Znanost i vjera

Kategorija: U potrazi Objavljeno: Utorak, 24 Listopad 2017 Napisao/la Administrator

 

svemir mali

Galaksija

Prije petnaestak milijardi godina iz jedne točke rađa se svemir i započinje evolucijski niz promjena materije. Desetak milijardi godina kasnije iz svemirske prašine nastaje planet Zemlja. Daljnjim evolucij­skim procesima prema prirodnim zakonima (a koje je prema skolastičkim znanstvenicima i Galileiju stvorio Bog) Zemlja mijenja svoj izgled i razvija se život. Prema prisutnim teološkim interpretacijama, Bibli­ja daje alegorijski prikaz ovih zemalj­skih zbivanja. (D. Miletić, Svijetlo riječi, Sarajevo, 2007., iz knjige Skriveni Bog znanstvenika Ivana Goluba i Vladimira Paara.)

Dr. Ivan Golub  i dr. Vladimir Paar znanstvenici su i humanisti koji snažno obilježavaju  suvremeni intelektualani  trenutak. Kada sam pribivao Seminaru za djelatnike katoličkih škola Hrvatske, imao sam priliku poslušati predavanje akademika Vladimira Paara, koji je izuzetno kompetentno  govorio o ovoj temi. A onda je izišla  knjiga Ivana Golubu i Vladimira Paara Skriveni Bog u izdanju Teovizije Zagreb. Ovdje ukratko  iznosim meni najimpresivnije naglaske iz ovog predavanja i ove knjige.

Postoji  jedan temeljni nesporazum u raspravama o odnosu znanosti i vjere. U nazoru javnosti pa i u nazoru nekih znanstvenika, koji u užem području svog znanstvenog djelovanja mogu biti kvalitetni, ali im nedostaje dublje razumijevanje prirodnih pojava, potkrao se jedan potpuno po­grešan koncept prirodnih pojava koji je karakterizirao znanost 19. stoljeća: vjerovanje da su prirodni zakoni de­terministički, tj. da je čovjek u princi­pu svemoguć u sagledavanju prirode. S time se odmah povezuje ideološki obrazac netolerancije prema Crkvi s frazom da će sve veća manifestacija svemoći znanosti otjerati Crkvu u muzej povijesnih starina. S time ide i falsificirana teza o vjekovnom su­protstavljanju "napredne" znanosti i "natražne" vjere.

No, analiziraju li se argumenti  koje koriste  zagovaratelji teze o suprotnosti znanosti i vjere, vrlo brzo se razgoliti suština problema: zagovornici takvih teza imaju ograničeni  znanstveni vidokrug i nisu svjesni fundamentalne ograničenosti znan­stvenih  spoznaja zbog nužne pojave nedeterminizma u prirodnim proce­sima koji predstavljaju nesavladive granice mogućnostima ljudske spo­znaje prirodnih pojava. Jednostavno rečeno: Neke su pojave determinističke, predvidive, a neke nisu predvidive, a jedne i druge su isprepletene i to predstavlja  barijere koje čovjeka bitno ograničavaju u spoznavanju prirode. A upravo ta nedeterminiranost, koja je često svojstvena prirodi, spona je koja vodi koegzistenciji znanosti i vjere, umjesto njihovoj isključivosti.

Svećenik i astrofizičar George Lemaitre postavio je 1927. fizikalnu hi­potezu o postanku svemira: materija  cijelog  svemira je u jednom početnom  trenutku bila zgusnuta u jednoj  točki "pretpovijesnom atomu" i tada  se u  tzv. "velikom prasku" počela  širiti. To je temeljio na opažanju astronoma  Hubblea iz 1920. godine da se galaksije udaljavaju jedne od drugih, tj. da se svemir širi. Polazeći od Hubbleovog rezultata za brzinu međusobnog udaljavanja  galaksi­ja približno je odredio starost svemira, tj. vrijeme  koje je proteklo od  trenutka velikog praska.

Ranije je u  astrofizici vladala  teorija  o stacionarnom svemiru koji vječno postoji i uvijek će postojati. Kazuje nam Paar  kako je zanimljivo da je Einstein u svojoj matematičkoj jednadžbi za svemir u općoj teoriji relativnosti iz 1916. godine dobio matematičko rje­šenje da se svemir širi. No, Einstein je suviše robovao dotadašnjoj znanstve­noj dogmi o stacionarnom svemiru i smatrao je svoj rezultat apsurdnim, pa je podesio svoju jednadžbu proizvolj­nim dodavanjem dodatnog člana koji je omogućio da se kao matematičko rješenje dobije stacionarni svemir, a ne šireći ili kontrahirajući. Kasnije je Einstein priznao da je to bila njegova najveća znanstvena pogreška u  živo­tu (Mein grosster wissenschaftlicher Missgriff !).

