeva tri velika uvjeta koja se u modernom društvu ne mogu ispuniti: prvo, vrlo malu državu u kojoj se »narod može lako okupiti«, drugo, »veliku izjednačenost u položaju i bogatstvu«, te, treće, »veliku jednostavnost običaja«.
Republika, a ne demokracija, bio je ideal francuskih revolucionara. I. Kant je u Vječnome miru (1795) kritizirao one koji brkaju republikanski i demokratski poredak, jer je svaka vladavina »republikanska ili despotska«. Dok je republika zasnovana na načelu predstavništva i odvajanja izvršne od zakonodavne vlasti, demokracija je, kao izravna vlast naroda, »nužno despotizam«, jer je zakonodavac u istoj osobi i izvršitelj svoje volje. J. Madison bio je za »predstavničku republiku«, a ne za demokraciju, koju je svrstavao u »izopačene oblike političkog života«. Jedino je Th. Jefferson svoje shvaćanje vladavine označavao sintagmom »predstavnička demokracija«, koju je razlikovao od »čiste demokracije«. U prvoj polovici XIX. st., u djelima A. de Tocquevillea i J. S. Milla, demokracija je prihvaćena kao sastavnica liberalne političke kulture (liberalna ili predstavnička demokracija). Za te, a potom i za druge liberalne mislioce sintagma predstavnička demokracija sadrži spoj liberalnih i demokratskih vrijednosti i načela: individualne slobode i političke jednakosti, prava manjine i vladavine većine, predstavništva i participacije, konstitucionalizma i narodne suverenosti.
U toj tradiciji političkog mišljenja, koja će od kraja XIX. st. postati dominantna, demokracija se razumije kao tip političkog poretka u kojem odluke ne donosi izravno narod nego njegovi zastupnici koje bira na slobodnim natjecateljskim izborima na osnovi općeg i jednakoga prava glasa. Nositelji javnih ovlasti djeluju unutar utvrđenih konstitucionalnih okvira koji jamče svim osobama neometano uživanje individualnih i kolektivnih prava, a postoji djelotvorna zaštita u slučaju povrjede tih prava. Uspostavljena je autonomija civilnoga društva i neovisna javnost. Proširenjem prava glasa i demokratizacijom izbornog procesa u XX. st. došlo je do omasovljenja biračkoga tijela (masovna demokracija) i institucionalizacije pluralizma organiziranih interesa (pluralistička demokracija). Političke stranke, koje se uspostavljaju kao spona između društva i države (ponajprije parlamenta kao zakonodavne vlasti), izražavajući posebne društvene interese i dajući im politički oblik, oblikuju političku volju naroda i preuzimaju središnji položaj u sustavu liberalne (predstavničke) demokracije. Usporedno s poviješću demokratskog liberalizma i liberalne demokracije započeo je od sredine XIX. st. uspon modernog socijalizma, koji u različitim inačicama zastupa drukčiji model demokracije. Za K. Marxa liberalna demokracija oblik je klasne vlasti buržoazije (buržoaska demokracija), kojoj je funkcija prikrivanje i opravdanje eksploatatorske naravi kapitalističkoga sustava. Komunizam je »zbiljsko dovršenje povijesti«, a diktatura proletarijata kao država prijelaznog razdoblja istinska demokracija, vladavina većine u interesu većine Nakon Listopadske revolucije u Rusiji 1917. u radničkom su se pokretu oblikovala dva bitno različita shvaćanja demokracije.
Socijaldemokracija (demokratski socijalizam) nastavlja se na postavke E. Bernsteina o povezanosti socijalizma i liberalne demokracije ne samo kao sredstva radničke borbe (opće pravo glasa) nego i kao sadržaja nove socijalističke zajednice, pa zahtijeva proširenje demokracije izvan političke sfere: participacija zaposlenih u industriji (ekonomska demokracija) i dr. Boljševički socijalizam ili komunizam zauzimao se za nasilnu revoluciju i uspostavu diktature proletarijata kao višeg tipa demokracije (socijalistička demokracija). U državama središnje i istočne Europe, po uzoru na SSSR, uspostavljeni su nakon II. svjetskog rata jednopartijski politički sustavi zasnovani na društvenom (ili državnom) vlasništvu i vodećoj ulozi komunističke partije (narodna demokracija). U socijalističkoj Jugoslaviji jednopartijska je vlast bila udružena sa sustavom samoupravljanja (samoupravna demokracija). Nakon sloma socijalističkih režima, bivše su jednopartijske države u početku 1990-ih prošle kroz višestranačke izbore i deklarirale se kao liberalnodemokratske države, ali još nisu uspostavile stabilne liberalnodemokratske institucije, pa se nazivaju novim demokracijama.
Izvor: http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=14516
Rizici demokracije
Slijedi nekoliko priloga od prijatelja, naizgled nepovezanih, koji prilično zorno pokazuju koliko su bili u pravu tvorci modela najsnažnije demokracije u svijetu Thomas Jefferson i društvo – modela kojega su i zamislili tako da funkcionira – loše. Da „svatko u sustavu (sud, parlament, vlada) kontrolira one druge, da nitko nema apsolutnu vlast - i da sve treba dogovarati. Cilj i nije bio stvaranje efikasnog sustava u kojem onaj koji ima 50 posto plus jedan glas ima svu moć već stvaranje sustava u kojem je maksimalno otežano da neki luđak doživotno zgrabi sve poluge moći..."
Tako je govorio Sokrat
Vidovitost? Slučajnost?
Hitovi: 7312