Na početku je spomenuti svećenik Lemaitre bio žestoko kritiziran da je njegova teorija velikog praska teo­loški motivirana, kao pseudoznan­stvena hipoteza u koju je ugrađeno da svemir nije oduvijek postojao, već ga je u jednom trenutku stvorio Bog. Lako se može zamisliti da su Lemai­trea zaista religiozni razlozi potaknuli na iznošenje takve revolucionarne hipoteze. No, znanost je  nedvosmisleno  potvrdila Lemaitreovu  hipotezu. I sam je Einstein potom  priznao da je pogriješio i postao je zagovornik Lemaitreove  hipoteze. Postanak svemira velikim praskom  dodatno je potvrđeno  važnim otkrićemPenziasa i Wilsona 1965. godine. Oni su otkrili da na Ze­mlju sa svih strana iz svemira stalno pada  elektromagnetno zračenje tzv. „pozadinsko  zračenje“ koje je ostatak onog početnog, „primordijalnog“ elektromagnetnog zračenja koje se ranim svemirom počelo širiti nakon nastanka atoma (oko pola milijuna godina nakon velikog praska).

Treba napomenuti da nije samo život imao svoju evoluciju, nego je i materija imala evoluciju. Paar nam tumači kako su fizičari objašnjavali pojedine faze u razvoju svemira, od „trenutka nula“, velikog praska prije  oko 15 milijardi godina do deanas i evolucije materije od  jednostavnijih čestica do složenijih. Paar naglašava da  o prvom izvanredno kratkom  vremenu (od trenutka 0 do trenutka 0,000 000 000 000 000 000 000 000 000 000 000 000 000 0001 sekunde,  tzv. "Planckovoj eri") fizika ništa ne  može reći i neće moći reći jer tada  nisu vrijedili fizikalni zakoni kvantne fizike i teorije relativnosti! (To je jedna od barijera koje predstavljaju nepremostivu granicu ljudskoj znan­stvenoj spoznaji.) Nakon oko 0,000 000 000 000 000 000 000 01 sekun­de iz početne fantastično guste mase nastaju fundamentalne čestice kvar­kovi i leptoni. To je "kvarkovska era". Nakon oko 0,000 01 sekunde iz po tri kvarka nastaju protoni i neutroni. Tijekom prvih nekoliko sati nasta­ju najjednostavnije atomske jezgre, deuterija i helija, koje se sastoje iz protona i neutrona. Nekoliko stoti­na tisuća godina kasnije iz atomskih jezgri i elektrona (elektroni spadaju u leptone) nastaju atomi vodika i heli­ja. Nekoliko milijardi godina kasnije nastaju prve zvijezde u kojima iz vo­dika i helija nuklearnim procesima nastaju atomske jezgre nešto težih kemijskih elemenata. Zatim nizom još složenijih nuklearnih procesa na­staju atomske jezgre još težih kemijskih elemenata i raspršuju se svemir­skim prostorom. Iz tako raspšene tvari naslaju nove zvijezde  i planeti.

Dakle, prije petnaestak milijardi godina iz jedne točke rađa se svemir i započinje evolucijski niz promjena materije. Desetak milijardi godina kasnije iz svemirske prašine nastaje planet Zemlja, dugo sva prekrivena mutnom vodom. Daljnjim evolucij­skim procesima prema prirodnim zakonima (a koje je prema skolastičkim  znanstvenicima i Galileiju stvorio  Bog) Zemlja mijenja svoj izgled i razvija se život. Prema prisutnim  teološkim interpretacijama, sličnima tumačenju  biskupa Oresmiusa, Bibli­ja daje alegorijski prikaz ovih zemalj­skih zbivanja.

No je li svemir nastao iz ničega, ex nihilo, ili je pak cjelokupna energija i materija čitavog današnjeg svemira  bila u početnom trenutku rađa­nja svemira fantastično zgusnuta u jednoj jedinoj točki?  Koji su fizikalni zakoni vrijedili u jednom izvanredno kratkotrajnom vremenu (manjem od milijarditinke milijarditinke mili­jarditinke sekunde) nakon stvaranja svemira? A zašto su danas poznati prirodni zakoni baš takvi kakvi jesu, a ne drukčiji? Zašto se u današnjim fizikalnim zakonima pojavljuju neke veličine (fizikalne konstante) baš neke određene vrijednosti, a ne neke druge vrijednosti? Odgovor ne zna­mo, a znanost ga vjerojatno nikad neće otkriti. A da su neke od tih vri­jednosti (konstante) samo malo veće ili samo malo manje nego što jesu, svemir bi danas bio hiladni beživotni vodikov i helijev  plin, bez kisika, du­šika, ugljika, silicija,.. pa danas ne bi bilo ni Zemlje ni čovjeka. Zašto taj temeljni prirodni zakon sadrži konstantu upravo u takvom uskom „prozoru“ vrijednosti, koji omogućuje da se po­jave Zemlja i čovjek? Znanost ne zna odgovor, kao i na mnoga druga najfundamentalnija znanstvena pitanja.

Postoje li za čovjeka konačne i ne­savladive granice mogućnosti znan­stvene spoznaje prirode i samog sebe? Znanstvenik 19. stoljeća je imao uvje­renje o bezgraničnoj moći znanosti, temeljenoj na uvriježenoj mehanici­stističkoj  slici svijeta. U toj slici svijet i sva zbivanja u svijetu su poput savršenog  stroja i sve se odvija prema stro­gim determinističkim zakonima koje samo treba više, ustrajnije i marljivije istraživati, pa će  sve tajne svijeta čo­vjeku istraživaču postati jasne.  Neće tada biti neodgovorenih  pitanja, sve granice pred znanstvenim pristupom će padaati i granica ljudskoj spoznaji neće biti. To je bila prevladavajuća vodilja znanstvene misli 19. stoljeća. 

Sukladno tome, dovoljno bi bilo točno odrediti stanje u nekom trenutku (u krajnjem slučaju, položaj i brzinu svih čestica i tijela, kao i njihovo me­đudjelovanje) i sve bi bilo izračunlji­vo, znanstveno predskazivo, od giba­nja nebeskih tijela do sudbine pojedi­nog čovjeka. Nikad znanost nije imala takvo burno razdoblje razvoja kao u 20. stoljeću, a da istodobno toliko relativizira dosege znanstvene spoznaje. Prije svega to je slom determinizma, ključne paradigme ranijeg znanstvenog  okvira i znanstvene slike svijeta. I to na dvije razine, kao kvantni sta­tistički nedeterminizam i kao klasični deterministički kaos.

S jedne je strane kvantni statistički nedeterminizam za zbivanja na razini atoma. Procesi u prirodi pa i u 1jud­skorn tijelu temelje se na procesima među česticama na razini atoma od kojih je materija građena. No jesu li  zbivanja na toj razini potpuno de­terministička, tj. čovjeku potpuno dokučiva? Drugim rijelima, ako u jednom trenutku znamo svojstva (primjerice položaj i brzinu) neke atomske čestice (npr. elektrona u ato­mu), možemo li sa sigurnošću pred­skazati njezina svojstva u narednom trenutku. Odgovor kvantne fizike 20. stoljeća je nedvosmisleno jasan: Ne! Nije moguće i nikad neće biti moguće potpuno predskazati njezina svojstva u narednom trenutku, ma koliko se čovjek-istraživač trudio. Ono što je znanstveno predskazivo je samo stati­stička vjerojatnost da će se s česticom dogoditi ovo ili ono. Recimo, da će atomska čestica u sljedećem trenutku biti na jednom mjestu statistička vje­rojatnost je 20%, a na nekom drugom mjestu 80%. Znači, ako promatramo milijun takvih čestica, oko 200 tisuća njih bit će u sljedećem trenutku na prvom mjestu, a oko 800 tisuća na drugom. No ako tražimo precizan odgovor kad se radi o "sudbini" jedne čestice, čovjek znanstvenik ne može ga sa sigurnošću  dati.

S druge strane, klasični deterministički  kaos, kao karakteristika nelinearnih sustava kojih ima posvuda u prirodi i u živim organizmima, predstavlja nepremostivu granicu za čovjeka-znanstvenika da determini­stički   predskazuje pojave. Determi­nizma tada nema čak niti statistički. Primjerice, veliki je put prevaljen od naivnog mehanicističkog vjerovanja da će čovjek-znanstvenik u potpu­nosti razumjeti i ovladati procesima u ljudskom mozgu do znanstvene spoznaje da ljudski mozak radi u ne­raskidivoj isprepletenosti regularnih (predskazivih) i potpuno kaotičnih (nepredskazivih) procesa u sustavu neurona, što znači da čovjek nikada neće moći deterministički razumjeti rad ljudskog mozga. I ovdje se pred čovjeka-znanstvenika, koji se koristi znanstvenim metodama, postavlja principijelno nepremostiva barijera koju znanost ne može i neće moći svladati.

A što je s vezom genoma i rada mozga? U kakvoj je vezi genomska šifra sa sviješću, duhovnošću, osjeća­jima, kreativnošću? Postoji li uopće odgovor kada znamo da mozak radi u jednoj međuigri determinizma i de­terminističkog kaosa? Gdje je to zapi­sano i kako se uopće određuje? Što usmjeruje i kontrolira vitalni deter­ministički kaos bez kojega život ne bi bio moguć? Gdje su granice determi­nističke spoznaje i koje su posljedice tih granica? Jedno su naslućivali još očevi  kvantne fizike: statistička nedeterminiranost na razini atoma garancija je slobode čovjeka, koji onemogućuje da se ikad ostvari „inženjerstvo“ duhovnog života čovjeka.

Možemo smatrati da predstoji novo poglavlje koje će biti sve više prožeto komplementarnošću znano­sti i vjere, jer će znanost otvarati stalno nove probleme na koje sama neće moći odgovoriti. Primjerice, takav razvoj se može očekivati na istraživanju ljudskog genoma, "Bož­jeg zapisa" života koji su donedavno mnogi znanstvenici promatrali pre­pojednostavljeno mehanicistički, a najnovija istraživanja otkrivaju mno­go suptilnija, složenija, dinamičnija, holističnija i zagonetnija svojstva, prožeta nedeterminističkim pojava­ma. Posebice, naprimjer, je li Darwi­nova teorija  evolucije  u suprotnosti s vjerom? Odgovara Paar: Ne! Sve što je znanstveno dokazivo ne može biti u suprotnosti s vjerom, jer se odvija u skladu s prirodnim zakonima koje je stvorio Bog. To vrijedi i za Darwino­vu teoriju, ako i kada bude potpuno znanstveno dokazana. Zasad postoje jake znanstvene indicije u korist Dar­winove teorije, ali to još nije sasvim čvrst znanstveni dokaz, jer još ima vremenskih i razvojnih "rupa" u ko­jima nedostaju paleontološki dokazi za neke ključne faze, a posebice ostaje niz otvorenih pitanja u vezi genom­skih promjena tijekom evolucije.

A kako to uskladiti s biblijskim stvaranjem svijeta? Teološki odgovor prisutan je već kod srednjevjekovnih teologa, poput naprimjer sv.Tome Akvinskog ili biskupa Oresmiusa, koji kažu da sve u Bibliji ne treba in­terpretirati doslovno, nego kao zorne alegorijske poredbe. Je Ii vjera tijekom dvaju tisućljeća bila u sukobu sa znanošću, ili je pri­donosila njezinu razvoju? Prije svega postaje sve više očito da su upravo kršćanski način mišljenja i svjetonazor bili ona bitna poluga u razvoju zna­nosti. Nadalje, da je prosvjetiteljstvo „friziralo“ pa čak i falsificiralo prikaz povijesnog tijeka razvoja znanosti na štetu Crkve.

I zaključimo: Kada su Einsteina pitali što je bilo s vremenom, koje je prema Einsteinu relativno, prije postanka svemira, Einstein je rekao da prije postanka svijeta niti vrijeme nije teklo. Citirao je odgovor koji je dao sv. Augustin: Prije nego što je Bog stvorio svijet, vremena nije bilo. Jer, tek kad je stvorio svijet, Bog je stvorio i vrijeme, tj. uključio tijek vremena. I druge misli sv. Augustina, poput one da što je za čovjeka dugo vremensko razdoblje može za Boga biti tek trenu­tak, i obratno, stavlja sv. Augustina u položaj praoca teorije relativnosti.

Može li uopće neka znanstvena spoznaja, dobivena i dokazana znan­stvenim metodama, biti u suprotno­sti s vjerom? Ne! - tvrdi Paar. Nijedna znanstvena teorija, ako je znanstveno dokazana, ne može biti u suprotno­sti s vjerom. Jer sva zbivanja u svijetu odvijaju se prema prirodnim zakoni­ma, a to su zakoni koje je stvorio Bog. Uz stvaranje svemira, Bog je stvorio i prirodne zakone po kojima se zbiva­nja odvijaju!

Povezani članci:

http://tockanai.net/index.php/iz-medija/15-davor-pavuna-vjera-je-iznad-znanosti

http://tockanai.net/index.php/od-prijatelja/154-bozja-znanost

http://tockanai.net/index.php/u-potrazi/131-vjera-i-nevjera-ili-zasto-vjerujem

                                                                           

              Ne postoji čudo za onoga tko se ne zna čuditii.

                                                   Marie von Ebner-Eschenbach 

              Tko nije radoznao, neće ništa saznati.

                                                   Johann Wolfgang Goethe

              Što više znamo to postajemo ponizniji.

  1.                                            Templeton

 

Hitovi: 294